Archive for Veljača 2015.

Gorilini naj albumi 2014: #5-#1

Veljača 5, 2015

05-d_angelo_and_the_vanguard

5. D’Angelo and the Vanguard – Black Messiah
[803 boda / 5 glasova]
Nema potrebe opisivati “Black Messiah” album. Dovoljno je pogledati i čuti D’Angela i the Vanguard na Saturday Night Live showu prije par dana. U te dvije pjesme – “The Charade” i “Really Love” – sažeto je apsolutno sve o čemu govori album: Black Messiah nije jedan čovjek, Black Messiah to smo svi mi. Mi smo Eric Garner, #blacklivesmatter, Michael Brown, Robert Johnson, Trayvon Martin, Prince, Sly Stone, Curtis Mayfied, Marvin Gaye, John Coltrane, Quincy Jones, Questlove, Joshua DeAndre, D’Angelo. Hallelujah. (BM)

04-future_islands

4. Future Islands – Singles
[827 bodova / 7 glasova]
Moram priznat da mi nije bilo drago što sam dobio da napišem svoje mišljenje o ovom albumu. Pleso sam na njega (dok niko nije gledo), ležo i odmaro, vozio bicikli, treniro, šetao i svaki put bi uživo. Kroz glavu bi mi prolazili filmovi (“Mystery Train”), igrice (“Max Payne”) i knjiga “Mjesečeva palača” ali kad sam trebo nešto napisati nisam znao šta i zato bi volio da je to uradio neko drugi. Slično se osjećam i kad su rastanci u pitanju, svi očekuju da kažeš nešto pametno a ja tup, da ne kažem glup. Ko kad sam u školi znao napravit neku glupost, normalno da bi me uhvatili, pa obavijestili starce a oni me onda pitali “Zašto?” Ja bi se samo nasmijo. Mislim da sam tad bio pametniji i vjerojatno bi bolje objasnio razlog zašto sam ovaj album stavio na prvo mjesto al zato sad dobivam manje batina. (ID)

03-kreso_i_zuvi

3. Krešo i Žuvi – Brokva
[856 bodova / 5 glasova]
Ne znam kako je bilo prije (uvijek sve zaboravim) al sad se sve vrti oko love, hoću reći cijene i kvalitete. Svake godine bombardiraju nas sa sve više i više proizvoda da ne znaš šta bi uzeo. iPhone, samsung ili HTC koja je razlika, dal uzet novi model ili stari, a best buy nam kaže najbolji omjer cjene i kvalitete (kuna i pol za željezo, pedeset lipa za bocu, nula lipa po tekstu). Ni sport više nije ko prije, ako nema para nema ni velikih rezultata pa ni zarade. Nema iznenađenja. Jedino kultura još zna iznenadit, ona još uvijek daje priliku da s malo para na kulturan način razbiješ mastodonte. Krešo i Žuvi su s “Brokvom” zakucali, tako dominantnog dueta nije bilo još od vremena Kobea i Shaquillea. (ID)

02-sun_kil_moon

2. Sun Kil Moon – Benji
[1068 bodova / 9 glasova]
Odnedavno staloženi 48-godišnji gospodin, Mark Kozelek je prije nepune dvije godine pjevao kako “at the age of 46 I’m still one fucked-up little kid who can not figure anything out, who has my fears and my doubts.” Danas, nakon karijerne prekretnice u vidu albuma “Benji”, odnosno njegove narativne gustoće, jasno je kako se iza natmurenog suočavanja s nestankom najboljih godina čak i iz oštrog retrovizora nalazilo postepeno prihvaćanje druge vrste. Mark nipošto nije shvatio sve, ali si je vjerojatno napokon priznao nešto što je prilično teško podnijeti i opravdao si postojanje svih tih strahova i dvojbi – jednostavno, čini se kako nikad neće imati svoju djecu. Pa kad si je skrušeno osvijestio kako obiteljsko stablo osobno ipak neće širiti novim granama, odlučio ga je presaditi na plodno tlo minucioznog dnevničenja svakodnevnih životnih situacija, te ga melodijsko-tematskim freestyleom, isprva kultiviranim na dvama suradničkim albumima iz 2013. godine, nanovo prepričati ne od početka do kraja, nego skakućući i zahvaćajući gdjegod ga makar nakratko usmjere neprestano aktivne misaone asocijacije. Otud ta toplina i poštovanje, ali i pomalo opsesivno bilježenje sudbina svih tih roditelja, rodica, ujaka, djedova i prijatelja koje se na “Benji” isprepliću u mrežu na kojoj, neovisno o bremenitom sadržaju, mogu ugodno počinuti podudarne misli svakog slušatelja. Pogotovo ovoga koji se ne može prisjetiti kada je mami posljednji put rekao da je voli – ocu vjerojatno nikad – a istovremeno mu postaje sve izglednije kako je nikad neće razveseliti onim što bi najviše voljela.

Ali, nije valjda da se i svi ovi brojni novi zaludjeli fanovi bore s mogućnošću kako svoje majke neće učiniti bakama? Otkud ovo općenarodno prihvaćanje čovjeka koji najljepše albume snima već više od dvadeset godina, s time da je samo pod imenom Sun Kil Moon od 2003. naovamo snimio sigurno tri još divnija – 1. “April” 2. “Ghosts of the Great Highway” 3. “Admiral Fell Promises” – a bome se ni “Among the Leaves” neće prešutno pomiriti s gubljenjem svoje pozicije, različite suradnje potpisane Markovim osobnim imenom da i ne spominjem? Je li moguće da se upornom strpljivošću ipak može pobijediti, čime se ovdje uopće ne referiram na srcu mi itekako milo nadmašivanje također mi dragih The War On Drugs na ovoj ljestvici bloga koji zajedno s Tonćijem nazivam svojim, nego na potvrdu ispravnosti vlastitoga instinktivnog izbora? Vrlo sam sličnu zbunjenost doživio prošlogodišnjim paralelnim slavljenjem još jednoga osobnog heroja, Richarda Linklatera, koji je svojim “Boyhood” zaista snimio prekrasan film, ali barem ih je pet njegovih prijašnjih – “Dazed and Confused”, trilogija, “School of Rock” – također bilo najdivnije na svijetu pa Oscarima nisu mogli ni primirisati. Ni Mark ni Rick svoje metode i stilove aktualnim radovima nipošto nisu ni pokušali približiti srednjem ukusu šire javnosti, ako su ga, za razliku od mene, uopće i bili u stanju identificirati. Čak bi se moglo reći kako su ih zapravo radikalizirali, vrlo običnu, čestu i neizbježnu temu – ukratko: život – uobličivši kako njihove umjetnosti nisu prečesto ni pokušavale ni uspijevale. No, tamo gdje “Boyhood” nakon gledanja recipijenta ostavlja ispunjenim i optimističnim, “Benji” mu ne dopušta zaboraviti kako u životu prave pobjede ipak ne postoje. Stari dobri Mark, koliko god on to želio, od sebe i svoje mrgodnosti ne može pobjeći. (GP)

01-(the)_lesser_men

1. (The) Lesser Men – Vacation Freeze
[1407 bodova / 6 glasova]
“Started with a smile…” nisu stihovi kojima započinje debi zagrebačkih (The) Lesser Men – koji nam je „omogućio“ (samotaknastavi!) Matija Habijanec putem svoje etikete Noisy Night – no osmijehom svakako započinje prvo, pa i svako naredno preslušavanje ovog glazbenog dragulja. Osmijehom varljivim, ali postojanim – naime, promatram li stvari subjektivno, jest zgriješio, no objektivno i nije kardinalno pogriješio momak s muzika.hr-a kojeg uvodna “Friendly Fires” podsjeća na Foo Fighterse. Energičan i pršteći rawknraul početak albuma bio mi je, na prvu, već sam po sebi ugodno  iznenađenje, no naveo me i na pogrešnu pomisao da je “Vacation Freeze” ponajprije visokokvalitetna ipodjednako kalorična posveta američkom nezavisnom, college rock zvuku 1980-ih i ranih 90-ih.

Protiv toga ne bih imao apsolutno ništa, i vjerujem da bih u “Vacation Freezeu” podjednako uživao… no bi li me podjednako i osvojio? Jer, svjesno ili nehotice (manje je bitno) Lesser mladići su se zvukom, pjesmama, onim nečim – ne prekidajući poveznicu s pustom Amerikom, koju nesumnjivo vole– u mojim ušima približili zvuku australskog i novozelandskog indie-rocka istih prošlih (bez)vremena, sunčevim zrakama prošaranom i kad je ozbiljan i mračan. Okej, možda je samo stvar u meni, koji „ganjam“ jangle The Batsa u “Zidu” Nežnih Dalibora, no što ću kad u nizu stvari s “Vacation Freezea” –”(Stay a Little) Longer”, “The Aftermath of Passing Times”, “Summer’s Back (to Haunt Us)”, “Hold on ‘Till I Scream”… – ćutim šmek Go-Betweensa, pa me i cjelokupni doživljaj albuma  „vuče“ na tu stranu Pacifika. Opet, za jednu “Time You Should Know” bi all-you-can-eat roštiljske bakanalije iskeširala imaginarna angloamerička supergrupa sastavljena od članova Buffalo Toma i The La’s. No, asocijacijama unatoč, zvuk (The) Lesser Mena i njihova “Vacation Freezea” nije sastavljen od retro-posveta i klišeja – upravo suprotno, nalazeći sasvim razumljivu inspiraciju u svemu što vole u glazbi (pri čemu dopuštam i da je moja procjena u potpunosti „promašen fudbal“… nebitno), dečki su stvorili jedinstven, samo njihov zvuk, koji nose istodobno čvrst i zaigran ritam te zveckave gitare kojima ni „režanje“ nije strano, no nikad nije samo sebi svrha. Konačno, za cjelovit apstraktni doživljaj o tome kako zvuče (The) Lesser Men valja spomenuti i virtuozne bekvokale. Nisu oni ovdje slučajno (ili zato što su životna suputnica odnosno stari frend i kolega sa scene) niti je njihova funkcija prateća – oni pjesme na “Vacation Freezeu” „podižu“, čine ih pjevnijim, prijemčivijim… potpuni(ji)m, i njihov su neizostavan dio. Živjeli bekvokalisti!

“Vacation Freeze” nije „zaokružen“ i uspio samo po pitanju zvuka – da je tako, ne bi ni izbliza bio „bomba“ kakva jest. On je i tematski koherentna cjelina – pomno osmišljenog, no ni na trenutak isforsiranog tijeka, u kojoj je sve na svom mjestu i nijedna pjesma nije suvišna. „Priča priču“ o životu koji je „šaka suza, vrića smija“, u kojem vrijeme uvijek teče prebrzo (čak i kada sekunda traje kao vječnost), u kojem trenuci, iskustva i osjećaji koje stalno ganjamo – kad ih konačno sustignemo – uglavnom prolaze „nedoživljeno“ i neproživljeno. Priča o stalnom odrastanju i sazrijevanju od samih naših početaka – tijekom kojeg se, nakon koraka naprijed, nerijetko vraćamo dva unatrag – o našoj percepciji svijeta i ljudi oko nas, našem doživljaju nas samih i potrebi za pogledom, riječju i dodirom, zajedništvom i ljubavlju koja ne jenjava usprkos razočaranjima koja doživljavamo od prvih imalo svjesnih trenutaka izvan mamamamamamamamamamamamamamamame. Možda smo zbog toga pomalo glupi i slabo učimo na prethodnim iskustvima, no upornost u toj potrazi ulijeva i nadu. A nade na “Vacation Freezeu” ne nedostaje.

Ako vam prethodnih par rečenica i zvuči pomalo „proljevasto“, prisjetite se da se većina rokenrol albuma – dobrih, loših, zlih i najboljih – bavi upravo spomenutim temama. Ukoliko ni to ne pomogne, zanemarite prethodni odlomak i vodite se činjenicom da biste u paralelnom svemiru – u kojem bi se čitav taj isti paralelni svemir coelhovski tvrdoglavo urotio da se dogodi prava, zavrijeđena stvar – o Lesser Menima i “Vacation Freezeu” već čitali hvalospjeve u Uncutovima i Pičforcima svih vrsta i agendi. U svemiru smo u kojem jesmo, a i pitanje je bi li (The) Lesser Men toliku pozornost i htjeli, jer nema sumnje da rade to što rade, i kako rade, prije svega zbog – glazbe same. Upravo je zbog toga “Vacation Freeze” plod ljubavi, i album godine. Pa i hrvatski album petnaestljeća. Vužgite, muži(kaši)! (MŽ)

(pisali: Bojan Mandić, Ivan Debelić, Goran Pavlov, Matko Žurić)

Gorilini naj albumi 2014: #74-#51

Veljača 5, 2015

74-lee_ann_womack

74. Lee Ann Womack – The Way I’m Livin’ [104 boda / 1 glas]
73. Champs – Down Like Gold [105 bodova / 2 glasa]
72. Pridjevi – Pridjevi [105 bodova / 3 glasa]
71. Aphex Twin – Syro [110 bodova / 2 glasa]
70. Beck – Morning Phase [118 bodova / 2 glasa]
69. Chet Faker – Built on Glass [118 bodova / 3 glasa]
68. Seven That Spells – The Death and Resurrection of Krautrock: IO [125 bodova / 3 glasa]
67. St. Vincent – St. Vincent [130 bodova / 3 glasa]
66. Angel Olsen – Burn Your Fire for No Witness [131 bod / 3 glasa]
65. Tweedy – Sukierae [141 bod / 4 glasa]
64. Krankšvester – Krankšvester III [146 bodova / 2 glasa]
58. First Aid Kit – Stay Gold / Gruff Rhys – American Interior / Manic Street Preachers – Futurology / Teleman – Breakfast / Tonči & Madre Badessa – Panika / Twerps – Underplay EP [150 bodova / 1 glas]
57. Mac DeMarco – Salad Days [150 bodova / 2 glasa]
56. Alvvays – Alvvays [167 bodova / 3 glasa]
55. Real Estate – Atlas [169 bodova / 4 glasa]
54. clipping. – CLPPNG [175 bodova / 2 glasa]
53. Andy Stott – Faith in Strangers [181 bod / 4 glasa]
52. Dolly Parton – Blue Smoke [186 bodova / 1 glas]
51. Leonard Cohen – Popular Problems [188 bodova / 1 glas]

Oko svoje osi

Veljača 5, 2015

Nakon njihova izuzetno dojmljivoga prošloljetnog nastupa na šibenskom festivalu SuperUho, slow-rock titani Earth u mojem su se slušateljskom univerzumu bez većih problema pozicionirali kao prilično prihvatljiva i potencijalno dodatno inspirativna varijanta onih muzika koje načelno doživljavam neprihvatljivima. Štoviše, ne baš pretjerano udaljeni od pojedinih rukavaca sporijeg odmotavanja kakvo osobno volim – samo bez vokala, što mi oduvijek predstavlja ključnu razliku i prepreku – Earth su mi nakon te svirke i nešto ranijeg prepuštanja albumima blizancima ‘Angels Of Darkness, Demons Of Light’ još jednom bili potvrdili kako pouzdanom Dražu uvijek mogu vjerovati u preporukama melankolične meditacije bilo kojeg kova, zbog čega sam bend odlučio pozornije pratiti, veći dio povratkom unatrag po diskografiji, a onaj manji nadolazećim albumima od kojih je najfriškiji, lanjski ‘Primitive And Deadly’, na svojoj promotivnoj turneji sinoć, 3. veljače, bend doveo i do prilično ispunjene Močvare. Njegov čujan zaokret/povratak metalskim legurama, koje se, naravno, slijevaju strpljivošću i razornošću lave, sam mi po sebi nije pretjerano zasmetao – nisam baš toliki indie mekušac! – ali cjelokupna sinoćnja atmosfera i način kojim su njegove stoičke kompozicije izvođene koncertu ipak nisu dopustili nadmašivanje onoga šibenskog.

Naime, bendu s razmjerno sitnim brojem varijacija temeljne strukture svojih pjesama, koji k tome svojim doomorom – doomor, kovanica na tragu legendarnog Velimirova termina sporor, za onu nišu azijskih horora u kojima se najčešće ništa ne dešava do nekoliko brutalnih skerova, a ujedno inspirirana i imenom benda Umor – znatno više odgovara privatnom prepuštanju u horizontali negoli skupnom doživljaju žive svirke, okolnosti u kojima nastupa svakako više doprinose nego bendovima više orijentiranima na pjesme, a ne na atmosferu. Slušajući ih u Šibeniku, na otvorenom, uz blagu bavu tople ljetne noći i bez briga za sutrašnje obaveze, pogotovo s nešto više udjela youngovske post-‘Dead Man’ country-droneaže u repertoaru, Earth su zvučali kao sila koja pokreće sve na ovom svijetu, samo se u tom trenutku nalazi u trenutku hipnotizirajućeg mirovanja. Sinoć, promjena ambijenta u klasičan rokerski klub, prostor s logičnim manjkom ponude načina na koji se koncertu može predati, te limitiranje prerijske širine u korist strpljivog sabijanja notne zapremine prema uskim ekstazama, neizbježno su ukazale na to koliko je ova specifična čvrstoća grupe zapravo ujedno i krhka. Ne žalim se na trajanje pjesama od barem 8+ minuta – da su dvostruko kraće bile bi dvostruko manje zanimljive – ali trajanje koncerta od sat i pol, uz u kontekstu tečnosti potpuno nepotreban bis, bilo je za nijansu pretjerano.

Spomenuta krhkost najviše se i razotkrila tijekom bisa, izostankom vokala u ‘From The Zodiacal Light’, pjesmi koju inače na albumu pjeva Rabia Shaheen Qazi iz grupe Rose Windows, koju je prošlog ljeta promotorska slučajnost spojila na festivalski lajnap, pa je bila u prilici pripomoći Earthu u razbijanju eventualno monotonog ritma koncerta. Što je učinila tako da je taj ritam zapravo izgradila, omogućivši nešto dobrodošle amplitude razvoju svirke, momentalni vrhunac i poziciju s koje se posljedično bend može ugodno spuštati natrag u udolinu. Koristeći mikrofon samo za obraćanje publici, logično da je Dylan Carlson sinoć ni na koji način nije ni pokušao zamijeniti, ali bilo bi lijepo da postoji opcija kojom bi vokalne dionice tamo gdje postoje – još i ‘There Is A Serpent Coming’ i ‘Rooks Across The Gates’ – nekako bile nadomještene. Nikad nisam mislio da će mi jednog dana osjetno nedostajati Mark Lanegan, ali svašta je moguće. Znam da je nominalno instrumentalnom sastavu priglupo prigovarati na manjku vokalnih melodija, ali prilično sam siguran da je broj od čak tri pjevane pjesme od njih pet ukupno na aktualnom albumu rezultat Dylanova osjećaja kako se žanrovi u kojima lelulaju mogu primjereno obogatiti i sitnim širenjem zvučne ponude. Nikakvo pjevanje nisam trebao na, recimo, sinoćnjem vrhuncu ‘The Bees Made Honey In The Lion’s Skull’ – iskreno, da ih Dylan nije uredno najavljivao, vjerojatno ni jednu odsviranu pjesmu ne bih mogao imenovati sa stopostotnom sigurnošću – ali tamo gdje sam ga zapamtio, zaista bi bilo jako dobrodošlo.

Ali, trebam biti pošten i priznati kako je taj novitet u zvuku benda – sinoćnji trojac je uz redovit(ij)u bubnjarku Adrienne Davies na basu dopunio Don McGreevy, na čiji predgrupaški nastup nažalost nisam bio stigao, dok sam petnaestak minuta Black Spirituals preslušao preko volje, jer nije svako drndanje eksperimentiranje, a ni eksperimentiranje te ne čini nužno inovatorom – možda samo pokušaj koji Carlsona trenutačno intrigira, prije negoli kurs okrene još malčice ustranu, ali s finalnim ciljem u nedokučivoj daljini. Kao netko tko bend još uvijek otkriva, i to čini više manje odjednom, ne slijedeći raspored kojim je ova institucija svoje albume objavljivala tijekom višedesetljetne karijere, vjerojatno sam manje sposoban uočiti sve suptilne dorade i nadogradnje kojih se kroz sve to vrijeme svakako nakupilo. Činjenica kako sve to doživljavam monolitnim i čvrsto definiranim pristupom svakako potvrđuje da Dylan Carlson i Earth znaju što rade, zbog čega zatvaranje pokojih vrata kroz koja su sebi pripustili žanrovske strance poput mene ipak trebam doživjeti kao korak u istome smjeru kojim su oni došli do mene, a ja se očešao o njih. Ni u budućnosti ih neću izbjegavati.

Gorilini naj albumi 2014: #10-#6

Veljača 4, 2015

10-toumani_and_sidiki_diabate

10. Toumani Diabaté & Sidiki Diabaté – Toumani & Sidiki
[590 bodova / 2 glasa]
U nekakvoj glazbenoj krizi identiteta 1999. sam nakon pročitane recenzije u Zarezu odlučio kupiti album “New Ancient Strings”. Iskreno, nisam siguran da sam imena izvođača (Toumani Diabaté i Ballaké Sissoko) pročitao naglas sve do 2009. kada sam porađajući recenziju albuma Andrewa Birda  pokušavao usporediti njegovo štipanje violine sa zvukom kojeg Diabaté postiže na tradicionalnom afričkom instrumentu kori. Od kraja devedesetih do danas se ta zelena CD-kutija oduvijek povlačila ponajnižim prašnjavim policama gdje je dijelila mjesto s raznoraznim njukorašima, Biohazardima, Kornovima i ostatkom zapuštene plastike koju sam s godinama počeo skrivati od radoznalih gostiju. Nije da me bilo sram i tog albuma, već jednostavno nisam znao gdje da ga smjestim. S druge strane, siguran sam da se taj album u pravilnim intervalima slušao dovoljno puta i da je zaslužio neko više mjesto. Stvar je u tome što se s tom glazbom nisam mogao poistovjetiti, a i mislio sam da je dovoljno imati jedan album meštra Diabatéa vjerujući da mu svi ostali zvuče slično. Srećom, ta blesava pretpostavka pokazala se više nego krivom nakon što su nam se prošle godine Diabaté i sin predstavili sa zajedničkim albumom o kojemu se moglo čitati na raznoraznim mainstream i indie stranicama, od pot liste pa sve do Uncuta (neš ti ludog raspona). Mislim da od početka ljeta pa sve do danas nije prošao tjedan da se Toumani i Sidiki nisu naši u mojim slušalicama (jebate! ovako dobro to ne bi sročio niti afro-mag Emir Fulurija!), a i onaj “New Ancient Strings” s početka crtice više nije na polici s ostalom zanemarenom bagrom, nego odmah do plejera u dnevnom kako bi ga što prije mogli aktivirati kada treba umiriti bebača ili u meditaciji ispeglati tri tone dječje robice. (DS)
09-swans

9. Swans – To Be Kind
[593 boda / 7 glasova]
Swansi spadaju kategoriju bendova u koje se ljudi kunu do mjere da to može biti dovoljan motiv da njihovu vrijednost poželite negirati ili barem dovesti u pitanje. U vrijeme mojih prvih kontakata s glazbom ovih legendi, potom triju koncerata na čiju duljinu i intenzitet nisam bio nespreman ali nisam lako podnio, negiranje Swansa kao benda vrijednog ičije pažnje gotovo da je bilo inaćenje za dosadu koju su mi nanijeli, kako spomenuti koncerti tako i oni stariji i pametniji koji su se u te kurčeve Swanse kleli.

No ljetos me ždrijebom zapalo pisati o trinaestom albumu njujorških art-rock eksperimentatora u sklopu užasnog potlistinog projekta u kojem smo si međusobno recenzirali najdraže albume prve polovice 2014. Ne znam kada bi me nešto drugo natjeralo da poslušam “To Be Kind” koji mi je ispao ne samo najslušaniji album godine, nego me učlanio u klub onih koji će piliti o tome kako su Swansi, uzevši sve (baš sve) u obzir, možda čak i najbolji bend svih vremena, a “To Be Kind”, uzevši u obzir mišljenje Anthonyja Fantana, možda i njihov najbolji album. (DR)

08-ariel_pink

8. Ariel Pink – Pom Pom
[626 bodova / 4 glasa]
Pom pom je super! KIM FOWLEY AT THE TANNING SALON pom pom je ono što na cheerleadersicama nije primijetio nitko osim tebe Bar-B-Cutie Još uvik zvuči kao da nastupa u haljini i klompama. black stilettos Mikstejp ludilo Don’t believe what you see Four shadows into dimensionless sleep zvuči kao da doma nema usisavač, samo metlu… Mind of a girl lsd u luna parku 1976 NOW IT’S TIME FOR PAIN, THAT’S RIGHT, PENETRATION TIME TONIGHT pomaknut swingerski afterparty koji se dešava nakon premijere crtića Why can’t I write Write the words down right Cause I’m a goth bomb GOTHIC BOMB Ja bih ti pomogao, ali sad sam tek saznao da je to muškarac i da to nije konceptualni album o pomagalu cheerleaderica. And all I wanted was a girlfriend all of my life, But she’s too sexual “Veliki vodič kroz smeđe šećere” – “Prestani gledat porniće!!” LET’S GO TO THE EMOTIONAL OLYMPICS! (BOO!) Zappa se na garage punk gigu pokušava žvalit s dečkima iz Daft Punk al nemre zbog onih njihovih kaciga, bend svira cover Abbe.

WHO IS THIS? – Ovo je Ariel Rosenberg, božje stvorenje koje mi je nebrojeno puta spasilo život, i koje ne mogu vidjeti ni čuti drukčije nego kroz ružičaste naočale, iako postoje oni trenuci skepse kada pomislim kako je ono što sam zamijenila za spermu jednoroga možda samo bljuvotina ocvale B-starlete koja se zagušila istom.

WHO AM I? – I’m sweet, eat raw meat.

WHAT IS THIS? – Ovo je album desetljeća. SEXUAL ATHLETICS FOR THE LUCKY ONES!

Odvratno. 501/501. (DGS)

07-the_war_on_drugs

7. The War on Drugs – Lost in the Dream
[709 bodova / 9 glasova]
Mašta može biti zakon a može biti i sranje! Kad čovjek ne bi mašto jednostavno bi uživo u svježem zraku, toplini Sunca, općenito u prirodi i društvu dragih nam osoba. Uživati u onome što život tog trenutka nudi a ne maštati o nečem što bi moglo biti, kad bi bio na tom mjestu s tom osobom i imao sve što zaslužuješ. Onda se zaneseš misleći da i ti možeš biti jedan od tih, koji ono o čemu maštaju i uspiju ostvarit, pa kad se razbiješ ko Charles Barkley kad je obuko Superman odijelo i skočio s kuće, završiš slomljen ispred TV-a gledajući turske sapunice i slušajući propovjedi starih mudraca kako treba stajat čvrsto s obje noge na tlu. Uvijek postoji onaj ‘ali’, da nema mašte ne bi čovjek dok uživa u prirodi pokušo se natjecati s njom pomoću tehnologije koja je posljedica mašte. Neki komentari su pisali da je ovo tužan album, to ne bih znao. Još ko klinjo sam volio, kad bi slušo neku zakon glazbu, skakati po stanu i pravit se kako sviram gitaru a poslije sam konto kako bi mi umijeće sviranja iste pomoglo u šarmiranju suprotnog spola. Slušajući ovaj album ja, nakon tolko godina, opet počnem maštat kako bi bilo super da znam svirat ko ovi tipovi, kad god bi uvatio slobodnog vremena gitaru u struju i deri. Pajdu sam uhvatio da mi pokaže osnove na akustičnoj, sad je samo pitanje vremena hoću li završit ko Charles il ću ipak uspjet, u svakom slučaju ovaj album zaboravit neću. (ID)

06-withered_hand

6. Withered Hand – New Gods
[721 bod / 2 glasa]
Ne pamtim kada se to zadnji put dogodilo, ali moralo je biti davno. Znate onaj osjećaj kada čujete prvu pjesmu na albumu i ona vas udari ravno u pleksus, obuzme vas, osjećate se kao da se obraća izravno vama, a možda i samo vama, odzvanja vam u glavi što god radili, čujete je kada perete zube i plete vam se pod noge kada se vraćate kući iz večernjeg izlaska. Ne teturate zbog pića, teturate zbog nje. Jedini način na koji je se možete riješiti jest da je slušate, slušate i još malo slušate. Uskoro postane dio vas, integralan, neodvojiv.

Uzbuđenje koje je proizvela miješa se sa strepnjom jer niste sigurni kakve će biti one koje joj slijede. Čuli ste previše promašaja u životu, previše je već puta na početku slutilo na dobro, a na kraju ispalo sranje. I onda krene druga pa treća i tako do jedanaest. I shvatite da ste bilo koju mogli čuti prvu, baš je svejedno, sve su najbolje.

Eto, baš to mi se događalo kada sam slušao divnu „Horseshoe“, a onda i sve ostale pjesme s ovog nevjerojatnog albuma.

Dan Willson je dovitljiv momak, samozatajni i sjebani Škot kojega je vrlo lako zamisliti kao vlastitog brata blizanca iz nekog paralelnog svemira. Njegovu muziku, između ostaloga, krasi i nemali broj mikro-koncepata od kojih su neki samo zabavni, drugi su pametni, a treći će vam se rasvijetliti tek ako u oba njegova albuma uronite bez ikakvog razmišljanja i ne izlazite na površinu dok je i zadnji atom zraka preostao u vašim plućima. Ili još malo dulje. Prvi album se zvao „Good News“, ovaj se zove „New Gods“, a uz to što se imena albuma anagramski podudaraju, riječ je o vrlo sličnoj glazbi koja je sada samo malo napucana studijskim hormonima, malo uljepšana i ušminkana kako bi mogla nesmetano ući u uho i onima koji ne gaje prirodno afinitet za dovitljive momke s gitarama koji su još uz to duhoviti, topli, bistri i bolno dirljivi u svojoj iskrenosti.

Znalo se dogoditi da bendovi na tom putu u poliranje i dotjerivanje vlastitog zvuka više izgube nego dobiju. Ne samo da se znalo dogoditi, nego je to i prilično česta pojava, veće je iznenađenje kada se to ne dogodi, a Dan Willson je imao sreće, umješnosti, znanja ili tko zna čega pa je tu klopku uspješno izbjegao i uspio složiti prekrasan album koji je sasvim on, ali nije ništa manje vi.

Kao jednu od najvećih kvaliteta ovog albuma rado ističem njegovu svevremenost. To je osobina kojoj ne možete težiti (okej, možete, ali nema nikakvog smisla), to se jednostavno dogodi ili se ne dogodi, gotovo bez vašeg utjecaja i sasvim sigurno bez vašeg znanja. Ove pjesme zvuče kao da su oduvijek bile tu, kao da su nešto opće i neodvojivo od svemira, kao kada, reći ću i to, slušate Beatlese pa jednostavno ne možete zamisliti vrijeme u kojem tih pjesama nije bilo. Ne samo zato što ste ih čuli toliko mnogo puta, već zato što su toliko nevjerojatno organske, tako zadivljujuće prirodne da je teško pojmiti da je iza njih ljudski rad, lakše je zamišljati da su jednostavno nastale, tek tako, da su narasle kao stabla ili da su oduvijek bile negdje iznad nas, kao mjesec. (AŠ)

(pisali: Dražen Smaranduj, Davor Rončević, DJ Graziella Spector, Ivan Debelić, Andrija Škare)

Less is more

Veljača 4, 2015

Zajednički promotivni koncert koji su u subotu, 31. siječnja, odsvirali Benchwarmers i (The) Lesser Men – dva itekako prijateljska benda, kolege po diskografskoj kućici Noisy Night te grupe u čijim objema razvojnim linijama stoji nekadašnja zagrebačka neostvarena indie-nada Casual Elvis – osobno ću više negoli po sjajnoj muzici, kakve nipošto nije nedostajalo, pamtiti po izrazito ugodnom i ipak rijetkom ugođaju posebnosti trenutka koji je ovio cijeli događaj. Naravno, svaki je koncert nužno uvijek više od muzike koja se na njemu odsvira, no nema svaki taj potencijal da se jednom naknadno u moru viđenih koncerata istih bendova nepogrešivo izdvoji određenim eksternim elementima, a ne uljuljka se bezbrižno u lijepu kumulativnu memoriju. Osim same prigode, konačne koncertne promocije jednog od najboljih albuma 2013. godine (‘Define Success’ od već udomaćenih favorita Benchwarmersa) te daleko najboljeg albuma 2014. godine (‘Vacation Freeze’ još uvijek svježe vladajućih (The) Lesser Men) – a oba su na vinilu objavljena istog dana prije malo više od dva mjeseca, tada predstavljena na tihom release-partyju u Sheridan’su – mene je najviše razdragao prilično brojan posjet koji mi je omogućio barem se nakratko pretvarati kako lijepa muzika ljude zaista zanima i natjera da do nje pronađu put, a prekrasnu dvoranu MM centra potvrdio kao najbolji koncertni prostor u gradu.

Specifičan oblik dvorane u kojoj se pozornica nalazi na dnu prostora za publiku, bez ikakve barijere, lakoćom ostvaruje ono što prepisivači nedokazanih mitova neuspješno izvode spuštajući se s pozornica drugih koncertnih prostora u publiku, kako bi ostvarili, jel, direktan kontakt, zapravo se tako čineći nevidljivima za 95 posto prisutnih. U MM centru se taj efekt dobije u startu, posebno naglašen ispunjenošću dvorane u kojoj su se nalazili i oni kojima čak i ne znam prezime, a pjesme Benchwarmersa, koji su svirali prvi, naglas pjevali i ljudi kojima ne mogu nabrojati ni pet najdražih boja ni pet najdražih bendova. Dosad sam, na slabije posjećenim svirkama, često znao pomisliti kako je riječ o bendu čije će prekrasnosti zauvijek ostati svjesni samo pripadnici užeg kruga prijatelja i poznanika, zbog čega me shvaćanje da je taj krug, ako ništa drugo, ipak barem nešto širi, vrlo ugodno iznenadilo, pojačavši standardno ekstatičan dojam pjesama kao što su ‘Snarling Commentary’, ‘It’s Not Like’, rjeđe izvođena ‘Here Be Dragons’ ili himna i hitić s nekoliko godina zakašnjenja ‘Sweet Sunshine’.

Iako neizbježno oboljeli od uobičajenih poteškoća hrvatskog benda, koji u skoro pa pune dvije godine od svoje premijere ne odsvira niti polovicu broja nastupa koji prosječno nebitan američki bend odradi prije prvog pomišljanja na prvi demo, Benchwarmers svoj razigrani college-rock sviraju potpuno uigrano, što kompaktnije to opuštenije, pronalazeći nove nijanse pjesama u njihovom sudaranju s raspjevanom publikom. Promoviranom albumu odsviranom u cijelosti pridodali su još i internaliziranu obradu ‘Aside’ The Weakerthans te jednu novu pjesmu, koju ću s nadom protumačiti kao signal daljnjeg rada, iako bi se klasičan raskorak između davno dovršene ploče koja tek sad privlači nešto osjetnije izvanscenske pažnje i normalnoga razvojnog puta još uvijek mladog benda mogao rastegnuti u smjeru neizbježnih odgoda. Ali, s druge strane, čak i ako netom porinute godine svaki nastup benda bude organiziran oko istoga debitantskog repertoara, od mene nećete čuti da se žalim, jer iako duhom sramežljive, brze i plahe, ove su pjesme proživljene i napisane da traju. Set lista: Leader Of The Pit – Snarling Commentary – It’s Not Like – Aside – Something To Do – Wooden Curtains – Viewer Discretion – Here Be Dragons – A Crosswalk Affair – nova pjesma – Counter Rock – Sweet Sunshine

Za razliku od Benchwarmersa, koje sam u protekle dvije godine uživo slušao i gledao gotovo na mjesečnoj bazi, te svaki sljedeći koncert pohodim znajući gotovo u potpunosti kakav me užitak čeka, moj novi najdraži (hrvatski) bend (The) Lesser Men još uvijek slušam, bilo na ploči bilo na tek četvrtom koncertu koji sam im vidio, s osjetnom dozom nesigurnosti u prirodu mentalne reakcije kojom ću ispratiti niz briljantnih i zajebanih pjesama fantastičnog albuma ‘Vacation Freeze’. Većim je dijelom ona rezultat meni svojstvenog utapanja u paketu signala, putokaza, naznaka, osjećaja i motiva koji mi najdraže pjesme nude, a koje me ne mora nužno nježno poleći na rajsko dno nego može i zakopati u kavez mulja. Međutim, pjesme (The) Lesser Men, iako podatne i svakome dešperatnom samosažalijevanju, kakvima sam uvijek sklon, ipak su pune prkosa, nade, seksa, ponosa, poleta, odnosno pobjedničke energije koja je na subotnjem koncertu zaista izgarala bez prestanka, u izvedbi u kojoj su bendovom trojcu pripomogli bekvokali Natalija i klupaš Vatroslav. Taj autoritativan a opet nimalo bahat nastup do kraja je zanijekao onaj manji dio moje spomenute nesigurnosti, naslijeđen još iz dana Casual Elvis, u kojima se šef Lessera Baso počesto sklanjao iza svoje povučenosti ili suzdržanosti ili čega već, a svi dobro znamo da je stečen status vrlo teško promijeniti.

Ali ne i nemoguće, što je svakom otpjevanom pjesmom u subotu postajalo toliko jasno da je postalo nemoguće nešto drugo – prisjetiti se zašto sam uopće sumnjao. Obgrlivši ga novom pjesmom na startu te polubisem (kažem polu jer nije da se s pozornice MM centra ima gdje otići) na kraju, (The) Lesser Men su svoj ‘Vacation Freeze’ odsvirali redoslijedom sa snimke, zamijenivši samo pozicije ‘With A Smile’ i ‘Fantastic Accident’, koja kraju koncerta ipak odgovara više. Izvodeći ga tako uživo, mojemu osobnome sitnom preferiranju b-strane ploče (aside i beside) priuštili su priliku utjelovljenja u sve veće oduševljenje što je koncert dalje odmicao, sa središtem ipak u programskoj ‘Time You Should Know’. Nažalost, to se vrijeme za dio publike pokazalo neprikladnim, jer se barem tridesetak posto publike (dakle, tridesetak ljudi i brojem, jer bih rekao da je koncert posjetila nekakva fina stotkica, ako ne i više) rasulo nakon Benchwarmersa, benda iskusnih i rado viđenih scenestera, potvrdivši tako moju procjenu o (The) Lesser Men kao bendu koji svima i svemu stoji negdje sa strane. Svejedno, uz nas nekolicinu preobraćenih, dalo se primijetiti kako i tek upoznati s bendom sa zanimanjem slušaju pogotovo ekspresivnije, zaraznije pjesme poput ‘Mamamamamamamamamamamamamamamama’ (osam puta mama, s tim da je na omotu ploče pogreškom otisnuto bez prvog m četvrtog mama) ili ‘Hold On ‘Till I Scream’.

Osobno, izdržao sam do gubljenja glave i duše tek u vrisku vrtloga pred kraj odsvirane ‘Facing The Sand’, pjesme koju se ne usuđujem proglasiti najdražom zbog svega nemirnog što u meni budi, iako zbog nje to ne mogu napraviti niti s ikojom drugom. Svi divni bekvokali koji ploči daju golemi doprinos dotad su se malo gubili usred sitnih problema s tehnikalijama, da bi slobodnim šetanjem po pozornici Natalija pjesmi i publici osigurala sve što zaslužuju. A meni glupavi ponos da se i sam mogu pohvaliti jednokratnim zajedničkim nastupom, na davnim rođendanskim karaokama FNC Goca, mislim 2007., kada sam se, tad još mlad i aktivne memorije, upustio u pound-for-pound dostojno repanje Eminemova ‘Stana’ u čijim mi je refrenima od Dido pomogla upravo ona! Negdje postoje i dokazi u obliku videosnimke, samo da se zna. U taj koloplet nostalgije i odbijanja umiranja svjetla, (The) Lesser Men su znalački upleli i obrade ‘Beestung’ Kristin Hersh te ‘Blue Flower’ Mazzy Star, o kojoj ću nešto više napisati u donjem dijelu ovoga duplog izvještaja, legendarne pjesme koje svojim izborom potvrđuju dijeljenje podudarne slušateljske prošlosti članova benda i mene, ali koje ovom koncertu, ovom bendu i njihovim pjesmama nipošto nisu došle kao šlag na kraju, nego tek kao još jedna tura iste ljepote. Set lista: nova pjesma – Friendly Fires – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – A Beautiful Thing – Mamamamamamamamamamamamamamamama – Proud Of You – With A Smile – Time You Should Know – The Aftermath Of Passing Times – These Men – Summer’s Back (To Haunt Us) – Hold On ‘Till I Scream – Fantastic Accident – Facing The Sand – Beestung – Blue Flower

Tjedan dana prije, u subotu 24. siječnja, oba sam ova draga benda, u paketu s trećim ljubimcima The Marshmallow Notebooks, uživo slušao i u Osijeku, u kafiću/klubu Exit, na prvome skupnom koncertu cijelog rostera najbolje etiketice na svijetu. Taj se defile Noisy Nighta nikako nije smio propustiti čak i unatoč tome što su rokerske trećine ekipe, kako smo već vidjeli, na domicilnom terenu svirale tjedan dana poslije, a odluku je uvelike olakšalo gostoprimstvo Mamuzinih roditelja u obližnjemu Donjem Miholjcu (gdje od desetak ljudi koje sam upoznao nitko nije otac, osim Matkovog oca, jel, pa toliko o tome), kao i instinktivna potreba za barem kratkotrajnom promjenom zagušujuće sredine. I dok su putovanja u inostranstva na stranjske bendove već obilato verificirane tekovine, na indie se sceni praćenja bendova unutar granica domovine još uvijek dočekuju s blagim nekuženjem, što je cijeli vikend prometnulo u slatku čudačku avanturicu, u kojoj se našoj ekspediciji (Kanye, Mamuza, ja) pridružilo i još nekoliko karavana iz Zagreba. Strah da ćemo ugodan podrum kluba prevladavajućim postotkom pretvoriti u nepotpuno gostovanje vrlo se brzo razbio masovnim posjetom od nekih stotinjak ljudi, koji su veći dio programa pratili iskreno zainteresirani, da bi se na nekoliko poznatijih pjesama opustili u poštene singalonge. Time mi potvrdivši ono što uporno tupim upravo u trenutku kada sam osobno u to posumnjao.

Naime, nikada ne propuštam priliku naglasiti kako nikome normalnom i nikom tko zaista voli muziku – iako, zna mi se učiniti da su to međusobno isključujuće kategorije – ni najmanje nije bitno kakvo je bilo mitsko ozvučenje. Čuje li se gitara tupo, ili je vokal glasan, je li bas malo preduboko u miksu, gubi li se lijeva strana – care, koga briga, dok god se pjesme i bend čuju u nekome općenitom smislu, čemu moram pridodati i da moju partizanštinu po ovom pitanju podebljava često iskustvo prisustvovanja potpunom neslaganju procjena dvaju inače jednako gorljivih zvukofila. No, osječki je festival Noisy Nighta patio od potpune zvučne propasti, koja se naglašavala kako je program odmicao, tako da su (The) Lesser Men večer otvorili garažnijim i ferceravijim, ali relativno uobičajenijim koncertom da bi je Benchwarmers kraju priveli uz totalni raspad zvučne slike. U čemu je bio problem? Znate onu foru kako je Gregg Popovich u službeni medicinski bilten koji objašnjava odsutnost pojedinog igrača jednom za Tina Duncana napisao jednostavno old? Tako je bilo i ovdje – jednostavno all. Nemam pojma kolika je realna važnost monitora, stručno postavljenog razglasa i pristojno motiviranog tonca, samo znam da je ovdje nedostajalo sve od navedenog, tako da su se bendovi morali sami krpati i snalaziti, koliko mogu. Ne želim ni najmanje kriviti organizatore, pogotovo jer informacije kažu da su i sami bili izigrani, jer znam kako odlazak zagrebačkih underground bendova u druge gradove sa sobom nužno nosi i golemu neizvjesnost po pitanju svih koncertnih elemenata, ali na trenutke je bilo zaista komično slušati nasumično nestajanje instrumenata i glasova iz pojačala.

No upravo kada sam bio spreman sam sebi uskočiti u usta i priznati kako, eto, postoje situacije u kojima je zvuk bitan, iznimno topla reakcije publike koja se s ovim bendovima prvi put susrela uživo dokazala mi je da sam u startu bio u pravu inzistirajući na tome kako će se dobre pjesme probiti kroz kakvu god prepreku te prepoznati odjevene i u ruho koje ne predstavlja najpoželjniji ili prvi izbor. (The) Lesser Men su sa svime spomenutim imali najmanje problema, osim što je Baso pjevao okrenut prema ritam sekciji, a ne prema publici, zbog čega se spremno ispričao. Iako bend finese i elegancije, tehničko krčanje su znalački okrenuli u svoju korist, nabrijanijim setom u kojem su probranim pogocima s ploče pridodali i nove pjesme, uvjetno rečeno rokerskije ‘This Won’t Hurt (Long Enough To Cry)’ i ‘The Beat’ (na SoundCloudu se mogu naći žive snimke obiju pjesama s koncerta u Vintageu), te dvije briljantne obrade, od kojih me neprepoznavanje ‘Blue Flower’ prilično zabrinulo. Je li moguće da sam toliko ostario i da mi je memorija postala toliko šuplja da čak ni pjevajući većinu stihova jedne od pjesama s debija jednog od najdražih mi bendova nisam prepoznao tek dok poslije koncerta skrušeno nisam za informaciju otišao na sam izvor? Izgleda da jest. Mogao bih se sad vaditi da su je (The) Lesser Men toliko prisvojili i promijenili da je nije ni bilo lako prepoznati, ali to jednostavno nije istina, jer su njezinu blagu garažnu psihodeliju naprosto iz temelja izvukli u prvi plan, pri čemu su, recimo, ‘Beestung’ umnogome razmontirali a da me nije uopće omelo. Jebiga, pisao sam već kako (The) Lesser Men uvelike slušam i doživljavam i kao zvuk svojeg odrastanja, odnosno starenja, s čim se ovaj detalj svakako skladno slaže. Set lista: Friendly Fires – Beestung – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – Proud Of You – A Beautiful Thing – Time You Should Know – Blue Flower – The Aftermath Of Passing Times – The Beat – Fantastic Accident

Centralni dio osječke večeri pripao je centralnoj figuri diskografske kućice Noisy Night, dragom prijatelju Matiji Habijancu i trenutačno jedinome neizbježnom članu The Marshmallow Notebooks, Sve Manje Mladom Vladi, čiji se krhki folk-pop, očekivano, nešto češće nasukavao na hridine nepristupačnoga zvučnog terena. Isto tako očekivano, zapravo još očekivanije, njihov se razoružavajući folk-pop, ovog puta ponovno kanaliziran u posljednjih godinu dana temeljnu set-listu, znatno češće susretao s konkretnim prepoznavanjem publike, koja je sve prisutne pjesme s preklanjskoga zlatnog eponimca pozdravila barem njihanjem, dok smo mi vatreniji fanovi najglasnije zapjevali ‘The Last Tourist In Town’ i njezin ubojit i ubojito neželjen epilog. Izostanak pojedinih zvučnih nijansi ovih finih pjesama svakako se mogao nadoknaditi utjecajem sjećanja u kojem smo ih čuli već sto puta, ali i golemim dozama izvođačkog šarma koji se s prijateljskim stavom publike našao negdje na pola puta, u zajedničkoj razuzdanosti obrade ‘I Held Her In My Arms’. Set lista: Every Little Thing – Crawl Into The Warmth – Take More Pictures – Summer – Vineyard By The Sea – You Can Tell Me Lies – Train Ghosts – Lossless – The Last Tourist In Town – I Held Her In My Arms

Ipak, najveseliji singalong večeri u mojem je izboru pripao najviše iznenađujućem, kada je pretposljednju pjesmu Benchwarmersa, već itekako slavljenu ‘Sweet Sunshine’, zajedno zapjevao cijeli klub, ili mi se to samo tako učinilo usred osobne ekstaze? Primorani s neprijateljski se nastrojenim razglasom suočiti kada je to već bila uzaludna misija, Tomek i Vatro su svoje pjesme pjevali okrenuti jedan drugome, a sviranje albuma po redu sve do ‘Wooden Curtains’ potaknulo je misao da se na improviziranoj pozornici izgleda toliko više ništa ne čuje da pjesme moraju izvoditi okamenjenim redom, da povremena šlampava otklizavanja ne bi postala nešto češća. Ali ne samo da nisu dosegla mjeru u kojoj bi to bilo zabrinjavajuće, nego se doista činilo kako čujan i neizbježan galop tehničkoga kaosa bend tjera da svira srčanije, a publiku da ga sluša istodobno pažljivije i s više otpuštanja. Kada sam bio splitski gimnazijalac, bendovima koje sam uživo slušao nije uopće padalo na pamet svirati ovako i ovoliko lijep alternativni pop-rock, ali mi je ovaj osječki izlet, i (The) Lesser Men i The Marshmallow Notebooks i Benchwarmers (set lista: Snarling Commentary – It’s Not Like – Something To Do – Leader Of The Pit – Viewer Discretion – Wooden Curtains – Here Be Dragons – Counter Rock – nova pjesma – Sweet Sunshine – S.L.U.G.), omogućio spojiti sjećanja na okolnosti u kojima sam sredinom devedesetih bendove slušao uživo sa stilovima bendova koje sam istih tih godina slušao u sobi. A to je sasvim perfektna kombinacija.

Gorilini naj albumi 2014: #15-#11

Veljača 3, 2015

15-metronomy

=15. Metronomy – Love Letters
[500 bodova / 1 glas]
Prije slušanja “Love Letters” svakako bi bilo pristojno poslušati sljedećih 10 pjesama kako bi se što bolje ufurali u najbolji album 2014. Daleka Obala “U modroj zori”, ITD Band “Lagano umirem”, Bijelo Dugme “Da te bogdo ne volim”, Ivo Amulić “Samo ovu mrvu duše”,  Tomislav Ivčić “Sve moje ljubavi”, Dražen i Anđela “Ima li nade za nas” (samo Anđelin dio), Jasna Zlokić “Ne znam koji vjetar puše”, Zorica Kondža “Zar je voljeti grijeh”, Tajči “Ti nemaš prava na mene”. I za kraj, najveći domaći sentiš svih vremena i remek-djelo grupe Tutti Frutti Balkan Band “Nasloni glavu na moje rame”. Ukoliko još niste bili na koncertu grupe Metronomy, odlična prilika je 9.3. u Grazu. Poslije ćete tražiti ima li štand na kojem se može kupiti ploča. (BM)

13-fabi_silvestri_gazze

=13. Fabi Silvestri Gazzé – Il Padrone della festa
[501 bod / 1 glas]
Gabry Ponte. Eros Ramazzotti. Adriano Celentano. Gigi D’Agostino. Mauro Picotto. Molella. Robert Miles. Toto Cutugno. Goblin. Što je zajedničko svim ovim imenima? Pa, to da su imena talijanskih izvođača za koje sam čuo (mogao bi ih nabrojiti još ali mislim da realno nema puno potrebe), što znači da bi se, u slučaju kad bi se nekolicina njih spoji u grupu – to svakako moglo nazvati supergrupom (ne znam kakav je trenutni status postojanja Adriana Celentana ali ako nije živ – brijem da bi mogli bar dofurat hologram?). No kada se spoje Niccolo Fabi (tko?), Daniele Silvestri (ha?!) i Max Gazze (ke?!) i oni se nazovu “supergrupom” (LOL WUT!!)… mislim, bože mili, pa kakve su to sad sprdačine?! Pa možemo i mi tako na Gorili napravit kao tobože supergrupu Mandić Pavlov Kožul i stavit to na google i onda to vidi neki Talijan i pomisli “nikad čuo za nijednog od njih, ali… ne znam puno o hrvatskoj sceni pa valjda su kod njih oni popularni, VALJDA JE LEDŽIT”! Naravno da nisam čuo ništa od ova tri “mladića” ali da trebam napisati recenziju albuma, zadnja rečenica bi mi zasigurno bila: “Da ova tri ‘mladića’ osnuju političku stranku, zvala bi se POKRET JEDNA ZVJEZDICA!!!” I na kraju recenzije bi bila ocjena, u vidu jedne zvjezdice. (TK)

13-high5

=13. High5 – Triestri EP
[501 bod / 1 glas]
Prošlogodišnji breakout momaka iz Visoke petice najvažniji je događaj na domaćoj (rap) sceni još od (sada već davne) 2008. kad je stalaže CD-šopova pogodila “Drama” grupe Dječaci. Dečki predstavljaju ZGB ekipicu iz centra i miljama su (od Andraža u Ljubljani do Blaža u Mostaru) udaljeni od Blackout pionira-poluidiota i njihovih “kvartovskih” šema, a opet nisu ni izgubljeni u ezoteriji Sinestetovih katakombi, nego im se poetika sastoji od finog miksa vrhunskog wordplaya, smisla za pop i inteligentnog odmaka od prevladavajuće raptardacije. Ovaj EP demonstracija je sile i nagovještaj nekih (prijeko potrebnih) novih tendencija. High five! (MI)

12-erlend_oye

12. Erlend Øye – Legao
[505 bodova / 2 glasa]
Slušao sam ga i zavolio sam ga i prije, ali mi je „Legao“ legao (nisam izdržao;-) tek kad je Erlend Øye razvalio Electronic Beats festival, zabezeknuvši svojim melankoličnim reggae novim-najnovijim zvukom pokoju stotinu partijanera koji su došli u iščekivanju neke, bilo kakve elektronike. Doista se od Erlenda svašta moglo očekivati, glumio je polovicu novih Simona & Garfunkela, ponovno je izmišljao elektroničku glazbu na fizičkim instrumentima kao The Whitest Boy Alive, vrtio je eklektiku, ali ovaj rasplinuti, ljubavni reggae – teško. Kad ga vidite, međutim, onako visokog, razvaljenog, s kičastom zlatnom ogrlicom do pupka, kao povampireni Macaulay Culkin iz „Sam u kući“ (ali ne i onaj iz stvarnog života), i taj njegov bend koji izgleda kao da ih je nabrzaka skupio u lokalnoj birtiji, stvari sjedaju na svoje mjesto. (Bilješka za domaće bendove: Zašto uživo ne zvučite kao na albumima? Poslušajte ove neugledne Islanđane koji sviraju s Erlendom – na trenutke se stvarno moraš zapitati je li to matrica.) Odmah na „Fence Me In“ me zarobio i više ne pušta. Najavni singl „Garota“ jeftinim sintićem vraća me na neku talijansku terasu na kojoj, koliko čujem, Erlend ovih dana živi. „Say Goodbye“ ima sunčani gitarski hook koji bi uz malo distorzije mogao biti i Johna Squirea (nije šala). „Peng Pong“ me vraća na možda i najbolju kompilaciju svih vremena „Reggae Love Songs“ – to je ona koja tako vješto balansira između kuruze, te melodija i zvuka tako uvjerljivih da vas razoružava već prvim sekundama svake pjesme. „Bad Guy Now“ i „Rainman“, pa čak i „Save Some Loving“ blago dižu atmosferu (nemojte očekivati The Whitest Boy Alive), i neko su mi se vrijeme izmjenjivale na vrhu najdražih pjesama, gdje je sad uvjerljivo „Rainman“ sa svojim refrenom „Loving you is like waiting for the rain to come“. Takav je „Legao“, poput sunca nakon kiše, opušten, opušen, tamo negdje izvan svega, teleportira te u paralelni svijet fikcije jednog izmišljenog ljetnog popodneva. Lijepo je tu. (OM)

11-alcest

11. Alcest – Shelter
[531 bod / 2 glasa]
”Evo što se dobije kada se black metal zamjeni starim dobrim shoegazingom a.k.a. imamo li već pobjednika u kategoriji track/album of the year??” pronicljivo je napisao lucidni urednik KLFM community radija još početkom prošle godine u najavi grandiozne pjesme “Voix Sereines” koja je išla kao tjedni powerplay. Odavno me, valjda još tamo od izlaska prvog albuma The xx, ništa ni blizu nije ovako razgalilo i zainteresiralo odma po prvom slušanju kao ova divna ploča, a s jednakim žarom se preslušava bar jednom tjedno sve do dan-danas (a i ubuduće će, budite sigurni). Shoegazing (s vidljivim elementima post rocka!) par excellence, ne est pas?? Milina Božja. (DM)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Matej Ivušić, Ozren Milat, Dino Marelić)

Gorilini naj albumi 2014: #98-#75

Veljača 3, 2015

98-ben_khan

98. Ben Khan – 1992 EP [57 bodova / 1 glas]
95. The Bug – Angels & Devils / Cheap Girls – Famous Graves / Stephen Malkmus and the Jicks – Wig Out at Jagbags [60 bodova / 1 glas]
94. Hundred Waters – The Moon Rang Like a Bell [62 boda / 1 glas]
93. Rick Ross – Mastermind [68 bodova / 1 glas]
92. Angus & Julia Stone – Angus & Julia Stone [70 bodova / 1 glas]
91. Skrillex – Recess [74 boda / 1 glas]
90. Band of Horses – Everything All the Time [75 bodova / 1 glas]
89. The Twilight Sad – Nobody Wants to Be Here and Nobody Wants to Leave [75 bodova / 2 glasa]
88. Charli XCX – Sucker [76 bodova / 2 glasa]
87. Trust – Joyland [83 boda / 2 glasa]
86. Kid Cudi – Satellite Flight: The Journey to Mother Moon [86 bodova / 1 glas]
83. Gord Downie, the Sadies and the Conquering Sun – Gord Downie, the Sadies and the Conquering Sun / Jozef Van Wissem & Sqürl – Only Lovers Left Alive OST / Mitski – Bury Me at Makeout Creek [90 bodova / 1 glas]
82. Porter Robinson – Worlds [93 boda / 1 glas]
81. Mogwai – Music Industry 3. Fitness Industry 1. EP [95 bodova / 1 glas]
80. Morrissey – World Peace Is None of Your Business [95 bodova / 2 glasa]
79. Reigning Sound – Shattered [95 bodova / 2 glasa]
75. Cloud Nothings – Here and Nowhere Else / Dean Blunt – Black Metal / Denis Katanec Okanagan LTD – Sve moje Laurie / J Mascis – Tied to a Star [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #20-#15

Veljača 2, 2015

Christopher Owens

20. Christopher Owens – A New Testament
[400 bodova / 1 glas]
Svako toliko naiđe jedan koji me raspali tako silovito, obratno proporcionalno od očekivanja i vjerojatnosti da će se to dogoditi, usprkos coveru koji je na pola puta između country-zvijezde, fotografije kolega s posla i YMCA. Pogotovo nakon “Lysandre”, koji mi je jedva zaokupio nekoliko slušanja pažnje. Po mnogo čemu “A New Testament” logički je nastavak onog veličanstvenog shutdowna Girlsa “Love Like a River” i “Jamie Marie” – lagan, nježan, country onoliko koliko se trudi biti, alternativan više nego što namjerava biti, veliki sljedbenik duha Felta na “Me and Monkey on the Moon”. Mogao bih čak pokušati povući paralele svih pjesama, ali zaustavit ću se na tome da je “Nothing More Than Everything to Me” projekcija “Mobile Shack” u ovoj (prošloj) godini, koja je nekako na pola puta između ničega i još ničega, a “Stephen” predivan gospel prepjev “Free”. “Oh My Love” je, pak, najbolja pjesma koju je Owens napisao s one strane gornjeg dvojca s “Father, Son, Holy Ghost”, skoro kao prepjev “Suspicious Minds” iz druge galaksije – i da, zaista je tako monumentalna. Drugi dio ovog (samo) mog drugog najboljeg prošlogodišnjeg albuma iz nekog teško uhvatljivog razloga podsjeća me na “I’m Wide Awake, It’s Morning” Bright Eyesa, možda zato što mi nedostaju onakvi kakvi su bili prije 10 (!) godina, pa je Owens ispunio tu prazninu. “Over and Above Myself” tako blješti ljubavnom istinom da moraš zatvoriti oči, s “Never Wanna See That Look Again” najbliže je pop hitu što je htio biti, dok je “Overcoming Me” ona izgubljena karika između “Lysandre” i Girlsa. “I Just Can’t Live Without You (But I’m Still Alive)” nudi smiraj i tjera te da kreneš ispočetka, i opet, i opet. Moj iTunes evo već odbrojava stotine slušanja i još mi nije dosadio – upravo suprotno, taj novi testament kao da je platno na koji mogu, želim i uspijevam projicirati veselja i tuge, žudnje i ispunjenja. Da, pogotovo žudnje. (OM)

19-xaxaxa

19. XAXAXA – Sami maži i ženi
[415 bodova / 6 glasova]
Najveći problem “Sami maži i ženi” je činjenica da ga se ne može poslušati samo jednom. Bez obzira što je već prošlo dosta vremena od njegovog objavljivanja i dalje se vrti na repeatu svaki put kada ga upalim. Xaxaxa je nastao kao side-bend muške ekipe iz Bernays Propaganda, s vremenom sustigao kvalitetu ‘matičnog’ benda, a s ovim ga albumom definitivno prestigao. Vasko je sve složio na savršen način – melodični punk rock a la Hüsker Dü u njihovoj izvedbi dobija prepoznatljivi, makedonski štih jer se “Sami maži i ženi” bavi upravo – Makedonijom, odnosno Skopjem, odnosno odrastanjem u tom gradu i svim pričama koje on nudi. Darko je Vaska u recenziji za pot listu nazvao najboljim kroničarem alternativne povijesti Skopja i to je u stvari to – s ovim albumom kao da upoznaješ sve što se događa s i oko njegovih aktera. Šteta je samo što je Xaxaxa nedavno prestao s radom… (EF)

18-afghan_whigs

18. The Afghan Whigs – Do to the Beast
[420 bodova / 2 glasa]
Čari dejting sajtova – nude se ovakvi ljudi:

And I’m kind of really taking care of people, I like to please.
I’m really handy, I would like to build my cabin in the woods from scratch.
I like to learn new things, did some wwoofing during Canadian winter and learnt: timber and lumber jack, sawmill work, basic woodwork construction, growing vegetables, crafting beer and carrot wine, culinary basics, taking care of animals (from pigs to sheeps, goats to alpagas…), glass blowing basics.
Amateur beekeeper.
Videographer / photographer. Some pics I shot:
http://beesbeforehoes.tumblr.com

I šta vi mislite, šta sluša čovjek kojem su pčele važnije od kuja? Evo, kaže on: “Christine and the Queens, Tame Impala, Unknown Mortal Orchestra. In general: every single Trip Hop bands from the 90’s, Riot Grrrl, alt-rock, low-fi, psyche-rock, post-rock.” Elem, manje-više neku plinkete plonkete muziku s ozbiljnim nedostatkom muda, primjerenu ljudima s, jelte, ozbiljnim nedostatkom muda. Mislim, sve 5 i sve OK, trudit ćemo se ne bit fašisti poput ovih iz Savske, ali, treba li vam nešto čime teče testosteron, zavrtite novi album uskrslih Afghan Whigsa. Gdje Ono što ne diše i ne krvari izmigoljava iz rupe gdje je drijemalo tamo još od 1998. i “1965” i k’o od šale se opet uvlači u srca, glave i krevete, sklapa čeljusti i guta. Možda to čini zeru nježnije i galantnije no nekoć, ali bez ikakvog nedostatka sirove maskulinosti, koja se cijedi iz svakog Gregovog urlika i rifa njegove bratije. Tko to ne voli, a jebiga, žao mi ga je al ajde, može puhati staklo, uzgajati pčele ili slušati, štajaznam, Buduće Otoke, ili koji već rahitičari dolaze prije i poslije “Do to the Beast” na ovoj listi. Ja ipak, šta da se lažemo, volim osjetiti muda, ovako ili onako. (NP)

17-dan_michaelson_and_the_coastguards

17. Dan Michaelson and the Coastguards – Distance
[469 bodova / 2 glasa]
Pas nikada ne laje radi sela – tužan pas također, Pavlov(ljev) pogotovo – pa moja spremnost na razumijevanje sveopće zanemarenosti prekrasnog albuma “Distance” zapravo predstavlja tek prolongiranje opravdanja moje vlastite dosadašnje nezainteresiranosti za rad predvodnika (bivših?) nebitnih Absentee, koje nisam bio progutao ni kao uvjereni Britofil, čak i ne znajući da se Dan sa strane bavi mnogo ljepšim i važnijim stvarima. Toliko lijepima i važnima da je samo pukom slučajnošću neočekivanog ateriranja tamo nekih Hrvata ostao bez godišnje krune, no ako “Distance” i nije ispao album 2014. godine, svejedno je bez problema zaigrao ulogu albuma svih (ne samo) njezinih oporih tugica i lelujavih nujnosti, noćnih zdvajanja i prigušene nostalgije. Nije mu to palo teško, jer je ono najteže po sebe Dan Michaelson proživio neko vrijeme prije pisanja pjesama uopće, a kamoli njihova snimanja u album koji, u skladu s imenom Danova pratećeg benda, predstavlja čuvara na obalama oklijevanja, kako se jednom davno bio izrazio jedan drugi ovogodišnji muzički junak. Za razliku od, recimo, “Blood on the Tracks”, za koji znamo da je album o prekidu jer smo to čitali u enciklopedijama koje su napisali ljudi koji su to čitali u PR-materijalima – iako nikome živom nije jasno kako se to “Tangled Up in Blue” ili “Lily, Rosemary and the Jack of Hearts” uklapaju u priču o razdvojenim srcima – “Distance” otpočetka sasvim jasno zvuči kao nedostajanje i uzaludni pokušaj prihvaćanja, dok se kroz melankolične aranžmane Billa Callahana u Tindersticksima ili Lambchopa koji obrađuju cijeli “Elephant Shoe” probijaju stihovi kao što su “only fools think love is evergreen” ili “come on home, I want you, come on home, I need you here ili but don’t I own you more, don’t I owe you more.” Detalja nema previše, a iako je donekle samorazumljivo, nije razvidno čak ni to da se kratkih rukava usred ljubavne oluje stoljeća našao naš Dan, što je sve ipak rezultat čistoće njegove tuge, kao i pristup koji ne samo da omogućuje nego i izaziva poistovjećivanje svakoga tko se ikad prepoznavao u plavoj boji najstrpljivijih nota, jer kao čekanje se računa samo ono za koje ne znamo čime će završiti. Nema razorne mržnje, gorke žuči, uzaludnog predbacivanja, želje za izravnavanjem računa, povrijeđenog dokazivanja, ničega doli tihe samoće jednog čovjeka, njegove nade da neizbježan vrtlog svega spomenutog nije previše naštetio prošlosti te njegove spremnosti da “wipe my footprints from the floor so you forget which size I wore and take the records that we shared so you can’t hear what isn’t there.” A nije više na tim pločama, jer je upravo cijeli “Distance” zvuk onoga što više nije tu. Onoga što više nije. (GP)

16-weezer

=15. Weezer – Everything Will Be Alright in the End
[500 bodova / 1 glas]
Evala ljudi, još jedan pozdrav od administr… hej gle, Weezer – pa o njima čak i znam nešto!!! “Pinkerton” sam slušao dok sam još volio i slušao indirok i svejedno mi je bio samo okej i ništa više, što smatram OBJEKTIVNIM ZNANSTVENIM DOKAZOM da nije zaslužio uživati kultni status koji uživa! Mislim ono, ja sam tad bio na svom indie peaku i ako me ni TAD Riječni Cuomo nije impresionirao sa svojim tobožnjim “remek-djelom”, pa ja stvarno ne kužim zašto nije istog trena zatvorio butigu?! Mada opet u neku ruku i jest, mislim bila je jel tako neka šema tipa da se bio vratio na faks i prijetio da neće više on muziku, i ne mogu se iskreno buniti što je pregazio obećanje ili najavu ili prijetnju ili što je već to bilo jer “Beverly Hills” je bio skroz oke debilana i bolji od većine stvari na “Pinkertonu” a ovo kasnije nemam pojma, nisam dalje ništa slušao. (TK)

(pisali: Ozren Milat, Emir Fulurija, Nikola Pezić, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2014: #130-#99

Veljača 1, 2015

130-future

130. Future – Honest [41 bod / 1 glas]
129. Thom Yorke – Tomorrow’s Modern Boxes [41 bod / 2 glasa]
127. M.O.R.T. – Odjel za žešće / Natural Child – Dancin’ with Wolves [45 bodova / 1 glas]
124. Avi Buffalo – At Best Cuckold / Wake Owl – The Private World of Paradise / Wesley Wolfe – Numbskull [47 bodova / 1 glas]
123. Jungle – Jungle [49 bodova / 1 glas]
107. Aesop Waits – Tom Shall Pass / Aziza Brahim – Soutak / Ben Watt – Hendra / The Budos Band – Burnt Offering / Cynic – Kindly Bent to Free Us / D’Aqui Dub – Impermanencia / Jealousy Mountain Duo – N°_03 / Nothing – Guilty of Everything / Orlando Julius & the Heliocentrics – Jaiyede Afro / R.E.M. – Unplugged: The Complete 1991 and 2001 Sessions / Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra – Fuck Off Get Free We Pour Light on Everytthing / Thurston Moore – The Best Day / Tinariwen – Emmaar / Veja – Dolina mlinova / Yoni Wolf – Old Dope / Zachey Force Funk – Money Green Viper [50 bodova / 1 glas]
106. Hurray for the Riff Raff – Small Town Heroes [51 bod / 1 glas]
104. General Woo – Pad sistema / Sub Luna City – City Rivims Mk 1 [52 boda / 1 glas]
103. Freddie Gibbs & Madlib – Pinata [52 boda / 2 glasa]
102. Pharmakon – Bestial Burden [54 boda / 2 glasa]
99. Army Navy – The Wilderness Inside / EMA – The Future’s Void / The Menzingers – Rented World [55 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #25-#21

Veljača 1, 2015

25-cymbals_eat_guitars

25. Cymbals Eat Guitars – LOSE
[310 bodova / 3 glasa]
Ajmo ovako; pisanje ovih crtica na Gorili me veseli, čak i mamurnog, jer uvijek mogu ubaciti neku osobnu noticu. Pa ću reći da mi je 2014. bila totalno sranje od godine; jedna od onih godina za tipa od dvadeset i kusur godina kada se potpuno rasulo obruši na par polja i kada staneš i preispitaš se više puta na čemu si, kamo plovi tvoj brod i imaš li ti uopće kormilo u rukama.

I onda ti se ni ne da slušat glazbu, ne da ti se ništa zapravo. Ali poslušaš novi album Cymbals Eat Guitars jer eto, Joe D’Agostino je šizofreni brat Craiga Finna i generalno su dobar bendić. A ono “LOSE” ispadne odlična artikulacija kuršlusa u glavi koji ti se trenutno odvija, pa se zaljubiš na prvo slušanje. Ako je spomenuti Finn i Hold Steady relativno pozitivan pregled jedne adolescencije, Cymbals Eat Guitars su ona najmračnija priča. Oni su onaj jedan tip koji s pet godina svjedoči kako mu stari izbode nožem staru, navuče se na heroin, završi u komuni i na kraju se ubije. I onda takav mrak upakiraju u raspon od gitara njihovih uzora iz Wrensa pa sve do neuroze u režiji ekipe iz Titusa Andronicusa. Bilo kako bilo, slušajte ovaj album ako ste u kurcu, jer vam pokaže da ima i gorih priča. Slušajte ovaj album ako ste dobre volje, jer se možete uvijek razbacati na, primjerice, “XR”. Puštajte album djeci. Neće sigurno uzeti drogu u ruke kada malo prolistaju tekstove. Ali će se navući na dobru muziku! (JV)

24-allo_darlin

24. Allo Darlin’ – We Come from the Same Place
[311 bodova / 2 glasa]
Nije mi ni na kraj pameti započinjati raspravu o glazbenim žanrovima, ali mi je žao što više nema indie-popa ili, hajde, „onoga što smo nekad zvali indie-popom“. Danas će vam pod tu kovanicu pokušati prodati svašta, od nemušte bedroom-elektronike do preobraćenih pankera koji su naglo postali svjesni svojih uzburkanih emocija, ali prave stvari je sve manje i sve je rjeđa.

Jedni od pravovjernika su Allo Darlin’, ali ono što je kod njih sjajno jest što taj zvuk ne djelujekao da je pitanje odabira, već kao da je jedina moguća opcija. Takav se rodiš. Babica ti usadi ljubav prema gitarama i prema slatkim melodijama koje se na tim gitarama izvode, a onda još negdje putem naučiš spretno izražavati misli i osjećaje i eto te!

No, ovaj album ne čini izvrsnim samo to što je rijedak predstavnik žanra na izdisaju, ne, ne, to bi bilo tako banalno, izvrsnim ga čine njegove sjajne pjesme, njih ukupno jedanaest, sve jedna bolja od druge, sve prave, punkorvne ljepotice, sve mala čuda u kojima su se tekst i glazba nekako spojili u savršene, besprijekorne cjeline kojima bi bilo teško nešto dodati ili oduzeti ako se ne želi narušiti taj divni sklad.

Pjesme Elizabeth Morris su kao mali komadići istrgani iz stvarnosti, kao žive sličice na kojima svakim novim slušanjem primjećujete još detalja i svaki od njih vas raspoloži, neki zato što su prepoznatljivi i s njima se možete poistovjetiti, a drugi jer su jednostavno, paaa, lijepi. Pričali smo o indie-popu?

Sve je tu. Od ljubljenja s okusom Juicy Fruits žvaka, preko cuganja u zadimljenim birtijama i pokušaja da se impresionira netko tko nam se sviđa (i još bolje – priznanja da se to pokušalo!) pa sve do čitanja Joan Didion i to u mraku. Sve je to u ove pjesme ugrađeno pažljivo i s mjerom, s mrvicama humora i prstohvatom toliko blage patetike da je možda i nije u redu uopće zvati patetikom, bez previše šećera i s beskrajno mnogo pameti, topline i ljudskosti.

Malo mi je žao što ovu ploču netko možda neće poslušati samo zato što bi se ona načelno mogla svrstati u indie-pop. Žao mi je zato što je “We Come From the Same Place” mnogo više od žanra i ne poslušati ga i ne dati mu pravu priliku je više od ignorancije, to je grijeh nečinjenja. Vidjeli ste kakve to posljedice može imati. (AŠ)

23-the_datsuns

23. The Datsuns – Deep Sleep
[312 bodova / 1 glas]
Za The Datsuns sam se svojevremeno zainteresovao preko jedne majice koju je, sudeći po fotografijama u štampi, često nosio Robert Erikson, bubnjar nikad prežaljenih The Hellacopters. Po toj majici smo ga i prepoznali par godina kasnije kada se, par sati pred koncert na Sigetu, šetao ostrvom. Ako Robert Hellacopter nosi neki bend na grudima, mislio sam, onda taj bend treba imati na umu. “Deep Sleep” je njihov šesti album, snimljen za tek 10 dana, jer se ne viđaju tako često (žive u različitim zemljama/kontinentima) i onda kada se na kraju vide, nema bolje provedenog vremena nego da se snima nova ploča. Melanž proto-metala i psihodeličnog roka sedamdesetih, prošaran i poduprt garažnim rokenrolom, osnova je ovog impresivnog hard rok izdanja. Malo više ranih Black Sabbath nego li inače, ali kako to da zamerimo? Od prve do poslednje pesme, gitare čekaju priliku da vas ugrizu, bubanj diže pritisak, bas tutnji kao da će vas pregaziti bili brzi ili ne, i kad nakon 34 minute shvatite da ste ipak preživeli, strah zamenjuje sreća, i hoćete opet, adrenalin je dobar. Za razliku od “Death Rattle Boogie”, uticaj Nikea Andersona je ovde slabiji, ali dovoljno je znati koliko su Nike i Dolf dobri drugari, da bez brige možete da računate i na blagi ukus Skandinavije. Slušati glasno i ako je moguće uživo. (PJ)

22-sleaford_mods

22. Sleaford Mods – Divide and Exit
[339 bodova / 3 glasa]
“Sleaford Mods sound like nothing else. Nothing like the rest of the desperate professional indie fodder hurling themselves from frying pan to flame. Hoping one day to get an Achilles heel on the Glastonbury career ladder… Sleaford Mods are a band who others will try to imitate. They will fail. Fuck ‘em. Best band in the land. It’s that simple” – riječi su otočkog pop heroja Luke Hainesa!

Ako je ikada i bilo dvojbe o tome da li su Sleaford Mods genijalci s britanskih ulica ili tek dva frustrirana glazbenika koji nedostatak talenta prikrivaju galamom, psovanjem, glasnim rifovima, dvojbe više nema. Pozitivne reakcije na posljednji album “Divide and Exit” stižu im sa svih strana, međutim nagli uspjeh nije ih učinio sklonim kompromisima za očuvanje statusa. I dalje su beskompromisni, čvrstih stavova. Ako im ne odgovarate po njihovom sustavu vrijednosti, dobijete jednostavni Fuck Off, bez obzira da li ste njihov fan ili ne. Tako im je primjerice pjevač Miles Kane (The Rascals, The Last Shadow Puppets) izrazio podršku na twiteru a dobio jasan odgovor: “This music was born out of a hate for pretenders like you. You can either leave gracefully or I will block you.”

Sleaford Mods ne rade muziku zbog popularnosti, oni su tu da olakšaju svoju dušu, a slava za njih dolazi kao neizbježan nusprodukt. Jason, sa svoje 44 godine, kaže da je svjestan mogućnosti da se pretvori u pizdu kao i njegovi uzori koje je slava upropastila, ali vjeruje da neće, jer nisu dovoljno komercijalni. Na jednom koncertu, nakon pjesme netko iz publike se nasmijao a Jason ga je pogledao i rekao “What yer laughing at? … This ain’t meant to be funny.. I’m not telling yer jokes”. Da, Sleaford Mods pričaju životne priče, a svi znamo da realnost nije nimalo vesela.

Nakon prošlogodišnjeg albuma “Austerity Dogs” koji je bio svojevrsna kompilacija ranijih radova (te nažalost, zbog rigoroznih Gorilinih rokova predaja listi, nije dospio u prošlogodišnjih top 30 albuma) uslijedio je jednako tako beskompromisni “Divide and Exit”.

Prva stvar na albumu kreće distorziranim basom i vokalom te nagoviješta da nema promjene stava, kompromisa nema, “Big car, small life, that’s just the way it is.” Iza nje slijedi hitoidna “Tied Up in Nottz” s već sada skoro legendarnim otvaranjem “The smell of piss is so strong it smells like decent bacon“ te još 12 stvari sličnog intenziteta u kojima Jason istresa svu svoju ljutnju na političare, glazbene kolege i razne mediokritete koje ne može ne primijetiti u svijetu koji ga okružuje. I dalje je to punk, mada gitara nema. Kako se desetljećima globalni trendovi u glazbi mijenjaju, tako se mijenja stil ekipe s ulice, nekad je to bio zvuk električnih gitara, nekad spoj beata i samplea. Zvuk grada, zvuk ulice, uvijek je nalazio prostora za transformaciju, da bude noviji, svježiji. Kad Andrew Fearn stisne ‘play’ na svome playeru a Jason ljutito vikne, zvuk ulice je jasan. Za razliku od prošlih albuma koje su snimali u stanu od Andrewa, ovog puta pjesme su snimane u ‘Arro Nottz’ studiju o kojem ni google ne zna ništa te je DIY pristup očigledno i dalje prisutan.

“Divide and Exit” im je donio uspjeh, po prvi puta rade europsku turneju, Jason je u 44-oj godini napustio redovni posao, ako kojim slučajem zalutaju u naše krajeve, nemojte ih propustiti.

Anger is a gift. (VR)

2014 Pitchfork Music Festival - Day 2

21. FKA twigs – LP1
[352 boda / 4 glasa]
Otprilike negdje na tragu The Weeknda, koji se malo udaljio sa zadane trase, FKA twigs nastavlja borbu za separaciju R&B-ja iz domene popa. Inicijativa je promijenila spol, preselila se na drugi kontinent, došlo je i do prirodnije simbioze s trip hopom, a vizualni identitet odvukao je cjelokupnu stvar korak dublje u mrak. Objavljeni u pravilnim ciklusima, “EP1” i “EP2” su odjeknuli kao dva knockdowna, samo da bi, jedan ciklus poslije,” LP1″ zaokružio priču kao fatality.

Ovo je jedan od onih albuma koji vam mogu poslužiti kao rani pogled u ono što će glazba tek postati. Jedina nepoznanica je može li i hoće li glazbenica, sa svojim suradnicima, ostati odana prvotnoj viziji. Bilo kako bilo, za početak drugog kruga smo spremni. Jer buka može biti stišana, kakofonija može biti melodična, slojevitost može biti minimalistička, izopačenost može biti senzibilna, a bijes se može izraziti i šaptanjem. (AS)

(pisali: Juraj Vrdoljak, Andrija Škare, Petar Jovanović, Vedran Rajčić, Ante Spahija)