Goriline naj albumi 2016: #10-#6

Veljača 1, 2017 by

Brett Anderson of Suede live at the Roundhouse in London on 14 November 2015. The band presented live as a world premiere their new album titled Night Thoughts, out on Jan 2016.

10. Suede – Night Thoughts
[380 bodova / 2 glasa]
Meni je ovo najbolji bend na svijetu ikada. Što ne znači da im zato trebam gledati kroz prste. Naprotiv! Ponovno okupljanje prije koju godinu bilo je ajde neka vas, bar da vas čujem uživo. Nisam puno očekivao od novog albuma, ali “Bloodsports” je ispao ugodno iznenađenje, onak, još uvijek znaju pisati dobre pjesme. Ali, kad je bilo evo sad će još jedan, lagano mi je bilo dajte sad dosta više, napravili ste svoje, ionako ste najbolji bili s Butlerom… I u prvi mah su mi “Night Thoughts” bile isto u stilu ne sramote se, mogu oni to još, ali držat ću se ranih radova… i onda me odjednom opalio, nije ovo «još znamo pisati dobre pjesme» nego «znamo pisati sjajne pjesme i od njih praviti još bolje albume». Istinabog, nisu više mladi-ludi, razbludni i nadroksani k’o stoka, zreli su to i ozbiljni ljudi s izgrađenim životima. Ali to ih – ključna stvar! – nije udosadnilo, jer sva ona drama, zanos i glamur s kojim su pjevali o mladim ludim razbludnim nadroksanim ljudima i dalje su tu. A to mene veseli, jer i meni je već vrijeme postati zrelim i ozbiljnim. Makar to značilo da imam svoj «Meniksi na prvome mjestu Goriline ljestvice» moment. (NP)

09-lydia_loveless

9. Lydia Loveless – Real
[381 bod / 1 glas]
Sudbina najboljega prošlogodišnjeg albuma i njegova sramotnog previđanja kap je koja je prelila čašu moje davno naslućene, a sad ostvarene spoznaje: Jebemu mater, svijet mainstream popa je izgleda sto puta zahvalniji i pošteniji od underground rocka, s koliko god uvjetnosti i navodnih znakova okružili sve navedene pojmove! Zgođušna nešvilska kaubojka Taylor Swift prvo snima vrlo solidne country-pop albume i publika je obožava, da bi prihvaćenost nadmašila čak i sveopće razine po objavljivanju jako dobroga čistokrvnog pop albuma “1989”. Zdepasta Midwest cow-punkerica Lydia Loveless snima odlične twang-rock albume i čak je i pratitelji nezavisnih zbivanja ne doživljavaju iole ozbiljno, što se prelije i u gotovo potpuno zanemarivanje – tu i tamo album je zahvaljujući fanaticima zagrebao neke donje ili srednje pozicije godišnjih ljestvica – prošlogodišnjeg pop-rock remek-djela “Real”, kojemu je bilo čak i teže zauzeti vrh Lydijine karijere (prethodnik “Somewhere Else” je briljantan) nego se sa sezonskom konkurencijom obračunati dominacijom madridskog imenjaka.

“Real” je autoričin dosadašnji izraz u jednakoj mjeri produbio, čineći to neposrednijom razradom sirovijih, neizbrušenih emocija, koliko i okrenuo na peti i usmjerio u nova zvučna polja mekoće i svilenosti, šira i od slobode zemljopisnog područja s kojeg Lydia dolazi. Za crne dane sačuvane zalihe country-rock drskosti prepoznat će samo stariji poklonici, dok će friška upoznavanja bez prethodne informiranosti album najlakše i najčešće smještati na playliste američkih radio-stanica sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je Perfektna Christine McVie Amerikanka, jedan od njezinih zlatnih hitova iz imperijalne faze Fleetwood Mac zasigurno bi bio zvučao točno kao “Same to You”, a sve dok se u “Heaven” ne začuje Lydijin glas ja sam zbog milujućeg skakutanja basa ala John McVie i buckinghamskih gitarskih pletera i nakon tisuću slušanja uvjeren kako slušam neki singl koji je povijesni bend snimio samo za sebe i svoje najbliže pa ga ne znamo otprije. Kako vaga prema popu ne bi pretegnula previše – recimo, “Out On Love” je balada koju Cyndi Lauper nije snimila samo kozmičkom nepravdom – singl godine “Longer” (ubojitog stiha za sve ostavljene: “Give me just a little bit longer to get over you”) pokazuje što bismo bili dobili da se Stevie Nicks nekako i uspjela uvaliti Tomu Pettyju u krevet i bend, pa da iskusnog Benmonta Tencha malo pogurne i prema sintesajzerskim ornamentima, dok “Midwestern Guys” (s čijim se otvaranjem “These january nights they really make me hate my life” poistovjećujem iz nekih sjećanja, ne zbog ovoga prekrasnog siječnja) jednostavno mora biti outtake albuma “Long After Dark”.

Takvo muzičko opuštanje i neograničavanje Lydiju je oslobodilo i u pjesničkom pogledu pa se cjelokupni zvučni spa-tretman povlači na stražnje sjedalo iza ranjivosti stihova, među kojima se dva posebno ističu. Sve naše tugice dobrim dijelom izazvane našim kutijama za kucanje komunikacije dobile su spomenik u “More Than Ever”: “But if self-control is what you want, I’d have to break all of my fingers off”, jer drugačije naprosto ne ide, a kad se u “Bilbao” Lydia razotkrije i preda do kraja jednostavnim “Marry me, there’s nowhere in the world I’d rather be”, napokon znam kako ta rečenica zvuči kad je cura koja je izgovara zaista i osjeća, a ne kao kad je dosad jedini put bila upućena meni. (GP)

08-nick_cave

8. Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree
[413 bodova / 3 glasa]
Iako je “Push the Sky Away” naznačio pravac kojim će se bend nastaviti spuštati, i iako je glazbena okosnica za “Skeleton Tree” bila postavljena prije osobne tragedije koja je zadesila Cavea, upravo je ona, kao događaj koji neizbježno ostavlja trag na svakog uključenog – a posredno i na njihovo stvaralaštvo – i kao glavni motiv, u najvećoj mjeri oblikovala i odredila ovaj album, pa smo se umjesto stepenice niže našli u ponoru.

“Skeleton Tree” odiše umorenošću, neovisno o tome koje značenje te riječi uzeli – malaksalost ili smrt. Instrumentali su usporeniji, rastegnutiji, više drone nego što bi odgovaralo standardnom izričaju benda i često se čini da različite dionice vode svoju priču i ne idu putem teksta. Raspon ide od naznaka dooma u uvodnoj “Jesus Alone”, ambijentalnog zvuka u “Distant Sky”, pa do gotovo chill-outa u “Rings of Saturn”. Poruke koje nosi tekst koji ih prati češće treba tražiti na suprotnom nego na istom dijelu spektra. Nad pjevanjem domira recitacija, opet manje živa nego ona na koju smo navikli dosad. Cave opet priča i pjeva o smrti, ali joj nikad nije bio ovako blizu. Stihovi su pojednako mučni i čudni, opisuju najcrnju patnju, a idu i do nadrealnih motiva i naracija. Najniža točka je trenutak koji zvuči kao oproštaj, u kojem se vidi iskreno shvaćanje i pomirenost sa gubitkom svega, pa i vjere, kakva god ona u Cavea bila. “Rekli su nam da će nas naši bogovi nadživjeti, ali su lagali.” Naslovnom pjesmom album se zatvara u optimističnoj noti, što nije atipično za Cavea, ali je ovaj put riječ o onom optimizmu s dna, kada se čini da gore ne može i da je bilo što što slijedi bolje. Bol nikako nije prošla, ali napokon se pojavljuje tračak nade da će jednom proći.

Na etički skliskom terenu smo sebično konzumirajući samo ono pozitivno, u smislu glazbene kvalitete, proizašlo iz nečijeg gubitka, no ne preostaje nam ništa drugo nego obgrliti ovaj dragulj od albuma i čuvati ga za nadolazeća vremena. Nadživjeti će i Cavea i nas, nije laž. (AS)

07-butch_walker

7. Butch Walker – Stay Gold
[429 bodova / 2 glasa]
Na pretprošlogodišnjem albumu “Afraid of Ghosts”, posvećenom njegovu godinu prije preminulom ocu, Butch Walker je točku odrastanja odredio vrlo izravno: “You don’t become a man until you lose your dad, you see”. Ako mu već takvu odraslost ne bi poželio nitko dobronamjeran, za slušatelje je povoljno barem to što je s njom u paketu pristigla i potpuna autorska i izvođačka zrelost, u godini za nama ulovljena na prekrasnom i donekle neočekivanom albumu “Stay Gold”. Nikad nije bilo sporno da Butch dobru pjesmu može napisati lakoćom, a njegov producentski rad na potezu od romantičnih zgubidana rokerskog undergrounda do punokrvnih pop zvijezda ukazivao je i na dobrodošle vještine čisto zanatske komponente. Ali kao da mu je uvijek nešto nedostajalo, a albumima nešto smetalo a da bi ih se nepomućeno obožavalo; možda upravo širinom interesa i sposobnosti sužen prostor za instinktivno djelovanje? Srećom, producentski pečat na dvama lijepim albumima oporavka, Frankovu “Positive Songs for Negative People” i Brianovu “Painkillers”, dobio je priliku opaliti ovjeru i na Butcheve vlastite pjesme, koje su “Stay Gold” prometnule u finale te neformalne trilogije i vjerojatno najslađi prošlogodišnji komad za fanatike svježih varijanti retro-rocka. Osobno nijedan nisam slušao češće.

Probuđena usmjerenost na zabavu, glasnoću i bogatstvo zvuka rezultirala je jedinom današnjom blještavo-ljigavom divotom koja sjaji kao “Born in the U.S.A.”, Springsteenov album koji se, paradoksalno, danas i prečesto previđa u krugovima mlađih poklonika. Nije slučajno da je od svih današnjih Šefovih sljedbenika, ne računamo li Jesseja Malina, Butch najstariji, pa mu spomenuto razdoblje nije faza koju treba proučiti nego formativna prošlost koju i ne pomišlja zaboraviti, nostalgiju kanalizirajući u reske gitare, pumpajuće bubnjeve i poletne syntheve veće od života i svih naših strahova i neodlučnosti. Kantautorski je to pop-rock radijskih osamdesetih koji jednako podsjeća i na legende koje se veličaju nekako uvijek nedovoljno (Petty u “East Coast Girl”), polu-legende koje se kude pretjerano (Adams u “Stay Gold”), čudne pojavnosti koje kod nas nitko ne zna (Mellencamp u “Wilder in the Heart”) i još opskurnije likove za koje sam Butch pouzdano nikad nije čuo (Metessi u “Ludlow Expectations”).

Muzika je to za prekrasne noći s dragim ljudima u dragim kafićima – jer najljepša se muzika nažalost nikad ne pušta u klubovima – u kojima se osmijehom i ekstazom prate čak i takve blesave očitosti da pjesma s Irskom u naslovu (“Irish Exit”) u aranžmanu ima violine, a ona s Meksikom (“Mexican Coke”) trube. Samo što kompletna zabavna ponuda za nas koji uvijek volimo tužne, tužne pjesme naprosto mora uključivati i pozamašan broj gorko-slatkih klišeja za izvikivanje uz grljenje i zaljubljivanje – trenutačni favorit: “And that’s all that I’ve got to give you now, honey, but I’ll give it all tonight!” Otrcano. Jeftino. Prekrasno. Potrebno. – kao i balade gubitka, nedostajanja i žaljenja. Gostujući u “Descending”, diva Ashley Monroe nakon svoje preklanjske “The Blade” opet sudjeluje u nehumanom srcecidu; mazna “Can We Just Not Talk About Last Night” zvuči kao da Fountains of Wayne sviraju “Tumbling Dice” ili da Stonesi sviraju “She’s Got a Problem”, a totalno ima smisla da je zatvarajući stih albuma ovaj iz “Record Store”: “You can love me like you loved me when you could”. Jer sve je rečeno pa poslije toga ništa i ne možeš. Osim ponovno pustiti ovaj blagotvorni melem od albuma. (GP)

06-solange

6. Solange – A Seat at the Table
[471 bod / 3 glasa]
S “Cranes in the Sky” je napokon ostvarila karijerni milestone da ima pjesmu bolju od “Crush”; to je ujedno i jedini istinski transcendentalan trenutak na albumu (da, da, znam, kako se samo usuđujem, bla bla, šaljite sve svoje prigovore na bolimekurac@gmail.com) – što ne znači da je ostatak za baciti, dapače! Nije ni prvi ni zadnji koji je, unatoč tome što je najbolja stvar daleko bolja od svih ostalih, kao cjelina dost dobar, šta fali tome. Solange i dalje ima naviku šurovati u studiju sa sumnjivim likovima (out: Dev “znam tu i tamo nabosti koji zgodan motiv ali ni tad nisam u stanju iz toga razraditi pjesmu koja će držati vodu cijele tri minute, molim sve lovorike ovog svijeta” Hynes, in: Božja pokora zvana Sampha), ali je generalno ovaj put složila personel koji je izvukao ono najbolje iz nje i album baš fino, nježno klizi, svakako je zaradila svoje mjesto za stolom (engl. a seat at the table) na Gorilinoj gozbi. (TK)

(pisali: Nikola Pezić, Goran Pavlov, Ante Spahija, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2016: #67-#41

Veljača 1, 2017 by

Charles Bradley's latest album is called Changes

67. Charles Bradley – Changes / Pop. 1280 – Paradise / Yuck – Stranger Things [40 bodova / 1 glas]
64. Anna Meredith – Varmints / HÆLOS – Full Circle 50 / Stian Westerhus – Amputation [50 bodova / 1 glas]
63. Sleaford Mods – T.C.R. EP [57 bodova / 1 glas]
62. James Blake – The Colour in Anything [60 bodova / 1 glas]
61. Jenny Hval – Blood Bitch [61 bod / 3 glasa]
56. Danny Brown – Atrocity Exhibition / Hamilton Leithauser + Rostam – I Had a Dream That You Were Mine / Islands – Should I Remain Here, at Sea? / Jeff Rosenstock – WORRY. / Roger Silverberg – Old Dog [75 bodova / 1 glas]
53. Dinosaur Jr. – Give a Glimpse of What Yer Not / Explosions in the Sky – The Wilderness / Frankie Cosmos – Next Thing [80 bodova / 1 glas]
52. Ezra Furman – Big Fugitive Life EP [85 bodova / 1 glas]
51. Esperanza Spalding – Emily’s D+Evolution [95 bodova / 1 glas]
50. Angel Olsen – My Woman [96 bodova / 2 glasa]
49. Ariana Grande – Dangerous Woman [97 bodova / 1 glas]
48. The Avalanches – Wildflower [98 bodova / 1 glas]
47. Carly Rae Jepsen – Emotion: Side B [99 bodova / 1 glas]
41. ABOP – ABOP / Jan Blomqvist – Remote Control / Kaytranada – 99.9% / Pinegrove – Cardinal / Sunflower Bean – Human Ceremony / Trentemøller – Fixion [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2016: #15-#11

Siječanj 31, 2017 by

15-pete_astor

15. Pete Astor – Spilt Milk
[350 bodova / 1 glas]
Nije čudno ako niste čuli za Petea Astora. Nije čudno, ali je šteta. Majstor je na britanskoj sceni aktivan od ranih osamdesetih, osnovao je bendove The Loft i The Weather Prophets i koliko god ti biografski podaci možda bili nužni zbog smještanja u kakav takav kontekst, oni ustvari ne govore ništa o njemu tj. govore daleko manje nego što to čini njegov posljednji album.

“Spilt Milk” je prekrasna ploča: iskrena, izravna, pametna, nevjerojatno melodična, mala i samozatajna i sasvim bez ambicija, ali upravo u tome leži njezina snaga ili, hajde, da budem sasvim precizan, upravo u tome leži nezanemariv postotak njezine snage. Znate već kako to često biva, poslovično tiha voda dere proverbijalne brege i dok vas albumi, stvari i pojave „veći od života“ ostavljaju posve hladnima, ovakvi sitni dijamanti, koji kao da su stvarani za jednu jedinu osobu – a uopće se ne bih čudio da i zbilja jest bilo tako – odrede vas i unerede, upišu vam se u krv, zavuku pod kožu i u DNK, onako suptilno, da ne primijetite.

Astorov život je glazba.  Može zvučati patetično, ali ništa nije istinitije od toga. To ćete čuti i osjetiti već nakon prvih nekoliko sekunda ove iznimne ploče. Uz to što svira, on glazbu proučava, o njoj piše znanstvene radove i predaje na sveučilištu. Ne može bez glazbe; ona mu je ljubavnica, najbolja prijateljica, usud, sudbina, prokletstvo i blagoslov. Zato imam svako pravo posumnjati da kada pjeva o ljubavi i ženama ustvari pjeva o glazbi, a divna i dirljiva, bitlsovska “Mr. Music” posve je sigurno autobiografska. U njoj kaže “Oh dear/ Oh dear/ Oh no/ Oh no/ Poor Mr. Music/ When will you let it go?” Nikad, nadam se. (AŠ)

14-imperial_state_electric

14. Imperial State Electric – All Through the Night
[360 bodova / 1 glas]
Šta li će za 20 godina K Billy’s Super Sounds of the 2010s puštati u svojoj emisiji, da li se nekad pitate? Koja to ploča sadrži pesme koje već 2017. neće nagristi, a 2018. potpuno poslati u zaborav? Kome li se (i) ove godine dogodio momenat u kojoj je svoju običnu, sivu i neretko nesretnu svakodnevnicu uspeo da opiše pesmama koje su veće od nas, sivila i običnosti? Pa, ako mene već pitate, to je ponovo Nike Anderson i njegov Imperial State Electric.

Ono što već na prvo slušanje razlikuje novi album od prošlogodišnjeg remek dela (“Honk Machine”) jeste veća neposrednost na uštrb koherentnosti materijala, “ATTN” je nastao u jednom dahu, u pola daha, bez razmišljanja. Na pitanje novinara kada pre je stigao da objavi novi album, Nike odgovara:  “We play rock ‘n’ roll music. If it takes four years to make a rock ‘n’ roll record, then you have most likely over analyzed an art form that is more about gut instinct. It should feel and this record feels good.” Ova ploča ima tu sigurnost i stamenost, ona se ne stidi nijednog uticaja koji se kreću od gitarskog roka sedamdesetih, popa i psihodelije šezdesetih, pa sve do začetaka rokenrola kakvim ga znamo iz pedesetih. Da kojim slučajem ova ploča može da putuje kroz vreme (a uistinu može!), oko njenog sadržaja bi se grabili mnogi. Džeri Li Luis bi uzeo “Get Off the Boo Hoo Train”, Džin Simons bi ukrao “Bad Timing” i napravio veliki hit za KISS, Bitlsi bi polagali pravo na “No Sleeping”, i tako dalje, ostale bi Nikeu samo korice od albuma, ali nema veze, utiska sam da bi njemu to bilo drago. Uostalom, on plaća dugove svojim uzorima već decenijama. “All Through the Night” je na tragu najboljih rokenrol ploča, originalna, pamtljiva, iskrena, inspirativna i intrigantna. Uz nju, rokenrol je ponovo na dohvat ruke. (PJ)

13-kanye_west

13. Kanye West – The Life of Pablo
[360 bodova / 2 glasa]
Da vam kažem dvije očite stvari: ovaj tip je po svemu sudeći ipak temeljito lud (iako sam neko vrijeme bio uvjeren da su to samo PR akrobacije i/li teške droge). Usto, tip je temeljito genijalan (ali bolje da mu nitko ne kaže to, radi ove prve stvari). Razmišljam sad jesam li ikad prije sedmim albumom nekog izvođača bio tako oduševljen a da mi se pritom i prethodnih šest (dobro: pet) sviđalo jednako kao i epohalni, nikad objavljeni prvi “The College Dropuout”. Izvjesno je da nisam, ali nije sigurno ni da me sjećanje ne vara.

Kao i obično kod Kanyeovih albuma, “Life of Pablo” te uvlači u svoj zvučni borg s nekoliko ubojica. Odmah na početku “Ultralight Beam” vraća doslovno na atmosferu soul početaka jednim nevjerojatnim gospelom. “Famous” mi je od prve sekunde i u obje verzije bolja od cijelog Rihaninog opusa. “Waves” isto radi Chrisu Brownu, a “Wolves” Siji. Kad se početna repeat manija na tih nekoliko dragulja ispuše, počinju iskakati i druge, pa mi je tako trenutno najbolja “Pt. 2” sa svojom rasturenom strukturom i mračnim beatom. Ludo mi je da Kanye takav svakakav kakav jest ipak uspijeva izroditi album s mnogo glava i repova koji ima savršenog smisla, na 19 stvari i 65 minuta dobro odmjeren, s većinom pjesama na dvije-tri minute, skoro kao skice pjesama koje još nisu nastale i koje se prelijevaju iz jedne u drugu, kao i u njegovu prošlost (i budućnost, pretpostavljam). Tu doslovno ima ideja i pjesama za tri albuma, ali Kanye je to bahato sažeo u jedan. Jer može, i čini mi se da samo on to može ovako. (OM)

Oxford based band Radiohead photographed in the attic of the Oxford Playhouse theatre. From left to right: Colin Greenwood,  Ed O'Brian, Thom Yorke, Jonny Greenwood and Phil Selway. Photo©Steve Forrest

12. Radiohead – A Moon Shaped Pool
[360 bodova / 5 glasova]
Rijetki su bendovi koji si mogu priuštiti da rade točno ono što žele, samo onda kad to žele i upravo na način na koji to žele. Radiohead je jedan od njih i ne bi mi uopće bio problem uzeti im kao minus tu privilegiranost da zapravo ne naprave svaki put dobru stvar, pa se onda zadovoljim žaljenjem što nije više onih koji mogu stvarati na taj način.

Bend je sad već debelo zagazio u fazu stalnog usavršavanja kataloga, tako da svakim sljedećim albumom osim nekih novih tendencija dobijemo i nekoliko starijih komada glazbe za koje se znalo da postoje, koje su izvođene uživo, ali za čije se izdavanje čekao trenutak prave izbrušenosti. Ovoga puta je okidač bio duboko osobne prirode, sudeći po mrvicama iz privatnog života Thoma Yorkea koje dospijevaju u javnost, pa se intiman trag proteže kroz sve pjesme, a što bi se moglo nazvati i aktualnim trendom među zrelim glazbenim teškašima. Spomenuta intima dovela je do nešto sporijeg ritma, natruha naivnosti u tekstovima i skoro pa meditativnosti u rocku kojeg prakticiraju. Naravno, društveni komentar ne izostaje, složeni konstrukti se kao i do sada polagano otkrivaju, a album vapi za time da ga se prouči.

Sa strane procjene otvorenosti i adaptabilnosti albuma prema onima van domene ljubitelja ili poštovatelja benda možda i ne mogu biti potpuno objektivan, iako se i na tom polju u odnosu na prošlo izdanje vide apsolutni pomaci barem gledajući raspon glazbenog spektra koji je pokriven, mogu kao “inside man” pozdano reći da je “A Moon Shaped Pool” za one koji su čekali točno ono što su čekali. (AS)

11-frank_ocean

11. Frank Ocean – Blonde
[366 bodova / 3 glasa]
Ovo drugo poglavlje Franka Oceana počelo mi je s “Nikes” i doslovno mi je srce preskočilo na njezinom beatu. Tako je na mjestu, nimalo razmetljiva, najviše i najprije cool a onda sve ostalo. Onda dođe “Ivy” i tu me je već tako temeljito imao da je “Blonde” dalje mogao biti bilo što. “I thought that I was dreaming when you said you loved me”, pjeva mi on na pletenici gitare i lansira ovu pjesmu u onu skupinu najb**ih pjesama svih vremena.

Tek na trećoj “Pink + White” Frank podsjeća da je (pro)izišao iz R’n’B-ja ali i ovaj ne-dekonstruirani zvuk mu leži jednako dobro kao i ostatak koji je po svemu rasplinut između naznaka pjesama, sounda koji nestaje, ono što sam nekad posprdno zvao zvučnim krajolicima. Ovaj momak sve to nekim čudom, pravim čudom, drži na okupu. I “Self Control” koja zvuči kao onaj bend s onom dvojicom s dugim kosama, osim početka koji varljivo najavljuje opet neki R’n’B. Pa jednu baš nekako klasičnu laganicu “Godspeed” na usamljenim klavijaturama. Jedno kratko i slatko poigravanje atmosferom starih Princeovih stvari na “Close to You”. I rasplinuti smiraj na “Futura Free”, čiji tekst morate vidjeti da počnete vjerovati.

Ako dosad niste shvatili, ovaj album je toliko minimalan, skoro pa nepostojeći da na trenutke zvuči kao da će mu sljedeći biti baš skroz acapella, dakle skroz bez ovih naznaka zvukova, beatova, gitara, basa, klavijatura. To nije praznina, poslušajte pažljivo. Jedva da nešto ima, ali veliki plan to spaja u budućnost muzike, stvarajući pritom cijeli novi žanr (ako sam dobro pratio, iz iste te dekonstruktivističke kategorije još su na ovoj listi Kanye i Bon).

Još samo da napomenem na kraju kako ja cijelo vrijeme slušam “Blonde” bez “Be Yourself”. Prvo: ne volim skitove. Drugo: ovaj koji nam dijeli mudrost Frankove mame je baš posebno iritantan (i ne, ne bih rekao da je to namjerno). Jasno da žena ne može sve dobro napraviti, a i sklon sam joj oprostiti jer je rodila Franka. Ali sam ju svejedno zmjutao, pa mi je tako preskočen i taj njen skit OK, a album ono baš potpuno rastura. (OM)

(pisali: Andrija Škare, Petar Jovanović, Ozren Milat, Ante Spahija)

Gorilini naj albumi 2016: #99-#70

Siječanj 31, 2017 by

99-drive_by_truckers

99. Drive-By Truckers – American Band [1 bod / 1 glas]
98. Britney Spears – Glory [3 boda / 1 glas]
96. Ana Nikolić – Labilna / Okkervil River – Away [4 boda / 1 glas]
95. Richmond Fontaine – You Can’t Go Back If There’s Nothing to Go Back To [5 bodova / 1 glas]
94. The Radio Dept. – Running Out of Love [7 bodova / 1 glas]
93. The 1975 – I Like It When You Sleep, For You Are So Beautiful Yet So Unaware of It [9 bodova / 1 glas]
85. DIIV – Is the Is Are / Jayhawks – Paging Mr. Proust / King Creosote – Astronaut Meets Appleman / Lambchop – FLOTUS / Massive Attack – Ritual Spirit EP / Nothing – Tired of Tomorrow / Vince Staples – Prima Donna / Wilco – Schmilco [10 bodova / 1 glas]
84. Tricky – Skilled Mechanics [12 bodova / 1 glas]
83. Repetitor – Gde ćeš [14 bodova / 1 glas]
81. Schoolboy Q – Blank Face / Underworld – Barbara Barbara, We Face a Shining Future [15 bodova / 1 glas]
80. Nicolas Jaar – Sirens [18 bodova / 2 glasa]
78. clipping. – Wriggle / Pinkshinyultrablast – Grandfeathered [20 bodova / 1 glas]
77. Brian Fallon – Painkillers [20 bodova / 2 glasa]
74. Brian Eno – The Ship / The Pines – Above the Prairie / The Slow Show – Dream Darling [25 bodova / 1 glas]
72. Babyfather – BBF Hosted by DJ Escrow / Teen Suicide – It’s the Big Joyous Celebration, Let’s Stir the Honeypot [30 bodova / 1 glas]
70. Ty Segall – Emotional Mugger / Xenia Rubinos – Black Terry Cat [35 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2016: #20-#16

Siječanj 30, 2017 by

20-car_seat_headrest

20. Car Seat Headrest – Teens of Denial
[226 bodova / 4 glasa]
Ojha ljudi, pozdrav od administratora liste! Ovaj put je glasalo rekordnih 14 ljudi – rekordno malo ljudi, jel 😀 – što ni ne čudi s obzirom na to da blog i nije baš aktivan izvan prosinca i siječnja pa ni nema čime privlačiti neku novu publiku, a ona stara malo-pomalo diže ruke od intenzivnog praćenja nove muzike… Tako da je MALO falilo da bacim koplje u trnje i da ovo bude zadnji Gorilin izbor albuma godine, no ajde recimo da ćemo viditi još godinu-dvije kako će ići: prošle godine je recimo glasalo 18 ljudi, ove 15 (ako računamo i jednu listu koja je stigla prekasno pa je nisam mogao ubrojiti jer bi bila poremetila poredak a već sam bio odaslao ljudima zadatke za pisanje), ako bi ostali na dvoznamenkastim brojkama grandpas of denial daljnji nastavak bi možda i mogao imati nekog smisla? A kako sad stvari stoje, top 20 se činio optimalnim riješenjem: em da ne ispadne da svatko mora pisati po tri-četiri crtice, em se zadržava neki uobičajeni bodovni prag (= dvjestotinjak bodova može biti dovoljno da se upadne u listu ali i ne mora), pa eto, zasad ipak idemo dalje – it’s better to fade away than to burn out, što bi rekao Neil Old. 🙂 (Admin)

19-alex_smoke

19. Alex Smoke – Love Over Will
[236 bodova / 1 glas]
Pretpostavljam da bi crtice koje pišemo čitatelju trebale bar malo dočarati što se krije iza naslova albuma, kakve osjećaje glazba ostavlja, kojim glazbenim pravcem autor ide, slijedi li svoju viziju do kraja ne mareći za svijet.

Glazba na albumu je elektronička i to je sve što žanrovski o njoj mogu reći. Cijelim albumom nešto žulja, struže, tjeskoba i žudnja stalno se isprepleću, bas vibrira najdublje moguće uz hrpu nekakvih neidentificiranih zvukova a vokal kao iz gregorijanskih korala mantra neku svoju misu.

Stilove nema smisla nabrajati a i tako sam se već odavno pogubio u njima.

Razmišljajući o albumu, podsjeća me malo na Underworld ili bolje rečeno, podsjeća me na kraj devedesetih kad sam CD “Beaucoup Fish” držao na repeat i na pjesme kao “Cups”, “Jumbo”, “Winjer”, “Skym” puno više uživao naspram poznatih bangera.

Prvih par puta kad sam poslušao ovaj album, čini mi se da mi je bio malo nejasan, u magli, monoton, ali ni sam više u to nisam siguran jer točan trenutak kada se otvorio svom svojom punoćom i prešao tu granicu ni sam ne znam. To mi se sada čini kao neka daleka prošlost. Pop-muzika za moje uši gdje je svaki zvuk na svom mjestu, lišena svih svakodnevnih formi koje nas okružuju i koje nam bespotrebno opterećuju mozak. Pjevana misa iz pomaknute dimenzije koja zarobljava i oslobađa.

“Why we’re together now..” (VR)

18-deniz_tek

18. Deniz Tek – Mean Old Twister
[260 bodova / 1 glas]
To kako se Detroit 1969. spojio sa Sidnejom 1974. zasluga ga je i krivica jednog čoveka, koji je tu bakteriju preneo sa izvora epidemije na drugi kraj sveta. Tako su u sedamdesetima najbliži rođaci MC5, The Stooges, potom Sonic’s Rendezvous, postali upravo Radio Birdman iz Sidneja, daleka a bliska braća po oružju i energiji. Virus je potom mutirao, kasnije će se mnogi pozivati na njih, ali činjenice govore da samo oni koji su se tih godina vrzmali na relaciji Ann Arbour-Detroit, znaju pravu formulu i znaju istinu. Znaju kako je to sve izgledalo, kako je bilo dobro, kako se nikad više neće ponoviti, znaju da je Rokenrol jednom bio opasan i zajeban, da je ujedao i grizao, smrdeo i krvario, i bio jednostavno najbolji.

Taj čovek je Deniz Tek. I u 2016. godini, zvuk gitare mu je ostao isti, naštimovan na 1974. On je ostario, ali i dalje se dobro seća svega. Igra na poznatom terenu, varijacije su male, malo šta je i za njega i za nas bilo dobro kao Radio Birdman, i na tom fonu on i dalje traga (“Burned Black”, “Somewhere”), negde smanji Detroit a ubaci Kita Ričardsa (“Table For One”), pa pojača Detroit do maksimuma (“Prison Mouse”), onda nenadani surf intermeco (“Comanche”) koji bi The Shadows podržali, i tako nadalje, kao bez napora, stvori se odlična ploča koju moraš imati. Igi Pop je prošle godine rekao da možda više neće snimati albume, jer zahtevaju previše energije koje ima sve manje. Deniz Tek, Igi Pop, Vejn Kramer, Skot Morgan, i još par njih, to su ljudi čiji su kriterijumi baždareni 1969., oni ne prave albume ako to nije dobro i ako to nema smisla. Novi album Deniza Teka samo je potvrda da je to tako. “Mean Old Twister” itekako ima smisla. (PJ)

17-jesu_sun_kil_moon

17. Jesu / Sun Kil Moon – Jesu / Sun Kil Moon
[277 bodova / 2 glasa]
Ka prvo i prvo, Jesu nisu metal, ka!!

Ka drugo i drugo, Jesu jesu vrlo dobri, ali nisu, ono, vrh, ka!!!

Ka treće i treće, Jesu se ovaj put stvarno jesu iskazali odabirom suradnika (glavnog i sporednih) na albumu, ka!!

Ka četvrto i četvrto, ma jesu, ludilo su ploču snimili, ka!!

Ka peto i peto, ma jesu li i vama malo naporni ovi albumi od miljardu minuti, ka??

Ka šesto i šesto, jesu, a?? Ae.

Ka sedmo i sedmo, Sun Kil Moon nije sunce koje ubija misec, ka!!

Ka osmo i osmo, nije ni neki, ono ka diktator, jebate!!

Ka deveto i deveto, šta Sun dotakne, pritvara u zlato, ka!! Živa istina!!

Ka deseto i deseto, šta Gogo nije pisa ovu crticu, ka?? (DM)

16-sheer_mag

16. Sheer Mag – III EP
[349 bodova / 2 glasa]
Prošlogodišnja Trica Sheer Maga, melodičnih punk’n’roll klinaca iz Phillyja, nastavlja nedvosmislenim nazivima, formatom te, daleko najvažnije, kvalitetom konzistentan niz izdanja s kojima – kaj se mene dotikavle – ova simpatična banda može nastaviti unedogled. Objavljujući po jedan EP s četiri stvari u 2014., 2015. i 2016. godini Sheer Mag nisu (do sada) ni u čemu pogriješili: em dokazuju kako je manje nerijetko uistinu više, em “bildaju” iščekivanje u onih koji su već postali njihovi fanovi – istovremeno jednom godišnje nagrađujući njihovu strpljivost novim “škarniclom” u najbolje od rock tradicije ukorijenjenih, a opet sasvim “taze”, glazbenih delikatesa – em stvaraju vlastitu, prepoznatljivu priču u kojoj, što god vi sad mislili, nema ničega iritantno šablonskog, stereotipnog ili uniformnog (tek uredna i promišljena praksa, no od malo reda nitko nije svisnuo – naprotiv). OK, početkom 2017. prva su tri godišnja EP-a objedinili u jednu dugosvirajuću kompilaciju… Promućuran i praktičan potez koji će zasigurno dodatno proširiti krug njihovih slušača, no vjerujem kako će i mnogi od njih potom s nestrpljenjem i zazubicama iščekivati što?  – pa naravno, Sheer Mag IV!

Glazba i stihovi? I ovdje Sheer Mag ostaju dosljedni te, u podjednakim omjerima no ujedno neizbježno ispremiješano, a) pronose glas borbe i poziv na akciju protiv rastuće pohlepe u doba debelo nakon prvobitne akumulacije kapitala, zatupljivanja, pasivizacije, osiromašivanja pa i zatiranja građanstva i (tradicionalnog i suvremenog) radništva kao i protiv politike koja je sama sebi smisao i b) pjevaju o emocionalnim turbulencijama i strastima, porazima i pobjedama, učenju na pogreškama i ponavljanju istih te sazrijevanju, stremljenju neovisnosti i svakodnevici u velikom, okrutnom i prekrasnom gradu glasom samosvjesne i snažne ali i ranjive mlade žene koja – je li uopće potrebno naglašavati? – više od svega voli rokenrol. Pritom se, u tekstovima, utjeha tek nazire kroz šalaporke, zdrava doza očaja uvijek je prisutna no – kao što govori naslov uvodne stvari, a ideja je prisutna u čitavom dosadašnjem radu Sheer Maga – ne možemo se prestati boriti! Za pravo ovoj paroli daje i instrumentalna podloga. Stvari na Trici su, naime, u prosjeku i mrvicu dinamičnije no na solidno živahnom prethodniku, dok su konstanta u zvuku Sheer Maga svakako vokalne punk-soul bravure Tine Halladay te melodije, ritam i rifovi koje bi, bez obzira na manje razlike u afinitetima i doživljaju rocka, amenovao i prof. Sead Lipovača.

U posljednje vrijeme dosta slušam Animatore i jednostavno ne mogu odoljeti povlačenju paralela sa Sheer Magom, koje nadilaze kod oba benda prisutan šarmantni slackeraj i probleme najisturenijih članova s vidom (pri čemu Tina ipak nije filadelfijski Elvis Costello). Krešo Blažević je svojevremeno, rekapitulirajući ono što je napravio s Animatorima, napisao kako njihov pretežno poletan, zarazan i catchy zvuk doživljava kao dvosjekli mač, jer skreće pozornost s poruka koje je tekstovima pjesama pokušao prenijeti te se većini, u najboljem slučaju, u pamćenju zadržavaju ljeto, curice i tek još poneka ključna riječ. Slične dvojbe, iz sličnih razloga, možda more i Sheer Mag. Nažalost, za (raz)uvjeravanje velikog Elvisa iz naše mahale je prošao voz, no Tini i mladićima poručujem: ne brigajte – ono što nastojite reći ionako će doprijeti do onih koji će to znati razumjeti i cijeniti, a tome zasigurno neće odmoći zvuk u kojem se, baš kao i u glazbi Animatora, uživa istinski i s lakoćom… Zvuk uz koji se ostaje mlad. (MŽ)

(pisali: Administrator, Vedran Rajčić, Petar Jovanović, Dino Marelić, Matko Žurić)

Da još i to riješimo… GORILINI NAJ ALBUMI DVIJETISUĆEŠESNAESTE!

Siječanj 30, 2017 by

00king 00boniver 00radiohead 00nickcave

Dobar dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih albuma 2016.

Glasalo je nas 14, a to smo: Hrvoje Frančeski, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Dino Marelić, Ozren Milat, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Vedran Rajčić, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Andrija Škare i Matko Žurić.

Kako glasa sve manje ljudi, izlistava se i sve manje albuma: ovaj put (a i ubuduće?) ide top 20, po svaki dan ide tura od pet albuma, a za intermezzo albumi koji nisu upali u top 20. Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su pisali crtice, čitamo se opet predvečer te iduća četiri dana, pusa svima od administratora!

R.I.P. Butch Trucks

Siječanj 25, 2017 by

I ova je počela tvrdo.

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2016.!

Siječanj 14, 2017 by

albumi2016

Je li vam dosta godišnjih lista, nije vam dosta godišnjih lista, ajmo složiti još jednu:

– na vama je da glasate za minimalno pet, maksimalno dvadeset najdražih vam albuma (i mini-albuma, EP-ja, kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od prošlogodišnjeg materijala) koji su premijerno ugledali svjetlo dana u 2016.

– i dalje je na snazi standardni princip glasanja za Goriline naj albume godine: na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, a da je pritom 501 najveći broj bodova koji možete dati pojedinačnom albumu

– listu mi šaljete na djevojke et yahoo točka com

javite i ako ste voljni napisati koju crticu! uvijek fali kadra i ja uvijek mogu uskočiti s nekom klasičnom administratorskom “šta je ovo koji je ovo kurac, SMRT GITARAMA!” crticom ali iskreno bih volio da moram što manje, pa pomognite dobrom starom Tonću dobri ljudi molim vas 🙂

glasanje traje do 22. siječnja a s izlistavanjem konačne liste krećemo krajem mjeseca

Eto, glasajte!

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2016.

Siječanj 13, 2017 by

Stari dobri običaji i postanu stari upravo zato što su dobri, pa nema razloga mijenjati naviku da godišnji rezime kraju privedem onim zbog čega ovaj blog uopće i postoji, a to je muzika snimljena u studiju, na neki oblik nosača zvuka. Nakon kina i koncerata prethodnih dana, danas je red na legendarnih Goginih 87 za 2016. godinu. Kako sam albumski čovjek, na glavnom dijelu ljestvice nalaze se isključivo novi studijski albumi, njih 66, kojima su na njemu pridodana i 2 bonusa u vidu paralelnih popratnih izdanja istog izvođača (u ovom slučaju, EP te regularan, ali inferioran studijski album istog izvođača), a ako se bend koji stoji iza pokojeg od takvih ne nalazi na glavnoj ljestvici, onda se nalazi u posebno izdvojenom uvodu od 19 izdanja sjajne muzike koja nije stigla s prošlogodišnjih regularnih albuma nego, abecednim redom izvođača, redom s: živih albuma, kompilacija različitog tipa (bestof, rariteti, nanovo snimljeno…), split-albuma, EP-ja, nečega što uopće ne znam kako odrediti ili singla. Možda su u tom uvodu trebali završiti i neki rap albumi iz glavne ljestvice, jer se službeno vode kao mixtapeovi, ali to više nitko normalan ne može razlikovati, pa se za svaki pojedini slučaj vodim posebno. Dakle, 66 regularnih studijskih albuma plus 2 bonusa plus 19 ekstra izdanja jednako 87.

Zašto baš 87? Nema pravog odgovora, osim da je tako i to je to. Broj koji se pukom slučajnošću u prvome ovakvom izboru 2006. godine nametnuo kao privremeno rješenje do danas se afirmirao kao nezamjenjiva komponenta mojeg izbora, baš jednako kao i standardni muzički žanrovi koji njime vladaju. Sve sam izbore i neizbore uvijek spreman (pokušati) pojasniti u komentarima, a nikad ne propuštam napomenuti da se ova ljestvica ipak ponešto razlikuje od one koja će se pod mojim imenom ovih dana pojaviti na Potlisti jer tamošnju ekipnu doživljavam kao generalnu probu u neidealnim uvjetima sudjelovanja u skupnom izboru nevjerojatno raznolikih muzičkih ukusa i neukusa. Eto. Muzika se živi, muzici se daje. Play unfunky music, white boy!

EKSTRA 19

AMERICAN AQUARIUM – Live At Terminal West

ARAB STRAP – Arab Strap

THE CONNELLS – Stone Cold Yesterday: Best Of The Connells

DEBELI PRECJEDNIK & MAŠINKO – Godina majmuna / Majmun godine

ĐAVOLI – Studio M & Kulušić live

ILL WIND – Ill Wind EP

IZAE – Snivatelj snima

KENDRICK LAMAR – Untitled Unmastered.

LUSH – Blind Spot EP

THE MOODY BROODERS – Adult Disoriented Rock

NAĐA – Venus In Gemini EP

TIM BUCKLEY – Lady, Give Me Your Key: The Unissued 1967 Solo Acoustic Sessions

REDD KROSS – Hot Issue

REDD KROSS – Oh Canada! Hot Issue Vol. 2: Show World Tour Live

RESTORATIONS – See/Sea singl

SHEER MAG – III EP

SINGLE MOTHERS – Meltdown EP

SLOBBERBONE – Bees And Seas: The Best Of

THEE MELOMEN – Chinatown EP

66-61

66 THE LOX – Filthy America… It’s Beautiful

65 WHITNEY – Light Upon The Lake

64 MUDCRUTCH – 2

63 DAN MICHAELSON AND THE COASTGUARDS – Memory

62 LUCINDA WILLIAMS – The Ghosts Of Highway 20

61 THE HOTELIER – Goodness

60-51

60 OKKERVIL RIVER – Away

59 WUSSY – Forever Sounds

58 WILLIE NILE – World War Willie

57 SPAIN – Carolina

56 PAT TODD & THE RANKOUTSIDERS – Blood & Treasure

55 KAMAIYAH – A Good Night In The Ghetto

54 MODERN BASEBALL – Holy Ghost

53 JESSE DAYTON – The Revealer

52 STEVE ADAMYK BAND – Graceland

51 CONOR OBERST – Ruminations

50-41

50 ISAIAH RASHAD – The Sun’s Tirade

49 VALENTINO BOŠKOVIĆ – Marsovska Listina

48 GRANT-LEE PHILLIPS – The Narrows

47 PUP – The Dream Is Over

46 MANNEQUIN PUSSY – Romantic

45 PETE ASTOR – Spilt Milk

44 PAUL SIMON – Stranger To Stranger

43 TOUCHÉ AMORÉ – Stage Four

42 NONAME – Telefone

41 KEVIN MORBY – Singing Saw

40-31

40 FREEWAY – Free Will

39 NAO – For All We Know

38 TEENAGE FANCLUB – Here

37 JAVIER ESCOVEDO – Kicked Out Of Eden

36 FRANKIE COSMOS – Next Thing

35 MARTHA – Blisters In The Pit Of My Heart

34 JOHN K SAMSON – Winter Wheat

33 RICHMOND FONTAINE – You Can’t Go Back If There’s Nothing To Go Back To

32 PINEGROVE – Cardinal

31 BOB MOULD – Patch The Sky

30-21

30 CONNECTIONS – Midnight Run

29 SOLANGE – A Seat At The Table

28 BEACH SLANG – A Loud Bash Of Teenage Feelings

27 BRENT COBB – Shine On Rainy Day

26 AGAINST ME! – Shape Shift With Me

25 TWEET – Charlene

24 ULTIMATE PAINTING – Dusk

23 HISS GOLDEN MESSENGER – Heart Like A Levee

22 WHITE LUNG – Paradise

21 ANDERSON .PAAK – Malibu

20-11

20 KVELERTAK – Nattesferd

19 HAMILTON LEITHAUSER + ROSTAM – I Had A Dream That You Were Mine

18 KERO KERO BONITO – Bonito Generation

17 MIRANDA LAMBERT – The Weight Of These Wings

16 BJ BARHAM – Rockingham

15 ANDREW LEAHEY & THE HOMESTEAD – Skyline In Central Time

14 DON’T – Fever Dreams

13 DRIVE-BY TRUCKERS – American Band

12 JEFF ROSENSTOCK – Worry.

11 LEONARD COHEN – You Want It Darker

10-1

10 KING – We Are King

9 JESU/SUN KIL MOON – Jesu/Sun Kil Moon + MARK KOZELEK – Mark Kozelek Sings Favorites

8 JOYCE MANOR – Cody

7 SCHOOLBOY Q – Blank Face LP

6 MARGO PRICE – Midwest Farmer’s Daughter

5 BON IVER – 22, A Million

4 COURTNEY MARIE ANDREWS – Honest Life

3 BRIAN FALLON – Painkillers + Georgia EP

2 BUTCH WALKER – Stay Gold

1 LYDIA LOVELESS – Real

Goriline naj serije 2016: #5-#1

Siječanj 12, 2017 by

05-westworld

5. Westworld
[379 bodova / 19 glasova / dva prva mjesta]
Pozdrav od administratora! Za razliku od uobičajenih administratorskih javljanja, ovo neće biti crtica u stilu “ja sam robot-kauboj Đimi, robotska mi se kita dimi, ho-ho-ho!” jer je, naime – i sam administrator skoro glasao za ovu seriju! Čak sam se i osjećao malo pizdunski što sam je izostavio sa svoje liste jerbo sam, unatoč svim svojim prigovorima, u dijelovima koji su mi bili dobri guštao kao u malo kojoj seriji prošle godine – no prigovora sam svakako imao, pa evo onda. Prigovori.

Ne znam zašto je točno “Westworld” godinama bio u development hellu, nisam pomnije istraživao, no kao obični gledatelj bih pretpostavio da su posrijedi bili… beskrajni prepravci scenarija? Meni ovo stvarno izgledalo kao da su J-Nolan i ekipa uskočili u zadnji vlak za spas projekta i dali sve od sebe, samo da bi nakon nekog vremena zaključili da je najviše što mogu učiniti to da na svaku pokrpanu rupu voda počne curiti na nove dvije a ne tri. Teško je nabrajati brojne primjere nekonzistentnosti i nedorečenosti bez spojlanja, pa da spomenem ovom prilikom tek jedan od brojnih: KAKO JE MOGUĆE DA NITKO NE ZNA KAKO IZGLEDA JEDAN OD DVOJICE OSNIVAČA VJEROJATNO NAJPOZNATIJEG TEMATSKOG PARKA BUDUĆNOSTI?!?!? Šta, u budućnosti nemaju wikipedije? (U redu, nismo vidjeli na što liči svijet budućnosti izvan Westworlda, pa ajde recimo da teoretski jest moguće da se radi o totalitarnoj budućnosti u kojoj su takve informacije skroz maknute iz javne domene – no toliko totalitaran sustav bi iziskivao i da vlasti imaju stalan, aktivan nadzor nad Westworldom a toga nema ni u naznakama, tako da mislim da je naprosto posrijedi scenaristički šlamperaj.)

Moj špurijus da su fanovi serije uglavnom milenijalci koji nemaju “Lost”-PTSP pa su joj mogli pristupiti bez traumatske prtrljage – opovrgnut je malo na ovom Gorilinom izboru u kojem, jelte, uglavnom sudjeluju GenX-eri a “Westworld” svejedno u prvih pet! No, koliko god da sam ostao ogorčen na “Lost”, jedno mu moram priznati: nijedna iole srodna serija što je uslijedila nije bila tako nenadmašno majstorska u nabrijavanju na misterije, ni približno. Evo, uzmimo za primjer labirint u “Westworldu”… Da je ovo “Lost”, već do sredine sezone bi vidjeli kako: netko čuje neobične, jezovite zvukove za koje misli da dopiru iz labirinta; jedan od likova ima snove o mutnim prikazama u labirintu; drugi lik ima bogatog ujaka koji mu je pokazivao mapu s neobičnim simbolima; pojavljuje se lik za kojeg nitko ne zna odakle je, dok umire natukne da je došao iz labirinta i da tamo ima još drugih; tajanstveni ljudi u mračnoj kamenoj prostoriji pričaju o “ulazu” i “izlazu”; itd, itd, u svakom slučaju – kad god bi netko spomenuo riječ “labirint”, tebi bi od uzbuđenja curile sline, vrištao bi “dajte mi da vidim labirint i saznam sve o njemu, OĆU LABIRINT DAJTE MI LABIRINTA MOLIM VAS MOLIM VAS ISUSE BOŽE, BOŽE O BOŽE DAJ MI TOG SLATKOG JEBENOG LABIRINTA!!!” A “Westworld”? U “Westworldu” vidiš tog nekog tipa kako traži taj neki labirint i samo slegneš ramenima: “Ha, a dobro… Vidit ćemo, tko zna, možda bude nešto zanimljivo.” (Ne bude ništa zanimljivo.)

A opet, “Westworld” baš traži gledatelja koji nema “Lost”-PTSP, kojem nije doživotno prisjelo juriti na forume nakon svake epizode i upijati nove teorije i razrade starih. Naprimjer, negdje u cirka osmoj epizodi jedan lik naiđe na jednu fotografiju; jasno mi je da je to bitan moment jer mi nešto mutno u mozgu visi da smo već negdje vidjeli tu fotografiju, ali se kao kežual gledatelj da ga ubiješ ne mogu sjetiti kad, gdje, i u kojem kontekstu. Prošvrljam potom po webu, i ispadne da smo tu fotografiju vidjeli u tipa prvoj epizodi, dakle skoro DVA MJESECA ranije!!! Serija je mogla u međuvremenu suptilno podsjetiti na tu fotografiju, mogla ju je nesuptilno ubaciti u previously on – ali jok, serija nije ni na koji način podsjetila, nego je očekivala da ću se sjetiti jednog usputnog detalja sa samog početka serije na koji se otad, koliko sam primijetio, nije više uopće referiralo. Veliki obrat je trebao biti ‘woah! DUDE!’, ali je ispao flah jer su na kraju mogle biti samo dvije moguće reakcije: ili si bio jedan od onih koji su svake epizode iz minute u minutu ažurirali westworld_misterije.xls i opsesivno visili na redditu gdje su prokljuvili obrat već za druge epizode pa ti je bio ‘yeah, dude, GOTCHA’, ili nisi pa ti je bio samo ‘wait, dude… what?’

No svidjelo mi se što su i autori “Westworlda” očito također gledali “Star Trek: TNG” te se pitali kako bi to izgledalo da se holodeckom umjesto uštogljenih dobričina s Enterprisea koriste odurni šupci, i jako su mi lijepe boje. (Admin)

04-the_young_pope

4. The Young Pope
[392 boda / 14 glasova / tri prva mjesta]
“Mladi papa” može višestruko iznenaditi one koji nisu pogledali nijedan Sorrentinov film; oni koji jesu mogu se smatrati donekle pripremljenima. Ono što bi se moglo nazvati popfelinijevskim stilom, što Sorrentino već neko vrijeme razvija na velikom, preneseno je sad i na manje ekrane. Dramske situacije izgledaju kao glamurozne reklame za parfem, ponašanje i izgled likova plešu po rubu karikaturalnosti, a simetrični kadrovi renesansnih ambijenata popraćeni su klupskim hitovima.

I samo ishodište događaja u seriji je svojevrstan šok – neočekivani izbor mladog, masama nepoznatog, američkog kardinala za novog papu. A on tada iznenađuje sve i na svim frontama: javnost radikalnim konzervativnim zaokretom kojim poništava sve napravljeno u pontifikatu prošlog, liberalnijeg i otvorenijeg pape te vraća crkvu korijenima, vatikansku vrhušku opiranjem da prihvati ulogu marionete i maskote koja mu je prvotno namjenjena, a gledatelja inteligencijom i proračunatošću. Iako zna da ima sve preduvjete da bude voljen i obožavan, on želi da ga se boje.

Dok prosječni vjernik u seriji biva odsječen od papine fizičke pojavnosti, pa ga ne može vidjeti čak niti na prozoru bazilike Sv. Petra, gledatelju se pruža uvid u svaki aspekt sakralnog i privatnog papina života, do te mjere da ga vidimo i u crkvi i u uredu i u teretani i na bazenu. Narativni tok često cjepkaju scene pune simbolike isprepletene sa vizijama i sanjarenjima čija je svrha dodati u zabavne i napete, dakle svjetovne, epizode dozu transcendentalnosti i duhovnosti.

Jude Law se odlično uklapa u ulogu lika svjesnog svoje moći, koji čvrsto drži konce svega oko sebe, nagrađuje one koji gledaju pomno, a kažnjava one koji zaključuju prerano. Mladi papa je i Sherlock i Moriarty svog svijeta, pozitivac i negativac, fascinantan i neshvaćen zato jer takav želi biti. Je li papa katolik? Ako je Pio XIII. u pitanju, nemam pojma. (AS)

03-game_of_thrones

3. Game of Thrones
[552 boda / 22 glasa / četiri prva mjesta]
Dva velika pop mita koja nam se zadnjih godina rastvaraju pred (nekad nezahvalnim) očima, imaju sada već dosta jasno razlučive dužnosti: Marvel Cinematic Universe se bavi herojima, “Game of Thrones” nakazama. Svaki mitološki narativ baca mrežu puno preširoko i nikom nije stalo da svakog čvora, ali ljepota im i jest u tome što se moguće za svakakve stvari uhvatiti, pa neke i naknadno zavoljeti a neke naizgled jedini prepoznati. Tako je meni recimo najdomljivija GOT nakaza dosad bio Stephen Dillane u prošloj sezoni, kada se pretvorio u Agamemnona i zasvirao o strune arhetipova na način koji klasični teatar kao uči ali zapravo skroz ovisi o volji muza. Volji koja je čini se stalno blagonaklona GOT-u jer ove godine smo dobili još jednog nijansiranog patrijarha Randylla Tarlyja, mrtvog i time neumrivog Balona Greyjoya, dirljivo transparentnu Melisandre, zrelog Ramsayja Boltona, nevoljku elementarnu nepogodu Brana Starka i napokon potpuno profiliran središnji par franšize, blizance Lannister. I da stoji sama, ta završnica s Ludom Kraljicom Cersei i njenim planom koji se raspliće od jedne do druge tragične neminovnosti bila bi dovoljan dokaz da GOT komotno nadmašuje sve druge tv-prikaze mraka (da, Waltera Whitea i Hannibala i, da, posebno Franka Underwooda). (LJ)

02-horace_and_pete

2. Horace and Pete
[601 bod / 20 glasova / sedam prvih mjesta]
Već od prve minute “Horace i Petea” bilo mi je jasno da gledam odličnu seriju, ali kada se na početku treće epizode na ekranu ukazala Laurie Metcalf u krupnom planu i kada je tamo ostala sljedećih devet minuta, izgovarajući naj, naj, naj… ma, najJEBENIJI monolog koji sam ikada vidjela u bilo kojoj seriji, zaključila sam da gledam nešto skroz posebno. Koji put su mi takvi zaključci, da prostite, za kurac – nikad neću zaboraviti koliko sam se bila oduševila prvim epizodama “True Detectivea” i na akcijskoj sceni snimljenoj iz zraka u četvrtoj epizodi također bila zaključila da je ta serija d šitz, e da bih do kraja sezone kolutala očima ko tinejdžer koliko mi je išla na jetra – ali ovaj put to nije bilo tako. “Horace i Pete” sjeli su mi na najmekši dio mazohističkih sklonosti. Do kraja su mi svoje depresije u deset epizoda iščupali srce iz prsnog koša i još ga onako toplog zgazili teškom čizmom na ljepljivom podu svojeg stogodišnjeg brooklynskog bara. A meni čak ni to nije bilo dosta pa sam još tjednima nakon odgledane serije radosno iščitavala i slušala sve moguće intervjue i podcaste koje je autor serije, Louis CK dao i snimio o svojem remek-djelu. Iako je “radosno” pridjev koji je Louis CK u “Horaceu i Peteu” zatro napalmom.

Ne dajte se, naime, zavarati opisima u kojima se ova serija naziva humornom dramom, dramedijom ili dramom s elementima komedije. Bullshit. Da, seriju je napisao i u njoj glumi jedan od najcjenjenijih stand-up komičara današnjice, Louis CK, i u njoj se kao gosti za šankom pojavljuju Nick DePaolo, Steven Wright i Amy Sedaris, pa sve to nije moglo proći bez pokojeg hihota. No serija je zapravo punokrvna drama, drametina… ma, nemojmo si lagati, to je prava pravcata TRAGEDIJA grčkog tipa, tragedija u kojoj na kraju sve ode u tri mile pičke materine, a vi, kao gledatelj, shvaćate da drugačije nije moglo ni biti jer je krčma u koju ste zašli s dvojicom njihovih nesretnih vlasnika nije samo obiteljsko nasljeđe, nego i njihova zla kob, njihova hamartija. Ne mogu je zbaciti s grbače, a najebat će zajedno s njom tako da ni sami nećete moći vjerovati koliko nisu imali šanse. Ne samo za hepiend, nego ni za neki malo manje užasan end.

I ne, nisam vam time ništa spojlala. Vjerujte mi, nemate pojma koliko će sve do kraja otići dođavola.

No dobro, da se odmaknem od radnje i njezine poetičke odrednice, napisat ću još par štikleca koje sam saznala slušajući podcaste u kojima je Louie govorio o seriji. Kada je odlučio da mu je puna kapa “Louieja” i da mu treba odmor od rada za FX, Louis CK je odlučio da želi snimiti nešto potpuno sam. Za svoje pare, bez ičijeg drugog utjecaja, bez ikakvih najava, u potpunoj tajnosti. Pravo je čudo što je u tome i uspio jer je u seriju uključio neka vrlo, da se izrazim predsjednički, visokoprofilna imena, kao što su Steve Buschemi, Jessica Lange i Alan Alda, a u procesu odabira glumaca razgovarao je s još nekolicinom pripadnika holivudske teške kategorije, primjerice, s Joeom Pescijem i Jackom Nicholsonom.

Joe Pesci bio mu je i prvi izbor glumca koji je trebao igrati strica Petea, uloga je bila napisana za njega, ali Pesci, koji je vrlo spremno sudjelovao u kreiranju lika strica Petea, od samog početka nije bio baš pretjerano oduševljen angažmanom u seriji jer mu se jednostavno nije dalo radit. Pa je na kraju odjebo Louieja i iako mu ovaj – barem tako kaže – nije suviše zamjerio, nakon toga se našao u gabuli. Drugi glumac koji mu je pao na pamet – Jack Nicholson – odmah mu je rekao da on ima osam banki, da želi samo sjediti u dvorištu na ligeštulu i čitati knjigu ilitiga nou čens in hel da ću ti ja sad nešto RADIT. Jadan Louie nije više znao što će sa stricem Peteom, a onda mu je Lorne Michaels predložio da uzme Alana Aldu. “To mi se uopće nije svidjelo”, kaže Louie. “Obožavam Alana, odličan je glumac i super komičar, ali on je još od ‘M.A.S.H.’-a naovamo pozitivac, ljubimac publike, dobrica. A ja sam trebao nekoga tko može glumiti šupčinu, odvratnog tipa, zajedljivog gada. Činilo mi se da Alan to jednostavno ne može.” Lorne Michaels ipak ga je nagovorio da Aldi pruži barem jednu priliku, da ga pusti da jedanput pročita ulogu i da bi ga ovaj mogao iznenaditi i sve je ostalo legenda. Alan Alda kao uncle Pete savršeno je uvjerljiv kao šupčina, odvratan tip i zajedljiv gad. Louis CK pokazao je da može izvrsno odglumiti i ljude koji su potpuno drugačiji od njega (Horaceova oca). Edie Falco pokazala je da može odglumiti bilo što. Na kraju se serije pojavio čak i Angus T. Jones – onaj mali koji je glumio pola muškarca u “Dva i pol muškarca”.

Ali Laurie Metcalf… iako je njezina uloga u zlokobnom sunovratu Horacea i Petea naizgled majušna, njezinih ćete devet minuta pred kamerom sigurno zapamtiti zauvijek. Iako ni ona nije bila prvi Louiejev izbor za tu ulogu (nikada, BTW, nije otkrio koja je glumica bila prvi izbor), ono što je izvela u ovoj seriji ravno je čaroliji. Baš kao i cijela serija, koja, po svim pravilima televizijske produkcije i distribucije nikada nije trebala uspjeti, a pretvorila se u jednu od najhvaljenijih serija 2016. godine i u legendu koja će se još dugo prepričavati među tvorcima TV-serija. Sasvim zasluženo. (ZP)

01-stranger_things

1. Stranger Things
[611 bodova / 25 glasova / tri prva mjesta]
Što uopće više reći o ovom ljubavnom pismu osamdesetima, kad je već toliko toga napisano, i kome, kad su je skoro svi pogledali odmah nakon što je izašla? Mogu samo napisati što je meni osobno učinila tog ljeta 2016., kada sam se u užarenom gradu oporavljala od operacije i davila se u samosažaljenju što mi kožu nagriza sol od ljetnog znojenja u krevetu, umjesto da ju hrani ona zdrava, morska. Provela sam noć bindžajući je bez pauze, sva usproustana od te madlenice dok su me reference malo mazile, malo šamarale, naizmjence. Reagirala sam isto kao nekoć kad sam kao dijete bolesna gledala “Gooniese” po deseti put, kroz rupicu na plahti piljila u “Halloween” ili “Carrie”, unatoč roditeljskoj zabranili da ih gledam jer poslije horora loše spavam, ili žicala tatu da kupi koštice prije ulaska u kino Zagreb na “E.T.” Glasno sam se smijala i podjetinjeno pljeskala rukama, rasplakala se kao idiot kad sam se sjetila kako sam na “Should I Stay Or Should I Go” prohodala s jednom važnom davnom ljubavi. Preplavljivala me amfetaminska milina pri reminisciranju o tome kako sam zavoljela televiziju i pop kulturu. Ne sjećam se kada me je nešto tako zašarmiralo i izulo iz cipelica premda, ruku na srce, “Stranger Things” svakako nije najbolja serija na svijetu, niti joj je priča najoriginalnija. Ta su me djeca nakratko vratila u neko sretnije vrijeme, kada se neizvjesna budućnost nije činila zastrašujućom nego prepunom mogućnosti, kad sam bahato mislila da imam vremena za sve i nisam kalkulirala sa životnim odlukama. A sigurna sam da nisam jedina koja sam gledanjem imala ovakve senzacije, jer tako su je dizajnirali, odlučni se malko poigrati djecom u koži četrdesetogodišnjaka, osvijestiti nam starenje i prolaznost. Baš je to kurvanjski odigrao Netflix, ali hvala mu na tome, spasio mi je depresivno ljeto i osvijestio da sam ušla u onu životnu dob kad nostalgija vreba iz mraka i zaskoči bez najave kao ono đubre Demogorgon. A kad pomisliš da si ju uspješno ubila, evo je u drugoj sezoni. (JS)

(pisali: Administrator, Ante Spahija, Leonard Jurić, Zrinka Pavlić, Jelena Svilar)

Goriline naj serije 2016: #50-#21

Siječanj 12, 2017 by

insecure

50. Insecure [43 boda / 4 glasa]
49. War and Peace [44 boda / 2 glasa]
47. Gotham / Speechless [45 bodova / 2 glasa]
46. You’re the Worst [45 bodova / 5 glasova]
45. Sherlock: The Abominable Bride [46 bodova / 2 glasa]
44. Orange Is the New Black [50 bodova / 4 glasa]
43. Crno-bijeli svijet [51 bod / 3 glasa]
42. South Park [55 bodova / 4 glasa]
41. The Expanse [57 bodova / 3 glasa]
40. The Night Manager [57 bodova / 4 glasa]
39. One Mississippi [64 boda / 3 glasa]
38. House of Cards [64 boda / 3 glasa]
37. Brooklyn Nine-Nine [69 bodova / 4 glasa]
36. Eric Andre Show [70 bodova / 2 glasa]
35. Gilmore Girls: A Year in the Life [70 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
34. Girls [70 bodova / 4 glasa]
33. The Man in the High Castle [70 bodova / 4 glasa]
32. This Is Us [75 bodova / 5 glasova]
31. Transparent [88 bodova / 5 glasova]
30. Daredevil [88 bodova / 5 glasova]
29. Flowers [90 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
28. Crazy Ex-Girlfriend [95 bodova / 5 glasova]
27. Better Things [96 bodova / 6 glasova]
26. Narcos [99 bodova / 6 glasova]
25. Trapped (Ófærð) [108 bodova / 5 glasova]
24. Silicon Valley [111 bodova / 9 glasova]
23. BrainDead [113 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
22. Rectify [116 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
21. Happy Valley [122 boda / 6 glasova]

Gogini omiljeni koncerti 2016.

Siječanj 12, 2017 by

S obzirom na to da godina još uvijek ima samo 365 dana – iako je netom pozdravljena 2016. imala čak i jedan dragocjeni dan više! – logično je da se pojačana frekvencija odlazaka u kino morala obrnuto proporcionalno odraziti na nekim drugim poljima. Spojim li to s ionako nešto sitno smanjenom ponudom te s u prošlom postu spomenutim manjkom generalne volje, dobivam znatno niže koncertne brojeve u odnosu na one iz zlatnih dana s početka desetljeća, ali koji su svejedno sasvim u skladu s lanjskima. Dakle, u 2016. godini posjetio sam ukupno 79 koncerata 101 različitog izvođača (a sve skupa je riječ o 124 pojedinačna nastupa), što opet jest jedan odlazak na koncert svakih četiri-pet dana, ali i dalje je pedesetak manje u odnosu na neka druga vremena. Tako da i ovaj post nastavlja u tekstu za koncertnu 2015. godinu priznato zapravo tek osobno svođenje računa popisima opsjednutog fanatika, a manje nekadašnje opravdano, makar djetinjasto, hvalisanje energijom i predanošću. Realno, prečesto sam si dopuštao pred-selekcijom afiniteta i interesa otpisivati planove odlazaka na gigove bendova kakve i koje bih nekad – pa i ubuduće – uživo provjeravao bez krzmanja, stoga je ovaj popis omiljenih mi koncerata 2016. još i znatno više osoban nego prijašnjih godina, a manje zaista ponajviše relevantan presjek gradskih (i onih u blizini) koncertnih zbivanja na koji možete naići.

Raspored po mjesecima zorno svjedoči kada sam imao najviše volje i energije i ljubavi za život: siječanj 2, veljača 7, ožujak 9, travanj 10, svibanj 10, lipanj 6, srpanj 6, kolovoz 2, rujan 8, listopad 5, studeni 10, prosinac 4; a kao i lani, samo s totalno gigantskim ukupnim brojem, pobjedu su odnijeli najljepši Sleepyheads, koje sam u jednoj od varijanta (cijeli bend, gitarski duo, solo Šuvi) uživo slušao ne baš sićušnih 15 puta. Osim njih, više puta sam gledao i slijedeće domaćine: Thee Melomen i The Marshmallow Notebooks (različite postave) po 3, a Pipse, Debele, Esc Life, Alena Čelića i legendu Kensingtona Limu dvaput. I, prije listanja 40 omiljenih mi koncertnih nastupa 2016. godine još samo da ponovim ključna pravila – dakle, koncert se broji sistemom jednog ulaska u koncertni prostor (primjerice, festival SuperUho se broji kao tri koncerta, po jedan za svaki dan, a ne za svaki bend) (iako uopće nisam išao na SuperUho, što je također znakovito za kakav sam to lani ukupno bio, ali i za njegovu ponudu), a na donjoj su ljestvici poredani pojedinačni nastupi, čije sam izbore i neizbore kao i uvijek spreman pojasniti u komentarima, ali sjećanje srca je dokazano prevrtljiva i mušičava kategorija. Da budem najpošteniji prema srcu, top 10 bi komotno mogli napunit samo Sleepyheads plus Beach Slang i Brian, ali bit će malo varanja propozicija, jebemu miša.

  1. SLEEPYHEADS, Jiggy Bar, 15.10. / Jiggy Bar, 09.07. / INmusic festival, Jarun, 22.06. / SLEEPYHEAD, Spunk , 05.02.
  2. BEACH SLANG, Močvara, 10.02.
  3. GRANT-LEE PHILLIPS, Orpheum, Graz, 21.04.
  4. PASI, Tvornica, 23.04.
  5. RENATO METESSI I ZVIJEZDE, Hard Place, 16.04.
  6. SLIM CESSNA’S AUTO CLUB, mali pogon Tvornice, 01.10.
  7. PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS, Vintage Industrial Bar, 03.03.
  8. MY BUDDY MOOSE, Vintage Industrial Bar, 22.12.
  9. BRIAN FALLON & THE CROWES, Arena, Beč, 17.04.
  10. RICHMOND FONTAINE, Močvara, 01.11.
  11. THE TALLEST MAN ON EARTH, Kino SC, 15.09.
  12. DAMIEN JURADO, Močvara, 07.07.
  13. WILCO, INmusic festival, Jarun, 22.06.
  14. LAURA STEVENSON, mali pogon Tvornice, 15.05.
  15. DEBELI PRECJEDNIK, Močvara, 07.05.
  16. FRANKIE COSMOS, Močvara, 17.09.
  17. PEEWEE MOORE, Route 66, 21.09.
  18. NOVEMBAR, 15. rođendan Terapije, KSET, 23.04.
  19. KENSINGTON LIMA, Booksa, 27.10.
  20. PROTOMARTYR, mali pogon Tvornice, 19.04.
  21. MAŠINKO, KSET, 05.11.
  22. ALEN ČELIĆ, Turska kula, Split, 13.08.
  23. ILL WIND, Attack!, 06.03.
  24. THE XX, Boćarski dom, 28.11.
  25. SHEARWATER, INmusic festival, Jarun, 22.06.
  26. STATE CHAMPION, Močvara, 23.11.
  27. RYLEY WALKER, Močvara, 05.02.
  28. THE CORAL, INmusic festival, Jarun, 20.06.
  29. RATBOYS, Attack!, 13.09.
  30. THEE MELOMEN, Spunk, 22.01.
  31. THE VIEW, mali pogon Tvornice, 09.02.
  32. AMY LAVERE & WILL SEXTON, Klub., 26.04.
  33. NEŽNI DALIBOR, KSET, 25.03.
  34. STRAY DOGG (DUKAT), KSET, 25.10.
  35. KREŠO I ŽUVI, mali pogon Tvornice, 02.04.
  36. THE MARSHMALLOW NOTEBOOKS, ispred Bookse, 16.06.
  37. FREAKWATER, Močvara, 28.09.
  38. DESTRUCTION UNIT, Attack!, 11.07.
  39. DOWSING, Attack!, 13.09.
  40. FNC DIVERZANT, Punk Romantika, Attack!, 13.02.

Goriline naj serije 2016: #10-#6

Siječanj 11, 2017 by

10-the_crown

10. The Crown
[189 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Nakon što se s Georgeom Michaelom i Carrie Fisher pokazalo da dvijetisućešesnaesta čak ni u samoj svojoj završnici ne posustaje sa smrtima slavnih – teško je bilo ne dočekati informaciju da se Kraljica Elizabeta razbolila s izvjesnom dozom optimizma i anticipacije. I taman čovjek lijepo pripremi yass kween i dancing banana gifove ususret sretnoj vijesti, a kad ono… Ćorak. Bah! Ma mislim, što sam se uopće ponadao, pa ta će nadživjeti Jožu Manolića i sve nas skupa!

Jedini dobar monarh je IMHO mrtav monarh (ili bar, ajde, ekspropriran!), i teško mi je dokučiti zašto većinska britanska javnost i dalje tako svesrdno podržava svoje hereditarne vjekovne überhljebe… Mada opet, i kraljevska obitelj je svjesna koliko je to krhki aranžman, pa je u “The Crown” – koja pokriva vladavinu kraljice Elizabete II, od preuzimanja krune nakon smrti kralja Georgea pa nadalje (svaka sezona bi navodno trebala pokrivati kojih desetak godina vladavine) – zatječemo pri kraju tranzicije iz bitnog političkog faktora u nacionalnu maskotu, kad joj je preostalo još jedino odrađivati dobar PR kako “podanici” ne bi masovnije došli sebi i zaključili da koji im će to kurac, pa ono, ovdje je katran, ovdje je perje, oćete se sami poslužiti ili da vam pomognemo šutnuvši vas nogom u vašu kraljevsku veleguzicu?

Netflix je utukao nemile pare u ovo, cca sto milijuna funti se cijedi s ekrana, ali džabe bi to bilo da nije dobrog scenarija koji izbjegava klopke fabriciranja suvišne melodrame. Ne uvijek, naravno (npr. lik Churchillove tajnice je potpuno izmišljen, princeza Margaret sa svojim ljubavnim peripetijama u medijima nije imala tretman nalik onome princeze Diane…), i što se mene tiče moglo se i bez tih slobodnijih izleta u maštu, ali su nasreću svedeni na minimum: drama mahom proizlazi iz stvarnih povijesnih situaciju u kojima su se nalazili stvarni povijesni likovi, i za to “The Crown” zaslužuje aplauz. Kao i za to kako iscrpno pokazuje koliko može biti teško čak i kad ti je posao da maltene sjediš na guzici, kako to može nažuljati ne samo guzicu nego i dušu, pružajući uvid u osobnu žrtvu koju je Elizabeta podnijela kako bi postala i ostala kraljica – ali i konstantan uvid u vampirsko zlo monarhijskog smeća. Sve to, plus KORGIJI! (TK)

09-atlanta

9. Atlanta
[206 bodova / 10 glasova]
“Twin Peaks with rappers,” veli Glover. I ambicioznije od toga zapravo. Lynch je iz sapuničarskog setinga izvlačio porugu, horor i meditativni ugođaj. Glover koristi stara scenaristička sitcom-rješenja ali osim ruganja i meditativnosti (uz pokoji egzistencijalni horor) pokušava iz njih iscijediti i one njihove izvorne funkcije: empatiju, komunitarnost, terapeutski učinak. Znači milenijalski “Cosby Show”, što se u moru “Seinfeldova” doživljava ko stvarno osvježavajuća struja. (LJ)

08-the_americans

8. The Americans
[211 bodova / 8 glasova / dva prva mjesta]
Već četiri sezone konstantno i konzistentno najbolja serija na svim televizijama toliko je konstantno zanemarivana i konzistentno podcjenjivana da sam je i sám smjestio na drugo mjesto premda sam (konstantno i konzistentno) svjestan da je riječ o (konstantno i konzistentno) najboljoj seriji na svim televizijama. Ipak, unatoč najboljosti, što konstantnoj što konzistentnoj, “Amerikanci” ne prestaju iznenađivati: osma epizoda, ‘The Magic of David Copperfield V: The Statue of Liberty Disappears’, režijski debi Matthewa Rhysa (da još malo popričamo o konstantnoj zanemarenosti i konzistentnoj podcijenjenosti? J’accuse! Dajte mu sve Emmyje ODMAH I SAD!), perolakom elegancijom mijenja čitavu igru i zamazuje nam oči kako samo ova serija to zna. Ali, jebiga, nemoš protiv zmajeva! 🙂 (TT)

07-bojack_horseman

7. BoJack Horseman
[297 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“- Dad, you promised we were gonna play catch and then we’d listen to your favourite Harry Chapin song together! You never told me what it was!
– It’s ‘Cats in the Cradle’, but don’t listen to it now!
– I’m gonna listen to it now!”

Koja je moja teorija o “BoJacku”, pitate? Ne pitate? Svejedno ćete ju čuti. Raphael Bob-Waksberg imao je fantastičan scenarij o paradoksalnoj prirodi uvjeta za ostvarenje sreće i životne uravnoteženosti kroz balansiranje etike i uspjeha, popularnosti i iskrenosti, altruizma i zdrave skrbi o sebi. Taj je scenarij bio apsolutno bolji od svih sličnih koji su se fokusirali na temu stvarnih, umišljenih i forsiranih identitetskih kriza i anksioznih poremećaja privilegiranih klasa u ovim jeftinim sadržajima overklokanim vremenima u kojima smo kroz fetišiziranje imovine i zapostavljanje stvarnih znanja i umijeća izgubili smisao i svrhu da blablablablabla. Raphael Bob-Waksberg na dan se obljetnice očeve smrti kojeg je pregazila jahta na prikolici koja je imala neispravne kočnice strašno napio, a njegova dva brata, divlji bro tipovi koji navijaju za sve sportske klubove iz Bostona, nacrtali su mu kurce na čelu i uslikali ga u kompromitirajućoj pozi s maloljetnom sestrom koja je učestvovala u spaćki (Go Bruins!). Ne možete mi to učiniti – vikao je na svoju braću i sestru, ali na engleskom, You can’t fucking do this to me, i tako dalje – imam ideju za show o identitetskim krizama i anksioznim poremećajima privilegiranih u ovim jefitinm sadržajima overklokanim vremenima koji će osvojiti Emmy! Nije ih, nažalost, bolio kurac za to. Postoji li išta što mogu učiniti da slike ne izađu u javnost – pokleknuo je na kraju Bob. Znam da mu to nije ime, ali ja ga volim tako zvati, dok gledam seriju govorim – Bravo Bobe, zakon!, kad mi se nešto svidi. Možeš – rekli su oni – Neka sve ostane isto samo ti je glavni lik KONJ, tehehe. Kakvi šupci.

“I am drowning. And cats hate drowning.”

Teško je bilo probiti se kroz taj whimsical stil humora animiranih serija sa životinjskim likovima prve sezone i uvidjeti stvarni hamartijski kvalitet “BoJack Horsemana”. Ova serija suprotstavlja humor i životnu tragediju na suptilan način, ali s okrutnim posljedicama. Glavni su likovi, što se u ovoj sezoni možda najjasnije vidi, zapravo jedna ličnost, razgranata u više njih kako bi svaka nosila određenu egzistencijalističku traumu koja ju definira. Na ovaj način scenarij može poentirati žestinom i preciznošću mesara u japanskom restoranu wagyu govedine. Zbog toga se i fanovi često identificiraju s više likova odjednom. Nesigurnost, ljubomora, očaj ili suočavanje s neuspjehom da se suštinski promijenimo rezoniraju s našim osjećajima čak i kada  pripadaju dramski suprotstavljenim likovima.

I “BoJack” kao i većina serija robuje toj problematičnoj epizodnoj dinamici. Gledamo li ju u cjelini (a kako bi drugačije) postoje određene mrtve točke u narativu i poigravanja s tempom priče, uglavnom kroz razvlačenja u središnjem dijelu sezone kako bi se postavio eksplozivan kraj, ali pisci ove serije su on a NEW LEVEL u odnosu na konkurenciju, što bi rekao A$AP Ferg. Imam puno povjerenje u autore da će i četvrta sezona biti najbolje od televizijske i streaming platforms produkcije što postoji. Ili misterpeanutbutterovski rečeno: “It’s gonna be great, as it always is, from my perspective.” (GP)

06-the_night_of

6. The Night Of
[322 boda / 16 glasova]
Ljeto u američkim TV-kućama obično je rezervirano za manje zahtjevne serije koje brzo zaboravimo. No prošlog ljeta, kao nikad dosad, imali smo nekoliko serija koje su ušle jako visoko na mnogim godišnjim listama. Jedna od takvih je i HBO-ova “The Night Of” (“Kobna noć”), nastala po BBC-jevoj seriji “Criminal Justice”. Posljednje je to ostvarenje u produkciji Jamesa Gandolfinija, koji je trebao i igrati ulogu odvjetnika Jacka Stonea. Nakon njegove smrti trebao ga je zamijeniti Robert De Niro, no na kraju je uloga ipak dodijeljena Johnu Torturu, koji je briljantan. Ipak, seriju nosi i Riz Ahmed kao Nasir Naz Khan, uzorni student pakistanskog porijekla, koji posudi očev taksi kako bi se odvezao na tulum. No u taksi uđe zgodna Andrea (So-fia Black D’Elia), s kojom Naz završi u krevetu, uz obilje alkohola i droge. Budi se pred jutro i nađe je brutalno izbodenu nožem. Naz se ubrzo nađe u zatvoru, a njegov slučaj dobije odvjetnik Stone koji se tu večer našao u policijskoj postaji.  Iako se Naz čini kao dobar dečko, ne možemo a da se ne zapitamo je li Nazov nevini izgled i dobrota samo navlakuša i je li moguće da je on zaista ubojica?

Gledateljima naviknutim na CSI i slične serije u kojima se sve odmah dozna u jednoj epizodi “Kobna noć” možda će biti malo prespora. No sladokuscima naviknutim na remek-djela kao što je “Žica” ovo će biti prava poslastica, koja nas polako uvlači u misterioznu priču. Poveznica sa “Žicom” je i genijalni Michael Kenneth Williams u ulozi Freddieja. Glumac koji je u “Žici” portretirao Omara Littlea i u “Kobnoj noći” je strah i trepet za kriminalce u zatvoru, a Naz shvaća kako će preživjeti jedino uz njegovu zaštitu, no to znači i prelazak među loše momke.

Teško se možemo sjetiti serije u kojoj se tako vješto isprepleću različite, i to vruće, problematike. No, u Kobnoj su noći to itekako uspjeli, i to uz savršeno doziranu napetosti do samoga kraja. Zaviriti u pravosudni i zatvorski sustav moderne Amerike, u problem rasizma i vjerske nesnošljivosti, i sve to uspjeti strpati u jednu sezonu, nevjerojatna je vještina. I zato, kapa dolje, dajte da vidimo i drugu sezonu. (SM)

(pisali: Tonći Kožul, Leonard Jurić, Teo Tarabarić, Goran Pećanac, Samir Milla)

Gogini omiljeni kino filmovi 2016.

Siječanj 11, 2017 by

Ne niječem da jesam majstor iznevjerivanja i kršenja obećanja, ponajprije onih danih samom sebi, ali katkad poneka od njih i izvršim! Kao što je najavljeno, s godišnjim ljestvicama za 2016. godinu – standardni trozubac kino filmova, koncerata te muzičkih albuma – neću odugovlačiti kao što sam to bio napravio s njihovim neposrednim prethodnicama, koje sam objavio prije tek koji tjedan. Vraćam se svojemu ustaljenom i zaista mi se čini najlogičnijem ritmu čekanja da godina i službeno iscuri pa onda, negdje polovicom siječnja, davanja svojih rangiranih sudova ovih relativno nebitnih periferija koje mi svejedno život čine životnijim od gotovo svega drugog. Pravila za ljestvicu kino filmova su, naravno, ostala ista te kažu da se računaju svi filmovi koji su u pripadajućoj godini barem jednom prikazani u nekoj hrvatskoj kino dvorani, bilo igranjem na redovitom repertoaru, bilo jednom jedinom projekcijom specijaliziranog festivala, a nevažno je jesam li ih od sveukupno 46 – ako sam ikad kino koristio za bijeg od sebe i svega, to je bilo lani – osobno gledao u kino dvorani ili na laptopu, kakvih je ipak bilo znatno manje. Od 14 starijih ili u naša kina još ne pristiglih filmova koje sam u tom periodu premijerno pogledao doma posebno su me oduševila dva muzička dokumentarca, ‘Cure For Pain: The Mark Sandman Story’ te ‘Oasis: Supersonic’, a od igranih mi se baš jako dopao ‘Mistress America’, a pinkicu manje ’10 Cloverfield Lane’. Serije i dalje gledam vrlo sporadično jer mi se nakon poslom obaveznih 5-6 sati televizije dnevno najčešće ne da razonodu tražiti na istom kompjutorskom ekranu, tako da sam se opet najljepše družio sa starim favoritima, od kojih je zapravo samo ‘Game Of Thrones 6’ stara serija, ali prezabavna ‘Preacher’ je rađena po stripu koji obožavam, a prebolna ‘Horace And Pete’ je Louiejevo čedo, tako da nije bilo upitno hoćemo li kliknuti. Od guilty pleasurea sam do kraja poludio za ‘Are You The One?’, čije su treća i četvrta sezona bile još epskije bolidne. Sve izbore i neizbore sam uvijek spreman objasniti u komentarima, a meni najdražih 20 kino filmova su ovi:

  1. TE LUDE 80-E!! (Everybody Wants Some!!)
  2. DOLAZAK (Arrival)
  3. PROČIŠĆENJE: IZBORNA GODINA (The Purge: Election Year)
  4. OKLADA STOLJEĆA (The Big Short)
  5. MRSKA OSMORKA (The Hateful Eight)
  6. BROOKLYN
  7. DOBRI MOMCI (The Nice Guys)
  8. ČUDO S HUDSONA (Sully)
  9. SPOTLIGHT
  10. POVRATNIK (The Revenant)
  11. OPASNOST IZ DUBINE (The Shallows)
  12. LJUBAV I PRIJATELJSTVO (Love & Friendship)
  13. AVE, CEZARE! (Hail, Caesar!)
  14. PAKAO NA HORIZONTU (Deepwater Horizon)
  15. NOĆNE ŽIVOTINJE (Nocturnal Animals)
  16. PONOVNO LJUBAV (Tumbledown)
  17. INFILTRATOR (The Infiltrator)
  18. IGRA NOVCA (Money Monster)
  19. NERVE
  20. DOKTOR STRANGE (Doctor Strange)

Goriline naj serije 2016: #87-#51

Siječanj 11, 2017 by

searchparty

87. Search Party [18 bodova / 4 glasa]
86. Luke Cage [19 bodova / 2 glasa]
84. The Fall / Kim’s Convenience [20 bodova / 1 glas]
74. 1992 / Colony / Divorce / Hap and Leonard / Lethal Weapon / Mars / One of Us / Shetland / Shooter / Y Gwyll (Hinterland) [21 bod / 1 glas]
70. Awkward / Bloodline / Crisis in Six Scenes / The Flash [23 boda / 1 glas]
69. Halt and Catch Fire [23 boda / 2 glasa]
66. Bob’s Burgers / Faking It / Please Like Me [26 bodova / 1 glas]
65. 11.22.63 [26 bodova / 3 glasa]
63. The Durrells / Suits [27 bodova / 1 glas]
62. The Missing [27 bodova / 2 glasa]
61. Idiotsitter [28 bodova / 2 glasa]
60. Unbreakable Kimmy Schmidt [28 bodova / 3 glasa]
59. Bosch [29 bodova / 3 glasa]
58. Goliath [33 boda / 3 glasa]
57. Quarry [35 bodova / 1 glas]
56. Ash vs Evil Dead [36 bodova / 2 glasa]
55. The Good Wife [37 bodova / 3 glasa]
54. The Venture Bros. [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
53. Dirk Gently’s Holistic Detective Agency [41 bod / 2 glasa]
52. The Girlfriend Experience [43 boda / 2 glasa]
51. The Affair [43 boda / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #15-#11

Siječanj 10, 2017 by

15-veep

15. Veep
[146 bodova / 9 glasova]
Svaka epizoda “Potpredsjednice” komotno može funkcionirati kao oda talentima i integritetu Julije Louis-Dreyfus, no, zatreba li vam ikad krunski dokaz o raznovrsnosti i potenciji njezinih nadnaravnih moći, epizoda se zove ‘Mother’, četvrta je u petoj sezoni, pokažite je tom dosadnom skeptiku ili prokletom nevjerniku i dopustite mu da se zabezekne. Ingeniozno orkestrirano podudaranje smrti njezine majke s krahom njezinih nada da će joj opetovano prebrojavanje glasačkih listića u Nevadi donijeti prednost na predsjedničkim izborima, unutar manje od pola sata demontiralo je, remontiralo, srušilo i ponovno sagradilo mukotrpno zidanu i još trpnijom mukom održavanu fasadu nedodirljive, hladne, distancirane, politics-as-usual Seline Meyer, a ova nadnaravno moćna televizijska božica nijansirala je svaku svoju repliku i najsitniju gestu kako bi nam u svakom djeliću kadra iznosila potpun i precizan izvještaj o trenutnom stanju narečene fasade, sve do zadnjeg zrnca najfinije betonske prašine. U procesu od nas nije tražila ni da je volimo niti da s njom empatiziramo; dapače, posve je dehumanizirala ionako granično sociopatski narcisoidnu Selinu i beskompromisno je potegla u glib neobranjivih riječi i postupaka – ali nekom alkemijskom formulom postigla je da je na kraju epizode napokon vidimo kao čovjeka, da se suživimo s njom kao s jednom od nas, da njezinu nehumanost doživimo kao krik ljudskosti i uzmemo je u zaštitu, štiteći zapravo sami sebe od vlastitih neobranjivosti kojih se stidimo i od kojih se ograđujemo.

Ovakva jedna epizoda opravdala bi i postojanje neusporedivo slabijih serija, no „Potpredsjednici“ ne trebaju opravdanja: čak i nakon – mislim da nije u pitanju samo moj subjektivizam – dosad uvjerljivo najslabije sezone, “Veep” ostaje zlatni standard (ne samo američke) (i ne samo televizijske) političke komedije. Odlaskom Armanda Iannuccija s kormila serije, lagano smo skliznuli na teritorij klasičnog sitcoma. Operetno farsične bedastoće poput Jonahove kongresne kampanje, Selininog „kozmetičkog zahvata“ ili čitavog fijaska s potpredsjedničinim indiskretnim tvitanjem, poneka amaterski loše odrađena komedija zabune (‘Camp David’, gdje Selina organizira tajni susret s kineskom delegacijom, vjerojatno je najslabija epizoda čitave serije) i poneki posve neuvjerljiv cjelosezonski zaplet (ne vjerujem ni da bi Trump svojoj djeci dopustio da snimaju dokumentarac o svakodnevici Bijele kuće), bili bi možda primjereniji kakvoj “Modernoj obitelji” doli ovome draguljčetu, no svemu tome unatoč “Potpredsjednica” ne samo da ne gubi svoj žalac i relevantnost, negoli se čak uzdiže i iznad vlastitog materijala, kadikad na plećima svog karizmatičnog i oduševljavajuće uigranog ansambla, katkad na inspiriranim one-linerima i najmaštovitijim psovkama koje ljudski um može opsovati, a ponajviše zahvaljujući dirljivo brižnom inzistiranju da se, makar gdjegdje i krivim rukavcima, radnja i likovi koji je nose usmjeravaju točno, precizno i logično.

“Potpredsjednica” je još uvijek itekako zdrava – ma što zdrava, puca od zdravlja! – i svako svoje skretanje s pravog puta opravdava slijetanjem na željenu destinaciju. Jonahovo novoizboreno kongresovanje nesumnjivo nam u sljedećoj sezoni donosi smijačinu do popišanih gaća, Catherinin dokumentarac pobrinuo se da pretposljednja epizoda sezone bude ništa manje doli antologijska, a neumoljivo sporovozno iščekivanje konačnog raspleta predsjedničkih izbora na kraju nas je dovelo do šokantne separacije naslovne junakinje od istoimene istonaslovne političke funkcije pa smo do povratka serije ostavljeni u potpunom mraku, bez ikakve naznake kako će, u kojem smjeru i s kolikim trajanjem “Potpredsjednica” ići dalje. Ali tu sam, ma kako, ma kamo i ma koliko me dugo vodila. Ova serija naprosto zna što radi i radi to jebeno dobro. (TT)

14-black_mirror

14. Black Mirror
[156 bodova / 10 glasova]
Mračna, cinična i distopijska serija “Black Mirror” vratila se krajem 2016. u svojoj trećoj sezoni. Kako to obično biva, seriju koja se u prve dvije sezone emitirala na britanskom Channel 4 sad je kupio moćni Netflix i naručio po šest epizoda u trećoj i četvrtoj sezoni. U većini tih epizoda serija je slična prijašnjim sezonama, osim što su sad protagonisti u četiri epizode Amerikanci. Ponovno iza nje stoji kreator i scenarist Charlie Brooker, a rezultat je da je razina cinizma ipak manja. Doduše, naći će se tu i epizoda koje vas na kraju ostave s mučninom u želucu (ne baš poput čuvene epizode u prvoj sezoni kad je britanski premijer morao spolno općiti sa svinjom da spasi člana kraljevske obitelji), ali ima i onih koje ćete na kraju dočekati s osmijehom na licu. Takva je, primjerice, četvrta epizoda nazvana ‘San Junipero’ u kojoj Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis igraju mlade djevojke koje 1987. stižu u turistički gradić prepun mladih željne zabave, ili se bar tako čini. Epizoda odiše nostalgijom za prošlim vremenima, a po dobrom starom običaju, na kraju je pravi obrat, koji nas ne ostavi ravnodušnim. Prva epizoda zvana ‘Nosedive’ vodi nas u svijet u kojem se sve akcije ocjenjuju u stvamom vremenu, a ljudi iznad glave imaju prosjek, baš poput vozača Ubera. Oni s prosjekom iznad 4,7 su elita kojioj se svi žele približiti, dok oni s nižim prosjekom ne mogu naći ni posao. Dobra je i šesta epizoda u kojoj policijski detektiv istražuje seriju misterioznih ubojstava, povezanih s društvenim mrežama.

Brooker nam, dakle, ponovno obrađuje teme koje jesu znanstvena fantastika, no vrlo lako su ostvarive. Zbog toga “Black Mirror” i spada među najbolje serije prijašnjih godina. One koje nas natjeraju da nakon svake odgledane epizode dobro razmislimo o tome što smo gledali i zapitamo se u kakvom svijetu živimo. Nadamo se samo da Brookerova kreativnost neće u idućim sezonama biti još sputanija. Znate kakvi su Amerikanci. (SM)

13. Better Call Saul
[158 bodova / 9 glasova]
Kroz dosadašnje dvije sezone, te kroz najmanje još jednu najavljenu, radnja prati uspone i padove sitnog kaznenog odvjetnika Jimmyja McGilla. Serija je nastala kao prequel serije “Breaking Bad”, istog autora Vincea Gilligana, te priča priču jednog od najpopularnijih sporednih likova. Uz pomalo specifičan ritam radnje, serija je fokusirana na likove i situacije, a osim super-realističnih i ponekad dubokih dijaloga, najveći biser su zapažena glumačka ostvarenja, u prvom redu maestralnog Boba Odenkirka, u obje sezone nominiranoga za Zlatni Globus. Osim ljubitelja sirovog realizma Vincea Gilligana, u seriji ću uživati svi oni koji cijene kvalitetnu dramsku radnju, pametne dijaloge i vrhunsku glumu. (HT)

12-fleabag

12. Fleabag
[182 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
“Fleabag” je na prvi pogled još jedna od sve učestalijih suvremenih komedija s umiješanim dramskim i tragičnim elementima. Glavna junakinja je vrckava i ekscentrična, neurotična i cinična, neuspješna u svemu što pokuša, neobzirna prema ljudima koji su joj bliski, u stalnim sukobima s obitelji, dok je cijelo vrijeme duboko mučena gubitkom najbolje prijateljice. Samo po sebi, nešto što se ne bi nužno izdvojilo iz mora sličnih serija.

Ali već nakon nekoliko uvodnih junakinjinih obraćanja gledatelju i pretjeranom seksualiziranih običnih situacija počinje se oblikovati nešto malo drukčije. Energičan tempo koji nas vodi nas kroz njen užurbani život dodatno podiže letvicu, a kad se uključe scene iz prošlosti, montirane tako da se često tek nakon njihova završetka može shvatiti da se radi o nečemu kronološki odmaknutom, dolazimo do možda i najboljih dijelova ove serije. Stalno prisutni humor i nelagoda, otvoreni i direktni kako smo već i naviknuti od britanskog standarda, vuku na stranu komedije, dok na drugu stranu vuče priča koja postupnim odmotavanjem narativnog klupka navodi gledatelja da se zapita želi li se uopće suočiti s onim što slijedi, kad je već tako očito da se radi o nečem groznom i s pravom potisnutom. Na sreću, jednom kad sve prođe, na neki neobičan način, ipak pobijedi optimizam.

“Fleabag” nam se predstavlja kao kaotična crnohumorna mješavina, nakupina dinamičnih inserata iz života jedne u suštini loše osobe, dok se sve to, u kratkih šest epizoda, ne posloži u zadivljujući napukli mozaik, nešto što ne bi trebalo biti, ali ipak jest lijepo. (AS)

11-the_get_down

11. The Get Down
[189 bodova / 9 glasova]
U New York City sam se zaljubila kao dijete, preko filmova i muzike, kao vjerojatno i svi oni koji u njemu ne obitavaju, a vole ga nekom iracionalnom ljubavlju osjećajući začudnu pripadnost tom gradu. U hip hop su me zaljubili Beastie Boys, i to je bio vrhunac moje fascinacije tim žanrom o kojemu zapravo nemam previše pojma, osim što znam da postoji rodonačelni oldschool east coast rap i onaj mutirani sa zapadne bogate obale koji problematizira posve drugi set problema. U seriju “The Get Down” pak, u kojoj su i NYC i hip hop gotovo ravnopravni likovi, zaljubila sam sam se praktički već od prvog kadra, a do kraja prve sezone, zahvaljujući vlastitom eskapističkom kapacitetu i sposobnosti imaginacije koju sam razvila kao obrambeni mehanizam tijekom života u kifli, osjećala sam se skoro kao jedan od likova, posve ošamućena tim šarenim prikazom inače sivog i otužnog The Bronxa, jedinog njujorškog kvarta koji je i nakon Giulianijeve vladavine i gentrifikacije ostao isti kakav je bio u sedamdesetima kada je i započela ova priča o rođenju hip-hopa.

The Bronx, jedini kvart koji u imenu ima član, bio je i ostao sublimirana tuga, zaboravljena žrtva nesmiljenog kapitalizma u sprezi s rasističkom politikom, atavizam u gradu koji danas šokira svojom sterilnošću i u kojemu bi se Warriorsi vjerojatno pogubili i nikada ne bi pronašli put do Coney Islanda. Ono što mi je u ovom najskupljem Netflixovom projektu najprivlačnije, način je na koji je u tu apokaliptičnu atmosferu 1977. godine, kojoj se od milja tepa “the coolest year in hell”, ukorporiran optimizam. Napravljeno je to, jasno, kroz prikaz čuvenog blackouta i njegove posljedice na muziku, jer kako drugačije: sve se ruši i gori, ali ljudi pjevaju, homerovski opjevavaju svo zlo koje se oko njih događa, pohlepu, korupciju, ubojstva, deložacije, siromaštvo, rasizam, svu tugu koja ih okružuje umotavaju u palimpseste, pišu preko tuđih stihova, sempliraju najbolje iz bezveznog, rasturaju kanone kao što je to nekoć radio Harms. Kradu opremu i doslovno preko noći postaju DJ-evi preotimajući prevlast Grandmasterima, titulu kojih je dotad nosilo tek nekoliko stanovnika Bronxa. I bojaju u šarene grafite ruševnine svijeta u kojem žive. Luhrmannovska estetika spektakla curi iz svake pore ove stipovski iskarikirane serije koja istovremeno odiše i realizmom, premda srećom ne naturalističkog tipa koje poziva na suicid. Kontekst u koji je uvaljana tema rođenja hip hopa više je no depresivan, ali istovremeno je sve nevjerojatno optimistično, što je vjerojatno jedno od većih postignuća “The Get Down.”

Pa onaj tko mi zamjera što bih radije živjela u The Bronxu ’77. nego u Zagrebu ’17., nek baci beat prvi. (JS)

(pisali: Teo Tarabarić, Samir Mila, Hrvoje Tenšek, Ante Spahija, Jelena Svilar)

Goriline naj serija 2016: #125-#88

Siječanj 10, 2017 by

mindy

125. The Mindy Project [1 bod / 1 glas]
122. Difficult People / Longmire / Vikings [2 boda / 1 glas]
116. Drunk History / Good Behavior / The Last Man on Earth / Peaky Blinders / Timeless / Togetherness [3 boda / 1 glas]
114. Shameless / Younger [4 boda / 1 glas]
111. Incorporated / Modern Family / No Tomorrow [5 bodova / 1 glas]
109. Designated Survivor / It’s Always Sunny in Philadelphia [6 bodova / 1 glas]
108. Gomorra [7 bodova / 1 glas]
107. That Kardum Show Novine [7 bodova / 2 glasa]
105. Easy / Person of Interest [8 bodova / 1 glas]
101. Bates Motel / Casual / Mike Tyson Mysteries / Supernatural [9 bodova / 1 glas]
100. Lady Dynamite [9 bodova / 2 glasa]
99. Black-ish [9 bodoba / 2 glasa]
96. Vice Principals / Voltron: Legendary Defender / The X-Files [10 bodova / 1 glas]
92. Medici: Masters of Florence / New Girl / The OA / Ubice mog oca [12 bodova / 1 glas]
91. Love [14 bodova / 1 glas]
90. Banshee [14 bodova / 2 glasa]
89. Line of Duty [16 bodova / 1 glas]
88. The Walking Dead [16 bodova / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #20-#16

Siječanj 9, 2017 by

20-broad_city

20. Broad City
[124 boda / 8 glasova]
Iako su mi, gledano unatrag, i prva i druga sezona “Broad Cityja” dobre, tek sam se u trećoj uspjela nekako saživjeti s njom. Naime, Ileana i Abby tek su sada nekako sve to uspjele pretvoriti u seriju s epizodama, a ne u jednotjedno prikazivanje skupine skečeva koje su smislile tijekom vikenda. Nije da su im skečevi prije bili loši – bili su dobri, i isto su na neku foru dobro prikazivali realnosti života dvije pomalo pomaknute mlade žene u New Yorku, ali sada su to ipak postale epizodne PRIČE, svaka sa svojom krovnom temom, tu i tamo se čak i prelijevajući iz epizode u epizodu.

Osim toga, ljubim ih zbog epizode s mengom u avionu, gdje se valjda prvi put u nekoj seriji prikazala krvava mrlja na trapericama a da to nije bilo zbog UBOJSTVA i da činjenica što je riječ o menstrualnoj krvi nije bila popraćena sa stotinu ograda tipa: “I nama se BLJUJE od ovoga, ali želimo naturalistički prikazati muku, kuku i motiku ženskog roda”. Da se razumijemo, ni ja ne smatram da je mrlja od menstrualne krvi nešto PREKRASNO, ali jebiga, događa se, i ne bih je čak stavila u isti rang s mrljom od proljeva, nego prije s mrljom od ČUŠPAJZA. Dogodi ti se, nisi sretna zbog toga, moraš to nekako očistiti, koji put je rezultat tvojeg neopreza, koji put nesretnih okolnosti, koji put imaš mogućnost to sanirati, a koji put moraš pokušati opelješiti torbicu suputnice u avionu. I da, to ponekad može biti simpatično i smiješno. (ZP)

19-preacher

19. Preacher
[129 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Iskreno, nemam pojma što ću ovdje – uspijem li u toj, ili doduše ikakvoj namjeri – zapravo hvaliti, prvu sezonu serijske adaptacije kultnog stripa “Preacher”, ili sam adaptirani strip, meni ne samo najdraži primjerak svoje umjetnosti nego i jedan od nekoliko kulturnih i umjetničkih proizvoda koji su mojem životu zaista nezamjenjivi. Pogotovo stoga što sam od sezonskog finala prije skoro pola godine jednostavno zaboravio mnoge od serijinih specifičnosti, modifikacija i dorada, te cjelokupnim dojmom zadovoljstva tek pojačao generalnu opsjednutost stripom, koji sam onda naknadno i još jednom pročitao. Prije početka prikazivanja serije odlučio sam ga se ne repetirati, jer sam joj htio dati poštenu šansu, ali sve da sam se i bio neposredno podsjetio, ova bi me serija lakoćom pridobila u predane pratitelje. Jer ima sve što mi (je) ikad treba(lo): ljubavlju razrađenu western mitologiju i ljubavnu priču prokletih ljubavnika koji ne mogu zajedno, ali još manje mogu odvojeni. A to nije sve što ima, fantastično spajajući neobuzdanu pravedničku blasfemiju predloška s njegovim jednako izraženim moralnim imperativom dobrim dijelom i temeljenim na religijskoj tradiciji kojoj se ne toliko izruguje koliko je neuobičajenim sredstvima usavršuje.

Dostojno i zarazno prenošenje takvog ugođaja nedvojbeno ukazuje na fanove u autorskim stolicama, kojima je za rukom pošlo uvjerljivo ostvariti ono što pukim lovcima na isplatu nikad ne bi uspjelo – poremetiti događaje na vremenskoj crti stripa, lišiti se nekih od mnoštva živopisnih likova, druge stopiti u legitimne amalgame, pa čak i izmisliti potpuno novi lik divne Emily Woodrow, koju Lucy Griffiths glumi jednakom količinom badasserije kao Noru iz “True Blood”, samo prigušenijom varijantom smirenosti (ne skroz) bogobojazne samohrane majke. Naravno, ako je troje gužva, izgleda da ćemo tek vidjeti (druga je sezona već potvrđena) što će dodatak četvrte osobe učiniti serijskom, ionako kompliciranom odnosu legendarnog trojca protagonista. Od kojih sam na prvi pogled bio prihvatio jedino Josepha Gilguna kao vampirskog Shanea MacGowana pod imenom Cassidy, da bih već nakon njezine prve scene potpuno poludio za isprva neshvatljivim, a onda najgenijalnije intuitivnim izborom Ruth Negge za najveću Tulip, a naposljetku i polako – upravo tamo negdje krajem druge petine sezone, kada se prijetnja blage predvidljivosti razbila konkretnim iskorakom u fino pogođenu samostojnost – zavolio Dominica Coopera u naslovnoj ulozi.

Ne želim se hvatati u zamku kreditiranja mogućnosti ispunjavanja mojih očekivanja, ali da je predložak nekom nesrećom ostao sveden samo na prvih sedam (sakupljenih u paperbacku “Gone to Texas”) ili 12 epizoda (prvi hardcover), zasigurno ga ne bih toliko obožavao koliko nakon zaokružene epopeje. A kako me prva sezona “Preachera” svojim krajem prilično napalila na nadolazeće, jasno je da je i ta karakteristika stripa prenesena na ekrane. (GP)

18-high_maintenance

18. High Maintenance
[131 bod / 6 glasova]
Uglavnom ne brijem puno na neki realizam izvan dijaloga, ali ova serija me baš osvojila time kako izgleda: nema onoga da je po nekom fensi stanu scenograf rasporedio nekoliko praznih boca i kutija za pizzu i to bi sad trebala biti kao neka ‘narko-jazbina’, ovdje stanovi i zgrade izgledaju kao stvarna mjesta u kojima žive stvarni ljudi, već iz prvog pogleda na svaki interijer dobiješ okvirnu predodžbu o socioekonomskom statusu likova što u njemu obitavaju (a to je tek prva točkica kojom bivaju oslikani njihovi portreti!); nema ni onoga “ha-ha, vidite ove HIPSTERE!”, serija jednostavno prihvaća da živimo u post-hipsterskom svijetu u kojem manje-više svi ljudi koji žive u određenim urbanim sredinama istovremeno i jesu i nisu hipsteri te njihov styling, njihove aktivnosti nisu predmet poruge nego se tretiraju kao niti bogate, naizgled beskonačne tepiserije što čini New York. A inače, serije je o dileru trave i njegovim mušterijama, pri čemu je jako simpatični diler ponekad jedan od centralnih likova – ali češće tek usputni statist u crticama o njegovim mušterijama, ili ljudima (pa čak i PSIMA!) u njihovim životima: prihvatili smo tv-serije kao romane našeg doba, “High Maintenance” s ljubavlju zove da ih prihvatimo i kao nove zbirke priča. (TK)

17-mr_robot

17. Mr. Robot
[134 boda / 8 glasova]
Razmišljala sam mogu li napisati crticu o prošlogodišnjem “Mr. Robotu” bez spominjanja prve sezone. Ne mogu. Nakon hvalospjeva i popularnosti sjajnog debija, druga sezona je uvijek u problemima zbog očekivanja i tereta koji prethodni uspjeh nosi. Ponekad joj uspije ispuniti očekivanja, kao što je to bilo s “Fargom”, a nekad se stvar pretvori u abominaciju poput druge sezone “True Detectiva”. Rekla bih da je u slučaju “Mr. Robota” ocjena negdje na pola puta: nije dobro koliko smo priželjkivali, ali to ne znači da je loše. Epizode jesu bile neujednačene, radnja možda prekonfuzna, sezona je nekako sporo hvatala zamah i –  isprva se činilo – bila dosadnjikavo pretenciozna. Nije tu bilo snage kakvu je u prvoj sezoni primjerice nosila scena s Beethovenovom 7. simfonijom, da spomenem samo nju. ALI, nakon nekoliko epizoda serija mijenja atmosferu, ispalo je da se ipak ne doživljava pretenciozno ozbiljnom, nego ostavlja prostora i za (auto)ironiju i zajebanciju. Epizoda u maniri sitcoma je odlična i dođe kao svojevrsni intermezzo pred neočekivani razvoj događaja u sljedećoj epizodi. Scene su i dalje predivno kadrirane s likovima u kutovima, i općenito vizualno-glazbena rješenja su prekrasna i dojmljiva, s naglaskom na završetke epizoda koji često izmame podignutu obrvu i zadovoljni osmijeh u kutu usana. I Rami Malek je opet fantastičan!

Sve u svemu, iako me prvih par epizoda gotovo otjeralo, drago mi je što nisam odustala od gledanja pa ako ste među onima koji su imali dvojbe, vrijedi razmisliti još jednom i dati joj šansu. Nagradit će vas atmosferom, ljepotom, zanimljivim raspletima i inteligentnim humorom. A što se konfuzne radnje tiče, zavrzlame oko E Corpa i fsocietyja su ionako samo naizgled bitne, kog briga za haktivizam! Ispod površine, to je ionako priča o Elliotu i njegovim unutarnjim borbama. Da parafraziram kolegicu iz grupe, usprkos početnim zamjerkama, prevladavajući dojam je – nema veze, daj još! (MMB)

16-american_crime_story

16. American Crime Story: The People v. O. J. Simpson
[145 bodova / 5 glasova / dva prva mjesta]
Sredinom sam se devedesetih, kao apsolventica Filozofskog fakulteta u Zagrebu čiji su roditelji dobivali izboje elektriciteta iz mozga zbog toga što još nisam bila diplomirala, zaposlila kao učiteljica hrvatskog za strance. Tako sam im barem uspjela iz rukava izbaciti adut “zajebavaš se na naš račun”, iako sam se, ruku na srce, još oko godinu dana zajebavala na njihov račun, samo malo manji.

Enivejz, kao učiteljica hrvatskog za strance dobila sam odmah jednog učenika u američkoj ambasadi, relativno visoko pozicioniranog diplomata po imenu Douglas. Douglas će mi uskoro postati najdraži od stotine učenika koje ću u sljedećih desetak godina pokušati naučiti ili fakat naučiti hrvatski, a jedna od stvari na kojoj smo se ubrzo bondali bila nam je zajednička opsesija praćenjem suđenja OJ Simpsonu. U to doba ni on ni ja još doma nismo imali Internet, ali smo suđenje pratili preko CNN-a, a on me opskrbljivao i literaturom – američkom štampom, knjigama o suđenju i tračevima koje je uspijevao pratiti putem isječaka iz američkih medija.

Kada sam vidjela da je o slučaju OJ Simpsona snimljena igrana, poslije i dokumentarna serija, to me odmah podsjetilo na Douglasa. Interesantno je to – možda bi mi hrpa detalja povezana s tim suđenjem do danas već odavno bila isparila iz glave, ali s obzirom na činjenicu da smo štokoji sat hrvatskog on i ja započinjali pitanjem: “Jeste li vidjeli sinoć ono što je Cochran izveo u sudnici?” ili “Kako se dogodilo ono s rukavicama?” ili “Što vi mislite o Marciji Clark?”, pa nerijetko na odgovorima uvježbavali njegov nesavršen hrvatski – sve sam o OJ-u zapamtila mnogo plastičnije, živopisnije i s jasno određenim stavom prema svemu.

OJ je bio kriv, naravno. Cochran je pizdunski iskoristio rasnu nepravdu u američkom društvu kao emotivni adut tijekom suđenja. Korijen cirkusantskog uspjeha obitelji Kardashian bio je upravo na tom, umnogome također cirkuskom suđenju (iako je sam Robert Kardashian bio drag i relativno pošten čovjek, vjerojatno jedini u timu Simpsonovih superlawyera koji je još za suđenja počeo pokazivati znakove grižnje savjesti zbog toga što uporno brani čovjeka za kojeg mu je jasno da je ubojica). Marcia Clark bila je eklatantan primjer toga da se u američkom društvu s jedne strane može igrati na kartu nepravde prema crncima i dobiti suđenje samo zato što optuženik pripada rasi koja je stoljećima obespravljivana – a s druge strane na tom istom suđenju tužiteljica proživljava shitstorm seksističkih objeda i mržnje te je dobrim dijelom oni isti crnci koji pizde zbog stoljetne nepravde – omalovažavaju samo zato što je žena. Kosa, jebote, KOSA! Zajebavali su je zbog KOSE, odnosno FRIZURE koju je nosila! I još zbog mnogočega, ali to s kosom je bilo posebno bizarno.

Uglavnom, serija “American Crime Story: The People vs. OJ Simpson” nije nimalo uništila moje nostalgično prisjećanje na satove hrvatskog s Douglasom. Na prvu loptu to se čini vrlo labav kriterij za njezinu pozitivnu ocjenu, ali zapravo nije. Bila sam je, naime, spremna srezati svojim preživjeli poznavanjem materije i činjenicom što mi je, prema najavama, izgledalo da će holivuđani od toga načiniti kičersku paradu. Nisu. Ustvari, jesu, ali točno onoliko koliko je i bila u stvarnosti. I super mi je što su, unatoč tome što serija fino kronološki prati razvoj događaja, uspjeli svaku epizodu posvetiti jednom problemu.

Daglaše, prijatelju stari, ako si slučajno prošle godine pogledao ovu seriju, nadam se da si se barem na trenutak sjetio svoje stare učiteljice iz Zagreba. I nadam se da si se sjetio kako si mi jednom na svojem broken hrvatskom rekao: “Sinoć sam došao kući i gledao suđenje na CNN-u pijući čaj od ŠUPKA”.  (ZP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Martina Matezović Biškup)

Da, da, vrijeme je za… GORILINE NAJ SERIJE 2016.!

Siječanj 9, 2017 by

00-the_crown 00-horaceandpete 00-bojack_horseman 00-stranger_things

Dobar vam dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih serija 2016.!

Glasalo je 36 ljudi (u neku ruku čak i 37, pošto ima i jedna zajednička lista dvoje ljudi!): Jurica Benčik, Oleg Berić, Zrinka Bertović Skračić, Tomislav Biškup, Darko Ciglenečki, Alan Došen, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec, Mirna Hari, Gabe Ivanov, Davor Ivanović, Nebojša Jovanović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir Milla, Vatroslav Miloš, Zlatan Charlie Mirkić, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Sandra Đ Queen, Rahela i Hrvoje, Krešimir Samardžija, Ante Spahija, Jelena Svilar, Teo Tarabarić, Željka Tkalčec, Jakov Zlatar i Domagoj Zovak.

Bilo je dosta napeto: u početku je vodila serija koja naposlijetku nije upala ni u top 5, onda je jedno dulje vrijeme vodio jedan od favorita – da bi ga u zadnjem trenu pretekao jedan drugi favorit! Osjetno je više konsenzusa ove godine oko top-naslova nego inače: prošle godine su naprimjer prve tri serije dobile redom 538, 398 i 377 bodova – a ovaj put 611, 601 i 552 boda.

Šema je standardna: top 20, svaki dan ide po pet serija, usput se izlistavaju i serije koje nisu upale u top 20. Hvala svima koji ste glasali, puse svima koji pišu crtice, najbolji ste! :* :* :* Izbjegavajte spojlere u komentarima, prva tura slijedi kasnije popodne, čitamo se…

Muzika koju sam vjerojatno najviše slušao prošle godine…

Siječanj 9, 2017 by

tropical_chill

… je post-EDM tropical/trap/chill, stonerska elektronika od milenijalaca za milenijalce – u svakom pogledu superiornija priprostim stonerskim pizdarijama s kojima sam se ja kad sam bio mlad morao krpati u ime “chill outa”!

Napravio sam i dvije youtube-plejliste takve mjuze:

ova je otprije mjesec dana

a ova je od ljeta

Molim, prijatno.