Archive for Ožujak 2014.

Godine prolaze

Ožujak 26, 2014

Obavljajući posljednjih dana tempom pojačanu nadoknadu odgođenih koncertnih izvještaja, a koja će se ovim tekstom privesti kraju i omogućiti mi ponovne odlaske na neke svježe svirke, dvaput sam se dotaknuo običaja koje znatno češće nalazimo u inozemnim okvirima negoli u situaciji na našoj muzičkoj sceni. Blitzkrieg koncert Jonathana podsjetio me je na meteorske uzlete britanskih bendova polovicom devedesetih godina, kada bi gonjeni u leđa vjetrom medijske pažnje u rekordno kratkim vremenskim rokovima osvajali zapaženu pažnju publike, a tribute koncert Jasonu Molini bio je džepna verzija obljetnica i počasti kakvima se sjećanje na zaslužne i voljene muzičare obilježava na njihovu domaćem terenu. Prije tri vikenda, točnije od 6. do 8. ožujka, u Zagrebu se odvila još jedna manifestacija na kakvu ovdje ne nailazimo prečesto, a to je nekom obljetnicom motiviran niz od nekoliko (točnije – tri) koncerata u ambijentu koji ima kakvu-takvu važnost za rad grupe koja ih svira. Ne, nisam ovdje pobrkao datume kojima je Mlako pivo vraćanjem u vrelinu KSETa paradoksalno ponovno pokušalo postati hladno te time i prikladnije za piti – nisam hejter njihovih novijih albuma jer mi je već ‘Desetka’ bila bezvezna, a singlovi dovoljni da se držim podalje, pa me bend jednostavno ne zanima; nije i da im trebam, klinaca koje starci puste samo na Thompsona i njih ima dovoljno – nego sam se u Tvornici zajedno s Bajagom i njegovim Instruktorima pozitivne geografije (pristojan sam pa im navodim puno ime!) sjećao dana kada su mladi bili oni, a i ja, što se vremenski ne podudara potpuno, ali je vezano muzikom.

Zafrkavao sam se kako ću kad se nakon četiri prethodna izvještajna zaostatka napokon dohvatim beogradskog šarmera naprosto napisati jednu jedinu rečenicu: Bio sam i na Bajagi i bilo je baš dobro. Naravno, teško da se od mene može dobiti takva koncizna preciznost, ali osim što je riječ o vrlo točno pogođenim stupnjevima bendove uvjerljivosti i kvalitete te mojeg užitka i oduševljenosti, takav bi nerazvedeni pristup zapravo odlično ocrtao srednju struju sigurnosti Bajagine karijerne putanje i trenutačne točke u njoj. U ovome momentu u priči nema previše vrludanja ili digresija, kao ni začuđujućih preokreta ili naglih uvođenja novih motiva i likova; Bajaga i Instruktori samo se kotrljaju dalje, ostavivši nešto žešće dane mlađahnog divljanja davno iza sebe, polagano uplovljavajući u dobro skrojena odijela neupitne pop-rock institucije bivše države i sadašnjih država. Koliko god Bajagu cijenio i njegove pjesme volio, u krucijalnom razdoblju navlačenja na muziku puno sam više obožavao neke druge, uglavnom sarajevske i splitske bendove (pričamo li o sličnom omjeru rokenrola uličnih mangupa i širenja na brojne druge žanrove, Tutti Frutti Balkan Band ga svojim prvim trima albumima itekako šiju), tako da njegove koncerte u samostalnoj Hrvatskoj nisam pohodio redovito, ali mislim da si imam pravo dopustiti procjenu kako se osim glavnom temom proslave tridesetogodišnjice prvog bendova koncerta (održanog upravo u Zagrebu, kojih stotinjak metara dalje od Tvornice u Kulušiću) te posljedičnog prisjećanja na preminulu legendu Dražena Vrdoljaka (na koncertima je s razglasa puštana njegova karakteristična francuska najava benda, iako je naglo prekidanje snimke navodilo da su organizatori u nedostatku one Bajagine posegnuli za još slavnijom najavom Filma), ova tri koncerta nisu previše razlikovala od uigrane strukture na kojoj se Bajagini nastupi temelje barem zadnjih petnaestak godina.

Odnosno, možda se to kojim nevjerojatnim slučajem i zbilo na dan kada sam vidio najbolji koncert tijekom Bajagine trodnevne recenzije, samo što sam ja toga petka u sendvič bio ugurao ljubljanski izlet na koncert Franka Turnera, pa ne znam što su komšije izvele drugog dana. No, kako je razlika između startnog četvrtka i pozdravne subote u repertoaru tek pojačanom nešto većim brojem izvedenih pjesama bila neznatna, vjerujem da ne moram žaliti za mogućnošću da je baš toga petka izveo sve moje osobne favorite koje inače nisam čuo – ‘Poljubi me’, ‘Ja mislim 300 na sat’, ‘Kao ne zna da je gotivim’, ‘Što ne može niko, možeš ti’, recimo. Iako označen i kao proslava dugačka tri desetljeća postojanja benda, dobrodošao naglasak na repertoar iz osamdesetih (minimalno dvije trećine set lista) ipak je pokazao kako se i Bajaga sam radije nego novijih faza sjeća perioda koji je ekspresnim izbacivanjem u žižu mainstreama YU-rock zbivanja bendu na duge staze i omogućio kasniju dugotrajnost, perioda fino omeđenog spomenutim prvim nastupom u Kulušiću te live albumom ‘Neka svemir čuje nemir’, dijelom snimljenim u Domu sportova. Uvijek se ugodno osjećajući u Zagrebu, Instruktori su se tako vrlo ugodno osjećali i ovih dana, odsviravši jedan vrlo solidan te jedan zaista vrhunski slavljenički koncert. Ključna razlika bila je u atmosferi među publikom koja je prvog dana bila ponešto mlaka, planiranom povratku u manje prostore (iako, underground štakoru u meni je uvijek komično kada se Tvornica navodi kao manji klupski prostor, čak i u slučaju koncerata ljudi koji rasprodaju i znatno veće sportske dvorane) i nužnijoj prisnosti ispriječivši reakciju ljudi koji su zaista toplo pozdravili samo najveće hitove ala ‘Vesela pesma’ i ‘Plavi safir’, u čiji flert s folkom ovaj put ne bih ništa učitavao. U subotu stojeći na potpuno istome mjestu straga lijevo, ne samo da sam se našao usred nedvojbeno osjetno veće gužve nego su tu gužvu stvarali ljudi koji su s Bajagom uglas pjevali ama baš sve pjesme, pa čak i one s aktualnog albuma ‘Daljina dim i prašina’, od kojih je meni duhovito najbolja ‘Stari put za Novi Sad’.

Svoj je dio posla u tome smislu pojačavanja prometa međusobnih emocija svakako bio obavio i Bajaga sam, jer je startnu mlakost mid-tempo fillera ‘Još te volim’ u subotu zamijenio u četvrtak neodsviranom himnom ‘Sa druge strane jastuka’, što je, sve osobne preferencije na stranu, znatno pogodnija uvodna udica. Ostatak konstrukcije koja je na jednom nivou spajala pop-rock zezalice s nešto ozbiljnijim materijalom i romantičnim baladama, a na drugome u sitan prostor između kanonske klasike ubacivala i pokoju post-’80s pjesmu (sve skupa tri iz devedesetih te dvije iz nultih, uz oba puta izvedene četiri s aktualne ploče) u svojoj je osnovi bio potpuno isti, tako da se moj dojam vatrenije subotnje publike koja bolje poznaje materijal i autora više voli ne može tek tako srušiti samim naglašavanjem izmjena u repertoaru. Ta je publika čak i odmah prepoznala da se iz zabinja tijekom privođenja ‘Marlene’ kraju operetno dere upravo stari Bajagin drugar Dejan Cukić, čije bi vokalne eskapade i scenska skakanja suprotstavljena imenu njegovog benda Spori ritam onda pjesmu znatno produljivali u odnosu na studijsku verziju. Uz klasično rokersko ispjevavanje, koje ovdašnjim rokerima iz osamdesetih opraštam jer, realno, nisu znali bolje, Cukić je ponudio gromadu možda ne pretjerano nužne energije (pogotovo dok skulirani Bajaga nepomično nabada svoju gitaru), ali i drugi vokal koji je pjesme kao što su ‘Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama’ ili sjajnu ‘Bam-bam-bam’ svojedobno i izgradio u ono što jesu. Prava je šteta što je, međutim, bendov drugi gost koncerata, gitaristička legenda Davor Rodik, osim na pristojne pozdrave naišao i na osjetnije nepoznavanje, izvan sfere spominjanja Plave trave zaborava u kontekstu prisjećanja na Dražena Vrdoljaka.

Međutim, imam dojam da ikakvo ozbiljnije prepoznavanje i potvrđivanje ovome majstoru žica uopće nije potrebno, sve dok je svojim prekrasnim sviranjem pedal steela na ‘Godine prolaze’, countryficiranoj ‘Zažmuri’ i istom tretmanu podvrgnutoj ‘Kad hodaš’ (jedina iz kataloga Riblje čorbe, nažalost), koja i dalje odbija dopustiti nam da se sredimo, te maestralnim uključivanjem u četverostruki gitarski napad kroz umalo pa southern-rock solaže u dvobojima s Bajagom u ‘Tišini’ svojim starim prijateljima bio u mogućnosti pomoći postići neupitne muzičke i emotivne vrhunce koncerata. Pomalo je nevjerojatno da bendu s tri gitarista treba još i četvrti da bi se iz povremene opasnosti predubokog zaglibljivanja u Loknerove klavijaturske tepihe podlagane i gdje treba i ne treba – posebno mi je zasmetalo preseljenje ‘Tamare’ s hladnih moskovskih ulica na vrelo calypso otočje, zbog čega mi njezino izostavljanje u subotu uopće nije teško palo – izvlačili na sigurnost gitarskog rocka koji je često i napuštao u tom kontekstu pejorativan prefiks YU, ali nećete me čuti da se žalim. Zapravo, Rodik je na ovim koncertima odigrao sličnu ulogu osvježenja zvuka kakvu je Tom Morello pružio E Street Bandu, samo je to izveo i muzički smislenije i prikladnije, pri čemu se zapravo i ostatak ekipe donekle može usporediti sa Springsteenovom, dok određene usporedbe između Bruceova all-american rock’n’rolla odgojenog na countryju, bluesu i soulu te Bajagina pop-rocka koji se napajao jugoslavenskom estradnom muzikom i njezinim zadiranjima u šlagere, jazz, folk i mnoge druge žanrove također stoje na relativno čvrstim nogama. Cvele je, tako, tihi basist kao Gary Tallent; Bajaga je šef koji je baš kao i Bruce najbolji gitarist grupe, ali ipak ima važniju ulogu orkestriranja nastupom pa solaže delegira drugima; Marko Nježić je relativni novajlija poput Nilsa Lofrgena, zadužen za većinu pirotehnike; a Žika je Miami Steve, najbolji prijatelj i pajac, više posvećen ulozi dvorske lude s jeftinim ali simpatičnim fintama dodvoravanja (majica I srce ZG, izljevi oduševljenja, kratki akustični introi u pjesme…) nego konkretnom sudjelovanju u zvučnoj slici.

Svaki put kad bih pomislio kako je Žikina uloga s jedne strane negativna nuspojava zablude o potrebama pretvaranja koncerta u show, a s druge izraz čvrste lojalnosti prijatelju bez kojeg bi se moglo, ali ne bi bilo isto, majstor bi, međutim, podsjetio kako njegove zadaće nisu samo zezatorske nego i ključne u širenju zvučne slike benda koji se dobrim dijelom i profilirao kao kadar dovučeno sa svih strana svijeta (prisjetimo se samo albuma ‘Sa druge strane jastuka’, čijih je jedanaest pjesama zauzelo nekih otprilike devet žanrova) skladno uklopiti u pitak i počesto inspirirajući pop-rock, što se redovito zbivalo pri pjesmama s njegovim autorskim potpisom. ‘Francuska ljubavna revolucija’ još je uvijek poligon svih pidžin-izgovora francuskog te jedan od najduhovitijih izraza tupave frankofonije uz ‘Alo, alo!’; ‘Život je nekad siv, nekad žut’ predstavlja onaj trenutak u kojem zdvajanje nad opravdanosti zadiranja u narodnjake bacimo u zrak stihovima Ne brini, Žiko ti, kažu svi, ŽILE, NEMOJ BRINUTI! Boluješ od ljubavi – To se teško podnosi (drugi sličan trenutak je hop-hop cupkanje ‘Mojih drugova’, ali ako njezine stihove o pucanju mogu prečuti barem dok se ne dobiju dokazi je li Bajaga doista ’93 svirao u Kninu onda mogu zanemariti i folkoketiranje u zvuku); a uvodna gitarska dionica završne ‘Samo nam je ljubav potrebna’, uz Cukićev i Rodikov povratak na stejdž za finalni pozdrav, ne bi imala toliko strasti da je svira itko drugi. Što je, zapravo, sve skupa odlična ilustracija Bajagine svijesti kako je uvjerljivost vlastite karijere koju je u najboljim pjesmama (od kojih smo na ovim dvama koncertima čuli barem dvadesetak) uspio izdići nad ziheraštvom jugoslavenske cut-and-paste škole dobrim dijelom ostvario upravo surađivanjem s pouzdanim prijateljima, te svjesnim ostajanjem u gabaritima funkcije velike pop zvijezde koja je ipak prije svega odličan gitarist i jako dobar autor. Da je samo pop zvijezda, ne bi izdržao trideset godina; da je samo odličan gitarist i jako dobar autor za tih trideset godina ne bi ni dobio priliku. Ovako smo svi na dobitku.

Set lista u četvrtak 06.03.: Još te volim – Berlin – Red i mir – Lepa Janja, ribareva kći – Suza (Zaboravi sve) – Godine prolaze – Gore dole – Stari put za Novi Sad – Tišina – Ako treba da je kraj – Marlena – Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama – Bam-bam-bam – Rimljani – Francuska ljubavna revolucija – Još jednom – Limene trube – Vesela pesma – Na vrhovima prstiju – ,,220“ – Plavi safir – Ti se ljubiš (na tako dobar način) – 1. BIS: Verujem, ne verujem – Tamara – Život je nekad siv, nekad žut – 2. BIS: Zažmuri – Samo nam je ljubav potrebna

Set lista u subotu 08.03.: Sa druge strane jastuka – Berlin – Red i mir – Lepa Janja, ribareva kći – Suza (Zaboravi sve) – Godine prolaze – Gore dole – Stari put za Novi Sad – Tišina – Ako treba da je kraj – Marlena – Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama – Bam-bam-bam – Dvadeseti vek – Francuska ljubavna revolucija – Još jednom – Iza nas… – Vesela pesma – Na vrhovima prstiju – ,,220“ – Plavi safir – Ti se ljubiš (na tako dobar način) – 1. BIS: Život je nekad siv, nekad žut – Moji drugovi – 2. BIS: Zmaj od noćaja – Kad hodaš – Zažmuri – Verujem, ne verujem – 3. BIS: Od kada tebe volim – Samo nam je ljubav potrebna

Oglasi

To the West, to the West!

Ožujak 25, 2014

Muzika drage rokenrol šminkerčine Franka Turnera, koji je prije dvadesetak dana, točnije 7. ožujka, odsvirao divan koncert u ljubljanskom Kinu Šiška, zapravo je gotovo sva o mamurlucima, pa možda doista jest prava šteta što sam se sinoć nekako odupro unutarnjem i vanjskom zovu na još koje pivo jer, da nisam, eventualni razorni mamurluk sada bi mi omogućio plastičniji uvid u pojedine nijanse toga stanja te onda posljedično i bolji, životniji tekst. Samo, kakav god uvid u tom slučaju imao, ne bih imao ništa, s obzirom da ga nikako ne bih mogao preliti tastaturom na ekran nego bih se u tisućitom položaju na krevetu po tisućiti put zaklinjao da više nikad neću ništa popit. Majke mi. A taj način suočavanja s mamurlucima nipošto ne priliči Frankovom stavu i njegovoj odluci da se sa svakim od njih obračuna u još jednoj turi neobuzdane proslave, znajući kako su povodi koji su ga otpustili u egzaltirana pijanstva bilo koje vrste itekako vrijedili svakog računa koji se potom naprosto mora podmiriti. Ne govorim ovdje samo o alkoholnim mamurlucima, iako se njihov doprinos u kreiranju kompletnog doživljaja svih ostalih nikako ne smije zanemariti; Frankova su pijanstva i ljubavna, i životna, i muzička, ali se uvijek i popije. Klin koji izbija ove klinove, međutim, isključivo je punk/folk/indie/rock/pop himna sićušnoga privatnog opsega i golemoga komunalnog dosega kojom Frank svaki od tih mamurluka prebije i sruči na zemlju, što je uvijek mnogo lakše ostvariti tijekom euforičnoga koncertnog slavlja nalik na ono održano u Šiški pred nekoliko stotina razdraganih fanova.

Iako kantautor rijetkog osjećaja za isprepletenost čvrstih životnih stavova i dobrodošlih slučajnih poremećaja u planovima, koji iza sebe ima nekoliko jako dobrih albuma (iako nijedan i zaista bezgrešan), Frank Turner ipak jest najjači i najuvjerljiviji u direktnom kontaktu s publikom. Na njemu se jednostavno vidi koliko mu znači svaki koncert, što vjerojatno jest zaostatak iz pankerskih dana u kojima je bukiranje svakog od njih doista i bilo ljuta avantura; danas, kao razmjerno prihvaćena indie-zvijezda takvih problema zasigurno nema, što njegovu svijest o svetosti i prolaznosti tih trenutaka čini dirljivom. On doista jest jedan od nas, a ne šupak, kako se ekstatično zaderao u zboru s publikom tijekom manifestne ‘Try This At Home’, jednom od predvidljivih, ali zato ništa manje slađih, vrhunaca i ovog nastupa. I možda baš zato što jest jedan od nas iste pogreške ne radi samo u životu nego i u studiju, gdje se prilikom snimanja albuma često izgubi u mitologijama koje ga kao dokazanog rokenrol ovisnika neprestano opsjedaju. Shvativši da u rukama i nedavnome iskustvu prekida ljubavne veze posjeduje materijal podatan za novu ploču, od aktualnog je ‘Tape Deck Heart’ tako napravio album koji na ne baš najglatkiji način spaja svijest o klasičnom rock-totemu postprekidnog albuma sa željom da temu osvijetli iz drugog kuta, odnosno iz mraka osobe koja je ostavila, a ne znatno češće ostavljenosti. Ne želim reći da Frank takav album ne može napraviti sjajnim, nego samo da u ovom slučaju to ipak nije napravio, što je zapravo taman u kvalitativnom prosjeku njegove cijele diskografije koja obiluje albumima na kojima su vrhovi ipak za nijansu previše udaljeni od ostataka.

Uživo, u skladu s dojmom kako se Frankova rokerska tvrdokornost najpotpunije osjeća na koncertima, čak i one nešto slabije pjesme iz njegova kataloga prerastaju u čvrste standarde mekanoga trubadurskog punka čije granice postojano širi, ali ne prelazi, još od svojeg prvog albuma ‘Sleep Is For The Weak’, ovdje predstavljenog samo predivnom ‘The Ballad Of Me And My Friends’, kojom je otvorio zasluženi bis. Mislim da nije stvar u tome da Frank pjesme piše misleći na mogućnost njihova inkorporiranja u program koncerta koliko ih, jednom napisane, na tim brojnim koncertima teše i dorađuje do oblika koji im najbolje pristaju. Oduševljen onim što sam u Ljubljani čuo, ‘Tape Deck Heart’ sam onda lijep broj puta zavrtio u periodu od koncerta naovamo i moj se početni dojam neprokuhane ploče svejedno nije promijenio. Lako je moguće da sam u krivu, ali od svega je važnija upravo Turnerova sposobnost da pričajući izravno ispriča uvjerljivije, zbog čega sam prilično siguran kako su i obožavatelji nove ploče na koncertu doživjeli skok u dojmu podudaran mojem – hm, kako li je tek onda njima bilo ako je meni bilo super? Među svim tim obožavateljima, i to posebno u prvim redovima, naravno da je bilo masu Hrvata, koji su u znatno većem broju potegli preko granice koja to više nije negoli prije dvije godine do Velike na Dirty Old Festival. Ima smisla, i to ne samo zbog nominalno podjednake udaljenosti, nego i zbog toga što Frankov punk, barem u ovom trenutku, nikakve veze nema s grassroots hipijanom kampiranja u prljavštini (zanemarite naslov EP-ja ‘Campfire Punkrock’, to je bila samo finta koju je i sam priznao obrađujući ‘The Outdoor Type’ Evana Danda), koliko komunicira romantikom kasnonoćnih kafića i sutrašnjih jutarnjih rupa u sjećanju prilikom buđenja u tuđim sobama.

Od triju koncerata koje je Frank odsvirao uz sve sigurniji prateći bend The Sleeping Souls (dva na hrvatskim festivalima i ovaj), a kojima sam osobno svjedočio, ljubljanski je svakako bio najvatreniji, najemotivniji – što je logično s obzirom da je sada ipak svirao prvenstveno svojim fanovima, a ne i dobronamjernim festivalskim posjetiteljima – pa onda shodno tome i najbolji. Iako, kao stara nostalgična iskusnjara, osobno ću kao najdraži ipak dovijeka pamtiti zgodu kada je 2009. godine nekolicinu stotina Bečlija i šačicu Hrvata koji su otišli vidjeti najbolji bend na svijetu The Gaslight Anthem kao potpuno anonimni pred-izvođač natjerao da mu jedu iz ruke samo svojim šarmom, glasom, akustičnom gitarom i neodoljivim refrenom ‘Photosynthesis’. Čuti pjesmu koja odbija sjesti, ušutjeti i odrasti upravo u danima kada nam se činilo da bismo valjda već jednom morali napraviti baš te stvari možda i nije bilo pametno u dugoročnom smislu, ali je opravdalo barem nepodijeljeno prepuštanje trenutku. Baš je tom ‘Photosynthesis’ Frank otvorio i ovaj koncert, pokazavši odmah na početku kako je ova njegova verzija beskrajne turneje konačna validacija života provedenog uz i za rokenrol, te nešto što naprosto mora izbaciti iz sistema prije nego što se bude primoran primiriti, samo što se čini da su zalihe tolike da će ispumpavanje trajati još jako, jako dugo. Pa ako će trajati toliko dugo, onda stotinjak minuta emotivnog izgaranja kroz izmjenu starih šefica iz spomenara, među kojima uvijek treba ponavljati lekciju ‘Reasons Not To Be An Idiot’, i novih pjesama, od kojih je najubojitije zvučala ‘Losing Days’, svakako nije bilo prenaporno.

Štoviše, teško da bi ikome prisutnome bilo smetalo da je koncert potrajao i još dulje, osim možda samom Franku i njegovoj fizičkoj formi, s obzirom na naporno petnaestominutno bubnjanje rudimentarnog stila u drugom dijelu šarmantnog seta predgrupe Andrew Jackson Jihad (iz Phoenixa su, go, Suns!). Folk-punk kolektiv koji se vrzma oko dvojca Sean Bonnette (storyteller s kauča, ali onog privezanog između dva stabla) i Ben Gallaty (muzičar i prika koji ima rješenje za svaku gužvu) na ovoj je turneji sveden samo na njih dvojicu, u čemu je Frank izgleda uvidio priliku da doradi svoje početničke vještine lupanja, svejedno sasvim prikladno uklopljene u pomalo razbarušeni i potpuno rječiti miks dokumentiranja suludosti američkih samosvojnosti i ironije kojom ih pametna jedinka izgleda mora kako popratiti tako ih i prihvatiti. Za razliku od još jedne predgrupe Ducking Punches, čini mi se roadieja kojem je Frank dao šansu iz prijateljskog sažaljenja i sjećanja na svoje početke, jer su mu pjesme sramotno loše, Andrew Jackson Jihad posjeduju ne samo potencijal sljedeće polu-velike pojave deelektriziranog punka nego i odlične pjesme čijem je oku za detalj i veliki refrenski singalong nemoguće odoljeti. Dodamo li tome i neizbježan osjećaj underground čistoće, ne čudi Frankova spremnost ili želja (ne mogu znati je li se pozvao sam ili su ga za bubnjeve pozvali dečki iz benda) za sudjelovanjem u nešto labavijim okvirima od onih do kojih je dosegao njegov vlastiti bend. Majica s motivom Johna K. Samsona, koju je nosio bubnjajući, bila je tek dodatan plus.

Preodjenuvši majicu u karakterističnu bijelu košulju, Frank se na pozornicu vratio zajedno sa svojim pratećim prijateljima koji još uvijek svi zajedno djeluju kao banda načelno pristojnih kvartovskih likely ladsa na posljednjoj zajedničkoj akciji, momačkoj večeri koja se nekim slučajem prometnula u krstarenje Mediteranom na kojem svi slobodni članovi ekipe planiraju zavesti brdo zgodnih cura, ali im se svake večeri u planu redovito ispriječi količina alkohola koju saspu u sebe uz večeru. Ben Lloyd je goofy (but loveable) gitarist kojeg nije teško zamisliti kako se zapuše penjući se na drugi kat, zbog čega ga macho (but loveable) basist Tarrant Anderson i njegova općetjelesna napetost neprestano zajebavaju. Bubnjar Nigel Powell je totalno creepy (but, opet, loveable), ali čim se nalazi u društvu quiet (a nisu valjda zadnjeg našli nesimpatičnog?!) klavijaturista Matta Nasira ne treba biti posebno zabrinut. Baš zbog te međusobne različitosti The Sleeping Souls i ostavljaju dojam prijatelja iz djetinjstva, jer teško da bi se u suprotnom slučaju uopće našli na istome mjestu, odnosno u istoj ulozi uz šefa Franka. Sjećam se kako su na Terraneu ponegdje čujan manjak iskustva i sigurnosti nadoknađivali golemom količinom slavljeničke energije; do danas se taj manjak do kraja istopio, ali energija je ostala ista, bilo da pozivaju na još jedan krug svijetom u ‘The Road’ ili decentno podupiru Frankovo priznanje u ‘The Way I Tend To Be’. Naravno, najviše se energije uvijek nalazi u svetosti i predanosti vjere, što je još jednom potvrđeno zidanjem hrama u ‘I Still Believe’, koja je ipak trebala zatvoriti nastup umjesto pomalo jeftinog populizma ‘Four Simple Words’ i njezinog medleyja različitih stilova.

Ali, u svijetu Franka Turnera, populizam naprosto ne može biti jeftin, jer se sve njegovo autorsko i izvođačko bogatstvo očituje upravo u tradicionalizmu stare škole prilikom dodvoravanja publici koja mu je sve ovo omogućila, te ispunjavanju njezinih želja. Osim sviranja pjesama, on na koncertu izvodi i show, ali takav u kojem pjesme ipak ni u jednom momentu ne ispadaju u drugi plan, zbog čega ga, naposljetku, ovoliko i poštujem i ja osobno, neprijatelj sve nepotrebne ornamentike. Želeći biti potpuno jednako pošten prema svim svojim koncertnim slušateljima, Frank svoje crowd-pleasing trikove upražnjava na svakome koncertu, pa je tako i ovaj put ‘Eulogy’, početak središnjega akustičnog solo seta, otpjevao na jeziku domaćina (prvo se pristojno raspitavši razumijemo li mi Hrvati slovenski, što je bio tek jedan od šlagvorta obećavanja da se pod hitno mora vratiti u Hrvatsku), u ‘Dan’s Song’ iz publike pozvao jednu Mirelu da svira usnu harmoniku (navodno joj je bio rođendan, ali poznaničke su veze poslije svirke sve razjasnile kao elaboriranu prevaru. Sramota!), a ‘Recovery’ najavio kao međudržavni plesni natječaj. Ništa od toga, naravno, pjesmama kao što su ‘Peggy Sang The Blues’ ili ‘Long Live The Queen’ uopće ne treba da bi kumulativno ostavile bolji dojam, ali uvelike svjedoči o toplini i prijaznosti jednoga običnoga simpatičnog, i prilično talentiranog!, momka koji sebe i svijet može razumjeti jedino pjesmama i komunikacijom s njemu sličnima u tom pogledu. Naš momak, taj Frank. Set lista: Photosynthesis – Plain Sailing Weather – Peggy Sang The Blues – Losing Days – Try This At Home – Glory Hallelujah – Reasons Not To Be An Idiot – The Way I Tend To Be – Wessex Boy – Eulogy – Good & Gone – Dan’s Song – I Am Disappeared – The Road – If Ever I Stray – Polaroid Picture – I Knew Prufrock Before He Got Famous – One Foot Before The Other – Long Live The Queen – Recovery – BIS: The Ballad Of Me And My Friends – I Still Believe – Four Simple Words

Galebarenje

Ožujak 22, 2014

Moje trotjedno odugovlačenje s iznošenjem dojmova s koncerta, održanog 27. veljače, kojim se friška riječka indie-rock senzacija Jonathan predstavila zagrebačkoj publici u umalo pa rasprodanome malom pogonu Tvornice zasigurno nema realnog opravdanja, ali osim nekakve čudne kombinacije bezbrižne sigurnosti da ću kad-tad sve stići i lera u kojem mi uopće nije padalo na pamet pokrenuti se prema naprijed – a koju će mi, vjerujem, oprostiti svatko koga je ikad zanimalo što ja to imam mudrovati o nekim svirkama, dok me za druge uopće nije briga – jedan dio razloga doista se može prihvatiti, pogotovo zato što su došli na samom početku. Naime, dane poslije ovoga odličnoga koncerta proveo sam prvo pripremajući se za razorni Potlistin rođendanski tulum pa onda zatim i oporavljajući se od njegove razornosti, pa se pisanje nekako povuklo ne samo u drugi nego i ne znam koji plan. Što mi je u ovome konkretnom slučaju omogućilo steći i iznenađujući uvid u hejt kojim je većina mojih prijatelja, poznanika i kolega, redom ljudi čijim procjenama uglavnom vjerujem, popratila pojavu i proboj ovog benda. Mnogima od njih nije ni palo na pamet provjeriti bend uživo – što ionako nije jedina metoda, naravno – što moju odgođenu apologiju postavlja u prikladniji kontekst, jer se rasprava ionako češće vodila oko pretpostavki nego učinka.

Pokušati pobiti ili prihvatiti svaku od teza kojima se bend proglasio sumnjivim – imidž pjevača, nagla pojava, razlika od zvuka prijašnjih bendova njegovih članova, neskrivanje ambicije koje pomalo zalazi u karijerizam – možda bi i imalo smisla, i dio ću toga vjerojatno i nenamjerno odraditi kroz ovaj tekst, ali ne bi bilo pošteno prema onome najvažnijem što zasad nedvojbeno znam o bendu. A to je da iza sebe imaju efektan nastupni EP koji su zajedno sa sedam dodatnih pjesama vrlo uvjerljivo odsvirali na svome drugom koncertu uopće. Naravno, drugome u obličju ovog benda, jer iza njegovih članova (bubnjar Leta 3, gitara iz Mandrila, te, sad iz sfere dobre muzike, drugi gitarist i basist legendarnih Pasa, a za pjevača sam vidio da se navodi neki bend Salion za koji ama baš nikad prije nisam čuo) sveukupno stoji možda i nekoliko tisuća svirki. Zbog čega je pretpostavka o preskakanju stepenica naprosto promašena, jer od ljudi s toliko sviračkog, izvođačkog i autorskog iskustva nije nelogično dobiti ovoliko formiran proizvod. Jonathanovu varijantu nešto sitno ulijevo okrenutog rocka koji spaja poletne pop-rock refrene i melodije na potezu od Mando Diao preko The Hives do The Killers s donekle deindustrijaliziranim post-punkom kako Interpola tako i FOTL svakako možemo doživjeti kao zakašnjelu, s obzirom na to da je većina tih naslućenih uzora (iako su momci na mixtape za Potlistu uvrstili neke sasvim druge bendove) svoj vrhunac doživjela prije desetak godina, ali i kao dobrodošlo retro zaposjedanje prokušanih obrazaca.

Osim o startnoj dobronamjernosti, ta je vaga ovisna prije svega o snazi pjesama samih, a takvih Jonathan zasad imaju dovoljno, na čelu s istinskim hitićem ‘Maggie’, koji rif iz ‘Regret’ lijepo kalemi na optimistični post-Strokes guitar-pop, pjesmom koja se od ostatka nešto tmurnijeg, ćudljivijeg kataloga zaista izdvaja svojom izravnošću, ali ne toliko da ga ne bi imala pravo predstavljati s čeone pozicije. Ali sve i da Jonathan jesu, kao, zakasnili, tek onda ne razumijem odakle kritike usmjerene njihovom navodnom lovljenju trendova. Mislim, prilično sam siguran da bi muzičari koji bi u nas htjeli jamstvo proboja i zarade ipak svirali nešto drugo od još uvijek, u hrvatskim terminima govoreći, dovoljno alternativne muzike. Baš kao i donekle im srodne Punčke (indie-pop plus post-punk), i Jonathan su svoju punu Tvornicu zaradili ne samo svojim pjesmama – tijekom koncerta iz publike pjevanjem nije bila pozdravljena samo ‘Maggie’, nego i sve preostale pjesme s eponimnog EP-ja, jedino što sam kod uvodne ‘Mama I’m Ready’ u klub ušao tek prilikom njenoga Lou Bega-efekta nizanja ženskih imena pa nisam osjetio prirodu startnih tenzija – nego i poslovnim vezivanjem za agilne bukere iz agencije LAA, no uvjerljivom pedesetominutnom svirkom nisu pridobili samo one hypeom privučene posjetitelje nego i sumnjičavce poput mene koji su na koncert stigli otvorena srca, ali i uključenog opreza, kroz koji su se lako uspjeli probiti.

Ispravno primjećujući kako se i najdobronamjerniji interes može nasukati o nepredvidivost prvih dojmova, Jonathan su svoju set listu složili tako da su jednu poznatu pjesmu u pravilu slijedile dvije nove (mislim da mi se najviše svidjela ‘Bliss’), nakon čega bi pjesme poput ‘Pictures’ ili ‘School’ publici ponovno ponudile mogućnost aktivnije participacije. Kao nominalno predstavljački showcase, koncert zaista nije imao nikakve potrebe trajati dulje od ovoga jednoga školskog sata, plus zasluženi povratak na bis s ‘Paperman’ koja mi je zaista zazvučala kao obrada neke klasične post-grunge balade, a koju ne uspijevam prepoznati. Pojavivši se niotkud, Jonathan su ovim koncertom pokazali kako se to niotkud nalazi na mjestu koje je čulo pregršt proba i pjesama te razgovora o tome što pokušati i kako to postići. Brzina kojom su defakto rasprodali svoju prvu veliku samostalnu svirku mene je, k tome, a vjerojatno i zbog donekle odgovarajućeg zvuka grupe, podsjetila na zavist koju sam sredinom devedesetih osjećao čitajući o britanskim bendovima koji se nakon jednoga zapaženog dema pojave na naslovnici opinion-making tiskovina pa dignu buku i rasprodaju velike dvorane. Cjelokupna politika te struje britanskog tiska svakako nije bila bez mana, ali gledajući unatrag, nijedan zaista dobar bend koji je nekim slučajem upao u to kolo iz njega nije izišao posebno okrznut, a ako je cijena da što prije upoznamo dobre bendove bila ta da se neko vrijeme moramo družiti i s inferiornim imenima, e uopće nije bila prevelika.

Koncert koji su Jonathan – bend za koji sam prilično siguran da spadaju među prve, i koji će svakako biti veći gušt hejtati ostvare li daljnje korake u željenom smjeru – odsvirali prije tri tjedna takav je put ispratio gotovo do najsitnijih detalja, opisanoj nostalgiji koju je u meni potaknuo pridodavši i za naše prilike i za ovaj tip muzike izrazito rijetku urgentnost i čvrstoću. Da, svjestan sam kako je ovo ipak bila anomalija – i u trenutačnoj razvojnoj fazi benda koji ovoliko publike nažalost može imati samo u Zagrebu i kod kuće u Rijeci, i u situaciji na našoj sceni na kojoj čak i bolji bend sa zavidnijim pedigreom članova (govorim o Esc Life) na drugoj svirci privuče tek petinu broja ljudi – ali ljepše je da kvalitetna iznimka potvrđuje frustrirajuće pravilo nego da je obratno. Baš poput svojeg imenjaka, i Jonathan su vjerojatno galebovi, samo prepoznatljivo mediteranskog tipa, koji će vam najviše užitka pružiti onda kada oglušite na sva moguća obećanja i prihvatite neopterećenost trenutka. Set lista (Kanye je bio DJ-irao pa mi je poslije dodao onu od tonca): Mama I’m Ready – Love – Communicate – Maggie – Sweat (3.A.M.) – Bliss – Pictures – Hands – XYZ – School – BIS: Paperman

Carry me, Ohia

Ožujak 21, 2014

…last night I got word, Jason Molina died, why does the world take the good ones away, beating them down so hard, putting them in their grave… Vjerujem da su stoičku mirnoću kojom je Mark Kozelek u prošlogodišnjoj ‘Sometimes I Can’t Stop’ notirao smrt svojega prijatelja čuvši nemilu vijest donekle bili podijelili i svi obožavatelji Jasona Moline, svjesni kako su na ovoga divnog čovjeka duhovi odavno položili pravo svojeg vlasništva. Mi koji smo ga imali jednako sreće i nesreće slušati uživo u Zagrebu početkom ljeta 2005. godine iz prve smo ruke vidjeli ono što se dalo naslutiti iz pjesama ili dojmova upućenijih pratitelja, a to je da ovaj čovjek naprosto ne može još dugo. Baš kao i kolega mu Vic Chesnutt, Molina je često i postojano flertao sa smrću; ne znam je li ikad posegnuo za heroinom, ali na zagrebačkom koncertu odsvirana ‘Carmelita’ još jedne pokojne legende (ima li jebote itko živ?) Warrena Zevona pokazala je kako Jason zaista neizostavno tone. Skoro da je, oduševljen izborom ali ustrašen signalom, nisam bio mogao pjevati. U tome je smislu jedino iznenađenje viješću da je umro bilo postojanje ikakve vijesti uopće, jer ga je neuspio pokušaj sređivanja života i spašavanja onoga što se spasiti dalo bio odvukao čak i od ono nešto sitnobrojne, ali tople pažnje koju je zaslužio nekima od nas pjevajući i naše strahove, krhkosti i tjeskobe. Nadali se jesmo, ali protiv nade, jer, kako je rekao Dražen, ako mu pomoći nije uspio ni kralj terapijskog peglanja svih životnih bora i oštrih rubova Will Johnson, onda je potpis ispod presude odavno bio i potvrđen pečatom. Isti su pečat, jebiga, nosile i Molinine najprodornije pjesme.

U ovom kontekstu posebno neprikladno posezanje za mjeračem ljubavi iskoristit ću tek da bih pokušao i samom sebi objasniti zašto sam Jasona Molinu, njegove Songs: Ohia i Magnolia Electric Co., naizgled uvijek volio nešto manje od nekih drugih autora i bendova. Bilo ga je teže slušati od većine njih, a ja baš i nisam netko tko bježi od tužne pjesme. Molinin je rad tako bio jedno golemo baždarenje, testiranje preostale čvrstoće napuknutog srca ili njegovih razbacanih komadića, kojemu se nije bilo uputno češće prepuštati. U opširniju se vivisekciju naprosto nisam spreman upustiti, možda ni sposoban, prisjećajući se kako je totemska ‘Just Be Simple’ imala i konkretan utjecaj na određena zbivanja u mojemu stvarnom životu, ne samo mazohističkom porivu porcije kauč-depresije prije vraćanja u normalu i svakodnevni ritam. U nedjelju, 16. ožujka, na prvu godišnjicu Jasonove smrti, tu sam pjesmu uživo čuo dva puta. Naime, udruga IzvrstAn, sve agilniji koncertni promotor Bojko Lynx i Supersonična emisija Radija Student organizirali su koncert pod nazivom ‘Songs: Izvrstan / Jason Molina’, iz čijeg je samog naslova i datuma povoda bilo jasno kako je riječ o tribute koncertu domaćih izvođača neprežaljenom true-baduru. Najavu koncerta bio sam popratio mućkanjem različitih reakcija, od kojih se većina mogla svesti na dva podjednako suprotstavljena koliko i logično povezana para.

Prvi sam već natuknuo svojevrsnim izbjegavanjem češćeg uronjavanja u Molinin mrak, koje me svejedno nikada nije uspjelo potpuno odstraniti od opasnog i primamljivog utapanja vlastitih prstiju, zatim i uskakanja cijelim tijelom, u njegovu gustoću. Drugi su činili moje iskreno divljenje sposobnošću organizacije koncerta takvog tipa u nas, te sumnjičava podozrivost o realnoj mogućnosti da se takav pothvat izvede na način koji neće odavati dojam kako je riječ tek o suludoj fanovskoj tvrdoglavosti. Sam je koncert, održan u Močvari pred tek četrdesetak ljudi, sve te misaone komplikacije i pomalo neutemeljene nade zapravo u potpunosti potvrdio – bio je to lijep koncertić zajebanih pjesama, kojemu se ništa ozbiljnije ne može zamjeriti na konto onoga što jesmo čuli, ali koji bi svakako bio profitirao uključivanjem mnogog toga što nažalost nismo. Last-minute otkazivanja My Buddy Moose i Luke Belanija večer nisu lišila samo najpoznatijih imena nego barem i jednog benda (ne znam koji je bio plan oko Luke, solo ili s grupom) koji bi Molininu autorski najčišću i najvredniju ostavštinu, eksplozivni prelazak na pustinjski rock i preuzimanje naslova albuma ‘Magnolia Electric Co.’ za ime svojega novog benda, izveo u obliku koji zaslužuje. Znam da postoje odani fanovi koji će se kleti u početni lo-folk imena Songs: Ohia, te svoju vjernost iskazivati i nepodijeljenom hvalom za ploče novijeg datuma, ali tih je 4-5 godina Molina rekao sve, u to sve ubacivši i ono što nismo htjeli čuti, pogotovo na pjesmama ‘Leave The City’ ili ‘The Dark Don’t Hide It’, koje ovako nismo ni mogli čuti u zadovoljavajućim verzijama.

Možda ih se My Buddy Moose uopće ne bi bili prihvatili, ne znam, ali bi njihov prerijski rock sasvim prikladno oslikao jednu od ključnih strana Molinine autorske osobnosti. Ideja da bi idealan postav ovog tipa koncerta, raspravljen poslije svirke i s organizatorima, uključivao baš My Buddy Moose kao kućni bend uz čiju bi se pratnju izmjenjivali svi ostali izvođači bila je prihvaćena tek s onim čeznutljivim priznanjem kako bi takvo što u našim uvjetima bilo naprosto nemoguće produkcijski odraditi. Maštanje je dozvoljeno, nije li? Ovako, jedine udarce bubnja u sjedećoj Močvari (možda je mjesto održavanja bilo prikladnije prebaciti u prednji prostor kod šanka? Ili u neki kafić, za intimniju atmosferu?) čuli smo prilikom uvodnog nastupa Benchwarmersa, koji su se ovom prigodom Tomekovim kratkotrajnim prebacivanjem na bas formirali kao trojka. S obzirom na to da su ‘Just Be Simple’ svirali još na svojemu prošlogodišnjemu koncertu u Spunku, bilo ju je sasvim logično očekivati, nakon čega su finom country izvedbom ‘The Old Black Hen’ naslutili kako će svaki od izvođača odsvirati samo dvije pjesme, što je s obzirom na njihov sveukupan broj ipak bilo za nijansu premalo, s time da je zatvarač Srđan Arbutina (iz Lady Friends And Flowers) izveo samo odrješitu ‘Knoxville Girl’. Spomenuo sam gore da sam ‘Just Be Simple’ u nedjelju čuo dvaput; ne znam gdje je zaštekalo u komunikaciji oko slaganja repertoara, ali mi je drago, jer ju je na jednako divan, ali aranžmanom i pristupom znatno drugačiji način izvela i Zvonka Obajdin (iz Svemira, a valjda i iz svemira, kao svi mi). Čak ni gubljenje nekoga kontakta s mikrofonom ili što već nije narušilo njezin pojedinačno znatno najuvjerljiviji nastup večeri, izveden poluakustičnom gitarom zaista prijetećeg zvuka, koji se s navedenom pjesmom i ‘North Star’ složio kao saliven.

Zvonka je bila najuvjerljivija iz jednoga vrlo jednostavnog razloga. Iako su i ostali kantautorski izvođači svoje zadaće izveli prilično sigurno, jedino sam slušajući njezinu izvedbu dobio dojam kako joj muzika Jasona Moline zaista nešto znači, dok su, svatko iz svojih razloga, ostali projicirali tek profesionalno pristajanje na sudjelovanje u programu, izuzevši Ivanu Lulić (ne znam zašto je bila najavljena samo svojim imenom kada ju je na gitari pratila kolegica Gordana iz Auguste) čiji su izbori ‘Lioness’ i ‘Heart My Heart’ dali naslutiti poznavateljicu opusa, ali su bile izvedene malo prečisto i preprofi za nekoga tko je ikada svoje demone prepoznao kao duhove koji su opsjedali Molinu. Reducirajući se samo na jednu pjesmu, Arbutina kao da je pokazao da je u program uletio tek da ga popuni, dok finoj roadhouse maniri kojom je Elephant And The Moon Pero odsvirao ‘Don’t This Look Like The Dark’ i ‘Hold On Magnolia’ možda i ne bih ništa prigovorio da jednostavnost otvorenih akorda i čitanje obaju tekstova s papira (ujedno i Vatroslavov krimen kod ‘The Old Black Hen’) nisu sugerirali uspješno položen kurs brzinske nadoknade poznavanja opusa ove legende. Svjestan sam da svi ljudi ne pamte tekstove mojom preciznošću, ali mislim da smijem pretpostaviti kako je za sudjelovanje u projektu kojim se odaje počast čovjeku čija je muzika dirala i gnječila mnoge duše valjda nužan nekakav prijašnji odnos koji uključuje barem poznavanje nekoliko pjesama.

Ali, ajde, možda to sve tek i jest nepotrebno cjepidlačenje koje iz vida gubi najvažniju i najpohvalniju stvar, a to je mogućnost 45 minuta slušanja sasvim lijepih i prihvatljivih verzija fantastičnih pjesama čovjeka od kojega ih osobno nažalost nitko od nas više nikad neće imati prilike čuti. Sjedio sam, slušao, pjevušio i razmišljao, a nešto znatno više svojim čitanjima ne bi uspjela pružiti ni mnogo veća imena, kad se već nemoguće mjeriti s projektima koji kao izvođače uključuju Molinine prijatelje i sveukupne kraljeve svega uopće Willa Johnsona i Marka Kozeleka. Nemam razloga sumnjati da će dogodine, na obećanoj reprizi koja bi se trebala prometnuti u redovito obilježavanje, biti još malo bolje. Set lista: BENCHWARMERS: Just Be Simple – The Old Black Hen – ELEPHANT AND THE MOON: Don’t This Look Like The Dark – Hold On Magnolia – ZVONKA OBAJDIN: North Star – Just Be Simple – IVANA LULIĆ: Lioness – Heart My Heart – SRĐAN ARBUTINA: Knoxville Girl

Adult Disoriented Rock

Ožujak 20, 2014

Što sve pojedini skup bendova, njihovih stilova i pristupa čini žanrovskom ili podžanrovskom scenom, te koliko uopće tih donekle usporedivih bendova treba biti da bi se niz određenih slučajnosti proglasio scenom, možemo raspravljati odsad pa do u nedogled, ali neupitno je da je svaka od njih čvršća i logičnija kao stjecište i raskršće pojedinačnih interesa negoli kao polazišna projekcija u čije bi se okvire netko eventualno poželio nagurati jednom kada se ona legitimira. Ona se, da pojednostavim komplicirajući, formira iznutra, i to bez pretjerane svijesti o paralelnom radu svih njezinih suučesnika, ali doživljava i potvrdi izvana, nemogućnošću izbjegavanja uočavanja zajedničkog nazivnika određene skupine bendova, koji se onda lako preuzima i kao okidač konkretne suradnje ili samog priznavanja duhovne srodnosti. Prošloga petka, 14. ožujka, u Klubu. je održan zajednički koncert tri zagrebačka benda koje se svakako smije proglasiti pripadnicima meni osobno najdraže nezavisne ili mikro-scene trenutačno, i to možda i ne samo u Hrvatskoj, koncert koji je ujedno bio i potvrda kako sve one sličnosti koje sam načuo ili pretpostavio poznajući poneke od ključnih ljudi nisu bile puke slučajnosti nego momentalna aktualna odredišta doista istog starta. Kroz posljednje dvije godine, odlični Go No Go i Benchwarmers, kojima su se u petak pridružili još i budući nam najdraži sinovi Esc Life, svojim su varijantama retro preuzimanja alter/indieja devedesetih, a prvenstveno čineći to jako lijepo i uvjerljivo, postali neki od ponajboljih domaćih bendova, još jednom osnažujući onu tvrdnju da je nemoguće svirati lijepu muziku ako prije toga ne slušaš lijepu muziku. A svi ti bendovi rade i jedno i drugo.

S obzirom da je riječ mahom o ljudima koji su se ili približili ili zagazili ne samo po četvrtome nego i petom desetljeću života, neupitno je kako dobar dio pokretačke energije proizlazi iz nostalgije za žanrovskom muzikom koja je pratila period njihova vlastitog navlačenja na muziku uopće – što je proces kojim dijelim i vremenskim periodom i imenima na rubovima presnimljenih kazeta – ali i iz čistoće koja proizlazi iz priznanja prije svega samima sebi što im se, najjednostavnije rečeno, najviše svira. U jednome relativno davnome tekstu o bendu Lesser Men – koji također svakako ulaze u ovaj razgovor i koji revitalizirani nastupaju za devet dana na Žuru u Spunku – prvi sam put iznio tezu kako je taj ’90s indie zapravo classic-rock moje generacije, kojoj funkcionira potpuno isto kao i ovaj prema kojem sam mu nadjenuo nadimak starijim fanaticima. Nije stvar u tome da s godinama gubimo kritičnost koliko vrijeme, zbog čega cijeli bazen unutar kojeg se nalaze međusobno iznimno različiti, katkad čak i suprotstavljeni bendovi doživljavamo kao paket nostalgije, vremenski stroj kojim se u sigurnost formativnih godina vraćaju svi oni koji se još uvijek nisu pomirili s činjenicom kako njihova neuklopljenost više nije rezultat odbijanja svojeg odrastanja nego odbijanja prihvaćanja kako je proces tog odrastanja davno završio, a iz njega svejedno nismo izišli ništa pametniji. Što me dovodi do naslova ovog teksta koji sam (uz dopuštenje vodstva njihove izdavačke kuće!) preuzeo od budućega vinilnog debija tajnovitih The Moody Brooders, a koji fantastično pristaje i kao ime cijeloga žanra ili cijele te aktualne zagrebačke scene rokenrola dezorijentirane starudije kojoj uza sve dosad navedene grupe ne smijem zaboraviti dodati i moćne Sleepyheads.

No, koliko god oni sami možda dezorijentirani bili u glavama, njihovi su instrumenti, glasovi, melodije i refreni vlasnici istančanih sredstava za navigaciju, koja istodobno pomalo izvrće, ali i podupire preziranje preferiranja destinacije nad samim putovanjem. Izvrće ga time što je neovisno o ruti finalno odredište uvijek ista raspjevanost neprilagođenog popa devedesetih, a podupire ga upravo međusobnim različitostima i samosvojnim karakteristikama svakoga od tih bendova. Treba li donekle nategnuti, od ova tri benda koja su zajedno izvela jednu sjajnu večer pop undergrounda Go No Go su svakako najviše rock, Benchwarmers najviše indie-pop, a Esc Life najviše ono što se u devedesetima nazivalo alternativnim rockom, valjda zato što je od skupine obješenjaka koji se glupiraju igrajući golf po gradu bilo teško čuti da sviraju najnormalnije melodije i solaže, samo malo čudačke, ali i znatno više strastvene. Predstavivši se na nedavnome Potlistinome rođendanskom tulumu, Esc Life su svoj drugi nastup (treći je zakazan za travanjski Žur, ne propuštajte!) dočekali s kreditom o novim herojima scene koji su itekako zaradili ne samo debelim iskustvom svojih članova (i ne, ovo nije sprd na našeg Antu iz ST!llness, koji napokon ima bend koji možemo hvaliti ne obazirući se na pizdarije o sukobu interesa te koji uz Elvisa iz Man Zero čini gitaristički par; bubnja Sanjin iz Umora, o kojima ne znam ništa, a frontmen na basu je Naranča, koji je friško upokojio Hemendex, što je odluka koja tek sad, slušajući ovaj bend, ima smisla) nego i zaista fascinantnim premijernim nastupom koji su bili kraju priveli zastrašujuće uvjerljivom verzijom ‘Don’t Want To Know If You Are Lonely’.

Obradu su ovaj put ispucali odmah na početku, iako sve dok Ante gitarom nije odsolirao i saksofonske dionice nisam bio siguran je li zaista riječ o instrumentalnoj verziji ‘Ostani uz mene’ ili su tek njezine dijelove inkorporirali u svoj najavni broj, nakon što ih je opet s razglasa najavila ‘Don’t Stop Believin” (koju prije nekoliko godina gotovo nitko nije prepoznao u Oldseedovoj verziji u Močvari, a koja je danas jedan od nažalost ofucanih primjera pjesama koje su toliko nekul da su toliko kul da više nisu kul i ukrug). Opišem li Esc Life kao spoj Hüsker Dü i Đavola zasigurno ću vas, a uostalom i sebe, navesti na krivi trag, ali navedem li da njihova muzika svoje zarazne melodije zaista preuzima s cijele širine tog poteza od Hüsker Dü do Đavola, e to bi već imalo nekog smisla, jer bi vokalne dionice jednako uvjerljivo koliko i na bendovu indieficiranom punkiću sjedile i usred čistih pop-rock aranžmana. Esc Life od života bježe u udobnost žestokoga gitarskog popa devedesetih skupine bendova među kojima je neizostavno posebno naglasiti srednju, najbolju fazu opusa Dinosaur Jr, onu u kojoj je Mascis, sasvim slobodan kao jedini član benda, snimao samo ono što je želio, a što su uglavnom bile pjesme koje su obilovale feštama gitare. Kao jedan od dvojice ulogama najistaknutijih članova, Ante svira prekrasne kompozicije iz čijih se solaža cijedi gusti med, dok svim onim sitnim dionicama, rifovima, akordima i čime sve ne iza vokala zaslađuje zvuk benda koji bi se lijepo družio s ovom Philly-školom nove gitarske pirotehnike (Purling Hiss, raniji The War On Drugs i susjedi The Men, Kurt Vile). Drugi gitarist Elvis na stejdžu izgleda kao da baš on najviše uživa – što možda i ima smisla jer je najstariji, a ovo jest muzika nas penzionera – čime ni izdaleka ne planiram minorizirati njegove sidrišne rifove, dok bubnjara naprosto nisam vidio, ali ovo je odličan rock bend, a takvi ne postoje bez odličnih udarača.

Zanimljiv iskorak bendu osigurava vokalni stil šefa (zato što je autor) Naranče, koji svojim prepoznatljivim pristupom sramežljivog frajera ekstatične pjesme zauzdava u materijal koji je lakše kontrolirati, s time da svojim britanskim naglaskom očitog fana XTC ili Kinksa pomalo dezorijentira klasično američki zvuk benda, što je spoj kojim potpuno sjaje bendove izravne i momentalno neodoljive pop pjesme. O kakvoj se neposrednosti radi rječito govore naslovi pjesama gotovo u pravilu preuzeti iz njihovih refrena, što je oduvijek garancija autorske čistoće i izbjegavanja kompliciranja. Imena prvih triju sam, tako, potpuno točno pogodio, ‘Let It Bleed’ sam čuo kao ‘Let It Breathe’, a jedino posljednju ‘Full Circle’, koja se svojim NOFX/Pennywise Cali-melodyjem ponešto razlikuje od ostatka repertoara, potpuno dugujem kasnijem razgovoru s Narančom. Ako kroz ova dva posljednja naslova nazirete nešto od njegovog stila naslovljavanja pjesama, vjerojatno ste u pravu, no pričekat ću dodatno dopuštenje prije nego što ga i javno razglasim.

Zvučeći potpuno usvirano i uigrano, bez eventualnih negativnih nuspojava pretjerane nabrijanosti, te pristigli na scenu formirani do kraja, Esc Life životnošću i divotom svojih pjesama ostavljaju dojam kako je upravo ovo zvuk kakav je svatko od njih oduvijek želio svirati. Naravno, prilično sam svjestan kako je kod navedene procjene prvenstveno riječ ipak o mojoj osobnoj ljubavi prema tome zvuku, a koju stoner-metal, post-rock, kalaš-reggae ili synth-pop prethodnih (i bivših i aktualnih) bendova sadašnjih članova Esc Life naprosto nikad ne mogu izazvati. Razumio bih da je na snazi i reverzan proces fanova tih bendova, iako je više od pedesetak ljudi klub Klub. ispunilo dovoljno rano da bi pokazalo kako Esc Life već sad imaju svoju publiku. Iako moram priznati da me čudi kako novi bend čovjeka čiji je stari bend rasprodao Attack! na svojem oproštajnom koncertu i svoj album ispratio do najviših mjesta regionalnih godišnjih ljestvica samim automatizmom nije privukao i još više zainteresiranih. Odnosno, ne čudi me, jer koliko god Hemendex bili odlični, medijski tretman njihove ploče ipak je bio rezultat hypea, koji je novinarima ipak shvatljiviji od muzike, a da je publici koja je otkidala na sintiće osamdesetih skok desetak godina naprijed malo preprogresivan i premoderan nisam ni sumnjao. Meni, jedino hiperboliziranje potrebno za opis užitka u ovih dvaput do dvadesetak minuta britke svirke super benda jest odušak vlastite prtljage u njihovoj prekrasnosti. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – She Won’t Dance – Bad Influence – Let It Bleed – Full Circle

Uzbuđena zbog nove ture upoznavanja s friškim bendom, i još ne skroz zbrojena do goleme brojke koja je pratila nastup Benchwarmersa, publika se za vrijeme središnje svirke Go No Go bila pomalo prorijedila, što je dijelom svakako i rezultat prilično frekventne koncertne aktivnosti benda. Otkako sam ih uživo slušao posljednji put, međutim, zbile su se dvije velike stvari. Prva je da sam nakon petnaestak odgledanih napokon bio propustio jedan zagrebački koncert benda, i to u korist nesretne Punk Romantike!, a druga da je to bio premijeran nastup benda s novim basistom, Ivanom Grobenskim, inače liderom odlične Lolite, još jednog benda koji se u ovu scenu skladno uklapa zvukom, mada ne i mlađahni(ji)m godinama svojih članova. A kad smo kod Ivana, anegdota kako je u korijenima Go No Go uloga basista bila ponuđena njegovom ocu Tihomiru (iz nekadašnjih Don’t), a da je sad zauzima njegov sin, ne govori samo koliko je svijet malen nego koliko smo svi mi zapravo olinjali, ili, kako bi rekao doajen Vrana, nije što Tihomirovog sina sad gledamo na stejdžu nego što momak još i ima vrlo kvalitetnu bradu! Idemo se svi odmah ubit. Digresiram prije svega zato što se Go No Go izmjenom postave nije dohvatio nikakvih digresija ili nadograde, ponovno odsviravši svoj standardno zapaljiv set pun jakih pjesama, s time da se hitovima ‘Tommy Boy’ ili ‘Secret Little Sign’ svakako pridružuje i ‘Rise And Fall’, takoreći najstarija nova pjesma, ujedno i najneobradatirock pjesma koju su dosad napisali. Uz nju, odsvirali su i dvije skroz nove stvari, koje sve zajedno ne ostavljaju ni najmanje sumnje kako će im i sljedeće izdanje, bilo ono album ili i treći EP, ponovno biti odlično. Činilo mi se jedino kako je Grobenski dodatno nabildao zvuk grupe, ali priznajem da je vrlo realna mogućnost kako je to tek produkt sinestezije koja vizualnim uočavanjem energičnog muškarca automatski šalje i signale o čvršćem zvuku nego što je bio onaj koji ljupko nabada povučena djevojka. Šteta što je više nema u bendu, super da je bend i dalje aktivan i moćan. Set lista: Follow – All At Once – Homeless Man – Hey! Exciting World! – nova pjesma – Tommy Boy – Secret Little Sign – Rise And Fall – Rate – nova pjesma – Crowd

Razmišljajući malo o tome kako je baš ljuta sramota što je predivni ‘Define Success’ još predivnijih Benchwarmersa dosad recenziran samo na Potlisti (molim vas, ispravite me ako griješim, jer želim pohvaliti svakoga tko je to napravio), priznajem da nisam očekivao ovakvu reakciju na njihov još jedan prelijep koncert. Da, primijetio sam kako publika na svakome od njih reagira sve toplije i u sve većem broju – prevedeno: zapjeva i netko kome nikad nisam bio doma – ali u prednji prostor kluba gusto načičkanih možda i stotinjak prisutnih svakako je uvelike nadmašilo moje projekcije, ali i ostvarilo dio mojih nada. Za razliku od prethodnih dvaju bendova, Benchwarmers su imali nekakvih problema sa zvukom, ali s obzirom da je bila riječ o zamućivanju slike koja je izlazila iz pojačala vrlo nalik na slične efekte bezbrojnog presnimavanja tko zna kako nabavljenih kazeta Sebadoh, Superchunk ili Sugar, sve se, zapravo, lijepo složilo i prije intervencije pročišćavanja. Skraćeni set grupe nije dopustio smanjivanje temperaturnog odgovora publike na muziku s pozornice ni u jednom trenutku, pa iako sam pojedine prethodne nastupe benda osobno doživio ekstatičnije (ili je zapravo prava riječ neposrednije, jer sam stajao skroz iza, zajedno sa Škarom i Ivanom koja je kasnije u svojem DJ-setu još i zavrtila ‘They Don’t Know’ divne Kirsty i ‘Serial Bowls’ nepravedno opskurnih Futurebirds), ne sjećam se da se ‘Sweet Sunshine’, moj osobni kandidat za himnu ovog ADR-a, ikad pjevala glasnije, iz više grla. Atmosferu neobuzdane zabave za tren je utihnulo tek Vatroslavovo pozivanje okupljenih da se 12. travnja u Močvari pridruže benefitu za Sašu Relića, kojemu je onda i posvetio zaista dirljivu verziju ‘Further’ legendarnih Reactor, koja je pokazala kako je najbolji novi hrvatski bend dio utjecaja pokupio i s domaćih adresa. Set lista: Viewer Discretion – Snarling Commentary – Wooden Curtains – Leader Of The Pit – Further – A Crosswalk Affair – It’s Not Like – Sweet Sunshine

Set liste Potliste u Attacku!

Ožujak 2, 2014

Baš kao i lani, iznimku u svojoj samonametnutoj zadaći o pisanju o ama baš svim koncertima koje posjetim i ove ću godine napraviti zbog rođendana Potliste, i to već petog, održanog sinoć u Attacku!, na kojem je sviralo pet (odnosno šest, ali dva su samo za ovu prigodu bila okupljena u jedan) naših dragih bendova-prijatelja. Naprosto mi je glupo pisati o nečemu u čijoj sam organizaciji koliko-toliko sudjelovao i sam – iako su neki drugi Potlistaši napravili znatno veći posao – pogotovo što bih svoju prepoznatljivu subjektivnost lakoćom podigao i nekoliko razina više, hvaleći Sleepyheads koji su potajno postali najzajebaniji bend ZG-indieja, Esc Life koji će nam za nekoliko tjedana svima skupa postati novi najdraži bend, moćne i zabavne Gods Of Chaos čiji je gitarist u svjetlucavoj majici USA sve objasnio, preslatke Benchwarmers koji su se povratkom bubnjara iz Amerike vratili i živim svirkama, te My Buddy Moose koji su postali totalni lakmus-bend – ako ih ne voliš, ne voliš rokenrol. A brdo bih lijepih riječi našao čak i za Matijin nastup u tekućem agregatnom stanju. Što sve skupa malo ne bi imalo smisla; ako ste bili, znate kako vam je bilo, a prilika za moje hvalospjeve svakome od tih bendova bit će još u obilju, tu nema nikakve sumnje. Zato samo set liste ovih bendova koje volim arhivirati, dok drugima (još uvijek) ne poznajem repertoare u detalje. THE MARSHMALLOW NOTEBOOKS (Matija i Vlado na bubnjevima): Train Ghosts – I’ll Ok It – Vineyard By The Sea – Advice (Vatroslav na basu) – The Last Tourist In Town – Summer (Benčić na basu, Botić na mandolini) – THE MARSHMALLOW BENCHWARMERS (Benchwarmers i Matija): Take More Pictures – Noisy Night – Sweet Sunshine – Wooden Curtains – BENCHWARMERS: Viewer Discretion – Leader Of The Pit – It’s Not Like – Snarling Commentary – Something To Do – MY BUDDY MOOSE: nova pjesma – Girl – Bad Day – Shine! Shine! Shine! – She Knows – Scary Feeling – Sundays – Streets – Alone – She Talks To Rainbows – nova pjesma – Finally – Give Back The Key To My Heart (Vatroslav na vokalu i neuštekanoj gitari, kao i na sljedećoj pjesmi) – Friday Night Fever – Traveller – Can’t Hardly Wait – Fucking Boring – Lack Of Imagination. Bilo je najbolje. Još sam zgažen.