Archive for the ‘Others feat. Gorila’ Category

Gogini osvrti za Potlistin izbor najboljih albuma 2016.

Siječanj 7, 2017

Iako se cijele godine činilo kako smo jednostavno umrli, Potlista nije propustila priliku 2016., kao i svaku godinu dosad, zaključiti megalomanskim popisom najboljih u njoj objavljenih albuma (i EP-jeva). Ovdje se nalaze sve moje crtice (okej, crtetine) napisane za pregled, a sve skupa nađite ovdje: http://www.potlista.com/liste/specijaliste/potop-najboljih-albuma-2016

96. SCHOOLBOY Q – BLANK FACE LP

Ustajalost užeglog zraka paranoidne kombinacije sigurne kuće i blindiranog zatvora u koju me svakim svojim vrćenjem smješta ‘Blank Face LP’ ni najdulje utapani ili otapani nikako ne bi mogli smatrati osvježenjem, ali trenutačni kontekst postojane deifikacije Schoolboyevih prijatelja, suradnika, srodnika i kolega naprosto vapi takvo tumačenje. Ne niječući nikom od uskoro navedenih vanserijski talent, a bome ni pokoje kvalitativne pogotke rijetko uočene inspiracije, postalo mi je pomalo iritantno kako se, recimo, Kendrick, Frank, Solange ili Kanye gotovo najčešće slave kao protagonisti otjelovljenja mokrih snova američke liberalne bijele javnosti. Što ne bi uopće bilo sporno da nije dva razloga – mogućnosti da posljedične papagajski refleksne daljnje tvrdnje o važnosti crnih, homoseksualnih i ženskih života jednostavno prebrišu analizu uzroka tragedija koje te važnosti osvješćuju, te mojega sebičnog straha o sistemskom pokušavanju industrijskih lasera da izbruse sve oštrine muzičkog i reperskog izraza. Naravno da u široj slici muzika nije najvažnija, ili barem nije jedina važna, ali perspektiva razmaženog i čak i za hrvatske pojmove privilegiranog whigge s drugoga kraja svijeta naglasak stavlja na ono što iz jednog srca izlazi pa preko nosača zvuka i ušiju u drugo srce ulazi. ‘Blank Face LP’ u muzičkom smislu zaista ima mnogo, ali najboljim ga rap albumom godine čini to što njegovu razvedenost podloga koje tradiciju G-funka reinkarniraju u gotovo sve podžanrove modernog hip-hopa na prihvatljivu mjeru svodi sam Q, dosad u karijeri ne baš uvijek najsretnije prezentiranom osobnošću, koja se sada apsolutno doživljava u svoj svojoj kompleksnosti, ali i prizemnosti. U godini u kojoj Pusha T nije objavio ništa, Schoolboy Q je osigurao pravu utjehu, isto kao što je u godini u kojoj su se napokon vratili The Lox, upravo Schoolboyev album donio prvu Jadakissovu HOF kiticu nakon ohoho godina.

88. COURTNEY MARIE ANDREWS – HONEST LIFE

Da svi skupa nismo patetični luzeri koji ovako barem jednom godišnje pokušavamo ograničiti i u umjetne vremenske okvire strpati vječnost i širinu i beskrajnost nečega toliko sveobuhvatnoga kao što je emotivna muzika, o mojoj ljubavi prema albumu ‘Honest Life’ ne biste čitali upravo ovog trenutka. Vjerojatnije je da ne biste čitali uopće, jer nisam siguran hoću li ikad uspjeti u potpunosti pojmiti kako me je i čime to niotkuda iznenadio, obradovao i ražalostio, baš kao jedna nedavna poruka s prijedlogom koji sam možda morao i odbiti ili jedan slatko debilan i samostojan emoji krumpira. Ali ako biste čitali, sigurno je da biste čitali u objavama s nešto više plasiranim albumima ove pomalo nepotrebne ljestvice potpuno umrlog sajta. Koji će, bude li ikad i ikako uskrsnuo, to učiniti samo zbog snage i ljepote muzike, baš kako su mene i prečesto reanimirali mnogi mi od najdražih albuma uopće, a pogotovo posljednjeg razdoblja. Iako se dosad kretala u krugovima koje relativno pozorno pratim, za divnu kantautoricu Courtney Marie Andrews iz omiljenog mi Phoenixa nisam čuo sve do tihe, pristojne i nenametljive eksplozije ove ploče, koja joj je već šesta, samo što nepotrebnu zavrzlamu stvara autoričina odluka da se prve tri odrekne i izbriše ih. Nisam, međutim, uvjeren da ću se na etapu otkrivanja ranijih radova otpustiti toliko skoro, jer ‘Honest Life’ svoju neposrednost slomljenog srca koje odlučno zarasta u više odraslu i više romantičnu verziju sebe pjeva i svira i miluje i grije golemom emotivno-misaonom prtljagom koja mi se neće prestati otkrivati još dugo. Najdulje. Jer, naravno da želim iskren život, bez ikakvih pretvaranja, ali problem je što to znači da će vidljive i prisutne biti i sve moje mane i manjkavosti, na što možda još uvijek nisam spreman, pa ću utjehu i odluku nalaziti na ovoj ploči. Kakvu i koliko lijepu nemaju možda ni Tift Merritt i Indigo Girls niti sve country-folk kraljice sedamdesetih, osim boemke Joni i kućanice Carole, a koja u svojoj najboljoj i najtužnijoj pjesmi ‘Table For One’ pije i pokušava zaboraviti u istome baru u kojem je Ryan Adams svojedobno očajnički plesao sa ženama. Da, vidjeli smo kako je sve to završilo, što nas zapravo i nije smjelo iznenaditi, jer i sama Courtney lipo kaže da sometimes good people draw troublesome things. Onda sam valjda barem dobar.

79. BUTCH WALKER – STAY GOLD

Na prošlogodišnjem albumu ‘Afraid Of Ghosts’, posvećenom njegovu godinu prije preminulom ocu, Butch Walker je točku odrastanja odredio vrlo izravno: You don’t become a man until you lose your dad, you see. Ako mu već takvu odraslost ne bi poželio nitko dobronamjeran, za slušatelje je povoljno barem to što je s njom u paketu pristigla i potpuna autorska i izvođačka zrelost, u godini za nama ulovljena na prekrasnom i donekle neočekivanom albumu ‘Stay Gold’. Nikad nije bilo sporno da Butch dobru pjesmu može napisati lakoćom, a njegov producentski rad na potezu od romantičnih zgubidana rokerskog undergrounda do punokrvnih pop zvijezda ukazivao je i na dobrodošle vještine čisto zanatske komponente. Ali kao da mu je uvijek nešto nedostajalo, a albumima nešto smetalo da bi ih se nepomućeno obožavalo; možda upravo širinom interesa i sposobnosti sužen prostor za instinktivno djelovanje? Srećom, producentski pečat na dvama lijepim albumima oporavka, Frankovu ‘Positive Songs For Negative People’ i Brianovu ‘Painkillers’, dobio je priliku opaliti ovjeru i na Butcheve vlastite pjesme, koje su ‘Stay Gold’ prometnule u finale te neformalne trilogije i vjerojatno najslađi ovogodišnji komad za fanatike svježih varijanti retro-rocka. Osobno nijedan nisam slušao češće. Probuđena usmjerenost na zabavu, glasnoću i bogatstvo zvuka rezultirala je jedinom današnjom blještavo-ljigavom divotom koja sjaji kao ‘Born In The U.S.A.’, Springsteenov album koji se, paradoksalno, danas i prečesto previđa u krugovima mlađih poklonika. Nije slučajno da je od svih današnjih Šefovih sljedbenika, ne računamo li Jesseja Malina, Butch najstariji, pa mu spomenuto razdoblje nije faza koju treba proučiti nego formativna prošlost koju i ne pomišlja zaboraviti, nostalgiju kanalizirajući u reske gitare, pumpajuće bubnjeve i poletne syntheve veće od života i svih naših strahova i neodlučnosti. Kantautorski je to pop-rock radijskih osamdesetih koji jednako podsjeća i na legende koje se veličaju nekako uvijek nedovoljno (Petty u ‘East Coast Girl’), polu-legende koje se kude pretjerano (Adams u ‘Stay Gold’), čudne pojavnosti koje kod nas nitko ne zna (Mellencamp u ‘Wilder In The Heart’) i još opskurnije likove za koje sam Butch pouzdano nikad nije čuo (Metessi u ‘Ludlow Expectations’). Muzika je to za prekrasne noći s dragim ljudima u dragim kafićima – jer najljepša se muzika nažalost nikad ne pušta u klubovima – u kojima se osmijehom i ekstazom prate čak i takve blesave očitosti da pjesma s Irskom u naslovu (‘Irish Exit’) u aranžmanu ima violine, a ona s Meksikom (‘Mexican Coke’) trube. Samo što kompletna zabavna ponuda za nas koji uvijek volimo tužne, tužne pjesme naprosto mora uključivati i pozamašan broj gorko-slatkih klišeja za izvikivanje uz grljenje i zaljubljivanje – trenutačni favorit: And that’s all that I’ve got to give you now, honey, but I’ll give it all tonight! Otrcano. Jeftino. Prekrasno. Potrebno. – kao i balade gubitka, nedostajanja i žaljenja. Gostujući u ‘Descending’, diva Ashley Monroe nakon svoje lanjske ‘The Blade’ opet sudjeluje u nehumanom srcecidu; mazna ‘Can We Just Not Talk About Last Night’ zvuči kao da Fountains Of Wayne sviraju ‘Tumbling Dice’ ili da Stonesi sviraju ‘She’s Got A Problem’, a totalno ima smisla da je zatvarajući stih albuma ovaj iz ‘Record Store’: You can love me like you loved me when you could. Jer sve je rečeno pa poslije toga ništa i ne možeš. Osim ponovno pustiti ovaj blagotvorni melem od albuma.

69. BRIAN FALLON – PAINKILLERS

Možda nisu nepostojeći, ali muzičari doista svjesni svojih kvaliteta i karakteristika prilično su rijetki, zbog čega promotivne intervjue nema smisla čitati s ciljem dobivanja ikakvoga dubljeg uvida u njihovo autorstvo. Lov na osobne dragulje i demone u njima, s druge strane, itekako je zahvalna disciplina jer često rasvjetljuje ili barem osvjetljuje kolaž čiji se komadići otkidaju i nude kao pjesme. Netom pred objavljivanje egzorcizma ‘Get Hurt’, posljednjeg albuma najvećih najdražih najljepših najmojih The Gaslight Anthem, Brian Fallon je o pucanju svojega desetogodišnjeg braka za Noisey rekao nešto što nikad neću zaboraviti, jer savršeno objašnjava njegov život, njegove pjesme, moj život te razlog zašto ovo drugo i treće često nimalo ne razlikujem: Sometimes, I don’t even know how it happened. I don’t even know hot it got like this. All I know is that it did. And I now have to figure out: What do I do now? Odgovor se nalazi na ‘Painkillers’, utješnom albumu oporavka za koji je napisao neke od svojih najvažnijih pjesama, i koji je jednako tako mogao nositi i ime ‘Painfillers’, jer barem iz ljubavi i njezinih satelitskih katastrofa znamo da se najbolji protuotrovi proizvode iz otrova. Rokerska dekadencija nikad nije bila dio Brianova životnog repertoara, pa tu nije bilo ni straha ni sumnje, a nužna potreba za odmicanjem od svega, pa i od omiljenog benda, srećom za sobom nije povukla i udaljavanje od muzike. Međutim, svoj prvi samostalni album nije iskoristio za novi početak koliko za ponovno zauzimanje startnih pozicija, čija su oba žanrovska kraka folk-rocka ionako članovi udarničke standardne all-American postave, samo su bez pankerskog benda fino omotana intimom manjih i osobnijih ploča velikih kantautora sedamdesetih godina. Traženje sigurnosti u poslu i hobijima, koncentriranje na sebe i dopuštanje sebi da osjećaš, neforsiranje prebolijevanja, uživanje u svakodnevnim stvarima, zapravo život bez pritiska – terapijski je to arsenal zdravorazumskih fraza koje tvore jedine ispravne moguće savjete, koje osobno prihvaćam sve dok ih ne dobivam od samog sebe, ili osobe koja svojim uplivom dijagnozu dodatno komplicira. ‘Painkillers’ sam, stoga, doživio i doživljavam kao bibliju, kad se već s onom s velikim početnim slovom nikako ne uspijevam sroditi, i to zato što je Brian od tih fraza i o njima napisao možda i najbolje stihove svoje karijere, uz dobrodošlu i slatku dozu prepoznatljivih reminiscencija na cure koje vole world and whiskey and Rites Of Spring te citiranja Springsteena, Cohena ili Henleyja. No, s obzirom na nikad bogatije melodije i čišće pjevanje, kao i krasnu energiju koja posebno uzdiže središnji potez albuma – ‘Nobody Wins’, ‘Rosemary’, ‘Red Lights’, ‘Long Drives’ – ‘Painkillers’ ostavlja dojam ploče koja će mi moći značiti i još više jednom kada mi se ostvari ono o čemu sada ipak tek samo sanjam: I want a life on fire, going mad with desire, I don’t wanna survive, I WANT A WONDERFUL LIFE.

66. BJ BARHAM – ROCKINGHAM

Prije četiri godine, BJ Barham je zajedno sa svojim bendom American Aquarium odlučio zaigrati na sve ili ništa, uloživši sav svoj dotadašnji i budući privatni i muzički život na – predivan, sjajan i još uvijek teško izdrživ – album ‘Burn. Flicker. Die.’. I kako se to valjda zgodi tek jednom u milijun slučajeva, zvijezde su se smilovale bendu koji je nakon gomile vremena ne baš potpuno promašenog, ali relativno nebitnog potucanja muzičkom Amerikom napokon uspio pjesmama, zvukom, ugođajem i tonom opravdati ne samo svoje postojanje nego i sve svoje pogreške i sva kriva skretanja. Pretjerali bismo tvrdnjama o kušanju slave, ali radničkom je bendu na pameti ipak prije bila postojana stabilnost kakva izbjegava gomilanje gubitaka, a nešto će se siće uspjeti pretvoriti u nekakav komadićak osobnog raja. U kojem su stvari izgleda pošle po slušateljskom zlu, iako je očito kako najveći dio fanovskog brontulanja dopire iz zavisti onih, uključujući tu i mene, koji simpatičnog propalicu i pjesnika odjebavanja odgovornosti BJ-a nisu slijedili na stazama ispravljanja kursa. Prvo se zaljubio, pa zaručio, pa oženio za prekrasnu crvenokosu tetoviranu djevojku, kao utjelovljenu iz pjesama koje je prije pisao o propuštanju prilika. Onda su njegovi American Aquarium snimili ‘Wolves’, album koji je bio dosta dobar, ali koji je prečesto davao naslutiti kako mu noći odsad prolaze u dnevnom boravku, a ne kafiću, te da u krevetu počinju, a ne završavaju bude li sreće. Ili nesreće. Naposljetku je najavio solo album, čiji je popis od samo osam pjesama signalizirao autorski ne baš prijeko potreban izlaz, samo što se svaki strah o gašenju benda ubrzo negirao najavama daljnjeg rada, a i ovogodišnjim živim albumom ‘Live At Terminal West’. A kada se po netu počela šetati živa verzija pjesme ‘Madeline’, koja je zapravo kopija povijesne ‘Outfit’ Drive-By Truckersa, samo što otac u njoj savjetuje kćer, a ne sina, činilo se i kao da više nema istinski svojih ideja. Iako će zbog ‘Burn. Flicker. Die.’ dovijeka imati moje uho, u njega je naprosto bilo i prelako posumnjati. Samo što su se u tu jednadžbu odbile uklopiti pjesme napisane za ‘Rockingham’, starinski storytellerski album gotovo bez ikakvih električnih gitara i energičnih bubnjeva, kojim je BJ kronikama pospanoga južnjačkoga grada pokušao osmisliti i kreirati svoj život s pobjedničke strane tridesete godine. Ugodne su, lipo teku, lako se slušaju, s pregršt liričkih detalja koje zaustave mozak ili srce ili oboje, pa čak i ako smo neke varijante nekih od njih čuli i ranije. Pa, kvragu, čak je i ta ‘Madeline’ zapravo prekrasna i dirljiva – Go out and find a boy that doesn’t gamble with emotions and looks at you the way your mother looks at me… Never be ashamed of the fact that you are Southern, those long vowels, oh THEY’RE A BEAUTIFUL THING! – a njezina inferiornost spomenutoj ‘Outfit’ ima smisla iz barem 3 razloga: ‘Outfit’ je najbolja pjesma svih vremena, nije sramota biti ipak slabiji autor od Jasona Isbella, a i logično je da se otac malo smota razgovarajući s kćerkicom, tako smo jednostavno odgojeni mi na Jugu. ‘Rockingham’ neće ozbiljnije poremetiti niti BJ-ev autorski kanon, a kamoli kantautorsku scenu uopće, ali ja ga bez i najsitnijeg naguravanja mogu zamisliti kako obogaćuje puno važniji kontekst lijenih subotnjih popodneva ljubavnog para dvoje pomalo okrznutih fanova American Aquarium i americane uopće, melankoličnih 30-somethinga koji su se nekako pronašli i prepoznali unatoč svim, a posebno svojim vlastitim pizdarijama. To što poznajem (i obožavam) dva para koji zadovoljavaju barem dio skiciranih uvjeta zapravo me skroz izluđuje, jer je treći onda naprosto nemoguć u takvim statističkim uvjetima. Ali nadu mi nitko ne može oduzeti: Thirty-nine years, you’ve been putting up with me, your folks said we’d never see our first anniversary. Do you remember that first week? You burned that pecan pie, and I ate the whole damn thing, I couldn’t stand to see you cry. Ona postoji.

40. JESU/SUN KIL MOON – JESU/SUN KIL MOON

Pišući u jednom od svojih posljednjih tekstova o svecu zaštitniku melankoličnih mrguda Marku Kozeleku kako njegov glas uskoro opet očekujem začuti iznad bonaca i letećih tepiha neko vrijeme zanemarenih električnih gitara, nisam ni slutio kako u pravu mogu biti bivajući istodobno i potpuno u krivu. Napokon ostvarena cjelovečernja suradnja s prijateljem Justinom Broadrickom, legendom ekstremnih i ambijentalnih muzika, Marku nije pružila vremenski stroj kojim se mogao vratiti nekadašnjim gitarskim mapiranjima zvjezdanog neba ili vjetrovite prerije, nego još jednu – lako bi se moglo pokazati i ključnu – etapu prekrasnog i prekrasno suludoga životnog projekta koji je najtočnije nazvati ‘Synecdoche, Mark Kozelek’s Life’. Jer ovo što Mark svojim pjesmama posljednjih pet godina radi svojem životu gotovo da je identično magazinskom rekreiranju New Yorka u filmu Charlieja Kaufmana. Ono što je isprva izgledalo kao zgodna hiper-realistična dosjetka briljantnog tekstopisca vrlo se brzo bilo pretvorilo u suočavanjem sa smrtnošću motivirano slavljenje života i njegove cjelokupnosti, ali se kroz kolaž Markove želje da opjeva ama baš svakog prijatelja, obrok, šetnju, rođaka, misao, gitaru, macu, ploču, sjećanje, boks, televiziju, restoran, kolegu, čežnju, telefonski poziv, grad, pismo, ugovor, konobaricu – ma zapravo svaki dan koji je ikad proživio! – danas sve teže probiti do života koji se jednostavno živi, mada je s te ponešto udaljene pozicije sve lakše pojmiti big picture života koji se bremenito promišlja. Zato je ovaj eponimac njegove najnovije kolaboracije vjerojatno i ostao malo po strani, nastavljajući zapravo dobrodošli povratak unatrag od neočekivane pompe oko albuma ‘Benji’. Naprosto, Markovu se radu sve teže prepuštati onako lagano, u prolazu, jer njegova simbolička (ne samo, album traje 80 minuta) golemost prilično iscrpljuje emocije. Manji je problem eventualna nepoštenost takvog odnosa prema zaista unikatnom umjetniku – preživjet će, nema brige – ali eventualno iskakanje iz vlaka je bilo glupo izvršiti prije albuma kojemu se čak i nije nužno dubinski posvećivati jer je na razini pukog zvuka nevjerojatno ugodan i opuštajući, idealan kao podloga za svaku (polu)horizontalnu aktivnost. Toplina zagrljaja električnih gitara uvodnog terceta te kasnije ‘Sally’ me prožima točno kako sam iz Draženovih divnih tekstova zamišljao da zvuče Jesu, prije negoli bi me upozorio da bend ipak preskočim, ribarska mreža akustike raspršene misli hvata samo da bi ih nepovratno oslobodila, a hipnoza syntheva i orgulja potpuna je suprotnost svim dnevnim tjeskobama i dvojbama. Ugođajem ponajviše podsjećajući na ‘Perils From The Sea’, Markov album s Jimmyjem LaValleom iz The Album Leaf, ‘Jesu/Sun Kil Moon’ jest još jedna Markova meditacija prigušenih svjetala, pripadajućih osjećaja i popratnih misli, ali Justinovo društvo i sudjelovanje kao da mu omogućuju konkretan čvrst užitak u prijateljstvu o kakvima često pjeva. Nije od uha do uha, i možda je to zapravo tek puki začetak, ali ovaj album jest smiješak.

26. JEFF ROSENSTOCK – WORRY.

U poslovnoj je frci pa ne stigne. Jebiga. Emirovo objašnjenje zašto za ovaj osvrtić naposljetku ipak moli mene – iako, Emir nikad ništa ne moli nego samo nemilosrdno naređuje, prijetnjama o otkazu i smanjivanju plaće i čemu sve ne – a ne Škaru koji je to trebao napraviti u startu, vrlo se često pojavljuje u inboxima svakog od nas s Potliste, pri čemu smo svi podjednaki broj puta onaj koji zbog poslovne frke ne stigne i onaj koji onda nekako ajde ipak stigne. Valjda. Ne bi to bilo ni po čemu znakovito ili podatno izdvajanju da se nije pojavilo baš kao super odgovarajući prilog glavnom jelu albuma koji najvećim dijelom govori upravo o suočavanju s pravilima i zahtjevima svijeta odraslih, zaposlenja, financijske nesigurnosti i doista neodgodivih obaveza. Svijeta čije se koordinate ocrtaju već u uvodnoj ‘We Begged 2 Explode’: This decade’s gonna be fucked. Friends will disappear after they fall in love and get married. Isn’t that shit like crazy? The workin’, havin’ babies and promotions? The cheatin’, cryin’, leavin’ and divorcin’?, svijeta u kojem prečesto trčimo to my phone because I don’t wanna feel alone, te svijeta u kojem someone hung a decorative surfboard up where your records and movies belong. Pa jebote, nije se valjda TOLIKO promijenila? Nezavisna ikona novog milenija i istinita DIY legenda Jeff Rosenstock se protiv svega bori ne samo izravnim upiranjem prstiju u prave mete nego i nostalgičnim tripovima u nevinije doba prvog brijanja s djevojkom koja će mu kasnije postati supruga (omot albuma je fotka s njihovog pira), učvršćivanjem pojedinih klinačkih uvjerenja u smjernice za cijeli život, ali i staloženim priznanjem da ti srednje tridesete naposljetku objasne kako su mnoge stvari kojima si se nekad opterećivao sada zapravo potpuno nevažne. Taj se miks ostajanja čru scenskim radnikom i postajanja veteranom koji je preživio pa ne želi više umirati fenomenalno zrcali i u muzičkom dijapazonu svojevrsnoga konceptualnog albuma trajanja nepunih 40 minuta. Odsjaji maturalnih zabava na kojima sviraju štakori trgovačkih centara i ska-punk bendovi probijaju se kroz autorski zahtjevnije no-bulšit konfesije, a trag opće prihvaćenih ikona nezavisnog rocka kao što su Neutral Milk Hotel ili The Clash prati se sve do Beach Boysa i medleyja druge strane ‘Abbey Road’, koji se smanjenim budžetom rekreira u drugoj polovici ‘Worry.’. Album je to koji nabraja sve moguće razloga za brigu samo zato da bi vas mogao tješiti da pravog razloga za brigu nema: It’s beautiful out there’s nothing I’d rather do than slay the nightmare arm in arm with you. I didn’t leave the house all day for the last thirty Saturdays. It’s time to trade the darkness for a view because it’s June 21st and this winter was the worst we’ve ever seen, but we made it through the freeze. Now it’s 84 degrees forever. Ili je zapravo obrnuto?

22. SHEER MAG – III EP

Gotovo svako predstavljanje vatromet-rock benda Sheer Mag uzbuđenje će dobrodošlog osvježenja njihove prevažne muzike dijelom adresirati na nesvakidašnju pojavu da ovaj karijesni spoj hard-rock betoniranja i sweet soul music cijeđenja zapravo svira banda šeprtljavih pankerskih šmokljana. Kužim rezon i uzroke čuđenja, ali samo dok se ne sjetim da je prošlo skoro četrdeset jebenih godina od vremena u kojem su komercijalni žanrovi classic-rocka i soula bili prirodni neprijatelji punku, koji se ionako zapravo nikad nije borio protiv njih, nego za njih i za muziku ukupno. Uostalom, koji to bendovi uopće i zvuče kao sve najbolje iz cijelih sedamdesetih smiksano u blenderu na kasnoproljetnom roštiljanju na krovu zgrade, roštiljanju koje se spontano pretvori u kvartovski tulum pa se jutro dočeka nestašnom provalom na bazen radi rashlađivanja i triježnjenja? Marah? Možda nekad, prije petnaestak godina, ali bez vokalne dive kalibra predivne Tine Halladay i nužnoga društvenoga komentara. The Hold Steady samo u ideji i porukama tekstova. Mislim, a jedino onda The E Street Band na prijelazu navedenog desetljeća u osamdesete. Ili kul klinci mene više ne pozivaju na takve tulume? Stoga jedino i ima smisla da ostvarenje muzičke utopije vrše upravo neprilagođeni i neprihvaćeni, oni kojima svaki novi grozan dokaz da je društvena utopija nemoguća zapravo služi kao dodatan poticaj za nastavak agresivnog stremljenja toj i takvoj utopiji. Sheer Mag izgledaju i zvuče kao bend koji bi zajedno oformili i Freaks i Geeks iz istoimene serije, kao i frikovi i gikovi iz novijih socioloških primjera značenja tih termina, s time da uopće nije razvidno tko je na probu donio rifove Thin Lizzy, a tko melodije Motowna, odakle solaže BTO, a odakle ritmovi Northern soul floor-fillera, ističe li se više gitarsko herojstvo ili anarho-miks Cher i Tine Turner. Na svojem trećem EP-ju (kroz isto toliko godina), Sheer Mag su materijal oštro raspolovili na angažirane (‘Can’t Stop Fighting’ i ‘Night Isn’t Bright’) i ljubavne pjesme – ‘Worth The Tears’ je himna svih krajeva: but at least I tried and the time we had was worth the tears that you made me cry, I won’t be afraid and I’ll never forget the good lovin’ that we made, a ‘Nobody’s Baby’ destilat ponosa – ali kompaktnost trinaest minuta koje neprestano vabe na još i još slušanja dojam miješa u billybraggovski paket ljubavi na minimalcu i romantike na burzi za nezaposlene. Kumulativni efekt drugog tipa, onaj mojeg čestog slušanja dosadašnje cijele tro-EP-jevske diskografije benda kao albuma, svakako mi je pojačao zaljubljenost u bend i pridonio smještanju ‘III’ na sam vrh osobne ljestvice 2016. godine. Da, stopostotan učinak nedvojbeno jest lakše zadržati na manjem broju pokušaja, ali na našoj ukupnoj ljestvici ni iza ni ispred Sheer Mag ne vidim izdanje s više od četiri baš fantastične, esencijalne pjesme. Nazovimo to pozitivnom diskriminacijom.

17. LYDIA LOVELESS – REAL

Sudbina najboljega ovogodišnjeg albuma i njegova sramotnog previđanja kap je koja je prelila čašu moje davno naslućene, a sad ostvarene spoznaje: Jebemu mater, svijet mainstream popa je izgleda sto puta zahvalniji i pošteniji od underground rocka, s koliko god uvjetnosti i navodnih znakova okružili sve navedene pojmove! Zgođušna nešvilska kaubojka Taylor Swift prvo snima vrlo solidne country-pop albume i publika je obožava, da bi prihvaćenost nadmašila čak i sveopće razine po objavljivanju jako dobroga čistokrvnog pop albuma ‘1989’. Zdepasta Midwest cow-punkerica Lydia Loveless snima odlične twang-rock albume i čak je i pratitelji nezavisnih zbivanja ne doživljavaju iole ozbiljno, što se prelije i u gotovo potpuno zanemarivanje – tu i tamo album je zahvaljujući fanaticima zagrebao neke donje ili paralelno ovoj srednje pozicije godišnjih ljestvica – ovogodišnjeg pop-rock remek-djela ‘Real’, kojemu je bilo čak i teže zauzeti vrh Lydijine karijere (prethodnik ‘Somewhere Else’ je briljantan) nego se sa sezonskom konkurencijom obračunati dominacijom madridskog imenjaka. ‘Real’ je autoričin dosadašnji izraz u jednakoj mjeri produbio, čineći to neposrednijom razradom sirovijih, neizbrušenih emocija, koliko i okrenuo na peti i usmjerio u nova zvučna polja mekoće i svilenosti, šira i od slobode zemljopisnog područja s kojeg Lydia dolazi. Za crne dane sačuvane zalihe country-rock drskosti prepoznat će samo stariji poklonici, dok će friška upoznavanja bez prethodne informiranosti album najlakše i najčešće smještati na playliste američkih radio-stanica sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je Perfektna Christine McVie Amerikanka, jedan od njezinih zlatnih hitova iz imperijalne faze Fleetwood Mac zasigurno bi bio zvučao točno kao ‘Same To You’, a sve dok se u ‘Heaven’ ne začuje Lydijin glas ja sam zbog milujućeg skakutanja basa ala John McVie i buckinghamskih gitarskih pletera i nakon tisuću slušanja uvjeren kako slušam neki singl koji je povijesni bend snimio samo za sebe i svoje najbliže pa ga ne znamo otprije. Kako vaga prema popu ne bi pretegnula previše – recimo, ‘Out On Love’ je balada koju Cyndi Lauper nije snimila samo kozmičkom nepravdom – singl godine ‘Longer’ (ubojitog stiha za sve ostavljene: Give me just a little bit longer to get over you) pokazuje što bismo bili dobili da se Stevie Nicks nekako i uspjela uvaliti Tomu Pettyju u krevet i bend, pa da iskusnog Benmonta Tencha malo pogurne i prema sintesajzerskim ornamentima, dok ‘Midwestern Guys’ (s čijim se otvaranjem These january nights they really make me hate my life poistovjećujem iz nekih sjećanja, ne zbog ovoga obećavajućeg siječnja) jednostavno mora biti outtake albuma ‘Long After Dark’. Takvo muzičko opuštanje i neograničavanje Lydiju je oslobodilo i u pjesničkom pogledu pa se cjelokupni zvučni spa tretman povlači na stražnje sjedalo iza ranjivosti stihova, među kojima se dva posebno ističu. Sve naše tugice dobrim dijelom izazvane našim kutijama za kucanje komunikacije dobile su spomenik u ‘More Than Ever’: But if self-control is what you want, I’d have to break all of my fingers off, jer drugačije naprosto ne ide, a kad se u ‘Bilbao’ Lydia razotkrije i preda do kraja jednostavnim Marry me, there’s nowhere in the world I’d rather be, napokon znam kako ta rečenica zvuči kad je cura koja je izgovara zaista i osjeća, a ne kao kad je dosad jedini put bila upućena meni.

12. DRIVE-BY TRUCKERS – AMERICAN BAND

Nazvavši svoj 1973. godine objavljen sedmi album ‘We’re An American Band’, Grand Funk (Railroad) su prije svega željeli signalizirati pripadanje svojega zvuka američkom polu tvrdoće, autentičnosti i narodskosti, u vremenu kada su se već itekako počele pomaljati naznake nepotrebnog (i suštinski netočnog, ali) distanciranja od britanske artificijelnosti, nadmenosti i aristokratičnosti. Iako se sam bend ne spominje u opširnom popisu hard-rock velikana koje Patterson Hood u knjižici omota navodi kao idole protagonista titanskog albuma ‘Southern Rock Opera’, Grand Funk svakako jesu bili jedni od bitnih arhitekata nemalog dijela tradicije iz koje su Hoodovi sjajni i meni najdraži Drive-By Truckers dvadesetak godina poslije izronili kao jedini smisleni southern rock predvodnici današnjice, te – računamo li R.E.M. ipak kao indie bogove, a Toma Pettyja smjestimo u kantautore – zapravo najbolji bend u povijesti bastardnog žanra. Nazvavši svoj netom prohujale godine objavljen (već!) jedanaesti album ‘American Band’, Drive-By Truckers šalju prije svega nemuzičke signale, iako im trenutačno nitko ne bi smio prigovoriti da su naslov i u tom smislu pojačali jednim debelim THE prije ‘American Band’. Hooda i autorskog mu partnera Mikea Cooleyja – zašto opet ne naglasiti, čovjeka s najodgovarajućim prezimenom rock’n’rolla – ta Amerika u bendu i njihov bend u današnjoj Americi obvezuju na reagiranje protestnim albumom koji komentira sve ono što se u njoj danas naprosto ne može dopadati nikome s imalo srca i mozga, a što se uvijek nekako jasnije primjećuje na njihovu domicilnom i voljenom Jugu. Odavno objeručke prihvaćene od tolerantne (obrćem očima na ovu riječ, ako se ne vidi preko ekrana) lijeve javnosti velikih sjevernih gradova te čak i dijela publike rocka preuskih rebatinki – na kraju krajeva, riječ je i o jednom od totemskih bendova ovog sajta – Truckerse se nikako ne smije optužiti za puko propovijedanje preobraćenima, jer su svoje temelje gradili upravo na područjima gdje ih se sada, baš kao nekada velikog im uzora Springsteena, odjebaje kao bezmude izdajničke liberale. Naravno, opet nekako ispada da nitko ne percipira oduvijek vrlo izravne tekstove pjesama, ali zato dva naslova inače odmjerenih intervjua presudno određuju stav prema bendu. Jebiga. Ruku na srce, iako precizan, kompaktan i udarnički, s Hoodom u ponajboljoj melodijskoj formi, ‘American Band’ nije remek-djelo, kakvo bend nije snimio sad već punih devet godina, od prekretničkog ‘Brighter Than Creation’s Dark’. Stabiliziravši svoje privatne živote u ugodan tok srednjih godina, Hood i Cooley svakako imaju manje ne kapaciteta koliko potrebe za pisanje svojih i tuđih osobnih priča, pa albumu pomalo nedostaje ljubavnih pjesama, jer Cooleyjev novi all-time pogodak ‘Filthy And Fried’, ritmom curinih čizama praćen walk of shame, ipak ne možemo tako doživjeti. Ali drugu ruku na isto srce, iz kojeg ovaj bend neće ispasti apsolutno nikada, ovaj nivo na otprilike 85 posto ljestvice ionako postavljene previsoko za većinu ostalih, a koji Drive-By Truckers drže na posljednja četiri albuma, vjerojatno je još impresivniji.

8. MARGO PRICE – MIDWEST FARMER’S DAUGHTER

Naratorica ‘Hands Of Time’, uvodne pjesme ‘Midwest Farmer’s Daughter’ – najljepšega ovogodišnjega country albuma, kojemu je to zapravo tek jedan od superlativa kojim se smije dičiti – od početka do kraja te zapanjujuće priče prođe put dovoljan za poštenu antologiju žanra o razvodima, opijanju i zatvorima, kamoli jednu jedinu numeru. Kad je imala dvije godine, tata je izgubio farmu pa se morao zaposliti u noćnoj smjeni u zatvoru. Kad se kao tinejdžerka otpustila na cestu, imala je samo 57 dolara. Kad se pokušavala skrasiti u nekim gradovima, piće bi se ispriječilo smirivanju. Kad je počela formirati bendove, upadala je u svakojake logističke probleme. Kad je napokon upoznala muškarca u kojeg se zaljubila, on je bio oženjen. Kad su dobili dijete, ono je umrlo. Posloženi ovako jedan za drugim, ovo su očito elementi ili karikature, kakve na country često nabacuju neuki gluhi kreteni, ili ozbiljne tragedije, a uvjerljivost bez melodrame i ponos rođen u katarzi kojima ih predivna Margo Price pjeva daju naslutiti prvorazrednu autoricu i novu veliku pjevačicu na tragu Tammy, Dolly ili Lorette, naslov čije je filmske biografije parafraziran u naslovu ovog albuma. Kao što daju naslutiti i nešto što se sama Margo uopće ne libi priznati: da, sve je to zaista doživjela, ali i preživjela. Otvarajući album daleko najduljom, materijalom najdepresivnijom, ali izvedbom najhrabrijom kompozicijom, Margo Price je pokazala kako je ne zanima slijeđenje ikakvih pravila osim vlastitih instinkta, želja i nagnuća, koje je svirajući i nastupajući u različitim bendovima prethodnih desetak godina – ponajprije valja istaknuti jako dobre Buffalo Clover – usavršila, pročistila i sabila u kantautorski country album kakav bi i jednoj Emmylou Harris predstavljao karijerni vrhunac u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iako se sasvim skladno uklapa u trenutačnu nešvilsku revitalizaciju tradicije sredstvima indie-rocka – (malo previše) razvikani Sturgill Simpson joj je neko vrijeme svirao gitaru; princeza Caitlin Rose joj je super prijateljica, s kojom je napisala hellraisin’ singl ‘Hurtin’ (On The Bottle)’ – Margo Price je najklasičniji country koliko je to uopće moguće biti, od surovosti opisanog života pa sve do osjećaja potpune prirodnosti i pripadnosti kojima zauzima poziciju ne samo alt-country nego i mainstream zvijezde. Njezin prateći bend The Price Tags (super ime!) gotovo da je božanski ideal – ili ajde samo odličan presjek – svakoga američkog benda iz honky-tonk barova, a briljiraju ne samo u jedinim dvama žanrovima, countryju i westernu, nego spajaju i stapaju i sve što je ikako moguće – rock i roll, Nashville i Bakersfield, Red Dirt i americanu, Georgea Jonesa i Lone Justice, ritam i blues, Delaneyja i Bonnie. Takvih bendova, doduše, Amerika sigurno ima daleko više nego što čak i najzagriženiji fanatik može provjeriti, možda čak i daleko više nego što je potrebno, zanemarimo li činjenicu kako bi ipak bilo glupo ušetati baš u jedan od saluna pogođenih smanjivanjem broja bendova na raspolaganju. Ali albuma kao što je ‘Midwest Farmer’s Daughter’ i autorica kao što je Margo Price čak ni Amerika nema dovoljno, a često se čini ni uopće. A ovo joj je tek početak.

Oglasi

Phoenix Suns 2016/17

Listopad 10, 2016

Moja najava nadolazeće sezone Phoenix Sunsa na Ispod obruča:

SUNS

Pot’n’play #1

Rujan 21, 2016

I Potlistu polako pretvaramo u neobavezni blog:

http://www.potlista.com/potroom/sva-tara/potnplay-1

(The) Better Girls – (The) Better Girls EP

Studeni 25, 2015

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/the-better-girls-the-better-girls-ep

Potto 2015.

Kolovoz 3, 2015

Baš kao i lani, lijena www.potlista.com epidemiju je nenalaženja volje za pisanje o albumima koje voli svaki pojedini član redakcije odlučila liječiti pisanjem o albumima koje vole oni drugi članovi, valjda zato kako bismo se imali prilike narugati neukusu kolega. Projekt će se objavljivati naredna dva tjedna, moj top 5 izbor dosadašnjeg razvoja godine negdje će na polovici, a svako toliko moći ćete čitati što ja mislim o nekima od albuma koje su odabrali drugi. Začudo, dopali me samo dobri albumi, od čega je najzačudnije to da je jedan od njih i onaj grupe Bell Witch, sporih doomera o kojima možete čitati u današnjem segmentu: http://www.potlista.com/liste/specijaliste/potto-550-najbolji-albumi-prve-polovice-2015

Jennifer’s Band – Nothing To Do / So

Lipanj 9, 2015

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/jennifers-band-nothing-to-doso-sp

I opet ja na Vox Feminae

Ožujak 3, 2015

mgtow

Kao lava, žene gaze muška prava!

(The) Lesser Men – Vacation Freeze

Siječanj 24, 2015

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/the-lesser-men-vacation-freeze

Opet nešto od mene!

Studeni 28, 2014

ruska_macka

za slušanje: House 2014, 130 BPM Edition

za čitanje: Jedino tvoje što imam, seksistička košulja plava?

Još jedna od mene na Vox Feminae!

Rujan 10, 2014

innocat

Ženska pitanja i slikovne mudrosti s fejsa

Potto 3/45

Kolovoz 19, 2014

Kako je moja nekolikomjesečna lijenost izgleda zarazila i ostatak Potlistinog trasta propuhanih mozgova, izostanak obilnijeg sadržaja posljednjih mjeseci odlučili smo nadoknaditi omiljenom razbibrigom – još nekim ljestvicama! U ovom slučaju, svatko od nas je odabrao 5 najalbuma prve polovice godine, a onda smo ih većinu ždrijebom međusobno razdijelili na brzopotezno recenziranje. Kako i priliči glasu koji me bije, sa svojim sam izborom kalkulirao, da se ni slučajno ne dogodi da mi neki debil nešto krivo zucne o Centro-matic ili Cheap Girls prije nego ja objasnim o čemu se zapravo radi, ali sve skupa je ispalo dostatno zabavno i zadovoljavajuće. Pretpostavljeni abecedni red selektora moj će odabir objaviti negdje na prijelazu tjedana, a moje prvo mudrijanje o tuđim favoritima  bi moglo već sutra.

http://www.potlista.com/liste/specijaliste/potto-345-najbolji-albumi-2014-05

Napisah par tekstova za Vox Feminae!

Lipanj 1, 2014

friendzoned

Ja drolja, ti drolja, mi drolje – pazi pedofil!

Al’ ako mi ne daš, ne dam ni ja tebi… pravo na život

Drive-By Truckers – English Oceans

Travanj 4, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/driveby-truckers-english-oceans

The Hold Steady – RAGS EP

Veljača 28, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/the-hold-steady-rags-ep

Bruce Springsteen – High Hopes

Siječanj 31, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/bruce-springsteen-high-hopes

Žur Plus

Siječanj 22, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/various-artists-zur-plus

Gogini omiljeni hip-hop albumi 2013.

Siječanj 9, 2014

Kratak pregled najslušanijeg od ritma&rime za Potlistu:

http://www.potlista.com/liste/specijaliste/najbolji-hiphop-albumi-2013-by-gogo

Hrvatska muzika 2013.

Prosinac 29, 2013

Šef Emir i ja pokušavamo ocrtati hrvatsku nezavisnu muziku 2013. godine za ziher.hr:

http://www.ziher.hr/2013/12/28/video-rezime-glazbene-2013-by-potlista-domaca-scena-nikad-bolja/

Benchwarmers – Define Success

Prosinac 22, 2013

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/benchwarmers-define-success

The Marshmallow Notebooks – The Marshmallow Notebooks

Prosinac 22, 2013

Moja recenzija na Potlisti, koju sam umalo zaboravio polinkat:

http://www.potlista.com/recenzije/the-marshmallow-notebooks-the-marshmallow-notebooks