Archive for Prosinac 2013.

Tonćevih top 20 albuma 2013: #10-#1

Prosinac 31, 2013

10chvrches

10. CHVRCHES – The Bones of What You Believe
Kako su se redale godišnja lista za godišnjom listom, sve sam više kolutao očima na redovno pojavljivanje “The Bones of What You Believe” negdje između 20. i 30. mjesta (‘wow ni vi nemate chvrches u top 10, very macho, so alpha, such nick cave, wow’) pa evo da dadem svoj skromni prilog ispravljanju krivih drina! Čisto mi žao što sam preslušavanje manje-više svih jesenjih albuma ostavio za prosinac jer bi mi “Gun”, da sam je čuo na vrijeme, išla na GGGG13 bez jebemti, totalno jedna od pjesama godine.

9. Brandy Clark – 12 Stories
Brandy je koautorica tri od četiri najbolje pjesme na albumu Kacey Musgraves (vitalna informacija nakon koje nikome od vas život više neće biti isti, znam, znam!) i mada nijedna od pojedinačnih pjesama na “12 Stories” ne doseže baš te vrhunce “Same Trailer, Different Parka”, “12 Stories” mi je nekako ujednačeniji i mislim da to što ništa drastično ne iskače čak i na neku ‘tiha voda brege dere’ foru daje dodatnu težinu svim tim pričama o sjebanim i/ili zajebanim malim ljudima! Brandy Clark je nevjerojatno dobra story-tellerica, zna s tako sitnim detaljima oslikati toliko puno, i kad usporediš kako se u širim rock-vodama i dan-danas pjevanje o ičemu osim vlastitih duševnih previranja često doživljava kao ‘neiskreno’, ‘izvještačeno’ i sl dok je istovremeno u countryju najnormalnija stvar da netko poput Brandy napiše nešto poput “Just Like Him”, tekst da se smrzneš a nije autobiografski – pa, to dovoljno govori o tome koliko je rock i dalje generalno infantilna muzika a country od odraslih za odrasle ljude, ne?

8. Sky Ferreira – Night Time, My Time
U redu, to što je uhićena s nešto eksera i što u intervjuima ponekad zna izgledati malo off ne mora nužno značiti da se drogira išta više od većine svojih vršnjaka, ali album svakako zvuči drogeraški – ili barem u najmanju ruku drogeraškije od ičega što je dosad radila (a što mi je sve bilo presterilno) – i zvuči jebeno dobro, pa eto ako i ispadne da si ekšli uništava život onda si ga barem ne uništava nizašto heh! “Night Time, My Time” je isto zanimljiv kao jedna od prvih lasta koja nagovještava koliko bi neminovno predstojeće masovno prekapanje naslijeđa alterna-popa prve polovice devedesetih moglo biti užasno zabavno i plodno, mislim nisam nikad ni sumnjao ali lijepo je dobiti i službenu zvučnu potvrdu 🙂

07kyary

7. Kyary Pamyu Pamyu – Nanda Collection
Naravno da NIKADA neće nadmašiti “Ponponpon” ali šta sad, pa zar joj itko to može zamjeriti, tako hevi psihodeliju majka dvaput ne rađa! Koliko god da rad Yasutake Nakate za Perfume bio od vitalnijeg značaja, pri radu s Kyary mu očito ide u prilog što ne osjeća toliki gejmčejndžerski nagon/pritisak pa se opuštenije ludira u okvirima onoga što ja kao jpop analfabet percipiram kao… neku klasičnu jpop spiku? Uglavnom, štogod da bilo turbo je, bombastično prezabavno.

6. Ariana Grande – Yours Truly
Ahhhhhh koje osvježenje, R&B-jast pop u 2013. koji ne ide EDM-rutom (…osim u zadnjoj stvari, koja je isto super!)!!! “Baby I” nije nužno doslovno najjača stvar na ovom albumu (mada naravno nije ni daleko) ali nevino veselje Mariah Carey ranih devedesetih + she’kspereovsko prešaltavanje na dvostruku bpm-ažu ranih nultih + trap snareovi ranih jedanaestih = esencija vrtoglavo atemporalnog užića “Yours Truly”.

05paramore

5. Paramore – Paramore
Koje li odvažnosti i samouvjerenja, otvoriti album s rifom koji tako frapantno podsjeća na rif koji otvara “Celebrity Skin”, odmah u glavu i bez ikakvog pardona: ‘ja sam budući klasik pop-rocka, HEAR ME ROAR!!!’ Mislim, Paramore sad već do srži JESU pop-rock, emo su onoliko koliko su i No Doubt bili ska od “Don’t Speak” pa nadalje – a i, jelte, koliko su Hole na “Celebrity Skin” bili ‘alternativa’ – a “Paramore” je zvuk benda u punoj zrelosti, punom zamahu, spremnog za prvu ligu i jebeš prvu ligu ako ga takvog ne privije čvrsto uza grudi! Krute nedo pa čak su i Hayleyini ukulele-međuci esencijalni, koja albumčina.

4. The 1975 – The 1975
Hmm izgleda da ovaj bend volimo samo ja, ekipa s ILM te određeni soj tinejdžerki? Ne znam đe je ba zapelo, ‘muzika za imaginarni film Johna Hughesa’ je dosta zeitgeistast koncept, dečki mu pristupaju sa svih mogućih strana, imaju odlične pjesme, imaju puno odličnih pjesama, produkcija nije puki glanceraj nego kristalno čista na način da se sve čuje kako treba i ništa ne gubi, je dosta ušminkano sve skupa al nikome to ne smeta kod recimo HAIM, stvarno nemam blage zašto ih svi ne obožavaju?

03youngalaxy

3. Young Galaxy – Ultramarine
Post-the knifeovski bendovi/projekti nisu nešto na što sam obraćao pretjerano puno pažnje pa je lako moguće da serem kvake, al enivej kod takvih sam uvijek bio dojma da, čak i kad okrenu priču na vedriju stranu, uvijek barem u nekoj mjeri teže hladnoći i/ili minimalizmu – dok kod Young Galaxy toga nema ni u tragovima, samo toplina i ekspanzivnost, kroz neke daleke, strane nedođije. Čaroban album!

02quadron

2. Quadron – Avalanche
Robin Hannibal je toliko zastrašujuće hiperproduktivan da se izbezumim samo razmišljajući odakle da krenem s jedno pola tuceta njegovih alter-egoa/projekata (ima čak i još jedan s istom tom ženom iz Quadron!!) pa sam se zasad zadržao na Rhye, koji su mi bili neloši al uglavnom li-la, i Quadron, uz koje poželim voditi ljubav s IKEA-namještajem!!! Ok ne doslovno, štajaznam ne znam šta da napišem o ovom albumu pa sam probao nešto smiješno ili bar neočekivano 🙂 a i ono: romantika, elegancija, coffeetable spika, stolić za kavu je vjerojatno od IKEA-e, kava je turska ali kemija je instant, ima i vina za kasnije, jako se dobro osjećam uz ovaj album. (Ispričavam se odmah za ovo s kavom i kemijom – jbg godine ghostwritanja za Vjekoslavu su ostavile duboke tragove na psihi!)

01haim

1. HAIM – Days Are Gone
Osim po broju albuma koje sam volio ova albumska godina mi je iznimna i po tome što, po prvi put od ne sjećam se kad, nemam jedan album koji mi baš osjetno iskače od ostalih! Bilo koji od prva tri je komotno mogao završiti na prvom mjestu, a i ovih nekoliko ispod je kaskalo tek za pedalj-dva, pa… zašto HAIM? Iako mi je većinu vremena najbolja neka za većinu nikad čuo-muzika to nije nešto što namjerno isfuravam, štoviše to je nešto s čime nisam sretan jer zapravo VOLIM kad volim iste stvari (ne doslovno uvijek sve, naravno!) koje vole i drugi ljudi! Tako da ima taj moment, ima i onaj programatsko-aktivistički kad ekstra stajem u obranu hypea koji mi je po volji (‘wtf zašto je ovo toliko nahajpano’ ‘ZATO ŠTO JE SUPER, KONJINO!!!’), a ima i to da je bilo ove godine albuma s moćnim otvarajućim rafalom od po tri do četiri killera ali nijedan drugi s njih čak SEDAM!

Tonćevih top 20 albuma 2013: #20-#11

Prosinac 30, 2013

20avicii

20. Avicii – True
Pa kud ćeš boljeg otvaranja za potvrdit i podebljat vlastiti kužerski underground kredibilitet, omg u guyz so hip it hurts 🙂 Avicii je jedan od onih super likova u čijem rječniku riječ ‘cheesy’ naprosto ne postoji, što će ga naravno reći da ima puno neprijatelja te da bilo što što kažem neće promijeniti ničije mišljenje niti promil, al neka ostane zabilježeno da je “True” izniman album jerbo: a) kod većine sličnih proizvoda imamo dance-producenta koji uglavnom prvo sam napravi instrumentale pa pozove nekoga da skrpa par vokalnih melodija, dok je ovo jedan temeljitiji i kolaborativniji projekt za koji su se umjesto pjesmastih stvari u startu krenule radit baš pjesme-pjesme (jeste znali da je među potpisnicima “Wake Me Up'” gitarist Incubusa? Sad znate!), b) kod većine sličnih proizvoda dance-producent se uglavnom drži provjerene formule (+ pokoji glupi ‘chill out’ moment), dok je pak Avicii skupa sa studijskim drugarima zakročio na dosta terena na koje ne bi od njega čovjek očekivao da će kročiti i stoga je album puno zanimljiviji nego što bi čovjek onak naslijepo pretpostavio.

19. Miley Cyrus – Bangerz
To što je (barem do daljnjeg?) odustala od pop-rocka je velika šteta za pop-rock, ima stvarno jeben vokal za to al šta ćeš, žena odrasta, nalazi se u nečem drugom, jest da u tom drugom vjerojatno nikada neće biti onoliko dobra ko što je bila u onom prvom ali zasad to nije ni toliko bitno jer se u ‘urbanim’ vodama očito jako dobro zabavlja i to se više nego dobro čuje i osjeti, kao što se i čuje i osjeti kako je i Mike Will Made It guštao okušavajući se u uglavnom stranim mu elektroničkijim vodama, s jako zanimljivim i često opičenim rezultatima, čak i kad pjesme nisu dobre uvijek imaju barem neki entertainment ‘haha koji je ovo KURAC’ value – a puno češće su dobre nego što nisu, posebno u drugoj polovici albuma.

18selena

18. Selena Gomez – Stars Dance
Nerazmetljiva prirodnost s kojom je EDM satkan u “Stars Dance” djeluje kao zadnja etapa jedne uzbudljive pop ere načete s ekstravagantnim dubstep ludorijama na “Femme Fatale” Britney, a sad, to što se ta era uopće nije dogodila nego smo u međuvremenu imali samo hrpu dance-pop stvari s nakaradno nakalemljenim brostep-middle eightovima – to je jebiga veliki propust popa koji nas je u tom partikularnom pogledu sve iznevjerio!!! Jedan od onih fora pop albuma koji nije da drže baš cijelo vrijeme 100%tno vodu ali su dragulji rasuti na sve strane i svatko tko voli moderan pop bi ih trebao moći naći barem nekoliko za sebe (i ovaj put također posebno imho u drugoj polovici albuma).

17. Caitlin Rose – The Stand-In
E ako sad ne bude neka apokalipsa ja stvarno ne znam kad će jer svi znakovi su tu: na televiziji misu vodi crna ovca, polarne kape se otapaju ko u mikrovalnoj, a ja se oko nečega slažem s Gorilinom americana-mafijom!!! Gogo P. je inače u pravu: nije ovo zapravo ni country ni alt.country, ovo je jednostavno rokenrol – instantno zadovoljavajući i beskrajno šarmantan.

16classixx

16. Classixx – Hanging Gardens
Sad je već pomalo svojevrsna tradicija da se hipstertroničarski miljenici blogova/tumblra/nečegnajnovijegzaštojošnisamčuojersamdjedica unutar cca godinu dana strelovito nametnu s naramkom vrućih remiksa, da bi potom umjesto da kuju željezo dok je vruće nestali s lica zemlje na dvije-tri godine i tek onda lansirali album prvijenac: taktika je upalila za Justice, neupalila za Aeroplane jer je album svima bio smeće, a ni Classixxi se kako mi se čini nisu baš usrećili – vjerojatno zato što nisu ni imali tako jak buzz kao Justice i Aeroplane pa ih je udaljavanje od očiju još fatalnije udaljilo od srca? A šteta, nije fer, album je ljetni indie-dance slatkiš skroz na skroz.

15. Julia Holter – Loud City Song
Ovo mi spada u kategoriju muzike kakvu inače baš ne slušam (mada opet s druge strane kad zbrojim ovo i Juliannu Barwick i komadiće Peaking Lights i Laurel Halo, to mi već počinje ličiti na nekakav klaster, hmm, muzike kakvu sad već ponekad slušam?) i razmišljao sam da kud mi baš ovo paše a i dalje me ne privlače ni Laurie Anderson ni Linda Perhacs ni Julee Cruise (ok dobro, za Julee ipak čuči nekakav minimalni interes!), nijedno od tih imena s kojima se Juliju obično uspoređuje, i jedini zaključak koji mi je koliko-toliko zadovoljavajući je… da mi malo baca na Broadcast? Dobro, je vjerojatno s moje strane dosta površno seljački to ‘sjetno je i pomalo sablasno? PURO BRODKAST BRATE NEMA GREŠKE’ ali kad nemam boljeg objašnjenja, majke mi! A inače s Julijom mi i dalje šteka kad god iskoči iz nazovi-Broadcast gabarita i proba nešto vedrije/poletnije/bučnije (“This Is a True Heart” je do daljnjeg samo još jedna iznimka koja potvrđuje to pravilo),

14kmichelle

14. K. Michelle – Rebellious Soul
Bio bi samo još jedan ugodan R&B album sazdan na semplovima soul klasika da nije force s kojom K. Michelle napada svoje pjesme, mislim ono, završnica “Sometimes”, ‘I should have been praying for better things/ INSTEAD OF PRAYING FOR A MAN WHO DON’T GIVE A FUCK ABOUT MEEEEEEEE’ koji sturm und drang!!

13. Kacey Musgraves – Same Trailer, Different Park
Ako volite country, onda volite i dobre tekstove i volit ćete i ovo – najdraži momenti: ‘We get bored so we get married/ Just like dust, we settle in this town’ te drugi stih “Follow Your Arrow”, poslušajte pa ćete vidit zašto ga ne mogu pretipkati 😉 – a čak i ako volite dobre tekstove ali ne volite country, isto biste možda mogli volit jer nije uopće neka agresivno twangasta kaubojština, jako je pitko i poppy!

12perfume

12. Perfume – Level3
Navodno su cure od Yasutake Nakate (za one koji ne znaju FYI: tip je za japanski pop otprilike ono što je za američki bio Timbaland na prijelazu tisućljeća) tražile pjesme koje će im odgovarati za određene točke nastupa uživo – dakle ne samo one koje će pjevati i uz koje će plesati, nego i instrumentalnije komade gdje će drugi aspekti showa doći u prvi plan – a ovaj je to iskoristio kao priliku da zvuk Perfume dodatno približi klupskijoj briji njegovog projekta Capsule, s varirajućim rezultatima: npr nijedna pojava refrena u singl-verziji “Spending All My Time” se ne može mjeriti s euforijom prvog pojavljivanja refrena nakon tri minute vrludanja albumske verzije, ali isto tako na momente album možda i zericu previše vrluda, fali mi malo konciznosti prethodnog ‘JPN’-a, no to su sve sitne zamjerke – i ovaj album Perfume je riznica futurističkog blaga koje je dušu dalo za slušanje na dobrim slušalicama!

11. Beyonce – Beyonce
Iskreno govoreći nisam ovo još ni probavio kako treba, najviše mi pašu albumi od četrdeset i nešto minuta i jučer sam taman bio pustio ovo da svira i prošlo tako kojih četrdesetak minuta i ja pogledam na brojač stvari i jebote, pa tek je OSMA stvar – a ima ih četrnaest!!! Tako da se ne bih kladio da ću ovo često slušati u komadu ali ko zna, koliko god znalo biti iscrpljujuće wow!-momenti se samo nižu jedan za drugim, shit is epic, provest će se sigurno još dosta vremena s ovim albumom pa bilo u komadu ili ne.

Eksplozija je odavno stigla

Prosinac 29, 2013

Godinu u kojoj su prestali biti bend koji hvale samo ljudi koji doista prate domaći rokenrol, a počeli biti bend koji hvale i ljudi koji se samo vole praviti kako prate domaći rokenrol, omiljeni riječki kauboji My Buddy Moose koncertnom su kraju privukli na mjestu na kojem su doživjeli i svoj najveći ovogodišnji trijumf. Ne samo zbog datuma održavanja prekprekjučerašnjeg četvrtka, teoretski sjajno smještenog između Božića i Nove godine, ali u praksi zagrebačke crne koncertne rupe, bilo je iluzorno očekivati kako bi Vintage Industrial Bar mogao reprizirati onaj epski lom iz veljače, ali mislim kako ništa slično nikome nije bilo ni u onom odjeljku mozga zaduženom za suludu nadu. Sam je koncept također bio drukčiji, jer su My Buddy Moose ovaj put pozornicu podijelili s pristupom identičnima, a stilom dostatno bliskima Erotic Biljan & His Heretics – priznajem da me je potpuno iznenadilo kad sam shvatio kako je ovo bio prvi put da su se ta dva, inače i jako prijateljska, benda našla na istom programu. Obilježavajući petnaestu godišnjicu svoje aktivnosti i na nekoliko pjesama pojačani i bivšom basisticom Elenom, Heretici su bili klasično moćni, svakako razigraniji i prirodniji negoli prije nekoliko tjedana u Klub.u, svojim vatrenim garažnim rockom sve više šejkajućega groovea držeći nepodijeljenu koncentraciju nekih stotinjak nazočnih, no moram priznati kako sam ih osobno iskoristio tek kao zagrijavanje za najdraži mi bend, koji samo u rijetkim situacijama – primjerice, onoj u rujnu uz Two Cow Garage – može makar i djelić moje oduševljenosti prenijeti i na večernje kolege.

Zaključenje uspješne godine, međutim, My Buddy Moose nisu izveli igranjem na sigurno ili još jednim sviranjem cjelokupnoga sjajnog ‘Shine! Shine! Shine!’, nego slobodnijim, neobaveznijim, pomalo prazničnim konceptom istodobnog osvježenja nekolicine u posljednje vrijeme rjeđe izvođenih pjesama s debija – recimo, ‘Heartbreak Hotel’ i ‘Bad Day’ – te nastavka živog testiranja najnovijih pjesama, s nadam se što skorije buduće ploče. Poznata je to hrvatska priča o objavljivanju pojedinog albuma tek nakon što pjesme bend već itekako zaživi, iživi i proživi, ali barem u slučaju ove grupe pomaže što ni jedna od njih svoju privlačnost ne troši ni stotinama puta nakon što ih čuješ. Od tih pet novih, četiri sam sigurno već imao prilike čuti na nekima od prijašnjih koncerata – ‘Letters From The Past’ je instant hit, a refren My people are waiting jamči najglasnije singalonge budućih svirki – pa možda nisam najpogodniji za procijeniti njihov učinak kod premijernog preslušavanja, ali me svejedno čudilo postepeno rasipanje publike kako je nastup odmicao. Mislim, nije da My Buddy Moose u repertoaru imaju baš ovjerene hitove pa da je njihovo izostavljanje u korist friških brojeva moglo iznervirati publiku. Osjećajući tu rahlost publikine naklonosti, bend je doista svirao potpuno je odlučan ponovno pridobiti u potpunosti, znajući kako posjeduje sve što je potrebno, fantastične pjesme i razbijajuće uigranu rokersku postavu, puno energije i još više srca, koja su si ispunili obradama Douga Sahma, The Replacements i The Ramones.

Ali najbolji je dio koncerta počeo otprilike negdje kada je i njima i najvjernijim fanovima (iako, moram izraziti oštru prosvjednu notu što je od dvadesetak prvoredaša koje inače viđam na svakom koncertu benda nedostajalo njih barem petnaest) postalo jasno kako nezainteresirane ništa neće predomisliti te kako je ovaj koncert ipak iz razreda prekrasnih privatnih tuluma, a ne masivnog rokenrol spektakla. A kako se to shvaćanje poklopilo s ionako najželjnije iščekivanim momentom bendovih koncerata, Botićevim hvatanjem mandoline koja se uz Jasminov topot sruči u ‘Finally’, nakon koje slijedi razoružavajući country-rock niz, nikakvih prepreka za još jednu ovjeru potvrde najboljega domaćeg (živog) rock benda više nije bilo. Prije koncerta krišom mi dojavljenu brojku od planirane 21 pjesme regularnog dijela svirke, My Buddy Moose su ipak skratili, valjda ne želeći razvlačiti strpljenje nazočnih do krajnjih granica, samo što su sami nazočni to vrlo strastveno željeli, osiguravši još dva izvrsna bisa, ukupnom kraju dovedena patentirano širokom verzijom ‘Waiting For Explosion’, koja čak i Jasminu dopušta malo šetnje po pozornici, ali i parteru, prije nego što se vrati bubnjevima za još jedan krug refrena, koji se u tom trenutku čini vječnim. Eksplozija uvijek stigne. Set lista: nova pjesma – Girl – I Know I’ve Gotta Stop – Shine! Shine! Shine! – She Knows – Heartbreak Hotel – Bad Day – nova pjesma – Scary Feeling – nova pjesma – Finally – Traveller – Ocean – Music – Give Back The Key To My Heart – nova pjesma – Fucking Boring – Lack Of Imagination – 1. BIS: Can’t Hardly Wait – Letters From The Past – 2. BIS: She Talks To Rainbows – Waiting For Explosion

Hrvatska muzika 2013.

Prosinac 29, 2013

Šef Emir i ja pokušavamo ocrtati hrvatsku nezavisnu muziku 2013. godine za ziher.hr:

http://www.ziher.hr/2013/12/28/video-rezime-glazbene-2013-by-potlista-domaca-scena-nikad-bolja/

Vidi ti to, GORILIN DRUGI SLUŽBENI IZBOR NAJ SERIJA GODINE!!!

Prosinac 23, 2013

serije2013

– na vama je da glasate za najdraže vam serije iz 2013. – možete glasati za maksimalno petnaest ilitiga minimalno pet serija! Poželjno je da lista bude rangirana, ali i ne mora biti ako vam nije posebno stalo do toga

– pod “iz 2013.” misli se na to da, naravno, vrednujete serije samo po epizodama koje su premijerno po prvi prvcati put prikazane u 2013! Što će ga reći, naprimjer: ako glasate za “Hawaii Five-0”, to znači da glasate za “Hawaii Five-0” od S03E12 (premijerno prikazano 14. siječnja 2013.) do S04E11 (premijerno prikazano 20. prosinca 2013.)

– BITNA IZNIMKA GLEDE PRETHODNOG PRAVILA: smijete glasati za “Les Revenants”! Nitko nije izrazio želju za ikojom drugom iznimkom, pa nek ta bude jedina. 😉

– nakon što ste složili listu, pošaljite mi je na djevojke majmun yahoo točka com

– ako biste uskočili za pisanje pokoje crtice – javite pliz! Ako se prijavite a pisali ste i prošle godine – automatski ste oslobođeni dužnosti pisanja o serijama o kojima ste pisali prošle godine 🙂

– glasanje traje do petka 3. siječnja 2014. – imate desetak dana, biće valjda dovoljno, GLASOVUJTE LJUDOVI!!!

Benchwarmers – Define Success

Prosinac 22, 2013

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/benchwarmers-define-success

The Marshmallow Notebooks – The Marshmallow Notebooks

Prosinac 22, 2013

Moja recenzija na Potlisti, koju sam umalo zaboravio polinkat:

http://www.potlista.com/recenzije/the-marshmallow-notebooks-the-marshmallow-notebooks

Top 10 ex-Yu singlova 2013.

Prosinac 19, 2013

sanja_maletic

10. Sanja Maletić feat. Goran Čomor – Sandale landare
Standardni disklejmer za početak: slabo pratim produkciju s ovih prostora, sigurno mi promaklo nemilo puno super stvari, bla bla, itd itd, ovu sam recimo čuo tek danas i možda se s vremenom, možda već i do sutra lol, pokaže ishitrenim što sam je ugurao u top 10 al nema veze, kažu mi da nisam spontan čovjek – ja im kažem da se UČIM!!! Enivej što se ‘Sandala’ tiče, htjedoh prvo reći da bi paralelni univerzum u kojem postoje INDIE-CAJKE mogao biti čak i kul paralelni univerzum jer u njemu zasigurno ima puno folk pjesama u kojima mlade žene uzdišu i za starijim muškarcima koji nemaju para, no onda sam se sjetio Mininog ‘Starijeg čoveka’ (jest da nije precizirana imovinska kartica dotičnog al čini se da Mini to i nije pretjerano bitno, bar ne u tom trenutku?) te shodno tome vratio zaključku da sam čuo toliko nevjerojatno sićušan dio narodne muzike da nema smisla da išta generaliziram jer ko zna kakvih sve pjesama još ima i nema, jelte. (EDIT: iz google image searcha sam otkrio da Sanja Maletić, za koju skrušeno priznajem da mislim da dosad nisam znao, baš i nije ‘mlada žena’ – bog te jebo pa starija je i od mene! – al dobro, poanta uglavnom i dalje valjda stoji lol)

9. Mihailo Rajičić feat. FM Still – Čekaju me drugovi
Melankolični akordi baš pojačavaju tu ‘jednom samo ja sam mlad’ happy days-vibru, odmah zamisliš Mihaila i FM-a kako za dvadeset godina imaju dosadne obiteljske živote i rade glupe uredske poslove i sa sjetnim se uzdasima prisjećaju svojih posve banalnih mladalačkih ljetnih avantura kao najljepših i najuzbudljivijih trenutaka njihovih života.

8. Dragana Mirković – Kontinent
Ima li išta da bi više vrištalo ‘LOL OLD’ od uvrštavanja Dragane Mirković u top ten ex-yu singlova u *2013.*?!? Brijem da vjerojatno ne. :\

lidija_bacic

7. Lidija Bačić – Vozačka dozvola
Gdje ima vulgarnosti, ima i vitalnosti – nekima su pjesme poput ‘Vozačke dozvole’ dokaz da hrvatski pop može potonuti još i dublje a meni je baš suprotno, duboko vjerujem da je hrvatski pop tako beživotna lešina upravo zato što nije VIŠE ovakvih pjesama!

6. Milica Pavlović – Pakleni plan
Ok ovo bi svatko bez razmišljanja stavio nominalno pod ‘cajke’, samo… zašto? Ovo je po svemu osim po ekavici standardni pan-globalni post-RedOne dance-pop, nema čak ni onog nekog orijentalnog ili sličnog motiva što bi nekoć otvorio kao ustupak tradiciji jednu takvu ajmo reć progresivnu srpsku dance-folk stvar + uletio nakon svakog refrena, namjesto toga samo benassijevska sinti-rifaža, pa čak bi i tekst mogao biti hrvatski koliko je velika hrpa ničega! Al neka, shit bangs i to je jedino bitno.

5. Saša Kovačević – Slučajno
Jesu versi malo trla baba lan ali WOW, koja refrenčina! Rispekt legalisti Saši i za to što je, dok mnogi njegovi kolege i dalje bezbrižno kradu pjesme iz regije, uredno otkupio prava za jedan od najvećih prošlogodišnjih grčkih hitova i pretvorio ga u možda još i veći ovogodišnji srpski hit, bravo Saša!

milica_pavlovic

4. Milica Pavlović – Seksi senorita
Gle ti to, čak se i na Balkanu znade složiti pravo seksi latino partela!!! (mada se uvijek malo blesavo osjećam kad kažem za neku plesnu stvar da je ‘seksi’ jer ono, da sam na podiju sa ženskom koja mi je napeta i kojoj sam i ja napet mislim da bi mi i Burzum zvučao seksi lol) (“… a-a-ali Burzum JEST seksi!”, grakne na to legija black metalaca)

3. D.I.K. – Seka
Kad sluša Hrvate čovjek bi pomislio da je izrodit dobru power-pop stvar najteža stvar na svijetu – a nije!! I prije nego što mi je frend to pripomenuo nisam ni skužio koliko ovo zvuči ko Fountains of Wayne – a zvuči, živa istina!!

2. Jelena Rozga – Obožavam
Odabir producenta/aranžera je oduvijek bio Huljićeva Ahilova peta, većinu karijere je imao jake stvari unatoč produkciji i aranžmanima, i fala kurcu da se napokon sjetio Borisa Đurđevića jer je ovaj u ‘Obožavam’ toliko nevjerojatno opipljivo replicirao akustiku priobalne fešte da se, čak i kad je slušam sam samcat, osjećam kao da sam u vrućoj vrevi!

1. Jelena Vučković feat. DJ Vujo – Mišu moj
Da izvučem onaj džoker kojeg izvlačim svakih par godina (yeah right, i wish!) kad ne znam što da napišem o nekoj pjesmi – ponekad pjesme postanu veliki hitovi jednostavno i samo zato što su stvarno stvarno ali baš STVARNO dobre pjesme a ‘Mišu moj’ je školski primjer, pravo malo remek-djelo.

Bolest se ne vida na turneji

Prosinac 18, 2013

Kad se nastupni eponimni album beogradske supergrupice On Tour pojavio početkom prošlogodišnjega studenog, njegova se akustična, graciozna folky-intima vrlo brzo nametnula kao jedna od muzičkih pozadina za kojima sam instinktivno posezao tijekom brojnih kućnih aktivnosti i neaktivnosti, uključujući i sastavljanje godišnje albumske ljestvice na koju sam ga uvrstio lijenošću izbjegavši pisanje recenzije kojom ga je svakako trebalo pozdraviti. Doživljavanje albuma kao sredstva koje tješi i grije umalo koliko i topao romantični kamin – koji posjedujem samo u preuzetoj mašti, ne i u stvarnosti – činilo me znatiželjnim u pogledu direktnoga kontakta s živim izvođenjem, jer sam pretpostavljao kako bi se u slučaju uspješnog ostvarivanja delikatne razine zajedničke obgrljenosti njegove pjesme mogle pokazati čak i sadržajnijima, važnijima od svojih studijskih verzija. Subotnji koncert grupe u Spunku (ne starome, nego prostoru koji se dosad zvao Prostor do, a sad se izgleda cijeli kompleks zove samo Spunk, što možda i nije važno nikome osim mojoj preciznoj analnosti), prvi njihov hrvatski nastup uopće, međutim, nažalost mi je pokazao kako se zvukovne i emotivne nijanse koje ispune manje osobne prostore mogu izgubiti u kontekstu noćnoga kluba ispunjenoga kako poklonicima zainteresiranima za prvi susret s bendom tako i ljudima koji su samo navratili na piće i priče.

Nešto sam od ovoga komentirao s Mooseom Botićem, nešto s Poručnikom Narančom, pa slobodno sve inteligentne i pronicljive zaključke pripišite njima dvojici – a kojem točno, odredite prema vlastitim preferencijama – a meni ostavite tehnikalije oko spominjanja kako su On Tour nastupili u sklopu najdražeg Žura (Ivana je pri kraju zavrtila i ‘St. Mary’, dakle, bilo je najbolje ikad!) na kojem hrvatske cure piju češka piva, a vječni studenti pjevaju radničke himne, te na kojem je bilo nekakvih pedesetak ljudi, što je broj koji se poslije svirke i prestanka naplaćivanja ispodsimboličnog upada od 15 kuna dodatno poduplao. Ali, da se vratim na bitno, svoju atmosferu udobne domaće akustične svirkice folk/country klasika (od obrada su u Spunku odsvirali podnošljivu ‘Out On The Weekend’ i nepotrebnu ‘The Wayfaring Stranger’, jer ima li itko tko je već nije izvodio?) u kuhinji nakon večere s najdražim prijateljima On Tour nisu uspjeli rekreirati u ne pretjerano fokusiranom klubu, ali ni pretvoriti u nešto energičnije, privlačnije. Kad se čak i Amigosima Matkima (ovaj put dvojica od trojice, bez Žule), Vatroslavu, Žalcu ili meni prečesto omicalo preusmjerivanje koncentracije na međusoban razgovor, a mi smo redom ne samo fanovi muzike nego dodatno i fanatici točno ovoga tipa izgradnje vlastite osobnosti na američkim tradicijskim korijenima, onda blago ignorirajući žamor ostatka nazočnih nije trebao nikoga iznenaditi.

Ali, rekao bih, ni posebno smetati, jer su se najbolje pjesme grupe – ‘Feels Like Flying’, ‘Hondo’, ‘November Hits Hard’, čak i krhka ‘Fire, Darling’, a brine me jedino što se ne sjećam najdraže ‘On A Town’ – ipak probijale do mojih ušiju, kao kad iz kovitlaca gužvovitog tuluma najednom iskrsne lice koje učas izbriše sve uokolo, lijepeći svu tvoju pažnju samo na sebe. Što je onda posebno promašenom učinilo mrgudnu opasku gitarističkoga grmalja Vlade kako bi mu brbljanje u klubu smetalo samo da ga je iole briga. Jebiga, prika, koliko god da je ulaznica koštala, svatko unutra ju je platio i ima pravo svoje vrijeme provoditi kako želi, pogotovo dok konkretnije ili bezobraznije ne ometa nikoga drugog da čini to isto, a što ovdje ipak nije bio slučaj. Vrlo solidno opravdanje takvoga namćorastog stava, ali i gotovo opipljivog osjećaja povremene indisponiranosti cijelog benda, dobio sam informacijom kako najljepšega glasa Ika čaj na pozornici nije pila kao foru, nego je sve troje članova (preostao još Marko na mandoli, čiju mi je razliku od mandoline Moose bio objasnio, ali sam se izgubio kod kvinti i kvarti) u Zagreb pristiglo ozbiljno ispod vremena i nagriženo klasičnim prosinačkim boleštinama. Rokerski bi se bend u takvom stanju još i mogao sakriti iza glasnih pojačala, ali muzika koja ionako balansira na tankome rubu škrtosti i bistrine cjelokupne slike, odnosno intimnog razgovora i povučene tišine, u takvim se okolnostima naprosto morala povremeno rasipati. Možda nije bilo uputno inzistirati na dogovorenom planu, ali pitanje je kada bi se u suprotnom već jednom odgođen koncert uopće održao, a nekoliko jako lijepo izvedenih jako lijepih pjesama meni je dovoljan zalog da se veselim i narednim svirkama benda.

GGGG13: statistički podaci

Prosinac 16, 2013

daftpunk kanye mikal

Bend godine (pojavljuju se na sedam kompilacija)
Daft Punk

Solo-izvođači godine (pojavljuju se na po sedam kompilacija)
Kanye West / Mikal Cronin

Također jako na cijeni od stranih (pojavljuju se na šest kompilacija)
Nick Cave & the Bad Seeds, Superchunk, Yo La Tengo

A zatim i… (pojavljuju se na pet kompilacija)
Arcade Fire, Arctic Monkeys, Bill Callahan, HAIM, Mark Kozelek & Jimmy LaValle

Izvođači koji se pojavljuju na četiri kompilacije
CHVRCHES, Disclosure, Josh Ritter, Low, Vampire Weekend

Broj učesnika na GGGG13: 22

benchwarmers

Domaći bend godine (pojavljuju se na šest kompilacija)
Benchwarmers

Također popularan domaći bend (pojavljuju se na pet kompilacija)
The Marshmallow Notebooks

Bend koji je zastupljen s najviše različitih pjesama (pet komada)
HAIM

Pjesma godine (pojavljuje se na pet kompilacija)
Mikal Cronin – Weight

A isto se rado slušala (pojavljuje na četiri kompilacije)
Superchunk – Low F

Pjesme koje se pojavljuju na po tri kompilacije:
Arctic Monkeys – Why’d You Only Call Me When You’re High?
Bill Callahan – Small Plane
CHVRCHES – Recover
Phosphorescent – Song for Zula
Vampire Weekend – Step
Yo La Tengo – Ohm

Pjesme koje se pojavljuju na po dvije kompilacije:
Arcade Fire – Afterlife
Arcade Fire – It’s Never Over (Oh Orpheus)
Atoms for Peace – Before Your Very Eyes…
Benchwarmers – Leader of the Pit
Benchwarmers – Sweet Sunshine
Blood Orange – You’re Not Good Enough
Daft Punk feat. Julian Casablancas – Instant Crush
Daft Punk feat. Pharrell Williams – Get Lucky
Daft Punk feat. Pharrell Williams – Lose Yourself to Dance
Disclosure feat. Eliza Doolittle – You & Me
Drake – Hold On, We’re Going Home
Kanye West – Black Skinhead
Kanye West – Bound 2
King Krule – Easy Easy
Low – Just Make It Stop
Low – So Blue
Manic Street Preachers – This Sullen Welsh Heart
Mark Kozelek & Desertshore – Livingstone Bramble
Mark Kozelek & Jimmy LaValle – Baby in Death Can I Rest Next to Your Grave
Mark Kozelek & Jimmy LaValle – You Missed My Heart
The Marshmallow Notebooks – The Last Tourist in Town (acoustic)
The Men – Half Angel Half Light
Neko Case – Man
Nick Cave & the Bad Seeds – Jubilee Street
Nick Cave & the Bad Seeds – Push The Sky Away
Nick Cave & the Bad Seeds – Higgs Boson Blues
Night Beds – Ramona
Off with Their Heads – Shirts
Okkervil River – Down Down the Deep River
The Pastels – Check My Heart
Suede – It Starts and Ends with You
Superchunk – Me & You & Jackie Mittoo
These New Puritans – Fragment Two
Wavves – Afraid of Heights

GGGG13: rezime

Prosinac 16, 2013

GGGG_2013_cover_v2

Andrija
The Front Bottoms – Twin Size Mattress
Superchunk – Me & You & Jackie Mittoo
Benchwarmers – Leader of the Pit
Mikal Cronin – Weight
Yuck – Glow & Behold
Okkervil River – Down Down the Deep River
Ola Podrida – Speed of Light
Stornoway – The Bigger Picture
The Kingsbury Manx – Handsprings
Elephant and the Moon – The Night Is Catching Up With Me
The Marshmallow Notebooks – Crawl Into the Warmth
The New Mendicants – Sarasota
This Old Ghost – Foreign Language
Dick Diver  – Calendar Days
Foxygen – Shuggie
Saturday Looks Good to Me – The Everpresent New Times Condition
Vampire Weekend – Step
Bill Callahan – Small Plane
Moonface – Love the House You’re In
London Grammar – Wasting My Young Years

Bojan
Blue Havaii – Sweet Tooth
Atoms for Peace – Unless
The Knife – Full of Fire
Moderat – Versions
Disclosure feat. Eliza Doolittle – You & Me
James Blake – Take a Fall for Me
Justin Timberlake – True Blood
Daft Punk i svi ostali – Get Lucky
Steve Mason – The Last of the Heroes
Veronica Falls – Tell Me
Girls Names – A Second Skin
Savages – Shut Up
The Flaming Lips – Be Free a Way
Laura Marling – Once I Was an Eagle
Nick Cave and the Bad Seeds – Push the Sky Away

Derza
Panama Wedding – All of the People (Savoir Adore Remix)
Anthony Hamilton & Elayna Boynton – Freedom
Daft Punk – Lose Yourself to Dance (feat. Pharrell Williams)
Death – Politicians in My Eyes
Foy Vance – Be the Song
Freedom Fry – Summer in the City
King Krule – Easy Easy
Kings of Leon – Wait for Me
Lady Gaga – Do What U Want (feat R. Kelly)
Mark Kozelek & Jimmy Lavalle – Baby in Death Can I Rest Next to Your Grave
Mental Architects – Once Again We Meet at Last
Midlake – Aurora Gone
Pink – True Love (feat. Lily Rose Cooper)
pomDeter – Call Me a Hole
PORTMAN – Trn
Riverside – We Got Used to Us
Spremište – Ispočetka
The End of the Ocean – On Floating
The Marshmallow Notebooks – The Last Tourist in Town (acoustic)
Volcano Choir – Comrade

Ga-li
Camera Obscura – Troublemaker
CHVRCHES – Recover
Foxygen – No Destruction
Frank Turner – Recovery
Franz Ferdinand – Love Illumination
Josh Ritter – Joy to You Baby
Low – Just Make It Stop
Manic Street Preachers – This Sullen Welsh Heart
Mark Kozelek & Desertshore – Livingstone Bramble
Mixtapes – Ross (Dirty Water)
Múm – Candlestick
Nežni Dalibor – Stanje budućnosti
Of Montreal – Amphibian Days
Son Volt – Wild Side
Speedy Ortiz – Pioneer Spine
Suede – Snowblind
Surfer Blood – Demon Dance
the Pastels – Check My Heart
the Thermals – Born to Kill
Wild Nothing – The Body in Rainfall

Gogo
Mark Kozelek & Jimmy LaValle – Ceiling Gazing
Benchwarmers – Snarling Commentary
Caitlin Rose – No One to Call
Futurebirds – Serial Bowls
Mikal Cronin – Weight
Night Beds – Ramona
My Buddy Moose – Traveler
Josh Ritter – New Lover
Overseas – Old Love
Mark Kozelek & Desertshore – Livingstone Bramble
Kvelertak – Bruane Brenn
The Drones – A Moat You Can Stand In
The Men – Half Angel Half Light
The Marshmallow Notebooks – The Last Tourist in Town (acoustic)
Bill Callahan – Small Plane
Heirlooms of August – Mariachi Music on Valentine’s
Kacey Musgraves – Merry Go ‘Round
Shonna Tucker & Eye Candy – You Went All the Way
Mike Stinson – Late for My Funeral
Scott & Charlene’s Wedding – Wild Heart

Ivan B.
Mark Kozelek & Jimmy Lavelle – Baby in Death Can I Rest Next to Your Grave
Volcano Choir – Almanac
Nick Cave & The Bad Seeds – Higgs Boson Blues
Hiss Golden Messenger – Sufferer (Love My Conqueror)
Merchandise – Anxiety’s Door
Spain – I’m Still Free
Arcade Fire – Afterlife
Yo La Tengo – Ohm
Eels – The Turnaround
Night Beds – Ramona
Bill Callahan – Ride My Arrow
Low – So Blue
Califone – moonbath.brainsalt.a.holy.fool
Midlake – This Weight
Steve Mason – Lonely
Apparat – A Violent Sky
Hemendex – Faith in War
Team Ghost – Things Are Sometimes Tragic
Public Service Broadcating – Spitfire
Kvelertak – Kvelertak

Ivan R.
Volcano Choir – Tiderays
Atoms for Peace – Before Your Very Eyes…
The Knife – A Tooth for an Eye
The Ex & Brass Unbound – Every Sixth Is Cracked
Fire! – Would I Whip (Without Noticing)
These New Puritans – Fragment Two
Majical Cloudz – Childhood’s End
Daft Punk – Lose Yourself to Dance
Kanye West – I Am a God
Colin Stetson & Justin Vernon – Warm Shadow
Low – So Blue
Nick Cave & the Bad Seeds – Jubilee Street
James Blake feat. Brian Eno – Digital Lion

Juraj
Benchwarmers – Sweet Sunshine
Boat – Hating the Criminal
Fuzz – Sleigh Ride
Irena Žilić – Whatever Feels Right
Jason Isbell – Travelling Alone
John Grant – Pale Green Ghosts
Manic Street Preachers – This Sullen Welsh Heart
Mikal Cronin – Shout It Out
Mixtapes – Bad Parts
My Buddy Moose – Fucking Boring
Nick Cave & The Bad Seeds – Push The Sky Away
Off with Their Heads – Shirts
Sebadoh – I Will
Superchunk – Me & You & Jackie Mittoo
Billy Bragg – No One Knows Nothing Anymore
The Men – Half Angel Half Light
The National – Don’t Swallow the Cap
The Thermals – The Sword By My Side
Yo La Tengo – Ohm
Yuck – Middle Sea

Jurica
Daft Punk – Get Lucky
Kanye West – Black Skinhead
Arcade Fire – It’s Never Over (Oh Orpheus)
Phosphorescent – Song for Zula
HAIM – The Wire
Autre Ne Veut – Play By Play
Disclosure – Help Me Lose My Mind
Drake – Hold On, We’re Going Home
Ejecta – Mistress
Glass Candy – Warm in the Winter
Mark Kozelek & Jimmy LaValle – You Missed My Heart
Mood Rings – The Line
Lee Ranaldo and the Dust – Lecce, Leaving
Okkervil River – Down Down The Deep River
Pearl Jam – Sirens
Rudimental – Bashment
Sky Ferreira – 24Hours
The Sounds – Great Day
Yuck – Somewhere
!!! – Slyd

Krešo
Steve Earle & The Dukes (& Duchesses) – After Mardi Gras
Jason Isbell – Cover Me Up
Dave Hause – We Could Be Kings
Low – Just Make It Stop
Josh Ritter – A Certain Light
Tamikrest – Assikal
Cass McCombs – Brighter (feat. Karen Black)
Iron and Wine – Low Light Buddy of Mine
The War on Drugs – Red Eyes
Mark Kozelek & Jimmy LaValle – You Missed My Heart
The Barr Brothers – Cloud (For Lhasa)
Eels – I Am Building a Shrine
Purling Hiss – Mercury Retrograde
Nick Cave & The Bad Seeds – Jubilee Street
Caitlin Rose – Dallas
Frank Turner – Polaroid Picture
Christian Kjellvander – The Woods
Spain – Only One
Glasvegas – Secret Truth
Phosphorescent – Song for Zula

Luka
Arctic Monkeys – Why’d You Only Call Me When You’re High?
Atoms for Peace – Before Your Very Eyes…
Bonobo – Cirrus
Daft Punk – Giorgio by Moroder
The Dave Brubeck Quartet – Thank You (Dziekuje)
Earl Sweatshirt – Chum
Grand Analog – Lion Head
Iron & Wine – Singers and the Endless Song
Cliff Martinez – Wanna Fight
The Marshmallow Notebooks – Summer
M83 – Waking Up
Moderat – Bad Kingdom
Múm – Sweet Impressions
The Naked and Famous – Hearts Like Ours
The National – I Need My Girl
Nick Cave and the Bad Seeds – Higgs Boson Blues
Rilo Kiley – Let Me Back In
Vampire Weekend – Ya Hey
Yo La Tengo – Stupid Things

Matej
A$AP Rocky – Wild for the Night (feat. Skrillex & Birdy Nam Nam)
Arctic Monkeys – No. 1 Party Anthem
Benchwarmers – It’s Not Like
Caitlin Rose – I Was Cruel
CHVRCHES – Recover
Go No Go – Rate (Remix By Hemendex)
Kanye West – Bound 2
Kid Rađa – Dim
King Krule – Easy Easy
Kiša Metaka – Konan
Mikal Cronin – Weight
Pips, Chips & Videoclips – Htio bi da me voliš
Pusha T – Numbers on the Boards
Renman – Ja sam se rol s tim
Scott & Charlene’s Wedding – Lesbian Wife
Thee Oh Sees – Toe Cutter – Thumb Buster
These New Puritans – Fragment Two
Vampire Weekend – Step
Yo La Tengo – Ohm
Žuvi – Zoni ti si pička

Matija
Camera Obscura – Intro
Stephen Malkmus & the Jicks – Lariat
Mikal Cronin – Weight
Waxahatchee – Blue Pt. II
The Pastels – Check My Heart
Of Montreal – Triumph of Disintegration
Saint Rich – Officer
Lovely Quinces – Second Hand Heart
Bill Callahan – The Sing
Yo La Tengo – I’ll Be Around
Izae – U tišini
Superchunk – Low F
Benchwarmers – Leader of the Pit
Billy Bragg – Handyman Blues
Josh Ritter – Hopeful
The Love Language – Pilot Light
Arcade Fire – It’s Never Over (Oh Orpheus)
Rice Cultivation Society – King Midas
Neko Case – Nearly Midnight, Honolulu
Kim Deal – Are You Mine?

Mirza
Mogwai – Wizard Motor
Suede – It Starts and Ends with You
Queens of the Stone Age – Smooth Sailing
Elvis Costello and The Roots – Sugar Won’t Work
Glass Candy – The Possessed
Neon Neon – The Jaguar
Blood Orange – You’re Not Good Enough
Chromeo – Over Your Shoulder
Discodeine – Aydin (feat. Kevin Parker)
!!! – One Girl / One Boy
Sky Ferreira – I Blame Myself
The Preatures – Is This How You Feel?
Erlend Oye – La Prima Estate
Pulp – After You
Juveniles – Strangers
Pet Shop Boys – Love Is a Bourgeois Construct
Todd Terje – Strandbar (Disko Version)
Katy B x Geeneus x Jessie Ware – Aaliyah
Annie – Tube Stops and Lonely Hearts
The Flaming Lips – Sun Blows Up Today

Nikola
Fuck Buttons – Brainfreeze
Suede – It Starts and Ends with You
Bilal – A Winning Hand
Arctic Monkeys – R U Mine?
Primal Scream – Tenement Kid
Kanye West – Black Skinhead
Savages – Strife
King Midas Sound – Aroo
Floorplan – Confess
Factory Floor – Fall Back
DJ Rashad – Feelin’
Araab Muzik – Never Have to Worry
Fat White Family – Auto Neutron
My Bloody Valentine – If I Am
Justin Timberlake – Mirrors
The Doppelgangaz – Sun Shine

Ozren
MGMT – Alien Days
Young Dreams – Footprints
Surfer Blood – Say Yes to Me
She & Him – I Could’ve Been Your Girl
Frankie and the Heartstrings – Right Noises
Jake Bugg – Slumville Sunrise
The Strokes – One Way Trigger
The Virgins – Flashback, Memories, and Dreams
Empire Of The Sun – Concert Pitch
Camera Obscura – New Year’s Resolution
Disclosure – White Noise (feat. AlunaGeorge)
Daft Punk – Instant Crush (feat. Julian Casablancas)
Kanye West – New Slaves
Arctic Monkeys – Why’d You Only Call Me When You’re High?
Vampire Weekend – Step
Franz Ferdinand – Goodbye Lovers & Friends
Arcade Fire – Here Comes the Night Time
HAIM – Honey & I
Janelle Monáe – What an Experience
Phosphorescent – Song for Zula

Puh
Ooga Boogas – Fry
Jacuzzy Boys – Double Vision
Dan Melchior – Mockingbird
Thee Oh Sees – Maze Fancier
Wavves – Afraid of Heights
Mazes – Ores & Minerals
Hooded Fang – Wasteland
Terry Malts – I Was Not There
The Woolen Men – Hold It Up
Useless Eaters – Hypertension
King Khan & the Shrines – Yes I Can’t
Mean Jeans – I Miss Outerspace
The Raw Nerves – Scared of Serious Drugs
Dog Party – Jet Pack
High Dive – I Think We’re Alone Now
Dirty Fences – White Lies
Way Idols – Formulae
Fuzz – This Time I Got a Reason
Jacco Gardner – Clear the Air
Purling Hiss – Mary Bumble Bee

Rea
Blood Orange – You’re Not Good Enough
Clean Bandit – A+E
Elliphant – Live Till I Die
Macklemore & Ryan Lewis – Thrift Shop (feat. Wanz)
Daft Punk – Instant Crush
HAIM – Don’t Save Me
Drake – Hold On, We’re Going Home
Arctic Monkeys – Why’d You Only Call Me When You’re High?
M.I.A. – Bring the Noize
Arcade Fire – Afterlife
Danny Brown – DIP
Disclosure feat. Eliza Doolittle – You & Me
Fryars – On Your Own
James Blake – Life Round Here
Kanye West – Blood on the Leaves
MO – Waste of Time
Chloe Howl – No Strings
Portugal. The Man – Modern Jesus
The Child of Love – Fly
Woodkid – I Love You

Sven
Babyshambles – Nothing Comes to Nothing
Baden-Baden – Honigmund
Benchwarmers – Sweet Sunshine
Diarrhea Planet – Kids
FIDLAR – No Waves
Fuzz – Loose Sutures
Hunx and His Punx – You Think You’re Tuff
Jason Isbell – Flying Over Water
Kanye West – Bound 2
King Khan & the Shrines – Luckiest Man
Kiša Metaka – Drei Millionen
My Buddy Moose – Shine! Shine! Shine!
Nobunny – Red Light Love
Oblivians – Little War Child
Off With Their Heads – Shirts
Pips, Chips & Videoclips – Sa mnom tebi je zima
Superchunk – Low F
The Men – Freaky
Tricky – Somebody’s Sins
Wavves – Afraid of Heights

Tonći
B15 – Girls Like Us (Agent X 2013 Mix)
Chris Luzz – Feel Me
Ejeca – On
Gerardo Ortiz – Damaso
HAIM – Days Are Gone
Hardwell & Dyro feat. Bright Lights – Never Say Goodbye (Wildstylez Remix)
House Monkeyz & Thomas Graham – Lost
Jelena Vučković feat. DJ Vujo – Mišu moj
Kat Dahlia – Money Party (Shift K3y Remix)
KLP – Hands (Dcup Deep Bitch Remix)
Lana Del Rey – Young & Beautiful (Cedric Gervais Remix)
Paramore – (One of Those) Crazy Girls
Paul Sirrell – Sign Your Name (2013 Garage Mix)
Republic – Stroke It Baby
SBS & Lorenzo – Shake It
Stanton Warriors – Cut Me Up (Cause & Affect Remix)
The 1975 – Girls
The-Dream – Michael
U Know & the Drill – Floor Sweeper
Yllavation feat Evader – Rock Your Body (Rhodeful Remix)

Vatroslav
Bill Callahan – Small Plane
Califone – Magdalene
CHVRCHES – Gun
Destroyer – Maria de las Nieves
Grouper – Vital
HAIM – Falling
Howe Gelb – Running Behind
Jackson Scott – Together Forever
Julia Holter – Maxim’s I
Laura Veirs – Shape Shifter
Lolita – ‘Cross the Water
Mikal Cronin – I’m Done Running from You
My Bloody Valentine – She Found Now
Neko Case – Man
Pan•American – Cloud Room, Glass Room
Superchunk – Low F
Swearin’ – Dust in the Gold Sack
The Marshmallow Notebooks – I’ll OK It
Tim Hecker – Black Refraction
Yo La Tengo – Is That Enough

Vrana
Marnie Stern – Nothing Is Easy
Deafheaven – Dream House
Superchunk – Low F
Girls Against Boys – Let’s Get Killed
His Electro Blue Voice – Born Tired
Six By Seven – The Rise and Fall and Decline of Everything
Foals – Bad Habit
Minor Alps – Waiting for You
Jarboli – Zabluda
The Head and the Heart – 10,000 Weight in Gold
Luke Haines – Rock’n’roll Animals
Bill Janovitz – Welcome
Mount Moriah – Rosemary
Wooden Wand – Supermoon (The Sounding Line)
Neko Case – Man
Mikal Cronin – Weight
Speedy Ortiz – No Below
The Field – No. No…
Blood Orange – Chamakay
CHVRCHES – Recover

Jedna tableta prije spavanja, jedna poslije

Prosinac 14, 2013

Unatoč tome što koncerte, kao što uostalom vrlo dobro znate ako se nalazite na ovim stranicama, smatram najprirodnijim staništem muzike i života žednog čovjeka, live albume i koncertne YouTube klipove slušam i gledam razmjerno izrazito rijetko, uglavnom ne želeći nemogućnost realnog prisustvovanja jadno nadomještati dokumentarnim zabilješkama. Naravno, kao izvor radikalno izmijenjenih verzija, neočekivanih suradnji s drugim muzičarima i obrada tuđih pjesama, koncertne snimke svakako pružaju ekstra razinu, ali ovaj standardni oblik – bend svira svoje pjesme – pretjerano me ne rajca. Uz jednu iznimku. A nju čine brojni klipovi omiljenih mi, češće statusno manjih bendova koji tijekom promotivnih aktivnosti svojih turneja kratkotrajne i postavom nepotpune ili nestandardne svirke održavaju u pretežito nezavisnim CD šopovima. Ah! To je taj zamišljeni raj, u kojem sjajni bendovi svoje divne pjesme neposredno izvode ljudima koji muziku toliko vole da često zalaze na mjesta gdje se njezine fizičke zabilježbe prodaju, tamo se druže s istomišljenicima i prepiru s onima koji su pogrešno uvjereni da imaju dojmljiviji ukus, i onda usput pogledaju opušteni nastupić mamurnih muzičara koji svejedno odnekud izvuku potrebnu inspiraciju za pjesme učiniti još važnijima, pa naposljetku svatko kupi još pokoji vinil ili box-set prvih pet albuma The Replacementsa ili Crvene jabuke. Najbolje. I imam još jedan poseban uvjet – da bi klip doista ispunio sve moje zahtjeve, mora se zbivati po danjem svjetlu.

Naravno, ova Crvena jabuka s kraja jedne od gornjih rečenica lokalni je kolorit, uočen danas ranije u Dallasovu šopu u Tkalči baš na događanju koje se doista bez ikakvih nasilnih naguravanja može ubaciti u skicirani okvir, zbog čega sam se tamo malo prije ručka baš jako razveselio. Nije da se u nas baš nikad nije zbivalo nešto slično, ali osobno takvu neobaveznu svirku u nekom dućanu nisam posjetio barem nekoliko godina, što će se svakako izmijeniti u narednom periodu kod, nadam se što redovitijeg, programa u organizaciji legendarnog Naranče. Na proputovanju do Krapine gdje večeras sviraju s The Marshmallow Notebooks, u Zagreb i posljedično u navedeni šop svratili su neki drugi VVhile od ovih na kakve smo navikli tijekom prethodnih pojavljivanja u našoj metropoli. Stiješnjeni u sitan prostor pred pultom i ipak uskraćeni za dopuštenje i smisao bučnijeg otpuštanja, Andrija i Stevan su svoj polusatni set sastavili od isključivo ambijentalnoga maglovitog janglea, koji je atmosferu lako prebacivao u žuđene toplije krajeve, ali čije su gitarske linije svojom bistrinom i oštrinom podjednako podsjećale i na ubrzanu snimku rasta stalaktita. Ili su to zapravo stalagmiti? Uz vizualno izrazito zabavne detalje poput lijepljenja prigušujuće tkanine na set bubnjeva, odnosno omatanja spužve oko palica, pobjedu je ipak odnijelo transformiranje dvojca u trojac, Stevanovim igranjem dvojake odluke bubnjara i basista odjednom, u čini mi se potpuno novoj pjesmi. Svaka čast. Stignete li večeras do Krapine, nećete se razočarati, iako će bend vjerojatno zvučati barem malo drugačije.

Po vitaminskoj efektnosti i trajanjem sličnu dozu rokenrola popio sam i sinoć, ali tableta Kid Conga i njegovih The Pink Monkey Birds ipak je bila smućkana od znatno žešćih i klasičnijih rokerskih sastojaka. Primijetivši da je uz najavljenu predgrupu Modern Delusion (koja me zanima, ali jebiga) u program uletjela i neka freaky-skupina T.I.G., procijenio sam kako slavlje kvizne pobjede smijem produljiti još kojim pivom u Trinajstici, što je zapravo bila pogreška, jer je naknadno ubačen bend svirao poslije šmekerskog brkajlije, kojem sam kasnijim ulaskom tako uhvatio tek četrdesetak minuta skoro pa, obavijestio me Vrana, dvostruko dulje svirke. Iskreno, nije mi pretjerano krivo, jer sav užitak koji sam doživio kroz ritmično rekonstruiranje vrelog rokenrol iskona provučenog kroz sve mračne rupetine Memphisa, do kojih pravo na putokaze doznate tek nakon višegodišnjeg dokazivanja svojeg true-statusa na sceni, ipak je ostalo za korak iza primarne motivacije odlaska na koncert. A to je osjećaj zahvalnosti čovjeku koji je s The Gun Club, The Cramps i The Bad Seeds snimio neke od meni vrlo dragih ploča, među kojima posebno ističem ‘Tender Prey’. Congove solo radove uopće nisam slušao sve do informativnog provjeravanja aktualne ploče ‘Haunted Head’ – nakon tri vrtnje nisam upamtio ni jednu pjesmu – a bome se nisam nadao ni nekom klasiku iz njegove suradničke diskografije, ali ni najmanje nisam sumnjao kako će se moj izraz poštovanja nagraditi muvingom od kojeg su, recimo, King Khan ili čak i Black Lips mnogo toga naučili i preuzeli. Završna ‘Sex Beat’ tako je bila samo dobronamjerno razbacivanje ljepotom, samo malo nagrđeno prizorom Sale Dragaša zagrljenog s nekim tipom u klinču skandiranja i skakanja. Kao da ćemo mi drugačije izgledati večeras, ili za dvadeset godina.

U deset godina stane masu

Prosinac 13, 2013

Prekjučerašnji slatki nastup američkih garažnih arheologa The Pharmacy u standardnim pacijentima (1 Bw ljudi, otprilike) posoljenoj Močvari samo je najsvježija instanca potvrde one debilne izreke kako treba paziti što želiš zato jer bi ti se želje mogle ostvariti. Naime, kada su u Zagrebu svirali prošli put, prekrasan koncert u polukružnoj &TD-ovki na proljeće 2010. godine, svoje oduševljenje razvedenom dekorativnošću bendova rekreiranja melodija i refrena šezdesetih godina zauzdao sam procjenom kako bih ipak više volio trio vidjeti u klasičnoj rokerskoj postavi, dakle da se klavijature Stefana Rubicza zamijene normalnim rock’n’roll basistom. I vidi vraga, penje se u srijedu bend na pozornicu – odnosno, nije se tehnički popeo, jer se sviralo dolje u parteru – i postaje jasno kako se Ruralna Gorila, kao jedini relevantan koncertni izvjestitelj tih zagrebačkih sezona, čitala i u Seattleu, jer nikakvih klavijatura, niti nekog sitnog sintića, u postavi nema, a novitet čini dugokosi frajer na basu! Ne znam je li se to naše gore list Rubicz u sklopu svoje misije proučavanja svih mogućnosti pop muzike preorijentirao na žičani instrument, ili je to sad neki novi tip, ali znam kako mi se startno zadovoljstvo ispunjenjem davne želje ubrzo prometnulo u povremenu blagu razočaranost gubitkom vrlo distinktivnog bendovog oruđa.

Istini za volju, kroz svojih sat vremena The Pharmacy ni jednom nisu ostavljali dojam slabo promišljene, a kamoli slabo izvedene pjesme, ali me je zaposjedanje češće korištene formacije ipak dojmilo manje negoli originalno orkestriranje ’60s popa kada sam bend prvotno upoznao. Pruživši mogućnost da se odsvirani repertoar podijeli u dvije čvrsto omeđene skupine, The Pharmacy su nas podsjetili koliko su te mitske šezdesete, doduše, zaista dugo trajale (cijelo desetljeće!) te koliko su različite muzike otpustile u svijet. Izravnijim tralala hitićima poput ‘My Business’ ili ‘Dig Your Grave’ frontmen Scottie Yoder ponovno se pokazao ravnim čak i jednom Gregu Cartwrightu, kada je riječ o utjelovljenju najčišće rokenrol praskavosti, ali reinvencija benda u napušeni power-trio pokazala je kako isti ljudi – a to znam jer i sam spadam među takve – koji vole djevojačke grupe šezdesetih ili britansku beat-eksploziju otkidaju i na gitarske ekspedicije Neila Younga ili maratonsko okamenjavanje. Ugodna psihodelija trippy-popa albuma ‘Weekend’ i ‘Stoned & Alone’ u takvim se momentima, ponajviše na sredini nastupa, pretvarala u gušće čudovište, ali The Pharmacy si nikada ne dopuštaju iz vida izgubiti prelijepe pop-rock pjesme poput ‘Coldest Morning Light’ ili ‘It’s Over’, prikladno ostavljene za kraj regularnog dijela svirke. Najslađu su, međutim, ipak sačuvali za bis, sjajnu obradu Wilsona Picketta ‘If You Need Me’, koja je Močvaru učas pripremila za maturalnu večer kakve gimnazije Midwesta. Zaplesali smo, ili točnije, u skladu s čežnjom u pjesmi, stajali sa strane i razmišljali o neprisutnim djevojkama.

Žanrovskom pripadnošću ponešto drukčiji, ali ugođajem i posvećenošću ljekovitim svojstvima pop muzike svakako usporedivi sa zvijezdama večeri, funkciju predgrupe su i ovaj put izvršili The Marshmallow Notebooks, odnosno dragi prijatelj Matija i njegova ponovna proroštana prateća ekipica. Dakle, ona postava koju sam ove godine naivno najavljivao kao napokon ustaljenu više ne postoji, a bend trenutačno osim neizostavnog šefa čini još samo Mladi Vlado na stand-up bubnju, a gosti i prike regrutirani iz redova uobičajenih sumnjivaca pojavljuju se kao ispomoć tamo gdje to zatraži pokoja pjesma ili koncert. Hrvoje Nikšić šuškao je i pritiskao tipke, Moose Botić opet nas je, pokvarenjak, svojom nostalgičnom mandolinom podsjetio koliko su ljeto i ‘Summer’ zakon, a kroz tri je pjesme basirao i stari dobri Oli Kovač. Izgledajući ne baš sposoban za sviranje, nažalost je povremeno tako i zvučao, generirajući nepogrešiv osjećaj slonovske napetosti na stejdžu. Srećom, ‘I’ll Ok It’ i ‘Advice’, iako po prirodi krhke, ujedno su i izrazito čvrste pjesme koje svašta mogu podnijeti, pa se nisu srušile pod ne baš prevelikim teretom, no tek je izgaranje energije u ‘Vineyard By The Sea’ pa čak i gnjevnih tenzija u ‘Train Ghosts’ svirku vratilo na pravi put. Nakon svih dosadašnjih fantastičnih ovogodišnjih koncerata, izgleda da su i The Marshmallow Notebooks morali malo zapeti. I odmah potom preskočiti prepreku. Set lista: Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Trust Me I Don’t Know What I’m Doing – Crawl Into The Warmth – I’ll Ok It – Advice – Vineyard By The Sea – The Last Tourist In Town – Train Ghosts – Summer

Iako je u principu riječ o bendovima onoliko različitima koliko to uopće mogu biti pop bendovi s melodičnim gitarama, želja da sve strpam u jedan tekst i tako se riješim svih zaostataka (jer me još danas i sutra čekaju novi koncerti) donekle je uzrokovala dojam da su, baš poput The Pharmacy, i legendarni vojvođanski melodramatičari Veliki prezir na svojemu sinoćnjem koncertu u Kinu Grič šetnjom kroz svoj 24-karatni (a mislim i 24-pjesmovni, ukucavanje set liste sam malo sfušao) set pokazali kako šezdesete kao žanrovska odrednica naprosto ne mogu značiti ništa pojedino konkretno, ali još uvijek imaju pravo posjedovanja pristupa u kojem se lijepe pjesme lijepo sviraju. Ako nisam nešto ozbiljno propustio, a sumnjam jer ih jako volim, ovo je bio prvi zagrebački nastup benda, pa me zaista neugodno iznenadio mizeran posjet od nategnutih pedesetak ljudi. Bla bla bla, uvijek ista priča, znam, poplava koncerata, slaba promocija, zaslužiš koliko dobiješ i sve, ali ovolik regres klasične purgerske srbofilije mi nije sasvim jasan, pogotovo što bendovi znatno manje talentirani državljani kolege sebi dovlače gomile ljudi. Ali jebiga, Kole i Veliki prezir, unatoč svojoj ekspresivnoj i komunikativnoj muzici, zaista jesu nekako uvijek bili u drugome planu, možda i prenormalni da bi ih se moglo prodavati dodatnim fintama i lovačkim pričama.

Što je to u njima prenormalno? Raspjevane pjesme pametnih intimnih tekstova i poletnih refrena, negdje na pola puta između zvuka MSP poslije Richeyja, samo bez sveprisutnih orkestracija, i power-popa jednih The Posies, što se pogotovo čulo u sinoćnjem, himnama poput ‘Moram da znam’, ‘Samo tebe znam’ ili obradi ‘Okean’ ispunjenom programu. Natuknuti pomak prema žešćoj, pomaknutijoj psihodeliji kroz nekoliko me opakih gitarskih freak-outova malčice i zabrinuo, ali nova postava benda, sastavljena od viđenijih faca srpskog rocka među kojima treba izdvojiti Borisa Mladenovića iz Jarbola, toliko je uigrana i sigurna, da si izgleda voli nametnuti nekakav izazov, po čijem rješenju se vrlo lako vraća melodijama i refrenima, jednako onako kako im se danas vraćam i ja sam, ne kužeći zašto od izlaska zasad posljednjeg albuma ‘Nikadjekraj’ nisam ni jednom zavrtio bendove pjesme. Tupan. Set lista: Reke teku brodovima – Slušam te – Moram da znam – Danima – Samo tebe znam – Danas – Gubi me sudbina – No no – To – Hej! – Neobična sumnja? (nisam siguran da je išla na ovom mjestu) – Minesota – Da – Ne znam – Svi se spustite na pod – ? (nisam ništa zapisao, a sigurno je bila jedna pjesma) – Promene – ? (također kao prethodna opaska) – Okean – Dobro je – BIS: Suncokreti – Sutra – Probudi se sine – Šta ja mislim? (upitnik je tu kao dio imena pjesme!)

VrstaMzkKojuVolim

Prosinac 13, 2013

Uza sav strastveni dijapazon reakcija, u rasponu od opčinjenosti drugim dolaskom proroka do nevjerice prilikom rušenja nekadašnjih ideala, kojim su ne samo posljednjih godina praćeni reunioni nekad davno davnije najdavnije rasformiranih ljubljenih bendova, ponovno aktiviranje veličanstvenih Girls Against Boys gotovo da nije izazvalo nikakve ekstremne osjećaje kod svojih fanova. Kakvu poluslučajnu ili prigodničarsku svirku tu i tamo ove je godine naslijedio i odličan EP ‘The Ghost List’, koji je možda baš zbog svoje kratkometražne forme potajno ušao na playliste umalo pa isključivo odanih fanova, onih kojima ponovno slušanje benda uživo zapravo nije ni trebalo, jer smo ih gledali u danima ponosa i slave ili nešto malo poslije, niti bi eventualni autorski podbačaj išta promijenio u percepciji benda kao jednog od najvažnijih i najplodnijih unutar golemoga alternativnog proboja devedesetih godina. Iz ove je perspektive još suludije prisjetiti se kako se od GvsB u jednom trenutku, tamo negdje poslije legendarnog ‘Cruise Yourself’, doista s pravom očekivao iskorak u zabran mainstreamu prihvatljivih zvijezda drugačije muzike, ne zato što to ovaj bend svojom mutnom svježinom i frapantnom uvjerljivošću nije zasluživao, nego zato što je njihova muzika uvijek nominalno bila o frikovima i za frikove. Kako takve nikada nisu izdali, ondašnje privođenje bendova života kraju, odnosno dugogodišnjoj pauzi, doživljeno je kao logičan potez unutar svijeta u kakvome se bendovi doista u jednom trenutku razilaze, kreativno i emotivno iscijeđeni, nemajući imperativ višedesetljetnoga guranja mašine koja generira zaradu i lagodu. I baš zato je i ovaj povratak doživljen podjednako logično, kao lijepa vijest bez koje smo, doduše, mogli.

Girls Against Boys su, tako, u ovom trenutku još jedan od onih bendova ponovno okupljenih primarno iz najplemenitijeg razloga, vlastite muzike i svijesti koliko užitka pruža svojim autorima i izvođačima, što onda vrlo lako osjeti i publika koja je uz njihov sexy-groove tamne strane velegrada nekada učila što sve bučan rock može biti. Posjetio sam samo jedan prethodni zagrebački koncert grupe, pa bih se suzdržao od obuhvatnije procjene, ali ovaj najfriškiji, održan u subotu u prepunoj Močvari (ne baš do pucanja, ali skoro, tri-četiri stotine fanova sigurno), bio je toliko moćan i sjajan da mi je teško zamisliti da su ikada mogli biti bolji. Znate kako to ide, nekad je bend umoran od putovanja, nekad od trzavica, nekad su se malo zasitili pjesama koje sviraju već deset godina i procesa koji se nepokolebljivo kotrlja tijekom istoga tog razdoblja; a ovako, nakon nekoliko kvalitetnih godina predaha i posvećivanja drugim muzičkim i inim zanimacijama, sami članovi se suočeni sa svojim naslijeđem nađu zaprepašteni snagom pjesama koje onda ne planiraju iznevjeriti tamo gdje je najvažnije, na pozornici. Pri čemu je vrlo važno naglasiti i kako bend, iako bi i na to imao potpuno pravo, tekuću turneju ne koristi samo kao unovčavanje nostalgije, nego u njezinom koktelu goriva ima i spomenuti aktualni EP, fino odmjereno izdanje zapaljeno starom vatrom cigareta čiji se pepeo trese po separeima ljigavih klubova, čije su se ’60 Is Greater Than 15′ i ‘It’s A Diamond Life’ bez krzmanja uklopile u hall-of-fame klasike iz devedesetih, dok nikoga ne bi smjelo začuditi ispostavi li se kroz neko vrijeme da je ‘Let’s Get Killed’ možda i najbolja bendova pjesma uopće.

Iako je vješt akrobat na žici između grozničavih gitara i hipnotizirajućih tipaka klavijatura, u toj pjesmi kao da čujem odbljeske drugog benda Scotta McClouda, predivnih Paramount Styles, čiju sličnu paletu tema i ugođaja ali odsviranu mojem uhu dražim bojama indie-popa i chamber-rocka volim još i više, a čija je izvođačka aktivnost davala do znanja kako se meštar ceremonije nipošto nije potrošio. U timu sa starim drugarima pokazao je kako se potrošile nisu ni pjesme, pogotovo one iz prve polovice devedesetih, jer su posljednja dva albuma sve skupa koncertu osigurala tek jednu pjesmu, noise-disco doktorat ‘Basstation’. Namjeru ostatka razjasnila je već uvodna ‘In Like Flynn’, koja je sve do kraja finalne ‘Psychic Know-How’ – odsvirane na, zaista je tako izgledalo, potpuno neočekivanome drugom bisu, u aranžmanu lounge benda iz pakla, dakle, bez Scottove gitare – sebi privlačila opojan buke (s onim naglaskom na e) šankovima pohabanih lakata samtenih sakoa, višesatnih drndajućih vožnja podzemnom i vrišteće buke (bez ikakvog naglaska) seksualne frustracije izazvane normalnim seksualnim životom, jer kako biti normalan kad ništa drugo nije? Opjevana međuigra dvije bas gitare maženjem je utrobe podsjetila čime su se to GvsB točno izdvojili od svojih post-HC kolega, ali moje je osobno uvjerenje kako su upravo atmosferičnije pjesme u kojima bi se Eli Janney prihvaćao klavijatura snažnije dokazale kako efektan trik instrumentarija nipošto nije bila jedina pobjeda benda, koji je prvenstveno sjajnim rock pjesmama s one strane predvidljivosti i društveno akceptiranog ponašanja utabao put kojim su se poslije kretali doista mnogi, od, recimo za ovu prigodu, Interpol preko LCD Soundsystem pa sve do šibenske predgrupe Diskodelija. Zakasnivši u klub, čuo sam im tek dvije pjesme, od kojih mi se posljednja svidjela i više nego dovoljno da drugu prigodu slušanja te nove grupe, rekao bih iskusnijih članova, nipošto ne propustim.

Samo, kako žaliti za tom sitnicom kad su ljudi zbog kojih sam na koncert i došao – i to govorim i u metaforičnom smislu mojega cjelokupnog obožavanja nezavisne muzike, jer je jedan od prvih albuma u kojima sam se u prvom srednje ’94/’95 brutalno davio bio upravo ‘Cruise Yourself’, koji mi je uz ‘Crooked Rain Crooked Rain’ i ‘Wowee Zowee’ bio posudio budući najbolji prijatelj, cimer i kum Iko, što je sve skupa označilo početak zastranjivanja u svijet čudnih gitara – za nepunih dvadesetak minuta otpočeli jednu od najuvjerljivijih ovogodišnjih manifestacija snage i važnosti muzike same? Zbog ‘TheKindaMzkYouLike’ ili ‘Kill The Sexplayer’ oprostit ću im čak i obradu ‘She’s Lost Control’, a ako postajem dobrohotan prema Joy Division, onda je jasno koliko su me razoružali. Set lista: In Like Flynn – Super-Fire – TheKindaMzkYouLike – Bulletproof Cupid – Learned It – Go Be Delighted – 60 Is Greater Than 15 – Let’s Get Killed – Basstation – Kill The Sexplayer – Cash Machine – (I) Don’t Got A Place – It’s A Diamond Life – Let Me Come Back – 1. BIS: Wilmington – Rockets Are Red – 2. BIS: She’s Lost Control – Psychic Know-How

Pretvrdo sranje

Prosinac 11, 2013

Tržišni iskorak bendova poniklih iz nezavisnog zaleđa već standardno prati dvojaka reakcija posvećenijih istraživača, jer iskren osjećaj zajedničkog podviga i uživanja u zasluženoj nagradi uvijek nekako poprati i, nekad veći nekad manji, crv sumnje kako će sljedeće etape bendove karijere nužno morati biti označene i utjecajima sa strane, odnosno onima koji nemaju previše veze s periodom inkubacije. U tome apriorno nema ništa loše, nitko nije otok, ali promjena okolnosti često pomalo potajno uzrokuje i promjenu planova, a da bend u središtu priče toga čak i ne bude svjestan. Prošloproljetni trijumfalni koncert Dječaka u raspamećenoj Tvornici pokazao je kako odličan i usmjeren bend ipak može srušiti sve društveno-medijske prepreke kakve u nas egzistiraju samo kao nuspojava nezainteresirane industrije, do te mjere da ga onda više nitko ne može ignorirati, što se u razdoblju od godine i pol naovamo potvrdilo etabliranjem ovih Split-hoppera kao jednog od ne samo najjačih imena alternative definirane kao sve ono što nije mainstream, nego i kao benda koji bi vrlo skoro taj estradni odjeljak hrvatske muzike mogao početi lagano mijenjati iznutra. Dječaci se njemu nipošto nisu željeli uguziti, samo što ima smisla kako je bend koji tolikom instinktivnom lakoćom sastavne odrednice ne baš promašenog, ali i ne baš sasvim profesionalno realiziranog, 20-something života destilira u pjesme koje obiluju zaraznim pop senzibilitetom ostvaruje komunikaciju s masovnom publikom koja se u njima, njihovim ozbiljno-neozbiljnim komentarima i razvaljenim odušcima, itekako prepoznaje.

Baš zbog toga što se u dobrom dijelu elemenata koje će zabrinuti roditelji istaknuti kao ključne životi ljudi koji slušaju hip-hop, odnosno bilo koju parcelu čudne muzike uopće, te životi onih koji se s notama i tekstovima susreću samo preko radija u kafiću ili na poslu uvelike poklapaju, Dječaci su naprosto bilo predodređeni za komotno zahvaćanje i klasično nazivane šire publike. Ako ikakvog smisla u ovome mojem razdjeljivanju uopće ima, onda ono svakako nije utaboreno u reakciji na bendov živi nastup, jer iako imam dojam kako je Tvornicu lani napunilo znatno više true-ekipe, prošlog petka u istome prostoru, ispunjenome otprilike podjednakim brojem fanova, recepcija benda možda je za koju nijansu bila i još vatrenija, iako sam imao dojam da je dobar dio broja otpao na posjetitelje koji bi legendarnom stihu Curo, slušaš li Dječake ili Jolu? zamjerili korištenje riječi ili. Bez ikakvih namjera u vidu kompromitirajuće modifikacije pristupa, Dječaci su danas nedvojbene pop zvijezde, što naš estradni pop svakako čini barem malo normalnijim i zabavnijim mjestom, s time da se njihova muzika nije ni milimetar zakrivila u pravcu koji osobno ne bih mogao prihvatiti. Okej, godina na izmaku nije nas počastila novim bendovim materijalom, ali ekipno podupiranje dvaju podzemnih senzacija, vrlo solidne Kiše metaka, koja je u svojstvu predgrupe na ovome koncertu odradila sjajan posao, te fantastičnoga Kid Rađe, dovoljan je dokaz kako se ne moramo bojati dodatnog omekšavanja koji bi onu super bazu da iTunes žanr ‘Istine’ navodi kao Dalmatian pop učinio proročanskom.

Međutim, ono što mene zabrinjava nije to omekšavanje, nego umalo pa sasvim suprotno koncertno pojačavanje žestine aranžmana. Kao da su čujna, ali realno nebitna, ispadanja svojih dosadašnjih pratećih postava iz profiliranijeg leftfield širenja temeljnih hip-hop okvira mogli nadomjestiti samo brutalnim uigravanjem i učvršćivanjem muzičara u zvuk koji, iako fizički zahtjevan, ne ostavlja previše prostora za pogreške dok god se piči dvista na sat, Dječaci su me na prošlotjednom koncertu jako neugodno iznenadili niveliranjem golemog postotka odsviranih pjesama u nekakav R.A.T.M./Limp Bizkit hibrid, kakav bi puno bolje pasao kao povremeni odušak na strateški određenim točkama nastupa. Ovako, kao prevladavajući aranžmanski okvir, naprosto je dokinuo brojne cake i nijanse koje zaslužuju biti popratna muzika trojici distinktivnih repera vrlo definiranih stilova. Grmljavina koju su stvarali metalac na gitari i neumorni lupač bubnjeva pojela je sve detaljiće – ako ih je uopće i bilo, jer se s moje pozicije na lijevom šanku doista nije čulo previše toga – ali i pozamašan dio deklamiranih stihova. Mislim, nije da smo ih morali čuti i u petak, jer smo ih svi dosad čuli već toliko puta da ih znamo napamet, ali jedina energija koja se slagala s bendovom tutnjavom bila je ona naredbulliziranog Zonija, dok se flegmatični kuler Ivo samo naslonio iza buke, a majstor Vojko Vrućina često ostajao za koju crticu glasnoće ispod. Priznat ću da je problem dijelom i u meni, jer jednostavno obožavam razaznavati sve nijanse izvedbe odličnog repera, pa mi masama namijenjeno energetsko divljanje ne predstavlja ništa posebno.

Lani u Tvornici – doduše, ne samo lani i ne samo u Tvornici – slušao sam trojicu na različite načine odličnih repera koji u pratnji prihvatljivih muzičara na velikoj pozornici dokazuju kako se svojeglava, zajebantska i inspirirana originalnost zaista može predstaviti kao dobrodošla alternativa okoštalim uvjetima. U petak sam slušao znatno uigraniji i profesionalniji šestočlani živi bend, s čujnim i očitim iskustvom gomile odrađenih nastupa, ali u kojem se razmak između kreativne i šljakerske trojke znatno više naslućivao, prvenstveno izostankom ulične visprenosti i rafinirane maštovitosti koje su neka od najjačih oružja Dječaka. Ovakav metalizirani rap namijenjen divljanju najširega zajedničkog nazivnika u publici dopušten je nekakvom demo bendu ili navrat nanos sklepanome rođendanskom cover bendu Potliste, ali bi vlasnici možda i najfascinantnije hrvatske muzičke priče posljednjih godina ipak trebali zadržavati više veze s albumima koji su tu priču ispričali. Ili ih i ovdje možemo usporediti s TBF, koji su ponajbolje nastupe s bendom počeli odrađivati tek kad su se njegovi muzičari uklopili i u autorski proces, što je dovelo do mnogo glatkijeg srastanja novih elemenata, kako u studijske snimke, tako i u koncertne izvedbe. Iako im osobno to ne želim, jer ne vidim kako se dosadašnji stvaralački proces Dječaka ikako može poboljšati.

Žurnal #1: čita se kako se piša

Prosinac 9, 2013

Sex-Ed

Haha, ovaj Rap Genius je narodno blago, mislim evo već skoro dva desetljeća kontempliram u gnozi nad vrhunaravnom neprobojnošću R. Kellyjevog stiha “My mind is telling me no/ But my body, my body’s telling me yes” da bih sad napokon saznao – “Kelly’s mind is telling him not to proceed with this adulterous act, but his body is telling him otherwise. People often live for the moment and worry about the consequences later.” HVALA TI REPOV GENIJE, ŠTO BI JA BEZ TEBE!!!

* * * * *

Da se sad pojavi ma i najbolja stvar koju ću čuti za svog života trebalo bi mi isto barem mjesec dana distance da bi mogao trezveno reći da je i stvar godine, kamoli više od toga – tako da mislim da u ovom trenutku mogu već komotno mirne duše reći da mi je ovo naj ovogodišnja stvar, seksi haus mjuzik kako ga bog zapovijeda!

* * * * *

Kolega Killing Time stavio prije koji dan jednu sliku Arnieja na fejs, što me podsjetilo na tekst tipa koji se prisjećao posjeta domaćinstvu Schwarzenegger-Shriver dok je tamo radila služavka zbog koje se (između ostalih?) brak dotičnih raspao; krucijalni dio:

My wife and I dressed in our best. I wore the black suit. She wore pearls. But when we walked into the foyer of his mansion, Maria Shriver was wandering the marble halls in her sweat pants.

The housekeeper, reported to be Mildred Baena , whom I recognized this week from the tabloid photographs, had a buffet laid out of warmed-over tacquitos, nachos and hot dogs.

This was no Hollywood party. This was watching TV with the Schwarzeneggers!

The governor gave me a Cuban cigar (considered illegal contraband under the Trading with the Enemy Act). He poured me Scotch. And then we sat down with the children to watch the red carpet show. Baena sat behind us on a stool at the counter. My wife sat stiffly next to me.

On the television, a starlet pranced down the carpet. The bottom half of her dress looked like the bottom half of an ostrich. The top of the dress was nothing more than two straps criss-crossing her breasts. Schwarzenegger, fresh off his groping scandal — and with an East Coast reporter sitting in his living room no less — barked out: “Look at her! Some queer told her she looks good in that but her tits look like shit!”

* * * * *

Gorilla vs Bear ima jednu od rijetkih zanimljivih lista naj albuma godine ali – nikako ne mogu oprostiti Juliannu Barwick na trećem mjestu! Mislim, u redu, kod izvođača ko ona koji imaju jedinstvenu i na kilometar prepoznatljivu caku uvijek postoji opasnost da zaključiš ‘ovo je lošije nego prije’ iako je sušta istina zapravo jednostavno ‘caka mi dodijala jbg’, nepristranost je dodatno i dovedena u pitanje time što mi je doživljaj obojalo saznanje da je album snimala na Islandu s jednim od suradnika Sigur ‘Odurnih Islandskih Pizdurina’ Ros’, ali… Pa da ga jebeš mislim da je isto razlika između zadnja dva albuma ne samo opipljiva nego i OGROMNA, “The Magic Place” je bio mistično, pagansko spajanje s prirodom, divljom prirodom, skrovitom, neukrotivom, nedokučivom prirodom što ulijeva strahopoštovanje – dok je “Nepenthe” samo, ono, ‘gle, lijepog li krajolika!’, zvuči tako prokleto… turistički.

Vremenski stroj

Prosinac 6, 2013

Set lista: Hello, Goodbye – Revolution – Lady Madonna – Run For Your Life – Paperback Writer – The Night Before – I Should Have Known Better – Drive My Car – Michelle – Here Comes The Sun – Eight Days A Week – Girl – Octopus’s Garden – We Can Work It Out – Help! – And Your Bird Can Sing – And I Feel Fine – Ticket To Ride/That’s All Right – Things We Said Today – Can’t Buy Me Love – I Saw Her Standing There – Roll Over Beethoven – Good Day Sunshine – Why Don’t We Do It In The Road? – Please Please Me – All My Loving – A Hard Day’s Night – With A Little Help From My Friends – All You Need Is Love – She Loves You – Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (Reprise) – Twist And Shout – Helter Skelter – BIS: Hey Jude

Mislim, ako je sve što nam je sam bend sinoć pružio već prokušano, provjereno i ponovno primamljivo izvedeno, zašto bih onda ja odlazio dalje po nove trikove, a ne iskoristio svoju kvalitetnu preklanjsku foru da izvještaj s redovite godišnje svirke Beatles Revival Banda povodom obilježavanja godišnjice smrti Johna Lennona otvorim obrnutim redoslijedom, set listom odmah na početku teksta? Jer ionako je iz nje sve jasno, a suludu činjenicu kako je iz paketa od 35 pjesama u rasponu od najvećih klasika sveukupne pop muzike do dubokih kultova za znalce – ova verzija ‘Things We Said Today’ može se mjeriti i s onom Dwighta Yoakama – još i izostalo nekoliko ponajvećih hitova (mislim, zahvaljujem višnjima na izbacivanju ‘Yesterday’) bend je nadoknadio zaista se ne štedeći ni trunčice kroz nešto manje od dva sata programa u vrlo dobro posjećenome malom pogonu Tvornice. Sposobnost benda da najrazličitije stilske pristupe Beatlesa, benda koji je u svojih osam godina brzinski i vrlo vjerno u malome prikazao kako će se razvijati cijeli gitarski pop u budućnosti, rekreira bez ostatka te ih potom lakoćom poveže u skladan komplet – prvenstveno namijenjen zabavi, ali fanove kadar i baciti u maglicu čeznutljivog razmišljanja – svakako daje i donekle čvrst odgovor na pitanje koliko cover-bendovi uopće imaju smisla. Ove se pjesme od strane svojih autora u prvotno vrijeme tehničkih manjkavosti ionako nisu ni imale šanse uživo izvoditi na način koji njihova ljepota traži, a barem polovica njih zbog koncertne neaktivnosti Beatlesa uopće nije ni bila svirana pred ljudima, pa ako već morate svirati tuđi repertoar, onda barem neka to budu Beatlesi, oko kojih se valjda ne moramo sporiti. U radu ove riječke ekipe se, k tome, vrlo izravno čuje kako je bend ipak pokrenut više kao ventil fanovske fascinacije, a ne prigodničarska oportunost koju bi im mogli spočitnuti cinici, a ja mogu zamisliti i lošije izlaske od pjevušenja ‘The Night Before’, ‘And I Feel Fine’ ili ‘Why Don’t We Do It In The Road?’, da navedem samo manje očekivane, odnosno slušanja kako ‘Here Comes The Sun’ na pozornici pjeva slatka klinačka legendica Filip, šest-sedam godina maksimum, valjda sin jednoga od članova. Najveće ludilo u meni, očekivano, izazvala je ‘Run For Your Life’, a još uvijek mi nije jasno kako su to moji roditelji mislili da u dobar odgoj spada često puštanje pjesme u kojoj Lennon prijeti curi da bolje da je mrtva nego s drugim tipom. Rokenrol.

Prije komemorativnog tuluma i signalnog odijevanja smećkastih kaputića, međutim, svirao je i bend koji me sinoć ipak više privukao svirci, jer sam ga još od siječnja i upoznavanja u Vintage Industrial Baru želio ponovno slušati uživo. Kako svoju ljubav prema prekrasnome melodioznom pop-rocku šezdesetih ne bi iskazivali samo obradnim radom, dečki (ne znam priliči li ovaj termin koristiti kad pišem o ljudima starijima od sebe, ali eto) iz Beatles Revival Banda osnovali su i autorski sastav Riverpool, što je ime koje mi se i unatoč nijansi debilizma baš jako sviđa. Jedina razlika u postavi u odnosu na BRB ona je na poziciji basista, koju u Riverpoolu zauzima, ako sam sve dobro pohvatao iz sjećanja na prethodne svirke, bivši član grupe Neven Kolarić, ovdje i primarni vokal. ‘Gubim glas’ i ‘Opet mislim ja na nju’ dvije su od najljepših pjesama koje sam čuo ove godine, koje svoj itekako čujan dug vremensko-žanrovskom razdoblju iz kojeg se napajaju isplaćuju melodijskim nadahnućem i detaljnom posvećenošću aranžmanima. U tome smislu su ove dvije (od šest) pjesme otpjevane na engleskom jeziku djelovale izravnije oslonjene na obrasce uzora, bez lokalne arome koja Riverpool ne čini samo pokaznim primjerom Neni Belanu kako ponovno uhvatiti plemeniti ’60s duh nego i profesionalnijom konkurencijom legendarnom Bajanu na tronu najtoplijih sanjara nažalost opskurnoga hrvatskog popa. Koliko razaznajem, Riverpool upravo snima ili dogovara svoj nastupni album, što bi moglo utjeloviti moju opasku kako više nego što ovaj power/orch-pop bend treba diskografiju, ona sama treba njega, jer je riječ o vrlo rijetkom primjeru koji se našoj estradnoj publici može proturiti kao srednja struja a da ne izgubi ništa od autorskog i fanovskog pečata koji ga sidri u scenu za kulere i kužere.

Neka nova igra

Prosinac 5, 2013

Privukavši možda i duplu stotinu ljudi na svoj prethodni zagrebački koncert, odsviran prije malo više od pola godine u malom pogonu Tvornice, Nežni Dalibor su me natjerali pojuriti slatke misli kako su barem na početku iskoraka koji su iz indie scene prema golemome post-jugonostalgičnom prostoru učinili njihovi generacijski kolege Repetitor, no prošlotjedni nastup na istome mjestu, održan pred čak i više nego dvostruko manje nazočnih, moja je pretjerivanja razumno zauzdao. Naravno, da se istoga tog petka u gradu nisu pojavili i nešto noviji nežni pop-sanjari iz grupe Ti – plemenita namjera organizatora o naštimavanju satnica obaju koncerata ipak se nije imala šanse realizirati na najprikladniji način, pa su dio srodne publike izgubili i jedan i drugi – kao i doom-laptop kantautesa Molly Nilsson, otpuštanja unutarnjih lavina željna mlađarija i starudija koja se ne želi predati srednjem putu klub bi konkretnije ispunile, ali kao istinski nezavisan bend sada i sve izraženijih alternativnih zahvata Nežni Dalibor se ipak normalnije doživljavaju u užem društvu posvećenih, kakvima su ponovno pružili odličan koncert, ponajprije organiziran oko promocije aktualnog im trećeg, eponimnog albuma (svaki bend koji svojim imenom nazove svoj bilo koji album osim prvog od mene odmah zarađuje i koji punat sa strane). Tu bizarnu začkoljicu kako se na nekome, uvjetno rečeno, slučajnome nastupu pojavilo znatno više publike negoli na promociji novog materijala doživjet ću kao još jednu ćudljivu karakteristiku svojeglave scene.

‘Nežni Dalibor’ je točno onaj album kakav su moji manje strpljivi prijatelji ljubitelji uraganskih egzorcizama gitarskog popa bendu predbacivali kod pojave prethodnika ‘Normalan život’, na kojem su se tečnost i sanjivost debija ulile u pomalo čvršće, zahtjevnije strukture. Meni to nije ni najmanje smetalo, prvenstveno zato jer je bend za tu ploču bio napisao meni i dalje najdraže pjesme kao što su ‘Savest’ i vječni favorit ‘Strah’ – obje odsvirane i ovom zgodom – ali i zato što sam aranžerske nadogradnje doživio kao logičan razvoj ustanovljenom putanjom. Gore spomenuti prethodni koncert popularnih Dalbača prezentacijom najsvježijeg materijala, međutim, bio me ozbiljno upozorio kako će za sljedeći korak naprijed u željenom smjeru grupa morati podići stajaću nogu koja ju je držala u vodama iz kojih su krenuli. U tome smislu sumnjičavijim prijateljima moram skinuti kapu na sposobnosti predviđanja, jer je novi album Nežnog Dalibora zaista sazdan od materijala u kojem će netko poput mene, dakle nježna plamteća dušica koja svoje egzaltacije zapliće u hipersenzibilan indie-pop, vrlo teško uživati u potpunosti, iako me album, s druge strane, uopće ne odbija od sebe. Nema sumnje kako je ‘Nežni Dalibor’ prog-rock ploča, da sad ne povlačimo moderniju terminologiju math, post, alter, expo, free, noise ili kakvog već rocka, ali zanimljiva utoliko što instinktivnu procjenu žanra kao kompleksnijeg, ili, da budem malo zločestiji, kompliciranog, ili, da budem još zločestiji, komplicirajućeg dokida prevladavajućom atmosferom potpune opuštenosti svojih stvaratelja. Ne znam je li bend tek sad otkrio droge ili sport, ili ih se samo prisjetio pa ponovno prihvatio, ili ga je puklo nešto deseto, ali svaka od osam friških pjesama, plus ‘Stanje budućnosti’ kao obradna verzija ‘Futureworld’ benda Trans Am, zvuči kao neposredno momentalno usustavljivanje kolektivne sviračke podsvijesti muzičara u bendu, koji se ustalio u novoj četveročlanoj postavi.

Netočno je proglasiti kako pjesme novog albuma uživo zvuče, laički jednostavno rečeno, bolje, koliko imaju više prostora i prikladnije okruženje za ponovno zaposjednuti svoju suštinu, ploveći na dodatnim valovima izravne komunikacije s publikom. Ohrabren onim što sam čuo na koncertu, album sam još nekoliko puta preslušao nakon njega, ali ipak nisam uspio reprizirati osjećaj dobiven odlično izvedenim rasporedom pjesama same svirke. Izmjenjujući po jednu ili dvije nove s po jednom ili dvjema starim pjesmama, bend je ne samo ostvario ritam u kakvom dobro poznate divote ‘Vekovi’ ili ‘Metronom’ osiguravaju žučne singalonge, nego je nove pjesme naglasio kao produljenje osjećajno-strukturnih vrhunaca svojega standardnijeg materijala na trajanje cijelih pjesama, s kojima onda čine sve što im prstima padne na pamet. U takvome sam se ritmu fino mentalno njihao sve dok tijekom potrage za predahom usred ‘Stanja budućnosti’ netko nije spomenuo Drive-By Truckerse, pa smo mladi Jedi Brussy i ja ostatak regularnog dijela svirke proveli malo slušajući koncert, malo navodeći najomiljenije Cooleyjeve i Isbellove stihove. Povratkom na zasluženi bis Nežni Dalibor su sobom donijeli i dvije ponajdraže mi svoje pjesme, koje volim koliko i sve te čije sam stihove citirao smetajući predanijoj publici. ‘Samo magli’ sam opet otpjevao potpuno dolje iz nožnih peta, napunivši ispražnjenu nutrinu brzo potom nervoznom utjehom ‘Sve biće u redu’, kojom bend ne samo porukom iz naslova svaki put pokaže kako doista nema nikakve brige oko njihove autorske budućnosti. Set lista: Neka nova igra – Vekovi – Jurim sunce – Strah – Savest – Neki će ti reći to – Vluz – Metronom – Deca – Plutaju svesti – Atom – Stanje budućnosti – Da li ću ikad – A.B – Jeste li poludeli ljudi? – Svako dobro – Hajde da se ljubimo – BIS: Samo magli – Sve biće u redu

Right House

Prosinac 4, 2013

Vrlo sličnu neposrednu motivaciju za tekst o toplom trijumfu koji je Lovely Quinces odsvirala prošlog četvrtka u malom pogonu Tvornice imao sam i prije otprilike mjesec dana, kada je njezina kolegica Irena Žilić na istome mjestu izvela prilično podudaran tip nastupa, zasluženo zamatanje godine u kojoj se vrlo autoritativno i uvjerljivo predstavila publici ukrasnim papirom ponajvećega solističkoga koncerta. No, dok je Irena svoju godinu zaključila zavidnim posjetom unutar gabarita i najhrabrijih očekivanja, bilo je nekih osamdesetak ljudi, a koncert joj je bio jedan od najmanje lijepih koje sam joj osobno doživio, moja ljupka mlada sugrađanka Dunja potpuno je razorila sve logike, sve želje, sve snove, pa čak i one najluđe. Priču o putu od prošlojesenskoga sramežljivog postavljanja nekolicine embrionalnih verzija pjesama na YouTube do prošlotjednoga rasprodavanja malog pogona Tvornice (je li to 250 ili 300 ljudi ili se natiskalo i još više, nije uopće važno) već smo svi skupa čuli nekoliko puta, ali barem ja osobno iskreno nisam u mogućnosti pojmiti obim koji taj put zahvaća, odnosno što to točno za jednu curu normalnih ambicija i normalnih planova znači rasprodati jedan od vodećih zagrebačkih klubova nepunu godinu dana od polučvrste odluke o uopće ikakvom bavljenju muzikom. Teško je to pojmiti, prvenstveno zbog toga što se ovakav vrh uvodnoga dijela karijere nije nametao kao cilj niti pojavljivao i u najoptimističnijim prognozama, koliko god noseće pjesme Dunjina repertoara bile izvrsne.

Naime, domaća muzika se barem po jednoj komponenti uopće ne razlikuje od bilo koje inozemne, a to je da kvaliteta i uvjerljivost više nisu ni preduvjeti, a kamoli jamstva dosezanja čak i one publike koja si voli laskati kako je interes za otkrivanjem novih imena drži budnom i spremnom. Pet elegantnih, strastvenih kantautorskih pjesama snimljenih na Dunjinu aktualnom EP-ju ‘No Room For Us’ svakako očaravaju svojom kombinacijom nepatvorene djevojačke osjećajnosti i dotjerane studijske zabilješke koja poništava i najmanje tragove eventualnoga debitantskoga nesnalaženja, ali – navodim ovo bez ikakve želje za buđenjem ikakve kompetitivne zavisti – nije da su sad miljama, ako uopće, bolje od radova Dunjinih srodnika Elephant And The Moon ili spominjane Irene Žilić, a ako je već jasno da indie/college pop-rock najboljih hrvatskih bendova Benchwarmers ili The Moody Brooders naprosto ne može zaintrigirati više mainstream publiku, koja jednostavno mora participirati a da bi reakcija bila ovolika, ostaje čudo kako se doajen Matija Marshmallow Habijanec nikada nije ni izdaleka približio ovim sferama, koje zapravo nikad nije ni želio. Jebemu miša, ni Overflow ili My Buddy Moose ne mogu računati na rasprodavanje prostora koji Dunja nije napunila samo zavidnim brojem ljudi nego prije svega svojim fanovima i njihovim natprosječnim poznavanjem većine materijala.

Taj ovih dana prečesto spominjani hajp svakako je i u ovaj slučaj upleo svoje prste, pogotovo što Dunja otprije nekoliko mjeseci u svojemu menadžersko-organizatorskom timu doista ima prave majstore svojeg posla, a priznajem da sam osobno očekivao znatno rahliju koncentraciju te gomile ljudi, odnosno preorijentiranje provincijalnog interesa s one naše male koja je već svirala po Americi na druženje s ostatkom nazočnih. Međutim, iako su neke cure u našoj blizini sad već kultnu ‘Wrong House’ popratile komentarom da je riječ o obradi – ruku na srce, kako im zamjeriti kad pjesma zvuči kao okamenjeni klasik, a već je na Dunjinu prvome solo koncertu u Kinu Grič u sklopu Žura pokrenula singalong neočekivan za tadašnje uvjete – sve pjesme lijepoga EP-ja izazivale su kako startno odobravanje kod prepoznavanja uvodnih melodijskih ili ritmičnih dionica tako i uneseno pjevanje sve do svojih samih krajeva, vrlo često osjećajnih krešenda koja ih čine još fascinantnijima. Određeno spuštanje kolektivne bezuvjetne potpore simpatičnoj i na pozornici sve opuštenijoj Dunji, koja svejedno zadržanim šarmom sramežljive nevjerice onim što pred sobom vidi nije naudila snažnoj senzualnoj ekspresiji svoje svirke, zbilo se tek kod izvođenja nekoliko potpuno novih pjesama. Osim što je čak i djevojci čiji je glas toliko moćan da uvijek stoji ispred svojih pjesama u koje onda publiku neodoljivo poziva teško nepoznatim materijalom zadržati nepodijeljenu pažnju, te su me se pjesme same po sebi dojmile kao ipak nekoliko razina slabije od pogodaka poput ‘No Room For Us’ ili ‘Mr. Lonely Boy’, od kojih s određenom dozom inferiornosti preuzimaju dobar dio obrazaca.

Čini mi se to, doduše, sasvim očekivanim od autorice koja jest napisala nekoliko odličnih pjesama, ali ih zapravo još uopće nije ni stigla napisati toliko da je bez oklijevanja možemo smatrati potpunom autoricom. Osjećajne poplave i izražajni instinkti mogu uroditi plodovima, ovdje itekako i jesu, ali mislim da Dunja još uvijek ne posjeduje ustanovljen sistem barem minimalne zaštitne mreže na koju može pasti prilikom manje uspjelih uobličavanja motiva u pjesme. S obzirom na to da brzinu rasta svojega izvođačkog profila nije birala sama, nego je za nju to učinila javnost dijelom gladna iskrene neposrednosti i svježe muzičke ljepote, pomalo je promašeno reći kako je Dunjin meteorski uzlet prijeđen prebrzo, no apsolutno sam siguran da joj sada treba koncentracije i mira, jer se, htjela-ne htjela ili htjeli-ne htjeli, od nje sad i s razlogom traži zapažen nastupni album. Ta moja sumnja o mogućnosti medvjeđe usluge doživljavanja ovakvoga koncerta u ovoj fazi karijere, međutim, ni najmanje se ne prenosi do procjena o njezinu nadolazećem autorskom radu, a već je i na ovome koncertu pokazala staloženu mjeru tempiravši svirku na pedesetak minuta trajanja koje bi svakim produljenjem poništilo dio dotadašnje izvedbene uvjerljivosti. Kad je predobro, ne može biti prebrzo.

Viva Glas Vegas

Prosinac 3, 2013

Uza sve one i ne baš toliko malobrojne britofile, prevladavajući postotak domaće publike nezavisne muzike ipak je oštrije okrenut prema američkom dijelu spektra, što je istodobno i posljedica i uzrok znatno manjeg broja zagrebačkih koncerata britanskih bendova od onih njihovih američkih kolega na svojim formativnim proputovanjima Starim kontinentom. Rasprava oko toga je li se uvriježeno doživljen bahati stav Britanaca, koji se često pripisuje i logičnim manifestacijama svijesti o realnosti, ispriječio češćem organiziranju njihovih ovopodručnih turneja ili im je ionako neisplativa, bilo tržišno bilo emotivno, situacija na ovim prostorima dokinula planove koji bi do ovdje dosezali može se samo vrtjeti ukrug, a jedino što jest izvjesno je gore spomenut porazan broj prigoda na kojima čak i na našoj koncertima prekrcanoj sceni imamo priliku uživo slušati aktualne britanske bendove. Prošlotjedni nastup glasgowskih Glasvegas u Močvari možda se i mogao prošlepati na tragu veće naklonjenosti obožavanoj nezavisnoj sceni države tvrdog akcenta, ali sam bend još uvijek ne može pobjeći od statusa sveotočke medijske senzacije otprije nekoliko godina, kojim su nadišli dobronamjernost koju škotski bendovi ovdje tradicionalno uživaju. Golem tržišni uspjeh eponimnog debija grupu je bio gotovo pa katapultirao među ovjerene indie-zvijezde, što silazak prodajnim i kreativnim stubištem još uvijek nije do kraja nivelirao, pa je prema mojoj procjeni naših okolnosti ipak preskupu cijenu koncertne ulaznice ipak bilo shvatljivo prilijepiti tom još uvijek postojećem statusu. Što je zapravo značilo kako je strah kako bi se koncert mogao pretvoriti u debakl posjeta nalik na onaj Young Knives prije nekoliko godina u Pauku bio sasvim opravdan, ali i srušen samim dolaskom u klub, taman tijekom kraja ‘Later… When The TV Turns To Static’, za koju pretpostavljam da je otvorila koncert, kako otvara i solidan aktualan istoimeni album.

Možda ste negdje čitali kako je posjet koncertu bio slab, što je donekle istina samo promatrana idealističkim naočalama, jer je više od nekih 150 glava bilo zaista nemoguće očekivati; osobno sam mislio da bi moglo biti čak i manje ljudi od ovog broja koji se pokazao dovoljnim za jedan fin i pošten koncert, pogotovo stoga što su prve redove ispunile redom fanatične zagrljene legende. Sam je bend, doduše, spočetka djelovao malo rezervirano, kao da im je sviranje u ovakvim uvjetima malo ispod časti, ali umalo pa zborsko pjevanje starog favorita ‘It’s My Own Cheating Heart That Makes Me Cry’ situaciju je počelo okretati u zajedničku korist. Jer jebiga, ako su ispoštovani svi dogovoreni uvjeti, bend se nema zašto žaliti, a kada se svemu pridruži i razdraganost većeg dijela publike, kao i načelna dobronamjernost onih koji nisu vatreni fanovi – u kakve spadam i sam, jer smatram kako obećanje dano prvim albumom bend narednim dvama nije uspio ispuniti – onda nema nikakve prepreke da bend da sve od sebe, iz čega onda velik užitak izvuku i svi prisutni. Bendova pomalo paradoksalna shoegaze-melodramatika, koja u sebe jednako upija i naivu ranog rock’n’rolla koliko i epiku The Verve ili Spiritualized, svoje najbolje pjesme još uvijek crpi isključivo s debija, posebno ‘Geraldine’ ili ‘Go Square Go’, no vrlo moćna svirka uspijevala je sasvim pristojnima činiti i manje zanimljive pjesme sa sljedećih ploča. Kao da bi ove bolje pjesme u vrlo angažiranim mišićavim verzijama, koje svejedno nisu poništavale njihovu povremenu nježnost, nastavile odjekivati i nakon svojih krajeva, pa bi slabiji dio repertoara činile uvjerljivijim ili barem podnošljivijim. Svemu je ipak najviše pridonijela seksi bubnjarica Jonna Löfgren, čije je sviranje potpuno stojeći djelovalo jednako tako potpuno hipnotizirajuće, toliko da su je u svojem krevetu, uz gotovo sve muškarce, poželjele vidjeti i mnoge žene u publici. Kad svira tako, onda katkad nije ni bitno što svira.

Gotovo pa ravnomjerna zastupljenost svih triju ploča u izvedenom repertoaru – siguran sam da je debi participirao sa šest pjesama, dok mi se ove s ‘Euphoric Heartbreak’ i ‘Later… When The TV Turns To Static’ još uvijek pomalo miješaju, jer ih nemam želje bolje upoznavati – potvrdu i dodatnu nadogradnju je doživjela na zasluženom bisu, za koji je bend ostavio niz od četiri te večeri najkompaktnije pjesme. Određeno žaljenje što je jedan od bendovih totema, rani singl ‘Flowers & Football Tops’, izveden u reduciranom solo aranžmanu frontmena Jamesa Allana nadomjestila mi je barem svježina pristupa, no ipak su mi se više svidjeli punokrvni bendovski elektriciteti ‘Daddy’s Gone’ i završne ‘Lots Sometimes’. A ako već moramo poštovati autorov instinkt za određenim stilskim promjenama, tu je divno pretjerana klavirska baladica ‘I’d Rather Be Dead (Than Be With You)’, koju je Jonna ipak odsvirala sjedanjem za klavijature. Šteta. Spomenuo sam maloprije kako mislim da bend nije uspio ponoviti uvjerljivost zaista odličnog debija, što možda i jest procjena oko koje se možemo sporiti, ali čak i da je istinita ništa ne mijenja na činjenici kako bend iza sebe svejedno ima barem taj jedan albumski pogodak s brojnim kvalitetnim pjesmama, ali ni na živom zvuku grupe koja katkad grandioznu megalomaniju brojnim nijansama svodi na pojedincu pristupačnu količinu izravnosti. Svojevrsnu svježinu ili barem ispoliranost starog Glasvegas su dobrim dijelom izgubili, ali nanovo je mogu otkriti samo nastavljajući raditi ono u čemu zaista jesu jako dobri, svirajući i dalje.