Archive for Veljača 2013.

More Than A Lot

Veljača 27, 2013

Od početka ove godine, što je period kojemu još i treba otkinuti uvodna dva tjedna, sjajnu Irenu Žilić uživo sam gledao već četiri puta, računam li u zbir i sinoćnji nastup u sklopu još jednoga redovitog Inkubatora kolega sa sajta Ravno do dna. Dvaput sam je i propustio, u korist muzičara koje ipak imam rjeđe priliku gledati (Mark Eitzel) ili sam i o njima podjednako ovisan (Go No Go), a već su joj, koliko znam, najavljena i nova dva koncerta, prvi već sad u subotu kada će na Potlistinom rođendanu zajedno sa The Press, Threesome i spomenutima Go No Go biti predgrupa senzacionalnom Potlista Battle Bandu, te drugi mjesec dana poslije uz Nežni Dalibor. Dakle, u nepuna tri mjeseca, Irena će odsvirati barem osam zagrebačkih koncerata – a vjerojatno je održan ili će se tek održati i neki za koji ne znam – što se ovako na prvu čini suludom, iscrpljujućom frekvencijom, koja bi se mogla negativno odraziti ne toliko na kondiciju same izvođačice koliko na interes publike. Međutim, brzi očni sken kojim sam proučio sinoćnji posjet podsjetio me na činjenicu kako neka čvršća, brojnija baza te publike zapravo još uvijek ne postoji, jer sam uz nekoliko lica poznatih iz viđenja primijetio mnogo više nepoznatih (za vrijeme mojeg boravka u malom pogonu Tvornice, sve skupa je bilo nekih pedesetak ljudi), među kojima i dobar broj onih koji su se doimali iskreno zainteresiranima za Irenin nastup.

Kada se očitom užitku kojim ona sama pristupa svakom svojem nastupu pridoda i logična želja za dopiranjem do što većeg broja što šireg profila različite publike, onda ovo malo gornje zdvajanje postaje nepotrebno, dodatno poništeno prisjećanjem kako je ovaj tip kantautorskog folka šezdesetih i začet sviranjem na što više mjesta, što češće, kako sam već dao naslutiti stavivši u naslov jednog od svojih prethodnih izvještaja mitski Greenwich Village (u popodnevnim satima, na promociji knjige ‘Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom’ Davida Daltona, Nina Romić je lijepu osobnu anegdotu o svojoj povezanosti s bardom Greenwicha obogatila i divnom izvedbom ‘One More Cup Of Coffee’ te jednom svojom pjesmom). U ruci doneseš gitaru, u glavi i srcu pjesme, uštekaš gitaru u pojačalo i sviraš – nije da se unutarnjem nagonu za izvođenjem mogu prepriječiti vanjske logističke kerefeke. Same pjesme, pritom, ionako nisu sapun ili đonovi patika pa da se troše prečestim korištenjem, a Irenine su uz to još toliko lijepe da mi ne bi dosadile i da ih slušam svaki dan, što i nije toliko daleko od istine. Uz četiri s EP-ja ‘Days Of Innocence’ – koji je napokon dobio pravu konkurenciju u borbi za izdanje godine, u vidu fantastičnog ‘The Stand-In’ Caitlin Rose – Irena je odsvirala i svoje četiri nove (uvjetno rečeno, je li) pjesme, od kojih mi je ‘More Than A Lot’ ovaj put zvučala najbolje, te dvije obrade, ‘Spark’ Amy Macdonald i ‘Bloodbuzz Ohio’ The National. Kako je teško zamisliti da noviji radovi The National nastaju u isposničkom okviru žica akustične gitare, tako je ova pjesma jedina zvučala pomalo nelagodno i nepotpuno, kao da se njezina naziruća tjeskoba ne može sasvim pomiriti s čistoćom Irenina glasa, koji je sinoć otapao i najgolemije ledene gromade, možda zahvaljujući i najprofesionalnijim tehničkim uvjetima u kojima sam je gledao.

Bendove Achromatic Attic i Mel Camino, koji su svirali u kasnijem dijelu programa, morao sam propustiti zbog povratka na rođendansku proslavu šefa Fulurije, koji nas je i na Irenin koncert pustio samo zato da bi mu firma ispala profesionalnija i sveprisutna. A kako se u ovim teškim vremenima grčevito treba držati za kakvegod poslove srećom imali, tako sam se ipak natjerao na još jednu turu dosadnih direktorovih anegdota i zaposleničkih povlađivanja. Može li mi itko zamjeriti?

Znojovnik

Veljača 25, 2013

Nije da sam slušajući ga o tome previše razmišljao, ali izgleda da je eponimni debitantski album grupe METZ (uh, kako li me samo nerviraju imena bendova koja se pišu s nekom cakom! I, da, znam da i R.E.M. upadaju u tu skupinu) jedna od posljednjih postaja prije granice bučne, glasne, disonantne, abrazivne ili kakve već žestoke muzike koju mogu lakoćom slušati i u njoj s obzirom na pojedine konkretne životne okolnosti lakoćom i uživati. Njegovih pola sata predstavlja mi komad čiste, nepatvorene energije prvenstveno namijenjene pozitivnom sagorijevanju negativnog balasta protiv kojega se uz ovu ploču ne toliko borim agresivnim anuliranjem koliko ga ignoriram izloženošću izvornoj tinejdžerskoj nesputanosti. Kod ovog mi se benda svidjela nadogradnja kojom su tu tinejdžersku neobuzdanost pretvorili u vrlo ozbiljan, vrlo promišljen i vrlo profesionalno pošten pristup cijeđenju sebe kroz instrumente i efektne parole. Kratak, odrješit i sladak, ‘METZ’ bi mi doista predstavljao muziku prihvatljivu kao podlogu većine životnih okolnosti, samo kada ne bih bio osoba kojoj većina životnih okolnosti zapravo čini podlogu za slušanje muzike.

Na svojemu preksinoćnom koncertu u potpuno prekrcanome Žednom uhu (još uvijek ne mogu procijeniti koliko ljudi stane, ali glavna je prostorija bila konzerva sardina željnih brze buke), METZ su mi svojim prelaskom spomenute granice osvijestili svoju studijsku poziciju u njezinoj blizini. Stropoštavši se u svaku od pjesama (cijeli album plus jedna koju nisam prepoznao, barem pretpostavljam) odlučnošću vojnog narednika na obuci elitnog voda i opravdanom samouvjerenošću štakora koji su navedenu obuku uspješno prošli, putem su naprosto negdje posijali sve one tragove zaraznih melodija koje meni osobno ploču drže organiziranom i tečnom, te podatnom mojemu pomalo uhu pičkice. Tako da sam samu svirku doživio kao detaljnije upoznavanje s ovom bučnijom i po svemu sudeći svjetonazorski važnijom stranom benda, koju svakako poštujem i za koju sam prije petnaestak godina imao više strpljenja, ali čija me prevlast natjerala da zažalim za izostavljanjem ove preko koje sam s bendom ostvario poznanički odnos. Ne mislim da majica Teenage Fanclub, na fotki koju je Tonći priložio uz crticu o bendovu albumu na Gorilinoj godišnjoj ljestvici, imalo laže; uza svu njegovu brutalnost i mahnitost, buku ovog benda i dalje doživljavam djetetom indie alternative, a ne pankerske krlje. Međutim, Nirvanine nervozne melodije, divlji rugalački otrov FOTL, sirovo razbijanje rock klasike ala Mudhoney ili preuranjena kriza srednjih godina Pissed Jeans – sve redom bendova koji mi uz METZ padaju na pamet – elementi su koji mi inače podmažu uho da krš lakše uđe. Samom mu ide nešto teže, kao i meni.

Paradoksalno je to što bih ususret koncertu, da me itko normalan ikad uopće pita, bendu samom savjetovao upravo onakvo živo predstavljanje kakvo su u subotu odsvirali, glasno i bučno i brzo i odvezano, pa ako se pritom pokoja melodija i pogubi ili potamni, koga briga! Ali osim što bi takav bio moj savjet, takva bi bila i moja želja, jer bend ovog tipa i stila uživo nema potrebe naglašavati svoje uvjetno rečeno konvencionalnije sastojke, koliko god i odsvirano prženje danas već uvelike predstavljalo prokušanu konvenciju. Ne mogu reći da mi je subotnje iskustvo potvrdilo otrcanost tvrdnje da treba pripaziti što želimo jer bi se moglo ostvariti, jer sam već nakon nekoliko uvodnih pjesama shvatio i prihvatio intenzitet i smjer svirke, koji su ovaj omjer s kojim bih osobno bio najviše zadovoljan žrtvovali u korist neopterećene potvrde statusa jednog od doista nezavisnih bendova koji bi lako mogli iskoračiti na veliku scenu, potpomognuti samo vlastitim razvojem, nikako eventualnim prilagođavanjem. Skučen i naelektriziran prostor kluba tako je pružio dodatan motiv osjećaju da svi skupa svjedočimo koncertu prisutnost kojemu ćemo jednom onako smiješno ponosno izvlačiti kao ključan dokaz svojega kredibiliteta. 45 minuta zida kroz koji melodije nisam čuo, ali sam ih barem zato nazirao iz prijašnjeg iskustva, bilo je najmanje što sam mogao dati zauzvrat.

Prije METZ svirali su i opasni te opasno ljutiti noise-krkani Joe 4, koje inače ne bih imao ni najmanje razloga pratiti da bubanj u bendu ne lupa prika Šipac. Svejedno, moje najbolje namjere stoičkog trpljenja cjelovitog im nastupa obile su se o snijegom uzrokovano tramvajsko mirovanje, pa su Joe 4 do mojeg dolaska u Klonju (nadimak koji sam čuo već od nekoliko ljudi) odsvirali sve osim dvije pjesme, obje pune nemilosrdnog i zlokobnog rovarenja po ušima. U usporedbi s njima, METZ su bili točno ono što sam htio, mekano, raspjevano ušivanje glasnijih gitara u brze pop pjesme.

Biatlon (kao, snijeg i pucanje)

Veljača 23, 2013

Već dugo nisam odradio jedan izvještaj ove vrste, brzopotezan i gotovo leteći, puno više arhivske negoli dnevničke prirode, ali danas sam, poplavom pravih i samonametnutih obaveza, naprosto primoran pribjeći takvom rješenju. Znam da time zapravo direktno proturječim osnovnoj ideji što je moguće točnijeg i vjernijeg (naravno, u odnosu na ono što sam osobno čuo i doživio) dokumentiranja svih svirki koje posjetim, samo što nekad zaista nemam drugog izlaza. Zapravo, ne bi mi bilo uopće pretjerano žao da tema teksta nije jedna doista lijepa prigoda, promocija dugo očekivanog debija dragih i simpatičnih Shoot Me Wendy, nazvanog ‘Sine Waves’ i objavljenog jučer, točno na dan koncerta u solidno popunjenom Vintage Industrial Baru. Da, mogao sam, kao što to često činim, pričekati koji dan, ali onda bi se dojmovi i sjećanja lako moguće pogubili ili povukli ustranu ispred onih s večerašnjega koncerta METZ, a tek bih to najiskrenije htio izbjeći. Da katam bulšit nezanimljivog meta-objašnjavanja i napokon se posvetim pravoj stvari, u generalnom poretku zapravo prilično neprimjetnoj, ali velikoj za sam bend te, usudio bih se reći, još i većoj za tu nesretnu i nesretno nazvanu scenu, čije pojedinačne uspjehe još uvijek volim doživjeti i poduprijeti.

Ako me sjećanje ne vara, Shoot Me Wendy sam prvi put uživo slušao još 2007. godine, kao predgrupu Diverzantima, što razmak između godine osnutka i godine objavljivanja debitantskog albuma zaustavlja na minimalno 6 godina. A siguran sam da ih je bilo i više. ‘Sine Waves’ još nisam slušao, za razliku od njegovih pjesama dobar dio kojih živo pamtim s prethodnih koncerata, pa se zato ne libim procijeniti ga osvježenjem, ali ponajprije još jednim dokazom kako smo zaista zašli u fazu koju su Amerika i Engleska prošle već desetljećima prije, a to je naporan i zahvalan rad nezavisnih izdavača – u ovom slučaju uvijek agilni Geenger – na opskrbi indie fanova dobrom muzikom bendova koji ne samo da dolaze iz istog miljea nego svojim radom to doista i zaslužuju. Shoot Me Wendy mi nekad, primjerice posljednji put kada sam ih slušao, zazvuče bliže pankoidnom ali prilično čistom pop-rocku, dok su me se sinoć opet dojmili kao dobro naslušana djeca popom tek mjestimično oplahnute novovalne žestine, kakvu su u ponešto šlampavijoj verziji svirali kada sam ih postao svjestan. Na koji će se pol okrenuti kazaljka vjerojatno dosta ovisi i o osobnoj prtljazi s kojom na pojedini koncert stignem; ono što je potpuno nesumnjivo jest da se bend doista kreće negdje između ozbiljnog dekonstruiranja Leedsa i prpošne zabave New Yorka. Sinoć odsviravši svoj gotovo cjelokupno raspoloživ repertoar, pojačan finim posudbama pjesama Gang Of Four i The Buzzcocks, dali su naslutiti kako postoji opasnost da ujednačenost materijala pređe u ponovljivost, ali to ionako ovisi o stupnju naklonosti prema takvom zvuku i ovom bendu. Meni se sviđaju, pa ja to zovem brižno profiliranim stilom.

Kao predgrupa, odnosno kao posebni gosti, večer su otvorili moji omiljeni Go No Go, čime sam nastavio sulud niz viđanja apsolutno svih koncerata koje su odsvirali u Zagrebu, a koji će se nesumnjivo nastaviti sljedeće subote na Potlistinom rođendanu. Ako iz računice izbacim startno oduševljenje samim postojanjem benda, doživljeno na prvome, svaki je sljedeći bio sve bolji i bolji, što je zapravo sasvim razumljivo za bend koji je još uvijek gladan sviranja i svojih pjesama. Sinoćnji je bio prvi za koji to nisam pomislio, prije svega zbog opsežnog zahvaćanja u potpuno nove pjesme, koje nitko izvan benda i njihove svite još nije mogao čuti. Nisu te pjesme loše – nikako! – ali sada već imam određena očekivanja po pitanju konkretnog popisa pjesama koje će se svirati, pa mi je, recimo, zasmetalo izostavljanje ‘In Clouds’. Međutim, osim jedne sporije pjesme koja se malo predugo otegla, sve ostale doista su pravi pogoci, pri čemu je ‘Secret Little Sign’ (neka dojavi onaj tko primijeti da sam ime pogrešno napisao) novi rasni hit u maniri ‘Tommy Boy’, vrlo slatka alter-pop stvar za koju sam pri drugom krugu strofa bio siguran da su je već svirali uživo, jer sam je počeo nananakati sebi u bradu. Kada me je Zdravko nakon svirke upozorio da joj je to bila premijera (a zbog jedne druge premijere, istodobno Ikine i Mooseove, nisam stigao na promociju Cripple And Casino), nasmijao sam se skuživši koliko se njezina melodija lijepi za uho i srce, da ti se odmah učini da je znaš možda ne godinama, ali barem danima. Uz kvalitetu same svirke, najvažnija vijest je da je bend pronašao zamjenskog bubnjara za Gorana Andrijanića, samo je još uvijek pitanje hoće li se Erotic Janko na stolici zadržati dulje od gore najavljenoga koncerta i snimanja novog EP-ja. Šanse nisu male, a ja držim fige.

(na kraju sam se i raspisao…)

More ne mora

Veljača 22, 2013

Nakon prošlogodišnjega Barinog memorijala, posljednjeg u nizu koncerata preko kojih sam ostao opčinjen riječkom Marinadom, samom sam sebi obećao kako ću već jednom napokon pronaći vremena za konkretniji ulazak u bendov, prema svemu sudeći, zanimljiv i hipnotizirajući svijet. Na sinoćnji sam Marinadin koncert u Močvaru, finalni nastup skupne trodijelne večeri, međutim, baš kao i na ove prijašnje otišao još uvijek nenaoružan iskustvima kućnog preslušavanja njihovih studijskih zapisa, iako me je bendov street-team u vidu Dražena prije nekoliko mjeseci opskrbio žutim folderom s gomilom albuma. Naime, jednom kad sam ga otvorio i suočio se s više od tucetom albuma, s napomenom kako to još uvijek nije ni približno sve što su dotad snimili, naprosto nisam znao odakle i kako krenuti, malo možda i zaplašen mogućnošću ulaska na kriva vrata. Unatoč tome, neke pjesme jednosatnog nastupa prepoznao sam s dosadašnjih susreta, jedne po efektnosti sićušnih aranžerskih detalja koje je svejedno nemoguće ne zamijetiti, druge po karakterističnoj kombinaciji melankolije i gotovo zaumne igrarije u tekstovima. Stvarajući muziku koja sam koncept hita doživljava kao neprirodno nametanje, Marinada ih je, dakle, izgleda ipak iznjedrila i više nego nekoliko, a to što ih osobno doista i čujem samo po klubovima nadoknađuje činjenicu kako je riječ o pjesmama koje su hitovi samo u mojoj glavi. Kao i glavama i ušima ostalih poklonika.

Marinadu sam jednom bio opisao kao art klapu, što je Poručnik Naranča transformirao u još točniju post punk klapu, a spajanje tih dvaju polova uvjetovano je prije svega vizualnom slikom mirne četvorke na pozornici te višeglasjima u koja se njih trojica (mislim da ovaj član na sempleru ili čemu već nikad ne pušta glas) često odvaže. Alternativni brijački kvartet, ne samo zbog veza s nezavisnom scenom nego i zbog toga što jedan pripadnik ne sudjeluje u harmoniziranju. Svojevrstan mediteranski downtempo, njihov se zvuk umnogome doima čvrsto oslonjen o alternativnu prošlost bendovih članova, kako kroz naslućeno u tretmanu koji ni najčišćim pop melodijama ne dopušta instinktivno razvijanje bez bacanja makar najsitnijih prepreka na put, tako i kroz ono doista čujno – neke su mi mišićavije pjesme povukle na nervozni funk Talking Headsa – ali i kroz Marinov vokal koji katkad čak i one stihove koje je moguće doživjeti kao izravno romantične deklamira poput govornika s jasnom agendom, barem dio koje je i izrugivanje onima poput mene koji će ih uzeti zdravo za gotovo. Srećom, takvih je trenutaka bilo malo, ili manje, odnosno ne toliko da bi me uspjeli naprasito izvući iz ugodne, mekane paučine većine repertoara, koji se ovaj put protegnuo na čak cijeli sat svirke, uključujući tu oba (vrlo zaslužena!) bisa, na kojima su pojedincima iz publike (možda četrdesetak ljudi) ispunili i zatražene želje. S obzirom na to da sam time vidio kako je aktivno sudjelovanje publike pripomoglo u izgradnji koncerta u najbolji nastup Marinade koji sam osobno čuo, drugi bih se put i sam mogao pridružiti.

Iste su večeri, u sklopu programa Začarane Močvare, svirali i Ante Perković i Miki Solus. Žao mi je što sam, zakasnivši na prvi set, čuo tek dvije Antine pjesme, kojima je probio velik dio moje suzdržanosti prema njegovu autorskom radu, rođene iz činjenice što sam, prilično sebično, od čovjeka njegova muzičkog ukusa (ili ukusa koji sam čitajući njegove tekstove pretpostavio kao njegov) i ljubavi prema riječima očekivao klasičniji, emotivniji kantautorski materijal. Ove dvije lijepe i zavodljivo odsvirane pjesme – nove ili neobjavljene? – pokazale su mi da mjesto za ugodno druženje možemo pronaći i na pola puta. Nije mi žao što Mikija Solusa nisam propustio, ali nije mi ni nešto posebno drago, zanemarim li prekrasan, topao prizor postarije gospođe, bakice od minimalno sedamdesetak godina, koja je većinu izvođačevih pjesama pratila neskrivenim oduševljenjem koje se vrlo često manifestiralo junačkim podizanjem ruku u zrak. A kad toliko iskustvo svjedoči o nečijoj kvaliteti, tko sam ja da gunđam kako zajebancija, makar ona očito inteligentnog i talentiranog mladića, naprosto nije dovoljna kao strukturno tkivo dobre muzike?

Centar za obuku

Veljača 20, 2013

Predani sam vjernik koji se električnoj gitari i njezinome milozvučju klanja gdje god i kad god se nađe u prilici, ali postoji jedno okruženje u kojem mi je dovoljno da je ugledam pa da mi se gotovo momentalno zgadi – dobro, ne baš zgadi, nego počinje smetati – gotovo cijela situacija. Hip-hop koncert. Jednostavno ne razumijem kako mnogima cure sline kada čuju/primijete kako određeni reper nastupa sa živim bendom, kada se u tome kontekstu najuvjerljiviji nastupi još uvijek izvode samo uz pratnju pouzdanog DJ-a. Mislim, nisam purist koji inzistira na dvama gramofonima, ali moje širokogrudno dopuštanje odlazi u drugom smjeru, onome u kojem bih repanje radije slušao čak i na podlozi od beatova sa sprženog CD-a puštanog preko drndavog discmana negoli onoj od dvije gitare, basa, bubnja, klavijatura, trube, didžeridua, harmonike i vuvuzela. Naravno, gitara ni u ovoj priči nije zlo sama po sebi, što ne govorim samo zato što sam u nekoliko svojih hip-hop grupa stvarao muziku u društvu ljudi među kojima je bio i gitarist – hip-hop jest oduvijek bio i igra uskakanja samom sebi u usta! Problem je, prije svega, i u Hrvatskoj pogotovo, zabluda da te okupljanje živog benda automatski i nedvojbeno čini ozbiljnijim izvođačem, legitimnim za iskorak izvan startnih žanrovskih okvira. Čak i da to jest zajamčen ishod, nije mi jasno zašto bi to htjelo postići toliko ljudi koji se bave rapom, u koji se valjda nisu zaljubili zbog njegove mogućnosti da bude razblažen i onečišćen osjetnijim količinama (prstohvat sempliranih začina je ipak sasvim druga stvar) funka, reggaea, drumbe ili HC-a. Ili ipak jesu?

Polulegendarni i svakako s pravom poštovani Sean Price, koji je sinoć u gotovo do kraja napunjenome malom pogonu Tvornice održao sjajan nastup, s cijelim gornjim uvodom zapravo i nema pretjerane veze – vjerujem da u njegovom svijetu dilema oko živog benda nikome ozbiljno ne pada na pamet – ali je zbog profiliranosti svojeg ’90s east coast benganja vjerojatno jedan od ponajboljih primjera trijumfa klasičnoga gramofon-mikrofon pristupa živom hip-hopu. Nisam se, zapravo, ni najmanje bojao eventualnih Priceovih eskapada u instrumentalno džemanje, ali me ulazak u klub (na pred-izvođače smo zakasnili, dobrim dijelom planski) čiji je stejdž bio naoružan samo klasičnim DJ-pultom svejedno izrazito obradovao, u trenu me svojom vizualnom komponentom dodatno pripremivši za nadolazeće slavlje rime i ritma. Stih No disco, Sisqo, or calypso – kako tvrdi u no-nonsense bombi ‘The Genesis Of The Omega’, otvaračici aktualne mu ploče ‘Mic Tyson’ – minus postupkom vrlo precizno naznačuje koordinate Seanova zvuka, koje se još uvijek podudaraju s onima kvarta iz kojeg je potekao. U svojoj uličnoj prljavštini, njegov zahrđali vokal zapravo zvuči prilično čisto, u smislu da ništa ne zamućuje njegovu suštinu; omjer glasnoće podloga i glasa bio je fenomenalan, jer se svaki stih tehnički savršenih i kulerski opuštenih kitica razabirao bez problema, a Seana na nastupima ne prate ni oni prečesto iritantni hypemeni koji manje potkovanim reperima pokriju i do pola svakog lajna, pa ne bude jasno tko tu zapravo jest gospodar ceremonije. Sinoć nije bilo ni najmanje dvojbe, a kroz pedesetak minuta nastupa Sean je pauzu dulju od desetak sekundi uhvatio možda dvaput ili triput.

Atmosfera slušanja dvokazetaša koji pumpa samo klasičan NY shit dok ekipa basketa na onim noću osvijetljenim terenima s koševima s metalnim mrežicama – a koja me dijelom i zbog dana održavanja podsjetila na one divne dane kada su se Blackoutovi partyji u Aquariusu održavali utorkom, negdje svaka tri tjedna, pa bi na jutarnja predavanja profesora Dude stizao fino zgažen – vjerojatno uopće nije seksi vanžanrovskoj publici ili mojim indie-kolegama koji će uvijek neke manje inspirirane i manje uzbudljive izvođače izdvajati kao dokaze da se u svakome žanru nađe i dobre muzike. Međutim, ‘Mic Tyson’ lani nije bio samo jedan od šačice najboljih hip-hop albuma nego i jedan od dva tuceta najuvjerljivijih uopće, obdaren usmjerenom i čvrsto definiranom vizijom klasičnih tema nafilanih ubojitim punchevima, zbog čega se jednim dijelom i svidio mojem uhu koje prezire eklektiku kao koncept izgradnje pojedinih albuma. Način njegove organizacije – 15 pjesama u četrdesetak minuta, bez pjevanih refrena i suvišnog sala, osim one masti koja se cijedi niz ritmične obrasce – Sean Price je uvelike prenio i na sinoćnji koncert, na kojem je bilo mjesta za hitove njegovih Heltah Skeltah i kolektiva Boot Camp Clik, primjerice ‘Everything Is Heltah Skeltah’, ali koji je najbolji bio onda kada je šef forsirao nove pjesme s možda ne najboljeg albuma svoje karijere (iako se osobno ne sramim tako ga opisati), ali onda svakako najzaokruženijeg. Logično je da su underground klasici izazivali veće početne uzvike prepoznavanja iz publike – predvidljivo, koeficijent muškaraca je bio tolik da nisam siguran je li 10 broj sveukupno prisutnih djevojaka ili ipak njihova postotka u broju nazočnih – ali su, recimo, ‘Title Track’, ‘Bar-Barian’ pa čak i refren ‘BBQ Sauce’ meni ipak ostavile bolji dojam, također padajući na plodno tlo.

Neovisno o kvaliteti izvedbe i nadahnuću muzičara na pozornici, na svakome će koncertu potpuniji doživljaj uvijek imati poznavatelji izvođenog materijala, i sinoćnja se Seanova prezentacija po tome nije previše razlikovala. Osim kimanja glavom i ritmičnog odobravanja podignutim rukama, lijepo je u nastupu sudjelovati i repanjem stihova sebi u bradu, smještenu pod prijeteći pogled koji se prilikom slušanja ove varijante hip-hopa automatski nacrta na lice. Ali hipnotizirajuća ujednačenost podloga takvih klasicista kao što su The Alchemist ili 9th Wonder te pomalo i nostalgična tough-guy meditacija samog Seana svojim srednjim tempom sebi lakoćom privlače i one koji njegov opus, ili poneke njegove odjeljke, slabije poznaju. Da je gužva bila manja, odnosno da je nije bilo, što organizatoru nikako ne bih poželio, ovaj se koncert komotno mogao slušati i kao album; naslonjen na zid, zatvorenih očiju pažljivo upijaš stihove i head-noddaš u ritmu njujorških ulica, što je jedna od reperskih romantika koja je mene osobno davno i pridobila u svoje pleme. Sean Price se time potvrdio i kao jedan od najuglednijih predavača na temu trenutačno manje vidljivih elemenata žanra, čime je njegov sinoćnji koncert zaradio još malo kredita za dodatno adaptiranje standardno odličnog showa u red ponajboljih i najvažnijih zagrebačkih hip-hop gostovanja uopće.

Keep The Fire Burning vol. 23

Veljača 19, 2013

http://vimeo.com/59692315

http://www.youtube.com/watch?v=b9eb4AONfsk

…the windows wrap around to sound of the travel and the engine…

Devedesete ne umiru

Veljača 18, 2013

U jednome od promotivnih intervjua tekuće turneje Dinosaur Jr., a lako je moguće da se slični odgovori nalaze u mnogima, J Mascis je motivaciju za objavljivanje vrlo dobroga prošlogodišnjeg albuma ‘I Bet On Sky’ pripisao isključivo želji za odlaskom na svirke uživo na turneju, koje su uvijek nekako zgodnije, opravdanije i medijski popraćenije kada idu na pogonsko gorivo određene aktualne ploče. Osim što se lakonski odgovor te vrste divno i sasvim logično sljubljuje s još uvijek zadržanim slackerskim etosom grupe i njezinim lijenim zvukom, to je priznanje bacilo svjetlo na još neke zanimljive komponente trenutačne bendove situacije. Da, koliko god mi fanovi grupe uživali slušati ove 3.0 albume, očito je da su oni tu samo kako bi ispunili preduvjet za ono u čemu najviše uživa možda ne cijela grupa ali barem njezin neporeciv vođa, a to ipak jest predvođenje zida pojačala iz kojih se cijedi ta masna, ljepljiva melodična buka. Nisu Dinosauri Stonesi koji pred turneju izbace još jednom prekrojeni bestof sa dvije nove pjesme; prije svega to nisu planiranim utrškom turneje, pa da ih se može ukoriti zbog gramzivosti. Meni se čini kako je prije svega riječ o čovjeku koji toliko voli zvuk svoje gitare da je zbog onih devedesetak minuta stejdža spreman podnijeti sav ostali grop organizacijsko-komunikacijskih tričarija koje ga inače previše ne tangiraju.

Mascis je prije svega muzičar i imam dojam da ga slobodno mogu proglasiti čovjekom kojemu je instrument i ono što njime postiže važnije od onoga što njime stvara, samih pjesama. Međutim, za razliku od mnogih zloglasnih pilatora, od samih je početaka grupe uspijevao svoju ljubav prema svetoj električnoj gitari prenijeti i u pjesme koje je nekad možda i doživljavao kao nužno zlo, koje je nekad pisao s više a nekad s manje inspiracije, ali koje je doista uvijek svirao s najviše moguće unesenosti. Uza sve one razloge o kojima se nagađalo ili svjedočilo, razlaz Mascisa i Loua Barlowa oduvijek sam doživljavao i kao sudar dviju koncepcija, što je odbačeni basist ubrzo potvrdio cijelim nizom izdanja i još većom gomilom pjesama, koje su zajedničkim napadom pokazivale kako Lou pjesmu naprosto smatra ultimativnim krajem muzike. Paradoksalno, po meni najbolje albume Mascis je snimio upravo bez Loua, možda potpuno opušten i svjestan da se nikome ne mora ni najmanje prilagoditi, i baš su tada, sredinom devedesetih, Dinosaur Jr (bez Loua, bez točke) i Sebadoh zvučali najbliže duhom, a često i stilom, uzevši u obzir gotovo dijametralno suprotne startne pozicije. Jednom kada je došlo do velikog pomirenja – mislim da je bubnjar Murph bio zicer od početka – nije bilo preteško zaključiti kako će povratnički albumi ipak biti bliže ovome slatkom indie/Young zvuku iz devedesetih negoli originalnom melasastom country-noiseu s prvih albuma.

Drugi dolazak grupe u Zagreb, preksinoć u Tvornicu, od mnogih je posjetitelja prvoga, spočetka ljeta 2009. godine, najavljivan kao šansa za iskupljenje. Iako je, ruku na srce, većinski razlog negodovanja bio pomalo raspadajući zvuk u Boogaloou, a ne performansa samog benda, osobno se s time nikako nisam mogao složiti jer taj koncert pamtim kao divno razaranje. Zašto sam onda subotnji doživio kao ipak nešto manje sjajan, kada se podudarnoj izvedbi benda ovaj put pridružila i tehnički osjetno bolja zvučna kulisa? Jebiga, Dinosaur Jr. sam onomad bio dočekao više od deset godina nakon što sam se davio u njihovim albumima – ponajviše u ‘Without A Sound’ i opet, nerazumljivo, ignoriranom remek-djelu ‘Hand It Over’ – i bilo mi je drago napokon si ispuniti i tu želju. Danas, odnosno prije dva dana, i još odnosnije posljednjih godina, bend doživljavam kao činjenicu, doduše onu koja snima dobre ploče i svira dobre koncerte, ali činjenicu koja ne može oduševiti neočekivanošću svojeg postojanja. Slušajući bend kako bezgrešno svira pjesme na potezu od fenomenalne nove ‘Almost Fare’ do kultne ‘Forget The Swan’ imao sam dojam prisustvovanja fino nabrijanom treningu starije gospode, koji je samo frajer Lou Barlow (mislim, što je to došlo da te tri riječi slobodno smijemo ispucati jednu za drugom!) razbijao svojim kulerskim scenskim nastupom i basiranjem ukliještenih mentalnih čvorova.

Samo, nije ovo bio trening bez ozbiljnijeg uloga, više nominalna rekreacija starih zvijezda koje si jednom kada se opet nađu na terenu ne mogu dopustiti biti nadigrane ni od suparnika ni od suigrača, pa se poštena rutina – očekivati od Mascisa skakanje, zajebanciju s publikom i vidljivo ispucavanje energije naprosto nema smisla – kroz sviranje odličnih pjesama često prometala u povučenu, ali itekako čujnu strast. Neki su koncerti dobri zbog bombastične energije benda, neki zbog svježine njihove pojave, a neki samo zbog kvalitete pjesama koje bend na njima izvodi. Ovo je bio koncert iz te zadnje kategorije, osnažen doista osvježavajućim repertoarnim izborom, barem kada ga uspoređujemo s prvim zagrebačkim koncertom. Ponovljeno je samo pet pjesama – najveći hitovi ‘Out There’, ‘Feel The Pain’, ‘Just Like Heaven’ te patentirani kraj regularnog dijela s dvostrukim udarom ‘Freak Scene’ i ‘Forget The Swan’ – pjesme s tada aktualnog ‘Farm’ su potpuno zanemarene u korist naslova s novog ‘I Bet On Sky’, ali ostatak me je doista razgalio. Pritom više negoli na embrionalne klasike ‘Tarpit’ i ‘In A Jar’ mislim na vrlo solidno prezentiranje ovih ne-Lou ploča, s time da se na njegovoj svirci u ‘The Wagon’ ili ‘Start Choppin’ nije moglo naslutiti nikakvo suzdržavanje. Naravno, ponajviše je uživao u pjesmama u kojima on vodi glavnu riječ, kao što je divno toptanje ‘Rude’, koja bi komotno sjela na ‘Bakesale’, ili raritet ‘Training Ground’ benda Deep Wound. Kada se prije nekoliko godina na netu pojavio materijal tog pred-Dinosaur benda s guštom sam ga skinuo, želeći provjeriti što su to radili kao klinci samo da bih skužio kako taj ultrabrzi hard-core ipak nije moja šalica čaja, pa bih i preksinoć bio više volio da je spomenuta pjesma bila zamijenjena nekom pjesmom ovoga glavnog, poznatijeg benda Mascisa i Barlowa.

Međutim, kao kuriozitet, i ‘Training Ground’ je bila sasvim dobrodošla, pogotovo kao svjedočanstvo da je i bend sam svjestan potrebe za provjetravanjem svojih set lista, u onolikoj mjeri koliko je moguće da klub koji su uz odane fanove ispunili i načelni poklonici američkog undergrounda (Tvornica nije bila rasprodana, ali meni se činilo da je bila na korak-dva do tog statusa) svirku prati bez većih padova koncentracije. Svirajući dok se Tvornica polako punila, Chris Brokaw je večer otvorio ne baš pretjerano uvjerljivim nastupom, u koji je ušio tek četiri ili pet kantautorskih pjesama – nažalost, ne i ‘My Idea’ – a ostatak popunio nekakvim droneastim instrumentalima. Iskreno, nije bio naporan ni napadan, niti je kome smetao, ali meni kao umjerenom pokloniku većeg i oduševljenom fanu manjeg dijela njegova opusa zasmetala je njegova nespremnost da i onim rijetkim doista zainteresiranima pokaže o kakvom se autorskom kalibru radi. Svejedno, to blago razočaranje nekoliko su desetaka minuta poslije Dinosaur Jr. nadoknadili lakoćom, vjerojatno pokazavši ostatku istovečernje konkurencije koji je pravi poredak stvari. Kažem vjerojatno jer ipak ne mogu znati; jesam odlučio vjerovati onima koji tvrde da je Kanđžija bio odličan, dok u šoumensku sigurnost Dalea Watsona ni najmanje ne sumnjam. Jedini od subotnjih koncerata za kojim žalim tako je ispao onaj Šajete i njegovih The Shaionesa u Attacku, a odluka da ipak krenem doma, a ne dalje u romantični punk, nepredvidljivim je nizom utjecala i na kašnjenje ne samo ovog izvještaja. Set lista: Thumb – Almost Fare – The Wagon – Don’t Pretend You Didn’t Know – Watch The Corners – Crumble – Rude – Out There – Feel The Pain – Training Ground – Tarpit – Start Choppin – Freak Scene – Forget The Swan – BIS: In A Jar – Just Like Heaven

Dan poslije, koincidencijski posložen dvodnevni festivalić heroja nezavisnog rocka devedesetih – te time i, vjerojatno, zapaženih protagonista nadolazećega Potlistina megalomanskog projekta – nastavio se nastupom mačora The Jon Spencer Blues Explosion u Pogonu Jedinstvo. Kako u taj prostor nisam zašao od 2005. godine, od sudjelovanja skraćenih Vrućih Kitica u Mind Takerovu setu, ostao sam iznenađen veličinom prostora, zbog čega broj nazočnih ne mogu ni približno procijeniti, ali rekao bih kako su bile ispunjenje minimalno dvije trećine kapaciteta. Na prvo, odnosno na čisto slušanje, sličnosti između Dinosaur Jr. i J.S.B.X. uopće ne postoje, ali paralela u pristupu zapravo ima napretek, jednom kada čovjek malo razmisli. I jedan i drugi bend klasične su, korijenske američke žanrove de/re-konstruirali pankerski nesputanim elanom razlaza s tradicijom iz koje svejedno ne mogu iskoračiti, a i oba su benda zapravo potpuno orijentirana na užitak stvaranja određenoga žanrovskog zvuka. Jedan dio publike svakako dijele, iako bi uže profiliranje i eventualno inzistiranje na opredjeljivanju mene uvijek nepogrešivo bacilo u Mascisov pop, a ne Spencerov voodoo.

Osobno, pogotovo ‘Orange’, ali i ‘Now I Got Worry’, pamtim kao uzbudljivu i bezobraznu škrinju blaga, i znam ih napamet, ali samo dok sviraju svojim redoslijedom, jer mnoge od njihovih pjesama izmještene u drugi kontekst, recimo onaj koncertni, ne prepoznam sve do onih seksi refrena tipa ‘Flavor’ ili ‘Sweat’. Ne kažem da se sami članovi benda slažu s takvom procjenom, ali sinoć su bome doista svirali pokušavajući i uspijevajući dokinuti sve zamislive granice, npr. onu između izvođača i publike, ali i onu između pojedinih sastavnih dijelova svirke, pa se odabrani repertoar izvodio u golemim blokovima znoja i strasti. Za Blues Explosion, čime se razlikuju od Dinosaura, ni u jednom momentu nema sumnje kako nisu stoposto u koncertu – iako se, naravno, i to može utrenirati – što onda čak i nešto umorniju publiku (ne govorim samo o svojoj vlastitoj iscrpljenosti koja me dopratila do Save, nego i o dojmu dobivenom promatrajući ljude oko mene, jer nije bilo baš previše unisonog divljanja) polako pridobiva u groove. Da su regularan dio skratili za desetak minuta, a bis za dodatnih pet, bili bi dobili nešto kompaktniju bombu, razornije eksplozije, jer ovako su stvari s aktualnog albuma ‘Meat + Bone’ u društvu originalnih gangsterica pomalo gubile svoju drskost. Prije J.S.B.X. svirali su The Mentalettes, zaigrani šubidubi garažeri sakupljeni sa svih strana svijeta, koji se od srodnika razlikuju zato što imaju čak tri pjevačice, što nije neviđeno, ali još uvijek je ekskluziva. Njihov spoj girl-group prpošnosti i momačke sixties odrješitosti super bi sjeo neke slučajne večeri u Spunk, ovako ih je, u golemom prostoru tijekom čekanja mnogima omiljenog benda, bilo malo teže doživjeti u potpunosti. Pojave li se opet, provjeru nećete previše požaliti, a moguć je i bolji provod.

Ear Bleeding Country

Veljača 18, 2013

Proteklog sam vikenda ovaj tekst započinjao i pokušavao dovršiti u više nego nekoliko navrata, ali mi, kako je sad sasvim jasno, nije uspjelo. Osnovno objašnjenje vrlo je jednostavno i odnosi se na kompliciran raspored obaveza, hobija, interesa i posljedičnog umora, ali jedan dio otpada i na činjenicu kako sam o My Buddy Moose, a nije ni blizu, pisao više negoli o bilo kojem drugom bendu, pa već polako počinjem gubiti friške ideje i kutove, ako sam ih ikada i imao, pri čemu mi ovi dragi Riječani dodatno otežavaju naum vremenom nimalo ne gubeći išta od svoje muzičke ljepote (fizički su, kako je Škare davno rekao, bend koji vam je bolje slušati pozornici okrenutih leđa), ostajući prekrasno isti u svim najvažnijim kategorijama, mijenjajući samo načine kojima te kategorije upražnjavaju. Vjerujte mi, nije me strah da će tekst ispasti loš – neka slobodno ispadne, ja ionako ne pišem recenzije, nego opisujem doživljaje i zapisujem razmišljanja – a svoju ću dvojbu ilustrirati šupačkim samo-citiranjem, i to one rečenice koju je i bend sam izdvojio u press-sekciju svojeg sajta: My Buddy Moose su najbolji bend u državi, možda jedan od, štajaznam, trideset najboljih bendova na svijetu, ali tko to nije osjetio sam, sigurno neće ni čitajući ove tekstove, koji po mojem vlastitom mišljenju nekako uvijek ostanu kratki i nedostojni bendove ljepote i kvalitete. Glavna se promjena prošlotjednoga koncerta u Vintage Industrial Baru u odnosu na splitski i zagrebački koncert otprije malo više od godine dana dogodila u tome da je broj ovih ljudi koji su to osjetili sami narastao do neslućenih, odavno zasluženih visina. Na drugim ste, ažurnijim mjestima imali prilike čitati kako je na koncertu doista bilo, a ja ću se, ovako zakašnjelo, u priču uključiti svojim osobnim osjećajem.

Moji omiljeni My Buddy Moose najbolji su hrvatski bend uglavnom iz razloga po kojima bi ih, promatrano sa strane, bilo vrlo teško smatrati standardnim hrvatskim bendom, a u konkurenciju ih nije nepošteno smještati zato što ipak nisu jedini takav. Inkubirani nominalno nezavisnom scenom, bendovi o kojima pričam nisu si dopustili ovisiti o željama za uključivanjem u glavne diskografske tokove, ali ni o pristajanju na tko zna od koga postavljena pravila naše ne samo estradne industrije. Ono što ovaj konkretan najbolji hrvatski bend činu mojim omiljenim, međutim, glazbena je komponenta identiteta, odnosno nadograđivanje stavova na kojima sam kao fanatik američkih osamdesetih izgradio i svoje vlastite slatkom, melodičnom, izravnom, osjećajnom, nimalo hermetičnom muzikom, kakva se katkad i može, pa i smije i mora, očekivati od svjetonazorskih istomišljenika. Ključna stvar koja ih razlikuje od dobrog dijela čak i dobrih domaćih bendova je potpuna definiranost njihova zvuka, i to prvenstveno, vjerojatno čak i isključivo, određena željama i ljubavima benda i njegovih članova.

My Buddy Moose su naprosto sjajni u onome što vole i žele raditi, pa onda to i rade, bez nepotrebnih i opasnih vrludanja. Za to svakako treba imati barem malo sreće, ali zaludu ti sreća bez vještine – ja, recimo, obožavam u pjesme ljudi koje nimalo ne poznajem (što u ovom slučaju ne vrijedi, Moose Botić mi je prijatelj, a Benčić, Pišta i ex-kolega basketar Jasmin znanci čije me društvo uvijek razvedri, pa ovaj tekst, kao i navedene brojne prije njega na istu temu, slobodno možete izbaciti iz korpusa objektivnog izvještavanja) učitavati svakakva osobna mentalna rastrojstva, i u tome sam jedan od ponajboljih na svijetu, ali obožavam i igrati košarku, a tu nisam niti među 50 najboljih igrača rekreativne lige koju igram, o NBA-u da i ne maštam. Za razliku od mene, do te su Amerike kao izvornog pa onda nužno i kvalitativno vrhunskog nivoa muzike koju sviraju My Buddy Moose simbolički stigli, ne samo izvođenjem američkih tradicionalnih žanrova nego prije svega razumijevanjem i ljubavlju kojima ih u svakoj od svojih pjesama žive. I to se zbilo barem već prilikom objavljivanja njihova eponimnog debija 2006. godine, ako ne i prije, iako se prema euforičnim recenzijama kojima je popraćen odličan aktualni ‘Shine! Shine! Shine!’ te prema ovome trijumfalnom koncertu u prekrcanom Vintage Industrial Baru može pretpostaviti da je uspjeh novijeg datuma.

Milijun sam puta rekao, ali ovaj put to i najiskrenije planiram – ovo nije još jedan napad na spore mainstream medije, niti podozrivost prema novinarima koji su ovoj ploči dali četvorke nakon što su podjednako uvjerljivim prethodnicima dijelili nerazumljive mediokritetske trice. Nije uopće bitno, pogotovo ako je fino orkestrirana popratna kampanja (bilo je više i vrijeme; bend je najbolji već predugo) pridonijela kaosu u klubu ispred kojeg se desetmetarski red održavao dobrih pola sata prije početka svirke, a u koji nešto poslije starta redari nisu ni fizički mogli pustiti tek pristigle goste. Znam biti sebičan i volim omiljene bendove gledati u malim prostorima privatne atmosfere, ali nakon ovih desetaka bendovih svirki ispred uvrh glave po stotinjak nazočnih, bilo mi ih je potpuno prekrasno gledati i slušati u društvu nepregledne gomile ljudi. Naravno, na posjet je nedvojbeno utjecala primamljiva priča koja se oko Vintagea zakotrljala u posljednje vrijeme, a ni ulaznica nije bila skupa, ali ako je od tih nekoliko stotina slučajno prisutnih barem jedna prvi put polu-do-potpuno koncentrirano poslušala neki novi bend, i da se onda od toga broja s novim zanimljivim bendom u glavi kućama vratilo njih tridesetak, e već je i to velika stvar.

Peter Buck se jednom prigodom, pravdajući meteorski uzlet svojeg benda, najvećeg koji je ikad hodao Zemljom, prisjetio još jednih pretendenata na tu titulu The Replacementsa i rekao kako kuži gunđanja oko rasta pojedinog benda. Kada ih je gledao prije nekoliko godina, rekao je, nalazio se u poznatom društvu malog broja ljudi, a sada ih mora slušati u društvu 800 pari nepoznatih lakata koji mu se zabijaju gdje god se okrene. Okej, u mojoj neposrednoj okolini jučer su se nalazili isključivo veteranke i veterani Mooseovih koncerata, ali prostoriju su ispunila uglavnom dosad potpuno nam neviđena lica. Kome god da je bend svirao – a, naravno, svirao je svima – iskusnjarama koje su uz pjesme na potezu od još uvijek neizdrživo ljupke ‘Ocean’ do drop-dead hitčine ‘Love Like Ours’ provele mnoge trenutke, ili novajlijama koje su htjele provjeriti čemu tolika galama oko nekoga opskurnog benda, odsvirao je svoj možda i najbolji dosadašnji koncert. Znam, nezahvalno je iznositi takve procjene – ne možeš ih omjeriti nego u svojem sjećanju, a moje je kod ovog benda itekako živahno i detaljno – ali mislim da je njihovoj uigranoj, standardno divnoj razini koju su postigli i u petak dovoljno pridodati veličinu kluba i super ugođaj (da, pjesme smo od početka do kraja uglavnom pjevali samo mi fanatici, ali svakoj je pjesmi glasno pljeskao i bend na oba bisa pozvao cijeli klub) pa da ne bude nikakvih zamjerki mojem proglasu.

‘Shine! Shine! Shine!’ sjajan je i sjajeći album, album koji sjaji barem trima uskličnicima iz svojeg naslova, te album kojim se nakon mjestimičnoga logičnog širenja područja djelovanja izvedenog na prethodniku ‘Wonderful Feeling Of Emptiness’ bend vratio izravnom, udarnom rokenrolu kakav su svirali na svojem debiju i koji ionako popunjava većinu bendovih nastupa. Prvi će uvijek biti prvi, tu se pankeri i romantičari nepogrešivo slažu, ali aktualan je album ipak najpogodniji ulazak u svijet My Buddy Moose, melodičan, energičan, zaljubljen i lijep komad klasičnog pop-rocka, uronjenog u naslijeđe američkih roots-žanrova. Najave o manje mandoline, te sitno skretanje prema čvršćem, garažnijem sixties-rocku, doista su ispoštovane, ali bend je ovim korakom još jednom pokazao kako je danas sve to dio iste tradicije, baš kako je Borges tvrdio da književni nasljednici, čak i epigoni, stvaraju prethodnike i originale, a ne obratno. Između zagubljenih dragulja kopiranja britanske invazije šezdesetih i ponovnog zaposjedanja countryja od strane rokerskih otpadnika kakvo su osamdesetih izveli Scorchersi, The Long Ryders ili paisley-bendovi danas više nema nikakve suštinske razlike, a My Buddy Moose nizom pjesama izrazito čvrstih samosvojnih identiteta, ali koje je svejedno nevjerojatno lako usložiti u albumsku ili koncertnu cjelinu, to dokazuju jednako dobro kao i američki im suvremenici, ako ne i bolje od njih.

Izgleda potpuno sigurni u svoje mogućnosti, a možda i da bi malo spustili adrenalin izazvan masom ljudi ispred njih, Sobovi su koncert započeli potpuno svježom pjesmom (Ako i ima ime, ja ga ne znam, kaže Botić), da bi se polako opustili prije tehničkog dijela promocije nove ploče. Za razliku od brojnih prethodnih svirki, ovu kao da nisu otvorili udaranjem odmah u glavu, nego su se dizali stepenicu po stepenicu, jednu pjesmu ljepšu od druge, da bi eksplodirali negdje kod vječne ‘Streets’ – ima li stiha koji boli više od I’d really like to hear your voice, but I’m running out of explanations, running out of words? – i atmosferom i publikom onda vladali do samog kraja, tek se povremeno stišavajući, da bismo svi skupa došli do daha. Reduciranje Matkove mandoline na ploči, srećom, nije uopće utjecalo na smanjeno korištenje mandoline na stejdžu, a onaj moment u kojem prika otkači gitaru, publika skuži da slijedi najbolji dio koncerta, a Jasmin počinje toptati ritam ‘Finally’, još uvijek je jedan od najljepših koncertnih momenata bez konkretnog sviranja koji se igdje može osjetiti. Tercet ‘Finally’ – ‘Ocean’ – ‘Music’ naprosto bi trebali svirati svi bendovi sličnog usmjerenja, pri čemu su Moose gotovo jedini koji to poslije mogu i nadmašiti. Prvi gost koji je izašao na pozornicu bio je Vava, oduvijek simpatičniji od benda kojim se proslavio, lap steelom podloživši ‘Traveller’ i ‘Not The One’, da bi se regularni dio svirke kraju priveo uz još jednog majstora istog instrumenta, Molestera Dinka, koji je bendu ponovo pomogao ‘Fucking Boring’ izgraditi u svoj totem, pjesmu koja ovu Crazy Moose stranu grupe dosad utjelovljuje jedina zato što ovakva moć nema potrebe za daljnjim elaboriranjem.

Bilo je lako pretpostaviti da će pozamašan komad repertoara zauzeti nova ploča – predstavljena u svoj svojoj cijelosti, dakle uključujući i meni nepotrebnu ‘Roulette’, ali neka piva opaki slavuj Pišta! – uz koju se onda ipak lakše slažu pionirke debija, pa je uz maestralno sviranje svojih pjesama bend pravo iznenađenje pružio izborom obrada. Meni još uvijek nije jasno kako barem na besplatan download, ako je zbog diskografskih pravila potrebno onda i pod falšim imenom, nisu pustili neki dvostruki album obrada tuđih pjesama, kada su jedni od onih posebnih izvođača, a posebnim te u tome smislu učini tek ljubav prema pjesmi a ne prema odobravanju publike, koji pjesme koje preuzimaju od drugih učine svojima bez ostatka. Golemom popisu obrađenih koje sam već čuo u petak su se pridružile ‘Tuesday Morning’ The Poguesa (moram priznati da je sasvim kul obraditi Poguese koje ne pjeva Shane), ‘Driver 8’ R.E.M. (na kojoj im se pridružio producent Chris Eckman, i koja jedina nije zadovoljila, prvenstveno zato jer je teško najljepše i najdraže pjesme svih vremena pjevati u usporenoj verziji, ali eto dva za trud i izbor), ‘She Talks To Rainbows’ The Ramonesa (gdje smo se Lale i ja složili da su te večeri Moose odsvirali pjesmu najboljeg benda svih vremena, samo se nismo složili koji je to točno bend) i ‘Down In The Bowery’ velikoga Alejandra Escoveda, na kojoj su se Benčić (pohvala za bolo tie!) i Pišta izmjenjivali na vokalu i koja je, možda baš zato što je većini publike bila najmanje poznata, ostavila najbolji dojam. Tulum na bisu dovršen je uz Eckmanov povratak uz gitaru na ‘Can’t Hardly Wait’ The Replacementsa (zato sam se i sjetio gornje Buckove izjave), gdje je malo oklijevao prije bešavnog uklizavanja u rif, te monumentalnoj Van Zandtovoj ‘Waiting Around To Die’, koju bend izvodi patentiranim probijanjem iz startne mirnoće u olujnu završnicu koja mete sve pred sobom, kao da, morena gušenjem neizdrživih problema, naglo izlazi na površinu, na zrak. Da, ono iz Shawshanka. Bio je to pravi ear bleeding country, kako bi rekao čovjek koji je u Zagrebu svirao dan nakon My Buddy Moose.

Koliko god takav i taj kraj bio ne samo planiran nego i potpuno smislen, jednostavno se bilo teško natjerati na promjenu modusa i posvećivanje đuskanju uz hrvatske hitiće ili povratak kućama pregrijanim taksijima, pa je drugi bis od publike bio tražen još glasnije i smjernije nego prvi, koji se nekako uvijek pomalo podrazumijeva. Možda je bend sviranjem ‘Waiting For Explosion’ htio biti malčice ironičan nakon što smo tijekom dvosatne svirke doživjeli pravo bombardiranje eksplozijama, pa ni o kakvom čekanju više nije ni moglo biti govora, mada je vjerojatnije da su ovu proslavu konačnom kraju mogli privesti samo, svaki se put nanovo čini, beskrajnim krugovima refrena ove pjesme, refrena koji otpuštaju svaku napetost i fino zaokružuju sve ono zbog čega je ovaj bend toliko jedinstven. Set lista: nova pjesma – Love, Love, Love – Girl – Shine! Shine! Shine! – Streets – Something To Cry About – Scary Feeling – Finally – Ocean – Music – Tuesday Morning – Traveller – Not The One – Roulette – Driver 8 – Love Like Ours – She Talks To Rainbows – She Knows – Fucking Boring – Lack Of Imagination – 1. BIS: Down In The Bowery – Bad Day – I Know I’ve Gotta Stop – Can’t Hardly Wait – Waiting Around To Die – 2. BIS: Waiting For Explosion

Gorilini naj albumi 2012: #5-#1

Veljača 15, 2013

05-chromatics

5. Chromatics – Kill for Love
[789 bodova / 6 glasova]
Kakva divna glazba za DJ setove. Možeš uzeti bilo koju stvar s albuma i staviti je u set u najfancy klubovima u Indoneziji ili na tajnim tulumima krcatim prezgodnim manekenkama s kojima možeš pričati o običnim stvarima kao što su avanture pastira Sanitaga. Funkcioniraju te stvari i doma na kompjutorskim zvučnicima ili u slušalicama mp3 playera, ali pravo razbijanje je na danceflooru. O kako je samo moćan taj beat u “Lady”, ono kad uđe još jedna bas linija, komadi totalno polude. I baš je dobro što je “Kill For Love” postao jedan od onih albuma koji svake godine indie/alter/urbanoj klijenteli služe u svrhu socijalne korektnosti i svjetonazorske pravednosti prema drugačijima – reperima, partijanerima, mankenkama, šminkerima, narodnjacima, bižuteriji i svima onima ostalima koji prave ili slušaju neku drugu lijepu glazbu, a čiji je svijet isto tako beskrajno lijep i raskošan. (BM)

04-godspeed_you_black_emperor

4. Godspeed You! Black Emperor – ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!
[858 bodova / 6 glasova]
Muzika? Makaršta.

Zar zaista još uvijek od nje očekujete utjehu i, ponekad, inspiraciju? Nisam, doduše, takav fundamentalist da bih tvrdio kako je pop muzika danas samo jedan element industrije zabave i ništa više – takva je roto-filozofija, uostalom, sasvim plitka. Nisam ni reakcionar/nostalgičar pa da kukam kako je nekoć bilo bolje – slušam, uostalom, više nove nego stare muzike, a pri tom ne mislim samo na godinu proizvodnje. Ali da je muzika pojeftinila u smislu svoje umjetničke i općeljudske vrijednosti, to je istina. Ima još velikih pjesama, s vremena na vrijeme dogodi se i neki album koji bi se mogao takvim prozvati (po mom sudu, nije ih bilo više od tri-četiri u posljednjih pet godina), ali vrijeme Velikih Umjetnika je prošlo.

Možda vi još možete s velikim žarom slušati skupinu introvertiranih plačipičaka kako drndaju i tule o problemima što svojim, što tuđim; oduševljavati se mistikom i čudnovatošću kantautorica opčinjenima Weltschmertzom, ili čak uživati u stenjanju onog vječno konstipiranog tipa iz New Jerseya koji gitaru prima zasukanih rukava, poput operatera na flajšmašini na slavonskom klanju (tamo ne govorimo ‘kolinje’, nego stvari zovemo pravim imenom). Ne kažem, ne osuđujem… ‘Neko nešta voli’ – uvijek je govorila moja pokojna baba i tako me učila prihvaćanju razlika među ljudima i vrijednosti tolerancije. No osobno mi je ogromna većina spomenutih stvari vremenom postala jednako uzbudljiva i intrigantna koliko i ulja na platnu s konjima u trku: malo ili nimalo.

Muzika je pojeftinila zato što je pojeftinila i sirovina od koje je sazdana: emocije. I opet, ne počinjem tu s nekom trulom priručnom teorijom o potrošačkom društvu, profanaciji transcendentalnog ili bilo čemu sličnome. Stvar je samo u tome što, ako ste se u životu naslušali dovoljno muzike, više-manje ste sve to već u njoj čuli i iskusili: nisu više ni šezdesete, a ni devedesete pa da će netko nešto reći na sasvim novi i drugačiji način. Barem u pravilu ne, a ponavljanje često ostavlja okus prolivenog, krpom pokupljenog, pa u čašu iscijeđenog gaziranog pića. Nije ni da se lirika u pjesmama nešto drastično promijenila – onoliko periferno koliko pratim suvremenu pisanu poeziju (a to je vrlo periferno – think Podsused…), primijetio sam da je neusporedivo naprednija od pop lirike. Barem ona dobra. U redu, imamo tu naviku vezati pjesme uz uspomene – ali kod stvaranja novih uspomena, poistovjećivati ih s pop muzikom čini mi se nekako… pa, jeftino.

No sve dosad spomenuto o pop-glazbi odnosi se na njen sadržaj – barem onaj artikuliran na klasični način. Forma je sasvim druga, danas još vrlo relevantna i uzbudljiva stvar. Vjerujte mi, ne znam tekst nijedne pjesme koju sam stavio na Gorilinin izazov – nije me zanimao, niti sam razmišljao o onome što sam uspio razaznati. Čak i u “Summertime Sadness” daleko mi je zanimljiviji aranžman od samog tjuna. Dva su mi se citata s te kompilacije ipak ‘zalijepila’. Jedan je “Give me a good girl down on her knees” benda Pure Love – samo zato što se nam tom dijelu melodija rascvjeta u (zamišljenu) lijepu, iako užasno stereotipnu tercu; kad sam (tek tijekom pisanja ovog teksta) bacio pogled na tekst, iskreno me iznenadilo koliko je fakerski. Drugi je “Shout to all my lost boys, we rowdie” – predivna bedastoća koju upravo i volim zato što je besmislena, a savršeno funkcionalna.

Aranžmani i detalji ono su što me još uvijek privlači u muzici. Ponekad majstorski zanatski izrađeni ‘tra-la-la’ pop hedonizam s pogođenim hookovima, a ponekad rezonance, sub-bassovi, disonance, sinkope, modulacije… koji mogu izazvati čitav spektar osjećaja, od melankolije i gotovo bolne nelagode do veselja i mladalačke energije. Slušam i puno samih bleepova i wobbleova, ali to nije za kompilaciju. Svejedno mi je je li dubstep, hip hop, punk, pop ili što već, formulaično ili autentično – da nešto od toga nađem kod onog kasapa iz Jerseya, slušao bih i njega. Ono neizrečeno uvijek je zanimljivije, a ako pjesmu ne možeš doživjeti na instinktivnoj razini, onda je najčešće zakurac. Jer muziku slušamo da bismo nešto osjetili, jebemu mater: poruka koju nam je autor namijenio eventualno može doći tek kao nadogradnja, ali ja je uglavnom odbijam primiti jer mi se živo jebe za to što netko koga ne poznam osjeća i želi reći.

Post rock je od početka bio poseban slučaj. Gorda je i plemenita ideja da se sadržaj može artikulirati gotovo isključivo preko forme, da instinkt može nadvladati razum. Put do ostvarivanja tog koncepta prolazi kroz groblje plinkaroša-distorzijaša koji su promašivali ceo fudbal. Samo vrlo rijetki, kao Do Make Say Think, Mogwai i Tortoise uspijevali su svojevremeno uhvatiti Boga za bradu.

Kanadski Godspeed You! Black Emperor nikad nije bio posebno dobar bend, niti je “Allelujah! Don’t Bend! Ascend!” posebno dobar album. On počinje 20-minutnom instrumentalnom epopejom posvećenom, jebiga, Ratku Mladiću; možda je to osveta Garyju Šušku u čijoj su pizzeriji kao klinci jednom pojeli ne baš svježe gljive, možda posveta tišćljetnoj hrvatskoj uljudbi i njenim generalima, a možda tek način da se North American Scum prikaže više smartass nego što jest.

Ljepota je u tome što ne znamo i ne moramo znati, niti nas ima za to biti briga. Ono neizrečeno uvijek je zanimljivije. Bitno je da sami možemo stvoriti svoj doživljaj, a GY!BE je, sasvim iznenađujuće pogodio savršeni volej: ovo nije instrumentalna ‘tapeta’ ili besmisleno iživljavanje, nego totalno instinktivno građenje i razgrađivanje – ne ni kao negacija songwriterstva, nego kao njegova potvrda na najneortodoksniji način. Ovo su doista pjesme – teške, nelagodne, a opet pogođene; ovo je šamaranje, ali ono koje je za naše dobro, ono koje ne posustaje i ne ustručava se, nego još pita ‘Šta je, pičke, oćete još?’

Daj još, mamu ti jebem četničku. (AH)

03-grimes

3. Grimes – Visions
[1044 boda / 7 glasova]
Priznajem da me prilično lako dobiti na kombinaciju synthpopa i dream popa te da to vjerojatno ima veze mojom glazbeno-obožavateljskom poviješću bolesti, pa me ta lijenost oslanjanja na poznato i provjereno nekako i dovela do Grimes. Nije me, međutim, zadržala uz nju jer iako, rekoh već, padam na fore kakvima se koristi i Grimes, obično bi mi takva glazba bila sve prije nego zabavna. “Visions” je, međutim, vrlo zabavan album, i to uglavnom iz jednog dosta banalnog razloga: onoga istog iz kojeg je spot za pjesmu “Oblivion” jako fora. Grimes piči po stadionu sa slušalicama na ušima, nešto si pjevuši i pleše te tjera svijet oko sebe da se prilagodi onome što sama čuje, osjeća i štajaznam. Motori se sinkronizirano naginju uz njezine harmonijice, navijačice se bacakaju onako kako ona svira, momci u svlačionici bildaju u ritmu muzike za ples pa sve izgleda nestvarno kao njezinu malom, privatnom Disneylandu. Dodaš li svemu tome taj smiješan (ali vrlo, vrlo moćan) glasić koji se djevojčurak ne stidi koristiti ni kao ubojito oružje – svijet po kojem šećeš s Grimes u ušima fakat je nekako šareniji, blesaviji i smješniji, čak i kada je tužan (hint: “Vowels=Space+Time”). Neke stvari s albuma, moram priznati, ni do danas mi se nisu uspjele svidjeti pa ih zaobilazim u velikom luku (prilično šepava “Visiting Statue” i baš nikakva “Color of Moonlight”, na primjer), ali 8 sjajnih koje već mjesecima ne skidam s playliste na iPodu dok tramvaji cvile u zavoju onako kako mi Grimes skviči i šapuće – dovoljne su da ovo proglasim jednim od albuma godine. (ZP)

02-frank_ocean

2. Frank Ocean – Channel Orange
[1368 bodova / 5 glasova]
Nevjerojatno je što sve Frank Ocean može sa svojim pjesmama. Primjerice, “Crack Rock” je sigurno jedna od živahnijih pjesama o teškim drogama, u kojoj se s jedne strane pjesva o ‘broken homes’ i ostalom razaranju koje ovisnost o cracku proizvodi, poput prestanka dobivanja poziva za obiteljska okupljanja, a s druge je cijela priča o narkomanskoj sudbini zaogrnuta u raskošnu produkciju koja u svakom trenutku stavlja u prvi plan Oceanov predivni glas. “Channel Orange” je album fascinantne ljepote, pa čak i kada kopa po kontejneru s narkomanima, vješa se oko štange u striperskom klubu u “Pyramids”, analizira i dijagnosticira živote “Super Rich Kids”, prati uspon i pad usputne ljubavne veze u “Sweet Life” (u kojoj Ocean autoironično napominje “The best song wasn’t the single”), izražava tjelesnu žudnju za igrača američkog nogometa (“Forrest Gump”) i što sve ne.

Jer “Channel Orange” nije samo album nego i zbirka priča, presjek nekoliko klasnih i kulturnih miljea Amerike, od bogataša Los Angelesa do njujorškog taksista koji svoje stranke pozdravlja s ‘Allahu ekber’. Muzika je savršena, nema sumnje, ali ne treba zaboraviti da je Frank Ocean kompletan umjetnik, čije riječi nose značenja, stvaraju atmosferu, pogađaju u srž problema i epicentar boli, čemu svakako pomaže kako su ispjevane. Ocean ima svoj glas pod kontrolom, te čini čuda s falsetom, te ga se u vokalnom kontekstu treba – bez zaludne skepse i konzervativnog poštovanja prema klasicima – svrstati u društvo Marvina Gayea i Princea. Cijeli album pak traži nova slušanja, jer svaki put iz njga iskaču u prvi plan novi stihovi, zvukovi i trenuci pjevanja u kojima Ocean doseže nešto prelijepo. (Kad zaviče ‘pleasure’ s najvećom čežnjom u glasu u pjesmi “Pink Matter”, oni kojima ne krene precum nisu pravi muškarci.)

Ljepota je ono što ostaje u naslijeđe od “Channel Orange”, albuma koji je univerzalno pohvaljen i slušan. I koji svakim slušanjem raste. (GD)

01-japandroids

1. Japandroids – Celebration Rock
[2093.8 bodova / 12 glasova]
Od kad je googlea više niko ne može reći “ja ne znam”, nema više pametovanja jer svi googlaju pa ko ne vjeruje nek ugoogla koji je najbolji album u 2012?

Uopće nije bitno dal će biti prvi na listama, jer ovakvu energiju nisam osjetio od vremena kad je Tyson harao u ringu. Uđu u tebe i pokidaju te ko gripa, samo što se poslije njih osjećaš živim, iako ne možeš pomaknuti nijedan dio svoga tijela, kako je Ed Chigliak rekao za “Aliena” kolko god ti govorili da je film zakon, kad ga pogledaš ostaneš iznenađen.

Isto vrijedi za “Celebration Rock”. Nisi mogao zamisliti da nešto može biti tako dobro pa ga stalno slušaš ne bi li otkrio kako je to moguće. (ID)

(pisali: Bojan Mandić, Aleksandar Holiga, Zrinka Pavlić, Gordan Duhaček, Ivan Debelić)

Gorilini naj albumi 2012: #75-#52

Veljača 14, 2013

75-niki_and_the_dove

75. Niki and the Dove – Instinct [106 bodova / 2 glasa]
72. Of Monsters and Men – My Head Is an Animal / Peaking Lights – Lucifer / Rebel Star – Rebel Star [110 bodova / 1 glas]
71. Deftones – Koi No Yokan [110 bodova / 2 glasa]
70. Death Grips – No Love Deep Web [111 bodova / 1 glas]
68. Ricardo Villalobos – Dependent and Happy / Tindersticks – The Something Rain [120 bodova / 2 glasa]
67. Spiritualized – Sweet Heart Sweet Light [123 boda / 2 glasa]
66. Calexico – Algiers [136 bodova / 1 glas]
65. Julia Holter – Ekstasis [140 bodova / 1 glas]
64. Divine Fits – A Thing Called Divine Fits [140 bodova / 3 glasa]
61. Cats on Fire – All Blackshirts to Me / Gentleman Jesse – Leaving Atlanta / Shearwater – Animal Joy [150 bodova / 1 glas]
60. Die! Die! Die! – Harmony [155 bodova / 2 glasa]
59. Light Asylum – Light Asylum [164 boda / 2 glasa]
58. MMOSS – Only Children [170 bodova / 1 glas]
57. Orbital – Wonky [175 bodova / 2 glasa]
56. Bob Mould – Silver Age [175 bodova / 4 glasa]
54. The Avett Brothers – The Carpenter / Matthew Dear – Beams [180 bodova / 1 glas]
53. El-P – Cancer for Cure [180 bodova / 3 glasa]
52. Aesop Rock – Skelethon [185 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2012: #10-#6

Veljača 13, 2013

10-the_mountain_goats

10. The Mountain Goats – Transcendental Youth
[551 bod / 2 glasa]
Ima nešto užasno infantilno u fanovštini. Lako je biti ciničan prema toj naivnoj ljubavi i bezrezervnom prihvaćanju, ali čak i kada to osvijestite i kada pokušate predmet svoga obožavanja promotriti objektivno shvatite da to nema smisla; možda je istina da sve treba propitivati, ali ta se istina ne odnosi na bezuvjetnu ljubav.

Ne znam što bi John Darnielle trebao napraviti da poljulja moju vjeru. Nije to vjera da on može napisati najljepši i najdirljiviji tekst na svijetu i oko njega isplesti najzarazniju melodiju (ta u to se ne mora vjerovati, to su puke i lako provjerljive činjenice), niti vjera da popularna glazba može spašavati živote pa čak ni vjera da se srodne duše ponekad pojave kada ih najmanje očekuješ, niotkuda. To je samo potpuno nevina i naivna vjera dječaka kojemu se svako toliko objavi dokaz ili barem nagovještaj dokaza da ipak postoji nešto više; nešto više od života, više od svemira i više od sinkroniciteta – nešto više od bilo koje epske i sveobuhvatne imenice koja vam može pasti na pamet. Nešto za što ne postoje prave riječi, tek izraz „to je to!“ koji ne valja rabiti previše često i bez razmišljanja jer će onda, kao i sve čarobne sintagme, izgubiti na vrijednosti.

Darnielle je prorok. Nedodirljiv je. Istovremeno, strašno je krhak u svojoj divnoj ljudskosti. Tako bi zvučao Tin Ujević da je rođen osamdesetak godina kasnije na drugom kraju svijeta i da je umjesto pisanja poezije odabrao to isto, ali s gitarom. Uopće se ne zajebavam. To je taj isti senzibilitet, to su valovi onih neprocjenjivih trenutaka kada se u istom času možete smijati, plakati i drhtati od spoznaje da netko koga nikada niste vidjeli točno zna što osjećate, ali to zna izraziti milijun puta bolje nego što biste vi ikada mogli.

Na ovom je albumu Darnielle nadmašio sam sebe, ali nemojte mene slušati, ja sam to spreman tvrditi za svaku njegovu novu ploču. Ja sam samo fan, na mene svaki novi album The Mountain Goatsa djeluje kao lijek i kao prokletstvo, obuzima me i klanjam mu se. I svako novo slušanje otupljuje sarkastične bodlje za koje sam sebi obećam da ću izbaciti, ulaštiti i naoštriti, samo zato što me je svijet odraslih naučio da se tako mora, da je tako zdravo.

Ako bih baš morao nekako sumirati i objasniti svoju ljubav i ako bih je želio ogoliti od svega važnog i svesti je tek na sebični interes, rekao bih da me slušanje ovog benda uvijek i iznova čini onim naivnim dječakom koji po prvi put otkriva ljepotu i grubost svijeta. I jednako uživa i u jednom i u drugom. Ako se ne možete sjetiti kako je to, pomalo vas žalim. Srećom, postoji jednostavno rješenje. Zove se „Transcendental Youth“, dobro ste pretpostavili. Vidite, već djeluje. (AŠ)

09-the_gaslight_anthem

9. The Gaslight Anthem – Handwritten
[572.4 boda / 5 glasova]
Kad slusam “Handwritten” djeluju mi ko uigrana ekipa, nešto ko Spursi u NBA, kolko god se od njih očekivo kraj oni te uvijek iznenade uigranošću i izvedbom. Cugu pijem zbog alkohola a rock slušam zbog The Gaslight Anthema. (ID)

08-beach_house

8. Beach House – Bloom
[663 boda / 6 glasova]
TOP 10 JACKIN STVARI U 2013. DOSAD
1. Lockhart – Stronger Than Me
2. Tom Garnett & Lorenzo – Trouble
3. Screwface vs Handi – Little Bird
4. Ill Phil & Lorenzo feat. Bryn Owen – Selectro
5. CoLdCuTs – Forever (Donkie Punch Refix)
6. Paranoid Resistance – Erotic City
7. Chris Gresswell, Paul Lawrence & Craig Price – Danger
8. Yan & Paul Lawrence – Next to Me
9. Burkie Propaganda Beatz – 2 Love (Boiling rmx)
10. Wayne Scott-Fox & Paul Lawrence – That Thing

TOP 10 STVARI NA KOJE NIJE IMALO NIKAKVOG SMISLA OBRAĆATI PAŽNJU U 2013. DOSAD, KAO NI U 2012. ILI UOSTALOM BILO KOJOJ DRUGOJ GODINI 21. STOLJEĆA
1. INDIE ROCK
2. ROCK GLAZBA
3. MUZIKA S ELEKTRIČNIM GITARAMA U PRVOM PLANU A DA NIJE METAL KOJEG ISTO NE SLUŠAM ALI GA BAREM POŠTUJEM
4. ROCK
5. ELEKTRIČNE GITARE
6. NINO RASPUDIĆ
7. MOKRAĆNI MLAZ SMEĐE BOJE S MIRISOM KOJI JE KO NEKA MJEŠAVINA BENZINA I KISELOG KUPUSA (mislim, dok god ne pišaš krv realno nema nekog posebnog razloga za alarm, jel tako?)
8. ROCK MUZIKA
9. ROCK S BILO KAKVIM GITARAMA
10. BEACH HOUSE (LMAO NISAM SLUŠAO TO SU SIGURNO NEKE GITARE?! LOL GTFO) (MT)

07-tame_impala

7. Tame Impala – Lonerism
[685 bodova / 5 glasova]
Zatekoh se kod Lukše taman kad je Pičfork izbacio svojih top 10 stvari protekle godine, i mi odlučismo sjesti i baciti uho. Redale su se pjesme koje sam, koliko pamtim, ljubazno komentirao rečenicama «Bezveze», «Dosadno», «Koji im je ovo kurac?», «Može ovo i bolje», «Nije ovo moja šalica čaja», sve dok me Lukša nije proglasio glazbenim fašistom, dijagnoza s kojom se moram složiti.

A onda je krenulo nešto sasvim drukčije – bubanj se prosipa, piči fantastičan bas, a nježan lennonovski glasić poji krasnu melodiju, sve skupa zvuči kao nostalgija za nečim što znaš da nikad nisi doživio – i ja sam naćulio uši i pitao: «Hej, što je ovo? Ovo je već lijepo!» Bješe to “Feels Like We Only Go Backwards” Tame Impale, jednog od onih bendova koje naširoko hvale dovoljno da čak i ja poslušam jel to valja, pa obično zaključim da tu nema ništa za mene.

Po dolasku kući morao sam provjeriti jesu li me uši možda ipak prevarile i… u sljedećih par dana “Feels Like…” odvrtio barem 50 puta, koža mi se ježila od oduševljenja, a u pauzama između dva fiksa grozio sam se što je netko usnimio nešto tako savršeno, a ja umalo to propustio.

Trebalo je onda posegnuti i za pripadajućim albumom, i, mada se na njemu ipak nije našlo ništa toliko fantastično poput gorespomenute pjesme godine, nije bilo za zamjeriti, jer ostatak nije puno zaostajao za najzanosnijim zgoditkom. Mastermajnd pitome impale Kevin Parker na “Lonerism” je kao od šale napisao pregršt divnih melodija, majstorski ih produkcijski upakirao i stvorio sanjivo-psihodelični svijet iz bajke u kakav se rijetko zaluta. I to dovoljno čaroban da se u njemu rastopi kruto srce čak i ovog glazbenog fašista. Hajl tejm impala. (NP)

06-polica

6. Poliça – Give You the Ghost
[759 bodova / 4 glasa]
Vrlo je lako “Give You the Ghost” slušati kao glazbenu kulisu. Fluidnog, pritajenog zvuka, gust i slojevit a ujedno minimalistički, ovaj bešavni amalgam žanrova neće se iz petnih žila na vas derati ‘Heeej! Tu sam! Primjeti me! Koncentriraj se!’, niti ćete vi odmah nakon prvog slušanja mahnito prijateljima njime mahati pred nosom ‘Ovo moraš čut!’ Ryan Olson i Channy Leaneagh kao da su se našli, malo nešto snimali s instrumentalistima, pa pustili album u opticaj s mišlju ‘Nothing to see here, people, samo nastavite dalje po svom. Možete nas slušati, a i ne morate, ono, mi smo kul s obje opcije.’ I vi si kažete ‘Okej, ajd da neobavezno, informacije radi, preslušam o čem je ovdje riječ,’ nataknete sluške u uši i krenete za svojim poslom. Namjerno zamagljen, obilato – ali ne bez opravdanja – autotjunan Channyn vokal koji meandrira po visokim tonovima i daje dojam da ona, kao ni Grimes, ne koristi jedinice engleskog jezika kako bi izgradila sintagme nego da pjeva nizove slogova ili izmišljenih riječi koje nisu ni u kakvom međusobnom odnosu, pospješuje još neangažiranije slušanje i misaono lutanje. Poliça vas fino prati dok birate sojino mlijeko i bezglutenske žitarice; dok stojite u prepunom tramvaju čitajući preko ramena whatsapp konverzaciju dvoje 16-godišnjaka; dok hodate kišnim gradom zamišljajući post-apokaliptični setting u kojem su mnogi vaši sugrađani koji vam dolaze u susret roboti a vi morate otkriti koji prema načinu na koji vas pogledaju u prolazu; dok perete kosu primjećujući da ste toliko izvan forme da vas sad tricepsi bole već i od malo dužeg šamponiranja, razmišljajući o tome bi li eventualni provalnik koji bi pretraživao vašu kupaonicu mislio da ste neatraktivna osoba ako vidi da na polici imate losion za problematičnu kožu; dok se seksate s n-tom osobom čijeg se imena ujutro nećete sjećati… You know, the usual.

Sve dok jednog bezveznog dana, ni po čem posebnog, odjednom zastanete, pa počnete zaista *slušati*. Odvrnete taj ton skroooz do kraja, zatvorite oči. Skužite da Channy pjeva stihove teške sto tona, teške kao taj dead weight kojeg vučete za sobom bojeći se ostaviti ga kraj puta, jer što kad napokon budete perolaki, toliko laki da sad možete poletjeti? Što ako shvatite da uopće ne želite poletjeti, da samo želite stajati ukopani u mjestu i da sve budete točno onako kako je sada? I što je sa svima ostalima koje posljedično ostavljate iza sebe? Prije nego ste se snašli, probudili ste se na kauču u utorak u tri sata popodne sa slušalicama u ušima i ovakvim i sličnim mislima u glavi. Pitate se kog vraga uopće radite sa sobom, osjećate da vam svijet nešto duguje, ali niste sigurno što točno, možda samo *mogućnost* da napravite nešto od svog života, nisu li nam to obećavali, nije li nam trebalo biti bolje nego svima prije nas, nisu li ovo trebale biti najbolje godine naših života, i najbolje godine, ono, ikad? Channy vam je ušla u glavu, i to tako suptilno, na finjaka, da niste ni primjetili da ste se navukli i da ne možete ni dana provesti a da ne slušate njen predivni album o epskoj srcobolji koji će vam odsad pa nadalje parati kožu iznutra, a vi joj to ni najmanje nećete zamjerati, naprotiv, valjat ćete se u melankoliji i nostalgiji kao u najfinijim plahtama od egipatskog pamuka. I k tome vam je prodala najstariji trik u knjizi; iskrene, proživljene, inovativne stihove o prekidu otpjevane preko inteligentno isproducirane, besprijekorno odsvirane, melodične pop glazbe koja kreativno koristi semplove i soundove. Pfft! Ali nema veze, nije sramota navući se na Poliçu, jednu od najboljih stvari koje su se dogodile glazbi u 2012., a i s bendom koji ima dva bubnjara teško da se može pogriješiti. Pa nije kao da slušate Dexys, za boga miloga. (LB)

(pisali: Andrija Škare, Ivan Debelić, Mind Taker, Nikola Pezić, Lana Brčić)

Gorilini naj albumi 2012: #14-#11

Veljača 12, 2013

14-dexys

=14. Dexys – One Day I’m Going to Soar
[501 bod / 1 glas]
Znate li išta o književnosti, cijenit ćete “Alkemičara”. Znate li išta o televiziji, cijenit ćete “Seks i grad”. Znate li išta o filmu, cijenit ćete “Titanic”. Znate li išta o glazbi, cijenit ćete “One Day I’m Going to Soar”. A ako kojim slučajem cijenite i “Alkemičara” i “Seks i grad” i “Titanic” i “One Day I’m Going to Soar”, nema nikakve brige za vas. (DK)

14-fort_romeau

=14. Fort Romeau – Kingdoms
[501 bod / 1 glas]
Fort Romeau je Londonđanin Mike Norris, koji u slobodno vrijeme drnda po klavijaturama uz La Roux, ali to sad nije ni bitno, jer ovo što on radi nema nikakve veze s onim što ona radi. Jel’ to dobro ili loše, odlučite sami, meni je ipak malo više dobro. Mike je na starom synthu i još starijem laptopu skucao ovaj svoj prvi album, to je nekakav house u svakom slučaju, netko će reći hipster-house, što vam opet može biti dobro ili loše, ne znam, meni je svejedno. Ne znam nikog tko ga je toliko slušao i kome se toliko sviđa. Živo je čudo da sam i sama nabasala na njega. Da nisam, nastavila bih živjeti kao i prije i ne bi mi ništa falilo, ali mi je ipak drago da jesam, jer ovaj album je lijep, dobar, pametan, kul, senzualan, prozračan, blažen, snovit, jednostavan i glamurozan, zavodljiv i nenametljiv, nostalgičan, melankoličan, ljetni, proljetni, zimski, jesenji, noćni, dnevni, za sobu i za klub i za terasu! Puno sam ga slušala na putu – u vlaku, autu, autobusu, uz cipelcug. Odlično mi je sjeo tamo negdje između Vrpolja i Budrovaca krajem travnja, baš čista ekstaza dok se ćiro sat vremena vukao kroz šume i polja po pičećem suncu prema kolodvoru Osijek. Što je lijep ovaj svijet, ondje potok, ovdje cvijet; Slavuj pjesmom ljulja lug, ja ga slušam, i moj drug (Mike). Bla bla bla bla. (BB)

13-chairlift

13. Chairlift – Something
[525 bodova / 3 glasa]
Neću se baviti time kako i zašto je Fleetwood Mac iz Buckingham/Nicks-ere postao ‘cool’ na zgražanje sijedih prodavača ploča, ali je nekako došlo do toga da je indie/underground scena otkrila (dosad nepravedno sotonizirane) pop-dragulje s “Rumours” i “Tusk”. Zašto je došlo do toga ostavljam sociolozima, a osobe koje moderno tumačenje riječi “hipster” smatraju uvredom uglavnom nemaju razumijevanja za taj fenomen i time bend poput ovog postaje još teže probavljiva stvar za njih.

Naime, sintisajzerima i digitalnim efektima natopljeni zvuk Chairlifta je mnogo je bliži onom Fleetwoodu s kraja osamdesetih u kojem imamo zašećerenu synth-pop produkciju i AOR protiv kojeg niti “Američki psiho” ne bi imao ništa protiv, ali sve to na psihodeličniji, šareniji način i pod utjecajem svega što se dogodilo između 1987. i 2012. Bez praznog hoda, “Something” donosi jedanaest jednostavnih pjesama pod utjecajem new wavea, synth popa, najvrćenijih pjesama iz vremena dominacije Michaela Jacksona, shoegazea devedesetih, pa čak i pop psihodelije šezdesetih.

Ovaj sjebani vremeplov je savršen dokument vremena u kojem underground scena uzima utjecaje od nekadašnjih miljenika radio-postaja i možda će se fiktivni prodavači ploča s početka recenzije snebivati nad bendom pod izravnim utjecajem onih koji su u “njegovo vrijeme” bili bezopasni proizvod industrije, ali će i sebi i drugima morati priznati da bi glas Caroline Polachek otopio i ono što je potopilo Titanic. Kao što su i tad nakon dva, tri piva priznavali da je ona što ide “tell me lies, tell me sweet little lies” baš lijepa pjesma. (PN)

12-dirty_projectors

12. Dirty Projectors – Swing Lo Magellan
[530 bodova / 3 glasa]
Možda su Dirty Projectors acquired taste, sigurno ima ljudi koji taj tejst nikad neće akvajrati, neće preslušati “Swing Lo Magellan” niti jedan jedini put i neće imati pojma što propuštaju i bit će spokojni i sretni u svojim životima bez sumanuto veselih i zabavnih i gorkoslatkih zvukova što ih taj bend smišlja, ali ako te ikad probudi mamin histerični glas koji iz slušalice tvog mobitela viče da ne može vjerovati da si toliko neodgovorna i lijena da još uvijek nisi nazvala banke i kartičarske kuće da otkažeš kartice i da će ti ih netko izmaksirati i ostat ćeš bez svega, SVEGA, SHVAĆAŠ LI?, kao da je sve što imaš u životu ta neka jadna svota na računu koja jedva pokriva stanarinu, a ti kažeš da se prestane brinuti jer je to nemoguće bez tvog PIN-a pa pomisliš FAK! STANARINA! jer si sinoć gazdi rekla da ćeš ujutro biti kod kuće kako bi je mogao osobno pokupiti, i on bi ti svaki čas trebao pozvoniti, a ti ćeš kao bijedna siromašna lažljivica morati reći da si izgubila novčanik ili su ti ga ukrali, ne možeš sa sigurnošću rekonstruirati događaje prošle noći, ali ćeš svakako u najskorijem roku riješiti taj problem, što će uostalom biti istina, ali ćeš se zbog mogućnosti njegovog sumnjičavog pogleda svejedno osjećati loše, a još i gore kad se sjetiš da će vađenje novih dokumenata vjerojatno biti najveća i najskuplja bol u guzici u cijelom tom sranju, i ako u tom trenutku sve one litre besplatnog alkohola sa sponzorskog tuluma koje si ulila u sebe da ti pomognu ignorirati misao na jebeni novčanik i lošu muziku iz zvučnika počinju vraćati istim putem kojim su u tvoj želudac i došle pa ćeš morati prostenjati “mama, nazvat ću te kasn…” dok iskačeš iz kreveta, jedva se osoviti na noge, pokušati potrčati prema WC-u, otvoriti oči i shvatiti da ležiš na leđima opružena po hodniku i da se ne možeš sjetiti kako si se tu našla niti zadnjih nekoliko trenutaka svog života, što može značiti jedino da si izgubila ravnotežu, pala, udarila glavom i onesvijestila se i tko zna bi li te itko ikad našao, mogla si umrijeti tako sama, u zelenoj pidžami od frotira, kao ona britanka usidjelica iz filma koja se brinula da će je naći tek nakon tri tjedna dopola pojedenu od strane njemačkih ovčara koje nije niti imala, jamčim da nema boljeg lijeka za takvo buđenje nego da se iz istih stopa vratiš u krevet, pokriješ jastukom po glavi, stisneš play, i da krene recimo ta stvar Dirty Projectorsa koju pjeva Amber Coffman, “The Socialites” se zove, zbog koje ćeš pomisliti, ajme, ovo je tako krasna i sretna pjesma, iako zapravo ne pjeva o veselim stvarima, ne znam zašto Amber ne pjeva sve njihove pjesme, dobro, možda ne sve, ali većinu, i kad tim nježnim R’N’B-jastim glasom veli “Who knows what my spirit is worth in cold, hard cash”, pomislit ćeš, garantiram ti, ma, sve će na kraju biti dobro, i bit će, vidjet ćeš, jer će ti dobra teta spremačica iz SC-a za nekoliko sati pronaći novčanik u kojem neće nedostajati niti jedan stari papirić s garderobnim brojem a kamoli koja novčanica, a ubrzo nakon toga u tvoj će život ušetati mala bijela ovčarka koja će lajanjem upozoravati na svaku opasnost i nikad ali baš nikad ti ne bi pojela lice dok obnevidjela od alkoholnih para ležiš u hodniku, a malo kasnije i još neke dosta bitne osobe. (LB)

11-kathleen_edwards

11. Kathleen Edwards – Voyageur
[545 bodova / 3 glasa]
Iako gotovo uopće ne iz vlastitih iskustava, svi znamo, ili barem u ovom trenutku prihvaćamo, kako se ljubav najčešće dogodi onda kada je ni najmanje ne očekuješ, posebno se pokvarenom pokazujući naglim uklizavanjem u proces pokušaja što je moguće mirnijeg privođenja kraju stare, prethodne, umiruće ljubavi. Kako donijeti pročišćenu i ničim opterećenu odluku dok se pred tobom istodobno prostire širok i osvijetljen put u novo sve, jednako zavodljivo i primamljivo i obećavajuće koliko je ovo koje upravo pokušavaš ostaviti za sobom? Kako vjerovati sebi i svojim instinktima nakon što ste se već nekoliko puta dobrano usosili, uvijek želeći samo najbolje? Kathleen Edwards se prije nekoliko godina zaplela u vrlo slično sudbinsko klupko, napokon priznavši sama sebi kako njezin brak više nije onaj u koji je svojedobno bila ušla svim srcem, ali kako ni ona sama više nije ona koja ga je takvim mogla i htjela činiti, samo da bi se očekivanom svođenju računa u jednu standardnu kantautorsku ispovjednu ploču o prekidu ispriječilo neočekivano buđenje ljubavne strasti prema jednom od suradnika.

Stara je to priča jednu je ostavljao, drugu zavodio, koja je pjesma o kojoj? – naravno, ovdje zamijenjenih spolova – ali nije baš najugodnije pjesme kraja uobličavati u društvu čovjeka čija će prisutnost uskoro inspirirati pjesme početka. Sve i da Justin Vernon – o njemu, naime, pričamo kao o novome Kathleeninu dečku i koproducentu, čime je napokon stao iza kompletno prekrasnog albuma, potvrdivši se kao solidan autor znatno uvjerljivijih aranžersko-producentskih vještina – nije prešao onu liniju razgraničenja koja naše opskurne favorite dijeli od legitimnih stanovnika trač-rubrika, ovakva bi periferija geneze albuma svakako zaokupila pažnju barem redovitih sakera za uglazbljeno srcolomlje, no prevladavajuća atmosfera albuma “Voyageur” skiciranu gorko-slatku kaotičnost izravno prenosi i tamo gdje se iz tekstova ne mogu iščitati konkretni detalji. Miješajući osjećaje olakšanja i krivnje s onima neizvjesnosti i opreza, prvo se naglavačke bacajući u sveobuhvatnu analizu koja joj ne mora donijeti ništa dobro da bi se brzo potom instinktivno povukla iz procesa zaključivanja, neka samo iscuri što je curiti počelo a eksplodira ono nepoznato na kraju tik upaljenog fitilja, Kathleen je snimila ploču koja je prošle godine – a to će nastaviti biti i u ovoj i nadolazećima – bila ne najbolja nego jedina moguća pratnja svih nujnih preispitivanja i ugodnih večernjih šetnji, noćnih samoća i ljepljivih jutarnjih lijenosti.

“Voyageur” je svakom svojom pjesmom mamio na poistovjećivanje zato što se s nesigurnošću najlakše identificirati, ali i ukazivao na, danas često zanemarivanu, optimističnu ljepotu te nesigurnosti, buđenja u okolnosti koje ne poznajemo, ali i nemamo razloga u njih sumnjati. Zato ovaj album i zvuči čisto i bistro, pričajući emocije koje iza pjesama stoje razvojem žanrovske pripadnosti, jer je svoju dosadašnju sasvim prihvatljivu ali pokatkad bolno generičku americanu Kathleen osvježila indie-melankolijom u kojoj gitare ponegdje zveče kao nekad kod Josha Rousea, a klaviri se sviraju uz prozore na trećem katu i pogled na drvored mirne gradske ulice. Naravno, uvriježene alt.country stečevine ne upražnjavaju se isključivo pri temama o bivšem suprugu (ujedno i bivšem suradniku), kao što ni Justinova ušteđevina iz banke krvi nije povučena samo da bi se obogatili nagovještaji nove veze, nego je dinamika međusobnog susreta, sudaranja, maženja, grljenja, rukovanja, ispreplitanja, vezivanja i prožimanja “Voyaguer” učinila albumom koji je opasnost sumornog povlačenja ispunio prekrasnim optimizmom. Ili zapravo polet nikada nije zvučao ovoliko tmurno? Change this feeling under my feet, change the sheets and then change me. Ovisi tko mijenja. (GP)

(pisali: Dean Kotiga, Bilanda Ban, Poručnik Naranča, Lana Brčić, Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi 2012: #106-#76

Veljača 12, 2013

106-gojira

106. Gojira – L’Enfant Sauvage [77.6 bodova / 1 glas]
105. David Byrne & St. Vincent – Love This Giant [78 bodova / 1 glas]
102. Fenster – Bones / Human Don’t Be Angry – Human Don’t Be Angry / jj – High Summer EP [80 bodova / 1 glas]
100. Daughn Gibson – All Hell / Perfume Genius – Put Your Back N 2 It [80 bodova / 2 glasa]
99. Apathy – It’s the Bootleg Muthafuckas! Vol. 3: Fire Walk with Me [81.3 boda / 1 glas]
98. Muse – The 2nd Law [85 bodova / 2 glasa]
96. Big Boi – Vicious Lies and Dangerous Rumors / Keaton Henson – Dear… [90 bodova / 1 glas]
94. Amanda Palmer & the Grand Theft Orchestra – Theatre Is Evil / Sleigh Bells – Reign of Terror [91 bod / 1 glas]
93. Target – Direkt [91.9 bodova / 1 glas]
78. Babies, The – Our House on the Hill / Beak> – >> / Black Breath – Sentenced to Life / Bowerbirds – The Clearing / Carter Tutti Void – Transverse / Clark – Clarence Park / Jessie Ware – Devotion / The Maccabees – Given to the Wild / Moonface – With Siinai: Heartbreaking Bravery / The Offspring – Days Go By / Paul Weller – Sonik Kicks / Rival Sons – Head Down / Santigold – Master of My Make-Believe / Solange – True / V/A – Masterpiece: Created by Andrew Weatherall [100 bodova / 1 glas]
77. Islands – A Sleep & a Forgetting [100 bodova / 2 glasa]
76. Jens Lekman – I Know What Love Isn’t [105 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2012: #20-#16

Veljača 11, 2013

20-sharon_van_etten

20. Sharon Van Etten – Tramp
[405 bodova / 4 glasa]
U nekoliko mi se navrata tijekom proteklih godinu dana dogodilo da pustim Sharon Van Etten i njezin zadnji album “Tramp”, a netko od pripadnika testosteronskih brigada (u koje ubrajam i vlastitu mater) zakoluta očima i kaže nešto u stilu: “Ajme, opet ti s tom CMI-CMI muzikom”. Pritom valja napomenuti da ne bi baš točno rekao “CMI-CMI”, nego nešto što trpam pod taj krovni pojam. A krovni pojam “CMI-CMI” izmislila sam sama, ne koristi ga (barem koliko znam) nitko osim mene, ali je vjerojatno svima jasno što znači. Za slučaj da nije – to vam je ono kada netko svira gitaru i cmili. Cmiljenje je, pak, nešto između cviljenja i cmizdrenja. Onomatopejski: cmi-cmi. Ponekad ga zbilja obožavam. Kako u glazbi, tako i u drugim granama umjetnosti. Da se mene pita (što bi se uvijek trebalo), cmi-cmi bi morao postati relevantan žanr.

E, pa Sharon Van Etten jedna je od dvije prošlogodišnje kraljice cmi-cmija (druga je Kathleen Edwards, koja je glazbeno nešto jača, ali cmi-cmijevski nemjerljivo slabija). Jest, uklopila se u vladajuću predrasudu da kantautorice uglavnom tandrču po gitari i kroz zube cijede gorku tugu o ljubavi i inim životnim brodolomima, ali tko kaže da to mora biti loše? To vam je kao kada neki idiot kaže da su žene samo za kuhaču, što je odvratna predrasuda – ali to ne znači da je svaka žena koja rado i dobro kuha reakcionarna glupača koja daje za pravo takvim idiotima. Isto je tako sa Sharon. Nije da je izmislila nešto novo, ali zato super ispovijeda svoje “tipično kantautorske” cmiljaže. Nema veze što smo priče o otrovnim ujedima bivših momaka kakve opisuje u pjesmi “Serpents” čuli već po stoti put i koga briga što u pjesmama kao što je “We Are Fine” hvata prečac suvremene “umjetničke tuberkuloze” i biva omg-kako-sam-duboka kroz opis napadaja panike. Sve joj opraštam. Sve za kvalitetan cmi-cmi. I zato molim pripadnike testosteronske brigade da ne zajebavaju i ne bacaju posrpdno kamenje na Sharon. Cmi-cmi je ozbiljna stvar. I Sharon je njegova proročica. (ZP)

19-bruce_springsteen

19. Bruce Springsteen – Wrecking Ball
[430 bodova / 2 glasa]
Iskreno, poslao sam svoju nazovi-listu od sedam ukupno preslušanih albuma samo zato da popravim plasman mome čovjeku na ljestvici. Onda me Tonći zamolio da napišem crticu, što me dovelo do spoznaje da svoje osjećaje prema Bruceu nikada nisam pretočio u pisani oblik. I možda je i bolje, jer teško bi bilo izbjeći patetiku ako bih krenuo objašnjavati zašto ga volim više nego ijednu drugu osobu koju nikada nisam osobno upoznao, zašto je za mene toliko više od muzičara, zašto utjelovljuje sve ono zbog čega volim Ameriku, zašto s njegovom glazbom u ušima imam osjećaj da sam duplo jači i da ću sve čega se uhvatim lakše ostvariti.

Tih osjećaja se ne sramim, potvrdit će to svi koji me bolje poznaju. Ali s pretjeranim izljevima emocija ću se zaustaviti, ipak je ovo crtica o “Wrecking Ballu”. Iako se to iz gore spomenutog ne bi dalo zaključiti, nisam nekritičan prema Bruceu, daleko od toga. Zadnja tri studijska albuma toliko me nisu dirnula da im se, s izuzetkom par pjesama, nakon prvotnih slušanja kasnije uopće nisam vraćao. S “Wrecking Ballom” je situacija bitno drukčija. Lani mi je bio u vrtnji više nego svi ostali albumi zajedno, što nije pohvalno, ali što mogu kada sam dozvolio da mi posljednjih godina, u borbi s drugim vidovima provođenja slobodnog vremena, slušanje muzike padne debelo u drugi plan. “Wrecking Ball” je dobio pažnju koju zaslužuje. Jer Bruce je ovdje, prvi put od albuma “The Rising”, inspiriranog svime što je Americi i njemu donio crni 11. rujna, ponovno unio cijelog sebe, i srce i dušu, kako bi uhvatio trenutak u kojem mu se domovina našla i zabilježio ga za buduće generacije. Nije nikako sretan, o ne, bijesan je, raspizdili su ga bankari koji se debljaju dok su radnici sve mršaviji, ti prokleti lopovi koji su donijeli smrt rodnom mu gradu bez da su metka ispalili, i sam bi ih ubio na mjestu, samo da ima pištolj.

Cijeli album protkan je sentimentom razočaranja u ono u što mu se zemlja pretvorila, jadom zbog iznevjerenih obećanja i stalno nedostižnog američkog sna za marljivog malog čovjeka, ali istodobno i nadom da bolje sutra za takve ljude možda ipak dođe, bremenu loših iskustava unatoč. Zato je valjda Bruce i pristao sudjelovati u finišu Obamine kampanje za reizbor i dati mu snažan impuls, iako je vjerojatno od bujice nade i promjene najavljene 2008. i sam više očekivao. U Brucea idealizma ne manjka, i sam se njime često hranim, ali izgleda da je svjestan koliko je težak put do boljeg i pravednijeg svijeta i da je još teže naći idealnog vođu da nas do njega povede. No, osim snagom svih tih poruka, “Wrecking Ball” odskače i glazbeno, jer i Bruce i E Street Band zvuče moćno i svježe kako dugo nisu, a u to se, kako svima revno preporučam, najbolje uvjeriti vlastitim očima i ušima u ambijentu u kojem su oduvijek bili najbolji – na krcatom stadionu u nekoj od europskih zemalja. Priliku drugi put doživjeti ih uživo imao sam 11. lipnja na stadionu Nereo Rocco u Trstu, gdje su mi Bruce i bend u skoro četiri sata još jednom napunili srce, izmamili suze i pomaknuli ljestvicu očekivanja od koncertnog nastupa na nedostižno. I unatoč klasicima koji uvijek pogađaju, kompletan izvedeni “Wrecking Ball”, minus tek jedna pjesma, ne samo da nije zaostajao, nego je zvučao kao da je dio repertoara već godinama.

Tako će, vjerujem, i ostati, čak i nakon što završi turneja koja se, eto, prolongirala i na ovu godinu. Gledajući 63-godišnjeg gazdu i generacijski mu bliske najbolje prijatelje kako na pozornici u Trstu redom iskreno guštaju u svakoj pjesmi, kako ih veseli veselje publike i kako ne žele da šou završi, razmišljao sam može li im taj osjećaj išta nadmašiti ili zamijeniti, mogu li u nekom trenutku više to ne željeti. Duboko se nadam da ne, i da će Bruce i svi članovi tog veličanstvenog benda nastaviti stopama Clarencea “Big Mana” Clemonsa, i ostati na pozornici dokle god ih tijelo bude služilo. Ako usput naprave još koji album u rangu s “Wrecking Ballom”, nitko sretniji od mene. (PP)

18-saint_etienne

18. Saint Etienne – Words and Music by Saint Etienne
[440.3 boda / 3 glasa]
Nostalgija je zeznuta stvar, nikad nisi siguran u vrijednost nečega kad te ona zagrli. Sam naziv “Words and Music by Saint Etienne” nam daje naslutiti šta možemo očekivati, mene je vratilo u dane kad sam čito “HI-FI: Dućan snova” i jedno ljeto na moru. Na prvom mjestu su mi knjige, no bez glazbe u meni bi bila praznina jer glazba, pogotovo novi zvuk i novi izvođači, mi daje ritam. Misli koje mi se motaju po glavi, bez nekog reda, se poslože, problemi dobiju riješenja. Svi moji prijatelji su prestali pratiti glazbu jer nemaju vremena, kako provode vrijeme nije ni čudo. Album ne donosi ništa novoga kad je bend u pitanju, ali me podsjetilo na lijepe trenutke koje sam proveo uz njih, kažu da mlado stablo daje sladak plod, ali zato staro daje debelu hladovinu. (ID)

17-cloud_nothings

17. Cloud Nothings – Attack on Memory
[490 bodova / 4 glasa]
Ako želite živjeti i vjerovati da će svijet jednog dana biti bolje mjesto za život, onda nemojte slušati ovaj album! Što je prosvijetlilo Cloud Nothings da rade ovakve pjesme – ili možda bolje rečeno mladca po imenu Dylan Baldi – ne znam, ali znam, vidim i čujem da njihova muzika i njihov stav ne ostavljaju prostora za ikakvu dvosmislenost. „No nostalgia, no sentiment/ We’re over it now, we were over it then.“

U prvoj pjesmi albuma i prvom singlu jasno nam daju do znanja da su se izdigli iznad svijeta trivijalnosti i pozivaju nas da krenemo zajedno s njima. Više puta naglase da nam nema prošlosti a bome ni budućnosti. Ni govora o zemlji ponosnih i hrabrih. „Original, it’ll never get old/ Essential, it’ll never get old.“ Bučna gitarska glazba je već davno patentirana, i u tih 3, 5, 7.. akorda teško je nešto novo ubaciti, ali “Wasted Days” sa svojom osmominutnom solažom, zidom gitarske buke i pulsirajućim basom zvuči kao da Sonic Youth ili Jesus Lizard ništa slično prije njih nisu radili. Nešto više od deset godina nakon poziva „don’t you know and you gotta be all you can be“, Baldi odgovara „I thought I would be more than this“ i to glasom koji je na rubu pucanja, stvarajući mi u glavi sliku grla iz kojeg svakog sekunda prijeti da će šiknuti krv.

Takva je današnjica. EMA nam je to prošle godine rekla. Nema tu mjesta za đinđe minđe i šarene balone, nema mjesta razmišljanju dal’ da se štedim i da kalkuliram. Ovdje vladaju druga načela i ovdje se ide do kraja. „There’s no time for another try, no one knows our plans for us, we won’t last long.“ (VR)

champs de mars

16. Neneh Cherry & the Thing – The Cherry Thing
[500 bodova / 1 glas]
Prije nekih mjesec dana, obišao sam sve zagrebačke dućane s glazbom u potrazi za vinlinim izdanjima najboljih albuma 2012. i rezultati traženja su poražavajući. Od traženih deset, samo jedan se može kupiti na vinilu – Norah Jones “Little Broken Hearts.” Tko su selektori u izdavačkim kućama, zašto smo tako zastali u vremenu pa je glavna stvar u izlogu box-set vinila Beatlesa, čemu prodavači nude preloša objašnjenja zašto je neki album dobra zamjena za album koji tražim. Prodavač mi kaže da ima ONAJ album Neneh Cherry na CD-u. Album od prije 20 godina. Mislim, koji lik, kreten par excellence, užasan prodavač i jezivo je koliko su prodavači u CD shopovima glazbeno needucirani. Pogotovo na mjestima koja se smatraju da u njima rade neki kao kul likovi koji u CD-shopu puštaju kao kul muziku. Hercules and Love Affair – omg. Dobar primjer luzerstva prodavača su objašnjenja kako su 180-gramske najkvalitetnije ploče, a svaki ozbiljniji fan ploča zna da ploča od 180g ne znači nužno da je bolja od 90 ili 120-gramske i njena soničnost nema veze s težinom jer težina sama po sebi ne garantira kvalitetu pressinga ploče. Uopće ne postoji uzbuđenje otkrivanja nove glazbe u CD-shopu, diferencijacija nečega novog, snažnog, zanimljivog među stotinama i tisućama drugih glazbenih izdanja u CD-shopu i žalosno je kako su se domaći CD shopovi pretvorili u mjesta na koja moraš doći spreman s informacijama o onome što tražiš i unutra je izuzetno jako teško otkriti nešto novo. Ponajprije zato što prodavači jako malo znaju o glazbi koja se nalazi u njihovom dućanu. I nemoguće je poslušati ploču u domaćem CD-shopu. Ne smije se otvarati? Ali ne samo ploče, teško je  preslušati i CD-ove. Totalna zaostalost pomiješana s neprirodnom situacijom prividne moći prodavača i distributera koji izlažu i nude glazbu na prodaju. Tužno, ali kakvo je stanje u domaćoj medijskoj prezentaciji nove glazbe, nije neobično da prodavači nemaju pojma o ničemu iako se vjerojatno služe engleskim jezikom i čitaju nešto na internetu. No ništa zato, tko vas jebe dragi prodavači i distributeri, od 1.7. nema više carine na kupovinu glazbe izvana. Ionako nam nemate ništa novoga za ponuditi. (BM)

(pisali: Zrinka Pavlić, Petar Panjkota, Ivan Debelić, Vedran Rajčić, Bojan Mandić)

Veleposlanik rokerske ljepote

Veljača 11, 2013

Zajednička turneja, koja god po redu već ona bila, nedvojbenih ikona američkog ne samo ’80s roots-rocka Stevea Wynna i Chrisa Cacavasa poprilično je logična i očekivana, iz niza razloga. Prve suradnje odrađene još u samom osvitu osamdesetih godina prošlog stoljeća i pokretanja paisley undergrounda u jednu od ključnih struja tadašnje izrazito burne i plodne nezavisne scene u redovitim su se razmacima reprizirale i u desetljećima koja su uslijedila, što svjedoči o barem dvjema stvarima. Jedna je očit i čujan muzički zajednički nazivnik, koji bi trebao biti preduvjet, a druga je zapravo još važnija, imamo li na umu koliko se dobrih i boljih bendova rasulo uslijed privatnih razmirica, a to je čvrsto međusobno prijateljstvo i veliko poštovanje. Međutim, element koji je osigurao bolju otprilike polovicu njihova subotnjega koncerta u Žednom uhu (negdje dvije trećine od broja publike od prošlotjednog suvremenika Eitzela, možda čak i nešto manje) jedan je dosad nespomenut, a to je osjetna razlika u muzičko-izvođačkim instinktima i sposobnostima ovih dvaju gospodina.

Šarmantni Steve Wynn, sve više sijede ali ništa manje dječačke frizure te razoružavajućeg osmijeha i konferanse, punokrvni je frontmen, i to meni još uvijek najdraže vrste uzemljenog samopouzdanja, kakvo su promovirali mnogi ponajbolji bendovi tih opjevanih američkih osamdesetih. Cacavas se, s druge strane, ipak komotnije osjeća i naprosto može više pružiti kao povučeni čovjek sa strane, aranžer i autor, sviračka pozadina, koliko god izrazito lijepih pjesama napisao ne samo kao član Green On Red nego i u samostalnoj karijeri. Njegov samostalni polusatni uvodni set pokazao je kako se i oko načelno dobrih pjesama ne mora nužno organizirati pamtljiv ili fascinantan nastup, zbog čega mi se pogrešnom učinila odluka da sviraju jedan za drugim, a ne zajedno, izmjenjujući svoje pjesme u određenim intervalima. U tome slučaju ne bih primijetio kako je iz nekih pjesama prismrdjela ustajalost barskog bluesa, a kroz druge se probio lavež njegove dubrovačke inačice, koju inače volim, ali je u ovom kontekstu nisam doživio kao plus. Nego bih se, vjerujem, i prearanžiranju ostalih pustinjskih pop-rock ljepotica razveselio koliko posljednjoj ‘Disappear’ ili dirljivoj ‘California (Into The Ocean)’, manje razmišljajući kako Chris izgleda gotovo identično Allison Janney.

Druga stvar koja me je začudila bila je prevelika, gotovo dvadesetominutna, pauza između Chrisova i nominalno samostalnog Steveova seta, kojom je, možda neželjeno, dodatno naglašen odnos pred-izvođača i glavne zvijezde večeri, što s obzirom na trenutačne statuse njih dvojice svakako ima smisla, ali nije pošteno ni potrebno. Ali, ako je toliko poluvrijeme bilo nužno kako bi se Steve koncentrirao i opustio za izvođenje apsolutno prekrasne rekapitulacije svojega nepreglednog repertoara nizom odličnih i prelijepih pjesama, onda nikakvim zamjerkama nema mjesta. Zafrkavajući se kako iza sebe ima gomilu bendova, posljednji je od njih, aktualni The Baseball Project, predstavio singalongom ‘1976’, da bi na onaj prvi pravi, The Dream Syndicate, podsjetio brojčanom pobjedom od 3:1 dajući za pravo svima nama koji smatramo kako je ključna ploča grupe ipak ‘Medicine Show’, a ne ‘The Days Of Wine And Roses’, iako ih je uvijek najbolje slušati back-to-back pa sve još jednom ponovno. Wynn je odličan gitarist koji čak i u skučenom okviru trubadura s akustarom pronalazi mnogo prostora za nijanse i udare različitih priroda, no tek se Cacavasovim povratkom na stejdž – čime se i ja vraćam na najavljeno pri kraju prvog odjeljka – koncert približio svojem vrhuncu.

Prvo klavijaturama – prvi instrument koji je kupio u posljednjih dvadeset godina! – podcrtavajući omamljenu odlučnost ‘Tell Me When It’s Over’, zatim ubrzo harmonikom goneći feštu ‘Carolyn’, pa na kraju regularnog dijela svirke ponovno sjedećim tipkama preusmjerujući kurs ‘A Fond Farewell’ sa Stereolab / Yo La Tengo kolosijeka na američke predratne šlagere, Chris je još jednom pokazao kako je majstor poznavanja zahtjeva svake pojedine pjesme, što je uvelike omogućavalo Steveu da gdjegod se zaustavi tijekom šetnje svojim katalogom pronađe neki pravi ili zaboravljeni klasik. Bisevi su bili itekako zasluženi i podjednako uvjerljivi, ‘We Don’t Talk About It’ i prekrasno grozničava ‘Amphetamine’ na prvome, kao i potpuno samostalno Wynnovo zaključivanje cijelog nastupa vraćajući ga na mjesto na kojem ga je i otpočeo, nevjerojatnom ‘Merritville’, koja me uvijek uspije i prepasti i razgaliti. Neke od najboljih pjesama koje sam ikad čuo imaju tu tendenciju. Set lista: CHRIS: Driving Misery – Tell Me Everything – Who’s Your Whore – Weight Around – California (Into The Ocean) – Walk On Water – Disappear – STEVE: The Medicine Show – Grace – Southern California Line – 1976 – See That My Grave Is Kept Clean – Tell Me When It’s Over – Burn – The Ambassador Of Soul – Carolyn – Wait Until You Get To Know Me – There Will Come A Day – A Fond Farewell – 1. BIS: We Don’t Talk About It – Amphetamine – 2. BIS: Merritville

EPP: MIND TAKER

Veljača 11, 2013

mind_taker

Dok čekate novu turu naj albuma 2012. – što ne biste prikratili vrijeme s kojim od mojih recentnih mikseva? 🙂

Jackin’ vol. 1: Oluja sa sjevera

Jackin aka jackin(g) house aka jackin(g) bass (ne brkati s klasičnim jackin’ houseom!) je nešto s čime sam u zadnje vrijeme totalno, ali baš ono TOTALNO opsjednut – jedva da i više išta drugo slušam, godinama nisam bio toliko opsjednut s jednom scenom!

Kako se ja kotrljam

Novi val brit-housea & revival housea devedesetih, feat. Shadow Child, Eats Everything, Dusky, MK, George Fitzgerald…

Gorilini naj albumi 2012: #25-#21

Veljača 10, 2013

35FEATURE_frankie rose.indd

25. Frankie Rose – Interstellar
[394 boda / 2 glasa]
Recite mi što god hoćete o Frankie Rose, ali nemojte, ako vam je život mio, ni u bunilu izvaliti da vas podsjeća na The Cure. Odmah popizdim. ODMAH. Nerazumna sam, znam, jer neke stvari s njezina drugog albuma, “Interstellar” na trenutke fakat zvuče kao da ih je odsvirala banda Roberta Smitha (“Know me”, na primjer), ali jednostavno to ne želim prihvatiti. Prvo, zato što mi cijela ta 80’s-revival furka ide jezivo na jetra, drugo – zato što mi je, od svih 80’s revivala, onaj koji bi se referirao na konfekcijski darkeraj The Curea bio možda najjadniji od svih, a treće – zato što mislim da Frankie ima dovoljno vlastitih vrijednosti i da je to što na trenutke podsjeća na neka tamo čet’ri asa (bili oni The Cure ili puno mi draži Cocteau Twins) – zapravo nebitno. Sad se idem izbičevat zbog toga što sam cijeloj toj priči uopće posvetila toliko rečenica.

Prva stvar koju sam čula s Frankieina novog albuma svidjela mi se odmah, na prvo slušanje, kada mi je na Last.fmu uletjela na već neku radiostanicu koju sam si postavila više ne znam po čemu – možda vlastitoj glazbenoj biblioteci, a možda i po nečem sasvim pedesetom. Pritom mi čak, valja napomenuti, nije uletjela nijedna od (uvjetno rečeno) dopadljivijih i poslije izdvojenih stvari, kao što su “Night Swim”, “Apples for the Sun” ili gore spomenuta “Know Me”, nego totalno dream-popovska “The Fall”. Poslije sam se navukla na cijeli album k’o budala na rakiju, ali ta instant-romansa s Fallom ostala je dobar pokazatelj svega onoga što me kod Frankieina drugog albumskog čeda očaralo. Predivne harmonije, čist glas tinejdžerke iz zbora lokalne muzičke škole, filing ko da me utopila u fini bućkuriš akvarela, mora i alkohola i sad ću se zaustavit dok još nisam počela opsežnije srat s metaforama iz srednjoškolskih zadaćnica. Spomenut ću još samo da mi na albumu nema loše stvari, a da mi cijelu priču objedinjava “Pair of Wings”, za koju je već negdje neki kritičar napisao da zvuči poput poziva da se pod Frankieinom paskom prepustimo glazbi. Malo izlizano, ali točno. (ZP)

23-fun

=23. fun. – Some Nights
[400 bodova / 1 glas]
Bit ću iskren – nikad prije nisam čuo za njih i po svoj prilici ne bih ni čuo za njih, izignorirao bi ih kao i mnoge brojeve 1 prije i poslije njih, da nije bilo Janelle Monáe. Nju, pak – o, ironije – nisam ni uspio čuti na „We Are Young“ kojoj nisam uspijevao pobjeći. Potpuno ju je poklopio neurotični, robotizirani glas tog lika iz Fun. koji pjeva onim svojim monstruoznim ustima, zasjenila ju je teatralnost neviđena još od Queen ili možda onog soundtracka “Velvet Goldmine.” Pompoznost čak, usudio bih se reći, na tankoj, tankoj granici lošeg ukusa i sluha. Iz tog kaosa, međutim, izranjaju pjesme tako snažne da sam, posve u skladu s cjelokupnim stilskim usmjerenjem albuma, ostao osupnut. U retrospektivi, „Some Nights“ je doista hit do hita, na trenutke gotovo poput neke kompilacije najvećih hitova raznih izvođača, „It Gets Better“ Panic at the Disco, „Carry On“ Eltona Johna, „Why Am I the One“ Robbieja Williamsa, „All Alone“ Vampire Weekend, i tako dalje sve do „Stars“ koja me razvaljuje svojom posvemašnjom nebuloznošću, epikom zabavnih parkova, poetikom šoping-centara, repetitivnošću autoputova, ali i iznenađenjima iza ugla, kao da su od tih devet pop pjesama baš ovu odlučili razoriti na sastavne dijelove kako bi se u njenih šest minuta probili praktično kroz još jedan cijeli album ideja na krilima zloupotrebe vokodera još goroj nego „Believe“ Cher. A kad smo već na tome, za jedan navodno indie bend (štogod bio taj američki indie), Fun. dijele s njom mnogo više nego što bi uopće voljeli pomisliti, pri čemu ne mislim ništa loše, ni ironično, ni zlobno. Upravo suprotno. (OM)

23-lightships

=23. Lightships – Electric Cables
[400 bodova / 1 glas]
Nekako je ispalo da svakih par mjeseci odete u Split na nekoliko dana. Lijepi dizajnerski hosteli nisu vaša proverbijalna šalica čaja, tako da odsjedate isključivo u socijalističkom prenoćištu Željezničar na Brdima, po mogućnosti u sobi 301. Ta ima najveći balkon, veliki bračni krevet i mali televizor u koji vam se čak ni navečer ne da buljiti pa sjedite na balkonu i promatrate djevojke, starce i djecu. U Željezničaru se smije pušiti, a imate i svoj wc s tušem. Svaki put kad vas blesavi raštrkani mlazovi vode iz rahitične pipe na rasklimanom umivaoniku pogode ravno u oko ili u desnu nosnicu nasmijat ćete se jer ste sretni. Proljeće je. Ljudi koji rade u Željezničaru su ljubazni, skromni i divno neupadljivi. Tete koje u podrumu peru veš će vam uvijek drage volje oprati nekoliko majica i kratkih hlača, čak i ako vam trebaju suhe već sutradan ujutro, konobar/kuhar će za vas uvijek pronaći neki komad, ako ništa drugo, pohane piletine, a teta s recepcije će, kad joj spomenete da se namjeravate preseliti na more, možda baš u Split, i pitate je za mišljenje o tome, nekom rijetko lijepom kombinacijom zdravog veselja i neizmjerne tuge konstatirati kako je vrime stvarno puno lipše nego u Zagrebu, ali da su ljudi sve gori i gori, pa ni sama ne zna šta bi vam rekla. U ruksaku imate jednog Austera (“The Brooklyn Follies”), jednog Kerouaca (“The Dharma Bums”), ručnik, kupaće, litru vode i bananu. U ušima imate solo album Gerarda Lovea, čovjeka koji je napisao skoro pa sve najljepše pjesme Teenage Fanclub. Ne biste željeli živjeti u svijetu u kojem ne postoji “Ain’t That Enough.”

Sjednete na gradski autobus i zbunite se kad u jednom trenutku, nakon što ste na neko vrijeme potpuno odlutali razmišljajući o djevojkama, starcima i djeci, shvatite da autobus nije skrenuo prema HNK. Kad nakon nekoliko minuta shvatite da ste tik iznad Bača, razveselite se jer vam orijentacija u prostoru nikad nije bila jača strana, pa osjećate pretjerani ponos, otprilike kao da ste otkrili rijetku podvrstu crnoglavog galeba, a ne skužili da je istok u suprotnom smjeru od zapada. U zadnji čas iskočite iz busa, spustite se do mora, krenete u šetnju, za čas ste već na Ovčicama, mogli bi i do Firula, a i do Trstenika bi mogli, ali album je gotov, a vi želite ući u more. Pobratimili ste se s ovim albumom već na prvo slušanje i u idućih nekoliko mjeseci ćete ga još više zavoljeti – čak će vas i uspavljivati kad zbog susjedove nezdrave opsesije pneumatskim bušilicama morate staviti slušalice u uši i pustiti neku muziku kako biste ukrali još malo jutarnjeg sna. Nitko od vaših prijatelja neće zavoljeti ovaj album, a i zašto bi? Koga više zanimaju pastoralni albumčići o suncu, godišnjim dobima, fotosintezi i ljubavi, pa makar ih krasile neke od najljepših melodija i najslađih gitarističkih dionica koje ste čuli. Tužni ste jer se vraćate u Zagreb. Razmišljate o alternativnoj stvarnosti u kojoj su ovaj album snimili The Clientele i pomislite da bi to sigurno zvučalo lijepo. Razmišljate o alternativnoj stvarnosti u kojoj je ovaj album snimio Euros Childs i pomislite da bi to sigurno bila neka divna bedasta hipijana. U Zagreb stižete za par sati. Navečer ćete se zaljubiti. (MH)

22-american_aquarium

22. American Aquarium – Burn. Flicker. Die.
[400 bodova / 2 glasa]
Kao umjetnost propuštenog, izgubljenog i nerealiziranog, romantična gitarska americana prije svega je zvuk nostalgije, uglavnom za vremenima i trenucima koji uglavnom nikad, zapravo, nisu bili vrijedni užitka pa ni, shodno tome, naknadnoga čeznutljivog prisjećanja. Nepostojanje pravog razloga za željom za povratkom, međutim, u sebi ne uključuje i nepostojanje razloga za obožavanje bendova koji o toj želji pjevaju, od kojih se u ovo nostalgično otvaranje upravo upliću najlegendarnoignoriranozaboravljenokultniji Patty Hurst Shifter, koji su mi onomad u paketu s naručenim diskovima i majicom bili poslali i plakat svojeg nastupa u, sve ukazuje na to, divnom baru Slim’s njihova rodnog Raleigha. Iz istoga su se tog Raleigha – rokerska alma mater i dame Tift Merritt i ludog prike Ryana Adamsa, recimo – prošle godine napokon preko oceana katapultirali good nu boysi American Aquarium, probudivši mi ono ljeto upoznavanja s PHS refrenom “Let’s drink to the saltwater summers and the landlocked nights down at Slim’s, where American girls drink Mexican beer and city boys sing small town hymns”, drugim njegovim dijelom onako usput definirajući cijeli jedan žanr širok, bogat i lijep poput države po kojoj se zove.

Zaluđeni rock’n’roll pločama i neonskim svjetlima ovi su momci, predvođeni BJ-om Barhamom, odlučili pokušati znajući da neće uspjeti, što je toliki klišej americane da uopće ne čudi kako ovako srčan i uvjeren bend svoje stihove u kojima se nemoguće ne prepoznati, ali i nemoguće ne željeti ne prepoznati, slaže spajajući svaku jebenu frazu iz leksikona vazda pouzdanih fast-life klišeja sa sveobuhvatnim detaljima koji svaki od tih prečaca skreću na staze konkretnog iskustva. Ovo je bend koji preporučuješ u pet ujutro vraćajući se kući, čekajući da tvoje citiranje “Every girl in that bar looked like 1965 with her sailor tattoos and her drawn-out eyes, every now and then she still crosses my mind, by ‘every now and then’ I mean ‘most of the time’, by ‘every now and then’ I mean ‘ALL of the time'” poprati sjaj u očima, trenutačna oduševljenost i čvrsta odluka da se prije spavanja prvo ode na net, pustiti “Burn. Flicker. Die.” – uz ‘Among The Leaves’ drugi od ovogodišnjih velikih road movie albuma – da se skida. Baš kao ni predugi izlasci i pića koja prelako teku ovaj vam bend, zapravo, uopće ne treba, ali paše, i to kako samo paše!, jer porazi možda bole više ali bome i zacjeljuju brže uz ovu prekrasnu praskavu melodičnost, koju produkcija Jasona Isbella s pravom ustoličuje kao novu juniorku Drive-By Truckersa i zamjenu za posustalost jednih The Dexateens ili Two Cow Garage.

American Aquarium se sada nalaze upravo na istoj toj cesti koja je pojela ne samo navedene bendove, čije salunske sirene u obliku crvenokosih vampica, omamljujućeg praha, štiklama istočkanih plahti, dvosatnog iskupljenja na pozornici i pročišćavanja svijeta gledanjem kroz mamurne sunčane cvike sprječavaju usmjeren povratnički kurs ovih Odiseja. Ta se kratkotrajna zadovoljstva svakim novim koncertom i svakim novim putovanjem u svaki novi grad skupljaju u kotrljajuću rastuću lavinu neizbježne tragične eksplozije, ali bend u čijem kanonu između Beatlesa i Stonesa stoje kraljevi odjebavanja posljedica Eaglesi upozorenja doživljava prije svega kao obećanja. Kako, uostalom, odbiti besplatno piće ili odoljeti curi koja zna sve stihove “Born To Run”? U vrijeme kada se pošten i pošteno sjeban momak ne može povući niti u žestoki rokenrol a da ga i tamo ne prate opasne cure, American Aquarium su dobrodošlo utočište one muškosti koje se uglavnom, kao, sramimo, ali koja nam treba da bismo njegovali onaj njezin dio kojim se, katkad, s pravom ponosimo. Znate li cure koje vole American Aquarium, dajte se u bezglavi bijeg. Od njih ili prema njima? Dođe na isto. (GP)

21-carly_rae_jepsen

21. Carly Rae Jepsen – Kiss
[402 boda / 2 glasa]
MILIVOJ: Ne čini li se tebi, Borise, da više i nismo ljudi nego smo se svi pretvorili u hodajuće nakupine memova?
BORIS: Ne znam, Milivoje, ali čak i da je tako – šta ja tu mogu? Šta reći, koju posluku porati?
MILIVOJ: Pa da, jelda! Mislim, i da ti ja to sad napišem crno na bijelo, ti bi isto samo rekao…
BORIS: … A gdje je pečat?
(ulijeće nepoznati čovjek)
NEPOZNATI ČOVJEK: E, sori momci, ima ko možda duvan?
BORIS: Hey, I just met you, and this is crazy, but you’re being kind of stupid, so… fuck off, maybe?
MILIVOJ: Tako je, keep calm and puši kurac!
(Milivoj i Boris se nasmiju i dadu si pet)
NEPOZNATI ČOVJEK (zavapi s rukama): Y U NO GIVE ME DUVAN
BORIS (izvadi cigaru iz usta): One does not simply… give duvan.
MILIVOJ (spusti sunčane naočale na oči): Deal with it.
NEPOZNATI ČOVJEK (razočarano odmahuje glavom): Dinosaurusi su umreli od nema duvana…
(nepoznati čovjek se udaljava)
BORIS: E, znaš koji mi je mem glup? Onaj da pop albumi mogu biti samo par jakih singlova i hrpa filera. “Kiss” Carly Rae Jepsen je najbolji prošlogodišnji primjer koliko je to netočno!
MILIVOJ: Ali to nije mem.
BORIS (zaškilji): Nisam siguran je li mem ili… samo uvriježena lažna istina?
MILIVOJ: Čekaj, jel ti to sad bio Futurama-mem?! Pa šta si ga na hrvatski, jedva sam brate skužio da je to od ovoga iz Futurame! (napravi facepalm)
BORIS: E, inače, našao sam novi posao! Oš probat pogodit koji?
MILIVOJ: Može, daj.
BORIS (podigne sliku klauna): Ono što društvo misli da radim.
MILIVOJ: Hmm… Ajde još jednu.
BORIS (podigne sliku Jerryja Seinfelda): Ono što moja mama misli da radim.
MILIVOJ: Stand-up komičar?
BORIS: Hehehe, znao sam da ću te tu zeznut! (podigne sliku homoseksualca) Ono što moj tata misli da radim… (TK)

(pisali: Zrinka Pavlić, Ozren Milat, Matija Habijanec, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2012: #137-#107

Veljača 10, 2013

apollo_oc

137. Apollo Brown & O.C. – Trophies [49.6 bodova / 1 glas]
128. …And You Will Know Us By the Trail of Dead – Lost Songs / The 2 Bears – Be Strong / Air – Le voyage dans de lune / Andrew Bird – Hands of Glory / Dum Dum Girls – End of Daze EP / Mumford & Sons – Babel / Prince Rama – Top 10 Hits of the End of the World / Purity Ring – Shrines / Sera Cahoone – Deer Creek Canyon [50 bodova / 1 glas]
127. Damir Avdić – Mein Kapital [50.1 bod / 1 glas]
126. Angel Haze – Reservation [53.7 bodova / 1 glas]
125. Royal Headache – Royal Headache [55.9 bodova / 1 glas]
124. Kenny Chesney – Welcome to the Fishbowl [57.8 bodova / 1 glas]
117. Caught in the Wake Forever – Against a Simple Wooden Cross / Goribor – Evo je banja / Hospitality – Hospitality / Macintosh Plus – Floral Shoppe / Mark Eitzel – Don’t Be a Stranger / Max Richter – Recomposed: Vivaldi – The Four Seasons / Natural Child – Hard in Heaven [60 bodova / 1 glas]
116. Schoolboy Q – Habits & Contradictions [61.3 boda / 1 glas]
115. WZRD – WZRD [67.8 bodova / 1 glas]
113. Chet Faker – Terms and Conditions EP / Die Antwoord – Ten$ion / Fiona Apple – The Idler Wheel Is Wiser Than the Driver of the Screw and Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do [70 bodova / 1 glas]
111. Sebadoh – Secret [70 bodova / 2 glasa]
110. Future of the Left – The Plot Against Common Sense [72 boda / 1 glas]
108. Bill Fay – Life Is People / Bob Dylan – Tempest [75 bodova / 1 glas]
107. White Hills – Frying on This Rock [77 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2012: #30-#26

Veljača 9, 2013

30-lambchop

30. Lambchop – Mr. M
[330 bodova / 7 glasova]
Nešto više od tri godine nakon iznenadne smrti Vica Chesnutta, južnjačkog kantautora i bliskog prijatelja Kurta Wagnera, na svjetlo dana je izašao „Mr. M“, jedanaesti studijski album u katalogu nashvilleovskih americana-iskusnjara. Album kojeg je Wagner diskretno označio kao hommage dragom prijatelju sadrži snažne natruhe osjećaja tuge, kanaliziranih u fini balans cigaretama isklesanog Kurtovog baritona, koji se često prometne u funkciju dodatnog instrumentalnog podstreha. Ova ploča i dalje nosi bazičnu, salonsku atmosferu i aranžmane kojima Lambchop  konstantno obitava u službi otpora modernim strujama koje se danas jednostavno nameću; doduše kod njima srodnih autora nešto manje rapidno. Ako je na „Mr. M“ to žalovanje lirički lajtmotiv koji će presjeći prikaz njihove svakodnevne rutine običnih ljudi, svejedno je to i dalje obojano tako da materiju usvajaju svi koji to žele. Nedavno sam čuo jedan dovitljivi komentar kako je Lambchop „bend za starčad i pijance“, dok drugi vole podjebavajući prišiti etiketu njima kao glazbenog izleta eruditskih preseratora na teren nešto recentnijih izvođača. Istina je zapravo u sredini, pošto ni jedni ni drugi uopće nisu u pravu – Lambchop i ovom pločom nastavljaju biti bend koji mogu opjevati najjednostavnije stvari u životu pomoću najljepših orkestracija. A sve što vi trebate je sjesti i strpljivo ih upijati. (JV)

29-django_django

29. Django Django – Django Django
[334 boda / 2 glasa]
Za ovaj koktel će vam trebati:

Gitara; bas gitara; sintesajzer; bubanj. (Kod bubnja je bitno reći da morate imati naglašeni bas bubanj koji je sposoban – uz povremene promjene na mrvicu brži pa mrvicu sporiji – držati tempo na 120 bpm-a kroz otprilike 1 sat. Idealno bi bilo da za ove potrebe pokušate naći nešto nalik nozi velikog mehaničkog klokana). Afričke udaraljke; šuškalice; dlanovi za pljeskanje i prsti za pucketanje. Agilni prsti će vam trebati i za fingerpicking pa nabavite više takvih. Bendžo.

Nasumični zvukovi svemirskog broda, arkadnih i kompjuterskih igrica iz 80-ih.

Melodijski motivi preuzeti iz ekranizacija “Tisuću i jedne noći”, spaghetti-westerna, blues-pjesmarica, zvučnih kulisa rodeo-natjecanja, surferskih tuluma 70-ih godina i afričkih plemenskih okupljanja.

Šaka blistavih zraka tropskog sunca.

Prstohvat utjecaja Hot Chipa (ako ga nemate pri ruci, može dodati i zrnce Animal Collectivea).

Dobro pazite da ne pogriješite u omjerima, pogotovo u količini gitara i syntheva, jer i samo mali višak u korist jednih ili drugih može uzrokovati neuravnoteženi, nepitki miš-maš od kojeg će vas sutradan boljeti glava.

Najbolje bi bilo da za točno doziranje pitate četvoricu Britanaca debitanata obdarenih lijepim glasovima i sklonošću višeglasnom pjevanju u istoj mjeri nalik skandiranju i budističkim napjevima. Sastojke neka stave u shaker i jako ga protresu. Pustite da se mješavina dobro prožme. Popijte naiskap. Poslužite i svim svojim prijateljima na zabavi. Plešite do iznemoglosti. (LB)

28-the_walkmen

28. The Walkmen – Heaven
[349 bodova / 5 glasova]
Svjesno prihvaćam mogućnost da će se moj indie cred ozbiljno poljuljati kada ovdje, urbi et orbi, priznam da The Walkmen nisam za pravo slušao prije ovog albuma. Jebiga, ima previše novih stvari i ne stignem svakoj posvetiti onoliko pozornosti koliko bih možda trebao, a osim toga stalno slušam stare stvari koje volim pa se, eto, dogodi da mi promakne i nešto što ne bi trebalo. Tješim se onom starom floskulom da „kvaliteta uvijek ispliva“ i činjenicom da me u ovom moru informacija nikako neće zaobići ono što me ne smije zaobići. Samo što će nekim stvarima trebati malo više vremena.

Ovaj uvod je tu zato što mi je „Heaven“ bio šamar. Kako je moguće da sam toliko dugo propuštao poslušati bend koji je, po svemu,  toliko moj? A hvalili su mi ga, nudili, nagovarali me, zvali me u Ljubljanu na koncert… Što sam radio u vrijeme kada sam trebao slušati ovaj bend? Vjerojatno sam kombinirano slušao Belle & Sebastian (hej! Pazi! Ovaj šum tu nije bio u proteklih osamsto milijardi preslušavanja!) i neki novi nepoznati bend koji je snimio EP u vlastitoj garaži, a zbog nečega mi se učinilo da bi mogli uzdrmati moj svijet (možda zato što je pjevač imao majicu na The Mountain Goats). Nisu u tome uspjeli, jasno, ali zato je u tome uspio bend koji je uvijek bio tu, na dohvat ruke; bend koji je samozatajno plutao na rubu mog svemira i ravnodušno čekao trenutak da mi se objavi. Snaga dolazi iz spoznaje da si snažan.

Na prvoj pjesmi, „We Can’t Be Beat“ sam ih bio sklon  proglasiti neinvetivnom škvadrom koja pokušava surfati na valu popularnosti Fleet Foxes i slične bratije, ali bilo je tim vokalnim harmonijama i nečeg drugog, nečeg što više odiše melankolijom smrdljivog gradskog asfalta nakon kiše, nego čežnjom za vatricom u djedovom kaminu kojega ionako nikada niste vidjeli. Bilo je tu frajerluka i mrvičak zajebancije, a nostalgija koja se miješa s okusom pomirenosti i zadovoljstva (ako netko zna razliku između sreće i zadovoljstva, The Walkmen je znaju, vjerujte mi) bila je tako životna i svakodnevna da sam požurio prema idućoj pjesmi. A ta je krasna „Love is Luck“ koja, možda i bolje od prve, određuje ton cijele ploče.

Rezignacija može biti pozitivan osjećaj, ona ne mora značiti predaju, već pomirenje. Starenje ne mora biti propadanje, već iskustvo. Roditeljstvo je ogromna briga, jasno, ali je i najveće veselje na svijetu. Duge veze su možda dosadnjikave, ali su zato stabilne. I sve tako.

To su vam teme. To, i postavljanje pitanja. Je li to zaista tako?

Ovo je album bez hitova i, istovremeno, album s dvanaest hitova. No, niti jedna pjesma se ne smije izdvojiti, treba ih se slušati u komadu, jednu za drugom i upijati taj ležerni rock and roll, tu opuštenost, tu životnu mudrost koja zvuči kao da vam je iznosi pripiti prijatelj kojemu vjerujete i kojega volite, ali sve do dana današnjeg niste spoznali koliko je zapravo bistar. I kako zna postaviti pravo pitanje.

Nije mi žao što sam The Walkmen otkrio tek sada. Imaju oni albuma! Imam što slušati, imam što upoznavati. Znam koliko sam zavidio ekipi koja je Belle & Sebastian otkrila prije godinu, dvije ili pet. Toliko pjesama u koje se tek treba zaljubiti! (AŠ)

27-hot_chip

27. Hot Chip – In Our Heads
[351 bod / 2 glasa]
Peti i najbolji album grupe Hot Chip ne donosi gotovo ništa novoga ni pretjerano uzbudljivoga. Recept je jasan: epsko otvaranje, nekoliko bombastičnih hit-singlova stvorenih za elektro-inačice Kultivatorovih tuluma, i cheesy-baladice namijenjene mamurnom popodnevu nakon. Naravno, sve to uronjeno je u ustajalu i pretjerano eksploatiranu estetiku osamdesetih, koja ovoj skupini štrebera i nostalgičara savršeno pristaje. (MI)

26-swans

26. Swans – The Seer
[362 boda / 5 glasova]
Nisam razvio kapacitete za kuženje noisea pa mi je to i dalje neslušljiva muzika, ali kod Swansa – kao i uostalom kod Scotta Walkera – respektiram to što ne rade neslušljivu muziku zato što su stari, nego su stari i rade neslušljivu muziku kakvu bi mogli raditi i mladi ljudi! Cijenim kad penzići rade neke baš agresivno hermetične pizdarije – umjesto, ne znam, kozjeg meketanja uz tiru-liru na klaviru (Bob Dylan), vapaja za eutanazijom koji ne nailaze na plodno tlo jer nitko zapravo ni ne može razaznati što točno gospon mumija mumlja (Leonard Cohen), ili Brucea Springsteena (Bruce Springsteen). A i ono, kad već ljudi imaju toliku potrebu za pravljenjem buke – bolje i da sviraju neke drkeđonde nego da bacaju okolo petarde! Enivej, ako čitate ovu crticu – refrešajte blog još koji put ovih dana u “nadi” da će se na njenom mjestu pojaviti crtica iz digitalnog pera nekoga tko je slušao «The Seer» i misli da je to slušljiva muzika. (TK)

(pisali: Juraj Vrdoljak, Lana Brčić, Andrija Škare, Matej Ivušić, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2012: #167-#138

Veljača 9, 2013

167-off

167. OFF! – OFF! [21 bod / 1 glas]
156. Anathema – Weather Systems / Azealia Banks – 1991 / Billy Talent – Dead Silence / Black Pistol Fire – Big Beat ’59 / Bonnie Raitt – Slipstream / Jack White – Blunderbuss / Lynyrd Skynyrd – Last of a Dyin’ Breed / Madonna – MDNA / Nada Surf – The Stars Are Indifferent to Astronomy / Taylor Swift – Red / ZZ Top – La Futura [25 bodova / 1 glas]
151. Mac DeMarco – 2 / Mogwai – A Wrenched Virile Lore  / The Shins – Port of Morrow / Sinead O’Connor – How About I Be Me (And You Be You)? / White Lung – Sorry [30 bodova / 1 glas]
150. Grizzly Bear – Shields [33 boda / 2 glasa]
149. Apollo Brown & Guilty Simpson – Dice Game [33.1 bod / 1 glas]
148. V/A – Bedrock: Underground Sound of Miami [35 bodova / 1 glas]
147. Lushlife – Plateau Visions [37.7 bodova / 1 glas]
146. Sett – Antiklimaks [38.5 bodova / 1 glas]
142. Bobby Womack – The Bravest Man in the Universe / Haim – Forever EP / Punch Brothers – Who’s Feeling Young Now? / Titus Andronicus – Local Business [40 bodova / 1 glas]
141. Radiohead – OK Computer (8-Bit Version) [45 bodova / 1 glas]
140. Leonard Cohen – Old Ideas [45 bodova / 2 glasa]
139. Dregermajster Crew – Rostna piva & mlada prknad [47.2 boda / 1 glas]
138. Why? – Mumps, Etc. [49 bodova / 1 glas]