Archive for the ‘Najbolje igre’ Category

Goriline naj igre svih vremena: #5-#1

Prosinac 10, 2011

5. Monkey Island 2: LeChuck’s Revenge (1991.)
[178 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Čudno je naći se u situaciji pisati o nekoć ti vrlo dragim stvarima, bez da si ih vidio odraslim očima. Možda se ne sjećam detalja igre, ali se sjećam Martine iz mog osnovnoškolskog razreda kojoj je to bila najdraža igra. Imali smo isti ukus u tim kompleksnim stvarima. Opći je kosenzus da je “Monkey Island 2” možda najbolja avantura ikad, gdje bi ju i sam svrstao, uz (meni) nedodirljive “Under a Killing Moon” i “Pandora Directive”. Guybrush Ulysses Threepwood potpuno je zaokružen lik (koji, eto, samo hoće biti gusarom, arrrr argggh) u misiji koja uključuje velika blaga i ljubav nedostižne Elaine. Svijet u kojem se kreće duhovito je zamišljen i izveden, tu su još i gusari i dobre fore, dvoboji uvredama, i na kraju dirljiva i osobna priča; i gusari. Bio je gušt i čast biti Guybrush. Martina je bila vrlo tužna kada ju je završila, što će li sada raditi, upitala me. Prije no što sam joj stigao odgovoriti, sama si je dala odgovor, znam, prijeći će je opet. (LR)


4. Duke Nukem 3D (1996.)
[179 bodova / 6 glasova]
“Doom” sam igrao, “Doom” me oduševio, “Dukea” sam volio. Nismo li svi? Za djecu osamdesetih biti stavljen u kožu Stallonea u post-apokaliptičnom svijetu na stvarnim lokacijama, kao što je Los Angeles – bilo je ispunjenje svih dječačkih snova (jedino bi nindže mogle konkurirati). Duke je brijač sa stavom i arsenalom, zlobno komentira, podjebava, prost je i sirov; dobar drug u nevolji, koja je iza svakog ugla. Ujedno i prva igra koju smo obavezno rasturali u mreži u lokalnoj igraonici. Svi su ga znali, svi su ga igrali, svi su ga voljeli. Duke je popularan dan danas, kao besplatni softver postoji od 2003. U međuvremenu je portan na sve moguće platform, samo ga potražite. Par klikova i ubrzo ste na krovu gdje počinje “Hollywood Massacre”. What are you waiting for, Christmas? Dao sam mu (novu) šansu, brzo smo se složili, sve mi je bilo poznato, svaki kutak i korak, kao da smo se jučer rastali. A ima i taj neki nastavak kojem je trebalo 15 godina da se porodi. Nisam ga skinuo. To je možda za neke druge klince. (LR)


3. Heroes of Might and Magic III (1999.)
[219 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Tipična situacija otprije kojih mjesec dana: imam tekst za napisati, i moram ga napisati prije nego što te večeri odem na jednu društvenu prigodu jer u suprotnom mi preostaju dvije opcije – ili ću se tamo zadržati minimalno, popiti pivo, dva uvrh glave i pojuriti natrag doma prvom prilikom da dovršim tekst, ili ću popiti tri-četiri piva, vratiti se kući najranije oko ponoći, skuhati kavu, polupijan i umoran pisati do tri-četiri ujutro i onda zbog kave ne uspijevati zaspati još koji sat. Ja ZNAM da je druga opcija 99% izglednija, i da bi mi bilo dobro da barem počnem pisati tekst, da si barem malo unaprijed olakšam situaciju u najgorem mogućem scenariju… Ali nema šanse: vrijeme odmiče, večer se bliži, a ja ni slova napisao jer OPET igram jebene “Heroese” trojku!!! I još bih si mogao oprostiti da je to igra koju sam otkrio tek nedavno, ali jok, igram je već pet-šest godina, jedne te iste mape koje sam prošao tko zna već koliko puta (s neautoriziranim fanovskim mapama se, začudo, nisam puno bavio; dobra mi je recimo bila “Ex-Yugoslavia”, mada potencijalno zainteresirane moram upozoriti da na njoj igru započinjete s herojima zvanima “S. Milošević”, “V. Drašković”, “V. Šešelj” i “Z. Đinđić” – ovaj posljednji starta u dvorcu Priština, na izlazu iz kojeg ga odmah dočekuju trogloditi koji klikču “Kosove republjik, Kosove republjik!”)… Iako sam se s godinama, logično, izvještio u igri, tek mi je nedavno sinulo da bih mogao koju od tih milijun puta izigranih mapa ovaj put možda i odigrati na težem levelu, a sve te godine nisam osjetio ni potrebu da idem isprobavati neke drugačije taktike vengo je primarni cilj uvijek jedan te isti: dobaviti glavnom junaku prvom prilikom earth magic (i zato, osim kad sam primoran u pojedinim kampanjama, nikad ne igram s barbarima ili vitezovima), dogurati do advanced earth magic, naći na mapi utvrdu čija četvrta razina mage guilda sadrži town portal (ako takve nema užasno se razočaram), i onda jebati kompjutera uzduž i poprijeko na najjednostavniji i taktični najprimitivniji način! I toliki sam pacijent da, dok to radim, imam potrebu nadograditi svaki element svake utvrde u mom posjedu: u posljednjem stadiju većih mapa svaki potez započinjem klikčući redom po 15-20 utvrda, nadograđujući sve što se još nadograditi dade, iako od toga niti imam više neke koristi u igri, niti mi donosi bodove, niti mi realno govoreći donosi neko posebno zadovoljstvo, ono, čista birokracija. “Heroesi III” su me naučili i jednoj bitnoj životno-ratničkoj lekciji: napad je najbolja obrana!! Ne, ozbiljno, računica je jako jednostavna: ako ziheraški čekaš da nagomilaš impozantnu armiju prije nego što se počneš kačiti s neprijateljem, on će dotad nagomilati i svoju, još impozantniju armiju i moš se jebat. No ako kreneš osvajati susjedne utvrde čim skupiš vojsku koja je dovoljna za, štajaznam, otjerati hordu seljaka – onda neprijatelja sasjecaš u korijenu i činiš ga unaprijed slabijim! Da, znam, nije neka velika mudrost… ali šta ćeš, glup sam i trebalo mi je par godina da i to skužim. 🙂 Još jedna stvar za koju mi je trebalo i još više vremena da je skužim: i kompjuter je isto glup, i zato je dobro imati u vojsci gomiletinu stvorenja iz najniže klase jer kompjuter se prvo zakači za jedinice vojske s najvećim brojstvom, pa ono, pusti budalu da ti troši niškorisno topovsko meso dok ti s udarnim jedinicima radiš poso! Uglavnom, ono što je za serije “The Wire”, za gastronomiju janjetina na ražnju, a za čoksu čoksa s kraš expressom – za igre je “Heroes of Might & Magic III”. (TK)


2. Worms (1995.)
[228 bodova / 8 glasova]
Mnoge stvari više ni ne pamtim dok me netko ne podsjeti na njih. Tako mi je neki dan žena kod koje sam išao na terapiju ventuzama rekla kako su njoj uvijek radili, a i ona preporuča svima, da se stopala zimi najbolje ugriju u pećnici zagrijanom ciglom koja se onda omota u ručnik ili neku debelu krpetinu. Momentalno mi je sinulo da mi je mama uvijek grijala crijep u pećnici nakon što bih potpuno mokar došao sa snježnih igrarija. Jednostavno zaboraviš takve stvari, ostanu ti u sjećanju ona neugodnija poput mazanja tijela rakijom komovicom prilikom visoke temperature. Kad razmišljam o toj rakiji komovici, nije tomu bilo tako davno kada su me roditelji i bake lječili nekim starim metodma od kojih većina postoji i danas, samo se nazivaju alternativnima, službena medicina ih uopće ne priznaje, a kako god da okreneš bile su djelotvorne. Poziv na Gorilin izazov igrica imao je sličan efekt kao cigla iz pećnice, a ono što sam totalno smetnuo s pameti bili su “Wormsi”. Taman smo izašli iz ratnog stanja kad je netko nabavio “Wormse”. Nekolicina nas je dijelilo jednu 386-icu koja je, naravno, bila kraj svijeta jer – iako nije radila besproijekorno – nije previše zajebavala, no nikada nije bilo nekog sukoba ili netrepeljivosti tko će kada igrati, naprosto zato što smo na tom zajedničkom kompjutoru koji se nalazio u tzv. društvenoj prostoriji nekadašnjeg Kluba tehnike mladih uvijek imali samo društvene igrice – “PGA Tour”, neki fliper i “Wormse”. Osim što su nam služili za bezazleno nadmudrivanje tko će koga sjebati, odnosno tko će bolje proračunavati kutove i pozicije, jedva smo čekali dobiti tajna oružja poput razarajuće ovce-bombe. Taktike za obračune petkom navečer smišljale su se cijeli tjedan. Jedno vrijeme postojala je čak i interna liga, a nadam se da netko od ostalih igrača “Wormsa” iz te skupine fanatika još uvijek negdje ima bilježnicu s rezultatima. Imali smo i nagrade i igrači su se svojski trudili osvojiti ih. A onda je netko negdje nabavio cheat codove. (BM)


1. Tetris (1984.)
[407 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Kaže Libra Libera koju listam da je “Tetris” nastao 1985. (ma kakvo guglanje, pa ovo je retro spika!), da je njegov tvorac bio ruski znanstvenik Alexej Pajitnov i da je nadahnuće dobio vidjevši igru puzzli imena Pentonimo. Toliko o činjenicama. Unatoč svim čudima moderne tehnologije, unatoč uživljavanju u likove, genijalnim pričama, perfektnim grafikama, igrivosti i činjenici da su računalne igre doslovno stvorile čitav paralelni svemir, za mene “Tetris” ostaje broj jedan. Tako jednostavno, a tako genijalno! Igrao sam ga na gomili konzola i na svakom računalu za kojim sam sjedio i nikada nije razočarao. Jer ne može razočarati. Jer je kao šah. Jer je bazičan, a opet kompleksan. Jer ne možeš varati, jer samo trebaš biti sabran i misliti. I reagirati. Ne znam što bih dalje pisao o “Tetrisu”. Ne igram ga često. Igram ga samo kada nekako iskrsne preda mnom, ne tražim ga posebno. Nikada nisam imao “Tetris” na mobitelu, iako sam uvijek sanjao o tome. Recite mi koji mobitel ima “Tetris” i kupujem ga sutra (ne one varijacije s notama, bojama i slično, nego baš “Tetris”). Ne znam što bih dalje pisao o “Tetrisu”. Ne sjećam se kada sam ga zadnji puta igrao. Ali znam da ga volim. Ljubav ne treba objašnjavati, treba je upražnjavati. Idem pronaći online-verziju. Čujemo se za petnaest sati. (AŠ)

(pisali: Luka Rukavina, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Andrija Škare)

Goriline naj igre svih vremena: #39-#31

Prosinac 10, 2011

39. Creatures 2: Torture Trouble (1992.) [68 bodova / 2 glasa]
38. Command & Conquer 2: Red Alert (1996.) [69 bodova / 2 glasa]
37. Max Payne (2001.) [69 bodova / 3 glasa]
35. Full Throttle (1995.) / Spider Solitaire (1998.) [70 bodova / 2 glasa]
34. Tomb Raider (1996.) [71 bod / 3 glasa]
32. Medal of Honor: Allied Assault (2002.) / Pac-Man (1980.) [72 boda / 2 glasa]
31. Football Manager (2005.) [72 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]

Goriline naj igre svih vremena: #10-#6

Prosinac 9, 2011

10. Prince of Persia (1989.)
[141 bod / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Nakon Commodorea i Amige koje smo svi, s punim pravom, doživljavali kao igraće konzole a ne kao računala s kojima se može i nešto drugo osim zabavljati (s računalom se može i nešto drugo? Ma dajte!), mislim da je prva PC-igra koju sam igrao bila “Prince of Persia”. I nisam je volio. Ne volim je ni danas pa ipak sam je stavio razmjerno visoko (ne znam kako sam uspio zaboraviti “Aladdina”, to je barem bilo ZABAVNO). Poslije šarenog svijeta Commodorea, nakon treniranja refleksa i lomljenja joysticka ovo je bila potpuno nova, dosadna priča. Podsjećala je malo na neke opskurne Commodore-igre, tipa “Hellraid”, koje sam igrao kada sam shvaćao da je ipak bolje igrati se na računalu nego skončati svoj mladi život skokom s balkona, ali je i od njih bila tuplja, sporija, sterilnija, sivlja. Osim toga, barem u početku, nije bila lagana. I to je znalo frustrirati. Sjećam se da sam znao igrati onaj čitavi zamorni prvi dio samo kako bi došao do mačevanja ili do ispijanja onih nekih bočica, a ako bi to izostalo osjećao sam se kao da sam potratio vrijeme. Svašta. No, na neki čudan način, ova mi je igra proširila horizonte. Tada sam shvatio jest da svijet virtualne zabave nije moj svijet pa sam počeo izlaziti vani, ganjati djevojke, piti alkoholne napitke, pušiti cigarete i raditi sve što mladi ljudi u toj dobi rade. Nije da za to krivim baš ovu igru, ali da mi je tada netko ponudio recimo “Unreal Tournament” možda bih radije bio ostao doma. Samo možda. Shvatio sam da ljudi koji pričaju o svojim dostignućima u ovoj igri meni ne zvuče previše zanimljivo i da ću ja radije potražiti ljude koji pričaju o novim albumima. Danas znam da jedno drugo ne isključuje, ali tada se isključivalo i trudio sam se biti lik iz “Prince of Persia”, ali hormoni su me vukli na drugu stranu. I dobro je da jesu jer do danas možda igru uopće ne bih uspio završiti, a u stvarnom životu sam neke levele ipak uspješno apsolvirao. Možda i zato jer sam rano počeo. (AŠ)


9. The Secret of Monkey Island (1990.)
[143 boda / 4 glasa]
“The Secret of Monkey Island” prvi je dio legendarnog serijala Monkey Island te prva avantura koju sam igrao, ona koja me navukla na moj omiljeni gejmerski žanr. Problem s avanturama je da, kad je jednom završite, ponovno igranje gubi na draži. Ili ne? Nakon što sam je zgotovio, ponovio sam to još par puta da bi nanovo uživao u opičenim forama ekipe iz LucasArtsa. Ni to mi nije bilo dovoljno, pa sam je završio tako da sam napisao detaljni walkthrough. Srećom, prije nego sam razvio opsesiju počeli su izlaziti sequeli pa sam pozavršavao i drugi, treći i četvrti nastavak. Peti, rumornog naziva “Return to Monkey Island”, dugo se najavljivao ali se njegov izlazak prolongirao unedogled. Nije ga bilo isplativo raditi, razvoj avantura nije toliko unosan kao neke druge vrste igrica. Ironično, ova neprofitabilna igra poslužila je kao inspiracija za jednu od najprofitabilnijih filmskih franšiza, “Pirate s Kariba”. Holivudski producenti su od Monkey Islanda napravili money island. Koliko god megaprodukcija i našminkani Johnny Depp činili zabavnim filmski serijal, to mi nema onakvu jebeno-ludu-voodoo-zabavnu magiju kakvu je imao pikselasti Guybrush Threepwood. Nije u šoldima sve! Nešto je i u zlatnicima. Nedavno, putujući kroz Nikaragvu, saznao sam da u arhipelagu od par stotina otoka postoji jedan meni naročito zanimljivog naziva. Rentao sam brodić da bih ga se dokopao. Nakon desetljeća i po – napokon sam dočekao povratak na Monkey Island. (NP)


8. Star Wars: TIE Fighter (1994.)
[155 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Iskreno, priče se više ne sjećam. Bila je sjajna. Grafiku ne mogu komentirati jer sam igrao na 386-ici i 14″ monokromatskom monitoru. Bila je sjajna. Zvuk je je bilo teško doživjeti kroz jadne Sunyo walkmen-slušalice i njegove krhke zvučnike koji su prosipali više zvuka u okolni prostor nego u moje uši. Zvuk, bio je sjajan. Kotačići miša bi se zaprljali nakon tri sata i moju letjelicu učinili najobičnijom svemirskom plutačom za napucavanje. Vrhunske kontrole. Ostalo je povijest. George Lucas više nikad neće snimiti dobar nastavak/sastavak/predstavak središnje filmske trilogije, a njegov LucasArts neće nikad nadmašiti “Star Wars: TIE Fighter”. Nitko neće. (TB)


7. Grand Theft Auto: San Andreas (2004.)
[166 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Just waking up in the morning, gotta thank God
I don’t know but today seems kinda odd
No barking from the dogs, no smog
And momma cooked a breakfast with no hog
I got my grub on, but didn’t pig out
Finally got a call from a girl wanna dig out
Hooked it up on later as I hit the do’
Thinking will I live, another twenty-fo’
I gotta go cause I got me a drop top
And if I hit the switch, I can make the ass drop
Had to stop at a red light
Looking in my mirror, not a jacker in sight
And everything is alright
I got a beep from Kim and she can fuck all night
Called up the homies and I’m askin y’all
Which park are y’all playin basketball?
Get me on the court and I’m trouble
Last week fucked around and got a triple double
Freaking niggaz everyway like M.J.
I can’t believe, today was a good day. (MI)


6. Heroes of Might and Magic II (1996.)
[174 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
U ono predpotopno doba kad se na Internet spajalo preko dial-upa i kad društvene mreže i drug Google nikome nisu bili ni u peti, posjedovanje osobnog računala nije pružalo osobito puno zabave sporadičnim vlasnicima. Jedino čime se prosječni korisnik zdušno mogao baviti bilo je mahnito igranje raznih kompjuterskih igrica, a osobito kampanja poput “Heroes of Might and Magic”. U prvo izdanje ove igre zaljubila sam se još tamo kao srednjoškolka kada sam gubila noći i dragocjen sanak, tako prijeko potreban za disciplinirano obavljanje školskih dužnosti. Igrala sam je kao da mi život o tome ovisi, sva opčarana šarenim vitezima koji su se našetavali po mapi skupljajući razna svjetlucava blaga i artefakte, te gradili zamkove i borili se protiv lepeze zlikovaca koji su im htjeli oduzeti sve što imaju, a time i meni uskratiti mogućnost prelaska na sljedeći nivo obogaćen novim artefaktima koji apgrejdaju oružja, ali i opasnijim neprijateljima. Razred sam ipak uspjela završiti, a ubrzo me je napustila i volja za daljnjim igranjem jer kad jednom završiš kampanju, često se desi da ti postane nezanimljivom. No onda se negdje pred kraj rata i u jeku najgoreg tuđmanovskog terora pojavila dvojka: grafička rješenja bila su tek neznatno drugačija od prvog izdanja, ali zbog nečega je ta igra bila puno moćnija. Neprijatelji su bili opasniji, pojavile su se osim zmajeva i patuljaka i razne meduze, golemi i još koješta i kao da su bili tvrđi orah od neprijatelja iz jedinice. Sve je bilo popraćeno i nekom groznom muzikom koja je bila dizajnirana da smiri igrača unatoč neprekidnom ponavljanju teme, a glasanje ubijenih monstruma spadalo je u najsmješniji dio igre, toliko čak da se igrač namjerno upuštao u fajtove samo da bi se cerekao tim bizarnim zvukovima. U usporedbi s današnjim igrama “Heroesi II” izgledaju presmiješno, ali još uvijek u njima postoji neka klica zaraze kojoj, sigurna sam, ne bi odoljeli ni oni današnji gameri koji nikada nisu došli u doticaj s igrom na ovom grafičkom nivou… Sjećam se kao da je bilo jučer, a ne prije petnaestak godina: skidanje s ove igrice bilo je bolnije od skidanja s lakih droga, terapija se sastojala u iščitavanju Tolkienova opusa koji je bio najbliže onim tajnim sastojcima “Heroesa” zbog kojih je ova igra bila toliko adiktivna. Naivka, tek sam poslije toga skužila da je tvorcima serijala upravo Tolkienova mitologija poslužila kao inspiracija. I sad si ih idem skinuti s torrenta, jer ne mogu izdržati. Već vidim kako ću provesti zimu. Samo neka je eskapizma! (JS)

(pisali: Andrija Škare, Nikola Prtenjača, Tomislav Biškup, Matej Ivušić, Jelena Svilar)

Goriline naj igre svih vremena: #15-#11

Prosinac 8, 2011

15. Day of the Tentacle (1993.)
[119 bodova / 4 glasa]
U jednom času recentne povijesti (sredina 90ih) studio LucasArtsa bio je meka za avanture. Svaka igra se iščekivala kao malo čudo, sve što bi izbacili bilo je sjajno i postavljalo nove kriterije: “Monkey Island”, “Sam & Max”, “Full Throtle”… A “Day of The Tentacle”, jedna od najboljih i najluđih igara avanturističkog usmjerenja, je sequel (“Manic Mansion 2”). I onaj rijedak slučaj kad je nastavak bolji od jedinice. I prvi put da se u avanturi koristio voice acting (spominjem tek kao kuriozitet; na mom ripu nije bilo tih fajlova, pojma nemam kako je to zvučalo – hmm, a možda još nisam ni imao zvučnu karticu?). Osjećaj je kao da igraš jako smiješan, pomalo nadrealan i stiliziran crtić u kojem se putuje kroz vrijeme u portabl-zahodu. Zabavno je to, pogotovo kad imaš 12 godina. (LR)


14. Bubble Bobble (1986.)
[130 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Malo je reći da ne spada među muževnije igre, jer ne samo da upravljate slatkim malim dinosaurićima (ajooooj!) koji simpatične neprijatelje (ćao-ćao!) zarobljavaju s mjehurićima sapunice (hi-hi!), papajući usput torte i kolačiće (njami-njami!) i preskačući nivoe kad god nalete na mali kišobran (kisi-kisi!), cijelo vrijeme praćeni naaaaaajslađom osmobitnom melodijicom ikada – nego i igra udvoje čak ni ne suprotstavlja igrače jednog protiv drugog, tjerajući ih umjesto toga da… surađuju. KO MALE CURICE!!! Šalu na stranu, ovo je jedna apsolutno genijalna platformska igrica – koju sam mnogo, mnogo godina kasnije opet igrao na PC-emulatoru šezdesčetvorke te mogu potvrditi da nije izgubila ama baš ništa od svojih draži. I stvarno je super za igru udvoje, posebno kada prokužiš sve njene cake: kako doći do tajnih nivoa, na kojim nivoima se pojavljuju koji objekti od pomoći, i koji nivo treba s kišobranom preskočiti jer se na njemu igra zblokira zbog lošeg kreka. (TK)


13. Deus Ex (2000.)
[132 boda / 3 glasa]
Hm, da li da reknem nešto o legendarnom studiju Looking Glass i njihovim progresivnim idejama koje su nadživjele matičnu kompaniju te dale oblik jednoj od najcjenjenijih video-igara svih vremena? Ili da započnem sprdanjem s nesretnim Ion Stormom Johna Romera, koji je u svega nekoliko godina postojanja uspio izbaciti niz naslova s možda i najvećim rasponom kvalitete u povijesti medija? Možda da spomenem zanimljiv splet okolnosti kojim su Warren Spector i Harvey Smith nehotice predvidjeli rušenje tornjeva World Trade Centra godinu dana prije nego što se tragedija uistinu i dogodila? Toliko mogućih pristupa, niti jedan od njih neprikladan. I to je upravo ono što leži u srcu uspjeha “Deus Exa” – fenomenalno osmišljen dizajn koji u gotovo svakom trenutku igraču pruža slobodu da rješavanju problema pristupi na način koji mu najviše odgovara. Želiš se skrivati u sjeni, u pravom trenutku opandrknuti stražara pendrekom po glavi, a kad te napokon otkriju, skočiti s krova tridesetmetarske zgrade i izgubiti se u kanalizaciji? Možeš. Ili bi radije uletio usred gužve opremljen lanserom raketa, lajtsejbrom i elektroničkim uređajem koji neprijateljske projektile skreće u komšijino dvorište? Pa, što da ne? Misliš da bi bilo zabavnije kulerski hakirati obrambene sustave tako da se okrenu protiv ljudi koji su ih tamo postavili? Samo zamahni multitoolom i reci “ščegetalček!” S narativnog aspekta “Deus Ex” ima prevelike apetite i ono što započne kao zanimljiva i ozbiljna paralela s današnjom globalno-političkom situacijom, vrlo brzo degenerira u apsurdni džumbus svih teorija zavjere ikad. No puno veći problem predstavlja kontrast između visoko prilagodljivog načina igre i rigidnog razvoja priče koji isprva nudi solidan privid nelinearnosti, ali on na određenim mjestima pada u vodu jer krucijalni događaji koje su scenaristi zamislili se jednostavno moraju dogoditi, ovako ili onako. Možda najveće razočaranje predstavlja sam kraj koji igraču omogućava da se posere na sve odluke koje je donio do tog trenutka i odabere bilo koji od ponuđenih završetaka. Ion Storm, kukavice! No svim problemima (i nastavcima) unatoč, “Deus Ex” i dan-danas predstavlja strahopoštovanja vrijedan komad igretine koja neonski jasno ocrtava sve dobre strane interaktivne zabave – ali i izazove, prvenstveno s nelinearnim pristupom pripovijedanju, koje tek treba prevladati. (OL)


12. Warcraft II: Tides of Darkness (1995.)
[134 boda / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Kad sam nekim glasačima govorio da probaju nažicati kojeg od svojih frendova da dobace dragocjene bodove njihovim favoritima za koje nitko drugi nije glasao – pa, kužim da je to moglo djelovati očajnički s moje strane, ali nije uopće bilo tako! Naime, neki drugi su – i to bez da sam ja išta nukao – angažirali frendove da glasaju, i ovi to odradili u čas posla. “Warcraft 2” je, naprimjer, upao na listu samo zato što su se kod jednog od glasača, dok je slagao listu, našla dva brata: rekli oni “hej, pa što ne bi i mi?”, i svaki na licu mjesta skockao nabrzaka svoj top 10 – s “Warcraftom 2” na jednom prvom i jednom drugom mjestu, što bi ga i bez moje siće (27. mjesto) katapultiralo u top 15. Eto, samo kažem, da znate za drugi put! U neku ruku bih volio – SPOJLER! SPOJLER! – da je itko živ glasao za “World of Warcraft”, ali u drugu ruku je vjerojatno ipak bolje da nitko nije jer to govori da svi imate barem nekakav život. 🙂 A inače, “Warcraft 2” je jedna od rijetkih real-time strategija koje sam igrao, i u lijepom mi je sjećanju ostala ona bujica adrenalina kad istovremeno na jednoj strani mape ratuješ, na drugoj gasiš požare, na trećoj dovršavaš građevine, a na četvrtoj pitaj boga šta. E, i onog patuljka-bombaša sam u svojstvu Mind Takera semplirao u glazbenoj numeri “Lude Noći u Michiganu / Kobra Dance”! (TK)


11. Half-Life 2 (2004.)
[138 bodova / 3 glasa]
Borba protiv represije se odvija na raznim mjestima, na i pod zemljom, u zatvoru, laboratoriju, gradu… Igrica obiluje masom odličnih likova, od murije i vojske, koji koriste svo moguće oružje u provodbi represije (raznorazne moderne kamere koje lete po zraku, klasični pištolji i puške, najsuvremenije letjelice…), do ludih znanstvenika i njihovih opaljenih izuma, te životinja iz svemira. Neki od njih vole ljudima papati mozak te njihovo tijelo koriste kao oružje protiv tebe. Za njih je najbolji lijek pumperica, dok kod drugih moramo ženki iscupati srce da bi sva njena vojska ratnika bila pod našom kontrolom. Kad me pitaju za “Half-Life 2”, prvo čega se sjetim je dio kad u podzemnoj garaži moram štiti partnericu da osbosobi lift za izlaz na površinu. E sad, da bi u tom uspila ona mora ostati na životu (logično); municije imaš, ne baš za razbacivanje al sasvim dovoljno, no problem je što gamad koja izlazi iz rupa u podu nije baš, ono, glupa i spora. Tak da u početku ja kokam jednog po jednog, to ide jedno vrijeme, al kako oni sve brže i brže izlaze (a njoj treba vremena) – oni me okruže, i uvijek netko od nas dvoje izgine. Tek pred zoru mi sine ideja: ak ne pomažu bombe, vatra, meci – ostaju mi auti da s njima prekrijem rupe, i kako se oni probijaju ja pičim gore, dole, te roknem one koji izađu pa vratim auto nazad (sve to pičiš u 5. brzini) dok ona ne oslobodi put. Lego ujutro, digo se u podne, pio kavu i gušto na suncu te upijo energiju pred nastavak. (ID)

(pisali: Luka Rukavina, Tonći Kožul, Oto Lukša, Ivan Debelić)

Goriline naj igre svih vremena: #50-#40

Prosinac 8, 2011

50. Batman: Arkham Asylum (2009.) [42 boda / 2 glasa]
49. Diablo (1996.) [44 boda / 2 glasa]
48. Commandos: Behind Enemy Lines (1998.) [45 bodova / 2 glasa]
47. Dead Space (2008.) [46 bodova / 2 glasa]
46. Wolfenstein 3D (1992.) [48 bodova / 2 glasa]
45. Alone in the Dark (1992.) [51 bod / 2 glasa]
44. Grim Fandango (1998.) [56 bodova / 3 glasa]
43. Super Mario Bros. (1985.) [59 bodova / 2 glasa]
42. Call of Duty (2003.) [65 bodova / 3 glasa]
40. Lemmings (1991.) / Unreal Tournament (1999.) [68 bodova / 2 glasa]

Goriline naj igre svih vremena: #20-#16

Prosinac 7, 2011

20. Starcraft (1998.)
[96 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Bunkerom se širi smrad bljuvotine. Smrad straha. Sunce se polako spušta za obronke stravičnih planina na Mar Sari, sjene postaju sve dulje, a jednom kada nestanu – poljana pred ulaskom u bazu pretvorit će se u pozornicu na kojoj će se odigrati krvavi horor. Već četiri dana odbijamo navale Zerga, te brutalne, ljigave, neljudske vrste koja je odlučila istrijebiti sav život iz sektora. Umorni smo, prazni, bez ikakve nade, odsječeni od ostatka kolonije. Zalihe minerala i plina na niskoj su razini, a ventilatori u farmama ne rade već danima. Osuđeni smo na propast. Zapovjednik ulazi u bunker i urla na jadnog Stevea, mladog dečka koji je tek prije dva mjeseca prošao temeljnu obuku. Zapovjednik je razočaran Steveovom nesposobnošću da zadrži sadržaj svog želuca unutar svog tijela. Zapovjednik očito nije vidio ostatak jedinice koja se sastoji od mladića koji nisu uspjeli zadržati svoje želuce i crijeva i ostale organe unutar svojih tijela, iskasapljeni sitnim no okrutnim kandžama zerglinga. Čudno da ne pokazuje znakove sućuti. Zapovjednik zna o kakvom se okrutnom neprijatelju radi. Polovica njegovog lica unakažena je kiselinom koju je gigantski hydralisk ispljunuo u njegovom smjeru, no unatoč tome on ne posustaje. Nije posustao ni kad ga je mutant napao; sasuo mu je rijeku vrelog plamena iz svog bacača ravno u gubicu. Strah se uvlači u kosti ljudi dok zapovjednik svojom galamom pokušava otjerati glasine o novoj, neprimjetnoj vrsti koja se navodno spustila na Mar Saru. Ljudi kažu kako se Protosi nečujno šuljaju po mraku, kako imaju ogromna sječiva za klanje i kako ih je gotovo nemoguće ubiti. No postoje i druge glasine iz udaljenih baza koje tvrde kako su se nebeski ratnici Protosa spustili na planet da bi otjerali Zerg. Ne znamo što je istina. Poznajemo samo strah i nadamo se da će konačno proći. Dok sjedim na pragu bunkera i gledam stravične planine na Mar Sari, dok stežem svoju C-14 pušku i provjeravam ispravnost svog stimpacka, razmišljam o tome kako budućnost sektora ovisi o nama. O meni. Kvragu, za neke se stvari isplati umrijeti. (HF)

19. Zuma (2003.)
[103 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Detaljno se sjećam svojeg jedinog gejmerskog orgazma. Bilo je oko pola 3 u noći s petka na subotu, u onome kratkome ali intenzivnome proljetnom periodu 2005. godine tijekom kojega vikendom nisam izlazio nego sam pucajući iz žabe ubijao kugle različitih boja. Bio sam kupio novi komp, Ozzy ga je instalirao, prebacio hrpu muzike te šačicu igara, uz preporuku da njemu dobro dođu kad poželi malo odmoriti mozak. Ajde, nije da ću ih ikad zaigrati, ali nije ni da zauzimaju mnogo mjesta. Racionalno objašnjenje mojeg posezanja za “Zumom” ne postoji, pa ću se ipak morati osloniti na ono kako je sve zakuhala Velika Sveta Žaba u Svemiru, liznuvši me svojim sveprostornim i svevremenskim jezikom umočenim u vrelu otopinu halucinantne istine upravo u doba mojih velikih unutarnjih previranja. Dobio sam svoje poslanje i smjerno ga izvršavao, iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve dok nisam otkrio da mi ni apostol Ozzy nije mogao reći sve. Pričajući mu kako me “Zuma” pukla gotovo koliko i istoimena ljepotica Neila Younga, dobio sam mig da devet vidnih nivoa drevnih hramova nisu jedini, nego se probijanjem kroz posljednji od njih stiže do dodatna tri, u kojima se vodi vječna bitka, ne samo još otkako su se konkvistadori iskrcali na obale Južne Amerike i preplašile preživjele na kraju Gibsonova “Apocalypta”, nego otkad su se reptili prvi put odlučili igrati stolnih igara na planetu koji nikako da prestanemo pogrešno nazivati svojim. Znojan, prljav i malaksao, s mislima na sve bivše drage i sve buduće koje nikad neću upoznati jer će mi kosti čekati Indianu Jonesa i Martija Misteriju, da zajedničkim pothvatom razbistre gdje je nestao jedini čovjek kojega  su žabe cijenile bratom, s brdom osvojenih dodatnih života, gomilom zapravo bezvrijednih bodova i nevjerojatnim nizom oborenih rekorda iza sebe (samo jedan nije moj) – uletio sam u taj mitski, posljednji trodijelni grad hramova, znajući da je kraj preda mnom. I might as well go down swingin’, rekao sam si, leteći na buzzu tek progutane treće Coline dvolitrenke, bum bum bum, šaltam boje, slažem kombo, postajem Picasso podzemnih tobogana, kugle nestaju u prah, Mudri me upozorava Falija si, ali vrlo brzo i pohvali Jedan po jedan mama e, pada prvi hram, drugi, evo pada i treći, ZAVRŠIJA SAN SVIH DVANAJST LEVELA!!! AAAAAAAAAAAA!!! Ne znam gdje sam ni što sam, svršavam kao kad se u središte cilja zabija strijela ispaljena iz luka Sveznajućeg prije toliko vremena da ga ne možemo pojmiti ni obujmiti, iscijeđen i zgnječen predajem život na oltar pravde, kad mi se odjednom obrate Glasovi, nazivajući me Mighty Oneom i Brotherom. Još nije gotovo, ne budi naivan i lud, ovo je bila tek audicija, sad idemo zajedno u Svemir, u trinaesti nivo, za koji nitko unaprijed ne zna i ne smije znati, jer bi obećanje o borbi u Svemiru pomutilo mozak i usporilo reflekse svih onih koji u nj žele doći, pa bi ih kugle zatrpale. Tebe nisu, o Moćni! Nisu. Kako bi uopće i mogle? Gogo je legenda. Gogo je Žaba. Gogo rješava Svemir, okej, iz druge, ali imao sam 35 života, pa jedan nije bačen, nego žrtvovan za strategiju. Gogo je puka. Igra je odigrana i zato Gogo više ne igra igre. (GP)

18. Doom II: Hell on Earth (1995.)
[106 bodova / 3 glasa]
Postoje neke bazične stvari u gameplayu koje su vječne neovisno o (ne)razvijenosti platforme: nakon što se udubiš u ovu ili onu igru, srce će ti zatitrati čim ugledaš paket prve pomoći bez obzira na to je li paket od 50 ili 500 piksela; krvoločno čudovište će ti uvijek testirati reflekse, bilo ono 2D-palačinka ili trodimenzionalno istesano u dlaku… S druge pak strane, naravno da jako jest bitno ako je neka igra rađena na moćnijem hardveru (te shodno tome i moćnijem engineu) jer to ne omogućuje samo atraktivniju grafiku i animaciju i tome slično, nego i više onoga što je temelj užitka u bilo kojoj igri – a to je interakcija s različitim simbolima, na različite načine! I kao što je po tom pitanju “Doom” pružio osjetno bogatiji doživljaj od “Wolfensteina 3D”, nimalo ne sumnjam ni da u usporedbi s kasnijim first person shooterima “Doom” djeluje kao priprosta smijurija; nimalo ne sumnjam da bih, da sam igrao manje-više bilo koji od milijuna kasnijih FPS-ova, glasao za nj umjesto za “Doom” i “Doom 2” – samo što ih, eto, igrao nisam, kao što nisam igrao ni 99.9% drugih igara koje su se u međuvremenu pojavile jer sam u nekom trenutku u životu s laganim žaljenjem odlučio da ću radije trošiti slobodno vrijeme na neke druge stvari, tješeći samog sebe fantazijom kako ću se, jednog dana kad budem potpuno star i nepokretan, zatvoriti u silos pun droge i nadoknaditi gejmerske zaostatke, bjesomučno drkajući po svim mogućim konzolama sve dok ne otegnem papke! Uglavnom, da skratim priču… Moja igračka nostalgija nema niti ideološku, niti militantnu komponentu. Smatram da se, za razliku od muzike, može dosta objektivno utvrditi da igre u globalu iz godine u godinu postaju sve bolje i bolje; nisam glasao za pubertetsko-adolescentsko-studentske favorite zato što mislim da predstavljaju “bolju prošlost” igara, nego zato što je ta prošlost – jedino što ovaj tudum zna. Jebiga. (TK)

17. Indiana Jones and the Fate of Atlantis (1992.)
[111 bodova / 4 glasa]
Da se razumijemo – tko nije volio Indianu Jonesa, nije volio pustolovine. Zajedno s drugarima s Dugog dola kao klinjo sam bio blagoslovljen gustom šumom nadomak roditeljskog doma, bogatom vjevericama, sljepićima i lijanama u samom srcu metropole. Tada smo živjeli za pustolovine, a Indy nam je, uz Gunise, bio jedan od neupitnih heroja i izvora inspiracije. Kad smo malo odrasli igranje u toj šumi, gradnja kućica u krošnjama i kopanje nenamjenskih podzemnih bunkera su izgubili draž, da bi virtualna pustolovina u potpunosti zamijenila zbiljsku onoga dana kada me Teo, dragi prijatelj iz ulice, nazvao i rekao da mu je tata za rođendan kupio igru “Indiana Jones and the Fate of Atlantis”. Prilici da ne samo gledam Indianu Jonesa, nego da BUDEM ON nije bilo teoretske šanse odoljeti. U to vrijeme nisam, jadan, imao svoj kompjuter, pa nije bilo druge nego otići kod Tea i zajedno s njim upustiti se u avanturu. Igra nas je obuzela od prvog pokretanja, čim je zasvirala ona legendarna tema na špici, a Indy okinuo bičem i popravio obod šešira. Koliko se sjećam, priča je bila u rangu s bilo kojim od Indyjevih filmova, grafika za ono doba sasvim na nivou, a zagonetke koje je valjalo odgonetati bile su čak i prezajebane, toliko da je Teo (par godina mlađi od mene) u jednom trenutku odustao jer smo zapeli na otoku 300 kilometara od Grčke, kada nismo znali kako upotrijebiti neko posebno kamenje, biserje ili štoveć. Dalje sam nastavio sam, do sitnih noćnih sati, i tako i narednih večeri, fenomenalno se zabavljajući i ne mareći pritom što je Teovim starcima možda smetala buka koju smo Indy i ja proizvodili. Iskreno, ne sjećam se kako sam i jesam li uopće došao do kraja, ali znam da sam ovu igru u gejmerskim ćakulama uvijek isticao kad bih rekao kako mi nema do avantura. A kako je u virtualnom, tako je i u pravom svijetu. (PP)

16. Doom (1993.)
[117 bodova / 5 glasova]
Nikad nisam obožavao pucačine. Uz par iznimki. Prvo je došao “Wolfenstein 3D” i svima nam pokazao da pucanje na naciste u (tada vrlo) krutom 3D-prostoru može biti vrlo zabavno i stimulativno, a onda… Godina je 1993. Prijepodne. Frend iz kvarta mi je dao disketu s nečime što MORAM vidjeti. Ubacim ja to oprezno u drive, pokrenem i —- majko mila, šta je ovo? Napadaju me, svuda, iz mraka, aaaaaaaa, mrtav sam već, ajmo opet, i opet, i opet, i opet… Kada sam slijedeći put podignuo pogled, bila je večer. Takvih dana je bilo mnogo. Previše za nabrojati. Taj prvi kontakt neću nikad zaboraviti.  Priču je bolje ne prepričavati (u pucačinama je ionako ona samo isprika za, jel, pucanje):  neki svemirski marinci, čudovišta iz pakla i bijeg iz vojne baze tik do Marsa. “Doom” je bio i ostao kralj svih FPSova (prvotno nazivanih “Doom”-klonovima), trenutak u (igračkoj) povijesti kada je novi žanr ušao na velika vrata i tamo se čvrsto utaborio. Jedan je “Doom”, ostalo su kopije. (LR)

(pisali: Hrvoje Frančeski, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Petar Panjkota, Luka Rukavina)

Goriline naj igre svih vremena: #25-#21

Prosinac 6, 2011


25. The Elder Scrolls III: Morrowind (2002.)
[88 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Ova je klasična Bethesdina igrica kao dobro vino, sve njene najbolje osobine koje sam primijetila već po prvom igranju s vremenom su postale još bitnije za ubrzani životni stil zaposlene osobe/samostalnog roditelja: nedostatak narativne hitnosti, vizualno obilje svijeta, lakoća s kojom se uživljava u igru, pregršti sposobnosti koje se mogu dovježbavati ili zanemarivati, mogućnost odabira između riješavanja misija ili samostalnog lutanja društvom i krajolikom, sloboda dnevnog biranja između hack-and-slash ili komunikacijskog načina igranja – i potpuna nemogućnost mrežnog ili parnog igranja. Ovo je jedna od igrica koje sam najduže igrala, igrica koja mi je s vremenom postala najdraža razonoda, bez žurbe, s punom slobodom igranja bilo s prekidima, bilo u komadu, satima ili po nekoliko desetaka minuta. Ovo je također jedna od najpogodnijih i najljepših igrica za powergaming jer jednostavnom intervencijom dozvoljava utjecaj na niz parametara igre, a također i na putovanje protagonista. (DF)


24. Planescape: Torment (1999.)
[89 bodova / 2 glasa]
Ne budite se svaki dan goli na kocki hladnog mramora mrtvačnice, okruženi dobroćudnim zombijima, dok vam u ušima odzvanja njurganje cinične lebdeće lubanje koja se specijalizirala za nabrajanje tuđih mana. Ništa čudno, “Planescape: Torment” je igra koja se ne viđa svaki dan. Ona je avantura zamaskirana u kožu fantasy RPG-a, smještenog u svijet u kojem nema vilenjaka ni orkova ni trolova ni patuljaka i gdje cilj ne leži u spašavanju svijeta. “Planescape” je prije svega priča o Sigilu, neobičnom gradu vrata u kojem likovi prelaze sa jedne razine postojanja na drugu; gradu kojeg nastanjuju neobični, groteskni, smiješni, zajebani i beskrajno tužni likovi. To je priča o bezimenom, besmrtnom čovjeku koji kreće u potragu za svojim sjećanjima i, naposlijetku, za smrtnošću. To je prvi i jedini interaktivni roman, veliki narativ koji propituje stanje ljudskog duha, okrečući naglavačke temeljne postavke žanra. “Planescape: Torment” je čudan. “Planescape: Torment” je sjajan. Mogao je biti i najsjajniji da njegovi kreatori u kolopletu briljantnih ideja nisu zaboravili osmisliti zabavan, ili bar zanimljiv sustav borbe koji bi igri dao dodatnu taktičku dubinu: ukoliko želite srušiti Plejnskejp, lako ga možete srušiti na testu mehanike. No zašto bi ga rušili? Unatoč manama “Planescape: Torment” ostaje jedina igra koja mi je natjerala suze na oči. (HF)


=22. Minesweeper (1989.)
[90 bodova / 2 glasa]
Mislim, smije li se reći da znam svirati gitaru samo zato što i dan danas, nakon godina izbjegavanja šestožičane sjekire, bez problema mogu odsvirati uvodni rif “Smoke On The Water”? Ne samo to, a gdje su “Come As You Are” i “The Man Who Sold the World”? Rasturim i “Driver 8”, nema frke. Dobro, dobro, ova posljednja možda i ulazi u zahtjevniju lektiru za kužere, dok su ostale klasični primjeri onoga što znaju ama baš apsolutno svi i tvoj djed i blagajnica u Konzumu, baš kao što je i u svijetu igara legendarni “Minesweeper”, ako nisam gadno promašio metu. Nisam si mogao dozvoliti da jedan Gorilin izbor prođe bez mene, makar nemao ni osnovnog pojma o pojmu, pa sam se – spuštajući se svojom ljestvicom s prvog mjesta do desetog – očešao o neke classic-rock monumente i pankerske diverzije, od kojih ni jedni ni druge nemaju prave poveznice s pretpostavljenom većinom rezultata. Jebiga, prijatelji, dok ste se vi zabavljali strategijama, pucačinama, menadžerima, ne-znam-niti-toliko-da-mogu-uvjerljivo-nabrajati-ostale-varijante varijantama, ja sam se (osim u jednom svijetlo-mračnom periodu) igrao vani, na ulici, s curama, prvi na terenu, prvi na refrenu. Mudrih analiza, lucidnih sinteza, visprenih analogija i instinktivnih paralela ovaj put nemam – “Minesweeper” mi je koristio samo kao društvo preslušavanja novih albuma, kad živih ljudi nije bilo u blizini. Novih je albuma uvijek bilo dovoljno, pa se i “Minesweeper” igrao prilično često. A, po nekoj logici, samo se zanimljive igre igraju često. (GP)


=22. Mass Effect 2 (2010.)
[90 bodova / 2 glasa]
Kao što je Blaž rekao prije neki dan, ova igra ne zahtijeva skill, i to je istina. Zahtijeva samo sakupljanje skillova koji omogućuju šetnjicu kroz sjajno ispričanu priču i priliku da se nadmeno kurčite razbacivanjem i čerečenjem neprijatelja, a ako vam biotičke snage nisu dovoljne i – kojim pucnjem. BioWare je s “Mass Effect” serijalom odabrao najbolje elemente iz svjetova RPG-a i pucačina, a na kraju isporučio fino ispolirani i fenomenalan nastavak moderne svemirske sapunice za geekove koji i dalje sanjaju da će postati Jedi vitezovi. A za sanjarenje ionako ne treba bogznakakav skill. (TB)


21. Baldur’s Gate II (2000.)
[92 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
“Baldur’s Gate 2: Shadows of Amn” je najbolja igra koju sam zaigrao u svom životu. Svaki put kada krenem ljudima objašnjavati koliko volim ovaj izometrijski RPG, taj dragulj u teškoj i blještavoj kruni nikad prežaljenog studija Black Isle, shvatim kako mi riječi bježe i skrivaju se, kao da su drowovi iz najtamnijih zakutaka Faeruna. BG2 vas u svojih 40 sati gameplaya vodi na fizičko i metafizičko putovanje na kojem ćete mačevima, sjekirama, strijelama, magičnim projektilima i čarolijama različitih proizvođača redom klati kosture, pauke, vampire, beholdere, vilenjake, ljude, licheve i smrdljive, odvratne, stoput proklete mind flayere kojima je ideja dobrog obroka sisanje svijesti iz mozgova bipedalnih humanoida. Putovanje je to čiji cilj kroz igru polako postaje jasan – povratiti vlasništvo nad komadom vlastite duše, odnosno vratiti ljudskost (ili patuljkost, ili vilenjakost, ili poluorkost, ili… ma kužite već) kroz pobjedu nad opakim čarobnjakom Jonom Irenicusom u najdubljim dubinama pakla. BG2 je raznovrstan, duhovit, prekrasno dizajniran i napučen osebujnim likovima, on nudi slobodu lišenu dosadnog grajndanja sa dovoljno strukture potrebne za koncizno pričanje priče – a ono što ga ponajviše razdvaja od sličnih igara, prije svega od “Planescapea”, “Arcanuma”, “Icewind Dalea” i “Fallouta”, je fantastičan sustav borbe kojeg ni jedna igra prije i poslije nije uspjela nadmašiti. Gotovo svaki fajt predstavlja izazov, pred igrača postavlja nove zagonetke, tjera ga da osmišljava nove taktike i misli izvan kutije, kako bi to Ameri rekli. Pobjede nad lichem Kangaxxom, srebrnim zmajem Adalonom i Jonom Irenicusom na kraju igre natjerat će vas da podignete ruke u zrak kao da ste upravo zabili pobjedonosni koš u sedmoj utakmici NBA finala. BG2 je igra koja nagrađuje igrača na više razina; kroz zanimljivu priču, kroz interakciju s likovima i svijetom, kroz humor i kroz taktiku. BG2 je jedina igra za koju to mogu reći. I zato je najbolja, bar za mene. (HF)

(pisali: Derza Fanistori, Hrvoje Frančeski, Tomislav Biškup, Goran Pavlov)

Goriline naj igre svih vremena: #59-#51

Prosinac 6, 2011

59. Fahrenheit a.k.a. Indigo Prophecy (2005.) [12 bodova / 2 glasa]
58. SoulCalibur (1998.) [17 bodova / 2 glasa]
57. Bruce Lee (1984.) [25 bodova / 2 glasa]
56. Sim City 2000 (1994.) [27 bodova / 2 glasa]
55. International Karate (1986.) [32 boda / 2 glasa]
54. Grand Theft Auto IV (2008.) [33 boda / 2 glasa]
53. Mortal Kombat (1992.) [36 bodova / 2 glasa]
52. Resident Evil 5 (2009.) [36 bodova / 2 glasa]
51. Rayman 3: Hoodlum Havoc (2003.) [40 bodova / 2 glasa]

Goriline naj igre svih vremena: #30-#26

Prosinac 5, 2011

30. Fifa 99 (1998.)
[78 bodova / 2 glasa]
Nisam zapravo siguran je li moj prvi, očaravajući kontakt sa svijetom nogometnih simulacija započeo s ovom igrom ili njenom godinu dana starijom inačicom, ali to nije ni previše bitno. Nogomet me nekada nije uopće zanimao. Gledao sam utakmice reprezentacije, to da, a i poneki derbi bi me znao zainteresirati i znao sam većinu pravila, baš kao svaki pravi samosvjesni muškarac, ali nisam imao pojma gdje igra koji igrač, je li u određenoj sezoni jači Manchester United ili Milan i ljudi s kojima sam se družio, baš kao ni ja, nisu ustvari imali pojma o nogometu. Vatreni su ’98. bili treći na svijetu, ali to nije bio okidač. Gamba mi je doturio ovu igru (ili devestosmicu, jel), ali ni to nije bio okidač. Brat je počeo, iz meni nepoznatih razloga, govoriti o nogometu i pratiti transfere, no, eto, čak ni to nije bio okidač iako sam s njime provodio više vremena nego s prijateljima ili djevojkom. Kada malo razmislim, ne mogu se sjetiti okidača, a čim ga se ne mogu sjetiti to vjerojatno znači da ga nije ni bilo. Ili, preciznije, sve su to bili okidači, situacije koje su u meni, vrlo podmuklo, pripremale teren da nogomet počnem doživljavati kao nešto zanimljivo. I dalje su mi virtualne nogometne simulacije zanimljivije od pravih tekmi, a «Fifa» je važna jer je baš ona pokrenula čitavu stvar. Obožavao sam uklizati golmanu, bez prijeke potrebe, sasvim nesportski, i onda ostatak utakmice igrati s deset igrača. Obožavao sam izvoditi slobodne udarce i još vrlo živo pamtim one strelice pomoću kojih si ga mogao metnuti u rašlje i s trideset pet metara, i to čak i ako nisi bio previše skoncentriran. Divota. Ipak, ono što mi je najviše ostalo u sjećanju jest ingeniozna rečenica jednog od komentatora (da mi život ovisi o tome mislim da bih se još uvijek mogao sjetiti imena komentatorskog dvojca) koju i dan danas izgovaram u prilikama koje nemaju baš nikakve veze s nogometom. „He’s got great football brain, this fellow!“ Koje zlato! Da, često to izgovorim, ponekada i u posve neprikladnim prilikama, a ako me ljudi pogledaju u čudu i ništa im nije jasno, znam barem da sam ja kraj devedesetih proživio veselije od njih. Jedan-nula. Za mene. (AŠ)

29. The Need for Speed (1994.)
[79 bodova / 2 glasa]
Nikad nisam kužio fiziku, zapravo mi je toliko bizarna da je ponekad doživljavam kao neku vudu-magiju (kako je moguće da baciš komad željeza u vodu i on potone, a onda uzmeš komad iste količine istog željeza ali s jedino razlikom da ga oblikuješ kao brod, i on onda odjednom – pluta po površini?!? TO NEMA NIKAKVOG SMISLA), tako da sam u školi prespavao neke lekcije iz fizike pa ih nadoknađivao kod kuće na kompjuteru. Bila je recimo jedna motoristička igrica na komodorcu, zvala se «Speed King», igrao sam je samo zato što je u to doba bila popularna među mojom tadašnjom gejmerskom ekipu u Ražancu, ali sam pritom i naučio jednu bitnu lekciju iz fizike: što brže ulijećeš u krivinu, teže ćeš je savladati!!! I okej, kod «Speed Kinga» sam imao dojam da se spizdim u krivinama tek kad se ubacim u neku ljutu stopedesetu brzinu, to sam mogao još nekako podnijeti, no «Need for Speed» me stvarno brutalno demoralizirao sa svojim realističn(ij)im povinjavanjem zakonima inercije – ono, jedva da bih ubacio u neku brzinu u kojoj sam se osjećao minimalno jebački, i eto ti ga vraže, manje od kilometra kasnije bih se odmah, redovito, bez iznimke, zabio u neko govno sa strane! Jebo aute, jebo fiziku, to su sve nečiste sile. (TK)

28. Baldur’s Gate (1998.)
[82 boda / 2 glasa]
Prva BioWareova bazirana na Infinity engineu, a zahvaljujući kojoj sam se nepovratno zaljubila u CRPG igrice. Slučaj je htio da naletim na «Baldur’s Gate» nakon čitanja Dragonlancea, u kojem me Raistlinova tragedija potresla dublje nego što bih, kao žutokljunac, bila voljna priznati. U tom duhovnom okružju moje prvo igranje «Baldur’s Gatea» trajalo je četiri dana – bez spavanja, bez kuhanja, bez odlazaka na predavanja; četiri dana igranja za stotine sati gameplaya. Nakon ta četiri dana vratila sam se životu, i od petoga dana igrala je ponovo – polako, s novim likom, druge rase, druge klase, ispravnog alignmenta. (DF)

27. Fallout (1997.)
[83 boda / 3 glasa]
Dvije stvari vezane uz Fallout ostale su mi u sjećanju više od ičega. Prva je izuzetna zabava s razornim oružjima u kombinaciji s Bloody Mess perkom, opcionalnom karakteristikom lika koja osigurava da svi oko vas umiru na najgore moguće načine. Budući da sam igrao kao lik velike sreće, vrlo rano u igri naišao sam na srušeni leteći tanjur unutar kojeg sam pronašao krasni mali dezintegrator vrijedan poveću svoticu čepova (primarno sredstvo plaćanja u svijetu poharanom nuklearnim ratom). Zadržao sam ga, jedan pogodak bio je dovoljan da instantno sprži većinu neprijatelja uz uhu tako ugodan “ZZZAP!” zvučni efekt. Kasniji favorit predstavljale su energetske puške nakon čijeg bi djelovanja na tlu ostala samo amorfna masa rastaljenog tkiva, fini postapokaliptični nadomjestak za sirni fondue. A druga stvar se odazivala na ime Dogmeat. Možda “Fallout” i nije bila prva igra u kojoj sam imao kućnog ljubimca, ali s ovim paščetom sam ostvario posebnu emotivnu vezu; bio je tako dirljivo požrtvovan! Uskoro sam više vremena provodio postavljajući se tako da mu blokiram pristup do jačih čudovišta (“Dogmeat, NE napadati supermutan… A u kurac”), nego pazeći na vlastitu kožu; nakon nebrojenih reloadanja odlučio sam da je taljenje protivnika ipak moja prava ljubav, a požrtvovanost samo druga riječ za glupost. Rijetka umješnost u spajanju malih, osobnih trenutaka s urnebesnom akcijom, slobodom istraživanja širokih prostranstava te priličnodobrom pričom – dala je “Falloutu” dugovječnost koju isključivo oslanjanje na retrofuturistički šarm ne bi moglo obezbijediti. I dok je danas žanr zapadnjačkog RPG-a vjerojatno popularniji nego ikad, prije četrnaest godina godina put prema novom Rajskom vrtu vodio je preko samo jedne ozračene pustinje. Počnite skupljati čepove boca na vrijeme. (OL)

26. Fallout 2 (1998.)
[84 boda / 2 glasa]
Sarkazam, cinizam, pop-reference i debeli komadi crnog humora sačinjavali su salatu pop-kulture kasnih 90-ih. Umovi ljudi poput Thoma Yorkea i Quentina Tarantina hranili su nas tim jedinstvenim pogledom na svijet, pogledom koji je golom oku otkrivao kako je nasilje istovremeno krvavo, odvratno i smiješno, kako su ljudi postali karikature i kako su se moral i običaji odavno okrenuli naglavačke. “Fallout 2” se savršeno uklopio u niz nenadmašnih djela pop-kulture koja su na nov način opisivala tu prokletu atmosferu pre-milenijske tenzije. Nasilje, crni humor, cinizam i pop-reference činile su meso koje se obavilo oko kostura ove igre, oko postapokaliptičnog svijeta u kojem je cilj spasiti jedno malo, izolirano pleme od konačne propasti pronalaskom GECK-a, naprave koja bi trebala nuklearnu pustinju Amerike pretvoriti u raj na zemlji. Vaš lik možda je opterećen mesijanskom zadaćom, ali spasenje ne mora uvijek doći u liku bezgrešnog čovjeka okićenog trnovom krunom. Dapače, kroz svijet “Fallout” dvojke zabavnije je kročiti kao primitivna seljačina, brza na obaraču, sklona golemim količinama alkohola i kurvama iz prljavih bordela. Bez obzira kakvog lika stvorili, bez obzira koje ciljeve izabrali, očekujte da ćete na putu prema spasenju raznijeti nekoliko glava, susresti likove iz “Letećeg cirkusa Montya Phytona”, zaigrati šah s mutiranim škorpionom, izliječiti dvoglavu kravu i zabaviti se kao nikad prije, urlajući od smijeha dok vam se pred očima raspliće priča koja otkriva na kakav su sve izopačen, nakaradan i ciničan način ljudi s kraja devedesetih godina 20. stoljeća vidjeli budućnost ljudske rase. (HF)

(pisali: Andrija Škare, Tonći Kožul, Derza Fanistori, Oto Lukša, Hrvoje Frančeski)

GEJMZ PIPL PLEJ

Prosinac 5, 2011

Na Ruralnoj gorili tijekom idućih 5-6 dana pratite: top 30 naj igara ikada!!!

I to po izboru čak devetnaest ljudi! Konkretno, radi se o slijedećim imenima: Tomislav Biškup, Darko Cvetek, Ivan Debelić, Derza Fanistori, Hrvoje Frančeski, Ivo Hilje, Matej Ivušić, Andrija Juric, Mate Juric, Tonći Kožul, Oto Lukša, Bojan Mandić, Hrvoje Mitić, Petar Panjkota, Goran Pavlov, Nikola Prtenjača, Luka Rukavina, Jelena Svilar i Andrija Škare.

Veliko hvala svima koji su glasali, i još veće hvala svima koji su pisali crtice!

Svaki dan ću izlistati po pet komada, prva tura slijedi predvečer/navečer kad dobijem jednu i napišem jednu crticu. 🙂 Usput ću izlistati i sve igre koje su dobile više od jednog glasa.

Upozorenje: nije glasalo baš puno ozbiljnih gejmera, biračko tijelo je sastavljeno uglavnom od ljudi koji su se prisjećali klasika svoje mladosti, tako da je lista jako najntiz-centrična i jako PC-centrična…

No dobro, sve u svoje vrijeme – vidimo se opet navečer!