Archive for Siječanj 2010.

Najmiliji neprijatelj

Siječanj 30, 2010

Toooooooooooooooooo! Svakako sam namjeravao ovaj osvrt napisati prije rukometnog polufinala naših kretenski nazvanih Kauboja, ali jednostavno nisam stigao. Računao sam da bih u slučaju poraza bio potpuno bezvoljan za posvetiti se bilo kakvoj aktivnosti, ali, srećom, zaključujem kako ni pobjeda ne mijenja znatno na stvari – oduševljenje naprosto ne ostavlja mjesta ikojim drugim osjećajima i doživljajima. Neka, neka, bravo majstori! Pa, valjda je više došlo vrijeme da napunimo Žabare, da onaj iritantni Omeyer jednom kiksa i protiv nas.

O tom potom, odnosno sutra, a sada se vraćam u jučer, odnosno sinoć, kada je Aleksandar Dragaš u Močvari proslavio već kvarat stoljeća aktivnog bavljenja glazbenom kritikom. Čestitam! Čestitam, čak i imajući u vidu kako se masu od tih godina napunilo zbog ziherašenja novinskih urednika, koji će prostor svoje tiskovine radije prepustiti čovjeku s etabliranim imenom, neovisno o njegovim tekstovima, negoli nekome mladome nadobudnom revolverašu koji bi malo mijenjao ustaljeni poredak stvari, prije nego skuži da puše na vjetrenjače. Nije mi ovdje namjera srati po Dragašu, Sale mi izgleda kao jako simpatičan, pristupačan i dobronamjeran tip, ali greške su mu jednostavno neoprostive. Da je jedan od možda dva, ako i toliko, naša kritičara koji stvarno guštaju slušati muziku, jest; ali sve minuse sjajno ilustrira Lazićev komentar topika o najboljim albumima nultih godina. Provjerite ako niste, negdje je pri kraju – rasprava se razgranala a legendarni Lazanja je ubo u sridu svih srida. Evo, čim ovo postam idem opet čitati i uživati. Zoki, Zorule, majstore!

Ponavljam, međutim, da ovdje, a ni drugdje, neću srati po Dragašu, dijelom i zbog toga što je superkul od njega da je svoj jubilej odlučio proslaviti na ovaj način, serijskom svirkom nekolicine odličnih zagrebačkih rock’n’roll bendova. Okej, nije da je mogao birati između Heroine i Eichmann Family s jedne strane, te Wilco i Lucinde Williams s druge, pa da je ispao čunka odlučivši se za naše rokere, ali svejedno, potez je to vrijedan divljenja. Na koncertima bendova koji su činili petočlani lajnap uglavnom se nađe negdje duplo manje ljudi nego sinoć.

Heroina nije imala šanse da je uhvatim, koliko god sam se tome nastupu veselio najviše, jer su počeli svirati još dok smo mi u HDPIO-u (umjesto Rayke pridružio nam se legendarni Fitna) slavili uvjerljivu (8 razlike uz još 3 falivena zicera) kviznu pobjedu. Igralo se i finale nekakve lige, o čijem kvalitativnom legitimitetu sve govori činjenica da su finalisti zauzeli peto i šesto mjesto. Svejedno, čestitke prvacima Smegmasima i još više doprvacima Stručnjacima, čiji je neočekivani let negdje ipak morao završiti. Moose mi je rekao da je Heroina baš bila super, i šteta, i sve. Jebiga. Na kraju sam propustio i većinski dio završnog seta Eichmann Family, jer je Kristina ponudila iznimno primamljivu vožnju natrag do kvarta. Njih ću sigurno ove godine gledati u Spunku tri-četri puta, pa je s te strane okej.

Ovo uvijek obožavam koliki sam debil, drmnem karticu-dvije teksta bez da spomenem i jedan jedini bend koji zapravo jesam slušao, i onda gledam kako što prije stići do kraja recke. Žurim, što ću, imam obaviti još neke sitnice prije negoli se zaputim u &TD na, nadam se, reprizu lanjske divote koju su bili odsvirali The Grand Archives. I njima je bilo super, čim su se vratili u rekordnom roku. Okej, okej, dosta odugovlačenja – The Welcomin’ Committee In Flames, Erotic Biljan & His Heretics i Mad Men. Svi bili standarno odlični, karakteristično zapaljivih nastupa, osim posljednjih. Koji su bili još i bolji, odradivši sigurno najbolji nastup koji sam im ja vidio. Nije neki relevantan uzorak, ali nije ni za baciti. Glazbeni vrhunac večeri ipak je bio onaj kratki dio Saletova DJ seta koji sam uhvatio odmah po dolasku u klub, kada je zavrtio i nezaboravnu ‘Can’t Stand Me Now’. Svaka čast.

A sad moram ić, stigli su mi ćevapi iz porudžbe!

Oglasi

RETRO PETAK: Agnieszka Chylińska – Nie mogę cię zapomnieć (2009)

Siječanj 29, 2010

Francuski neon. Progressive. Kylie. Estrogenski electro-house. Sanjiva Xenomania. Melankolična Italija. Nema na što me ovo ne podsjeća! A od 2:32 pa nadalje, nema ni većeg blaženstva.

PODSJETNIK!!!

Siječanj 27, 2010

Imate još samo četiri tri dva jedan dan za glasanje za Gorilin izbor najboljih albuma nultih! Samo kažem, ono. (11 12 14 20 ljudi dosad poslalo svoje liste btw)

Galerija: Metal ’09

Siječanj 25, 2010

Katatonia: Night Is the New Day

Amesoeurs: s/t

Kylesa: Static Tensions

Nadja: When I See the Sun Always Shines on TV

Pyramids with Nadja: s/t

Melvins: Chicken Switch

Pelican: What We All Come to Need

Shrinebuilder: s/t

Baroness: Blue Record

Glorior Belli: Meet Us at the Southern Sign

Tim Westwood vs Chase & Status

Siječanj 24, 2010

“It’s dubstep, who cares! It’s dubstep, relax”, haha!

Startala je koncertna 2010.

Siječanj 23, 2010

U uspoređivanju imena zagrebačkih klupskih metal/srodnih koncertnih programa, Wilovanje svakako osvaja nekoliko važnih bodova, no ipak nije ni do koljena onome legendarnome Močvarinom – Jesensko metal zlo! Izravno i nedvojbeno, nema što. Za razliku, Wilovanje jest jednako zvučno, ali bi po mojem doživljavanju (koje je vjerojatno rezultat omiljenog mi filma iz djetinjstva) više odgovaralo nekakvoj fantasy mač-i-magija paradi, a ne raznolikoj četvorci bendova kakva je pod tim skupnim imenom nastupila u KSETu u četvrtak. Bend koji je bio pravi uzrok moga dolaska ostavit ću za kraj, dok ću o ostalima dojaviti klasičan mi telegrafski doživljaj, kakav koristim kada nemam vremena ili kada zapravo uopće ne kužim o kakvoj se glazbi radi, pa se pravim da to nije tako, više-manje dovitljivim doskočicama i spuštanjima. Glazbu kakvu sviraju, redom nastupanja, Emphasis, Killed A Fox i She Loves Pablo ne kužim, i to u nekoliko smislova riječi – ili uopće ne razumijem o čemu se to radi, nemam fanovsko-kritičarski aparat koji bi mi omogućio shvatiti što se tu pokušava i eventualno uspijeva; ili si utvaram da potpuno kužim koja je šema, samo ne kužim zašto bi se itko normalan time bavio. Najčešće je, ipak, riječ o čvrstom spoju. Emphasis sam uhvatio na samom kraju njihova nastupa, jer je program počeo očekivano rano za zajednički nastup četiri benda, a koji mora biti gotov do ponoć – što nekada smeta, jer je šteta da za odlične koncerte točno znam kada će završiti, ali puno češće godi jer se doma stigne u normalno doba, pa se sutra ujutro nije problem ustati za posao. Enivej, bend je to nekakvog metala i… Ma, nemam pojma, dok su svirali svoje dvije posljednje pjesme obavljao sam zahod i šank i priču s ljudima. Prilično sam siguran da nisam ništa propustio. Ako me vid iz stražnjeg dijela kluba nije prevario, bend Alice In Sabbath – šta, ne zovu se tako? Kako? Aha, dobro, dakle – ako me vid iz stražnjeg dijela kluba nije prevario, bend Killed A Fox kao vokal predvodi onaj klinac što po Bogovićevoj svojom akustarom i hrapavim kurtolikim glasom zabavlja prolaznike spletom nježnijih alter-rock ’90s klasika, odnosno onih koji se u takve mogu pretvoriti. Zajedno s ekipom, u kojoj odjevnim stilom iskače samo basist skejter, svira nešto zapravo prilično očekivano, žilorezni doomasti grunge, s dobrom dozom psihodelije. I čini mi se da to rade jako dobro – možda im samo fali druga gitara da podeblja zvuk kada se gitarist odluči na tanke solaže – naravno, zanemarim li činjenicu kako ni sa svojih 15 godina nisam mogao pojmiti kako takva glazba ikome od mojih vršnjaka može zvučati uzbudljivo i primamljivo. Tako da ne mogu ni danas, ali sklon sam mladosti opraštati ludost, pa ću to učiniti i sada. She Loves Pablo je ime koje me je zadnjih par godina jako zanimalo, jer su doista bili hvaljeni na razne strane, ali ih nisam uspijevao uhvatiti. Sada znam da su preča posla u svakome od tih navrata bila jako dobrodošla, jer je njihov nominalni stoner-rock prilična šminka, kojem dojmu nisu odmogli ni totalno jock-u-najgorem-smislu-riječi izgledi njegovih članova. Mislim, momci stvarno deru junački, njihov čobanski hard-rock idealan je za soundtrack scena natjecanja na ruku (ovo je pohvala!), ali meni osobno u njihovoj svirci fali zanimljivijih melodija i malo više boogieja. Garant su im najbolje QOTSA stvari one najžešće, a hitovi im, kao, ne smetaju, ali nije to to. Srećom po njih, mnogo je mladih ljudi u KSETu srčano pjevalo njihove refrene, tako da je očito da nekakva baza publike njihovom rocku postoji. Kao drugi u rasporedu svirali su friški nojzeri Joe 4, koje svojim bubnjarskim toptanjem u akciju goni moj dragi prika Šipac, kojemu sam se uvijek morao nemušto ispričavati zbog propuštanja prethodnih nekoliko nastupa. Ovaj put me ništa nije moglo spriječiti. Međutim, nije cesta prijateljstva bila moj jedini putokaz ka KSETu, paralelno s njome ide i ona barem graničnog zanimanja i za nešto žešće alternativne žanrove sredine devedesetih, kada se nije baš moglo birati što će se iz širokog indie polja nabavljati. Slušao si ono što ti je dolazilo u vidokrug, tako da mi noise nije baš najstraniji, iako me danas može zaintrigirati samo uz dodatke, kakvo je ovo da bubnjeve svira neki prijatelj. Tako da me stvarno jest zanimalo kako to Joe 4 zvuče, ali imam dojam da to nisam uspio čuti kako treba. Inače me stvarno boli kurac za zvuk, ali prvih par stvari uopće nisam čuo bas, što je za jedan tročlani noise-rock bend ipak priličan hendikep. Kako su se i svirci sami žalili na isto – popularnim Može malo basa u monitor? – tako je očito kako je nekih problema bilo. Kakvih, postaje sve manje jasno s obzirom da su ostali bendovi imali stvarno odličan zvuk. Sve skupa, bend tako uopće nije zvučao zlokobno ili prijeteće, nego nekako rezignirano, što jest jedna pomalo zanemarena atmosferska karakteristika u glazbi, ali nisam siguran da su je Joe 4 željeli postići. Šipac lupa, nema se tu što reći, basist moj kolega iz firme zbog navedenih poteškoća nije mi omogućio donijeti ikakav sud, a jedini bendov unutarnji problem jest gitaristov vokal. Svira dobro, vidi se da sve te albume Jesus Lizard, Killdozer ili Steel Pole Bath Tub zna napamet i voli svim srcem, ali nekako se smiješno dere. Ono, ko klinac, što ne priliči vizualu klasične američke medvjedske/kamiondžijske gromade. Imajmo, međutim, razumijevanja, jer derati se stvarno nije lako.

RETRO PETAK: Ke$ha – Tik Tok (Tom Neville’s Crank & Med Vocal Mix) (2009)

Siječanj 22, 2010

S obzirom na to koliko Ke$ha skida Uffie, sasvim je i logično da je od milijun remiksa “Tik Tok” najbolji upravo onaj koji nudi fejk-francusko nabijanje! Jest da sam prvih nekoliko slušanja bio malo razočaran ne-francuskim načinom na koji nakon divne pjevne dizalice ostane samo nabijanje, ali je i lako moguće da mi to ne bi nikad ni predstavljalo problem da se tih prvih nekoliko slušanja odigralo na podiju, ne?

Ludež narodu

Siječanj 21, 2010

Osim što nemam pojma o muzici, još sam i krajnje apolitičan, no ipak osjećam patriotsku dužnost izvijestiti sve kojima nedostaje Feral Tribune kako jedan naš sugrađanin odnedavna svakodnevno skuplja nove tekstove njegovih bivših novinara na blogu Mali Feral.

Mene to više privlači konceptualno nego što mi se čita (jebote, da Dežuloviću zabraniš ponavljanje/variranje istih rečenica, tekstovi bi mu se sveli na 58 znakova u prosjeku), ali red je red, a nema reda do nereda.

Ne-kino ’09: Top 10, kazivanje prvo

Siječanj 20, 2010


10. Trick ‘r Treat
“Slagalice strave” je donijela puno dobroga ovom napaćenom svijetu, to da, ali isto tako i… jednu malu nepravdu. Naime, pošto je svaki nastavak (barem donedavno) popularne franšize krenuo u američka kina pred Noć vještica, malo koji studio se bio usudio u tom terminu takmičiti sa svojim horor-konjima za utrku. I dok većini tih konja pomicanje datuma nije nužno predstavljalo kraj svijeta, ovaj pastuh se nalazio u više nego nezavidnoj situaciji – pošto je riječ o horor-omnibusu čija se radnja odvija upravo na Noć vještica! Pa je tako kino-premijera odložena jednu godinu, odložena opet iduće godine, i od pastuha na kraju ostade izmoreno kljuse što se jedva dokaskalo do videoteka. A šteta! Film izgleda apsolutno čarobno i predivno i kao nijedan drugi film na svijetu – ili barem kao nijedan od onih šezdesetak filmova koje sam pogledao u životu 😉 – i tužno je što ga takvog nisam mogao doživjeti na velikom platnu.

9. Jacob’s Ladder
A evo i primjera kultnog klasika koji mi je čak i bio oke! Jest da bih volio da je još dublje zabrazdio u psihotičnu psihodeliju, da je češće friki-friki kao što je na momente baš znao biti, i jest da je obrat na kraju malo oslabljen time što se u zadnjih dvadesetak godina nagomilalo još puno sličnih – pa i istih – obrata u nekim drugim filmovima, ali… ful oke.


8. A l’interieur
Efekti: tak-tak. Gluma – srednja žalost. Muzika kao da neki retardirani mijočanin imitira talijanske horore. Glavna negativka impresivno sračunata, domišljata i vješta – osim kad se javi potreba da film ne završi 30/40/50/60-ak minuta prerano, pa odjednom postane neopisivo nesmotrena, glupa i trapava. U ovom filmu, ukratko, ništa ne valja – a opet, i dalje bez problema drži pažnju i nudi poštenu krvavu zabavu od početka do kraja! I kad još nakon sat vremena mrcvarenja i kasapljenja vidiš gdje to sve ide i pomisliš “A u pičku materinu, nemoj mi samo još to raditi” i onda ti napravi upravo to – e tad više nema druge, kapa se mora skinuti.

7. Sauna
Eto, samo da se zna: i ja ponekad znam cijeniti filmove u kojima kurca ne skužim! I ja se mogu uživiti u jedan atmosferični neamerički sporor! Ne znam kako, al eto, dogodi se, svake prijestupne.

6. The Entity
Prijatelj i kolega hororofil mi bio preporučio ovo kao nešto za jako se usrat; gaće ostale čiste. Možda je stvar u tome što evo skoro već desetljeće i pol živim u jednoj metropoli u kojoj sam naviknut da se mogu mirne duše šetati najopskurnijim uličicama u najopskurnije noćne sate bez ikakvog straha da će me netko napasti – pa mi priča o nevidljivom duhu koji uporno i opetovano siluje jednu jadnu ženu nije bila dovoljno emotivno rezonantna? Nema veze, ovo mi je svejedno bio jedan jako fascinantan i napet paranormalni triler, čija su dva sata prohujala ko od šale. A i priznajem: bila je jedna odvratno mučna scena od koje sam se baš naježio.

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA NULTIH!!!

Siječanj 18, 2010

Došlo je vrijeme na Ruralnoj gorili za izbor najboljih albuma iz proteklih deset godina – u vidu grupne liste što će nastati zbrajanjem glasova svih zainteresiranih. I kad kažem svih, mislim doslovno to: SVIH! Slobodno zovite frendove, razglasite na fejsu, linkajte gdje god: svi su dobrodošli!!!!!

Pravila, u najkraćim crtama:

– traže se liste vama osobno najdražih albuma nultih: dakle, onih koje ste najviše slušali i voljeli u minulom desetljeću. Jako jednostavno!

– u izbor ulaze svi albumi izašli u vremenskom rasponu od 2000. do 2009… računaju se i kompilacije i miksevi, no samo pod uvjetom da se većinom sastoje od materijala premijerno izdanog u istom tom vremenskom periodu (npr. “As Heard on Radio Soulwax Pt. 2” se računa, “Michael Jackson’s This Is It” ne)

– vaša lista smije sadržavati maksimalno pedeset albuma, ali može i manje – s tim da se lista mora sastojati od najmanje deset albuma

poželjno je da liste budu s redoslijedom, ali i nije nužno… dakle, prihvaćaju se i liste s rangiranim albumima (po rednim brojevima), i liste na kojima nisu rangirani (bez rednih brojeva, jelte)

– svoju listu trebate poslati na djevojke@yahoo.com (sa subjectom ZA GORILINE ALBUME DESETLJECA) do 1.2.2010.

prilikom objavljivanja konačne zbirne liste u jednom ću odlomku spomenuti tko je sve sudjelovao u izboru, tako da bih vas zamolio da uz listu u mejlu stavite i svoje ime i prezime

A sad malo dodatnih informacija za one koji žele znati više:

– liste s rangiranim albuma će se bodovati po principu aritmetičke progresije – s razlikom 1 od 50. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, te razlikom 5 za prvih deset mjesta (drugim riječima, 50. mjesto donosi 1 bod a prvo 100 bodova)

– što se tiče lista na kojima albumi nisu rangirani – svaki album će dobiti jednak broj bodova (33, kad već pitate)

– računaju se albumi i koji su izašli npr. ’99. u SAD, a u Europi tek godinu kasnije (kao recimo «69 Love Songs»)

– izlistavanje konačnog zbirnog Topa 100 kreće 15. veljače, s predstavljanjem po deset mjesta svakog dana… Mislim da bi bilo fora kad bi svaki album i popratili nekom kratkom crticom od par rečenica, pa stoga pozivam svakog tko bi možda bio zainteresiran za pisanje takvih malih crtica – da se javi u komentarima ovog posta!

– što se tiče nekih potencijalno kontroverznih pravila koja sam ovom prilikom nametnuo bez prethodnog konzultiranja sa starosjediocima Gorilinih društvenih igara – to sam učinio kako bi ovom prilikom probali aktivirati što više ljudi da se priključe (pošto ipak nisu svi manijaci ko neki od nas pa da ih zabavlja rangiranje glazbe)! I ako itko od vas zna još nekoga, ma ikoga tko bi možda htio sudjelovati u ovome – neka ga/ju slobodno regrutira. Što nas bude više, tim zanimljivije i veselije!

– singlove/pojedinačne stvari ćemo pokriti na proljetnom Izazovu, za koji će se prijave prikupljati početkom ožujka

– po završetku izlistavanja konačne zbirne liste, objavit ću post u čijim će komentarima svatko tko to želi imati prilike objaviti svoju pojedinačnu listu

Eto. Ako nešto nije jasno – slobodno pitajte!

Ne-kino ’09: Donji dom

Siječanj 16, 2010

Sedamnaest filmova koje sam prošle godine pogledao izvan kina (DVD, komp, bus), ne računajući jedan kratkometražni (“Bugcrush”, solidan polusatni gay-horor od tipa koji je kasnije snimio “The Ruins”) – poredani, naravno, prema tome koliko su me se dojmili!

17. Suspiria
Još jedan kultni klasik koji me ostavio potpuno ravnodušnim. Zgodne su boje, muzika također, ali film ne samo da nije nimalo jeziv nego je i poprilično… jebiga, dosadan!

16. Little Nicky
Mogla je ovo biti jedna pravo dobra debilana – samo da scenarij nisu napisali autentični DEBILI.

15. Die Welle
Jako je zanimljiva premisa s varijacijom na temu stanfordskog zatvorskog eksperimenta, no problem s rutom od točke A (razred mahom pristojnih srednjoškolaca) do točke B (fašistički kolektiv) je taj što… rute, ono, nema! Pola filma je A, druga polovica je B, a kako i zašto ti klinci odjednom iz čista mira zabriju na fašizam – to ni sam Bog ne bi mogao znati.

14. Fanboys
Draga industrijo zabave SAD: pun mi je više kurac i referenci na “Star Warse”, i parodija na “Star Warse”, i zajebancije na račun geekova-fanova “Star Warsa”, i “Star Warsa” općenito! Oladite malo s tim sranjima, jebo vas ja dosadne.


13. Bračna ponuda
Romantična komedija toliko banalna i formulaična da me naprosto sram što sam si dopustio da se raznježim na završni poljubac Sandre Bullock i Ryana Reynoldsa. Baš sam sroljo!!!

12. Fritt Vilt
Grupica mladića i mladojki planduje u vukojebini, dođe manijak, manijak zakolje po 1 kom mladića/mladojke svakih petnaestak minuta, nakon nekog vremena ostane živ ili samo manijak ili samo jedna mladojka, tra-la-la, kraj filma. Nekome to zna biti zanimljivo, meni baš i ne.

11. I Love You, Man
Simpatičan muški film koji bi – prema IMDB-ju – ujedno trebao biti i nekakva, kao, komedija. Ha, tko bi rekao! (Ja sigurno ne.)

U srijedu slijedi Top ten – s čak osam horora, od čega četiri europska! No navratite obavezno na Ruralnu gorilu već u ponedjeljak, kad će se objelodaniti početak jednog više nego monumentalnog projekta. 🙂

RETRO PETAK: Pitto – Feelin’ (2009)

Siječanj 15, 2010

Ovo jedva da se pojavilo pri dnu Mixmagovih top 100 stvari godine, a u Resident Advisorovih top 50 je uopće ni nema – nečuvena sramota!!! Pa mislim, nije sad ko da je tech-house (u onom najširem mogućem smislu) nešto baš grcao u ujediniteljskim himnama prošle godine, a bome se plesalo dosta na ovo, vrtilo se i amo i tamo, definitivno nije nešto što je živilo samo na mom hardu, tek prije dva mjeseca sam uostalom uopće i skužio kako se stvar zove i od koga je! A filing – pardon, FILIN’ – je vrhunski.

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2009.

Siječanj 15, 2010

Kako sam dobar dio prohujale 2009. godine provodio istovremeno slušajući muziku i žaleći se kako nemam dovoljno vremena kako za slušati je još i više, tako i za obilnije pisanje o njoj, moja godišnja albumska lista odrazit će oba pola. Na njoj će se opet naći brdo albuma, kao i proteklih godina moje ruralne aktivnosti, ali ih neće pratiti komentari, jednako kako nisu ni lani. Ključ je ostao identičan – prve godine slučajno izabran broj od 87 izdanja koja ističem već je odavno pretvoren u pomalo jeftinu distinktivnu karakteristiku – što znači kako 72 regularna albuma, njihova 3 bonusa u vidu EP-ja istog izvođača i 12 izdanja koja nisu novi studijski albumi (a jesu, redom, reizdanja, kompilacije singlova, kompilacije rariteta, EP-ji, živi albumi, kompilacije ili tribjuti) sveukupno daju broj iz naslova. Naravno da je lista uglavnom definirana albumima koje sam slušao dosta, mnogo, više, najviše, ali je također označena i albumima koje nisam poslušao ni jednom. Tri bi se imena sigurno našla na ovoj listi – Kurt Vile, The Smith Westerns, The Rural Alberta Advantage – da sam ih nabavio na vrijeme, ali nisam, pa što sad. Ako ste jedan od onih luđaka kojima komentari baš ono jako nedostaju, svojevrsnu utjehu možda vam osigura jedno obećanje. Ne ono da će ova lista uskoro njima biti obogaćena, to sam napravio lani i kasnije fino zanemario svoju riječ. Nego jedno donekle slično, a to je da će neki albumi iz gornje četvrtine ove liste svoje lijepe komentare (koji će se uglavnom svoditi na to kako ja to volim i to je meni super te je stoga odlično i prikladno za mene i druge ljude koji to vole) doživjeti za koji tjedan, ili čak i mjesec, kad konačno objavim moju listu brda najboljih albuma desetljeća za nama. Naravno, tako će svoje komentare dobiti i albumi iz lanjskog vrha. Dobar dio liste već je gotov, a fino štimanje finalizacije čeka samo na odluku o pravilima i eventualnim ograničenjima koja hoću/neću postaviti pred sebe. Znam da su bilo kakva ograničenja u tome smislu glupa, ali još bi gluplja izgledala lista sa, primjerice, kompletnim opusima The Hold Steady, The Gaslight Anthem i Patty Hurst Shifter u prvih 10! Karikiram samo malo. A ove sam godina uživao u:

EKSTRA

BODEANS – Love & Hope & Sex & Dreams (Collectors Edition)

THE BOUNCING SOULS – 20th Anniversary Series

DRAG THE RIVER – Bad At Breaking Up

DRIVE-BY TRUCKERS – The Fine Print (A Collection Of Oddities And Rarities) 2003-2008

THE HENDIKEPS – The Hendikeps demo EP

THE HOLD STEADY – A Positive Rage

THE JAYHAWKS – Music From The North Country: The Jayhawks Anthology deluxe edition

JEDI MIND TRICKS – Greatest Features

R.E.M. – Live At The Olympia

REACTOR – Blankets, Pillows, Sheets

VA – Ciao My Shining Star: The Songs Of Mark Mulcahy

VA – Daptone Gold

72-61

72. WAVVES – Wavvves

71. WALE – Attention Deficit

70. DC SNIPERS – DC Snipers

69. BABEL – Crooked Timber

68. OBITS – I Blame You

67. CANDI STATON – Who’s Hurting Now?

66. JAY REATARD – Watch Me Fall

65. REAL ESTATE – Real Estate

64. CHARLOTTE HATHERLEY – New Worlds

63. PLASTISCINES – About Love

62. PEARL JAM – Backspacer

61. BLACK LIPS – 200 Million Thousand

60-51

60. WILD BEASTS – Two Dancers

59. BUDDY & JULIE MILLER – Written In Chalk

58. GRIZZLY BEAR – Veckatimest

57. JADAKISS – The Last Kiss

56. THE LEMONHEADS – Varshons

55. BLOODKIN – Baby, They Told Us We Would Rise Again

54. JUSTIN TOWNES EARLE – Midnight At The Movies

53. GRAHAM COXON – The Spinning Top

52. HA HA TONKA – Novel Sounds Of The Nouveau South

51. DAN AUERBACH – Keep It Hid

50-41

50. GHOSTFACE KILLAH – Ghostdini: Wizard Of Poetry In Emerald City

49. MELODY CLUB – Goodbye To Romance

48. THE GOURDS – Haymaker!

47. GRANT HART – Hot Wax

46. RYAN BINGHAM & THE DEAD HORSES – Roadhouse Sun

45. ARCTIC MONKEYS – Humbug

44. ANNIE – Don’t Stop

43. YO LA TENGO – Popular Songs

42. WILCO – Wilco (The Album)

41. JOHN VANDERSLICE – Romanian Names

40-31

40. DJ QUIK & KURUPT – BlaQKout

39. ATLAS SOUND – Logos + Logos Rough Trade EP

38. KERI HILSON – In A Perfect World…

37. THE RAVEONETTES – In And Out Of Control

36. JAY-Z – The Blueprint 3

35. CONOR OBERST AND THE MYSTIC VALLEY BAND – Outer South

34. JAPANDROIDS – Post-Nothing

33. MOS DEF – The Ecstatic

32. NORAH JONES – The Fall

31. THE THERMALS – Now We Can See

30-21

30. MONSTERS OF FOLK – Monsters Of Folk

29. BOB DYLAN – Together Through Life

28. BILL CALLAHAN – Sometimes I Wish We Were An Eagle

27. LOVVERS – OCD Go Go Go Girls

26. SHEEK LOUCH – Life On D-Block

25. THE FELICE BROTHERS – Yonder Is The Clock

24. THE BATS – The Guilty Office

23. MARTIN CARR – Ye Gods (And Little Fishes)

22. FRANK TURNER – Poetry Of The Deed

21. FRANZ NICOLAY – Major General

20-11

20. AMY MILLAN – Masters Of The Burial

19. JULIAN CASABLANCAS – Phrazes For The Young

18. PATTERSON HOOD – Murdering Oscar (And Other Love Songs)

17. RICK BROUSSARD – Let It Go

16. RAEKWON – Only Built 4 Cuban Linx… Pt II

15. DINOSAUR JR – Farm

14. CAMERA OBSCURA – My Maudlin Career

13. THE DEXATEENS – Singlewide

12. GIRLS – Album

11. NEKO CASE – Middle Cyclone

10-1

10. RICHMOND FONTAINE – We Used To Think The Freeway Sounded Like The River

9. PHOSPHORESCENT – To Willie

8. THE XX – XX

7. REIGNING SOUND – Love And Curses

6. UGK – UGK 4 Life

5. THE PAINS OF BEING PURE AT HEART – The Pains Of Being Pure At Heart + Higher Than The Stars EP

4. THE DUKE & THE KING – Nothing Gold Can Stay

3. JASON ISBELL AND THE 400 UNIT – Jason Isbell And The 400 Unit

2. LUCERO – 1372 Overton Park + BEN NICHOLS – The Last Pale Light In The West EP

1. FUTURE OF THE LEFT – Travels With Myself And Another

R.I.P. Jay Reatard

Siječanj 14, 2010

Valjda nije neka neslana šala tipa koji je jedino takve i valjao – jučer je u snu preminuo garažni roker Jay Reatard. Činjenicu da je bio debil u skladu sa svojim prezimenom uvijek je poništavala ona da je bio majstor keči indie sikstiz pank melodije, pa mi ga stoga jest žao, ali ću se od svih njegovih zaraznih pjesmica uvijek prije sjetiti kako mu je gitarist Cripple & Casino prije par godina razbio prekrasnu gitaru nakon zagrebačkoga koncerta. Bio je to zaslužio, bez ikakve dvojbe. Svejedno, pozdrav tudume!

Kino ’09: Top 10, kazivanje drugo

Siječanj 14, 2010

5. Slagalica strave 6
Jigsaw je mrtav već tri nastavka al šta sad, nema veze, on najnormalnije piči dalje po svom. Jest da mu je ovo navodno finalni projekt… no opet, tko zna? Lik ne samo da je bio genijalan strateg, lucidan mehaničar te provokativan moralist, nego i vrstan menadžer koji se posebno iskazao u vještini zagrobnog outsourcinga! Stoga bi bilo bi čak i čudno da se jedan takav renesansni čovjek na kraju oslonio na samo dvoje ljudi da nastave njegovo životno djelo, kao što bi bilo i pomalo razočaravajuće ako bi ispalo da je svoj pravednički gnjev usmjerio samo na velike ribe (u ovoj epizodi: djelatnici osiguravajućeg zavoda koji su ga odjebali za zdravstveno). Pa se ja, eto, nadam da će biti još barem ŠEZDESET nastavaka “Slagalice strave” u kojima će se Jigsaw iz groba, uz pomoć sverastuće armije unaprijed regrutiranih sadista, razračunati sa svakim, ali doslovno svakim tko mu je ikada i ikako stao na žulj – zaključno s bučnim susjedom koji je stalno “pomicao namještaj” i tetom iz kvartovskog marketa koja mu onaj jedan put nije imala za vratiti sitno.

4. Frost/Nixon
Odgledao sam s guštom, no naknadno istraživanje stvarnih fakata mi je ostavilo ponešto gorak okus u ustima. Donekle i imam razumijevanja za izvrtanje povijesti kako bi se radnja učinila zanimljivijom (izmišljeni telefonski poziv pijanog Nixona, srozavanje Frosta na status ocvalog estradnog novinara-zabavljača kako bi se potencirala davidovsko-golijatovska špreha), ali konačno predstavljanje tog intervjua kao nečega što je bilo ne samo velebni povijesni događaj nego i ultimativni Nixonov poraz… e to će već malo teže ići. Naime, stvarni intervju uopće nije digao nikakvu prašinu, i u njemu se nije reklo ništa novo, kamoli da je Nixon uopće priznao da je sudjelovao u protuzakonitim aktivnostima. Nixon je već i prije toga bio politički mrtvac, a razgovor s Frostom mu je štoviše otvorio put natrag u javni život – u vidu publicističke karijere što se protegla na deset knjiga, koje je u predstojećim godinama uredno promovirao na turnejama po SAD. Tako da se film na kraju svega svodi na samozadovoljnu baby-boomersku propagandu! A to je ipak malo fuj-fuj.

3. Zvjezdane staze
Kao trekkie u razumnim granicama (ne znam ni riječ na klingonskom, ne šepurim se po konvencijama u federacijskoj odori, ne vidim apsolutno nikakvu vrijednost u “Voyageru”, itd itd) – mogu reći da je ovo bilo odlično! I totalno podržavam rez s kontinuitetom!!! Prigovori pak idu na adresu krajnje bezveznog negativca te palube Enterprisea koja je izgledala baš nekako neuvjerljivo studijski, a i slažem se s onim što je netko negdje jednom napisao – da je Zachary Quinto malo zakazao kao Vulkanac jer, koliko god ciljao na bezizražajnost, na njegovom licu se ipak većinu vremena očitava jedna jasna emocija, ona prezira prema Federaciji.

A sad: dva filma na koje, za promjenu, NEMAM prigovora!

2. Pescuit sportiv
Gledajući Amerikance kako izražavaju svoje misli na netu, primijetio sam kako će neobično često reći za različite stvari da su “creepy” – u smislu da im je nešto (a uglavnom je riječ o svakojakim mogućim oblicima društveno neuobičajenog ponašanja) jezovito ako je previše toga prepušteno mašti, i ako još k tome onih par postojećih tragova navodi maštu na nelagodne zaključke. Ovaj film je creepy upravo u tom smislu, pošto imamo tu prostitutku koja je lagano mentalno zaostala i koja je očito provela izvjesno vrijeme lutajući po okolici jezera na koje dvoje glavnih protagonista dolazi piknikovati – a da pritom ne znamo što je radila cijelo to vrijeme, niti znamo je li oduvijek bila pomalo retardirana ili je to posljedica neke nedavne fizičke traume – i kad se onda još odnikud pojavi naizgled dobroćudni ćelavi džiber i o njoj kaže samo to kako je “jako draga cura”…  brrrr. Kao člana muškog dijela publike, film me također sa svojim subjektivnim kadrovima stavio u neugodnu poziciju da se na momente uhvatim kako priželjkujem da glavni lik prihvati nabacivanja jedne mentalno poremećene prostitutke! A kraj je baš nekako, onak, kiselo hrvatski – i ne želim odati ništa više, za slučajni slučaj da se netko možda jednom i nađe u prilici da pogleda ovo malo rumunjsko remek-djelo. (Pri čemu vam btw javni trackeri neće biti od pomoći jer ne nude ništa osim lošeg TV-ripa bez titlova.)

1. Nemilosrdni gadovi
“Pakleni šund” i “Pse iz rezervoara” sam gledao samo jednom. Soundtrack ovog prvog sam slušao isključivo mimo svoje volje. Prespavao sam zadnjih pola sata “Jackie Brown”, a da potom idućih dana nisam osjetio ikakvu potrebu da nadoknadim propušteno. Nisam čak ni znao Ezekiela napamet! Ukratko, kao pripadnik izvjesnog socioekonomskog sloja unutar izvjesne generacije – neobično sam se malo palio na Tarantina. A opet, svejedno i unatoč tome… skužio sam da se zadnjih nekoliko godina užasno veselim svakom novom filmu tog čovjeka. (Izuzevši, okej ajde, zasad preskočeni “Death Proof”.) I ne samo da me nikad ne razočara, nego je ovo još i njegov najbolji dosad! “Nemilosrdni gadovi” su jednostavno čista stopostotna uživancija od početka do kraja, a Christoph Waltz je car svih careva.

Kino ’09: Top 10, kazivanje prvo

Siječanj 10, 2010


10. Čuvari
Evo vam sad na, svi vi glupi fanovi knjiga i stripova što ne tolerirate ni najmanja odstupanja od izvornika – jeste sad sretni, ha?! Ili vam je možda napokon došlo do glave da ekranizacije mogu biti čemu jedino ako dodaju nešto svoje, učine neki iskorak? Mislim, je, lijepo to sve izgleda, ali ja bih isto radije pogledao spektakularno promašeni pokušaj stvaranja nekih novih «Čuvara» – umjesto čisto mehaničkog transfera iz jednog medija u drugi pri kojem se pogubila sva moć originala.

9. Rokerice
Zanimljiva je priča oko zasrane promotivne kampanje, a sam film je još i zanimljiviji… mada ne uvijek nužno u pozitivnom smislu. Pošto ova recenzija pokriva većinu WTF-momenata u ovom krajnje bizarnom indie/pop-ćušpajzu od filma, ja ću ovom prilikom samo još dodati svoj WTF na moment kad Vanessa Hudgens i ekipa prije nastupa na dvoboju bendova skuže da im je drugi bend ukrao pjesmu i da nemaju šta za svirati, na što ulijeće Vanessa s jednom svojom starom koju samo ona zna, te je s bendom “uvježba” – tako što bend odvuče vani na ulicu i u pet minuta im objasni kako ide pjesma! Sjajno.


8. Ti mi lažeš najbolje
Špijunska romantična komedija u kojoj svatko laže ko pas (ili možda ipak… ne?) i u kojoj se nikome ne može vjerovati na riječ (ili možda ipak… može?). Problem je jedino što se zamršeno klupko intrige uvelike bazira na tome što bih se cijelo vrijeme, kao, trebao pitati da li Julia Roberts i Clive Owen kao špijuni-ljubavnici uistinu rade za zajednički interes ili si zapravo potajice podmeću iza leđa – a da me pritom film ni u jednom trenutku ne uspijeva uvjeriti da su njih dvoje išta drugo osim, ono, dvoje ljudi koji se iskreno vole i žele jedno drugom najbolje!

7. Operacija Valkira
Okej ratna drama koja ima tu nesreću da istovremeno želi biti i triler, a pošto uglavnom svi znamo kako je i kada Hitler stradao – napetost baš nešto i nije na vrhuncu.

6. Distrikt 9
Ne samo da ni u svom devetom (!) nastavku franšiza “Distrikt” ne pokazuje znakove posustajanja, nego je i s vizualno dojmljivom, sugestivnom režijom uspjela čak i nadmašiti sve dosadašnje dijelove! No, isto tako, mora se primijetiti i kako “Distrikt” ovaj put nažalost ne uspijeva do kraja izgurati intrigantnu i originalnu premisu – pošto film u drugoj polovici naprosto odsklizne u predobro poznati i odveć prežvakani podžanr SF-akcije zvan “Pomozimo dobrom vanzemljcu da se vrati kući”. FOKIN PROOONZ!

Kino ’09: Donji dom, kazivanje drugo

Siječanj 9, 2010


15. Harry Potter i Princ miješane krvi
Dok je filmski “Red feniksa” sa zapanjujućom preciznošću izvukao sve ono, i samo ono što je valjalo u inače prerazvučenoj knjizi… ovaj put je nažalost ispalo obrnuto, jer je naglasak stavljen na jednu i jedinu veliku boljku J.K. Rowling: ljubavni život likova. Mislim, okej, znam da je normalno za adolescente da se odjednom iz vedra neba zaljube u nekog koga dotad jedva da su doživljavali, i naravno da stoga ne mora uopće biti problematično ako u prijašnjim knjigama nije bilo gotovo nikakvih naznaka plamičaka što će se u dogledno vrijeme razbuktati… Ali šta ne bi onda, jebemu, bio red barem nekako dočarati zašto su Ron i Hermiona ili Harry i Ginny završili zajedno, što uopće vide jedni u drugima?! Jer ovako izgleda kao da su se spojili samo zato što je autorica mislila da tako treba biti i ni iz kojeg drugog razloga, a dva sata toga su dva sata dosade.

14. Krvavo Valentinovo 3D
3D kao budućnost mainstream-kinematografije? Ja se iskreno nadam da NE, pošto je taj koncept fizički odvratno iscrpljujući za nas nesretnike što vidimo slabije na jedno oko! Da ne spominjem još i koliko je psihički iscrpljujuće kad se neki objekt zalijeće u kameru, imaš osjećaj kao da ulazi ravno u tebe, UŽAS!!!  Al šta se može, kad je to jedini način na koji jedan ovako prosječan slasher uopće i može pobuditi osjećaj užasa.


13. Akne
Ristekpa T-Raiću, koji se prilikom našeg posjeta serbskoj metropoli pobrinuo za moje kulturno uzdizanje tako što me je odvukao na dvije projekcije u sklopu BG-Festa! Meni samom to, priznajem, nikad ne bi palo na pamet – i da nije bilo njega, ne bih nikad vidio jedan briljantan rumunjski film. O kojem više kad zađemo dublje u top ten, a što se tiče urugvajskih “Akni”… pa, znate i sami kako je to s populističkim arthouse-filmićima o sramežljivim i flegmatičnim dječacima koji otkrivaju svoju seksualnost: vidio si jedan, vidio si ih sve. (I zašto se ti dječaci nikad ne vesele prvom seksu? Mislim, dobro, znam, flegma, sve ravno i to, okej, ali bože mili pa nitko ne može biti baš TOLIKO flegma.)

12. Brüno
Što reći, a da nije već rečeno milijun puta? Da, nije baš osobito dojmljivo to kako SBC, kao, atakira na homofobiju dok istovremeno pazari na najprizemnijim mogućim stereotipima o homoseksualcima. Da, lik Brune je toliko teatralno udaljen od bilo kakve stvarnosti da – za razliku od Borata – svojim sugovornicima u većini slučajeva ne uspijeva skinuti nikakve maske, izazivajući samo nevjericu i ništa više. I, da – većinu vremena i nije baš nešto osobito smiješno.


11. Anđeli i demoni
Nije neka velika sreća, ali je osjetno bolje od filmske verzije “Da Vincijevog koda” – pri čemu je ovaj put, možda, pomoglo što nisam prethodno bio proživio isti trivijalni trileraj na papiru. U svakom slučaju, fascinirala me lakoća s kojom Robert Langdon uspješno dekodira svaki trag, ma koliko god riješenje bilo ezoterično, i to još sve isprve! Tip bi definitivno rasturio u igri asocijacija na “Kviskoteci”. (“Evo, otvorili smo prvo polje u prvoj koloni, i naš prvi pojam u ovoj igri je: kalorifer.” “Hm, kalorifer… Kalorifer, kalorifer… hmmm… e-e-e, znam, znam! Evo, ja bih probao konačno riješenje: da nije možda… raskol Rimskog carstva?“ “Bravo! Pa kako ste pogodili?” “Tako što sam Robert LENDONG, šta te briga!?”)

RETRO PETAK: Jason Derulo – Whatcha Say (Wawa Club Mix) (2009)

Siječanj 8, 2010

Prijavio sam se prije par mjeseci na last.fm, koji veli da mi je ovo treća najslušanija stvar u tom periodu! Veli mi također i da slušam puno housea, pošto mi u top 10 najslušanijih stvari nema nijedne stvari koja nije house. Kul! Enivej, ovo je školski primjer kako se i iz najosrednjije R&B stvari dade iskovati suvo dancefloor-zlato.

Kino ’09: Donji dom, kazivanje prvo (a.k.a. DNO DNA)

Siječanj 8, 2010

Prije svega – moram reći da je ovo bila GROZNA godina za blockbustere. Jest da devetnaest pogledanih filmova nije puno, i moguće je da bi mi ukupna slika bila osjetno pozitivnija da sam u samo nekoliko navrata pametnije birao uz šta da slistim Combo (u međuvremenu preimenovan u “Popcorn classic menu”), ali… jebiga, kriteriji za izbor mi nisu ništa drugačiji nego naprimjer prošle godine, i tad mi je bilo sve pet – za razliku od holivudske bijede i sramote u ’09!!! (A sve mi se nešto čini, tugo moja, da bi predstojeća kino-godina mogla biti u još i težoj kurčini.)


19. Dan kad se Zemlja zaustavila
Nisam sto posto siguran, ali mislim da je kolega Lazić bio taj koji je svojedobno opisao neki paranormalni triler s Halle Berry kao film toliko loš da te ne uspijeva čak ni uvjeriti da gledaš film, a ne samo hrpu nekih slika na ekranu! I stvarno nema boljeg načina za opisati za ovo nedjelo.

18. Slumdog Millionaire: Milijunaš s ulice
Kao čovjek koji mnogo voli smišljati igre riječi za novinske naslove, a usto i provodi dosta vremena čitajući tekstove na engleskom te shodno tome i razmišljajući na engleskom – znao sam imati materijala koji nisam imao gdje iskoristiti! Pa mi je tako naprimjer sredinom devedesetih bilo žao što u nekom engleskom ili američkom magazinu nisam uređivao fičer o udovicama godine (Courtney Love, itd) na koji bih okačio naslov Widows 95, te još više žao što za neku takvu tiskovinu nisam bio napisao recenziju Boyleovog “A Life Less Ordinary” koju bih naslovio – Lifeless, ordinary. Tip je, naprosto, emocionalno najretardiraniji redatelj IKADA i ne bi bio u stanju prenijeti iti zrnce ljudskost na veliko platno ma ni da mu život ovisi o tome! Što je još teže za svariti u kombinaciji s otužnim stilskim smicalicama koje su trebale biti pokopane zajedno s devedesetima, kao recimo ono kad se iz scene makne većina frameova i nabaci neki lagani slow-motion… pretpostavljam da ima neko ime za to? Ne znam, znam samo da izgleda jebeno GLUPO.

17. Sumrak
Alegorijski gledano, “Sumrak” je – sa svojim mistificiranjem seksa kao nečega što ne samo da te mora iz korijena promijeniti, nego te i može nepovratno sjebati – još jedan iritantan prilog šizofrenom odnosu našeg društva prema seksualnosti. Filmski gledano, to je čisti šrot.


16. Terminator: Spasenje
Da, naravno da ima par dobrih akcijskih scena, ali premala je to nagrada za trpljenje baš tolike količine besmisla i umobolne gluposti! A drukčije nije ni moglo ispasti, imajući na umu da je izvorni scenarij radikalno izmijenjen prvo zbog Baleove želje da umjesto Marcusa Wrighta glumi Johna Connora, pa onda zbog Baleove želje da John Connor po svaku cijenu dobije centralnu ulogu u filmu, da bi zatim još i procurio izvorni scenarij pa se glupi fanovi franšize počeli žaliti da pa kako to da John Connor na kraju strada, kenj-kenj ser-ser… i tako je na kraju od svega toga skrpan takav bućkuriš od scenarija da ga se još i panično prepravljalo na licu mjesta, praktički do samog kraja snimanja. Sama premisa je već više nego dovoljno debilna (kiborzi zarobljavaju Kylea Reesea, budućeg Connorovog oca, kako bi namamili Connora u klopku i tako ga se riješili jednom zauvijek – kao da nisu mogli postići istu stvar tako što bi jednostavno ubili Reesea čim su ga uhvatili!), pa bi se filmu moglo možda i odati priznanje što, čak i uz tako nenadjebivo debilnu polazišnu točku, on svejedno iz minute u minutu uredno nastavlja demonstrirati kako si je u stanju iskopati i još dublju rupu.

Najbolji odlaze u trojkama

Siječanj 7, 2010

U desetak dana redom – Vic Chesnutt, Rowland S. Howard i Willie Mitchell. A od mene ni riječi. Pozdrav, majstori! Od svih se opraštam duetom prvoga i Michaela Stipea – Injured Bird.