Archive for Srpanj 2013.

Ludi ritam velegradskog srpnja

Srpanj 28, 2013

Kada kiši, onda pljušti, ili tako nekako, samo je jedna od brojnih izreka kojima se mogao označiti događanjima prekrcan koncertni četvrtak, koji je itekako osvježio standardnu zagrebačku srpanjsku scensku sušu. Do Attacka! do kraja večeri naposljetku nažalost nisam stigao, ali i KSET i Močvara, ti desetljetni temeljci ponude za frikove, bili su posjećeni znatno više negoli bi isti programi ljudi privukli u jeku sezone, profitiravši tako od nestrpljivosti koja se uvukla i u one zainteresirane s nešto manje muzičkih crva u guzici od mene. Potvrdilo se tako ono o čemu često naričem, da je nuspojava divote goleme ponude umalo pa svakodnevnih svirki određen pad broja publike po koncertu, jer normalna osoba, uza sve svoje poslovne i osobne obaveze, naprosto ne može stići niti na sve što je doista, a kamoli periferno zanima. Što ipak ne znači da zagovaram drastično rezanje, ovisnik u meni podupire organizatorsko nadmetanje, ali uz nadu da se eventualni nezadovoljavajući tržišni rezultati neće kod svakog od njih odraziti odlukom o prestanku sudjelovanja u borbi.

KSETov Summer Jam najvećim sam dijelom propustio, uvodnu Ninu Romić zbog gledanja Hajduka, a posljednja dva benda jer sam se već bio prebacio do Močvare, no cijeli me festivalić ionako privukao isključivo nastupom sjajnih Go No Go, čekajući koje sam čuo i nekoliko stvari austrijskih pustinjskih metalaca Parasol Caravan. Izgleda dobro poznajući mene i moje slušateljske navike, Rudić me pri dolasku pozdravio dodavši da su momci a) jako dobri i b) da mi se neće svidjeti, i barem je s ovom drugom polovicom bio u pravu. Go No Go su me opet razvalili, što više uopće nije čudno, ovaj put u svojih kompaktnih četrdesetak minuta bivajući naizgled znatno glasniji, a gitarski dueli Tomija i Zdravka istodobno neobuzdaniji, ali i melodičniji. Miksanje stvari s EP-jeva ‘First’ i nadolazećeg ‘Second’, koji u singlu ‘Secret Little Sign’, svojevrsnoj anti-mizantropskoj verziji ‘Feel The Pain’, ima jednako efektnog predvodnika kao što je bio ‘Tommy Boy’, pokazuje ujednačenost stilske vizije koja se vrlo lako mogla pretočiti u ubojit cjelovečernji album. Tko zna, možda se jednom oba EP-ja i prilijepe na isto izdanje, a dotad se zvučni dug classic-rock kraju američkog post-HC undergrounda, bendovima na potezu od Meat Puppets do Archers Of Loaf, vraća i poslovnom orijentacijom na što veću, konstantnu prisutnost objavljivanjem niza manje obvezujućih izdanja u bržem slijedu. Njihov muzički sadržaj ipak je važniji, a riječ je redom o odličnim pjesmama; čak je i ‘Rate’ ovaj put više bila omamljujuća paisley-balada, a manje psihodeličan uljez, kakva mi se nekad učini. Potpuno nova pjesma, premijerno predstavljena ‘Rise And Fall’ (ako sam dobro razabrao njezin radni naslov), pokazala je kako nema nikakve brige ni za daljnje etape bendova rada. Nije da je te brige uopće i bilo.

I dok se KSETova relativno zavidna posjećenost još donekle i mogla očekivati zbog lajnapa s bendovima dijelom različite publike, a podjednake razine zanimljivosti, priznajem kako me dolazak u načičkanu Močvaru (koliko sam god poznat po lošim procjenama, mislim da nema šanse da je bilo ispod 250 ljudi, sigurno više negoli na, recimo, The Men) uvelike iznenadio. Mislim, nisu Thee Oh Sees neki rendom prolaznici kojima je svirka u Zagrebu uletjela u zadnji čas, da ne prespavaju u kombiju na proputovanju iz Italije u Slovačku, ali kad bi se po Spunku pojavljivali upravo takvi bendovi, a prilično sličnog zvuka, okupljalo bi se tek nekoliko desetaka pacijenata. U tome mi je smislu drago što se promocijski hype ovaj put upregnuo u kočiju zaista dobrog benda, makar inzistiranje na korištenju ‘Tidal Wave’, sasvim kulerski izvedene i u četvrtak, u jednoj od scena ‘Breaking Bad’ i bilo pomalo komično. Slušajući koncert naslonjen na kućicu s miks pultom, kojim je svaku pjesmu otpjevavši s rukama u zraku upravljao apsolutno najangažiraniji tonac kojeg sam ikad vidio, imao sam super pregled zbivanja u klubu, čiju je barem polovicu ispunila fanovska publika, čak se i u hipnotičkim pjesmama trzajući lijevo-desno, onako kao igrači stolnog nogometa na federe nakon što odigraju akciju. Dakle, osim što je bila kvalitetno izvedena sa zanatske strane, promocija je koncerta upalila i u tome što je na nj ipak ponajprije dovukla prirodno ciljanu populaciju, bez invazije zalutalih trend-hoppera – kao da su svi koji su iole povezani sa scenom, a još nisu pobjegli na zaslužene ili nezaslužene godišnje, bili stigli u Močvaru.

Iako Thee Oh Sees zaista izrazito cijenim, i pozitivno se trgnem kad njihove pjesme niotkud (okej, iz foldera iz kojih sam ih priključio) ulete u moje garažne shuffleove, dva su razloga zbog kojih se dosad nisam svrstavao u žešće poklonike ekipe hiperproduktivnog, nezaustavljivog Johna Dwyera. Prvi je prozaičan; golemost diskografije koja se čini se svakodnevno obogaćuje novim i novim izdanjima, čineći namjeru detaljnog pregleda sve teže i teže izvedivim podvigom. Na koji bih se vjerojatno i bio odvažio da nije drugog razloga – nijedan od nekoliko albuma koje jesam slušao nije bio jednako uvjerljiv od početka do kraja, sve do ovogodišnjega odličnog ‘Floating Coffin’, koji je napokon bendovo iskričavo ludilo i razbacane interese uspio zaokružiti u tečnu cjelinu. Utoliko mi koncert jest bio najbolji prilikom sviranja pjesama s aktualne ploče, zašećerene divnim vokalnim dionicama Brigid Dawson, finim kontrapunktima vatrenome Johnovu soul-yelpanju, koje nevjerojatno efektno naglašava ključne trenutke, odnosno ih takvima čini. Grozničava, žičana atmosfera koju stvaraju Thee Oh Sees nepogrešivo nas vraća u njihov hometown Frisco, ali takav u kojem se ljeto ljubavi nekom vremenskom, ahistorijskom anomalijom zbilo nakon 1977., pa bend odvaljenoj hipijani pristupa kao već formiran punk kvartet. I Dwyer i drugi gitarist (koliko sam skužio, tip svira gitaru, ali samo gornje žice, koristeći ih za bas-dionice) svoje instrumente sviraju držeći ih izrazito visoko, nalik tamburašima, kao da se podizanjem tih gitara što bliže srcu i glavi približavaju i srži zvuka koji žele upiti i iznojiti. Stil je ionako stanje uma i rezultat ljubavi, što onda sve njihove zvučne hibride i preslagivanje pravila čini ne samo logičnima nego i nužnima.

Rokerskim koncertima ovakvog tipa često slabašno prigovorim eventualno produljenje trajanja bez prave potrebe, što je običaj kakav bih, doduše, mogao poštivati i ovom prigodom – recimo, koliko god bio dobar i zabavan, bis nije bio potreban – ali bih time bendu odbio jednu od njihovih distinktivnih odlika. Thee Oh Sees zaista piče žestoki rokenrol, ali to vrlo često čine i kroz nešto dulje pjesme, koje podcrtavaju slatkom motorikom koja spojena s ulogom Brigidinih vokala uvelike vuče na Stereolab, mada nešto prizemnijih preokupacija. Uf, bendove naglašenijega groovea umalo pa redovito uspoređujem s tim bendom, ali šta da se radi, Tonći je jednom davno bio napisao kako gotovo nitko nije ravan Stereolabu jednom kad se oni zaključaju u groove, što je jedna od neoborivih maksima moderne muzičke kritike. Većim dijelom, takvo drogiranje cvilećim klavijaturama i upornim otkucajima bubnjarskog sata, kao u ‘Tunnel Time’, dozirano odgađa seksualnu eksploziju držeći publiku u stanju koncentrirane napetosti, iako se katkad može doživjeti i kao neželjeno koketiranje s nepotrebno zamornim testiranjem pažnje i dobre volje. Srećom, bend se za takve kiksiće u pravilu iskupi vraćanjem na udarne sixties-punk staze, ili, u posebno osjetljivim trenucima, stvar spasi Johnny Cash koji na dasci ‘I Was Denied’ iz Raja, Arkansas, dosurfa na obale Kalifornije i priključi se Thee Oh Seesima u još jednoj partiji rock’n’roll pokera u kojem blefiraju svi, ali to čine iz poštenih pobuda.

R.I.P. Faye Hunter

Srpanj 25, 2013

Prije tri dana, gotovo jednako nevidljivo kako je sa svojim bendovima i živjela, osim u jednoj OD pjesama:

http://www.youtube.com/watch?v=J004aQUKbO4

#glupoimedobarbend

Srpanj 22, 2013

U nekim dalekim, nevinijim vremenima, svoju bih oduševljenost pojedinim koncertom dodatno osnažio pretjeranim izjavama kako nakon takvoga iskustva više uopće ne moram odlaziti na neke buduće koncerte, jer sam, kao, čuo i vidio sve što se uopće ima čuti i vidjeti. Takve su gluparije već odavno iza mene, ali poneki su sićušni tragovi možda i ostali zakopani negdje duboko, bez mojeg se svjesnog pristanka isprječujući nizu koncerata ne baš mi najomiljenijih domaćih izvođača koje sam propustio od koncerta The National naovamo, a koje bih u standardnom ritmu svakako bio posjetio. Kao da nisam imao pravoga motiva za pokretanje, još uvijek lebdeći na fiksu čiste blaženosti skoro pa puna tri tjedna, odnosno sedamnaest dana, sve do prekjučerašnje subote. Bio je to jedan pravi godišnji, ali proglasiti ga odmorom bilo bi netočno jer mene neodlasci na koncerte zapravo umaraju. Ne želim reći kako sam lijepi nastup koji su Punčke održale u subotu u Prostoru do – sumnjam da bi se i izvan ljetne sezone skupilo više od pedesetak prilično angažiranih ljudi – iskoristio samo kao žuđeni povratak sceni, ali mi gušt koji mi je pružila muzika koju sam čuo jest došao kao dodatno pojačanje iskonske ugode pukog bivanja u klubu u društvu glasnih gitara.

Punčke, k tome, ove godine još nisam slušao uživo – dijelom zbog neizbježnih preklapanja, drugim zbog činjenice kako su se ove vinkovačko-novljanske djevojke konkretnije fokusirale na autorsko-studijski rad na svojem debitantskom albumu, koji su najavile za rujan – što je malo predugačak period nedruženja s grupom koju ne podupirem samo zbog činjenice kako je sjajna stvar da se mali bend simpatičnih cura potpuno organskim putem dočepa nešto opipljivijeg statusa nego i zbog pjesama u kojima se te karakteristike čuju zajedno s tekstualnom motivacijom i sviračkom inspiracijom. Većinu 45-minutnog repertoara činile su pjesme dobro poznate s prethodnih izdanja, ovaj put svirane ponešto slobodnije, razigranije, onako kako si može dopustiti bend koji je već toliko siguran u sebe da zna kako im te pjesme neće i ne mogu pobjeći. Možda je baš takvo opuštanje prouzrokovalo ne baš rijetke situacije napuknuća kompaktnosti svirke, kakvih se ne sjećam s onoga prosinačkoga koncerta u KSETu, a koje su Punčke ipak nadomještale unutarnjom snagom i samouvjerenošću pjesama, ali ponajprije fascinantnom izvedbom bubnjarke Ruby. Njezina maštovita i ubojita svirka, koja iz zajedničkog zvuka benda istodobno slatko/bahato iskače u prvi plan i povlači se na stražnju poziciju zaštitne mreže, osigurava gitari i basu dovoljno prostora za efektna spajanja post-punka i indie-popa, a pjevačici Luciji i katapult koji je ispaljuje u žestoke dionice. Kao trojka, Punčke svakim novim nastupom uspijevaju detaljnije naglasiti identitet svake od članica; Lucija je neobuzdana frontvumenica i goruća strast, Ruby sidro i pokretačka snaga, a basistica Anja tiho ljepilo i povučeni šarm, koji s ostatkom grupe korespondira kao nezavisni lo-fi u bendovom zvuku kakav su posljednjeg desetljeća mnogi mainstream bendovi vratili među interese šire javnosti, ali koji Punčke sviraju instinktivnim underground ponosom.

Tu su pripadnost nezavisnim vodama u subotu potvrdile prije svega samim nastupom, odnosno prihvaćanjem poziva da svojim setom pojačaju premijerni zagrebački nastup sisačkog trija ###, benda sa, mora se ne samo priznati nego i naglasiti, jednim od najglupljih imena ikad, na svijetu, u povijesti. Nikad nisam kužio kako se prilikom imenovanja pjesama inače rječiti instrumentalni rokeri u važnijoj zadaći, nazivanju benda, često zakopaju u neinspirirano jeftino doskakivanje, ali Heštegovi u tome nisu ni prvi, a nažalost ni zadnji. Dakle, riječ jest o instrumentalnom bendu, u najavama opisivanom pomoću spominjanja punka i noisea, koji se u subotu ipak više čuo kao glasnoća svirke i prepoznatljiva struktura energičnih kompozicija negoli kao brutalna, kotrljajuća, deruća buka koja pravi nered u ušima, izbjegnuta izgleda primarno izostankom basa iz tročlane postave. Utoliko bolje, radosno dodajem, ugodno iznenađen zapravo prilično konvencionalnim – ovom prilikom riječ koristim kao pohvalu! – rockom, koji bi se osnažen vokalima vrlo lako uklopio u široko alternativno polje zaorano devedesetih, baš kao što je slučaj kod relativno srodnih Storms. Asocijacije vjerojatno jesu posve osobne i nipošto ne planiram bend ovdje uspoređivati s Placebom i Nirvanom, ali groove uvodne pjesme podsjetio me na ‘Pure Morning’, a melodijska dionica jedne od ostalih na ‘Come As You Are’, s time da ni u ostalima nije manjkalo udica na koje se mogao zakačiti i netko tko po cijele dane ne sluša katalog Touch And Go/Quarterstick Recordsa za volanom svojeg šlepera.

Gogina omiljena muzika 2012. nabavljena u 2013.

Srpanj 8, 2013

Ovo radim svake godine pa ni tekuća neće biti iznimka. Dakle, kratak polugodišnji pokušaj kakve-takve nadoknade najvažnijeg dijela onoga što je moja godišnja ljestvica omiljene muzike 2012. godine neslavno ili čak i sramotno promašila, poredan abecednim redom izvođača. Sve je, naravno, i dalje isto, a jedino što se iz godine u godinu stabilno mijenja je sve teže izdrživ muzički ritam uslijed kojeg uopće nije čudno da neke sjajne i prekrasne albume jednostavno ne stignem poslušati/nabaviti/upoznati/štogod na vrijeme, odnosno otprilike u vrijeme njihova objavljivanja. Za slušanje i uživanje pravo je vrijeme uvijek. Među sad već tradicionalnih dvanaest izdanja (po jedno za svaki mjesec, iako ne i po jedno iz svakog mjeseca, naravno) nalaze se albumi objavljeni na samom kraju godine, albumi za koje nisam imao pojma, albumi starih favorita koji su strpljivo čekali i napokon dočekali i svoj red, albumi koje su mi prijatelji prekasno preporučili ili sam ja prekasno poslušao te preporuke, te neki albumi koje sam naprosto, ni iz kakvoga posebnog razloga, počeo slušati tek ove godine. Naravno, ni ovaj dodatak neće dopuniti finalan izbor najljepše muzike 2012. godine za moje uši, ali je još jedan korak u tome smjeru, a ti su albumi: Andrew Bird ‘Break It Yourself’, Brown And Blue ‘A Warmer Climate’ EP, Chuck Prophet ‘Temple Beautiful’, The Corin Tucker Band ‘Kill My Blues’, Franz Nicolay ‘Do The Struggle’, Lee Bains III & The Glory Fires ‘There Is A Bomb In Gilead’, Mark Kozelek ‘On Tour: A Documentary – The Soundtrack’, Matthew E. White ‘Big Inner’, Poliça ‘Give You The Ghost’, Slow Country ‘The Late Great Slow Country’ i Waxahatchee ‘American Weekend’. Brojku dvanaest dosežem uz album koji je zaslužio posebno izdvajanje, koji bi prošlogodišnjim medaljašima ‘Celebration Rock’, ‘Burn. Flicker. Die.’ i ‘Voyageur’ (inače, ovaj drugi se svakodnevnim preslušavanjem ove godine prometnuo na prvo mjesto, sori, Japandroidsi!) vrlo ozbiljno zapaprio baš onako kako svojim pjesmama papri sva moja nujna raspoloženja, te album za koji mi nije ni najmanje jasno kako sam ga propustio. John Murry je s ‘The Graceless Age’ snimio remek-djelo čistog mraka, da ne morate uvijek slušati samo ‘I See A Darkness’. Toliko i tako lijepo, da.

Stadionska intima

Srpanj 5, 2013

Priča je dosad već toliko puta ispričana i reprizirana, začudo gotovo bez ikakvoga inače nužnog ornamentiranja i popratnog do-mitologiziranja, da o prvome zagrebačkom koncertu benda The National danas doista svi znaju sve. Moji kolege prvoborci s pravom ga uzimaju kao temelj ne samo vremenskog starta odnosa s bendom nego i kao pouzdan oslonac usred neizbježnih dvojbi misli i osjećaja o tome na koji način bi se rast bendove popularnosti trebao odraziti na naše mentalno posvojenje grupe, ali još čvršće stavove o koncertu, čini se, imaju ljudi koji ga nisu imali sreće posjetiti. Dijelu fanova je jednostavno žao što mu nisu prisustvovali, što im nimalo ne smeta da ga ljubomorno čuvaju u fabuli toga ofucanog ali simpatičnog i, očito je, prilično točnog ljubića o romansi benda i Zagreba, a nagluhi cinici su ispekli patku kako se svojom nazočnošću hvale i oni koji na koncertu nisu bili, iako ja osobno još uvijek nisam svjedočio takvom slučaju. Iz današnje je situacije na koncertnoj sceni, kada bendovi sličnog statusa i profila jedva drmnu nekoliko desetaka, posebno frapantno da se brojka od, najčešće navođenih, 68 prodanih ulaznica prezentira kao ilustracija sićušnosti, ali kada bend svira pred više od četiri tisuće ljudi na Šalati doista se 2004. godine i KSETa smijemo prisjećati kao daleke i niske stepenice razvojne faze. Faze u kojoj su se sami članovi benda još uvijek baktali i s organizacijskom stranom priče direktnom komunikacijom s promotorima od kojih im se naš Mate, čija se karijera organizatora koncerta zaista može uspoređivati s bendovom, svojim rijetko poštenim i prijateljskim pristupom svidio toliko da ga nikada ne izostavljaju iz svojih planova, ali mu i posvećuju ipak rjeđe izvođenu ‘The Geese Of Beverly Road’.

Međutim, sve te činjenice koje lakoćom može izbiflati i svaki površni čitatelj naših tiskovnih medija ipak su uspjele prekriti najvažniju stvar vezanu za taj koncert, možda zato što ona ipak pripada dojmovima ljudi koji su slušali i sam koncert, a ne samo o njemu. Koncert u KSETu nije bio samo legendarno polazište Zagrebove opsesije bendom, nego i naprosto fantastičan, sjajan koncert, kojega bi se kao takvog svi iz publike sjećali, doduše nešto rjeđe, i da se bendova karijera nekim tužnim slučajem vrlo brzo nakon toga prekinula ili regresirala, kao što se to dogodilo brojnim drugim muzičkim gostima toga razdoblja. Da su članovi grupe danas tek vlasnici studija i producenti manje razvikanih izdanja nezavisne scene (za razliku od danas kada Aaron Dessner producira razmjerno razvikane Local Natives, koji su u službi predgrupe pokazali kako predgrupe imaju smisla samo onim ljudima kojima su draže od glavnih zvijezda večeri, inače ih ni štreberčine poput mene ne jebu ni pet posto; jel možete uzet lovu i ne svirat?), kreativni direktori firmi web dizajna ili skladištari, a ne možda i najcjenjenije ime u indieju, koncert u KSETu svejedno bi ostao zapamćen kao jedan od najboljih koje je grad ikad vidio, možda čak i čišći, neopterećen daljnjom nadogradnjom. Bilo nam je jasno da gledamo bend koji svojom strašću, idejama i vještinom zaslužuje više, ali to nam je bilo jasno, recimo, i dogodine, kada su Okkervil River, s Willom Sheffom koji je ‘Black’ otpjevao viseći sa zvučnika, odsvirali još i bolji nastup, tako da je razvidno kako nikakva očekivanja o, ruku na srce, potpuno arbitrarnom ispaljivanju u orbitu nitko nije ni smio imati. Bili smo uživali u trenutku, tada još uvijek pojačanom ushićenjem kako sasvim slučajno gledamo najbolji bend na svijetu te večeri, koji više nikada nećemo imati prilike gledati. Bit će to lijepa tajna.

Bila bi to lijepa tajna, svakako, ali priča koju smo dobili ispala je i još ljepša, sa strastvenim susretima koji se u Zagrebu, te naravno i u Šibeniku, svake tri godine održavaju toliko redovito, gotovo kao druženja Richarda, Céline i Jesseja. Neka je KSET slučajnost prvog susreta, neuspio pokušaj odlaska 2005. u Izolu – epska nevera srušila gradsku opskrbu struje, bend nije imao akustične instrumente pa je koncert odgodio za sutra, kada sam imao važan ispit na faksu pa morao odbiti poziv koji su momci ponudili Ludom Žuli i meni za tulumarenje i spavanje u njihovim apartmanima – Jessejev je uzaludni dolazak na stanicu šest mjeseci poslije, Pauk je konačno sjedinjenje, a Boćarski dom već izgrađen, siguran partnerski odnos sa svim svojim slavljima i problemima, na kojem moram stati jer novi film još nisam gledao pa da mi ionako nategnuta analogija ne zašteka previše. A ako imalo funkcionira, onda je zbog toga što se i svi ostali hrvatski koncerti grupe, ne samo prvi, mogu doživjeti kao ključne točke, kao prekretnice unutar bendove karijere, kao mnogo više od pukih svirki. Svaki bi put dolazili gotovo na počecima turneja, odnosno barem u trenucima prije nego što će ih ovaj suludi put vrtoglavom brzinom, koju sami članovi benda međutim uspijevaju držati pod itekakvom kontrolom, podignuti na sljedeću stepenicu, u čemu domaćinsko navijanje i pronalazi uporište laskavoj misli kako svoje najbolje koncerte The National rezerviraju za Lijepu našu, što se nekad i oni sami ne libe potvrđivati. Mislim, nema dvojbe da je prava istina potpuno drukčija, ali čak i da se bendova vlastita uvjerenost u specijalno kuženje koje dijelimo pokaže patvorenom, ili barem iskrenom pogreškom, to ih opet čini hvalevrijednima, ali u još nužnijem smislu ljudski skromnog i umjetnički ambicioznog indie benda koji je od profesionalnosti koju je nužno morao prigrliti preuzeo prvenstveno imperativ postizanja da se publika osjeća posebnom.

A to su u utorak navečer (ponovno se ispriječio život, uz pomoć posla zgusnuvši mi raspored toliko da nisam htio pisanje razdijeliti na milijun malih vremenskih džepova, prvenstveno zato što mi doživljaj koji mi je koncert ostavio kao uspomenu nije padalo na pamet mrviti u komadiće) The National uspjeli barem sa mnom, iako ću se usuditi isto pretpostaviti i za najveći dio Šalatinog partera, ispunjenog privatnim tulumima osjećaja ekstatičnih obožavatelja. Ovo mi je bio već šesti koncert grupe i koliko god se davio u opako zavodljivome živom blatu rastrojenosti srednjih godina divnoga novog albuma ‘Trouble Will Find Me’ (čiji mi prethodnik i najavljivač ‘High Violet’ nije bio sjeo valjda zbog tadašnje trenutačne nespremnosti i nepotrebnosti da mu se potpuno predam) na nj sam otišao očekujući standardni, ni po čemu eksplozivni i ugodno opušteni večernji užitak slušanja benda koji, nasreću, gledam prilično redovito, baš onako na čemu zavidimo velikim stranim tržištima, prije nego što se, vječni nezahvalnici, počnemo sprdati s frekvencijom bendovih dolazaka. Očekivao sam, kažem, još jedan dobar koncert, a od The Nationala, od kojih sam ipak trebao očekivati više, dobio još jedan epski koncert, još jednu kombinaciju mračne, papreno-medene osjećajnosti svirane zapanjujućom tehničkom virtuoznošću i pogođenog momenta u vremenu i prostoru zbog čega će se i ovaj koncert – zbije li se ikad to čudo da iz računa ispari učinak otkrivanja, onaj koji će od prvoga preoteti naslov najboljeg – pamtiti kao predivna anomalija. Kako ovaj i ovakav bend to postiže, kako njegove oštre pjesme postaju himne, kako sebe istodobno predimenzioniraju do zapremine velike dvorane i sužavaju tako da bez zapinjanja prolaze kroz najskrivenije nijanse svojih stisnutih pjesama?

Nikada ne provjeravam set liste s prijašnjih koncerata, da si očekivanja ne bih ujedno povećao i smanjio znajući što se otprilike nalazi na repertoaru, ali današnje čekiranje pokazuje kako bend na ovoj turnejici u principu koristi vrlo čvrst kostur organiziran oko promocije aktualnog albuma, s varijacijama tek u izboru pjesama s ‘Alligator’ i ‘Boxer’, također relativno ograničenog broja. Naravno da bih ja bio volio čuti barem ‘Lit Up’ ili ‘All The Wine’, kad su već ‘Murder Me Rachael’ i ‘Available’ prešle u dubine Loch Nessa, ali najučinkovitije me tješi spoznaja kako sve te pjesme zapravo već jesam čuo, na nekome od prethodnih koncerata benda, i to ne samo njih nego i umalo pa sve što su dosad objavili na svojim albumima. Tako da bi bendovo neigranje na sigurno potvrdilo njihov integritet čak i da prekpreksinoć preferirani ‘Trouble Will Find Me’ nije maestralan koliko jest. Ovo još uvijek nije razina simpatičnog Stipeova priznanja kako 18 pjesama R.E.M. – bend s kojim se The National toliko plodno i otkrivajuće može uspoređivati na brojnim poljima – gotovo uvijek moraju odsvirati, ili Jaggerove bilježnice u kojoj se pjesme nalaze u razredima Obaveznih, Povremenih i Rijetkih, od kojih jednu-dvije iz ovoga zadnjeg bira Keith. The National odgovornost još uvijek primarno osjećaju prema sebi, svojim izborima i svojem trenutku, kao bend koji dijelom još uvijek ne može vjerovati da je sve ovo oko njih zapravo i na duge staze naglaske uvijek iznova stavljajući na novo, jer se možda ne dogodi da to novo jednom postane staro, što fanovi u pravilu najčešće traže. Iako su nogom prihvaćenosti i vidljivosti već iskoračili iz našeg indieja, stajaća noga stava i kreativnosti u njemu je još uvijek čvrsto postavljena.

The National, dakle, mogućnosti koje im je graničan mainstream uspjeh stavio na raspolaganje koriste isključivo da bi lakše i efektivnije postizali plemenite ciljeve koje je pred njih davno postavilo pripadanje nezavisnoj sceni, što nije važno samo meni i mojim sličnoemotivcima kao potvrda naše muzičke edukacije nego je i sredstvo koje bendovom ennuiju dopušta širenje bez gubljenja zadimljene gustoće. Ili, da ne trabunjam previše, koncert izvan sfere maloga kluba jednostavno je bolji i pruža veći osjećaj bliskosti kada bend upražnjava strukturnu foru da se na svake dvije novije ili prigušenije pjesme odsvira jedna u stilu bendova karakterističnog napinjanja sobne atmosfere zagušujućih emocija u repetitivnu zborsku mantru, svirka je bogatija i opojnija kada se možda i najzajebaniji muso-chops bend indie-rocka još i pojača dvama sviračima na trubama, klavijaturama, bekovima i šuškalicama što im sve zajedno zapravo uopće ne treba, a euforija je gromoglasnija kada se unaprijed lukavo pripremi pedesetmetarski mikrofonski kabel da Matt Berninger za vrijeme ‘Mr. November’ na bisu može zaplivati više desetaka metara daleko u pučinu publike. Ako je nešto planirano, ne znači i da nije spontano, odnosno da mu ne bi srce iskočilo iz grudi da sa stejdža nije skočio on sam. Svojim katalogom i načinom izvođenja gotovo pa patentirajući stadionsku intimu na razini cijeloga koncerta, The National zauzimaju dvije stolice upravo zato što su udobno zavaljeni u art/alter okruženje nezavisne scene, na rokerskom mainstreamu tek ležerno držeći noge, koje bez problema podignu kada se požele zaputiti negdje drugdje.

Jednako kako brižnim pristupom i svojom golemom željom da se svakom fanu oduže na izravnoj osobnoj razini uvijek ostaju blizu vrijednostima scene s koje su potekli, The National i zvukom, strpljivo i nikad se pretjerano ne udaljavajući, kruže oko toga besmislenog termina indieja, koji svima nama koje je upravo on uveo u svijet (muzike) ne samo da još uvijek znači mnogo nego se i obraća potpuno jasno. Prišavši mu zdesna iz americane i roots rocka na prvim dvama albumima i ulovivši njegovu srž u svojoj srednjoj diskografskoj trećini, na posljednjim su ga dvjema pločama okrenuli znatno ulijevo, radovima koji i u svojoj najkomunikativnijoj instanci zadržavaju bremenitu hermetičnost urbane nervoze, obiteljske nesigurnosti i preispitivanja samopouzdanja. Bizarno je kako su se upravo tim teškim albumima ‘High Violet’ i ‘Trouble Will Find Me’, koji tješe baš zato što u svojem tješenju nisu naprasiti ili naporni, i izdvojili u tržišnom smislu, dosegnuvši fanove koji se po prodaji albuma broje u stotinama tisuća, a po prodaji koncertnih ulaznica pojedinog nastupa u tisućama čak i u Zagrebu. Pretpostavio bih da je ovo ipak plafon u tome smislu, samo da isto nisam napravio i svaki od prethodna dva puta. Često se postavlja pitanje koliko u ukupnosti toga obožavanja participiraju posvuduše i pozeri, ali, da se zaustavim samo na ikonama koje su na istome mjestu prije nekoliko godina odsvirale bezvezne nastupe, šta mislite da su Pixiese ili Morrisseyja gledali samo iskreni die-hard fanovi? Jebiga, ja mislim kako je super da se rulet pomodnosti pokatkad zaustavi i na ljepoti ovog tipa, a ako je takvih posjetitelja i bilo – a čak nisam siguran, jer su svi u mojem vidokrugu pjevali umalo pa sve pjesme – nadam se da im ovo neće biti samo faza. Odnekud se mora početi.

Od toga su se povijesnog svibanjskog KSETa, koji je igrom sudbine podcrtao moj početak ostvaren toga proljeća uz ‘Sad Songs For Dirty Lovers’, do danas u repertoaru održale tek dvije pjesme, koje ovdje neću proglasiti najboljima u bendovom katalogu samo zato što ne želim seratorskim tvrdnjama kako je nekad bilo bolje okaljati nekidan podijeljenu divotu, ali koje su svejedno još uvijek sigurna sidrišta raspona benda. ‘About Today’ se od pjesme čiju je prijeteću nesigurnost bilo teško izdržati već kod prvog slušanja pretvorila u pjesmu koja je sve opasnija što je više poznaješ, a njezino je kasnonoćno tiho nagađanje u utorak prekinuto kratkim disonantnim bučanjem na kraju, naglim priznanjem kako se crv sumnje poveća čim ga postaneš svjestan i poželiš zgaziti. Da ju je napisao netko s dugom kosom, bila bi poduprta solažom s ledenih planinskih vrhova i tisućama svjetlećih upaljača. ‘Abel’ je i dalje zvuk garažnog benda koji održava probe u slomu živaca, samo što je njezina prirodna pozicija show-stoppera u novoj taktičkoj postavci zamijenjena mlađim igračima, pa ona sama sada ispunjava sentimentalnu ulogu favorita starih fanova koji pouzdanim singalongom podsjeća kako još uvijek nije na izlaznim vratima. Društveni, zajednički vrhunci sada se nalaze negdje drugdje, u ‘Bloodbuzz Ohio’, koja u Hrvatskoj dodatno rezonira stihom I still owe money to the money to the money I owe, u čijoj se sjeni nalazi njegov još ubojitiji, momentalni nasljednik I never thought about love when I thought about home, koji je toliki umojeb da nemaš pojma što bi rekao mami kad se sljedeći put čuješ s njom; u ‘Slow Show’, ispovijedi indieju prihvatljivog i jednako kurcem opsjednutog Hanka Moodyja, kroz čije se citiranje ’29 Years’ vuče direktna linija s bendovih početaka i koja podmuklo ili srdačno, još uvijek se ne mogu odlučiti, upozorava da dulje čekanje znači i sigurniji finalni spokoj; u ‘Graceless’, još jednom budućem anti-hitu kakvima obiluje friški album.

Popularnost uzrokovana albumima vrlo mučne prirode, zadržavanje nepresušnog indie-kredita povlačenjem sredstava iz banke prve lige, rastočene pjesme koje pišu profesionalno i osobno situirani ljudi. Te se paradoksalne karakteristike i popratne okolnosti benda očituju i u blago dezorijentirajućem zvuku, sedativiziranim klavijaturama koje grad promatraju kroz francuske prozore dvadesetih katova, ali ponajprije kroz ljuljajuće ritmove legende Bryana Devendorfa, koji svako toliko nekim polutaktom ili varijacijom inzistirajućeg ritma izmakne tlo pod nogama, samo da bi ravnotežu ponovno osigurao brzom spasiteljskom reakcijom, što najbolje zna upravo Matt, čiji se stihovi povremeno upravo utrkuju s ritmom da bi se u emotivnom fotofinišu s njima izjednačili taman onda kada se odluče predati. Ovaj čovjek bubnjeve baš svira, prirodnima čineći sve strukturne prijelaze unutar pjesama baš kao što je to nekad radio Bill Berry, a opet odajući dojam najprizemnijeg člana grupe. Pjesme kao što su singl ‘Demons’, Don’t Swallow The Cap’ ili naoblačenje ‘Conversation 16’, redom slowcore na trostrukom broju okretaja i organiziran oko ritma a ne pužuće melodije, naprosto ne bi trebale funkcionirati na velikim pozornicama, što The National niječu najjednostavnijim oružjima, proživljenošću samih pjesama i već nekoliko puta spomenutom brutalnom uigranošću instrumentalnih virtuoza. Kako je to uočio mudri Moose, u svijetu u kojem razlika između prosječnih i sjajnih ovisi o nečemu toliko fluidnom kao što je međusobna kemija članova benda, teško je zamisliti zgodniju situaciju od benda čiju ritam sekciju i gitarski dvojac čine dva para braće, od kojih su ovi za gitarama još i blizanci! Već ih vidim kako kao klinci u Cinciju potpuno intuitivno razrađuju svoju međuigru i isprepletene dionice, a doista ih i realno čujem na Šalati kako sve te filigranske melodije sviraju i uživo, topeći srca u ‘I Need My Girl’ ili ‘Fake Empire’, akustičnim gitarama odlazeći na plažu u završnoj ‘Vanderlyle Crybaby Geeks’. Da, to je repriza trika s prošle turneje. Da, uglas mi je pjevalo svako krvno zrnce.

Puko dvosatno trajanje koncerta samo po sebi nije dokaz prave unesenosti i izbjegavanja svakog oblika odrađivanja, ali ono čime su i kako The National ta dva večernja sata ispunili jest, od uredske otuđenosti ‘Mistaken For Strangers’ do ‘Sorrow’, koju je toliko lako ironizirati da je još lakše previdjeti, a govorim iz vlastitog iskustva, koliko je pjesma dobra i lijepa, ali i nijansirana. Mislio sam da će im je nakon muzejskih šest sati biti dosta za sva vremena, ali su zapravo u njoj tim detaljnim istraživanjem pronašli i njima neslućene odaje. Iako odani poklonik sjajnih ‘Sad Songs For Dirty Lovers’ i ‘Alligator’, iskreno priznajem kako neke druge bendove bez imalo razmišljanja navodim kao draže, no suptilno pridobivanje kojim me je naposljetku zarobio (što je prava riječ jer uz blizinu uključuje i otpor) i ‘High Violet’, kojeg sam samostalno pustio možda pet puta, izvrstan je primjer kako strpljivog odmjeravanja koje je bend u svakom trenutku spreman momentalno preobraziti u agresivni zahvat, tako i emotivnih sadržaja od kojih se sastoje bendova muzika i Mattovi tekstovi. A njih se nekako više živi a manje sluša, čak i u okviru pop koncerta kakav je Šalata nedvojbeno vidjela, makar takvoga pop koncerta temeljenog na sastojcima koji nemaju nimalo veze s brzopoteznom zabavom i rasplesanom razbibrigom. Od benda koji si upoznao stihovima Never look her in the eye, never tell the truth, if she knows you’re paper, you know she’ll have to burn you, never tell the one you love that you do, save it for the deathbed, when you know you kept her wanting you takvo nešto i ne očekuješ.

Znam da je teško povjerovati, ali netom obavljenom redakturom napisanog tekst sam ošišao gotovo za više od pola (inače, pisao sam negdje četiri ničim prekinuta sata, na tastaturi, a u glavi sam rečenice počeo slagati već tijekom post-koncertnog pijanstva koktelom lošeg piva i krasne muzike), dijelova čijih se intimnih asocijacija i klasičnog pretvaranja da kužim i kako se izvodi ono što čujem ni inače ni sad ne sramim, ali koji svejedno ne bi saželi ili na jedno mjesto sakupili sve ono što čini moj odnos s ovim bendom. Ni ovako se nisam uzmogao isplesti iz klupka svega onoga što sam na koncertu čuo u utorak i svega onoga što sam na koncertu čuo iz prethodnih devet godina. U recenziji koja je trebala zaključiti i zaključati postojanje Potliste, Dražen je o tome odnosu rekao sve najvažnije, i to toliko lijepo i pogođeno da su mu opsegom izrečenoga i naslućenoga ravni samo Mattovi dvostisi i refreni. Zato razumijem da se nekim mlađim ili novijim fanovima grupe aktualan album nije svidio onoliko koliko zaslužuje, iako u radovima ovog benda nikad nije riječ o oklijevanju zbog nedopadanja onoga što čuješ koliko o odugovlačenju do potpunog podudaranja energija i iskustava. Ne želim reći kako mi bolje shvaćamo zato jer smo stariji, jer to nije istina, samo je spoj tko zna koliko odgađanog pravog odrastanja punog odgovornosti i predanog praćenja postepenog odrastanja samog benda naprosto teško nadomjestiti ikojim drugim paketom elemenata fanovske privrženosti.

A tek smo, u najboljem slučaju, na pola puta. The National su još uvijek bend koji zajedno s njegovim pjesmama trebam i kad ga ne želim trebati, baš nekako kao i život i njegove zavrzlame. Ne sumnjam kako ćemo za tri godine ponovno vršiti zajedničku rekapitulaciju posljednjeg razdoblja, na koncertu koji od utorka ima još jednu nevjerojatno visoku prepreku za preskočiti. Kladim se da hoće. Set lista: I Should Live In Salt – Don’t Swallow The Cap – Bloodbuzz Ohio – Mistaken For Strangers – Sea Of Love – Demons – Afraid Of Everyone – Conversation 16 – Squalor Victoria – I Need My Girl – This Is The Last Time – The Geese Of Beverly Road – Abel – Slow Show – Pink Rabbits – England – Graceless – About Today – Fake Empire – BIS: Sorrow – Humiliation – Mr. November – Terrible Love – Vanderlyle Crybaby Geeks

Kawasaki trip

Srpanj 1, 2013

Čak i kao netko tko u ovoj blogovsko-portalskoj igri participira samo najlakšim dijelom posla, kuckanjem vlastitih dojmova i misli, te kome se ne pada na pamet ozbiljnije laćati organizacijsko-logističke tlake koju na sebe preuzimaju prike Emir i Dražen, ili Tonći, vrlo često pomislim kako bi mi znatno pametnije bilo na miru ostaviti sve to podupiranje scene, objesiti tastaturu o klin i smiriti barem jedan dio živaca. Sasvim sam, dakle, svjestan koliko truda iziskuje održavanje čak i ovih malih ili manjih sajtova, zbog čega kapu treba skinuti svakom koji dogura do dva mjeseca, a kamoli dvije godine (a još kamolije četiri godine poput Potliste!), što su prije koji mjesec dosegli kolege s Ravno do dna. Odlučivši svojom proslavom nadograditi ovosezonski im program Inkubatora u kojem su predstavljali nadolazeće hrvatske bendove, kao glavnu atrakciju svojega rođendanskog tuluma, održanog prekjučer u Vintage Industrial Baru, pozvali su kultne japanske rokere Guitar Wolf, umalo pa točno dvije godine nakon bendova prvog nastupa u Zagrebu, koji sam bio propustio. Ovom prigodom mi je, stoga, čak i odgovaralo da je za nastup odabran bend kojem nisam fan – osim što nema meni što odgovarati, slavljenici su oni koje se pita! – jer sam tako mogao opuštenije hengati u klubu, a posebno mi je bilo drago da sam napokon dobio i priliku provjere druge komponente benda koji se, olako i potpuno pogrešno, često naziva i ponajboljim (živim) bendom na svijetu. A to nikako nisu.

Naime, posredstvom vodećega hrvatskog japanologa, Velimira Devidéa Grgića, studijske albume Guitar Wolf do prije nekoliko sam sezona redovito slušao, motiviran prijateljevim tvrdnjama o njihovoj nesvakidašnjoj kvaliteti i suludoj nabrijanosti. Ovo o specifičnoj vrsti opčinjenosti zapadnjačkom mitologijom i popularnom kulturom sam doista i čuo, ali u pravilu izvođeno toliko prosječno i površno da nikakve priče o šarmu koji sve nadoknađuje nisu uspijevale nadomjestiti šupljinu izvedbe te, važnije, šupljinu doživljaja rokenrola kao forme i kao stila. Naravno, mogu razumjeti da se meni ne svidi nešto što se sviđa nekome drugome i obratno, ali problem je, lako moguće, nastupio zbog tih prokletih očekivanja, jer su mi Guitar Wolf – a sada mi je jasno da je bila riječ o ikonografijom označenoj prečici – bili opisivani kao japanski Ramonesi, samo malo brži, žešći, šlampaviji i luđi. Takvog je materijala na pločama koje sam slušao donekle i bilo, ali je omjer dobrano pretezao na stranu ordinarnoga psihodeličnog hippie power-trio hard-rocka, droge ipak umočene u nekakve kemijske ili tradicionalne preparate Zemlje izlazećeg sunca. Nadajući se da je takav faličan zvuk posljedica nesporazuma suradnje s američkim producentima i diskografima, bend sam svakako želio čuti i uživo, pogotovo nakon preporuka spomenutog Grgića i slavljenika Zorana Stajčića, danih mi prošlog tjedna na INmusicu.

I opet ništa. Osim što su i te pankerskije stvari melodija koje se mogu razabrati u subotu navečer bile dobrim dijelom ujednačene u zaista zamorno bučanje (ne ono pozitivno u smislu glasnoće ili volumena, nego u smislu instrumenata koji ne uspijevaju postići sinergiju rock’n’roll izravnosti, pa se iako ih je samo tri čini da ih svira deset, prvi put okupljenih), koje je ionako prevladavalo, pa zapravo nema ni potrebe žaliti za gubljenjem te luckaste poppy energije. Nekoliko pjesama jesam prepoznao, uglavnom one s albuma ‘Jet Generation’, što znači kako Guitar Wolf ipak mogu prvo napisati pjesmu koja ostaje u glavi, a onda je potom rekreirati i uživo, ali većinski ostatak potvrdio je davnu Viskijevu opservaciju kako čak i na koncertima bendova koje voli pjesme koje prvi put čuje doživljava kao iritantno bučanje. Entuzijastični diletantizam ovog benda doista potvrđuje ono što je kod rokenrola možda i najljepše, a to je njegova otvorenost za sve, ali kao bend, a ne tek skupina momaka koji nešto žele i imaju priliku tu želju sviranjem u bendu i ostvariti, Guitar Wolf nisu oni koji tu plemenitu tekovinu rokenrola mogu dijeliti dalje, jer ništa privlačno u njihovom zvuku ne postoji. Nije riječ o pozerima tipa The Jim Jones Revue, s čijim se hypeom preksinoćni koncert mogao usporediti jer je Vintage, ionako posljednjih mjeseci profiliran kao omiljeno izlazište, bio nakrcan do pucanja, i to uglavnom ljudima koje apsolutno nikad ne viđam na manjim garažnim svirkama, koje taj ofucani ali neugasivi plamen rokenrola doista održavaju aktivnim. Ne, Guitar Wolf svojom unesenošću ne ostavljaju mjesta ikakvim sumnjama u svoje motive, samo što im rezultati mogu proći samo kod ljudi koji se ili previše ne zamaraju divotama gitarske muzike ili smatraju kako djetinjarijama poput emocija ili srca nema mjesta u žestokom rocku ili, nenamjerno, pokazuju kako se prikriveni rasizam ne može iskorijeniti do kraja. Ludi Japanci piče rokenrol, jel. Ludilo, idemo!

Znam da se nešto bitno drukčija atmosfera ne ostvari ni na koncertima bendova za koje sam osobno spreman i umrijeti i ubiti, ali promatranje situacije iz stražnjih redova fino je ilustriralo koliko se početno nestrpljenje uvjetovano promocijom smanjivalo gotovo tijekom svake pjesme, na kraju završivši kod nekoliko štrebera poput mene, koji najčešće moramo odslušati cijeli koncert, i fanovima ispunjenim prvim redovima, koji međutim čak ni atrakciju ljudske piramide nisu uspjeli izvesti u razumnom roku. Između, iz minute u minutu bilo je sve manje i manje ljudi, valjda zato što je postajalo jasno kako većina pjesama benda doista i zvuči isto, ne zbog okamenjenog stila, nego zbog čistih limita inspiracije i vještine. Dvostruko kraći koncert publika bi još i izdržala, a ovako je sve preko sata vremena bilo šibanje mrtve kljusine, s ciničnim vrhuncem u trećem bisu, izvedenim pred trećinom ili čak četvrtinom startnog broja ljudi. Dabogda crko rokenrol kad ga svatko svira? Pa ne, jer jedan loš bend ne kvari cijelu gajbu bendova, pogotovo zato što Guitar Wolf nisu truli, a bome niti prevara, nego tek jedan prosječan bend zaljubljenika koje su zarad dobre priče iskoristili mediji, pokazavši tako da nema veće razlike između većine nominalno nezavisnoga muzičkog tiska i njegove srednje struje.

Srećom, da večer ne bi bila potpuni podbačaj – naravno, govorim o izvedbenoj strani svirke bendova, s poslovne i proslavne bila je pun pogodak – pobrinuli su se sve radije viđeni i posljednjih sezona potpuno pouzdani feelgood-kozaci Cherkezi United, otvorivši program kao predgrupa. Sezona u kojoj su barem u Zagrebu imali prilike često utvrđivati svoj, u odnosu na start benda prije nekoliko godina, ionako kompaktniji zvuk ustoličila ih je kao jedne od najpoželjnijih majstora fešte, u čemu njihov slavenski folk-punk ni ovaj put nije kiksao. Kod nekoliko sam pjesama s izraženijim rifovima iz kojih se mogla pročitati prošlost (a zašto ne i sadašnjost?) članova benda kao fanova metala pomislio kako bi možda baš tako zvučao maturantski kafanski blues Plavog orkestra, samo da je Loša umjesto Beatlesa obožavao Motörhead, što ne znači da tih elemenata nije bilo i prije, nego možda samo da sam ja spor u kopčanju. Tako da me ta asocijacija držala raspoloženim i kod takvih zajebanih napada na moju indie-nježnost, koja bi se svejedno kod svakog antifa-refrena i karakterističnog ubrzavanja drugih dijelova punk-poskočica otpuštala u veselo cupkanje nogama.

Ravno do dna, sretan drugi rođendan!