Archive for Kolovoz 2015.

A nec!

Kolovoz 24, 2015

Od objavljivanja još uvijek aktualnoga eponimnog albuma, koji mu je 2013. godine promjenom bendovskog imena pod kojim djeluje omogućio svojevrsni svježi početak, Matija Habijanec, odnosno The Marshmallow Notebooks, odsvirao je više koncerata negoli u svih petnaestak godina karijere simpatičnoga profesionalnog diletantizma koji su tome prekrasnom albumu prethodili. Ako sam zbog lijenosti koja me priječi provjeravati točnije podatke u toj procjeni i promašio, sigurno nisam promašio previše, ili u ikakvome relevantnom smislu, jer je protekle dvije godine Matija ispunio ne samo brojnim nego i koncertima koji su svemu njegovu talentu i divnim pjesmicama omogućili dostojno, ignoriranju nepodatno predstavljanje, ali takvo koje se svejedno nije otelo potrebnoj underground kontroli pa slučajno zakucalo na vrata flertanja s poslovnim mainstreamom. ‘The Marshmallow Notebooks’ je nedvojbeno Matijin najbolji album, koji bi Matijinu najljepšu pjesmu sadržavao i da na njemu nije ‘The Last Tourist In Town’, iako u tom slučaju ne bi bilo kristalno jasno o kojoj se pjesmi točno radi. Gledano iz te perspektive, potpuno je logičan čvrst iskorakić koji je autor njime učinio, ali i preferiranje njegovih pjesama u živom repertoaru benda oslonjenog ponajprije na tajanstvenoga mađar(on)skog bubnjara Vladu Mladyja, uz povremeno ušetavanje cijelog niza rado viđenih lica zagrebačke indie-rock scene. Bend je, naravno, nemoguće uigrati i usvirati bez proba, a takve probe jesu najplodnije kada se strukturiraju što čvršće, s planiranim ciljem organiziranja nastupa kakav muzičari mogu izvesti sa što manje naprezanja ili nepredviđenih okolnosti.

No, iako je određeno okamenjivanje repertoara bilo sasvim logično i očekivati i podnijeti, jer bi se u suprotno orijentiranim pokušajima ovladavanja cijelim katalogom od 100+ pjesama bend najvjerojatnije totalno pogubio, Matija si nije dopustio apsolutno zapustiti sve ono što je radio prije, a fantastičnih je pjesama na svojim samosprž izdanjima zaista ostavio pregršt. Druga stvar koju si nije dopustio bila je predugo apstiniranje od daljnjega autorskog rada – iako se, uz sve dužno poštovanje, čini kako gore navedenu ‘The Last Tourist In Town’ zaista nikad neće nadmašiti; a drugi autori neće sigurno – pa je u apostrofiranom razdoblju u život otpustio i sasvim lijep broj sasvim lijepih novih pjesama. Okej, koja je od njih doista nova u pravom smislu riječi, a koja pristiže s nekog od nerealiziranih prijašnjih projekata, vjerojatno zna samo Matija, i to, realno, nije uopće bitno. Primarni kanal predstavljanja tih pjesama, kao i njihova dorađivanja u direktnom druženju s publikom, bili su oni koncerti koje bi Matija odsvirao sam sa svojom gitarom, od kojih je niz zagrebačkih ljetnih anti-koncerata koje redovito održava od 2013. godine posebno znakovit jer svojim impromptu/DIY pristupom učvršćuje vezu s još manje razvikanim počecima njegova rada. Cijela stvar funkcionira tako da se na neku lokaciju na otvorenom, po prilici skrivenu ili barem dovoljno zaštićenu od bučne gradske rutine, prijatelji i fanovi pozovu bez ozbiljnije službene najave, pa se koncert odsvira u buskerskom aranžmanu, bez ikakve tehnologije. Prva dva izdanja bio sam propustio uslijed bivanja na lipom Jadranu zbog godišnjih odmora, ali ovogodišnje se odvijalo preksinoć, 21. kolovoza, taman na dan kada sam se iz Splita vratio u nove radne poraze i mentalne autosabotaže, pa sam, iako ponešto umoran, na poruku koja mi je najavila da sviraju Habijanec i gost Denis Katanec odgovorio radosnim: A nec!

Zadivljujući ambijent Cmroka svojom opakom sanjkaškom padinom pruža potencijalno intrigantno poprište za veće koncerte ili manje festivale, no ovaj se koncertić ipak odvijao malo sa strane, u parkiću preko ceste, svakako primjerenijem prigušenijoj zvučnoj slici, kao i broju okupljenih od pedantno izbrojenih 26, iako svih 26 posjetitelja ni u jednom trenutku nije zajedno bilo pred izvođačima. Nikada nisam volio rođendanske proslave u parkovima jer, prijatelju, nemoj mi manjak žrtvovanja eskiviranjem očekivanoga kućnog tuluma nazivati proslavom, ali njihovu ugodnu atmosferu na druženjima koja nisu rođendanske proslave volim. Ovaj ju je koncert iskoristio na najbolji mogući način, većinom svojeg trajanja izbjegavajući njezine negativne nuspojave eventualno prevelike opuštenosti i posljedičnog izostanka ritma koncerta, koji je pukao tek kad je Matiji pukla žica na Denisovoj gitari koju su dijelili, pa se sesija mijenjanja žice – jebiga, Matija ipak nije toliko vješt gitarist da žicu može promijeniti istodobno svirajući pjesmu kojoj ta žica ne treba – prometnula u standardno nadvikivanje svih okupljenih poradi izvještaja o avanturama s ferija. To, međutim, jest bio jedini slučaj transformacije onoga čemu smo se uspješno pretvarali da prisustvujemo, pravom koncertu, u ono čemu ipak jesmo prisustvovali, privatnom henganju društva u kojem su neki, eto, prilično talentirani za pisanje pjesama i njihovo sviranje.

Donekle sam bio očekivao kako će Denis, svirajući pred primarno Matijinim prijateljima i fanovima, možda osjetiti potrebu zauzdati svoj nesvakidašnje ekspresivan pristup kantautorskom indie-popu, ali mi je posebno drago što njemu samom to uopće nije bilo ni u primozgu, pa je svojih pola sata odsvirao bez ikakvih kočnica, prema kraju seta pjevajući sve glasnije i neobuzdanije. Od materijala za koji se odlučio zaista dobro poznajem tek ‘Florian’, s prošlogodišnjega sjajnog EP-ja ‘Sve moje Laurie’ njegova benda Denis Katanec Okanagan Ltd, a razlog tome je na Potlisti već objašnjen. Naime, Denis se svoj novi album ‘Pejotl’ – čija mi se naslovna pjesma ovom prigodom jako svidjela – odlučio objaviti samo na kazeti i plaćenom downloadu, zbog čega se nitko koga poznajem nije odlučio ni na jedno ni na drugo. Downloade ne plaćam iz principa i razmaženosti, a kazete zaista nemam gdje slušati otkako je riknuo kazetofon u autu zaupolje mojeg oca, što je prava šteta jer njemu bi se Denisova muzika prilično dopala. No, s obzirom na to da poštujem umjetničke odluke i za one poteze koje uopće ne poštujem, svejedno sam bio spreman kupiti kazetu, ali ih autor, jel, nije imao sa sobom. Ono što jest imao ipak je bilo važnije, jako dobre pjesme među kojima se zanimljivom genezom (ispričana u najavi) i za Denisa običnijom melodijom istaknula ‘Zeka’, a meni se kao najzanimljivija učinila ‘Cvijećeće’. Svakako se nadam prilici ponovnog slušanja tih pjesama, a ako se nikako ne uspijem dočepati nosača zvuke normalne slušljivosti, barem će koncerata nedvojbeno biti još. Bis je Denis itekako bio zaslužio, ali u opisanim neformalnim okolnostima nitko se nije odlučio na pozivanje na povratak, koji se obradom Bright Eyes ipak zbio u svojevrsnom guitar-sharingu nakon Matijina nastupa, u kojem su sudjelovali još i Zvonka Svemir te legenda Marin Juranić, jednom kratkotrajno čak i član The Marshmallow Notebooks.

Da stanovitu neslužbenost cijele prigode zabunom ne zamijenimo za opravdanje njezina propuštanja, Matija se pobrinuo odmah na početku svojeg dijela nastupa, iz ormara izvukavši neke stare i rjeđe svirane pjesme kao što su ’30 Something’ i ‘Merry Christmas pt. II’, da bi me odmah potom potpuno raspametio s ‘Letters’. Očito je da ni kruti profesionalac kamenog srca nije više mogao ignorirati moje stalne vapaje za spasenjem u vidu repertoarnog povratka te predivne pjesme, jedne od onih koje doista zvuče kao sva ljepota tinejdžerske zaljubljenosti. Neću poreći kako joj se nadam i u što skorijem bendovskom aranžmanu, ali i ovako je bila ljepša čak i od samog iznenađenja, a ono je bilo golemo. Rečena nada, zapravo, ide uz dlaku mojega neskrivenog promoviranja ideje da se trenutačna postava The Marshmallow Notebooks – Mlady na rudimentarnom stand-up bubnju, povremeno Matko Botić na mandolini i Ana Franjić na basu – prebacivanjem prvog na puni set bubnjeva i širenjem drugog i na električnu gitaru okuša i u rokerskijem, poletnijem indie-popu, ali većina novih pjesama odlazi u potpunom suprotnom smjeru, onome reduciranja upravo na preksinoć doživljenu asketsku samostalnost Matije i gitare. ‘Fridays’ jest siguran budući singalong hit, a i ‘Trondheim, Larcenet & Sfar’ posjeduje finu dozu sobne grandioznosti posljednje ploče, ali tihi, intimni šlageri ‘Lossless’, ‘As If’ i ‘Same Old Melody’ potpuni aranžman imaju baš u tom prostoru oslobođenom i pročišćenom za emocije koje iza njih stoje. Itekako dobro provjerene na mnogim svirkama, već se sad skladno kreću uz klasike kao što su ‘You Can Tell Me Lies’ ili ‘Crawl Into The Warmth’, pa ne sumnjam kako će se studijskim verzijama nametnuti kao novi osobni favoriti Matijinih poklonika. Samo da se opet ne dogodi da studijsko odijevanje novih pjesama iz nekog razloga zapne u realizaciji, kao što se umalo bilo dogodilo s nekoliko godinama odgađanim albumom ‘The Marshmallow Notebooks’ – opet razornu ‘The Last Tourist In Town’ sam prvi put bio čuo u studenom 2009. godine, ni najmanje se ne snebivajući istog je trena proglasiti nepogrešivom ubojicom srčane stabilnosti, ali godinama čekajući i čekajući i čekajući taj album u jednom sam momentu bio pomislio i kako je riječ o fatamorgani. Nemojmo to opet proživljavati. Set lista: 30 Something – Merry Christmas pt. II – Letters – As If – Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Lossless – Summer – Fridays – Crawl Into The Warmth – Well – Same Old Melody – Kerosene – The Last Tourist In Town

Oglasi

Od srca do srca, od uha do uha

Kolovoz 19, 2015

Uopće ne sporim kako je nastup Sun Kil Moon bio ključan mamac mojemu ovogodišnjem hodočašću u Šibenik, koliko god mi teško bilo priznati svoju predvidljivost finalnim izvještajem kako je nastup Sun Kil Moon naposljetku bio i onaj koji me se na cijelom festivalu najviše dojmio. Ali on nipošto nije bio jedini mamac; uz koncerte ponekih uvijek primamljivih domaćih bendova iz možda treće festivalske, ali prve emotivne lige, posljednji od glavnih razloga još jednog dolaska bila je činjenica kako se u tom indie-Šibeniku već godinama uvijek osjećam super. Naravno, s obzirom na to da se redovito ugošćen kod prike Saše nikada nemam potrebu posebno tlačiti logistički ili financijski, finalni okidač oko narednoga ponovnog pohađanja – a ovo smatram petim, u kontinuitetu, još otkako je Mate Škugor pokrenuo onaj suludi prvi Terraneo – povuče se svake godine na samom kraju prethodnog izdanja, kad prvi put svedem račune i osvijestim kako sam opet danima guštao kao malo prase u blatnjavoj majici na R.E.M. Tako je bilo i ovaj put, dok sam u 5 ujutro na festivalskoj plaži Banj čilao uz DJ set omiljenog Žura i njihovo puštanje Valentina Boškovića, promatrao kako borci iz benda Ought smjerno zavode Šibenčanke te s Matom razmatrao eventualni after-party basket. Srećom, njegova lopta je ipak bila odsjela na sigurnoj udaljenosti. Plažu sam, inače, preostalih dana festivala pohađao samo u popodnevnim satima, radi natjecanja na muzičkim kvizovima na kojima sam osvojio jedno drugo i, nakon što sam u funkciji suigrača domaćina zamijenio šibenskim znalcem Darkom, jedno prvo mjesto, ali sam je svejedno napuštao prije na njoj održavanih zagrijavajućih nastupa domaćih underground bendova. No, šećući šibenskim kaletama bio sam sasvim slučajno naletio i na dva buskerska nastupa festivalskih vedeta, jedan Denisa Kataneca te drugi pjevača Vlaste Popić, uz koje se nisam previše zadržavao, ali koji su mi pružili dodatni sloj ugode.

Inače nisam festivalski tip čovjeka, jer se osim kod eventualnih nastupa nedvojbeno najdražih bendova vrlo često uhvatim kako me više nervira ono što propuštam nego što me smiruje ono što slušam, a bome mi se i sama gužva tih razmjera – nek je krcat klub od 1000, ali ne i park od 100 tisuća ljudi! – najčešće ne podnosi. Zato je za moj osobni ukus ovo SuperUho napokon pronašlo idealnu mjeru osjećaja da se ipak nalazim na festivalu obima šireg od standardnih klupskih koncerata, ali bez mogućnosti da događanje naroda preplavi događanje bendova. Ugodno smješteni u tvrđavu Sv. Mihovil i oko nje, svi su posjetitelji na raspolaganju imali itekako dovoljno osobnog prostora, udobne i slikovite pozicije za povlačenje u slučaju da im se bendovi na rasporedu nisu aktivno slušali, što sam radosno iskoristio u nekoliko navrata, ali i fenomenalan amfiteatar glavne festivalske pozornice, koji je umalo pa svakome na tribinama omogućavao fantastičan pregled zbivanja na njoj. Sitna zamjerka ide samo na račun izrazito uskoga parterskog prostora, odnosno razmaka između prvih redova nepomičnih sjedala i ograde pozornice, jer bi pokoji od zabavi usmjerenijih festivalskih izvođača svakako i veći broj ljudi bio povukao na ples, ali promatrano iz gornjih redova, ne mogu reći da je to šušur omelo u osjetnoj količini. Dogodine možda treba skratiti pozornicu, jer osim eventualno Einstürzende Neubauten ionako je nitko nije razigravao u njenoj punini. Upravo mi je njihov nastup, kao najposjećeniji, poslužio kao signal oko broja ljudi, koji bih toga drugoga festivalskog dana procijenio oko 1500 nazočnih, uz koju stotinu manje preostala dva dana.

Što se tiče zbivanja na toj velikoj, glavnoj festivalskoj pozornici, na koju su otpadala dva benda po večeri, ona kao da su donekle bila razdijeljena na blokove – prve večeri naša fešta uz King Khan & The Shrines te Flogging Molly, druge vremešni umjetnici Sun Kil Moon i Einstürzende Neubauten i treće nešto između s indie-klasičarima Merchandise te glam-veseljacima of Montreal. Ono što je im ovom zgodom svima bilo zajedničko, a posjetiteljima vjerojatno ipak najvažnije, to je da od svih njih, realno, nitko nije odradio loš nastup! Možda ni prosječan. Sun Kil Moon su jednostavno bili ono što Mark Kozelek uvijek jest, najveće legende, ali gledano iz perspektive toga da nekima od navedenih bendova gotovo uopće nisam fan – a riječ je redom o glavnim zvijezdama svake od večeri – posebno mi je drago da sam tijekom one završne, otprilike, tri petine svirke svakog od njih koje jesam slušao svjedočio pogođenim nastupima. Koliko god kompetentnih i šačicu jako dobrih pjesama Dave King napisao, Flogging Molly naprosto ne mogu pobjeći od odavanja dojma bandwagonera, samo što bi cijeli jedan poletni žanr bilo besmisleno svesti samo na The Pogues (ili možda i ne?). Tako da mi jest drago da su uobičajene dvojbe koje me more pred svaki njihov, govorim sam sebi, predvidljiv i pomalo jeftin nastup, i ovaj put razorili samim himničkim nastupom. Koji, doduše, jesam čuo već nekoliko zadnjih puta kada sam ih gledao, ali jedna nova pjesma Kingu je pružila šlagvort za najavu skorašnjega novog albuma pa je probuđena sumnja o tome kako su shvatili da i bez novih radova mogu dovijeka dizati neku lovu na tercijarnim tržištima zauzdana do neke druge prilike. Vjerojatno im se više nikad neću zaputiti na samostalnu svirku, ali još je vjerojatnije da ih neću ni pomisliti propuštati na nekim budućim masovkama, koje im zaista pristaju kao salivene. Kad se usred Hrvatske u publici zavijori i zastava Libanona, valjda nešto radiš dobro!

Einstürzende Neubauten sebi su privukli daleko najveći broj ljudi, za što ne treba kriviti samo sutrašnju proslavu Oluje, koja je prazničnim neradom omogućila dolazak i jednodnevnim posjetiteljima, nego i standardno plodno darkersko tlo ovih prostora. Dok su preostalih dana nominalne zvijezde večeri nastupale pred auditorijem koji se prema rubovima razrjeđivao, njemački anti-kunst historičari tribine su napučili do tih samih rubova. Rezervirani cinik u meni usredotočio se na polovicu publike koja je više nego izvođenim materijalom ostajala zaintrigirana bendovim nesvakidašnjim oruđem, ali prijatelj svih bendova u meni, čak i onih koje ne volim, zaista je osjetio specifičnu vrstu hipnoze koju su Blixa i ađutanti vršili nad svojim poklonicima. Iz općekulturnih razloga mi je drago što sam ih napokon čuo i uživo, a iz nekih starih osobnih što su set otvorili povijesnom ‘The Garden’, ali ovo je još uvijek glazba za neke čudne stare ljude. S tim da takvi uglavnom jesu skroz kul. Dan poslije, na istome mjestu sam uz of Montreal imao donekle suprotan dojam, taj kako su čak i oni koje je na početku više zanimalo šarenilo i skakutanje bendova scenskog nastupa – u koje zapravo smijem uključiti i sebe – prema kraju svirke, dok se nabrijanost fino drogiranog glam-disco partyja udarnički povećavala, postajali uvučeni u pumpajući ritam i gotovo onostrane pop melodije bendovih pjesama. Nakon petnaestak godina redovitog slušanja njegovih albuma, od kojih mi je ama baš svaki nagovijestio kako će me jednog dana napokon zarobiti u potpunosti, ali nijedan to još nije i napravio, mislim da Kevina Barnesa smijem doživjeti kao autora oko kojeg se zaista ne moram truditi, samo što je ovaj briljantni, fantastično razigrani koncert to nagovješćivanje vrlo bezobrazno prometnuo u svojevrsno polu-obećanje. A i Barnes je bio jedini stranac koji nam je čestitao Victory Day! Sve se pamti, majstore, svaka čast.

Ali ne laje pas radi sela, odnosno nije roker dobre volje zbog bendova koje ne voli nego zbog onih koje voli, i koji su na SuperUhu odsvirali i još bolje nastupe. Prve među njima valja spomenuti bukvalno prve među njima, odnosno prve koje sam osobno čuo, sumanute old-school soul-revue majstore King Khan & The Shrines, koji su nezahvalan termin otvaranja festivala u nepunih petnaest-dvadeset minuta lakoćom pretvorili u zabavu dostojnu njegova zatvaranja, čak i unatoč tome što se rasplesani ljudi nisu stigli opustiti i napiti kako treba. Međutim, ne budeš Kralj zato što od nekoga nešto trebaš kako bi se pokazao u punom svjetlu, na tebi je da jednostavno narediš i sljedba će poslušati. Iako je ove godine objavio album sa starim suradnikom BBQ-em, King Khan se na turneju zaputio s pouzdanim osmeročlanim pratećim bendom The Shrines, ljudima koji znaju podnositi sve nedaće ceste kako bi na pozornici širili gospel rokenrola. Ukotvljeni u vremenski period prije negoli je rock postao umjetnost, The Shrines pokazuju kako ograničavanje sebe samo na rock možda i jest promašeno, ali je zato ograničavanje sebe na rokenrol i njegove nevine rođake iz soula, funka, popa i rockabillyja itekako mudra stvar, pogotovo ako ih konzerviraš u vječno mladom punku. Na pozornici ih, k tome, ima skoro koliko i u nogometnoj momčadi, pa dok možda i nema smisla analizirati kako padaju svi ti golovi – a padaju barem u svakom refrenu! – bilo mi je neizbježno primijetiti kako zaista svi uključeni rade za sveukupni dobitak. Gitarist i basist na jednoj strani stejdža zavode starinskim koreografijama i ukrštavanjem gitara, tročlana brass sekcija pod plaštovima iskazuje kako je baš ovo prikladna doza sofisticiranosti, klavijaturist potpuni manijak ispunjava prijavu za najneobuzdanijeg frajera kojega smo vidjeli na hrvatskim rokerskim pozornicama – gotovo da se nije znalo tko je luđi, sve dok se sam šef Khan na bis nije vratio strateški razodjeven i potvrdio kako odjeća ne čini čovjeka, pa tako ni zavodnika.

U usporedbi s koncertom kada smo ih jesenas gledali u zagrebačkoj Močvari, Merchandise su se lišili onoga gitarista koji je ionako bio djelovao kao najamni radnik i promijenili su bubnjara dobivši znatan kvalitativni napredak, koji im, međutim, s obzirom na šibensku usredotočenost na manje ekspanzivne indie-pop komade u ovom slučaju možda nije ni trebao. Frontmen Carson Cox nasreću se riješio onoga kričavog sakoa, ali je svojim imidžom svejedno ostao čvrsto usidren u desetljeće iz kojeg njegov bend crpi stil i inspiraciju, samo se premjestio nešto istočnije, točno u naše krajeve. Broj veća bijela majica zavrnutih kratkih rukava, uvučena u crne rebatinke na dnu kojih su se sjajile niske bijele starke, sve skupa podebljano raskošnom frizurom – kačket bi zaista bio previše, i ovako je sve skupa uvelike povuklo na Lošu. Zvuk benda, doduše, također se držao Yu-rocka, ali onih tmurnijih, zajebanijih pomp-rock struktura koje su se napajale radovima Simple Minds, pa mi se uvelike činilo da su točno tako uživo nekad morali zvučati EKV. Da sve ne bi otišlo previše blizu mainstreamu, uz prozračne Coxove melodije najveći su dio posla obavile razvedene gitarske dionice majstora Davea Vassalottija, koji ih se tu i tamo nije libio i učvrstiti rifovima u kojima se, kao u ‘Enemy’, nazirali čak i The Rolling Stones i njihova ‘Jumpin’ Jack Flash’, kako me upozorila gospođa Kujundžić, ljepša polovica scenskog power-couplea koji mi je svojim automobilom i ugodnim društvom uvelike skratio put od Splita do Šibenika i natrag. Da se vratim na Merchandise, iako jesu odsvirali vrlo fin koncert, dojam je kako su oni jedini pali kao žrtva neadekvatne pozornice, jer se pred širinom glavnog prostora tvrđave naprosto nisu osjećali kao u svojemu prirodnom okolišu.

Sličnih problema nisu imali švaleri iz grupe Ought, koje je s Merchandise lako usporediti po pitanju statusa vrlo svježih i vrlo aktualnih nezavisnih gitarskih bendova, iako su kanadski dečki više orijentirani na ponešto mišićaviji i mušičaviji post-punk, gotovo stadionskih potencijala. Ought su, naime, nastupali na službeno nazvanom Drugom stageu – veliki plus za no-bulšit imenovanje! – smještenom pod tribinama glavne pozornice, koji je tako mnogo više funkcionirao kao klupski negoli kao open-air prostor, ali takav koji je zadržao najbolji element svirki na otvorenom, njihovu finu prozračnost. Uigrani i nabrijani, Ought nisu imali problema s pretvaranjem svojeg nastupa u primjereno intimniji, samo što su nažalost naišli na zid golemog dijela publike koja je netom bila odslušala dominaciju Einstürzende Neubauten i nije se bila spremna prepustiti novajlijama, a i nas nekolicina romantika smo još uvijek dolazili sebi nakon utjehe Sun Kil Moon. Ne znam koliko su eventualno svjesni svega toga namjerno proroštali repertoar, ali barem pola odsviranih pjesama nisam bio prepoznao, nazirući ih ovih dana kroz maglu preslušavanjem u međuvremenu iscuriloga novog albuma ‘Sun Coming Down’. Racionalno znam da su odradili itekako moćan nastup, samo što im nisam mogao posvetiti i emocije. Ne sumnjam kako su bili super ugošćeni, pa se od svih bendova festivala njihovome ponovnom dolasku najviše nadam. Na isto štekanje mojih osobnih praznih emotivnih spremnika, nastupajući neposredno nakon bendova koje upravo obožavam, naišli su i inače mi prilično dragi VVhile i Vlasta Popić, koje sam ovlaš ispratio čekajući okrjepu na šanku i planirajući povlačenje prema rekuperaciji. Ostale bendove, u ovom izvještaju nespomenute, naprosto nisam slušao, preferirajući čavrljanje i vrlo dobre hamburgere.

Jedan od gore najavljenih bendova koje upravo obožavam, onaj koji se još jednim obredom ispriječio pozornom slušanju Vlaste Popić, legendarna je Analena koja se malo pomalo, gotovo da nismo ni primijetili, iz perjanica jake zagrebačke nezavisne scene kroz proteklo desetljeće pretvorila u perjanicu jake zagrebačke nostalgične scene, pretežno svirajući na skupnim priredbama namijenjenima prijateljskoj nadoknadi koliko i svirci. Ako nisam jasan, u svemu tome nema ništa loše, pogotovo dok Analena, ovaj put s nebitnom šačicom čujnijih razmimoilaženja na pozornici, i dalje svira upravo fantastične koncerte, koje svaki put iznova doživim kao definitivne dokaze tvrdnje o najboljemu hrvatskom bendu, ali i kao seanse izgaranja svih negativnosti koje se natalože od njihove prethodne svirke. Često sam se okušavao u nemuštim pokušajima barem taksativnog nabrajanja žanrova iz kojih crpe esencije koje onda mućkaju u svoj nezamjenjivi zvuk – dva hrvatska benda prepoznajem zatvorenih očiju, My Buddy Moose zbog Botićeve mandoline, te Analenu zbog gitarskog pletenja šećerne vune – ali svi ti alternativni punkovi, noiseovi, screamovi i što li sve već ne često zamute vrlo jednostavnu stvar. Analena je nepatvoreni rock’n’roll. Naravno, ne u strogim današnjim podjelama žanrova i podžanrova, nego u čistoći svih temeljnih sastavnica najvećeg žanra, od tinejdžerske strasti preko nezadržive energije do najljepših melodija. Rock’n’roll su onako kako su ’77 rock’n’roll, unatoč svemu svojem proklamiranju o njegovoj smrti, bili The Clash, čijom su ‘The Guns Of Brixton’ na bisu zaključili briljantnu šetnju kroz svoju diskografiju. I jednako toliko dobri. Set lista: Ways Of Seeing – Carbon Based Organisms – Comic Relief – Work In Progress – Off With My Head – Starcrossed Logistics – In Theory And Practice – Inconstantinopolis – Spilt Milk – Life In Exclamation Marks – Walker Between Worlds – BIS: The Guns Of Brixton

Doduše, možda sam se malo istrčao s gornjom tvrdnjom o tome kako mi zvuk mandoline dragog čovjeka s tamburicom i velikog prijatelja nepogrešivo asocira njegov domicilni bend My Buddy Moose, jer se Moose Botić sa svojim zvonkim instrumentom sporadično pojavljuje i kao član Matijinih prekrasnih The Marshmallow Notebooks, jedinoga festivalskog benda koji sam pogledao na malom stejdžu (nazvanom, ha, Mali stage!) na platou ispod tvrđave. Jebiga, radi Matije bih došao i u 5 popodne, tako da je 8 navečer bilo sasvim primjereno. Otvorivši set s nekoliko šlagera s nadolazećih studijskih materijala, Matija je nakon njih pjesmu po pjesmu u društvo pozivao članove friške postave benda, od misterioznog bubnjara Vlade Mladya, koji se pridružio za kultnu ‘Vineyard By The Sea’ (pozdrav kralju koji je u reportu njihova nastupa kao predgrupe Jensu Lekmanu showmansku fintu da prve tonove pjesme presijeku zdravicom pa se vrate pjesmi doživio kao vrlo kratku kompoziciju!); preko Botića, koji je otvorio blok pjesama s još uvijek aktualnog i još uvijek nevjerojatnoga eponimnog albuma; te naposljetku i basistice Ane Franjić, najnovijeg pojačanja benda. Već je zaista teško pojmiti kako me ove pjesme, posebno ‘Take More Pictures’ i totalni klasik ‘The Last Tourist In Town’, svaki put iznova ganu do suza. Očito je da su evergreeni. Set lista: Lossless – Same Old Melody – Trondheim, Larcenet & Sfar – Vineyard By The Sea – Crawl Into The Warmth – I’ll Ok It – Take More Pictures – Summer – What If – You Can Tell Me Lies – Train Ghosts – The Last Tourist In Town

Svojevrsni kratki defile diskografske kućice Noisy Night malo su poslije nastavili fenomenalni (The) Lesser Men, svirkom koja je početnim nizom izvrsnih i izvrsno izvedenih pjesama jedno vrijeme opasno prijetila postati najbolji koncert koji sam im čuo, ali se negdje po sredini ipak vratila u vode u kojima slackeraj ne označava samo vremenski period na koji zvukom najviše podsjećaju nego i ponešto uvjerljivosti nastupa. Nije uopće upitno kako (The) Lesser Men imaju najbolje pjesme od svih relativno novijih hrvatskih bendova – barem dok Sleepyheads ne izbace album i zaoštre situaciju – ali mogu razumjeti one slušatelje koji osjećaju kako na živim nastupima uvijek ostaju donekle kratki. Koliko god bend obožavao, a bez njihova debitantskog albuma ‘Vacation Freeze’ više uopće ne mogu zamisliti svoj život, i ja sam jesam svjestan da je pogon na kojem njihove koncerte doživljavam prekrasnima velikim dijelom gonjen gorivom maločas spomenutih osobnih emocija. Samo što, da ga jebeš, Lesseri uživo nikad nisu ništa manje od barem jako dobri, pa onda ipak dubinski ne kužim kako za sebe ne uspijevaju zainteresirati išta osim ljudi s najboljim muzičkim ukusom. Startni intenzitet šibenskoga koncerta jest spustilo Basino (frontmen) malčice pretjerano inzistiranje na konceptu po kojem središnji niz obrada s nadolazećeg EP-ja svira sasvim drugi bend (The) Better Girls, ali svaka je od njih bila odsvirana onako kako se sviraju najdraže pjesme, pogotovo ‘U mraku’ Oružjem protivu otmičara, prije koje je Baso jedini od domaćih muzičara, bez imalo ironije, okupljenima čestitao Dan domovinske zahvalnosti. Nisam siguran koliko su slučajni prolaznici uopće prepoznali obrade (‘Man-Size’ ajde, ali tko zna ‘Beestung’ i ‘Blue Flower’?), ali ako je nekome i mogao zasmetati indie-džuboks, bend se svejedno vrlo brzo vratio svojem repertoaru, dosad najljepšom izvedbom ‘Time You Should Know’, koja je zazvučala kao pjesma od čije bi vrtnje na ‘120 Minutes’ sredinom devedesetih Evan Dando svoj život šarmantne vucibatine živio barem desetak godina. Zaista jest vrijeme da doznate koliko su ovi momci sjajan bend. Set lista: nova pjesma – Friendly Fires – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – Proud Of You – A Beautiful Thing – With A Smile – Beestung – Blue Flower – U mraku – Man-Size – Time You Should Know – Mamamamamamamamamamamamamamamama – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – Summer’s Back (To Haunt Us) – Fantastic Accident. A evo i njihova set lista s Pot piknika održanog 30.05., da ne zahrđa u mobitelu, šta sad: Summer’s Back (To Haunt Us) – Time You Should Know – Beestung – A Beautiful Thing – The Aftermath Of Passing Times – Mamamamamamamamamamamamamamamama – Proud Of You – With A Smile – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – Friendly Fires – Blue Flower

Baš je bilo super.

Svetac mrguda i melankolika

Kolovoz 16, 2015

Već prvi pogled koji sam pozornici uputio drugog dana drugog izdanja divnoga šibenskog festivala SuperUho – održanoga prošlog tjedna, od 3. do 5. kolovoza – mojemu je standardnom očekivanju vanserijske kvalitete izvedbe dragog umjetnika pridodao i goleme količine dosad svjesno zanemarivane nade o vrsti repertoarne muzike koju sam se usuđivao čuti. Iako uvijek vrlo pošten prilikom bukiranja gigova tako da svojim osobnim imenom najavljuje one koje će odsvirati solo, a skupnim Sun Kil Moon one na kojima mu se pridružuje barem još jedan muzičar, ćudljivi i nezaustavljivi Mark Kozelek posljednjih je godina brzinski izredao nisku neočekivanih stilskih poteza i promjena smjera koji su svaku pratiteljsku logiku ili analizu činili promašenom u startu. Osobna želja da se vjerojatno najbolji gitarist svih naših muzika koje smatramo dijelom indieja uskoro nanovo prihvati električne gitare, na kakvoj je odsvirao i lako moguće najbolji album prošlog desetljeća – naravno, ‘April’ – budalasta je ispadala ponajviše zato što je nakon nekoliko albuma na kojima se posvetio milovanju njezine starije akustične sestre, Kozelek nedavno doista opet i posegao za strujom i pojačalima, ali više kao dio art-ambient kolaža iz podloga njegova digitalnog folk-hopa te epskog spoken worda. Ali, pripremljena za nastup ovoturnejskoga kvarteta, s dvjema električnim gitarama međusobno postavljenima dovoljno udaljeno da nije bilo šanse kako je riječ o rezervnom oruđu pratećega gitarista, pozornica mi se u sumrak te lijepe večeri nasmiješila i rekla: Mark će svirati električnu gitaru! I samo to bi bilo dosta, a srećom nije bilo sve.

Pričekavši da se prateći trojac – pijanist Chris Connolly iz Desertshore, s kojima je Kozelek snimio dva prekrasna albuma ‘Drawing Of Threes’ i ‘Mark Kozelek & Desertshore’; bubnjar Eric Pollard iz kruga oko Low i Retribution Gospel Choir; te gitarist Nick Zubeck iz Barzin, koji su mu lani bili predgrupa na divnom solo koncertu u Padovi 7. travnja, čiju sam set listu bio standardno revno zapisivao pa da je napokon objavim: You Missed My Heart – I Can’t Live Without My Mother’s Love – Hey You Bastards I’m Still Here – Black Kite – Dogs – I Watched The Film The Song Remains The Same – Micheline – Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes – Caroline – Carissa – Ceiling Gazing – By The Time That I Awoke – Ålesund – BIS: Gustavo – udobno smjesti i pripremi, Kozelek se u prekrasni ambijent tvrđave Sv. Mihovil popeo polako, odmah prvom gestom potvrđujući žuđeno i naznačeno, uzimanjem gitare iz koje se razlio prepoznatljiv zvuk ljubljenja zraka i zemlje, ali uobličen u nepoznat rif koji je za koju minutu ipak razjašnjen klasičnim stoicizmom vokala. Izvođenjem ‘Ceiling Gazing’ iz crkvene sakralnosti orguljaške studijske verzije u otvorene prostore chamber-rock benda, kao da ju je ujedno i iz molitvenog intenziteta molbi izveo u širinu njihova uslišenja, novim, itekako pomno dorađenim aranžmanom uigranog benda dokazujući kako zaista nikad ne spava. Na kraju krajeva, to potvrđuje i izrijekom, stihovima pjesme koja se nameće kao ključ razumijevanja njegovih karaktera i autorstva, te objašnjenje kako je to moguće ekstatični užitak koncerta doživjeti kroz povremeno i ne toliko blagu melankoliju izvedenog: Laying in my bed, ceiling gazing, can’t make my mind stop from racing, it’s not good or bad, it’s just how God made me, to lay awake at night, ceiling gazing. Nada mnom jesu bile zvijezde, ali to je još dojmljivije i prikladnije. Plafon ovoj muzici ionako jesu zvijezde, i kvalitativno i ugođajno.

Rubni okviri ovog utjelovljenja ove muzike, međutim, nešto su opipljiviji, pa se iz poštovanja prema dogovoru s organizatorima te rasporedu nadolazećih izvođača ipak bilo nemoguće, odnosno nepristojno, pomaknuti ustranu od svojega festivalskoga vremenskog slota. Podijelivši svojih, meni uvijek prekratkih, osamdesetak minuta na samo osam sveobuhvatnih kompozicija, Mark je najviše goriva za žaljenjem oko kratkoće nastupa osigurao upravo sposobnošću da negdje meditativnom strpljivošću, drugdje oštrom napetošću, a često ih i kombinirajući, svojim pjesmama kaže sve bitno te ponešto naizgled nebitno što se kroz vrijeme prokaže kao još važnije. U tome je smislu bilo lako maštati o potpunom obredu cjelovečernjeg nastupa, u kojem bi popis univerzalnih tema ne samo aktualnog albuma ‘Universal Themes’ bio opširnije obrađen, u kojem bi i elipse i prečaci bili jasniji, u kojem bismo jednostavno dobili još više onoga najljudskijeg što muzika uopće muže pružiti, i to od autora koji svojim ponosnim statusom punokrvnog legacy-acta, ali i prodornom svježinom nezagušene kreativnosti ponajbolje ilustrira umjetnički spoj cijelog festivala na kojem su svirali već okamenjeni pripadnici kanona kao i neki od najuzbudljivijih mladih bendova na svijetu. I upravo me je ta festivalska komponenta, ne samo normalnim uzusima izmjene izvođača na programu, najviše i utješila, sviješću da bih eventualnih dodatnih sat vremena neposrednog kontakta s laserima i rendgenima Markove muzike mogao zaključiti samo odlaskom na hitnu, da pripreme tih nekoliko funkcionalnih organa za nesretnike iz automobilskih nesreća.

Tijekom nastupa, svaki put kad bih napadnut rojem stihova od čijih uboda nema obrane zaprijetio gubljenjem svijesti, brzinsku asistenciju pružao bi mi sam bend, pokazujući kako je muzika najčešće jedini protuotrov za najopasniji otrov na svijetu – muziku. Iako je gotovo svaka od izvedenih pjesama i sama takva da se u njima tonovi osobne ispovijedi prožimaju s onima paradoksalnoga poetskog dokumentiranja, Mark je program sastavio od parnih izmjena melankoličnijih stvari poput ‘Micheline’ ili ‘Carissa’ s grozničavim kotrljanjem ‘Hey You Bastards I’m Still Here’ ili ‘Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes’, u kojima bi svoj melodijski freestyle – tu i tamo pretvoren i u pravi reperski freestyle bacanja rima direktno iz glave – ritmički podupirao udaranjem rudimentarnog seta bubnjeva, kao posuđenog od jedne od drugih zvijezda festivala, Vlade Mladya. Bujica riječi koje nedvojbeno upućuju na to da u sebi kriju sve odgovore, ali ne i kako do njih doći, k tome i bujica koja se u refrenima često učvršćuje u parajuće krikove, zaista je bez problema vidala rane zadobivene prethodnim pjesmama, ali i čistila teren za slijetanje novih uboda. Naravno, mada očito ugodno i dubinski uživljen u tu ulogu reperske varijante proizišle ne iz Bronxa i crnačke tradicije nego iz nacvrcanog blještavila konferanse Las Vegasa i o njemu snimljenih noir filmova, osvjedočeni gunđajući putnik Kozelek si nije dopustio gitaru tegliti svijetom samo radi jedne pjesme – osim ako to zaista i nije njegova gitara, nego je samo nosi frendu, kako nam je objasnio u nestvarnoj razglednici ‘Ålesund’, koju bih se bio usudio zatražiti da su Norvežani bili zabili i četvrti gol – pa je se opet dohvatio u garage bloku ‘The Possum’ i ‘Dogs’, koje su uživo zazvučale kao da je Velvete umjesto Loua Reeda osnovao John Sebastian.

Iako nominalno na promotivnoj turneji nedavno objavljenog albuma ‘Universal Themes’, Kozelek se u ovakvome skraćenom programu odlučio za sviranje samo dviju njegovih pjesama, spomenute ‘The Possum’ i završne ‘This Is My First Day And I’m Indian And I Work At A Gas Station’, koja je posebno svojim finalnim duhovitim monologom sjajno zaključila i ovaj uglavnom topao i dobroćudan koncert zloglasnog mrguda. Naglasak stavljen na materijal s prethodnika ‘Benji’, iz nekog meni još uvijek nedokučivog, ali zato izrazito milog razloga njegova najpopularnijeg albuma ispod imena Sun Kil Moon, svakako je imao smisla, jer te pjesme doista žive kao hitovi, koliko god to suludo zvučalo. Ali priznajem da mi je zafalilo još nešto novijih stvari – konkretno možda samo ‘Birds Of Flims’, ali govorim generalno – što mi zvuči nevjerojatno, toliko da sumnjam da su mi ubacili optimizam i gledanje naprijed u piće, jer čak i između odlične nove i samo dobre stare pjesme ja uvijek biram staru, a kamoli kad su jednako dojmljive. Naime, površinskim slojem mamutskog trajanja pjesama, naslova zapremine enciklopedijske natuknice i naprasitim promjenama tempa unutar njih, ‘Universal Themes’ je isprva doista neizbježno doživjeti hermetičnim, pogotovo u vidu, nadam se, krajnje instance određenog radikaliziranja autorova kantautorskog pristupa, te jednako tako pogotovo ako ste, poput mene, fan koji neskriveno obožava sve što Mark radi, ali svejedno žudi za povratkom prema ljupkijim, konvencionalnijim pjesmama. Samo što ‘Universal Themes’ uopće nije hermetičan – neuobičajen je svakako, još jedan iskorak u autorovoj karijeri također, zahtijevan nesumnjivo; ali dovoljno je makar jedno neraspršeno slušanje, takvo na kakva danas nažalost počesto zaboravljamo, za doživljaj umalo pa klasične kantautorske ploče, s jakim pjesmama, čudnjikavim ali čvrstim melodijama i tekstovima koji nipošto nisu tek propušteni rušenjem brane, što se posebno čulo u živim izvedbama u Šibeniku u kojima je Mark kadencu i tekstualni raspored originala pratio bez ikakvih odstupanja, opuštenošću najkorištenijih struktura.

Ne govorim ovdje o tome da se album ikome mora svidjeti, nego da je umalo pa nemoguće da se to ne dogodi ako Markov rad volite otprije. Termin grower dubinski ne podnosim i pogotovo ovdje on nema nikakvog smisla, jer ‘Universal Themes’ nije ni sastavljen od slojeva koje eventualno treba ljuštiti do srži, nego sve ono što nudi, a toga je doista masu, nudi odjednom, pa i najizoštreniji fokus nije u mogućnosti pojmiti sve u potpunosti ili barem blizu nje. Ali ću taj termin svejedno iskoristiti u opisu albuma, točnije za označavanje slušatelja kakvog traži, pa čak i kakvog stvara svojim pjesmama koje se nimalo ne srame ni najškakljivijih priznanja ni najmučnije nelagode. Još od prekretničkog albuma ‘Among The Leaves’, prvog zrcala koje mu je vratilo nepomućenu sliku, kao i sliku koju se usudio prihvatiti jer je shvatio da suprotnost ničemu ne vodi, Mark Kozelek snima albume o čovjeku groweru i za čovjeka growera, pod čime mislim isključivo na ono najvažnije za osobni rast – upoznavanje i prihvaćanje sebe, što, naravno, nikako nije lako. Negativnih nuspojava – bilo procesa bilo rezultata, svejedno – pogotovo kod Marka ima dovoljno, jer prihvaćanje da smo kvarni, on konkretno zajedljiv i zavidan mrgud, često pogreškom verificira i zabludu da nam je onda dopušteno raditi sve što se u tu sliku uklapa, jer promjene ionako neće biti. Nedavna neoprostiva blamaža s doista jadnim vrijeđanjem novinarke Laure Snapes jasan je dokaz njegova zalaženja na skliski teren na kojem je lako izgubiti kontrolu, čin kojim se sam sebi i svojoj krasnoj muzici ispriječio čak i kod djelomično naklonjene publike i kritike.

Ali ja najiskrenije dubinski ne razumijem kako sve to ikome, osim ljudima bliskima vrijeđanoj, može zaista smetati izvan sfere priznavanja prikazane jadnosti, koju uopće ne sporim. Zar vi doista nemate prijatelje koji su radili i sto puta gore stvari, zar vaši prijatelji doista nemaju prijatelja ili prijateljicu koji su radili isto to? Pa ne samo da smo im oprostili, nego nismo ništa ni morali opraštati? Prijatelju, sve okej, ali za tebe je bolje da se to ne ponovi. Naravno da ljudi koji Markov rad ne prate pozorno nemaju referentno polje koje rasvjetljuje njegove dobroćudnost, emotivnost i srdačnost, te naravno da u njegovim ispadima onda ne mogu prije svega nazreti tugu koja gmiže uz njegovu aktivnu krizu srednjih godina – o svemu mogu posvjedočiti i iz osobnog iskustva privatnog razgovora nakon spomenutog nastupa u Padovi kada je zagrebačko-ljubljansku ekspediciju vrlo angažirano ispitivao o svemu što mu je palo na pamet, vidno dirnut našom afektacijom, ali i neugodno svjestan svoje povremene društvene rezerviranosti – ali uzimati taj jednokratni kiks morala kao polazišnu točku doživljaja njegova rada potpuno je debilno. Jednostranu zavadu s meni također omiljenima The War On Drugs, naravno, nikada nije ni valjalo doživjeti kao išta drugo osim, pokazalo se uspješnog, PR poteza te, a to ipak mogu znati samo upućeni, užitka u tome što je dvije godine prije, 2012., u pjesmi ‘UK Blues’ predvidio tu epizodu stihom retro eighties band drowned out my sound. Sreća da SuperUho njeguje politiku nepoklapanja pojedinačnih nastupa pa shoegaze buka susjeda VVhile, koji su svirali poslije Sun Kil Moon, nije ni dobila priliku doživjeti svoju porciju brontulanja i obrušavanja.

Zapravo, zašto sreća? Koliko god pojedine konkretne Markove poteze smatram pogrešnima, toliko ono što iza njih stoji ne mogu ne doživjeti kao izraz istih onih unutarnjih silnica koje su njegovu treću veliku umjetničku etapu učinile jednako vrijednom poput prvih dviju, a njega unutar trenutačnih alternativnih muzičkih zbivanja jednim od najviše izdvojenih i najzanimljivijih glasova. Stoga sam bio posrnuo i sam, nadajući se vrijeđanju bilo koga, da se malo zakuha i da vidimo tko je normalan a tko kmečavac, ali mojim planiranim metama Jadrana, Srba, feminizma, legende Mate Škugora ili Dinama Mark je pretpostavio tek negodovanje što sutradan mora u Dublin (realno, kako zamjeriti čovjeku koji iz osunčane Dalmacije pune lipih cura mora u kišnu Irsku i to mu se ne dopada?), tjeranje dosadnih fotografa (to je malo bilo odrađivanje na autopilotu, da se potvrdi infama koja ga prati) te bacanje nekih klošarskih patika koje je netko skrio iza jednog od monitora na stejdžu (pozdrav kralju koji je u jednom izvještaju ustvrdio da to nije bilo lijepo; pa jebemu mater!). Mlako, jel? I da, i ne. Jer Mark u svojoj srži zaista jest simpatičan i uviđavan barem onoliko koliko je namćorast i kenjkav, što se zorno vidjelo u pokušajima da se pretežno fanovskoj publici prikaže kao osorna osoba, ali su se kroz njih izdajnički probijali zahvalni osmjesi i svijest da se, ruku na srce, u trenutku sviranja svoje prelijepe muzike ljudima koji je vole ipak ni na što ne može požaliti. Makar se ta publika s tom muzikom i upoznala uglavnom preko ilegalnog skidanja od kojeg on sam ne dobiva ni centa. Jebiga.

Izbjegavanje te moje pokvarene želje ujedno se i sasvim glatko složilo s onim što je izazvalo moju drugu želju, ovu prikladnu i pristojnu. Na ovoj turneji svirajući redovito obradu ‘The Weeping Song’, kao izraz suosjećanja s nedavnom obiteljskom tragedijom Nicka Cavea, i samom se Marku činilo logičnim što i meni, a to je da datumsko preklapanje s Einstürzende Neubauten naprosto mora iskoristiti za zamoliti Blixu Bargelda da mu se pridruži u izvedbi kultne pjesme, a Vrana i ja smo ionako bili spremni donijeti kaić na pozornicu i ljuljati ga sa strane. Nažalost, informacije s margina događaja kažu da ga je Blixa odbio, možda i ne shvaćajući kako Mark nije nikakav oportunist – iako, ako je sudio prema publicitetu, tko ga može kriviti? – nego vanserijski obrađivač i veliki poštovatelj klasika nezavisne muzike, pa smo mi tako ostali bez sigurnog hajlajta ne samo festivala ili sezone nego vjerojatno i desetljeća. A možda se ipak nije usudio pristati na kontekst sudjelovanja u nastupu čovjeka koji nije nadmašio samo kasniji odlični muzejski recital Blixine gospode industriala nego i odsvirao koncert koji svakako spada u najljepše otkako se od 2011. godine svakog ljeta na nekoliko dana preselimo u Šibenik. Tražim li zamjenu spomenutome neostvarenom hajlajtu – iako, Markova muzika više djeluje kumulativno, bez potrebe za vrhuncima – svejedno ga nalazim povezanog s The Bad Seeds, u čije je loungersko ruho iz prve polovine devedesetih Mark odjenuo produljenu ‘Carissu’, koristeći zbor publike za ulogu studijskih bekvokala Willa Oldhama. Koliko me je ganuo svojim pjesmama koje neprestano poručuju da je život doista lijep, ali u kurcu, pjevao sam bolno poput samog Willa. Set lista: Ceiling Gazing – Hey You Bastards I’m Still Here – Micheline – Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes – Carissa – The Possum – Dogs – This Is My First Day And I’m Indian And I Work At A Gas Station

R.I.P. Sean Price

Kolovoz 8, 2015

Potto 2015.

Kolovoz 3, 2015

Baš kao i lani, lijena www.potlista.com epidemiju je nenalaženja volje za pisanje o albumima koje voli svaki pojedini član redakcije odlučila liječiti pisanjem o albumima koje vole oni drugi članovi, valjda zato kako bismo se imali prilike narugati neukusu kolega. Projekt će se objavljivati naredna dva tjedna, moj top 5 izbor dosadašnjeg razvoja godine negdje će na polovici, a svako toliko moći ćete čitati što ja mislim o nekima od albuma koje su odabrali drugi. Začudo, dopali me samo dobri albumi, od čega je najzačudnije to da je jedan od njih i onaj grupe Bell Witch, sporih doomera o kojima možete čitati u današnjem segmentu: http://www.potlista.com/liste/specijaliste/potto-550-najbolji-albumi-prve-polovice-2015

R.I.P. Lynn Anderson

Kolovoz 1, 2015

https://www.youtube.com/watch?v=WO4wcNVbYOQ

Nikada nam nije obećala ružičnjak. Ali ga je stalno pjevala.