Archive for the ‘Najbolji albumi 2015.’ Category

Gorilini naj albumi 2015: #4-#1

Siječanj 30, 2016

=4. Justin Bieber – Purpose
[501 bod / 1 glas]
Nije floskula ako kažemo kako je novim albumom Justin Bieber izašao iz puberteta. Oni koji su ga dosad znali po jeftinim pjesmuljcima za tinejdžerice, pa i oni koji su ga dosad znali samo iz žutog tiska, mogli bi ostati šokirani nakon što preslušaju album “Purpose”. Još se jednom dokazalo da u modernoj svjetskoj glazbi veliku ulogu igraju producenti.

Baš kao što je Timbaland bio zaslužan za uzlet solo karijere Justina Timberlakea, tako i Justin Bieber može za novi album zahvaliti Skrillexu. Justin je Skrillexu početkom godine poslao baladu “The Most”, od koje je producent u suradnji s kolegom Diplom napravio “Where Are Ü Now”, pjesmu koja je obilježila ljeto na plesnim podijima širom svijeta.

Bieberov glas “ispeglan” je sa sasvim novim efektom nazvanim Delfin, čime se dobio dojam kako mu glas odlazi u beskraj. Uspjeh ove pjesme iznjedrio je svojevrsni nastavak, singl “What Do You Mean?”, koji je debitirao na prvom mjestu u Americi čime je Bieber postao najmlađi pjevač u povijesti kojem je to uspjelo. Uspjeh je ponovio i s pjesmom “Sorry”, koju je ponovno producirao Skrillex, te “Love Yourself”, koja je postala hit i prije službene objave kao singl.

No, da Bieber nije samo lijepo lice za kojim pate tinejdžerice, dokazao je time i što je koautor na svim pjesmama na albumu, a njegov način pjevanja je iz dječačkog prerastao u pravi EDM vokal. Pjesme Justina Biebera pune su dobre atmosfere za pravi chill u noćnim klubovima. Uz to, na albumu se pojavljuju i gosti poput Travisa Scotta, te legendarnog hip-hopera Nasa u pjesmi “We Are”, koja je jedna od favorita albuma. Album “Purpose” definitivno je jedan od najboljih albuma u 2015. Od Justina Biebera u budućnosti očekujemo samo najbolje stvari. (SM)

04-pilotpriest

=4. pilotpriest – W/W/D/K/F
[501 bod / 1 glas]
– – – CRTICA START – – –

Obzirom da se ovdje radi o iznenađujuće visokoplasiranom anonimcu, možda makar ime? CV? imovinska kartica?, bilo što?, ne bi bili naodmet…?

OK. Ime mu je Anthony Scott Burns i prije svega se bavi filmom, ali sa strane i glazbom i čini se da jako voli osamdesete. Prije pet godina je na tren čak i digao zrnce prašine svojom glazbom. Naime, njegovu pjesmu “Body Double” su lažno optužili da je procurila s nadolazećeg soundtracka za “Tron”. Nije zajebancija, čovjeka su zamijenili sa/podvalili pod Daft Punk, a da to nije plod slučajnosti kao dokaz prilažem Pilotpriestovu promo fotku.

Pilot Punk? Daft Priest? Ajmo dalje, nebitno.

Pilot Punk? Daft Priest? Ajmo dalje, nebitno.

Tak’ da sve ovo što sam naveo služi kao solidan uvod u pojašnjenje zašto mi je ovaj album tako dobro sjeo; zbog “Random Access Memories”, iako “RAM” i “W​/​W​/​D​/​K​/​F” nisu nimalo nalik. Za razliku od bogatog i raskošnog “RAM”-a koji neviđenim produkcijskim zahvatima slavi plesnu elektroničku glazbu, ovaj album je vrlo vjerojatno nakucan od prve do zadnje MIDI note u Ableton Liveu i slavi ništa više od sintesajzerima obilježenih soundtrackova akcijskih serija i horor-filmova osamdesetih.

I toliko je jednostavan i zarazan i dobar… uh, za popizdit. Uvodi sa progresijom od četiri akorda ili jednostavna melodija? Check. Beatovi i/ili bas-linija nakon par taktova? Aha. Na pola pjesme malo arpeggia da začini ovo od ranije? Zašto ne. Dropovi na pol pjesme? Jok, ti ćeš. Prisutni su svi elementi na koje padam, ono, od Boards of Canada pa naovamo.

Pa otkud onda usporedba s “RAM” koji je prštao od ideje, ako je ovdje sve tako slično i… da ne kažem… možda bezidejno? Pa eto, bez obzira na očite produkcijske razlike, zajednički nazivnik obaju albuma je, heh, zajednički: izostanak bilo kakve ironijom ili, još gore, prezirom obojane nostalgije (hello, vaporwave!) što iznimno cijenim. A kad na toj iskrenosti izgradiš ovako lijep album pun jako dobrih, a mjestimice i fantastičnih pjesama (“Drunk Dial”, “The Last Goodbye”), smještenih u najljepše trenutke osamdesetih i besprijekorno prevedenih u ovo doba, ta krajnja jednostavnost i sumnjiva generičnost uopće ne predstavlja nikakav problem.

Štoviše, ja se nadam da će nas počastiti s još ovako divnih poklona (džabe download diskografije na bandcampu, ej!) kojima će nanovo uzdrmati vrh Goriline godišnje liste albuma, a potajice i da će netko otkriti ovog pilota i dopustiti mu da sjedne i upravlja sintesajzerima i miksetama za vrijeme produkcije soundtracka za novog “Blade Runnera”. Trenutno, boljeg kandidata od Pilotpriesta – nema.

– – – CRTICA END – – – (TB)

03-tame_impala

3. Tame Impala – Currents
[601 bod / 2 glasa]
U godini u kojoj su teroristi pobjeđivali, Kolinda i HDZ nas počeli okretati prema nadrkanim zemljicama Višegradske skupine a klimatska apokalipsa uz pad cijena nafte nastavila bivati sve bližom, u tako bogatoj konkurenciji crnila i zla posebno su se istaknuli Tame Im… Imp… Immmp—

Ma, gle, ne mogu. Ne mogu. Jednostavno NE MOGU! Ne mogu se praviti, ne mogu sad tu glumiti da ova nakupina nebitnih debila u mene izaziva išta osim indiferentnosti! Da su se nazvali Wild Impala još ajde-ajde, mogo bi reć “ha-ha a jeste divlji za popizditi” – ali neeee, oni su se nazvali TAME Impala, priznajući i sami već u startu da su šonjci i mentoli, where’s the fun in that?! A i moram biti iskren da mi je jedan od singlova s ovog albuma bolji od “Feels Like We’re Straight-Up Toxic Hitler Garbage” (je, znam da im se stvar tako ne zove… ALI TREBALA BI SE!!!) i da mi je super ova Rihannina obrada njih na novom albumu iako je potpuno identična po svemu osim što pjeva Rihanna ali u tome i je štos, većina indie-pop bendova bi postala automatski deset puta bolji da je za mikrofonom netko tko zna pjevati i ne zvuči kao revoltirajuće metiljavi crv iz guzice Gordana Jandro—

Ha, vidi ti to, ipak imam u sebi nešto mržnje za Lejm Impalu! THE OLD MAGIC’S STILL THERE, BABY! (Admin)

02-royal_headache

2. Royal Headache – High
[621 bod / 2 glasa]
Uvijek sam bio slab na glazbu iz Australije. Svi bendovi od down under koji su se našli na mome radaru i koje sam zavolio imali su nekoliko dodirnih točaka – djelovali su opuštenije, iskrenije i manje opterećeno od ekipe iz Europe i Amerike. Znam da generaliziram i znam da je generaliziranje, u principu, besmisleno, ali dopustit ću si taj luksuz jer je riječ o glazbi kod koje su logika i ratio ionako u drugom planu i o kojoj valja suditi srcem, a eventualne konkretne argumente može se upotrijebiti samo da se prisnaži ono što se ionako osjeća.

Sve ove odlike australskih bendova imaju i Royal Headache čiji je prvi album bio kao pljusak usred vrućeg ljetnog dana, ne onaj koji se satima približava, već onaj koji dođe naglo, izlije se na grad, ispere prašinu i sparinu, osvježi i prođe. Onaj za koji dok traje znate da neće dugo trajati i onaj kojega ne prate munje i gromovi, samo čista, snažna kiša. Uzbudljivo klupko od dvanaest pjesama u samo 26 minuta isporučilo je divlju, ali i pitku porciju brzog i žestokog rokenrola s punk senzibilitetom, fine melodije koje bi u nekom drugom aranžmanu i znatno usporene mogle biti temelj za pop hitove te zadivljujuće pjevanje Shoguna koji ima nevjerojatan raspon glasa i zvuči pomalo kao – Otis Redding!

Pristup je na drugom albumu potpuno isti samo što su pjesme još pjevnije, još više catchy, a Shogunov glas i dalje je malo čudo. Uz to što je nevjerojatan pjevač, Shogun je i vrlo uvjerljiv, ne boji se derati te svoje čudesne glasnice i, što se kaže, nosi srce na reveru pa njegova patnja u trenu postaje i vaša, ali i njegov ushit zajednički, društveni.

Uz devet komada prvoklasnog garažnog rocka, tu je i prekrasna balada “Wouldn’t You Know” za koju mi ne bi bilo nezamislivo da je u svoj repertoar uvrsti i, što ja znam, Sam Smith. Ozbiljno, riječ je o modernom klasiku koji ovdje služi kako bi malo razbio frenetični ritam potpuno genijalnog albuma koji, još jednom, sva svoja čudesa isporučuje u manje od pola sata.

Ovo je album koji se sluša na repeat, album koji teško može dosaditi i koji, svima onima koji su je negdje putem možda izgubili, vraća vjeru u rokenrol. Vjerovati je važno, to je notorna činjenica, a bolji vjeronauk od ovoga teško je i zamisliti. (AŠ)

01-sleepyheads

1. Sleepyheads – The Swirling Thoughts of…
[950 bodova / 3 glasa]
I prema ovom sam albumu, priznajem, ispao grower. (Slobodno me odsad zovite tako… Đes, groweruuu? Ša imaaa?) A nije da me Sleepyheadsi nisu pridobili već prvi put kad sam ih gledao podno najjavnijeg zagrebačkog skvota – ima tome skoro dvije godine – i to upravo svime zbog čega danas “Swirling Thoughts” vrtim na repeat: jedinstvenim, nimalo patvorenim spojem rokenrol kuleraja i fragilnosti te poput finog, aromatičnog i šarf čobanca bogatim zvukom u kojem se uspješno blendaju angloamerički nezavisni zvuci s prijelaza milenija i utjecaji indie popa iz hladnijih i kišnijih europskih kontinentalnih krajeva s gitarama koje su poput Priča Broja 1 – nit’ im je strana psihodelija, nit’ se srame potegnuti moćne hard rock, pa i prog rifove, a dobro bi se uklopile i u kakvu nikad ispjevanu antologijsku pastirsku baladu, primjerice “Selmu II”. Povrh svega, glazba Sleepyheadsa prožeta je – namjerno ili slučajno, tek moram provjeriti – onim što se (gotovo) nikada ne čuje kod domaćih bendova, čak i ako su im članovi dullimanijaci (a valjda se i takvih nađe): izvrsno uklopljenim, „tvrdim“ a melodičnim, nesalomljivim manje-funky-a-više-soul dionicama koje kao da su se 1996. otele Afghan Whigsima, prelijetale Atlantik brzinom kornjače te se 20-ak godina kasnije konačno ugnijezdile u življim pjesmama Vedrana Šuvaka, kao što je “I’m Not a Boy 4 U”.

Pa dobro, zašto mi je onda trebalo više od prvog slušanja da se navučem na “Swirling Thoughts”? Razlog vjerojatno nije opravdan, no moj je odgovor svejedno jednostavan: album je debelo teži i mračniji no što sam očekivao. Ma jok, nije ova alijansa Vukovaraca i Vinkovčana nikakva happy-go-lucky ekipa, no njihove pjesme uživo ipak zvuče – živahnije. Na albumu, pak, kao da nad hitoidnijim – inače vrhunskim, ni po čemu banalnim – stvarima koje su mi već na prvo gledanje Sleepyheadsa ušle u memoriju (poput naslovne pjesme savršene za početak albuma ili koncerta, singla “Lost Myself” ili “Sunday”, kraljice ranih nedjeljnih popodneva koje su učmala i u prijestolnici, a kamoli na malomišćanskim ulicama gdje ti ozdravljaju samo kerovi) dominiraju one još turobnije, koje mi prethodno nisu u tolikoj mjeri bile zapele za uho… Imam osjećaj da je upravo tim pjesmama osobito pogodovalo „fiksiranje“ na nosač zvuka, i da baš one čine ovaj album toliko posebnim. Stoga su mi, nakon slušanja i slušanja i slušanja, danas na “Swirling Thoughts” favoriti teška “Drama” i sjetne ljepotice “Miss Being In Love”, “Where Our Hearts Once Were” te zaključna “Final Hours”, a prije i iznad svih “On a Train” (iliti “Selma II”).

Kad bismo, ono baš, morali uspoređivati Sleepyheadse s nekim strancima, vjerujem da bih se – s dobrim argumentima – zadržao na europskom kontinentu. Naime, eklektičnošću zvuka i načinom na koji spajaju rokersku drčnost s emotivnošću pjesama, najviše me podsjećaju na belgijske velikane dEUS. No, Sleepyheadsi nisu hrvatski dEUS – oni su naši, mali a gigantski Sleepyheadsi – a “Swirling Thoughts” je, jednostavno, neusporediv album, i zato i jest najljepše glazbeno iznenađenje 2015. (MŽ)      

(pisali: Samir Mila, Tomislav Biškup, Administrator, Andrija Škare, Matko Žurić)

Oglasi

Gorilini naj albumi 2015: #60-#31

Siječanj 30, 2016

60-chvrches

60. CHVRCHES – Every Open Eye [83 boda / 1 glas]
59. Lupe Fiasco – Tetsuo & Youth [88 bodova / 1 glas]
58. ESC Life – Access All Areas [95 bodova / 1 glas]
52. Champs – Vamala / Disclosure – Caracal / EL VY – Return to the Moon / Hot Chip – Why Make Sense? / Petite Noir – La Vie Est Belle _ Life Is Beautiful / Vince Staples – Summertime ’06 [100 bodova / 1 glas]
51. Erykah Badu – But You Caint Use My Phone [100 bodova / 2 glasa]
50 George FitzGerald – Fading Love [105 bodova / 1 glas]
49. Young Thug – Barter 6 [106 bodova / 1 glas]
48. Julien Baker – Sprained Ankle [110 bodova / 1 glas]
47. James McMurtry: Complicated Game [113 bodova / 1 glas]
44. Deafheaven – New Bermuda / The Mountain Goats – Beat the Champ / Robert Forster – Songs to Play [120 bodova / 1 glas]
43. Jlin – Dark Energy [130 bodova / 1 glas]
42. Beach Slang – The Things We Do to Find People Who Feel Like Us [134 bodova / 2 glasa]
41. Young Fathers – White Men Are Black Men Too [143 boda / 4 glasa]
39. Leon Bridges – Coming Home / Percival Pembroke – Pembroke Autumn/Winter Catalog [150 bodova / 1 glas]
38. Kamasi Washington – The Epic [155 bodova / 3 glasa]
37. John Carpenter – Lost Themes [172 boda / 1 glas]
36. Courtney Barnett – Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit [178 bodova / 3 glasa]
35. Jamie xx – In Colour [196 bodova / 2 glasa]
34. Futurebirds – Hotel Parties [198 bodova / 1 glas]
33. Björk – Vulnicura [200 bodova / 1 glas]
32. Yo La Tengo – Stuff Like That There [205 bodova / 1 glas]
31. Balam Acab – Child Death [209 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2015: #10-#6

Siječanj 29, 2016

10-father_john_misty

10. Father John Misty – I Love You, Honeybear
[413 bodova / 1 glas]
Ćaća Ive Maglaj zapravo se zove Josh Tillman i lupao je bubnjeve u Fleet Foxes i svašta je još nešto radio, a još je usput odrastao uz fanatične vjerničke baptiste koji mu tko zna dokad – možda do sedamnaeste, a možda i do sedamdesete, ne kužim se ja u te BROJEVE, SLABO MI IDU – nisu dopuštali slušat popularnu glazbu, osim kad im je uspio dokazat da je Bob Dylan totalno kul vid Džizs. Sve to – izmišljena persona koju glumi dok snima albume i nastupa, glazbenička prošlost s cijenjenim, ali ne baš mainstreamovski slavljenim bendovima, fanatično djetinjstvo i ponajviše od svega – BRADA (ne kužim se u te brada-žanrove, ali meni izgleda kao nešto između četnika i hipstera) – čine ga jednim YMETHUKOM za kojeg nikad nisi siguran jel on to ozbiljno il je IRONIČAN. Inače to mrzim.

Recimo, evo, na primjer, taj jedan singl s ovoga albuma – “Bored in the USA” – svi su se usrali u gaće od pokušaja interpretacije činjenice što mu u jednom trenutku u pjesmi nakon svakoga stiha ide onaj nasnimljeni smijeh ko u Frendzima ili Sajnfeldu ili Bigbengtiori. Jel on to NAS zajebava ili oće reć da je ono što pjeva zajebancija (a pjeva, između ostalog, o krizi zbog bezvrijednih hipotekarnih obveznica 2008., o čemu govori i film “Big Short”) ili koji sad kurac? Popizdim na takve manevre. Šta je sad to, neki postmodernizam, ZAŠTO MORAM RAZMIŠLJAT? Ali da. Tu on kao ima neke SLOJEVE pa je pametan.

Al jebo to. Ono zbog čega se meni sviDŽa ovaj album je to što ja volim kad mi netko pjeva onak kao što bih ja da mi ljudi pjevaju kad sam tužna pa mi je onda bolje. To, recimo, ponekad znam žicat prijatelje, rodbinu i dragog, pa nekome uvijek kao jako dobra zajebancija padne na pamet da mi pjeva “Zeku i potočića”, od čega svaki čovjek s dušom tek upadne u histeričnu tugu te se ridajuć ubije. Father John Misty – iako to, štajaznam, možda radi i IRONIČNO – ne pjeva mi Zeku i takve užase iz pakla depresije, nego baš onako kako ja volim. Tralalalala. Melodično. Malo kao Elton John, a onda malo ne. Malo s onom philspectorovskim zvučnim BEDEMOM, a malo bez njega. Neće vam zvučat dobro ako kažem da bi svaku njegovu pjesmu mogao dosta zgodno otpjevati i svaki melankoličniji klinac s gitarom u parku, ali u ovom slučaju to mislim kao kompliment jer mislim na onog klinca koji vam se SVIĐAO kad ste imali sedamnaest. Ili sedamdeset, znate već da mi brojke ne idu.

Najbolje pjesme su mi NASLOVNA, koja ima taj spectorovski wall of sound, volem i baladicu “When You Are Smiling and Astride Me”, “True Affection” je jedna od onih koje klinac iz parka ne bi mogo na gitari svirat jer je više onak, “slušo sam ja i Garyja Numana, BIČIZ”, a ima i jedna totalno bizarna pjesma, “The Night Josh Tillman Came to Our Apartment”, od čije bi se metacitatnosti valjda i Thomasu Pynchonu razletio mozak. Sve u svemu, tu ima puno toga pametnog, ali koga boli jebena briga. Lepo zvuči, da se pjevat i stavim si na iPod kad se oću smirit od pižđenja, ponekad i onda kada ne želim umrijet od tuge, ali mi se polako pluta u mlakoj melankoliji. Pa ako volite išta slično – samo naprijed. (ZP)

09-rebel_star

9. Rebel Star – Reka
[416 bodova / 2 glasa]
Ne, nemam jednog jedincatog najdražeg izvođača, album ili pjesmu, premda je „starih ljubavi“ podosta, a nove… OK, nije baš da čekaju u redu, no sasvim sigurno vire iza, mećimo, nekog ćoška. Ono što imam – normalna stvar – omiljeni su albumi omiljenih bendova. U slučaju Rebel Stara dvojbe nema – jedna je i jedina “So”. Osim što mi je, posredno, širom otvorila prozor u dotad slabo poznat a, pokazalo se, zavodljiv svijet jagodnih polja i Bečeja noću, bezbrižnog uživanja u drugoligaškim porazima u nogaču (imam „dve leve“, ‘ne) i orbitalnih putovanja, znatno je važnije da je, bez pretjerivanja, već na prvo slušanje riječ o glazbi s kultnim i bezvremenskim šmekom, čistom amerikana klasiku koji se bez kompleksa može nositi s najjačima. Ono, kad je čuješ – zineš, i… Ma, “Black Love”. “Strangeways, Here We Come”. Možda je djelomice riječ i o efektu prvog susreta, ali… to je taj doživljaj. Da ne velim da mi je te zubate zime s 2007. na 2008. “So” bila pouzdanija pratiteljica i grijala me efikasnije no što je njezina industrija rođakinja štitila od poledice.

Sve je to zbog leka koji uzimam… Godinu i kusur nakon “Soli” uslijedila je “Kalifonija”, do danas zacijelo „najiščašeniji“ album Rebel Stara, koji kao da se „sunčao“ samo na jednom boku (istoimena naslovna stvar, “More”, naj-“Zagreb” u glazbi i stihovima još od “Zagreb ima isti pozivni” i, recimo, “Reka”), namjerno propustivši aplicirati adekvatan zaštitni faktor zbog čega je mjestimice toliko izgorio da ga mori prilično hermetični bluz (“Dani”, “Noći”), a kad više toliko i ne žeže, preostaje teška, ali i sasvim neodoljiva melankolija (“Grad”) i sedirano, no svejedno bolno predočena spoznaja da smo svi odavno zajebali se. Eponimni “Rebel Star” (2012.) pokazao je da se priča frontmena i glavnog autora Milana Glavaškog vrlo suvereno rola i sa znatno izmijenjenom postavom benda, u kojoj su dugogodišnje suborce, mahom još iz prethodnog milenija – izuzev prike na bubnjevima Attile Priklera – zamijenili otočani Ashley Brees i Mike Kentish. Pitkiji od prethodnika i oboružan radiofoničnim singlovima “Dah” i “Anđeli” – iako su mu, u uistinu jakoj konkurenciji, ipak najveći adut “Ptice”, distopijski protestni dragulj iz samog vrha Milanove pjesmarice, za kakvog bi se Springsteen, vjerujem, odrekao svojeg vjernog telca i kompleta znojnika – treći je album Rebel Staru priskrbio i nešto širu pozornost medija i publike, premda i dalje ni blizu onome što su zaslužili.

Prijeđimo konačno na “Reku”, koja sasvim sigurno nije more of the same (svima koji su dosad postali fanovi benda zasigurno bi i to bilo sasvim prihvatljivo, no Glavaški jednostavno nije taj tip autora i glazbenika), već i ona priču Rebel Stara obogaćuje koječim novim, od suptilne evolucije u zvuku i prezentaciji pjesama, preko novih motiva, do koncepcije albuma. Već se u uvodnoj “U noć” Rebel Starovom leksikonu prepoznatljivih ključnih pojmova (rijeka, san, grad…) – vezivnom tkivu čitave diskografije benda – pridružuje (sivi) kamen, nedvojbeno sinonim za ono što (- kako tko -) svakodnevno oblikujemo, usitnjavamo, prenosimo s jedne gomile na drugu ili, jednostavno, natežemo za sobom… jer moramo, ili barem osjećamo da je tako. Premda to ne sugeriraju iskupljujuće iskreno otpjevani stihovi “Danas ti je senka teška i čvrsto te veže za tlo/ Naše su propale pesme krive za to”, već je iduća pjesma, “Veliki dan”, znatno… hm, ne toliko vedra i poletna koliko – rasterećenija, čak i ako se veliki plan ne ostvari. Slijedi nesvakidašnje MOR/AOR remek-djelo “Ti i ja” (“Bitku za grad gledamo sa strane/ Na kolenima/ Zagrljeni ti i ja”… samo se bezosjećajni neće naježiti) u kojem kao da strofe i refren zamjenjuju uloge, Milan u sjećanje priziva “Kalifoniju” a sunce iznjedruje oproštaj. I dok “Ti i ja” izvrsno oslikava u pjesmama Rebel Stara dominantan – što bi narod reko – realizam (ponekad pesimizmom prošaran optimizam, a nerijetko i suprotno), dobar stari, nepatvoren i uvijek pogrešno shvaćen optimizam na “Reci” kulminira “Radiom”, kojim Milan, ne štedeći usput usnu harmoniku, po n-ti put demonstrira kako je podjednako uspješan storyteller kao što uspješno i komunicira sa slušateljem – bilo da su na tapeti teške teme, ili da odvrće muziku i dodaje gas, a širokoj cesti se ne nazire kraj. Dok je “Drugi san” po angažiranosti svojevrsni pandan “Pticama” s prethodnog albuma – a opet je glazbeno „svoj“ te probleme današnjice i potencijalne načine njihova premošćivanja sagledava ponajprije iz perspektive pojedinca – moj favorit na “Reci”, “Putujemo ti i ja”, snena je i srcolomna bijela soul mid-tempo hitčina s „crnim“ soul bekvokalima, u kojoj Rebel Star „postdoktoriraju“ u domeni raskošnih pop-aranžmana (Isplatio se trud, gudači!) i one-linera od kojih duša boli (“Ne želim da me voliš kad nas više nema…”).

Na “Reci” Rebel Star vrlo dosljedno primjenjuje koncept vinilnog albuma s dvije strane, s mnogo poveznica ali i jasnom granicom koju, ako se mene pita, određuje dinamičnost glazbe i pop-rafinman. Tako je moja „A strana“ “Reke” nešto dulja i čini je sedam življih, prijemčivijih pjesama, dok na „B strani“ slijedi pet sporijih komada koji se, možda, bolje „hvataju“ na opetovano slušanje. No, to je sasvim u redu, jer muzika je da se sluša, a ako čovjek čovjeku i jest vuk, mudro su me poučili prijatelji i znalci: nije album slušatelju grower, već obratno! Zapravo, koliko god mi se „na prvu loptu“ doimala komornom i „na distanci“, kad sam joj se konačno prepustio, nije puno ni trebalo da se saživim i s „B stranom“ “Reke”. Upravo suptilne promjene dinamike, uz maj koji jako sporo leči, osvajaju u “Dimnjacima bez krovova”, dok u “Sutra” stihove oplemenjuje spoj gole akustare, diskretne perkusije i pjeva ptica koji gotovo da je instrument za sebe. Prekrasnom “Starom ključu” – baš kao i “Kiši” posred „A strane“ te “Dimnjacima bez krovova” – autorski je pridonio gitarist Ashley, pa ako ga, poput mene, doživite kao jednu od nosećih pjesama zamišljene strane B, svakako ga potražite i kao “Ragged Key” na jubito kanalu Rebel Stara. “Široka reka”, obrada “Wide River to Cross” Buddyja Millera jest, slobodno se može reći, jedan od onih covera koji imaju snagu autorske pjesme i s lakoćom pariraju, pa i konkuriraju svojim izvornicima, a u svojih 3:44 ulijeva se u veliko finale albuma – prearanžiranu, usporenu “Dragu”. Za nju, pak, u startu nisam bio ziher sviđa li mi se podjednako kao i prvotna, singl verzija, koja je album najavljivala ohoho prije no što je ugledao svjetlo dana… No, sada više nimalo ne dvojim – “Draga” je bluz koji je u stanju zaluditi i bluz-skeptike poput mene, megahit na ovim prostorima u paralelnom svemiru i nekom prošlom vremenu, kad je rock bio mlad a televizija u boji crno-bijela. Doduše, njezinih antologijskih nekoliko sekundi – oko treće minute – događa se ranih 1980-ih, kada Milan Glavaški aka Rajko Dujmić iz najbolje faze Novih fosila zavapi: “Bez traaagaaaaa, draaagaaaaa…” I da, prokleta bila što me podsjeća na veliku istinu – da ljubav nije bol što uz malo vremena može lako da se leči (ostani, hteo sam ti nešto reći).

A što (još) reći? Koješta mi pada na pamet u ovaj kasni sat, malo toga je pametno, već me hvata i umor pa da se ne ponavljam i skratim: bila “So” jedna i jedina ili ne, Rebel Star očito ne uspijevaju spustiti se u svoj podrumski studio nedaleko od Budimpešte i zasvirati, a da ne razvale. U potpunosti i bez pardona. A kad je već tako, u iščekivanju novog poglavlja, Milane i bando – junački i žurno naprijed! Riječne su struje povoljne, a vjetar jak! (MŽ)

08-julia_holter

8. Julia Holter – Have You In My Wilderness
[453 boda / 3 glasa]
Ako je “Loud City Song” bio pomalo uznemirujući san, onda je “Have You in My Wilderness” ono olakšanje koje dolazi nakon buđenja.

Nakon težeg, ambijentalnog zvuka s učestalim erupcijama, glasnijeg i grubljeg vokala prožetog pesimizmom, Julia Holter je napravila poprilično drugačiji album, sa svijetlijim temama, milozvučnim vokalom, bliskim tekstovima i slojevitom zvučnom kulisom koja se čita kao glazba iz različitih epoha prošlih vremena; ukratko – “nakon kiše dolazi sunce” pristup. Više je materijala kojeg bismo mogli nazvati čak i baladama, uočljivo je i nekoliko skoro pa klasičnih refrena, tako da smo jedan od najhumanijih albuma godine dobili na mjestu gdje ga nitko nije očekivao.

Iako bi navedeno moglo zvučati kao blijeđenje stila ili odustajanje od zacrtanih ciljeva, o tome nikako ne može biti riječ. Posebnost Julije Holter nije ništa manja ovim albumom, a i ništa ne ukazuje na to da je blizu toga da se potroši. Sudeći po njenoj produktivnosti, vrlo brzo nas očekuje nešto novo i, sasvim sigurno, ne kao ovo. A dotad će “Have You in My Wilderness” i dalje zvučati onako kako treba.

Zagonetna topla glazba. (AS)

07-grimes

7. Grimes – Art Angels
[481 bod / 5 glasova]
Primjećujem neke snažne osjećaje vezane uz “Art Angels”, ali ne razumijem zašto, zapravo. Prije tri godine na “Visions”, Claire nas je sve osvojila svojim minimalističkim elektrom, ma što pričam, razvalila je taj žanr s takvom lakoćom, a danas, ako mu se na trenutak vratite, uvidjet ćete da su i sve ostale pjesme jednako jake kao onih par koje su se doimale najljepljivijima. “Art Angels” je sve to isto, samo još snažnije, pjesme su još bolje i potentnije, a zvuk je iz minimalne elektronike izrastao u maksimalni sint pop. Naravno da je Grimes time u nekim očima pokopala svoj indie kredibilitet, ali meni se to čini prirodnim napretkom. Iskreno, napredak je toliki da možda i nije skroz prirodan, pa se pitam jesu li staru Grimes možda ipak oteli vanzemaljci i podmetnuli nam klon Cyndi Lauper za dvije tisuće desete.

Ne bunim se, nemojte me krivo shvatiti, zahvalan sam im do neba. Podržavam ovakve mjene, pogotovo kad sljubljuju isprani teen pop “Flesh Without Blood” s naklonom MIA-ji i onoj staroj Grimes u “SCREAM”. “Belly of the Beat” zvuči kao pola pjesme (doslovno i preneseno), kao da je namjerno iz miksa maknula sve što bi moglo imati bilo kakve naznake basa. “Kill V. Maim” je plesna himna neke nove generacije Y. “Realiti” je na pola puta između Enigme i Morodera, dok “Venus Fly” zvuči više kao miks tri različite pjesme, sve tri fantastične. A u cijelom tom kaosu, moj favorit je ipak, i dalje, “California”, jedna najobičnija najneobičnija pop-pjesma.

Već i iz ovog kratkog opisa izviru neki fakti koji nose “Art Angels” u visine najboljih prošlogodišnjih albuma. Zlobnici bi rekli – kompilacija. Ali mene je ta njena shizofrena raznolikost odmah na prvu privukla, melodičnost njenih pjesama me je zarobila i zadržala, pa sad nesmetano uživam u malim iznenađenjima koje je skrila po kutevima. (OM)

06-us_girls

6. U.S. Girls – Half Free
[500 bodova / 1 glas]
Što se američkih cura tiče, prvi veliki album iz 2015. koji sam otkrio tek u 2016. je eponimni prvijenac Dumblonde (a.k.a. one dvije iz Danity Kane koje nisu Dawn Richard). Imaš prvorazredni pop u kojem je sve na mjestu, imaš drugozredni koji je kao prvorazredni samo jednostavno filler-kakvoće, a onda imaš trećerazredni koji je uvijek pomalo… off, zna se tu čuti i nekakav talent i nekakve ok ideje ali je očito da su tvorci zanatski toliko podkapacitirani da ne znaju svoju viziju ni realizirati kako treba, kamoli se takmičiti s prvom ligom. E pa, “Dumblonde” je prvorazredni pop na neku čudnu foru uspješno sastavljen od građevnih materijala trećerazrednog, jest da se ne može takmičiti s prvom ligom ali je nekim čudom realiziran kako treba, sve – teksture, miks, aranžersko-beatmejkerski detalji – je pomalo off, kao neka simulacija popa koja ne bi trebala biti zadovoljavajuća ali je svejedno istovremeno i sočna kao prava stvar i dezorjentirajuće drugačija. O U.S. Girls ne znam ništa osim da je na 4AD pa je možda i ok, tko zna. (Admin)   

(pisali: Zrinka Pavlić, Matko Žurić, Ante Spahija, Ozren Milat, Administrator)

Gorilini naj albumi 2015: #15-#11

Siječanj 28, 2016

15-imperial_state_electric

15. Imperial State Electric – Honk Machine
[368 bodova / 1 glas]
Ako se jednog dana bude pisala knjiga “Ko je ko u rokenrolu, 1995-2015”, Nike Anderson će imati posebno mesto. Kraljevsko. Poznatiji kao Nick Royale ili Nicke Hellacopter, većina izdanja na kojima je potpisan kao jedan od autora, obeležila su rokenrol scenu koordinatama u okviru kojih su se drugi autori potom morali kretati. The Hellacopters, The Hydromatics, The Solution, da navedem samo tri benda čiji svaki album je u godini objavljivanja bio među najboljim izdanjima, a neretko i album godine. Bilo da njegov bend svira hevi metal, death metal, detroitski garažni rok, ili severnjački soul, Nike poznaje i beleži suštinu koja rokenrol čini bitnim & večnim, i svaku pesmu postavlja na pravi put; mnogi od tih albuma zvuče dobro kao najbitniji albumi u žanru u kojem stvara, kao da ima nedostajuće puzle velike Rokenrol Slagalice koju ostali samo naslućuju. “You’ll never see it the way I do/ Never hear it quite as loud/ Well, different strokes/ For a different kind of crowd”, objašnjava Nike u prvoj pesmi na “Honk Machine”.

No, ne mogu vam danas pisati o ovoj ploči, treba mi distanca sa koje ću bistrije glave pričati o njoj, još uvek je emocija toliko jaka dok je slušam da sam sklon nekritičkim superlativima i fantazmagorijama, u nekim pesmama jasno vidim London sedamdesetih, u nekim drugim još jasnije Liverpul šezdesetih, pa mi se pričini put koji vodi od Detroita do Memfisa, vidim tu i Grejslend, pa potom vidim Stokholm, i sebe u Sodermalmu, u blizini stanice Slussen, kako skidam sa neke tarabe poster za koncert Imperial State Electric. Ovo zadnje se, ah, zaista i dogodilo pre par meseci, dugo sam se vrzmao oko tog postera, ljudi prolaze a tako lep poster stoji i kao da govori (baš meni) ‘ponesi me i urami, stajaću na tvom zidu zauvek’, nisam imao izbora, razumete?

Kao što rekoh, ne mogu vam danas pisati o “Honk Machine”. Moram još puno puta da je preslušam, možda ću 2232. godine moći da pričam recimo kako mi je hladno oko srca kada krene refren na “Colder Down Here” sa “You may have the blues but we’re blue to the bone/ Colder than ice, written in stone/ If you feel you care to compare/ It’s colder down here”, i taj klavir u pozadini… a možda vam je nikad više i ne spomenem i sebično je ostavim za sebe, samo mi fali da naletim na nekog kome se ovo ne sviđa, tako da, jednom sam vam kazao, ja svoje rekoh i dušu spasih. Najbolji album na ovogodišnjoj listi, na kojem god ga mestu zatekli. (PJ)

14-kendrick_lamar

14. Kendrick Lamar – To Pimp a Butterfly
[369 bodova / 3 glasa]
Kada je 1995. mali osmogodišnji Kendrick bio na snimanju legendarnog spota “California Love”, vjerojatno je sanjao kako će jednog dana biti poput svojih idola 2Paca i Dr. Drea. Dvadeset godina kasnije Kendrick je nesumnjivo jedno od vodećih imena hip-hopa, a isti onaj Dr. Dre kojeg je gledao kao klinac mu je producirao novi album “To Pimp a Butterfly”. Album je po mnogim releventanim izborima proglašen za album godine, a svi su se natjecali u hvalospjevima. S pravom, jer Kendrick nam je vratio vjeru u hip-hop, onaj beskompromisni glazbeni stil čiji su rodonačelnici bili upravo 2Pac, Dr. Dre, Public Enemy, Ice-T i drugi. Sve to upakirano u funk, jazz i iskonski rap. Kendrick nam vraća Georgea Clintona, Bootsy Collinsa, ali i Malcolma X-a i dokazuje kako je trenutno vodeći hip-hoper. (SM)

13-jason_isbell

13. Jason Isbell – Something More Than Free
[397 bodova / 1 glas]
​Ja zbilja volim pisati, ali kada treba pisati o glazbi, tek sam malo vještija od poluretarda. A i to nešto malo vještine sastoji se tek od poznavanja strukture rečenice, pravila o zarezima i uglavnom pristojnog razlikovanja č i ć, ije i je te ostalih noćnih mora hrvatskog pravopisa. Sadržajno gledano, o muzici mi, kad o njoj treba pisati, na pamet padaju tek briljantne tvrdnje kao što je: “Lik fakat dobro pjeva” ili: “Nije loš ni u sviranju”. Još da mi se pruži prilika POPLJUVATI neki album koji mi se ne sviđa, iscuclala bih nešto iz nepresušnog vrela nadrkanosti pod nadbubrežnom žlijezdom i od toga složila naizgled sadržajnu struju svijesti punu kvaziduhovitih pižđenja, ali ovako…

Album Jasona Isbella, “Something More Than Free” nije nešto što želim popljuvati, iako ga prati priča koja jednostavno žica cinične napomene. Isbell ga je, naime, napisao otprilike godinu dana nakon što je popio zadnje alkoholno piće i pridružio se AA-ovom programu odvikavanja. Imao je Jason i jedan album nakon otrežnjenja koji je prethodio ovome, ali ovaj tematizira oslobođenje od alkohola u koje sada već pomalo i vjeruje pa ga pere optimizam i renesansa, sav je nekako mudar, zreo i serenity now bez uskličnika pa svakom sumnjičavom ciniku dvajsprvog stoljeća dođe da padne u nesvijest od kolutanja očima. Aj, šuti, Džejsone, jebogatito, do jučer si s Džekdenijelsom tikve sadio, a sad SEREŠ!

Bilo bi fakat divno da mogu sad stati i ispast barem nadrkana, ako već ne duhovita. No ne mogu se zaustaviti na tom sereš jer Jason na ovome albumu NE SERE. Iskren je, pametan, melodiozan i, da citiram velikog autora s početka ove crtice – LIJEPO PJEVA, A NI U SVIRANJU NIJE LOŠ, HAHAHAHAHAHAHA.

Okej, okej, reći ću par suvislih i prestati GLUMITI da pišem glazbenu crticu, nego i nekog vraga napisati o tom jebenom albumu.

Užasno je puno glazbenih kritičara hvalilo ovaj album Jasona Isbella kao jedan od najboljih albuma iz žanra AMERICANA. On to i jest, ali ono što bih ja dodala jest to da je ovo zapravo i jedan od najboljih COUNTRY albuma 2015. godine. Jason Isbell, naime, za razliku od mnogih drugih izvođača Americane, nikada ne pokušava prikriti svoje korijene, uzore i nagnuća – on svira country koji velikodušno otvara vrata i drugim glazbenim stilovima, a ne obratno, i to se na ovome albumu čuje još od prve pjesme – himnične “If it Takes a Lifetime”. Ni druge pjesme, ma koliko sadržavale bluesa, rocka, folka i kojeg god još čušpajza iz lonca Americane – ne napuštaju tu tradiciju, a kako bi, kad je Jason Alabama born and raised južnjak s kompletnim pedigreom, od alkoholizma u obitelji do birtijskih rasprava o Građanskom ratu (za koje ga, kako sam tvrdi u jednoj pjesmi, živo zabole kurac). Za razliku od njegova prošlog albuma, međutim, ovdje je taj country veseliji, optimističniji, sunčaniji, ali na neku foru – što je zapravo rijetkost – upravo zbog toga i bolji.

U pjesmama kao što su “24 Frames” ili “The Life You Chose” – koje su tingili-tangili pjesmice koje pomalo podsjećaju na južnjačke bendove iz devedesetih (REM? Indigo Girls? ŠTAJAZNAM!) Jason možda ima sreće što pjeva, a ne govori jer ono što pjeva (sažet ću: “Sad sam pametniji nego prije i nadam se da neću opet zasrat ko nekad, ma, sigurno neću, volim te, draga, Bog, smisao, svemiiiiir”) zvuči super, ali da mi takve stvari priča, poslala bih ga u vražju mater, no favorit mi je na albumu pjesma “Palmetto Rose” zato što je istodobno kao neki jeftini južnjački blues-rock koji pjevaju svadbanski bendovi kad isfuraju svoju jezivu verziju “Proud Mary”, ali i kao pravi roots country u refrenu. Ovo je vjerojatno najkompliciranija i najstručnija rečenica koju sam ikada napisala o glazbi u životu. I zato sad više neću. Know your limits, Tihomire.

Zaključak: Jason Isbell je super, iako je malo “amazing grace”-naporan. Slušajte ga ako volite country. Zrinka ne zna pisat o glazbi. Hank Williams je bog i nema drugih bogova. (ZP)

12-ryan_adams

12. Ryan Adams – 1989
[402 boda / 3 glasa]
Prošla su vremena kad se trebalo stidjeti izgovoriti njegovo ime, kojem samo fali jedno B ispred za napad mučnine i poglede neodobravanja kolega glazbenih elitista (tj nas). Ryana slušam i volim još od vremena njegovog “Golda” (2001), osudio bih se reći i dalje (mi) njegovog najboljeg albuma. A čovjek ih bome ima – hiperproduktivan kakav je, s prosjekom od (barem) jednog albuma godišnje, pogotovo brojeći EP-je i liveove. Neko sam ga vrijeme pogubio i prestao slušati, dok je on brijo na folk, kao neki rock ili metal, ali i dalje mu tzv americana najbolje leži. I onda je došao “Ashes and fire” (2011), i vratio mi želju i volju za njegovom glazbom. FF par godina u 2015tu, i Ryan izlazi s jednom od čudnijih svojih ideja – cover cijelog tuđeg albuma, i to ne bilo kojeg, već albuma Taylor Swift! A zašto Ryane, pobogu? Veli da se baš razveo  (od Mandy Moore), bio u qurcu, a da je taj album «pure joy» te da je našao sound između “Darkness on the Edge of Town” od Springsteena i “Meat Is Murder” od The Smiths. OK, makar ne kupujem baš. Kao ne-fan Swiftice, neću ih uspoređivati već samo reći da Ryanov “1989” komotno funkcionira kao dobar album, veseo i prpošan te nadasve post- i pop-moderan. Točka. (LR)

11-carly_rae_jepsen

11. Carly Rae Jepsen – Emotion
[404 boda / 1 glas]
Kad sam na jednom od GGGG okupljanja spomenuo kako mi je Frank Blackov “Teenager of the Year” jedan od naj albuma ikad, Vrana me pogledao ispod oka i upitao da kad sam ga zadnji put uopće poslušao. Ne sjećam se što sam u tom trenutku točno odgovorio, ali se sjećam da mi je nedugo potom sinulo da to meni osobno i nije neki kriterij za određivanje naj albuma ikad, a kad sam i još kasnije razmišljao o tome mi je sinulo i da vjerojatno nema nikakvog smisla da uopće pričam o nekim svojim “naj albumima ikad” jer… Pa, kad čitam kako se naprimjer ljudi prisjećaju svojih starih lista naj albuma godine pa komentiraju tipa “album X mi otad skuplja prašinu na polici/hardu ali album Y, aaaaaa taj i dalje znam zavrtiti taj je super”, meni je kao da su iz nekog dalekog vanzemaljskog univerzuma koji nema veze s mojim! Jer ako bi išao raditi all-time listu naj albuma po kriteriju da bi ih znao svojevoljno i s užitkom zavrtiti u više navrata u godinama koje su predstojile (barem u zadnjih 15ak godina!), popis bi mi se sveo na “Konac konca”, “Teenager of the Year”, “Memoirs of an Imperfect Angel”, “Dok čekaš sabah sa šejtanom” i, i… ne znam više što, majke mi! Ulogu “albuma kojima se rado vraćam” mi imaju pojedine vlastoručne mp3 kompilacije ali i to je ograničenog dometa, čak i s njima imam problem što ih, jednom kad ih izvučem iz naftalina, izraubam kroz nekoliko mjeseci do par godina max, iscijedim najbolje stvari na njima toliko da mi nakon 40-50 slušanja ostanu samo blijeda sjećanja na to kako su mi nekoć bile uzbudljive :(. Pa je dobro što ne radim baš uvijek takve kompilacije s koncentratom najboljeg od najboljeg, nego mi najbolje stvari često ostanu u folderima skupa s jako dobrim i samo dobrim stvarima za kojima rjeđe posežem pa ponešto čak i uspijem ne izraubati do neprepoznatljivosti… Sve u svemu: čak i naj naj NAJbolje stvari mi izgube na draži nakon 50ak slušanja uvrh glave a kamoli one koje mi ne budu toliko visoko na pijedestalu + uvijek ima toliko puno, PRE puno nove muzike koja me zanima + nema mi uzbudljivije muzike od netom otkrivene super muzike = stara, apsolvirana muzika kod mene uglavnom spuši, “Emotion” mi je najbolji album prošle godine jer sam ga poslušao jedno barem deset puta (što je za nealbumskog mene oho-ho puta) i “Emotion” mi je jedan od najboljih albuma ikad iako je lako moguće da ga nikada više neću zavrtiti od početka do kraja, kao album. (TK)

(pisali: Petar Jovanović, Samir Mila, Zrinka Pavlić, Luka Rukavina, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2015: #96-#61

Siječanj 28, 2016

dick_diver

96. Dick Diver – Melbourne, Florida / Mammoth Penguins – Hide and Seek / Palehound – Dry Food / The Sidekicks – Runners in the Nerved World [26 bodova / 1 glas]
92. Bell Witch – Four Phantoms / Kurt Vile – B’lieve I’m Goin Down… / Mumdance & Logos – Proto / The Soft Moon – Deeper [30 bodova / 1 glas]
91. Jazmine Sullivan – Reality Show [31 bod / 1 glas]
90. Ellie Goulding – Delirium [32 boda / 1 glas]
89. Ciara – Jackie [33 boda / 1 glas]
88. Jóhann Jóhannsson – Sicario OST [35 bodova / 1 glas]
87. Max Richter – Sleep [36 bodova / 1 glas]
86. Natalie Prass – Natalie Prass [46 bodova / 1 glas]
75. Adam Lambert – The Original High / American Aquarium – Wolves / Björk – Vulnicura Strings / Death Grips – The Powers That B / Dominique Dumont – Comme Ça / Gnod – Infinity Machines / Laddio Bolocko – Live and Unreleased 1997 – 2000 / Mbongwana Star – From Kinshasa / My Disco – Severe / Ti – Život u dvoje / The Weeknd – Beauty Behind the Madness [50 bodova / 1 glas]
74. The Leather Nun – Whatever [51 bod / 1 glas]
73. Major Lazer – Peace Is the Mission [57 bodova / 1 glas]
72. Josh Rouse – The Embers of Time [60 bodova / 1 glas]
71. Beach House – Thank Your Lucky Stars [60 bodova / 2 glasa]
70. The Sonics – This is the Sonics [62 boda / 1 glas]
69. Florence and the Machine – How Big, How Blue, How Beautiful [63 boda / 1 glas]
68. The Chills – Silver Bullets [65 bodova / 1 glas]
67. Lil Boosie – Touch Down 2 Cause Hell [66 bodova / 1 glas]
65. Adele – 25 / Dwight Yoakam – Second Hand Heart [70 bodova / 1 glas]
64. (The) Better Girls – (The) Better Girls EP [76 bodova / 2 glasa]
62. Oneohtrix Point Never – Garden of Delete / Tobias Jesso Jr. – Goon [80 bodova / 1 glas]
61. Hardwell – United We Are [82 boda / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2015: #18-#16

Siječanj 27, 2016

18-christopher_owens

=18. Christopher Owens – Chrissybaby Forever
[300 bodova / 1 glas]
Imam tu jednu veliku slabost. Pravo govoreći, imam ih nekoliko, u najmanju ruku, ali da se sad ne pogubimo po čitavom jednom mom paralelnom svijetu, ostat ćemo na temi. Nekako se zbilo prije pet godina (čini se kao vječnost) da sam pao na Christophera Owensa. Tad je bio polovica Girls. Skupa onim drugim koji mi je od prvog trenutka izgledao pomalo kao drvosječa, ovaj mršavi momak s povećom zbirkom problema izbacio je “Father, Son, Holy Ghost” i odmah me usisao u svoj melankolični svijet jednostavnih ljubavnih pjesama koje su svoje uzore nosile ako ne na rukavu, onda na čelu.

Čuo sam kod njih Felt mnogo prije nego što sam se uopće potrudio potražiti i pronaći vezu, samo da bih uvidio da je Lawrence (bez prezimena) jedna velika Christopherova slabost. Nalazim u tome neku kroničnu ironiju, jer Lawrence, prvi među autsajderima, bio je usputni genij koji mi je protresao svijet muzike kao rijetko tko. “Me and Monkey on the Moon” mi je i dan-danas, zauvijek očito, putokaz svjetonazora, ukusa u glazbi i koncentrata ludosti. Christopher Owens, jer ne može biti prvi, drugi je među autsajderima i iako ne mogu tvrditi da mi dopire do istih mjesta, zadnje dvije godine kao da je pronašao optimalnu kombinaciju Lawrencea, Girlsa i Conora Obersta, još jednoga od njih.

Ako vas to zanima, nisam ljubitelj prvog samostalnog “Lysandre”. “A New Testament” me je pretprošle godine razoružao svojim folkom i pjesmama koje miču planine, ali onda svega nekoliko mjeseci poslije poslao nam je “Chrissybaby Forever” kao da je htio dokazati nešto, odsviravši sve sam i nadmašivši još jednom vlastitu bazičnost, onu vrstu jednostavnosti koja te poput magle obavija, osvaja, oduševljava, poigravajući se banalnošću – u obliku, ako sam dobro prebrojao, 5 prototipova savršenih pop pjesama primijenjenih na njih stvarnih 15 ovoga albuma.

Nećete vidjeti da citiram njegove tekstove, to ne bi imalo baš mnogo smisla obzirom na spomenutu izmaglicu. Ali mogli biste me čuti kako ga pjevam, da, to biste svakako mogli (iako ne nužno i željeli). “Me Oh My” pjevam uglavnom prošlosti, jer ta je po svemu citat Felta, pa mi je ugodno na njene zidove projicirati jednu staru, nikad zaboravljenu opsesiju. Natanu pjevam ljubavni trojac “What About Love”, “When You Say I Love You” i “I Love You Like I Do”, neprestano se pitajući kako mu uspijeva zaspati kad su meni čisti adrenalin, čak i ako su zamišljene kao mrlja jedne mitske, imaginarne Ljubavi u pop glazbenom svijetu idealnih ljubavnih priča. Christopheru pjevam “Heroine (Got Nothing On You)”, radi bolne prošlosti u nekom opskurnom kršćanskom kultu. A sebi… sebi pjevam “To Take Care of Myself Again”, tu ultimativnu ljubavnu pjesmu samome sebi, rasplinutu između neviđenog potencijala i vječne enigme tog ponosnog autsajderstva. Nije teško pjevati, vidjet ćete ako probate. (OM)

18-jonny_greenwood

=18. Shye Ben Tzur, Johnny Greenwood and the Rajasthan Express – Junun
[300 bodova / 1 glas]
Svakako preporučam pogledati film ”Junun” Paula Thomasa Andresona, svejedno prije ili poslije slušanja albuma, kako bi dublje ušli u ovo remek-djelo Shye Ben Tzura, The Rajasthan Expressa i Johnnyja Greenwooda. Nakrcan je ”Junun” do ibera filozofijom i/ili religijom, kako je već kome drago tumačiti ta duhovno-osobna pitanja na vječnom putu upoznavanja samog sebe kroz upoznavanje drugih, kao i prihvaćanja stvari koje se, u nekim drugim situacijama, ne prihvaćaju. ”Junun” je upravo takav – intiman, snažan i moćan glazbeni put poput transoidnog i snažnog seta bhajana, ili koncerta sufi glazbenika, ono kada je ekipa koja svira u potpunosti uštekana u vlastitu i međusobnu komunikaciju sa svemirom gdje pronalazi aspolutni mir i harmoniju. (BM)

no1 no2 no3 no4

=18. Death Grips – Fashion Week
[300 bodova / 1 glas]
“Pakao, to su New Order.”
– Jean-Paul Sartre (1944.)

Pozdrav od administratora! Ne bih imao puno što za reći o Death Grips osim varijacija na “šta se oni nisu ono raspali?” i “Death Grips?!? Koja je ovo godina, 2005.? LOL!”, pa bih umjesto toga – kad su već upali na listu – radije prozborio par riječi o New Order (na slici iznad, slijeva nadesno: Bernard Sumner, Peter Hook, Gillian Gilbert, Stephen Morris). Ne bih htio ispasti sad tu neki ageist, ali ne mogu a ne konstatirati odmah, ravno u glavu, kako članovi New Order zajedno imaju 878 (slovima: osamsto sedamdeset i osam. Grom te jebo!!!) godina, što će ga reći da njihov teror – koji nipošto nije ograničen na glazbenu sferu! – traje već stoljećima. A kako su Hrvati notorni po tome da imaju sjećanje zlatne ribice, podsjetio bih vas na neke ne odveć blistave detalje iz biografija članova New Order:

– Stephen Morris je desetljećima lobirao pri UN-u kako bi spriječio odlučniju akciju protiv južnoafričkog apartheida

– Gillian Gilbert je bila glavna suradnica ruske tajne policije prilikom izrade “Protokola sionskih mudraca”

– Bernard Sumner je izumio virus ebole i lažirao sve izbore na kojima je pobijedio HDZ

– Peter Hook je oduvijek ohrabrivao svoju djecu da se bave umjetnošću, s čime je posebno zadužio svijet kad je klicom slikarstva zarazio svog sina iz sedmog braka – ADOLFA HITLERA!

– svi su se smijali kad su čuli da basist Vucinog metal-benda Klanje ljudi nastupa pod pseudonimom ‘Krepana mačka vaditelj očiju’, no zasigurno bi se zagrcnuli da im je netko otkrio kako se nazvao po nadimku koji je Stephen Morris imao u građanskom ratu u SAD, kad se borio na strani Konfederacije da očuva svoju plantažu s robovima

I tako dalje, i tako dalje…

Oduvijek su preferirali obavljati svoje društveno-političke aktivnosti u sjeni (otud su i među znalačkim krugovima poznati kao New WORLD Order!), no njihov glazbeni sadizam je oduvijek bio, nažalost – i više nego javan. S prvim bendom (Joy Division) su još i bili razmjerno bezazleni Interpol-wannabeji, ali kao New Order… pa, što reći o bendu čija najpodnošljivija stvar (“Regret”) zvuči kao – osrednji singl Pink? Bendu čiji najveći hit zvuči kao sintisajzer s govnom (“Blue Monday”)? Bendu koji ni dan-danas ne prestaje nanositi patnju i sijati mizeriju diljem svijeta s dehumanizirajućom stravom i užasom koji nazivaju svojom “glazbom”?!

Možda jednog dana i zaustavimo globalno zatopljenje i izumimo teleport i putovanje svjetlosnom brzinom i uspostavimo komunizam ali, vjerujte, New Order će – i stoljećima kasnije – i dalje svirati i biti s nama, kao mračan podsjetnik na ono najgore u ljudskoj prirodi što čuči u svakome od nas. Nabijem ih! (Admin)   

17-godspeed_you_black_emperor

17. Godspeed You! Black Emperor – Asunder, Sweet and Other Distress
[304 boda / 2 glasa]
Glazbene odrednice koje se najčešće, poglavito od ponovnog okupljanja, spominju uz Godspeed You! Black Emperor su post-rock i drone. No, bilo bi pogrešno glazbu koju stvaraju tumačiti kao fuziju navedenog ili nekakav puki pokušaj crossovera – ono što Godspeed radi je izmjena dvaju shvaćanja suvremenih intrumentalnih ostataka rocka.

“Assunder, Sweet and Other Distress” najkraći je njihov album dosad, prvi bez ikakvog uplitanja vokala ili, bolje rečeno, glasova, ali ima najjasnije ocrtane granice spomenutih izmjena. Riječ je o sinusoidi, ovaj put posebnoj po tome što se pozitivni ekstremi javljaju bliže rubovima, a onaj (samo načelno) negativan u sredini.

Tako uvodna “Peasantry or ‘Light! Inside of Light!'” predstavlja uspon prema najpitomijem zvuku dosad prezentiranom od ovog benda, onom trijumfalno-emotivnom post-rocku, da bi nakon postignutog vrhunca, kao i uvijek, uslijedio pad koji nas vodi u onaj drugi ekstrem, zvučni ponor u čijem je središtu najtiša točka albuma, nakon koje može samo glasnije i kohezivnije , kako bi sve završilo s “Piss Crowns Are Trebled” i orkestralnim izvlačenjem na svjetlo. Nije teško definirati glazbene vrhunce ovog izdanja, a i iz navođenja naslova pjesama su očiti, ali je prilično upitno, i tu dolazimo do poante, koliko bi ugoda bila primjetna da ne uokviruje nelagodu.

Nezaobilazno za sve one koji smatraju da istraživanje rubnih područja rocka nije završena priča. (AS)

16-luke_haines

16. Luke Haines – Adventures in Dementia
[315 bodova / 1 glas]
Najveći i najproduktivniji sin današnjice je netom minule 2015. publiku počastio s dva izdanja; nuklearni bunkeri nisu vrijedni spomena ali zato avanture itekako jesu!!

Luke je u samo šest numera uspio objasniti svu ljepotu glazbe i stopiti naoko nespojive pjesme u vrhunski i sasvim kompaktni mini-albumčić/EP (format koji se, nota bene, pokazuje kao najkvalitetnije riješenje u ovom općem nedostatku dobrih glazbenih ideja i uradaka od strane velike većine aktualnih autora i izvođača – gospodo, radije objavite vrlo dobar EP s dvije odlične, dvije vrlo dobre i jednom dobrom stvari nego album s tih istih pet plus još sedam nikakvih…).

Luke Haines mete-sve-pred-sobom-since-1993. (DM)

(pisali: Ozren Milat, Bojan Mandić, Administrator, Ante Spahija, Dino Marelić)

Gorilini naj albumi 2015: #25-#21

Siječanj 26, 2016

25-special_request

25. Special Request – Modern Warfare
[250 bodova / 1 glas]
Tko ne zna priču: tipični britanski žanrovi plesne glazbe – jungle/drum’n’bass, speed garage, 2step, dubstep, grime – na ovaj ili onaj način rodili su se iz žanra nastalog oko 1990., nazvanog hardcore. Bila je to prva autohtona britanska plesna elektronika (dotad se plesalo na iz Amerike uvezene house, techno i hip hop), u suštini nastala na jednom beskrajno jednostavnom i beskrajno efektnom triku – ubrzanju funk breakova (na čijem je sempliranju sagrađen hip hop) do tempa housea. Rezultat je bila frenetična, euforična glazba za rejvanje, koja je savršeno pasala uz tada sveprisutni ecstasy. Meni, koji sam u njeno doba jedva krenuo u školu, osobito draga.

Scena je međutim potrajala tek dvije-tri godine i zatim zamrla – do tada je publiku izjelo pretjerano gutanje eksa, policija je pritisnula ilegalne rejvove, a možda se i sam žanr iscrpio u ograničenjima svog templata. Hardcore je umro, ali u skladu s pokličem svojih fanova – «hardcore will never die!» umro je poput feniksa, ponovo i ponovo reinkarniran u gorespomenute žanrove. Ipak, danas se u zraku osjeća određen zamor – iz hardcorea proizašlo rodoslovno stablo već 10ak godina nije dalo nijedan novi žanr. Scena još postoji, i dalje tu ima gomila zanimljive i svježe glazbe, no nedostaje onaj osjećaj grozničavog guranja naprijed, pozitivnog šoka budućnosti. Što svakako doprinosi prisjećanju ranih dana hardcorea kao zlatnog doba zajedništva koje je zauvijek prošlo, čak i kod onih koji ga nisu osobno iskusili. Tako je bristolski producent Zomby 2008. izbacio čitav album (“Where Were U in 92”) posvećen ranoj sceni, a veliko ime suvremenog grimea Mumdance ne propušta u svoje setove ubaciti pokoji stari klasik. Na tome ipak ostaje, revivala nema – iako ćete neke izdanke hardcorea, poput dubstepa i d’n’b-a pod normalno čuti na partyjima, njega samog baš i nećete.

Paul Woolford, katkada poznat i po aliasu Special Request, hardcore je iskusio iz prve ruke. Dosad je u svojoj bogatoj karijeri okušao u houseu, technu i d’n’b-u – no “Modern Warfare” je čistokrvna kolekcija hardcore razarača. Slušajući ga (malo kriva riječ, ovaj se album nikad samo ne sluša, makar neki dio tijela mora mrdati uz njega) ne mogu se oteti dojmu da potajno želi oživjeti to davno doba nevinosti – dok je istovremeno posve svjestan da je to izgubljena misija. Tako udarna “Amnesia” u početku ponavlja: «I know you can’t turn back…» da bi ipak nastavila s «Come together, we’ll make it work!». Ali jebiga, vraćanja na staro nema, nikad i nigdje, voz je uvijek već prošao. No, uz glazbu kao što je “Modern Warfare”, koga zapravo briga gdje smo bili ’92.? Jer, ovdje nemamo posla s pukim nostalgičarskim tripom, već sa sjajnim osuvremenjivanjem pokojnog žanra. Koji – svaka čast – u 2015. zna rasturiti kao i četvrt stoljeća ranije. Nema dakle smisla plakati za starim vremenima kad i nova znaju biti ovoliko uzbudljiva. (NP)

24-waxahatchee

24. Waxahatchee – Ivy Tripp
[251 bod / 2 glasa]
Album je ovo koji jednako duguje girl-alteru zlatnih devedesetih,
singer-songwriterskom revivalu nultih i apsolutnom kaosu ovih, kako da
ih nazovemo, desetih (??)…

A zapravo je album za dvadesetidrugo stoljeće.

Jedan od prvih.

Sigurni smo ne i zadnjih.

Tetka Crutchfield će se pobrinuti za to!!

Again! (DM)

23-mathew_jonson

23. Mathew Jonson – Fabric 84
[270 bodova / 1 glas]
Težak je život glazbenog fanatika. Interesantne je glazbe previše, vremena premalo, a u traganju za novim otkrićima zna se desiti da ona vrijedna pamćenja prođu ispod radara ili padnu u zaborav. Zato je baš lijepo naletjeti na komad glazbe koji osvaja već u prvim minutama prvog slušanja, te oduševljava sve do svog kraja gotovo sat i pol kasnije. I to isto napravi sa svakim daljnjim slušanjem. Mathew Jonson, kažu mi, značajno je i istraživanja vrijedno ime koje mi je uspjelo promaknuti – no propust nije mogao biti bolje ispravljen izdavanjem njegovog Fabric miksa. Na kojem je isporučio isključivo vlastite stvari, potez na koji su se dosad odlučivali samo rijetki majstori (Ricardo Villalobos, Shackleton, Omar-S). I odlične su sve do jedne, a još kad se znalački zamiješaju… nema ni jednog trenutka u kojem miks ostane bez sape. Što vas natjera da požalite da niste bili prisutni kad je isti odsviran (riječ je o live snimci iz kluba), no kako odlično sjeda i doma, razloga za preveliko žaljenje nema. Tim više što će biti sjajan i kad legnete i samo ga pustite ga u slušalice – dakle, mnogo više od sjajne glazbe za ples. Obavezno za ikoga tko iole voli dobar house i techno. (NP)

22-jesse_malin

22. Jesse Malin – New York Before the War
[276 bodova / 1 glas]
Verujem da za mnoge albume pamtite gde ste ih prvi put čuli. Mene je “New York Before the War” sačekao u kolima, nekim sticajem okolnosti je paket sa pločom stojao sedmicama neotpakovan (pa gotovo neotpakovan, moji poštari redovno zaviruju da provere da li mi se ukus menja sa godinama), i auto-plejer je došao do foldera sa ilegalno skinutom verzijom, bili su to prvi dani zakasnele zime 2015., i u kolima je bilo hladno, nisu stigla da se zagreju usled kratke vožnje, već sam tražio parking mesto kad je krenula “Dreamers”. “Wake me up when the world is dead/ I think I missed you my whole life/ With the sun in your eyes”, započeo je Džesi nakon petogodišnje šutnje album, lagani mid-tempo, Derek Kruz na klaviru i hladna kamerna atmosfera se proširila kolima, u trenu sam izgubio osmeh na licu koje se blago kočilo, nisam znao da li hladnoća stiže izvan auta ili iz zvučnika, parkirao sam i ugasio kola nesvesno, i nastavio da slušam. To nije bila prvo što sam čuo sa albuma, puno meseci pre toga sam pogledao video za “Turn Up the Mains” kojim je Džesi najavljivao povratak, ali su mi delovi te pesme zvučali kao “Too Bad About Your Girl” od The Donnas i ta sličnost me je nervirala, pogrešno sam postavio svoja očekivanja, potcenio sam Džesija, eto nakon samo par klikova na Jutjubu. Naredna “Addicted” je samo potvrdila da nemam peto i po čulo (© Dylan Dog), da je Džesi u punoj formi, pomalo nostalgično zagledan u Njujork koji se menja pred njegovim očima (“We’re gonna watch this whole thing blow/ And I’ve lived here all my life”) dok on pravi i živi melodramu (“I’m addicted to the glory of a broken heart”). Sve je tu, na mestu, baš kako treba, shvatam kada iznenada grune “Turn Up the Mains”, koja ima potpuno drugi smisao na tom mestu, iza “Addicted” a pre poletne “Oh Sheena”, na mestu A3 zaleđenog parkinga na kojem se nalazim duže no što zdrastveni radnici dozvoljavaju. A onda “She’s So Dangerous”, i ja ostajem bez reči i pokreta, samo trepćem u kolima i dišem ponekad, da, to je onaj momak koji je napisao The Fine Art of Self Destruction, taj trenutak se nikome u Univerzumu neće ponoviti, ali evo zlatnih tragova koje je ostavljao i na kasnijim albumima, ovo je ista ona cura kojoj peva u “Since You’re in Love” na The Heat i potom na Glitter In The Gutter, držite me za reč, to je Ona. “Can I take you to the movies/ Can I play you rock and roll/ Can I take you past the bar nights/ Tell you things I’ve never told”, nudi Džesi sve što ima vredno. Verovatno sam na “The Year That I Was Born” izašao iz kola, ne znajući više ni koje godine sam se rodio, izuzev da to mora da je ista ona kad i Džesi, kako drugačije.

U kola sam se vratio 8 sati kasnije. Bilo je opet hladno, i sivi Hjundai i30 je krenuo zajedno sa prvim taktovima “Boots of Immigration”. Brži tempo i grejanje u kolima, postade ubrzo prijatno, da bi naredna “Freeway” digla temperaturu za još koji stepen, da li je za to kriv naš brat Vejn Kramer na gitari ili su delovi kad Džesi viče “ignited, ignited, ignited, ignited” previše vukli na D-Generation (čiji povratak sa tolikom nadom i strepnjom istovremeno očekujemo), ne znam, ali bi dobro, i gotovo naglas sam sebi spočitavao grešku, sve kojima si rekao da će Džesijev album verovatno biti slab sad moraš nazvati i reći da je album, u stvari, super. A nisam, setiću se kasnije, nikome to zaista rekao, ne računajući šizofrene razgovore koje obavljam sam sa sobom, a koji se često tiču muzike. Ostatak albuma sam iscepkao u par kratkih vožnji, pažljivo vodeći računa da nijedna pesma ne bude prekinuta pre kraja, sa “She Don’t Love Me Now” sam stigao tužan na posao, sa “Death Star” se vratio sretan kući, no ne znam na kom se putu dogodila “I Would Do It For You”, bioskopalna priča o iskrenosti, romansi i prošlosti, i koliko nam te stare emocije i dalje trebaju, sve sa Todom Jutom i Piterom Bakom u kameo ulogama.

Ako pamtite za albume gde ste ih prvi put čuli, možda se sećate i gde su vas na kraju odveli? Album zatvara “Bar life”, namerno na kraju druge strane, ostavljena u zadimljenom kutu bara iz kojeg tek što je izašla junakinja “Cigarettes and Violets”, svi koji su imali gde da odu već su otišli, ostao je Džesi, alkohol, i još par drugara (Kreg Fin, Džimi Drešer, Pol Berer, Lili Skot…) koji ne mrdaju odatle. Ostao sam i ja, zagledan tupo u život koji prolazi, i u stihove koji odzvanjaju, “once upon a time I had some money and I went across the ocean”. (PJ)

21-susanne_sundfor

21. Susanne Sundfør – Ten Love Songs
[295 bodova / 2 glasa]
Ljubav je po meni izlizana riječ, ljubav prema ovome – ljubav prema onome. Ljubav je kemija, što je bolja kemija bolja je i veza, hrana je isto kemija “stara koka dobra juha”, o drogi da ne pričam loš trip je kao loša veza, kako kaže Bill Hicks zbog jedne loše nećemo se odreći svih ostalih.

Ima ljudi koji kažu da sve svoje ljubavi uspoređuješ s prvom ljubavi što nas onda odvaja od trenutka, neki vjeruju da je život trenutak koji može trajat sekundu a može i vječnost, ako je vjerovat kvantnim fizičarima.

Filozofi kažu da treba razlikovati zaljubljenost od ljubavi.

Prvo se kažu zaljubimo to je ono nešto što nas privuće kod druge osobe, onda slijedi falling in love kako kažu Englezi. U doslovnom prijevodu pad u ljubav, taj pad, što je veća ljubav veći je i pad, znaći sreću ali i bol. U toj fazi se ponašamo djetinjasto, to je ono najljepše dok nas realnost ne opali po nosu a odvajanje od toga nas guši, boli, sve je crno. Poslije toga po meni slijedi ponovno zaljubljenost koja nosi mir. Zato ljubav doživljavam kao sliku crne podloge po kojoj se ističu bijele nijanse kao zvijezde na noćnom nebu.

Kažu da su Romci odlični plesači što ih čini dobrim boksačima, meki na nogama dobro skrivaju udarac ali im fali kažu boksači srca – boje se. Ako želiš da pruže odličnu partiju pokloni im bijelo odjelo i uživaj u izvedbi. Ljubav je bijelo odjelo a dal se isplati primit udarce ovisi dal ste cinik ili ne!

To je ono što mi se motalo po glavi dok sam slušao Ten Love Songs! (ID)

(pisali: Nikola Pezić, Dino Marelić, Petar Jovanović, Ivan Debelić)

Gorilini naj albumi 2015: #140-#100

Siječanj 26, 2016

140-ashley_monroe

140. Ashley Monroe – The Blade [4 boda / 1 glas]
139. Jeremih – Late Nights: The Album [6 bodova / 1 glas]
124. Aberdeen – It Was the Rain: Lost Recordings 1993-1995 / Admiral Fallow – Tiny Rewards / Africa Express – Terry Riley’s in C Mali / Beach House – Depression Cherry / Best Coast – California Nights / The Decemberists – Florasongs EP / Euros Childs – Sweetheart / Jens Lekman – Ghostwriting / Josh Pyke – But for All These Shrinking Hearts / Lawrence English – Viento / The Necks – Vertigo / Panda Bear – Crosswords EP / Twerps – Range Anxiety / Wire – Wire / The Woodlands – Secret Language [10 bodova / 1 glas]
123. Belle and Sebastian – Girls in Peacetime Want to Dance [12 bodova / 2 glasa]
119. A$AP Rocky – At.Long.Last.A$AP / Bully – Feels Like / Miguel – Wildheart / Sleater-Kinney – No Cities to Love [14 bodova / 1 glas]
118. Jim O’Rourke – Simple Songs [16 bodova / 1 glas]
117. Sharon Van Etten – I Don’t Want to Let You Down EP [18 bodova / 1 glas]
116. Helen – The Original Faces [20 bodova / 1 glas]
100. Ariel Kalma and Robert Aiki Aubrey Lowe – We Know Each Other Somehow / Battles – La Di Da Di / Colin Stetson and Sarah Neufeld – Never Were the Way She Was / Deantoni Parks – Technoself / Earl Sweatshirt – I Don’t Like Shit, I Don’t Go Outside / Eartheater – RIP Chrysalis / Editors – In Dream / Enablers – The Rightful Pivot / Giovanni Marks – Double Tech Jeep Music / Iron & Wine – Our Endless Numbered Days / Jenny Hval – Apocalypse, Girl / Lightning Bolt – Fantasy Empire / Liturgy – The Ark Work / Mika Vainio & Franck Vigroux – Peau Froide, Léger Soleil / Percival Pembroke – Concurrent 386 / Zackey Force Funk – Chrome Steel Tiger [25 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2015: #30-#26

Siječanj 25, 2016

30-lnrdcroy

30. LNRDCROY – Much Less Normal
[220 bodova / 1 glas]
Volim se pitati što biva ljudima da preferiraju slušati određenu glazbu. Ne govorim toliko o individualnim ukusima, koliko o svrstavanju u određena plemena – a podjela na, grubo rečeno, gitare i elektroniku daleko mi je najinteresantnija. Naravno da će malo tko 100% upasti u određeni tabor – ja pogotovo ne – ali, iz druženja s ljudima primjećujem da će oni koji idu na koncerte slabo ići na partije, i obrnuto. U čemu je kvaka? Možda u tome što, kao što je već više puta primijećeno, gitare iskustvo prenose – dok ga elektronika stvara? Pa ljudi na neku foru generalno biraju jedan tip odnosa sa zvonkom radošću – neki pjevaju na koncertu uglas s bendom, neki se iznoje uz DJ-a?

A kad se o glazbi piše i raspreda – kao na ovom blogu, s rijetkom časnom iznimkom – češće će se okupiti ljudi koji vole gitarsku glazbu (slušanje, ne znam, Jamiea XX-a i par sličnih tokena koji imaju «čast» da ih uvaže i gitaričari ne ubraja se u «slušanje elektronike», sorkač). A klubovi puni! Rejveri nisu piskarala kao rokeri? Ili je do sasvim različitog funkcioniranja ta dva široka žanra – gitare je sjajno doživjeti uživo, ali odlične su i kod kuće, jer smo za pjesme i albume dovoljni sami sebi, dok elektronika zahtijeva plesni podij s masom tijela u pokretu i ima trake umjesto pjesama, koje ne traže album već miks, koji je daleko slobodniji i prolazniji od čvrste forme albuma – pa se njime teže baviti? (A opet, što ne bi imali listu najboljih DJ setova godine?)

Kako bilo, svakome svoje, osobno volim uzeti najbolje od oba svijeta – sve više onog elektroničkog, ipak – ali dojma sam da zatvorenost prema spomenutome može dovesti do propuštanja glazbe koja formom jest elektronska, ali sadržajem bliskija gitarskoj. Jer, elektronika je nepregledno blago glazbe gdje se zna naći autora koji znaju sastaviti čitav album (ono, baš album) koji čak i bez pomoći teksta iskustvo prenosi jednako dobro kao i onaj odsviran na žicama (a nećete za njih čuti po kojekakvim pičforzima). Stoga, evo 200+ bodova za album “Much Less Normal”, objavljen za cijenjenu i istraživanja vrijednu vankuversku etiketu 1080p, pa ako još nekome malo uljepša život – ja zadovoljan. House je to album, ali malo koja će vam pjesma s njega pokrenuti noge – nije ovo glazba kojoj je cilj rasturiti vas u klubu, već vas priviti u topao zagrljaj i uljuljkati u sanjarenje. Lijepo može biti i s njom nasamo, ali će poslužiti i savršen soundtrack čilanja, šetanja ili druženja s nekim posebnim. Bacite uho. (NP)

29-sufjan_stevens

29. Sufjan Stevens – Carrie & Lowell
[224 boda / 5 glasova]
Taktizirao sam, priznat ću to, pa sam Sufjanu dao manje bodova na ovom izazovu od onoga što zaslužuje i koliko sam trebao da sam se vodio samo onime u čemu se kada je glazba u pitanju i treba voditi, da sam se vodio isključio srcem. Slijedio sam nepogrešivu logiku da će biti na svim listama i da će mu svi dati masu bodova pa ja svoje bodove mogu udijeliti onima kojima su potrebniji, a njemu tek neku sirotinju, simboliku. Nepogrešiva logika ima samo jedan problem, naime to što je pogrešiva.

Ili su svi razmišljali kao ja ili Sufjanu uopće nisu davali bodove, ali s obzirom na to da je crticu trebalo napisati razmjerno brzo pretpostavljam da je album na listi sumnjivo nisko što me zapravo poprilično rastužuje jer riječ je nedvojbeno o jednom od vrhunaca prošle godine.

O ovom albumu se zna sve, ispisano je o njemu more slova i samo je sreća što ipak živimo u digitalnom dobu (digitalizacija!) jer je ovako osrednji nasad sekvoja ostao pošteđen, ali u cijeloj toj srcedrapateljnoj storiji o majci koja ga je napustila, o pokušajima da se nosimo sa smrću bliskih osoba i o kompleksnim i nezdravim odnosima koji su, tko zna kakvom magijom, pretopljeni u savršene, besprijekorne pop pjesme, istovremeno neodoljivo prozračne i dozlaboga teške imam neki osjećaj da nije dovoljno istaknuto ono najvažnije – čak i ako ovo nije najbolji album koji ste čuli 2015., najljepši svakako jest.

I stvarno, čak i ako album slušate izvan konteksta, ako vas ne zanima pozadina i ako se uspijete koncentrirati samo na zvuk, čut ćete kako ljepota zvuči; tiha i nenametljiva ljepota. Upravo to pomislim svaki put kada ova ploča krene, upravo to pomislim svaki put kada počne svaka od njezinih jedanaest pjesama, pomislim – Bože, kako je ovo krasna glazba!

Sve je rečeno o emocijama koje se kovitlaju ispod mirne površine ove divne i klasične i divno klasične ploče pa nekako vjerujem da se tome ne treba bogznašto dodati, ali činjenica je da će baš svaka od pjesama odapeti po jednu strelicu u vaše srce, ma koliko vaš oklop sazdan od cinizma i podsmjeha bio čvrst i neprobojan. Čuvajte se i nemojte se sramiti ako vam pobjegne koja suza. Ma koliko patetično zvučalo, a znam da zvuči užasno patetično, nije čudo ako vam Sufjan s ovom kolekcijom pjesmama izmami koju suzu, ne čuješ baš svaki dan ono što bez imalo pretjerivanja zvuči kao uzvišeni pjev anđela. Udubljivali se u ovaj album ili ga slušali tek s jednim uhom, dok radite nešto za što mislite da je važno, njegovo vam fino tkanje neće promaknuti, a gotovo sam siguran da će vas barem malo pomaknuti, on je izvrstan dokaz da se i u nježnosti može kriti golema, nezamisliva snaga. Poznajem mnoge koji bi od toga mogli nešto naučiti. (AŠ)

28-new_order

28. New Order – Music Complete
[230 bodova / 1 glas]
Nije mi drago zbog te činjenice, no “Music Complete” prvo je od New Ordera što sam u životu čuo (osim, naravno, “Blue Monday”). Propust je to, šta ću, ispravit će se jednog dana; no, ako me ova ekipa u svojim poznim godinama uspijela oduševiti glazbom inače mi neprivlačnog žanra (synthpop, ih), već se veselim otkrivanju novih blaga iz kataloga. Dotad, drago mi je već i da i ovaj im uradak imam u životu. Daleko da je perfektan, ali – ima melodija, ima refrena, a ima i pokoji tekst koji me baš pogodi, i tako manje-više cijeli album. A meni se to s tom muzikom šta ima melodije, refrene i tekstove ne dogodi baš često, pa cijenim one kojima to uspije. A ima čak i ritma na koji se da i sasma lijepo zaplesati. A i momku mi se isto tako dopalo pa smo cupkali skupa i pjevušili si neke stihove na uho (“you got me where it hurts, but I don’t really care, ’cause I know I’m okay, whenever you are there”).

Dakle, dobar posao za ove skoro pa penzionere (ajde, nisu baš stari ko neki rolingstonsi); dovoljno dobar da mi ipak ne bilo drago da moram čitat Tonćijevu hejtersku crticu o ovom albumu, kolko god zabavna bila. 😀 (NP)

27-baroness

27. Baroness – Purple
[230 bodova / 1 glas]
Prethodni dupli album “Yellow & Green”, slavljen od strane kritike, nagoviještao je prekretnicu u karijeri benda, širenje publike i budućnost u kojoj će se Baroness sve više udaljavati od prvotnih sludge postulata. Nažalost, ljetnu turneju 2012. ubrzo je prekinuo pad njihovog autobusa s vijadukta u Engleskoj nakon čega su basist i bubnjar, zbog pretrpljenih ozljeda, odlučili napustiti bend dok je pjevaču i gitaristu Johnu Baizleyju skoro amputirana ruka. Novi album “Purple” Johnov je odgovor na sve što se dešavalo nakon nesreće do ponovnog ulaza u studijo s novim producentom te s vjernim dugogodišnjim drugom Peterom Adamsom i novom ritam sekcijom koju sada čine Sebastian Thomson (Trans Am) i Nick Jost. Zamislite da je Dave Fridmann (The Flaming Lips, Mercury Rev, Pipsi…) producirao Crni album Metallice. Hm, nemojte. Radije zamislite osam pobjedničkih refrena i gomilu zaraznih rifova isprepletenih žilavom međuigrom basa i bubnja (kakva generička ćru prog metal opaska!). (DS)

26-ginger

26. Ginger Wildheart – Year of the Fanclub
[243 boda / 1 glas]
Džindžerov nalog na tviteru je eksplodirao negde sredinom 2014. godine, kad je započeo napadnu reklamnu kampanju za novostvoreni fan klub “GASS”. GASS je neviđeno dobar, GASS je najbolji, ništa kao GASS, najbolja stvar još od hleba na kriške, GASS ovo, GASS ono. Neki fanovi su predvidivo vrištali kako je GASS super, Džindžer bi obavezno ponovio takav tvit, i stvarno je toga bilo previše. GASS (akronim za Ginger Associated Secret Society) zamišljen je kao fan klub oročen na godinu dana, počevši od maja 2014. gde se Džindžer obavezao da će svakog meseca snimati po tri nove pesme i distribuirati ih u digitalnoj formi članovima kluba. Plus razni demosi pride. Plus neke majice i što šta drugo. OK, jeste dobra fora, ali neki stariji u koje spadam i ja, dobro se sećaju sličnog pokušaja iz 2001. kada je Džindžer najavio “The Singles Club”, koji se neuspešno završio sa tek 5 singlova (umesto 12), a izdavačka kuća je nestala. No, šta se dogodilo sa klubom dalje?

Upravo ono što je obećao. Kao da je pisanje pesama najlakši deo posla, a distribucija, fan klub, i tako to  – neki izazov? 36 pesama, plus razni demosi, sve u redovnim obećanim intervalima, i za sam kraj – album sa 12 odabranih numera, ovog puta po njegovom izboru. Izdata kao dupli album (u vinilnom izdanju), ova ploča pleni već na vizuelnom planu, ima onaj šmek luksuznih japanskih izdanja, svaki detalj na njoj deluje kao delo Posvećenih, i da ne znam ništa o autoru, verovatno bi me nukala da je kupim na neviđeno, deluje kao dobar album, nekad to možete naslutiti i pre nego što je pustite. Znao sam od pre većinu pesama skoro napamet, kako u obliku u kojem su završile na ploči tako i u nekim koncertnim verzijama.  “Honour” na primer, sredina A-strane, pojavila se prvo kao koncertni snimak na Jutjubu, gde Džindžer i Kortni Lav pevaju u duetu, znoj se cedi sa svakog na bini, Kortni sa nezaboravnim širokim dekolteom i vokalom koji odgovara njegovim rifovima, verzija na ploči je malo ispolirana, nema dekoltea ali su gitare zato seksi, i sve podseća na rokenrol kakav nam svima treba.

Nikog možda neće iznenaditi, no lekarska komora nas tera da napomenemo da uz dražesne melodije na albumu stižu i tamni i gorki vilajeti, tako recimo “If You Find Yourself In London Town” prikazuje dragi nam grad kao sebično i bezdušno mesto, gde se ovaj pevljivi antituristički pamflet završava sa “keep your heart at home and in photograps you carry/ and leave some bread crumbs down/ from home to London town”, potom “Do You?” sa neodoljivim refrenom koji nasmejani možemo da pevamo jedino ako ne znamo ni reč engleskog, jer se nemir uvuče kad naiđe “when you’re all alone do you ever think about suicide? Do you? And would you?”, a odgovor na ta pitanja neće svako sa osmehom dati. Pogotove ne Džindžer čiji decembarski koncerti su odloženi zbog teške kliničke depresije u koju je zapao. No, opet ta tmina nije teška na albumu, nego mu daje ozbiljnost, u ovim divnim melodijama priča se otvoreno o životu, a njega čine sve te stvari. “Let’s strengthen foundations for the next time the storm arrives” savetuje na “The Last Day of Summer”, zajedno je lakše.

Meni posebno draga je “Only Henry Rollins Can Save Us Now”, gde gitare dosežu britkost i energiju The Wildhearts (isto važi i za poslednju na D-strani, “Ostracide”), a u kojoj Džindžer piše Henriju i pita ga da gostuje na pesmi. Mogao bih ovako još dugo… pa bih onda skrenuo na pesme koje se nisu našle na albumu, a zaslužile su to. O dobrim albumima se može nadugačko pričati, no neke stvari i sami morate otkriti. Na kraju videa za “Honour”, Kortni govori publici u Sidneju “if you are not familiar with Ginger, you should be, he is kinda fucking iconic genius, like Mark Lanegan and Ginger Wildheart and Nick Cave, these are my three”. Ukratko, uprkos svim zakonima verovatnoće, taj fucking iconic genius i u 2015. godini ima odličan album. (PJ)

(pisali: Nikola Pezić, Andrija Škare, Dražen Smaranduj, Petar Jovanović)

A sad, lipi moji… GORILINI NAJ ALBUMI 2015!

Siječanj 25, 2016

carly sleepyheads sufjan grimes

Dobar dan, i dobro nam došli u još jedan Gorilin izbor najboljih albuma prethodne godine!

I dok je Gorilin izbor naj serija godine iz ružnog pačeta izrastao u sve popularnijeg labuda, izbor albuma ide suprotnom putanjom te iz godine u godinu nastavlja obarati vlastite rekorde slabog odaziva. 😀 Tako je ove godine glasalo “rekordnih” 18 ljudi: Tomislav Biškup, Ivan Debelić, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Dino Marelić, Samir Mila, Ozren Milat, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Davor Rončević, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Ena Šarić, Andrija Škare i Matko Žurić.

Kako nisam vidio smisla u tlačenju manjeg broja ljudi s većim brojem crtica, ovaj put će se umjesto topa 50 izlistavati top 30 (+ naravno ono što nije upalo za intermezzo svaki drugi dan), a dogodine… tko zna? Možda bude opet top 50, a možda i top 20. 😉

Hvala svima koji su glasali, još više hvala svima koji su pisali i pišu crtice! Prva tura slijedi kasnije popodne pa se čitamo, od danas do subote, pusa svima od administratora…

Oke, imate još jedan – ali SAMO jedan – dan da glasate za GORILINE NAJ ALBUME 2015!

Siječanj 19, 2016

anketa-glasaj
Dakle, šema je da je utorak 19.1.2016. dok ovo pišem – ako je utorak 19.1.2016. i dok ti ovo čitaš, onda još stigneš glasati za Goriline naj albume 2015.! Zadnje liste se primaju još danas do ponoći, pravila glasanja su i dalje tu, slobodno šaljite liste svi koji ste mislili možda glasati a još niste, pusa svim glasačima i prošlima i sadašnjima i budućima. :*

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u GORILINOM IZBORU NAJ ALBUMA 2015.!

Siječanj 10, 2016

albumi2015

2015. je već dobrano za nama, ajmo je upokojiti u stilu još jedan zadnji put!

– na vama je da proberete najmanje pet a najviše dvadeset najdražih vam albuma premijerno objavljenih u 2015, broje se i mini-albumi, i EP-ji koji se mogu prošvercati kao mini-albumi, i kompilacije i miksevi sastavljeni pretežno od materijala iz 2015…

– na te albume po vlastitom nahođenju raspoređujete 1000 bodova, pri čemu ja 501 najveći broj bodova koji možete dati jednom albumu

– kad ste to složili pošaljete mi listu na djevojke et yahoo točka com, pis of kejk!

javite ako biste i napisali koju crticu! to mi je jako bitno, znam da vas zabavljaju moje nadrkane administratorske kvazi-crtice – i meni ih isto zna biti zabavno pisati – ali imam i ja drugog posla u životu i stvarno mi paše da ih bude što manje pa ajte, pomozite malo i uveselite dobrog starog strica Martyja Tonća!

glasanje traje do ponedjeljka 18.1. a tjedan dana nakon toga kreće i izlistavanja topa 50

P.S. Pratite Gorilu i ovih dana, jer od sutra se izlistava top 20 serija 2015.!