Archive for Srpanj 2009.

Gorilin ljetni izazov ’09: rezime

Srpanj 28, 2009

ljetni_gorila

Andrej
Beth Carvalho – Saco De Feijado
Big Cherry – Come in Bonzo
Cornelius – Chapter 8: Seashore and Horizon
Das Bo – Türlich, Türlich
Discovery – Orange Shirt
Dum Dum Girls – Jail La La
Jorginho do Império – Alô! Alô! Taí Carmen Miranda
Jimmy Cliff – Waterfall
JJ – My Life, My Swag
Millie – Poor Little Willie
Neon Indian – Deadbeat Summer
Prince Far I – Yes Joshua
The Rolling Stones – She’s a Rainbow
Royksopp – Happy Up Here
Secret Goldfish – Dandelion Milk Summer
Talking Heads – Totally Nude
The Apples in Stereo – Please
The Very Best feat. Ezra Koenig – Warm Heart of Africa

Bilanda
1. Animal Collective – In the Flowers
2. Santogold – Lights Out (Tepr Emo Remix)
3. La Roux – I’m Not Your Toy
4. Tiga – Beep Beep Beep
5. Temper Traps – Sweet Disposition (Axwell & Dirty South Remix)
6. Friday Bridge – This Case is Closed (Johan Agebjörn Remix)
7. Fever Ray – Seven
8. Royksopp – The Girl and the Robot
9. Little Boots – Stuck on Repeat
10. Livvi Franc feat. Pitbull – Now I’m That Bitch
11. The Lonely Island – Jizz in My Pants
12. Black Eyed Peas – Rock That Body
13. Cut Copy – Strangers in the Wind
14. Empire Of The Sun – We Are the People
15. Magic Wands – Black Magic
16. The Saturdays – Work (Cahill Radio Edit)
17. Sean Kingston – Fire Burning
18. Cascada – Evacuate the Dancefloor

Gogo
1. The Gaslight Anthem – Miles Davis & The Cool
2. Two Cow Garage – Camo Jacket
3. The Dexateens – What Money Means
4. Lucero – Across the River
5. Slobberbone – Sister Beams
6. X – 4th of July
7. My Morning Jacket – El Caporal
8. Bob Dylan – If You Ever Go to Houston
9. Kid Rock – All Summer Long
10. Marah – Santos De Madera
11. Centro-matic – Calling Thermatico
12. No Age – Teen Creeps
13. Wavves – Beach Demon
14. Abe Vigoda – Lantern Lights
15. Black Lips – Drugs
16. Vivian Girls – Where Do You Run to
17. The Watson Twins – Just Like Heaven
18. Little Joy – Brand New Start
19. Sun Kil Moon – Lost Verses

Josip
1. Deradoorian – High Road
2. Bassheads – Is There Anybody Out There
3. Mark Stewart – These Things Happen (Adrian Sherwood’s Slash & Mix)
4. Kid 606 – Good Times
5. Moj prijatelj Goran – Pantera
6. Tortoise – De Chelly
7. Los Hijos Del Sol – Cariñito
8. La Carrau – Virolet Zydeco
9. Neil Young – Mellow My Mind
10. Arthur Russell – I Couldn’t Say It to Your Face
11. Kendra Smith – Judge Not
12. Lou Reed – City Lights
13. Eels – The Look You Give That Guy
14. Modern Lovers – Hospital
15. The Shaggs – Paper Roses

Matko
1. The Thermals – When I Died
2. The Smiths – Ask
3. Fleet Foxes – In the Hot Hot Rays
4. Tom Petty & The Heartbreakers – Kings Highway
5. Bruce Springsteen – I’m Goin’ Down
6. Grand Archives – Miniature Birds
7. Army Navy – Saints
8. Dinosaur Jr. – Over It
9. Mirzino jato – Čarter let
10. Duran Duran – Rio
11. Electronic – Getting Away with It
12. Briskeby – Shaking Like a Tambourine
13. Minisnap – Human Error
14. Zita Swoon – I Feel Alive in the City
15. The Go-Betweens – Surfing Magazines
16. Jonathan Richman – My Baby Love Love Loves Me
17. Popcycle – Još malo
18. Junior Boys – Hazel
19. The Style Council – Long Hot Summer
20. The Bats – Halfway to Nowhere

Mirza
1. Mount Kimbie – Maybes
2. Yacht – Psychic City
3. Camera Obscura – Honey in the Sun
4. The Pains Of Being Pure At Heart – Everything with You
5. Phoenix – 1901
6. The Whitest Boy Alive – Courage
7. Franz Ferdinand – Send Him Away
8. Free Energy – Dream City
9. Spoon – Got Nuffin
10. M. Ward feat. Zooey Deschanel – Never Had Nobody Like You
11. Daniel Merriweather – Chainsaw
12. Wilco – You and I
13. Yeah Yeah Yeahs – Hysteric
14. Gui Boratto – Besides
15. Matias Aguayo – Minimal (Dj Koze Remix)
16. Shakira – Loba
17. Basement Jaxx – Raindrops
18. Mr Hudson feat. Kid Cudi – Everything Is Broken
19. Das Racist – Combination Pizza Hut and Taco Bell (Wallpaper Remix)
20. Make The Girl Dance – Baby Baby Baby

Oto

1. The Lonely Island – Incredibad
2. Every Avenue – Days of the Old
3. Red Plastic Bag – Arthritis
4. Anjulie – Love Songs
5. Eglantine Gouzy – Cowboy
6. The Schema – Those Rules You Made
7. Jefferson Airplane – White Rabbit (Kissy Klub Version)
8. Morella’s Forest – Big Orange Bubble
9. Mélanie Pain – Celle De Mes 20 Ans
10. Hiro, Fumio Itoh & Keisuke Tsukahara – Magical Sound Shower (Remix)
11. Guided By Voices – Dayton, Ohio – 19 Something and 5
12. Nuuro – Avila
13. The Two Man Gentlemen Band – Fancy Beer
14. The Grates – Burn Bridges
15. So Cow – Casablanca
16. Supercar – Wonder Word
17. The Hood Internet – Dance, Dance, Dance in My Face
18. Antonio Carols Jobim & Luiz Bonfa – Samba De Orfu
19. Yellow Magic Orchestra – Tighten Up
20. Passion Pit – Little Secrets (Eddie Pedalo Remix)
21. Adrian Lux feat. Rye Rye, Lorentz, M. Sakarias & Alexis Weak – Strawberry (Rapclash Remix)
22. Sebastien Tellier – Roche (Breakbot Remix)

Pushtouch
1. Marina & The Diamonds – Obsessions
2. Evan Voytas – Getting Higher
3. Brian Hyland – Gypsy Woman
4. Amanaz – Khala My Friend
5. Hans Zimmer – Rescue Me
6. Grizzly Bear – Two Weeks (Fred Falke Extended Remix)
7. Luna – Lovedust
8. Faker – Hurricane
9. An Horse – Camp out
10. Scout Niblett – Kiss
11. Los Lobos – Saint Behind the Glass (live)
12. Mudcrutch – Scare Easy
13. Maxi Geil & Playcolt – Making Love in the Sunshine
14. The Sound of Arrows – M.A.G.I.C.
15. Cloetta Paris – Broken Heart Tango
16. Sia – Buttons (CSS Remix)
17. Soko – I’ll Kill Her
18. The Wave Pictures – Long Island
19. The Breakaways – That’s How It Goes
20. Richard Swift – Half Lit

Tonći

1. Lloyd – Hey Young Girl
2. The-Dream – Take You Home 2 My Mama
3. Patrice Roberts & Machel Montano – Tempa Wine
4. Erphaan Alves – You’re the One
5. Metro Station – Shake It
6. The Secret Handshake – I Wish
7. Nadia Oh – Got Your Number
8. Katla – It’s Summertime
9. Lene Alexandra – Hot Boy Hot Girl (Mickey Mouse Remix)
10. T.I. feat. Rihanna – Live Your Life
11. Richgirl feat. Chris Brown – Smile & Wave
12. Brooke Hogan feat. Colby O’Donis – Hey Yo!
13. Clique Girlz – Who Wouldn’t Wanna
14. Jordin Sparks – Battlefield (Monk & Prof Mix)
15. Moulinex – Lover in Me
16. Yo! Majesty – Club Action (Sunship Remix)
17. Sean Kingston – Why You Wanna Go
18. T-Pain, Young Cash & Tay-Dizm – Every Girl (Remix)
19. Sean Garrett feat. Plies & Akon – Come on in (Remix)
20. Black Eyed Peas – Alive

Gogina omiljena muzika 2008. nabavljena u 2009.

Srpanj 27, 2009

Klasično nadoknađivanje propuštenog obavljao sam (i još uvijek obavljam, naravno) i ove godine, pa ovdje slijedi inventura, abecednim redom: Abe Vigoda ‘Skeleton’, Alejandro Escovedo ‘Real Animal’, Army Navy ‘Army Navy’, The Ettes ‘Look At Life Again Soon’, Geraint Watkins ‘In A Bad Mood’, Jamey Johnson ‘That Lonesome Song’, Mark Kozelek ‘Nights LP: 12 Songs By Mark Kozelek (Live & Rare Versions 1996-2007)’, Masshysteri ‘Vår Del Av Stan’, Ry Cooder ‘I, Flathead’, Scott Kempner ‘Saving Grace’, kompilacija ‘Titan! It’s All Pop!’, Vex And The Voxtones ‘Vex And The Voxtones EP’ i Vivian Girls ‘Vivian Girls’. Kad ih pogledam ovako zajedno, prilično sam siguran da bi dobro razdrmali moju prošlogodišnju listu.

Ljetna apstinencijska kriza

Srpanj 26, 2009

Jedna od rijetkih pojava oko koje se slažu izgleda svi ljudi na svijetu – iako osobno poznajem dosta onih koji misle drugačije, ali takvi mi ostajemo u tihoj manjini – jest nevolja provođenja ljeta u gradu. Pretpostavljena lista razloga obimna je ali istovremeno i svodljiva na zajedničke nazivnike nepodnošljivih vrućina i izostanka ikakvih zabavnih sadržaja. E, tu sada i ja ulazim u igru, jer mi ljeto ide na kurac (kada ide) iz dva razloga – teško je skupit ekipu za balun (evo, trenutno nas je devet spremnih za popodnevno loptanje. Gdje je nestao deseti čovjek? Upravo javlja Matej da ima posla, ali će doći ako fali jedan) ili basket, i gotovo da nema nikakvih koncerata. Uslijed klasične ljetne koncertne apstinencijske krize vjerojatno bih lako posegnuo i za lošim bend-drogama, pa mi je prilika jučerašnjega gledanja Heroine u Močvari (svirali su u onome prostoru ispred šanka; negdje 1 Bw ljudi) odlično došla. Naime, osim što je voljna staviti rokerske obloge na naša pregrijala čela, Heroina je ujedno i vrlo dobar bend, koji sam želio ponovno vidjeti još otkako sam ih prvi put gledao na samom početku prošle godine. Jesu li se išta u tome periodu promijenili baš i ne mogu suditi, ali kako sam i jučer ostao ugodno iznenađen njihovom snagom i uvjerljivošću, onda kazaljka preteže na stranu da nisu – možda su samo još bolji. Močvarina programska knjižica obavijestila nas je kako se momci gnušaju povezivanja s narkomanskim rockom šezdesetih godina, te bi više voljeli kada bi i publika njihovu glazbu nazivala pomaknutim bluesom – pa, eto, ako išta znači, u svome prvom tekstu o bendu naveo sam obje usporedbe, pa valjda zaslužujem prolaznu ocjenu? Međutim, imena i oznake su važni samo ako se ono što označuju razlikuje. Ako ja kažem Stonesi, Doorsi, Velveti i Dylan, a ti kažeš Cave, The Gun Club, Gallon Drunk i Majke (mislim, zapravo i govorimo isto, ali ajde sad), a mislimo na isti tip glazbe, nije uopće važno što nam bend koji slušamo izaziva pomalo drugačije asocijacije. S obzirom da usporedbe izvlačim isključivo iz sjećanja, možda i griješim kad kažem da je bend jučer bio malo fokusiraniji, izostavivši repetitivnije, bluzične pjesme, u polusatnoj svirci naglasak stavivši na ritmičnije, agresivnije stvari, plus je pjevač u najvećoj mjeri izbjegavao svoje pentekostalno grčenje (copyright by Ludi Žule). Vidim da se najavljuje nekakav skori EP – s radošću ću ga nabaviti čim se ukaže prilika.

People, Have The Shower!

Srpanj 14, 2009

Ima jedna loša stvar u navikavanju na komotne, taman-pristojno popunjene koncerte kakve najčešće pohodim, a to je posljedično slabljenje nužnog imuniteta za izdržavanje nastupa u saunskim uvjetima. Još od onoga toplinskog horora Asian Dub Foundation prije desetak godina, Tvornicu doživljavam kao prostor koji je najuputnije izbjegavati, ali imena na plakatima uvijek su važnija od svega ostalog. Ispadam glup samom sebi tekstić o odličnom koncertu Patti Smith, održanom sinoć u prekrcanoj Tvornici, otvoriti žalopojkama o nesnosnima vrućini i gužvi, ali jednako je tako debilan osjećaj kad se uhvatiš u pomisli da bi u danom trenutku sigurno bezrezervno uživao – u ubrzavanju prvog dijela ‘Free Money’; u himničkom pjevanju refrena ‘People Have The Power’; u melankoličnom piano uvodu ‘Because The Night’ – samo da nije jebene paklene vrućine. Ali, opcije su dvije, a moja ostaje ona gledanja i slušanja svirke, mada priznajem kako sam bis odslušao iz prednje prostorije. Patti Smith jest Službena Rock Ikona, tako da ni najmanje ne čudi što se Tvornica napunila, ali je mene osobno iznenadila činjenica kako je brdo ljudi oko mene pjevalo i ponešto opskurnije naslove. Presjek karijere ponuđen na koncertu prilično se podudarao s kompilacijom ‘Land’ i najvećim dijelom bio usidren u sedamdesete godine (10 od 16 naslova), čemu nemam što prigovoriti, jer nisam izvjestitelj Rolling Stonea, pa da se pravim kako su ‘Peace And Noise’ ili ‘Gung Ho’ jednako dobri albumi kao ‘Horses’ ili ‘Easter’. Ali, isto tako ne mogu zanemariti kako i na njima ima jako dobrih pjesama, pogotovo udarnih rock’n’roll singlova, kakvi bi fantastično sjeli u koncertni repertoar, čineći ga energičnijim, zabavnijim i jednostavno boljim. Mjesto za ‘Summer Cannibals’ i ‘1959’ se lako moglo napraviti izbacivanjem nepotrebne ‘Peaceable Kingdom’ (pjesma nije grozna ili što, ali nitko se ne bi bunio da se Pattin aktivizam izgubi na putu do pozornice) ili skraćivanjem hippy transova ‘Ain’t It Strange’ i ‘Are You Experienced?’, a doista ne mogu shvatiti kako se mogla izostaviti i jedna velika, prelijepa ‘Frederick’. No, tko zna – možda je njeno breme danas za Patti jednostavno previše? Drugih većih, ugodnih ili neugodnih, iznenađenja nije bilo, Patti (odlično raspoložena, u sjajnoj formi) i prateći bend (legende Lenny Kaye i Jay Dee Daugherty, na basu pouzdani Tony Shanahan, te velikim slovima na plakatu najavljen Tom Verlaine, koji je cijeli koncert odsjedio u pozadini, tek povremenim solažama podsjećajući na svoju prisutnost. Patti je izgleda dobra prijateljica koja Tomu daje priliku zaraditi nešto novca) odsvirali su sve svoje velike i manje hitove, kojih ima baš toliko za ispunjavanje cjelovečernjeg koncerta. Pravilna izmjena bržih pop stvari i sporijih elegija poštovana je do samoga kraja, uključujući i bis, bez da se osjećaj dosade probudio čak i u meni, što onda valjda znači kako Patti zna kako izgraditi tempo koncerta. Naravno, kada ti se katalog diči ovakvim klasicima, onda ti je posao neusporedivo olakšan. Set lista: neka poezija (možda na sve strane najavljivani Ujević, ali na engleskom, zbog čega je onda nisam imao nikakve šanse prepoznati. Na hrvatskome prepoznajem jedno 7-8 posto Tinova opusa) posvećena Darku Glavanu – Wild Leaves – Redondo Beach – Are You Experienced? – Free Money – Ghost Dance – Beneath The Southern Cross – Ain’t It Strange – Pissing In A River – Dancing Barefoot – Because The Night – Peaceable Kingdom – People Have The Power – Gloria – BIS: Smells Like Teen Spirit – Babelogue – Rock N Roll Nigger

FILMOVI LUDIH MUZIČARA

Srpanj 13, 2009

kino borba, AKC Medika, utorak, 14.07.2009.

christmasonmars-300

Filmski režiseri su svi štreberi i ljigavci i zato je baš super kad rok zvijezde rade filmove!

21:00 HWY – An American Pastoral (1969)

Jim Morrisson luta pustinjom…

22:00 Space Is The Place (1974)

Sun Ra se bori za sudbinu svijeta…

00:00 Christmas On Mars (2008)

Flaming Lips rješavaju diplomatsku krizu na crvenom planetu…

02:00 Moonwalker (1988)

Michael Jackson usporeno hoda unatraške…

04:00 The White Room (1989)

KLF se voze i voze i voze…

Kino Borba zadržava pravo izmjene programa. U slučaju odlaska kompletne publike projekcija se prekida.

Ljudima koji glasno pričaju pizdarije koje nemaju veze s filmom ulaz se naplaćuje 20 kn, za ostale je besplatan.

Ej, vi cool klinci… da, VI! Pitao bih vas nešto

Srpanj 10, 2009

super_s_karamelom

Zašto, kad pričate o novijim srpskim bendovima, nikad ne spominjete Super s karamelom?

Okej, znam da vam punk pop obično nije visoko na listi prioriteta… ali isto tako vam je u neku ruku i drag, šta nije? A ako je još k tome riječ o punk popu s power pop tendencijama, iz SRBIJE, i s dvije mlade djevojke za mikrofonom – pa kako je onda moguće da Super s karamelom kod nas nastupaju jedino po punk-festivalima (Live & Loud, Viva La Pola) i opskurnim slavonskim klubovima?

Mislim, u čemu je problem? Da li jednostavno nitko ovdje ne zna za njih, ili im je iz meni nekog nepoznatog razloga kredibilitet toliko fatalno kompromitiran da nisu vrijedni ni spomena? (Svojedobno sam jednom poznavatelju prilika na srpskoj sceni spomenuo njih i Vrooom, na što je dao kriptičan komentar u stilu da su dio pokušaja stvaranja nekakvog novog vala/scene iz ničega i da je taj pokušaj osuđen na propast… ili tako nešto.)

Ali pazite, nije mala stvar kad se u A.D. 2009. pojavi srpska rock pjesma čiji refren sadrži frazu “hajde bejbe, kreni prema meeeni” a da u slušatelja ne izazove instinktivnu potrebu da si golim rukama počupa uši od muke!

I šta ovo nije jedna baš cakana pjesma?

2009. dosad

Srpanj 8, 2009

24954_Edit_Cov.qxd

Stvar godine
The-Dream – Take You Home 2 My Mama

Album godine
The-Dream – Love vs Money

Top 10 remiksa
1. The Ting Tings – Fruit Machine (Dave Spoon Vocal Mix)
2. Amy Studt – Nice Boys (Soha & Adam K Vocal Mix)
3. Jordin Sparks – Battlefield (Monk & Prof Remix)
4. Keri Hilson feat. Timbaland – Return the Favor (A4 Latin House Mix)
5. Pixie Lott – Mama Do (Linus Loves Remix)
6. Black Eyed Peas feat. 50 Cent – Boom Boom Pow (Boys Noize Remix)
7. Lady GaGa – Paparazzi (Moto Blanco Radio Edit)
8. Fabio Bacchini – Skyscrapers (Digital Villains Remix)
9. Katy Perry – Waking Up in Vegas (Manhattan Clique Radio Edit)
10. Cascada – Evacuate the Dancefloor (Cahill Remix)

royksopp_robot

Top 10 singlova
1. Markus Homm, Mihai Popoviciu & Jay Bliss – Bis Co
2. Sean Kingston – Why You Wanna Go*
3. Royksopp – The Girl and the Robot
4. Animal Collective – My Girls
5. Ms Alysha & Peter Ram – Coming Down
6. Audio Werner – Easygoing
7. Jordin Sparks – Battlefield
8. Pryda – Lift
9. Erphaan Alves – You’re the One
10. Twank Star & T-Pain – Everybody Else

* (nisam zapravo još 100% siguran oće li to biti službeni idući singl ili ne, al… recimo zasad da oće, oke?)

sean_garrett_2

Top 10 stvari iz 2008. koje sam otkrio ove godine
1. Sean Garrett feat. Plies & Akon – Come on In (Remix)
2. Ayumi Hamasaki – Greatful Days (Para One Remix)
3. Clique Girlz – Who Wouldn’t Wanna
4. Beyonce – Single Ladies (Siik Remix)
5. Offer Nissim feat. Maya – First Time (Etienne Ozborne & R.O.R. Remix)
6. Crossfire feat. Rigo – Lady
7. Starchaser – A New Society
8. Ramsey & Fen – Love Bug (Kings Of Swing Vocal Mix)
9. Friendly Fires – Paris (Aeroplane Remix)
10. BWO – The Bells of Freedom

Fuck Fuckity Fuck!!!

Srpanj 8, 2009

Sinoć su u Splitu svirali Arctic Monkeys, a ja nisam bio na koncertu. Šmrc! Potrebna dva dana izbivanja s posla nikako nisam uspio srediti – odnosno, nisam zapravo ni htio, jer bi mi se onda broj budućih slobodnih dana smanjio, a kao čovjek na friškome radnome mjestu još uvijek nemam pravo na debeli godišnji odmor. U danima prije koncerta istovremeno sam se i tješio i kurčio činjenicom kako sam Monkeyse već gledao, 12. svibnja 2006. godine u Nonantoli, i to u originalnoj postavi. Samo, slaba mi je to utjeha danas, kada znam da mi je u rodnom gradu omiljena klinčadija sinoć pržila svoj fantastični Britpop-punk, a mene ni za lijek. Ajde, i bez mene Split se pokazao dostojnim domaćinom – Iko i Bojan javljaju kako je zapaljena i barem jedna bengalka! U isto vrijeme, sinoć, u Zagrebu su, u Močvari, svirali i dosta mi manje dragi, ali i dalje dragi kanadski epic-coreri Fucked Up, jedan od bendova koji najviše iskače iz nekih očekivanih, ustaljenih matrica žanrovskih identiteta muzičara koje volim. Možda pravog objašnjenja misterije kako me to prije dvije godine zarobio njihov ‘Hidden World’ zapravo i nema, možda ga i ne treba biti, a možda uopće ni nije riječ o nekoj posebnoj misteriji. Mislim, nisu Tragedy ili Burzum. Dvije se stvari najčešće ističu kod opisivanja zvuka Fucked Up – mnogominutne pjesme i specifičan (na HC sceni valjda i ne toliko, ali za nas indiejance svakako) vrišteći vokal pjevača Pink Eyesa. Obje karakteristike najčešće (ali nipošto ne uvijek!) i jesu na mojoj crnoj listi, samo što mi se ostale komponente zvuka Fucked Up prilično dopadaju. Iako se u opisima benda često spominju progresiva i simfonijski pristup, riječ je ponajprije o lijenom traženju prečaca (kakvom i sam znam biti sklon), jer su Fucked Up čisti punk, samo takav u kakvom pjesme traju nešto malo više od prosjeka, a uživo izostaju čak i one rijetke dionice klavijatura i violina. Tri gitare zvuče kao grmljavinski zbor, koji me u pjesmama kao što su ‘David Comes To Life’ ili ‘Black Albino Bones’ previše podsjeća i, recimo, na Hüsker Dü da bi mi nešto u njima smetalo. Možda jesam malo očvrsnuo a da to ni sam nisam primijetio, ali meni je glazba Fucked Up baš melodična i privlačna, tako da me od nje ne odbija niti Pink Eyesovo deranje. Ono, razabrao sam sve tekstove pjesama koje sam znao otprije – dakle, samo one s dobavljivijih albuma ‘Hidden World i ‘The Chemistry Of Common Life’ (jučer sam uboo i ‘Singles Collection’, na kojoj je sakupljeno 19 pjesama s malotiražnih vinila), plus sjajnu ‘I Hate Summer’ – tako da se ne može govoriti o nekakvom neartikuliranom grgljanju. Jedina zamjerka na pjevačev račun ide zbog toga što je često silazio u publiku te se grlio i ljubio s prisutnima, a to nikako ne volim, pa sam se povukao u zadnje redove. Opet, vidjelo se koliko mu je to sve gušt i koliko mu je do svega stalo, i poslije svirke se upoznavao i slikavao gotovo sa svima, da mu se sve može oprostiti. Najveće iznenađenje koncerta mi je bio upravo taj prevladavajući osjećaj pozitive i nesputanog veselja, kakav ipak nisam mogao naslutiti slušajući albumske zvučne gromade. U 60 minuta odličnoga koncerta nije stala i moja omiljena ‘Carried Out To The Sea’, a za kraj smo dobili i baščansku ploču ‘Nervous Breakdown’ od Black Flag. Kao predgrupa nastupila je skupina super imena Senata Fox i meni potpuno iznenađujućeg zvuka. Nekakav je to žestoki, čvrsti HC, sprinterske i for-gas uigrane varijante, ali pjevač je pjevao tako da mi je Pink Eyes nakon njega zvučao kao standardni zabavljač na pirovima. Izmjena visokotonskog vrištanja i podrumskog grgljanja, tako da je zvučao kao da tekstovi ne postoje – nije to moj par cipela. Da tekstovi ne postoje ostao bih uvjeren i dalje, da mi mudri Fitnić nije održao još jednu lekciju iz najdubljeg HC undergrounda. Dakle, s obzirom da su navedeni na omotu ploče, tekstovi izgleda postoje, a pod-žanr u kojem Senata Fox operira naziva se – pripremite se svi moji drugovi komercijalisti – powerviolence! A može i odvojeno – power violence! Mislim, svi momci u bendu izgledaju jako simpatično, između svojih egzorcizama pjevač je valjao baš dobre fore i – pa, nikad čovjek ne bi rekao. Čisto da utažim svoju fascinaciju nerazumljivim, volio bih Senatu Fox vidjeti još jednom. A sad, povratak na klasike i klasične pristupe glazbi, malo novog albuma Pattersona Hooda i onda poslije Wilco i Jadakiss, i tako to.

Gorilin ljetni izazov ’09 dosad

Srpanj 8, 2009

Prijavili se: Josip, Matija, Matko, Gogo, Oto, Vatroslav, Pushtouch i Mirza. Pošto potonja dvojica ne prebivaju u Zagrebu, biće aploudanja. Recimo, negdje… sredinom mjeseca? Pa neka svatko drugima šalje svoje kad budu gotove (valjda većina ima sačuvane stare mejlove u kojima su adrese svih ljudi, pretpostavljam… ako ne, neka mi se javi na djevojke). Ja sam i dalje raspoložen i za fizičku razmjenu putem nalaženja, pa bih zamolio sve uključene iz Zagreba da u komentarima kažu planiraju li biti u Zagrebu u drugoj polovici mjeseca, i ako da, kada – pa da vidimo jel možemo šta dogovorit po tom pitanju.

E da, i ako netko želi još last-minute prijavu, može i za sad to iskoristit priliku.

Rock galama

Srpanj 7, 2009

Sićušna, jednotjedna vremenska udaljenost od INmusica uzrokovala je činjenicom kako je malo tko bio baš zapravo napaljen na ovogodišnji Rokaj fest, iako se prošlogodišnje izdanje ovog festivala bilo pokazalo sjajnim, serijom odličnih nastupa prilično velikih indie imena. Da ne ispadne da generaliziram napamet, bit ću pošten i reći da svoj uvid temeljim samo na razgovorima s prijateljima i poznanicima, te posjetom isključivo u subotu, kada je svirao jedini bend koji me je stvarno zanimao, moćni Primal Scream, i kada se na festivalskom otoku skupilo najviše 3-4 tisuće ljudi. Čak i uz znatno slabiju bendovsku ponudu, u usporedbi s INmusicovih 20ak tisuća, ovo je bio epic fail za organizatore. Meni, sve je to, kao i uvijek, bilo potpuno nebitno, jer sam dobio priliku gledati jedan dragi, dragi bend. Koji me često znao i iznervirati, ali s kojim sam ipak u odličnim odnosima. Prvi dan festivala odlučio sam zaobići čim su objavljeni rasporedi jer mi se kombinacija slabog demo festivala i Fiju Briju ’96 nije činila primamljivom, a nedjelju mi je sjebala kiša, koja je uredno, kao i svakoga od proteklih desetak dana, počela padati negdje u 17 sati, čime je naš redoviti nogomet odgodila na 19, tako da nisam imao ni teoretske šanse stići na The Charlatans, koje bih bio volio vidjeti, ali za kojima ni najmanje ne žalim, pogotovo zato što nisu svirali ‘Just Lookin’. Tako da sam na Rokaju bio samo u subotu, uz sjajan tajming stigavši na Otok hrvatske mladeži samo par minuta prije negoli je Bobby Gillespie na glavni stejdž izveo svoje pobočnike, među kojima se posebno isticao đikanski odjeven Andrew Innes (prepoznao sam još i legendu Manija i Little Barrieja Cadogana, a nisam skužio je li za klavijaturama bio Martin Duffy. Bubnjara ne znam). Hvala organizatorima na striktnom poštovanju najavljene satnice!

Čim su na samom početku raspalili ‘Swastika Eyes’, sve su mi prijašnje sumnje nestale u trenu, jer se pokazalo kako Primal Scream uopće neće pokušati rekreirati svoj techno-noise zvuk, koji volim nešto manje, nego će svirati rock koncert, koliko je to moguće uz velik broj pjesama s albuma ‘XTRMNTR’ i ‘Evil Heat’. Svi znate te priče, ‘Screamadelica’, Weatherall, rave, eksperimenti, hrabrost, bla bla, i sve to – svaka čast, ali meni je uvijek najdraži album grupe bio ‘Give Out But Don’t Give Up’. Iako ga je eliminiranje sjajnih singlova svodilo na tek jedan solidan album, volio sam ga ponajviše zato što je zvučao kao album u čijim se pjesmama sam Bobby osjeća najugodnije i najsposobnije. Sve dok bend nije snimio odlični ‘Riot City Blues’ – koji izgleda nitko osim mene ne voli, ali ljudi jednostavno ne slušaju dobru muziku – u sve ovo iz prethodne rečenice sam znao sto puta posumnjati, jer je u desetljeću između ta dva rokerska albuma Bobby izgleda potpuno odvalio na modernu elektroniku, koja mu je pružila masu različitih odjela za nove pjesme. Ono što me najviše nerviralo nisu bili slabi albumi – za jednog konzervativca stvarno volim i ‘XTRMNTR’ i ‘Evil Heat’, ‘Vanishing Point’ tek nešto manje – nego baš ta činjenica da Primal Scream super-uvjerljivo zvuče i kao takav bend. No, ako nam već svima nije jasno kako samo jedan pravi identitet grupe, odnosno Bobbyja kao njenog vođe i šefa, naprosto ne postoji, onda smo stvarno svi glupi. Osobno, ja sam samo jako sretan zato što na posljednja dva albuma, navedenoj rock’n’roll ljepoti ‘Riot City Blues’ i pop-vrtuljku ‘Beautiful Future’, Primal Scream zvuče onako kako bih to i sam poželio.

Ako su tamo na početku devedesetih bili budućnost rock benda, ‘Screamadelicom’ pokazujući kako se stare gospel, blues i rock forme skladno mogu prekriti house izmaglicom bez da postanu neprepoznatljive, a na prijelazu tisućljeća bili rock bend budućnosti, jer su zvučali kao MC5 odgojeni u svijetu bez gitara, danas su Primal Scream nešto osjetno jednostavnije i naizgled manje atraktivno, samo rock bend u budućnosti. Niti zvuče samo kao The Black Crowes, niti kao The Chemical Brothers, nego baš kao bend koji bi između njih mogao svirati na kakvome velikom festivalu, bez da se bilo koji od dva šava učini grubim i nelogičnim. Uživo, sve njihove stvari zvuče prilično ujednačeno, ali i jednako vjerno studijskim verzijama, koje se jedna od druge razlikuju kao nebo i zemlja. Grupiranje stvari u očekivanije blokove tome nipošto nije odmoglo, ali mislim da je ipak prije stvar u tome kako je klasična koncertna bendovska postava – dvije gitare, bubanj, bas, klavijature – Bobbyjevo prirodno stanište. Je da bi baš dobro došle još i tri debele crnkinje da otpjevaju ‘Movin’ On Up’, ali ni ovako joj nije ništa falilo. Osim ‘Nitty Gritty’, koju nisam ni očekivao, čuo sam gotovo sve svoje najdraže pjesme, pri samom početku sjajan duo ‘Country Girl’ i ‘Jailbird’, u sredini potpuno iznenađujuću ‘Damaged’, na kraju i obaveznu (pogotovo na festivalu s ovim imenom) ‘Rocks’, ali sam jednako guštao i u nabrijanom tehno-terorizmu ‘Exterminator’ ili ‘Shoot Speed/Kill Light’. Lukavog li benda, prvo mi daju ono što tražim, pa onda uzmem i ono što mi ne treba. Set lista (mislim da mi fali jedna pjesma prije ili poslije ‘Exterminator’, jer sam tijekom jednoga duljeg perioda zaboravio zapisivati set listu u mobitel, pa ako netko može sumnju potvrditi konkretnim imenom pjesme, nek se javi): Swastika Eyes – Can’t Go Back – Miss Lucifer – Country Girl – Jailbird – When The Bomb Drops – Beautiful Future – Damaged – Deep Hit Of Morning Sun – Exterminator – Necro Hex Blues (evo, ubacujem je nakon intervencije pažljivijeg komentatora i iskusnog fana Bioaktiva s LGGom) – Sucide Bomb – Shoot Speed/Kill Light – Movin’ On Up – Rocks – Accelerator

Goriline guglarije

Srpanj 5, 2009

gorila_laptop

Kao i manje-više svaki blogerski servis, i wordpress omogućuje administratoru datog bloga da vidi preko kakvih su pretraga u googleu raznorazni ljudi došli do, jel, datog bloga. Za informatički manje pismene, to bi otprilike značilo slijedeće: netko recimo upiše u google velike sise, i nije čak ni nužno da se u ovom ili onom postu/komentaru pojavljuje točno ta fraza – dovoljno je da se u različitim postovima/komentarima pojavljuju riječi velike i sise, i već postoje dobri izgledi da će se blog pojaviti u rezultatima pretrage za velike sise. Pa da ne duljim, evo male kompilacije pretraga u guglu preko kojih se dolazilo do Ruralne gorile u zadnjih par mjeseci:

glazbeni pravac-metalci
kako postati dobar jebac
goe Žene usisama
marina perazic i njeni decki
velike kurcine
connect napravio pjesmu u auto tune
akon srbija
toros na kontinentu azija
problem smrti
seks gorila americki klinci
pornofilim
mariah carey picka
lejdi gaga mp3
maniti se nekoga
znacenje pornofila
ispalo jaje or jajce or testis or mudo
slike nasilnega seksa
gole picke
i’m tired of using technology-prijevod
ciara najnoviji trac
jebacine malave
nezni dalibor sjajan bend
drolje solin
galama naroda na koncertu,mp3
vrela pornjava
engleska baby pjesma
šokantno otkrice marina perazic
vokal e kojeg je reda
alternativa bowieju
kojeg je reda vokal e
original pjesma od lady gage bez spota
rijeci pjesme happy birthsday
raspjevane gitare
naj bolje jebaCine svijeta kompilacije
crni muzicari zadnjih 30 godina
muški penis u tangama
sale dragaš farm
gdje za vikend+bih

P.S. Kao administrator također mogu vidjeti i obavijesti o novim komentarima, tako da mi – za razliku od prosječnog čitatelja – ne promakne kad netko komentira neki prastari post što je davno skliznuo s naslovnice. Evo, recimo, baš prije koji dan u obranu Ramireza priskočio jedan srpski fan!

Jurski park

Srpanj 1, 2009

Priznajem, kriv sam – u svojim opisima posjećenih koncerata često bend pohvalim konstatacijom kako je rasturio ili razorio. Svaki put kada mi tijekom kucanja navedena formulacija padne na pamet, vjerujte mi, ozbiljno se trsim zaobići je u korist maštovitije i manje ofucane, ali rijetko u tome uspijem, zato što bolja, za mene, jednostavno ne postoji. Kada gitarski, rock bend strasno i glasno svira set svojih brzih, popaljivih pjesama, te kada njegovi članovi pritom izgledaju spremni napraviti sve kako bi iz njih izvukli i posljednje atome snage, onda doista imam dojam kako razaraju – ako ništa drugo, ili nikoga drugog, onda barem mene. Naravno, neki bendovi to, zbog same prirode svoje glazbe, naprosto ne mogu napraviti. Belle And Sebastian, recimo, ili Willard Grant Conspiracy ili The Jayhawks najčešće sviraju glazbu nježnosti, melankolije, tišine, smirenja, pa me mogu rasturiti samo neizdrživom ljepotom pjesama i emocijama koje ih grade. Drive-By Truckers ili The Gaslight Anthem, da navedem samo one koje najviše volim slušati i spominjati, piče po gitarama kao da sutra ne postoji, pa onda i vrlo uspješno izazivaju osjećaj iscrpljenosti, iscijeđenosti. Kraja, u kojem nema ništa negativno.

No, ako ti i drugi bendovi razaraju, onda doista nema riječi za opisati ono što su sinoć u Bogaloou napravili Dinosaur Jr. (opet s točkom, s obzirom da je riječ o originalnoj postavi, ako dobro pamtim nijanse omota – čini se da da, nakon kraće konzultacije s internetom). Ma, čak i ako se složim s nevjernim tomama da gornji bendovi ne razaraju, opet se to nekako čini preslabim opisom rezultata jedne Dinosaur Jr. svirke. Lako to što meni osobno uši još zvone i na stranu to što mi se percepcija glasnoće nepovratno promijenila, dan nakon sinoćnjega koncerta Hrvatska se mora suočiti s velikim političkim previranjima. Nije Sanaderova ostavka kukavički potez i uzrok, nego posljedica razumijevanja činjenice da se nekim stvarima nemoguće suprotstaviti. Pičku, koja pička! Vratimo se na traku – kao jedan indie roker, možda vlastitim iskustvom i ne mogu donositi relevantnije zaključke, ali Dinosaur Jr. su sinoć odsvirali definitivno najglasniji koncert koji sam ikad slušao. Ta glasnoća sama po sebi ne bi bila ništa bitno, da pjesme koje su njome bile svirane nisu monumentalne rock gromade.

Kada su se prije nekoliko godina pojavile glasine kako J Mascis opet okuplja Dinosaur Jr., i to u originalnoj postavi, te me vijesti nisu razveselile zbog eksplicitnog povratka Loua Barlowa i Murpha u bend, koliko zbog implicitne poruke da je J opet spreman i sposoban napisati velike, zarazne pjesme. Svaka čast albumima The Fog, ali ima li itko da pamti više od tri pjesme? Činilo mi se sljedeće: ako Mascis ne dvoji uskrsnuti sveto ime, valjda ima dovoljno samopouzdanja u svoj novi materijal da zna kako neizbježnim usporedbama sa starim radovima neće izazivati gnjev fanova; ako je već natrag pozvao Loua i Murpha, valjda se ponovno osjeća sposobnim s nekim surađivati u obliku koji nije diktatura, što automatski znači i smireniju situaciju unutar njega samog; ako je Lou poziv prihvatio, valjda se konačno otarasio dvadeset godina starih pizdarija i želi opet razvaljivati kao što su to nekada zajedno radili. (Naravno, možda je stvar samo u tome da im je trebala lova, očajnički) Glazbeno, sve to nije bilo toliko bitno, kao što to pokazuju, redom sjajni, albumi grupe bez Barlowa, jer je on ipak u njoj bio samo basist. Ne kažem da nije mogao i zasluživao biti i više negoli autor nekih 15 posto materijala, nego da jednostavno nije bio. Pričamo li o Dinosaur Jr. pričamo o Mascisovoj grupi, i to je to. Kad želim slušati Barlowa, ne palim ‘Lose’ ili ‘Poledo’ nego ‘Bakesale’ ili ‘One Part Lullaby’ ili ‘Emoh’.

Međutim, ima nešto mnogo važnije od činjeničnog stanja, a to je romantika. Naravno, ona s mjerom – povratak Billa Berryja nosio bi tisuće srcolikih bodova, povratak Richarda Edsona izazvao bi zatupljeno nekuženje. Lou i Murph su ipak legende bendovih početaka, a osim što svi takve početke volimo promatrati kroz naočale kroz koje se slika vidi bez ikakvih mrlja, albumi na kojima su oni svirali bili su jako dobri. Ne tako kao albumi bez njih, pita li se mene, ali stvarno moćni. Ono što je meni, nakon što sam se grupom upoznao preko MTV hitova u prvoj polovici devedesetih pa kasnije čitajući upoznao i njenu prošlost, bilo znakovito je bila očita činjenica kako sam Mascis nije bio ni sa kim zapravo zadovoljan, pa je u tome periodu promijenio jedno milijun različitih postava, bivajući jedinom pravom konstantom benda. Možda je bio potpuno u pravu – za mene, daleko najveće remek-djelo benda jest ‘Hand It Over’, koje je odradio gotovo sam. Ali, stalno mijenjanje zapravo je stalna potraga. Koja je završila tek desetak godina kasnije. Ma mogli su se Lou i Murph vratiti sto puta, ali da ‘Beyond’ i ‘Farm’ nisu potpune zakončine, boljela bi nas briga. Ali jesu.

Isto tako, mogli su se njih dvojica u bend vratiti dvjesto puta, ali da koncerti koje sviraju nisu proslave medene melodične grmljavine, ja bih im osobno zviždao i derao se: „Lou, mekuščino, sviraj ‘Not A Friend’ i ne glumi!“. No, vidi ti što godine naprave od čovjeka. Nekadašnji Woody Allen američkoga indie rocka (copyright by Pero Glodić?) danas je skoro pa nabildana frajerčina, koja bas svira kao što se svira akustična gitara, zidajući dodatne katove zvuka ispod polijetanja Mascisovih aviona. Malo čitam danas po portalima i forumima, a sjećam se i sinoćnjih primjedbi na tu temu, i ljudi se većinom žale na zvuk. Ne znam, moguće da su mi godine gitara sorile sluh, ali nisam primijetio išta strašno, plus mi i inače puca neka stvar za takvo cjepidlačenje. Čuo sam svaki ton basa. Čuo sam svaki udar bubnja. Čuo sam sve gitarske vatromete. Razabrao sam svaku riječ svakog teksta (osim kada je pjevao Lou, koji i inače pjeva pomalo nerazumljivo). Da je sve skupa moglo zvučati malo skladnije – ajde, možda jest, ali da je to moglo smetati ijednom fanu grupe, dok bend svira ‘Little Fury Things’ ili ‘Freak Scene’ – pa, mislim da nije.

Kako je ipak trebalo očekivati, naglasak je bio stavljen na zajedničke radove trojke, ponajprije ‘You’re Living All Over Me’, koji je u set listu donio četiri pjesme, te sjajni aktualni ‘Farm’ s kojeg ih je došlo pet. Najčešće jesam jedan od onih koji uvijek žele čuti stare stvari, ali ‘Pieces’ i ‘Plans’ su jedne od ponajboljih pjesama cijele karijere. Da nije bilo dvojca koji me apsolutno oduševio – ‘Out There’ i ‘Feel The Pain’, u kojima je obrijani brat blizanaca Bore Čorbe najbolji pop bend Valhalle poveo i još par stepenica više – nove bi mi pjesme predstavljale neupitan vrhunac koncerta. Ovako, vrhunaca je bilo podosta, što je uvijek jedna lijepa, lijepa stvar. Svi su ostali albumi, osim ‘Green Mind’ (ajde, šta sad) i ‘Hand It Over’ (zašto, jebemu mater? Buhu!), bili predstavljeni s po jednom pjesmom, a Lou je pjevao samo ‘Imagination Blind’ i svoje većinske dijelove ‘Forget The Swan’. Finu hit-paradu Dinosauri su zaključili na jedini ispravan način, podsjetivši me kako ipak oni stoje iza najbolje verzije ‘Just Like Heaven’, a ne The Watson Twins, kako sam to lani pomislio, skrušeno priznaje razmetni sin.

Jednom davno, J Mascis je jednome mladom indie rokeru u formiranju dao naslutiti kako solaže ipak nisu apsolutno zlo rock glazbe. Svoje je savjete potkrijepio čvrstim glazbenim dokazima – kada Peter Buck usred ‘The Flowers Of Guatemala’ odsvira najljepših mogućih desetak sekundi, ili kada Bob Stinson kulerski prošeće kroz ‘Favorite Thing’, to je ipak nešto drugo. Ljepše i draže, ali druga priča. Mascis bi, s druge strane, svoje minute napunio naizgled beskonačnim i ponekad besmislenim solo-maratonima, ali takvima koji su u njegove zarazne pop pjesme super sjedali. Znači li to da on bolje svira ili piše bolje pjesme od drugih pretendenata na status gitarskog heroja, ne znam. Znam samo da meni to zvuči predivno. Set lista: The Lung – I Want You To Know – Imagination Blind – Been There All The Time – Little Fury Things – Pieces – Plans – Out There – Feel The Pain – Over It – Freak Scene – Forget The Swan – BIS: Kracked – Sludgefeast – Just Like Heaven

Nije baš da volim Flaming Lips, to svi znate, ali…

Srpanj 1, 2009

embryonic

… divne li naslovnice novog albuma!