Archive for Studeni 2013.

Posao, ne zabava

Studeni 23, 2013

Posljednjih se tjedana, a sad će skoro već biti i mjeseci, Klub. profilirao u možda i najomiljenije novije zagrebačko izlazište, barem kvota-ankvota alternativne populacije, nizom različitih programa među kojima sam osobno sve do sinoć promašivao još uvijek nešto rjeđe koncerte. Idealna prigoda da ga provjerim i kao prostor za svirke otvorila se nastupom benda koji ionako vrlo revno i redovito pratim, a, u teoriji, Erotic Biljan & His Heretics i njihova garažna para trebali bi lakoćom ispuniti i ugrijati zgusnutu podrumsku prostoriju. Podsjećajući u ovome kontekstu na brojne europske i američke klubove stlačene u skučene podrume – iskusni Moose Botić iz prve je ruke uočio nekoliko sitnih podudarnosti s mitskim Cavernom – prvacima naše rokenrol garaže i njihovu zvuku koji američku nadogradnju britanske invazije često začini i izvornim britanskim čitanjem američkih pionira Klub. je trebao osigurati autentično okruženje. Međutim, iako Heretici nipošto nisu pažnje i graje brojne publike željni šminkeri, pred sinoćnjim znatno rahlim posjetom (nekoliko desetaka ljudi; malčice je raslo kako je odmicalo, lako moguće i zbog već uglavljene činjenice kako programi u klubu uglavnom počinju tek oko 23 sata, pa određenom broju zainteresiranih nije ni palo na pamet povjerovati najavama o ranijem startu) kao da su spočetka svirke bilo ponešto rezervirani. Pomalo stišane gitare već su nakon nekoliko pjesama pronašle svoje istaknuto mjesto u zvučnoj slici, sam bend je tehnički ponovno svirao besprijekorno koliko se može samo iz golemog iskustva i još golemije strasti, a Jurin asortiman scenskih pokreta i silazaka u parter kako bi se nepripremljenim damama unosio u facu još uvijek je prilično zabavan, no dodatna energija vožnje u neprestanome crvenom ovaj se put nije pokrenula. Da bendu nisam vidio već bezbroj koncerata, vjerojatno to zapinjanje na kojem levelu niže ne bih ni primijetio, ovako sam se naprosto začudio dojmu pošteno odrađenog, ali ipak posla, ne zabave. Prihvativši to kao trenutačan eksces, mogao sam se potom prepustiti piću i priči, dok je bend udarnički presjek pogodaka s dosadašnjih dvaju albuma proširio i novim pjesmama koje istodobno zvuče nepogrešivo heretički i prilično svježe unutar bendova stila. Novi će album opet biti dobar, a hoće i koncerti.

Keep The Fire Burning vol. 27

Studeni 23, 2013

http://www.youtube.com/watch?v=awv192-YSlo

http://www.youtube.com/watch?v=3LxNvSRTJhE

…and every word is nonsense but I understand…

Halucinacija

Studeni 22, 2013

Ušavši sinoć u koncertni prostor Kina Grič, u kojem su osim u prvim dvama ili trima redovima bile ostavljene udobne stolice, shvatio sam kako muziku mladog psych-roots kantautora Jacksona Scotta nisam jedini doživio kao primjereniju ulozi ljepljive ovojnice prikunjavanja negoli poticajnog pokretača energičnih zbivanja. Njegov ovogodišnji zanimljivi album ‘Melbourne’ namijenjen je možda ne toliko potpuno spavajućoj horizontali koliko pasivnoj poluhorizontali kakve na balkonu vikendice ispružene ležaljke, znojnom polusnu kroz čiju se paučinu skoro pa kanonski zvukovi nezavisnog popa i kantautorskog rocka probijaju zapinjući u ljetnu ljepljivost razvojne linije južnjačkog freakeraja od startnih radova R.E.M. pa sve do današnjih bendova ala Deerhunter. Ostavivši stolice, organizator se možda ipak ponajprije borio s viškom prostora ne pretjerano posjećenoga koncerta (najviše pedesetak ljudi, od kojih je ciljano za ovaj koncert ulaznicu kupilo možda tek desetak, uz nas švercere s popisa i korisnike naslijeđa nedavnih svirki No Joy i Russian Circles), ali je svakako omogućio i prikladnije okolnosti za prepuštanje blago psihodeličnoj napušenosti Jacksonove muzike, čemu treba pridodati da smo Kanye i ja bili friško stigli s nogometa pa je mogućnost zavaljivanja u naslon bila itekako primamljiva.

Međutim, u pratnji moćne ritam sekcije mladac Jackson je podigao zavjesu kroz koju njegov indie-pop svira na albumu, uživo ga ponovno ogrnuvši, ali prilično mesnatim slojevima kromanjonske ’70s jamodelije, koju je headbangin’ basist počesto odvodio u ritmična space-rock prostranstva. Već opjevane stolice – s time da moram napomenuti kako je ipak bilo dovoljno prostora i za one koje je ova muzika pukla na ples i muvanje – svejedno se nisu pokazale suvišnima, jer se Jackson izgleda i ne može sasvim lišiti svojega lebdećeg pristupa, čak i kod pjesama koje su svojom dinamikom podsjećale kako je rođen upravo u doba eksplozije glasno/tiho/glasno struktura Nirvane i Pixiesa (posebno u ‘Together Forever’, koja daje odgovor na pitanje gdje je um Franka Blacka). Kao najbolje od oba svijeta, ili barem spoj u kojem fanovi najboljeg iz oba svijeta mogu uživati, Jacksonova se tinejdžerska svojeglavost uživo meni pokazala uzbudljivijom negoli na studijskoj snimci, iako sam nominalno ipak naklonjeniji akustičnom drndanju slatke ‘In The Sun’ ili lizalicama tipa ‘Sandy’ negoli okrupnjivanju zvuka u umalo pa Black Oak Arkansas-lite boogie-gaženje. Izvevši ga u cijelosti, trio mi je album koji mi se dosad sviđao umjereno prokazao kao znatno zabavnije i zanimljivije djelo, što jest jedna od mogućnosti koje treba ciljati dobar koncert, samo što mi je kod današnjih slušanja žao što sinoćnje verzije naslućujem tek djelomično, ne u potpunosti. No, opet, upravo to i jesu glavne odlike Jacksonove muzike – iluzija, omamljenost, fragmentarnost, drogiranost, lebdjenje, halucinantnost.

Izgubljeni vikend

Studeni 22, 2013

Krenuvši planirati nadolazeći, svakojakim koncertnim i inim uzbuđenjima ispunjen vikend, negdje u primozgu osjetio sam uznemirujući disbalans, prijeteće ispadanje iz ravnoteže, kao da preskačem stepenice vremenske linije, kad mi je sinulo: Pa još uvijek nisam ništa napisao o koncertima prošlog vikenda, Lolitinom sudjelovanju na dosad najepskijem Žuru u subotu te ponedjeljku s The Pathetics i Worriers u Močvari! Omaška je to koju ću učas ispraviti, odnosno barem pokušati, ali prvenstveno uzrokovana time što se o svim tim svirkama, redom sasvim solidnima i bez nuđenja prostora za ozbiljne prigovore, naprosto nisam uhvatio ništa detaljnije razmišljati, a donekle sam imao i nešto života za baviti se njime. Propustivši barem dvije trećine prošlotjednog nastupa Lolite u KSETu, subotu sam zaista bio očekivao s nestrpljenjem, jer sam od upoznavanja s bendom ranije ove godine njihova dva izdanja – eponimni EP i ovogodišnji album ‘Lipstick Pop’ (a zašto je prvi EP, a drugi album, iako oba imaju po osam pjesama i približnog su trajanja, nemam ni najmanjeg pojma, ali poštujem zamisli autora) – provrtio prilično često, uživajući u mladenačkoj viziji prve muzike uz koju sam ja sam bio mlad, a da je bila potpuno moja, ne naslijeđena od tatine generacije i njegove vinilne kolekcije.

Lolita svira onaj američki melodični indie-rock s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, odnosno s prijelaza iz pravovjerničke underground uskogrudnosti u dobrodošlo zaposjedanje mekoće i slatkosti pop muzike. Mislim, ako ste jedan od debila koji termin college-rock koriste posprdno, onda Lolita nipošto nije bend za vas, no ako ste upravo u Lemonheadsima, Buffalo Tom, Sloan ili Superchunk utapali svoje nekadašnje a i sadašnje egzaltacije, svakako prosurfajte do njihovih izdanja. Prvi dio otprilike jednosatnoga subotnjeg nastupa Lolita je ispunila upravo takvim materijalom, power-trio pristupom mellow-trio pjesmicama, u kakvima se osnovni gitarski akordi vrlo česte prate jednako zaraznim bas dionicama, što ipak nije jedini Lolitin mod. Jedna od razlikovnih karakteristika ove obećavajuće grupe jest kompleksnija nadogradnja u principu jednostavnih i poletnih rokenrol pjesmica, najčešće njihovim produljivanjem u kojem opasnost repetitivnosti izbjegavaju negdje finom solažom, drugdje promjenom ritma ili tonaliteta, nakon čega se, za svaki slučaj, refren ponovi još koji put, kako i treba. Neke od pjesama, ponajprije ‘Pale Division’, nešto oštrijim zvukom koji vuče na luzersku post-punk gordost The Sound pokazuju kako ovi mladi Koprivničanci (prezimena kao iz kakve Krležine satnije: Grobenski, Cmrk, Hanžek!) iz plejera katkad ipak izvuku američki alter-pop, što im omogućuje šire polje djelovanja i, posljedično, smanjuje šansu za iscrpljivanjem ideja. Šteta je jedino što su subotnju svirku koncipirali tako da njezin drugi dio većim obimom zahvati takve manje izravne pjesme te razmjerno velik broj potpuno novih, zbog čega je atmosfera u krcatom Prostoru do (dio startno nezainteresiranih se nakon odličnih pjesama poput ‘Cross The Water’, ‘Hiding’ ili ‘Barbed Wire Kisses’ počeo zanimati; dio onih koji su ih pozorno slušali tijekom trajanja se počeo rasipati) polako počela propuštati žamor. Stara priča kako je bendovima ovog statusa ipak bolje svirku skratiti na maksimalnih četrdesetak minuta potvrdila se i ovaj put, ali ipak ne zbog manjka kvalitetnog materijala.

Dva dana poslije, dvojbu odlaska na gig naših rokerskih HC frajera The Pathetics i američkih ’70s stoner-blues neandertalaca Owl razriješilo je nenadano upadanje trećeg benda na lajnap, popičnih panksića Worriers, za koje doduše nikad ranije nisam bio čuo, ali čija je šefica Lauren Denitzio nekad davno predvodila kultne i nažalost sad nepostojeće The Measure. Za koje također nikad ranije nisam čuo, ali moram se barem praviti da poznajem scenu, a i djevojačko spajanje pankerske scenske gorljivosti i pop melodija u načelu ne volim propuštati, jer je sposobno razblažiti i mnogo zeznutije drame od onih čiji sam protagonist ovih dana. Worriers sviraju taj punk koji je loš ali je najčešće lijep mnogo češće nego što je lijep i pristojan ali je zapravo loš, no izuzmem li imidž žičanih pobočnica i koncentriram se samo na oku i uhu ugodnu Lauren dobijem bend koji je prije svega čistokrvni indie-pop bend rokerskih pjesama koje izbjegavaju i najmanju želju za inovacijama, te pankerskog stava o niveliranju komercijalnog poppy zvuka čvrstim usidrenjem u nezavisno podzemlje. U pola sata programa stalo im je i barem pet jako dobrih pjesama, samo što mi je žao što se Laurenin vokal uopće nije razabirao, tako da nemam pojma ima li u njezinim tekstovima ponekih dodatnih mamaca osim standardnih vuo-o-o-o bekvokala na refrenima. Malo zakasnivši, The Patheticsima sam opet uhvatio tek nekih petnaestak minuta, u kojima su izveli nekoliko drmatorskih The Stooges/The Sonics pjesama koje bih se mogao zamisliti slušati i doma, ali su ih u pravilu razdvajali nepotrebno oduljenom pričom i zajebancijom zbog tehničkih problema, pa je dojam bio kao da žestoku rakiju ispijaš najsitnijim gutljajima između kojih popiješ dec vode. Nominalne zvijezde večeri, Owl, namjerno sam izbjegao, prilično siguran kako bi me, onako zgaženog i slomljenog od umora, njihova rifola dodatno zabetonirala, pa sam pohitao po spas u krevetu.

Pripremite pribor i sjednite za stol, jer samo što nije – GGGG13 ilitiga GORILINA GODIŠNJA GLAZBENA GOZBA 2013!!!!

Studeni 21, 2013

gggg13

Evo nas ijope, lipi moji!

– kao i uvijek – podvlačite crtu i birate 20 najdražih vam stvari koje su premijerno ugledale svijetlo dana u 2013, bilo kojeg tipa (singlovi, ne-singlovi, remiksi, demo-snimke, leakovi izdanja koja trebaju izaći tek dogodine, itd… sve naravno igra!), uz standardno pravila da svaki izvođač smije biti zastupljen sa samo jednom pjesmom!

– ako želite sudjelovati, pribilježite se u komentarima ovog posta – prijave se primaju do 6. prosinca

– nakon što ste finalizirali selekciju, arhivirate je, aploudate negdje (po mogućnosti zippyshare? s njega mi se i dalje sve najbrže skida) i pošaljete mi link na djevojke majmun yahoo točka com, najkasnije do ponedjeljka 9. prosinca; kao i uvijek, zamolio bih vas da u folder ubacite i .txt fajl s popisom stvari (nenumerirano, format: izvođač – pjesma) kako bih lakše i brže složio rezime gozbe

– potom ja pržim dvd-e koji će se podijeliti na tradicionalnom prigodnom druženju u nedjelju 15. prosinca na uobičajenom mjestu; ako ne prebivate u zagrebu, šibnite mi adresu da vam pošaljem dvd 🙂

Šta više reći, krenite s prijavama!

Juhulele!

Studeni 15, 2013

U svojoj pjesmi ‘Parents’, koju doduše nije odsvirao na svojemu sinoćnjemu slatkome skrivenom koncertiću u Močvari, Dent May se izrijekom trsi dokazati kako nikada neće slijediti putove i odluke svojih roditelja, samo što nas opuštena retro muzika, i to retro u nekome sveukupnome mitskom smislu pred-rokenrol razdoblja u kojem je dopuštenije miksati mnogo više toga, tjera pomisliti kako je riječ o još jednom muljatoru kod kojega ono što kaže treba dvaput procijediti kroz filtre onoga što radi. Dentove pjesme svojim su stilom uglavljene gotovo u svako od desetljeća koja smo ostavili za nama, što, s druge strane, zapravo i jest eklektičan pristup modernog doba. Meni osobno kod Denta se najviše sviđa što se nikakvi šavovi u njegovu spajanju različitih art-pop i classic-pop varijabli ne naziru ni iz najveće blizine, spojene bodovima doista nadarenog i posvećenog klasicista. Tad postaje jasno kako proglas s početka ovog teksta nema namjeru dokazati potpuni raskid sa svima i svime koji su ne samo začeli Denta u biološkom smislu nego i njegovu muziku u prenesenom; on se, naime, svjesno smješta u društvene i muzičke kontekste prošlosti kako bi ih osvježio, tematizirao i razigrao iskustvom i mogućnostima na raspolaganju isključivo današnjim uzusima subjektivne hijerarhizacije.

Dent May u jednom trenutku zvuči kao šlampavi ’70s crooner pohabanih lakata sakoa, u drugom kao funk-lite vozač crvenog ferrarija zasukanih rukava, a u trećem kao posvećeni sljedbenik skladateljske neobuzdanosti Briana Wilsona ili Paula McCartneyja, ali nižući te trenutke jednog za drugim u sljedovima unutarnje emotivne logike ostavlja izraziti dojam arhivara pametnog popa koji se mogao školovati samo u recentnom razdoblju. Njegovi živi nastupi dođu mu kao dobrodošli trenuci oduška i prepuštanja užitku, što se osim u poletnije i podjednako mekše i mišićavije nego na trima albumima izvedenim pjesmama vidjelo i u iskonskim pozama odvezivanja svih čvorova pristojnosti prilikom podizanja električne gitare visoko u zrak, jahanja mikrofonskog stalka, ležanja na podu praznjikavoga kluba i ponajviše u fantastičnome radu bokova i lomljenja u koljenima. Dent možda izgleda kao štreber, ali zato tulumari kao najrazvaljeniji štreber! Presitan broj nazočnih (jedva četrdeset) ponešto je povećao samosvijest svakoga pojedinačnog posjetitelja i natjerao na zanemarivanje instinktivnih reakcija na bendovu svirku, ali pažljivije je oko gotovo na svima moglo uočite izdajničke pokrete.

Bojeći se da bi ovoliko, ruku na srce, opskuran izvođač koncert mogao biti primoran odrađivati nastupajući samostalno, a što se ovakvome profiliranom popu nikako ne bi isplatilo, uvelike sam se razveselio po dolasku u klub uočivši potpuno pripremljenu pozornicu, ali i to je bilo, u principu, ništa posebno dok sam četveročlani bend (Dent na gitari, ritam sekcija i klavijaturist koji je vrlo rijetko posezao za deus-ex-laptop efektima) nije počeo svirati svoju elegantnu i nimalo umrljanu muziku na tragu meni reakcionaru prihvatljivije verzije Ariela Pinka, ujedno i ponešto kompaktniju od one relativno srodnog Maca DeMarca, čiji je sjajno posjećen i jako dobro prihvaćen koncert ipak bio za koju nijansu slabiji. Kod ritmičnijih pjesama, ponajbolja od kojih je ‘Born Too Late’, kormilar je bucmasti basist razbrčkane kose, čiju pretpostavljenu rolu D&D mastera nagrđuje samo šećerni kul u njegovim prstima, jer nisam siguran kako bi njegova ekipa prihvatila nekoga tko ne sluša mačimagijski metal nego se topi u produkcijskim jastucima osamdesetih. Pjesme s izraženijom gitarom Denta razotkrivaju i kao legitimnog sudionika kakvoga indie-pop koktel-partyja, što se sve zajedno mućka u mikseru očitog obožavatelja Steely Dan, ali njihovih najizravnijih momenata. Dent u ‘Home Groan’ može tvrditi kako mu se ni LA ni NY ne sviđaju kao poželjne destinacije preseljenja, ali iz svoje mirne oaze u Oxfordu muzičke i društvene tekovine obje obale može iskoristiti prekrajajući ih kako mu padne na pamet i srce.

Kroz nešto više od sata vremena zabavne i ukusne svirke, Dentov je bend ponajveći dio programa odvojio za predstavljanje aktualne simpa ploče ‘Warm Blanket’, od čijih me pjesama već neko vrijeme najviše opsjeda, iz naslova je sasvim jasno zašto, ‘I’m Ready To Be Old’, koja je sinoć zvučala kao susret The Shins i SFA na neonskome holivudskom bulevaru. Lakoća kojom su pjesme s prošlogodišnjeg albuma ‘Do Things’ – naslovna, ‘Fun’, ‘Home Groan’ – iz njegova elektronskijeg loungea proveli do organskoga živog zvuka benda zapravo me nije previše iznenadila, koliko je to učinilo prometanje ove posljednje u obradu ‘Shakedown Street’ Grateful Dead, koja je rasvijetlila i osjetne ostatke Dentovih rokerskih formativnih godina. A kad su po povratku na itekako zaslužen bis omiljenu mi ‘Howard’ preodjenuli iz njezina havajskog (k)ukulelanja u prašnjavi country-rock – koji je zvučao toliko autentično da sam samo prema stihovima bio siguran kako nije riječ o obradi nekoga žanrovskoga klasika – shvatio sam kako moje naziranje čovjeka od pjesme u čovjeku od aranžmana nije bilo fatamorgana, nego prepoznavanje istomišljenika koji je krenuo ponešto drukčijim, ali i dalje mi jako zanimljivim smjerom. Smjerom koji ga je doveo i do konkuriranja za status jednoga od najboljih malih koncerata zagrebačke godine.

Going further?

Studeni 14, 2013

S obzirom na to da sviraju muziku koju se ni u kakvom smislu ne može opisati kao namjerno komercijalnu ili izvedenu željom dosezanja najšire publike, nikad ne bih pretpostavio kako su moji omiljeni retro-indie rokeri Go No Go zapravo podložni hvatanju aktualnih trendova, no pred kraj svojega sinoćnjeg nastupa u Vintage Industrial Baru pokazali su svoje pravo lice. Prvo me Benchwarmers zajebavaju posvećujući mi opskure Ramonesa, zatim Matija dovodi u pitanje moj status neupitne indieklopedije, a naposljetku mi je sinoć na račun došla i još jedna posveta, ovaj put vrlo pristojna i prijateljska, te kao najava pjesme nastale pod, riječima frontmena Tomija, direktnim utjecajem benda koji obojica jako volimo. Ispočetka ‘Rise And Fall’, potpuno novu pjesmu planiranu za uvrštenje na neko od budućih izdanja grupe, baš i nisam bio spreman odmah proglasiti romantičnim rokenrolom heart-core kategorije, ali refren, most i bekvokali bubnjara Janka ipak su nedvosmisleno razotkrili ubijanje Geslajtima u polazištu pjesme, što mi je naknadno potvrdio i sam autor. Hvala, doista to cijenim!

Nakon što su svojim drugim EP-jem ‘2nd’ na neki način zaokružili prvu etapu bendova života, koja je uključila i odličan nastupni EP ‘First’ (uzorak je uočen, jel) te čitav niz dojmljivih koncerata koji su se, izgleda, svidjeli ama baš svima – a zašto i ne bi? – promociju novog izdanja Go No Go su odradili u sklopu redovite zajedničke redaljke programa ‘Good Vibrations’, što me malčice rastužilo. O bendovima Morso i Straight Outta Fridge, koji su svirali nakon Go No Go, doista nemam reći ništa loše – pogotovo zato što ih nisam ni slušao, nadoknađujući u baru gomilu propuštenog s Kiki i Zrinkom – kao ni o programu samom, jer iskreno podupirem svaku priliku za svirku manje poznatih bendova, ali me ucrnila realizacija da su Go No Go već sad dosegli svoj tržišni plafon, ako je o ikakvom tržištu uopće moguće govoriti. Koliko god pred njima još stajalo odličnih pjesama – gore spomenuta ‘Rise And Fall’ pokazuje kako se njihov žestoki melodični rock može širiti i na mnoštvo preostalih podžanrova i niša – te shodno tome i uvjerljivih albuma, čini se da se bend njihova zvuka, koji će se valjda dovijeka pogrešno percipirati kao nešto isključivo za fanatike i predane istraživače, naprosto mora zadovoljiti svirkom pred, uvijek istih, četrdesetak-pedesetak ljudi. Nisu to promijenili ni sjajno prihvaćeni nastupi pred brojnijom publikom na, recimo, Potlistinom rođendanu ili prije Thermalsa. Jebiga. Nije da sam se ja sam, a siguran sam ni članica i članovi benda, uopće usudio nadati konkretnom prelasku u više lige, ali da će im se dvije zaista bogate godine nakon onoga legendarnoga debitantskog nastupa u Dragašu svirke svejedno odvijati u istoj atmosferi – pojačanoj većim brojem super pjesama i pjevanjem nekolicine osvojenih fanova – žalosti me kao dokaz razmjerne nemoći cijele te naše nesretne scene.

Međutim, čak i morenog takvim uvodnim mislima i oboružanog mudrim iskustvom, sama svirka benda, ponovno poletna, ponovno odlična, ponovno bez utega oko nogu u vidu Gorana Andrijanića (koji je mislio da mi može prijetiti a da se ja neću osvetiti, kakva pogreška!), i sinoć me je prešaltala u ahistorijsku paralelnost u kojoj će devedesete i njihov indie-rock nastaviti pobjeđivati i dalje, ne dopuštajući industriji prelazak na sljedeće velike stvari ili stvari u koje je polagala nade da će postati velike. Mjesta za ikakve sumnje nema baš zato što čvrsti ritmovi, melodične bas linije i uzbudljivi dueli dvaju gitara mogu obuhvatiti mnoštvo različitih ljepota i osjećaja, pa čak i nenametljivo švercanje katoličkog svjetonazora u polje koje ipak instinktivno doživljavamo sekularnim, a da čak i ja, gdjegdje doživljavan kao militantni ateist, radosno otpjevam sve stihove, doživljavajući ih tvrdoglavo onako kako meni paše. Ovo mi je bio dvanaesti odslušani koncert benda, stoga ne čudi da sam počeo prepoznavati pojedine strukturne uobičajenosti – otvaranje za prodrmavanje uz ‘Follow’ i ‘All At Once’, relativno usporavanje u drugoj polovici uz njihanje ‘Secret Little Sign’ ili paisley-psihodeliju balade ‘Rate’ – ali reaktivnoga unutarnjeg uzbuđenja prilikom uvodnih rifova, raspjevanih refrena ili preslatkih terci kod soliranja još se uvijek nisam riješio. I ne želim. Set lista: Follow – All At Once – Automobile – Homeless Man – Hey! Exciting World! – Tommy Boy – All The Way And All The Time – Secret Little Sign – Rise And Fall – Rate – Crowd

Dan prije, u utorak, nenavikao najavljene početke koncerata shvaćati zaozbiljno i posvećen kilavljenju na mekome i lijenim folkom prekrivenom kauču, u KSET sam debelo zakasnio na drage mi klince Lolita, uhvativši im tek posljednje četiri pjesme. Dio odgađanja polaska proveo sam razmišljajući da ih možda i nije nužno slušati te večeri kad će već sad u subotu (nikako ne propuštajte!) svirati na Žuru u Prostoru do, ali onda sam se prisjetio da otkad je to meni točno problem dobar bend gledati opetovano u kratkom vremenskom razmaku? i da prequel i sequel nastupima na Žuru često ponešto omame koncentraciju potrebnu za slušanje benda (koncertracija, anyone?) te memoriju iz koje onda planiram pohvaliti bend. Samo što sam sve to, očito je, shvatio prekasno da stignem na vrijeme, što je kiks koji me onda i po dolasku nastavio nervirati toliko da bend gotovo pa nisam ni poslušao kako zaslužuje, iako jesam primijetio kako su odsvirali i potpuno novu pjesmu ‘Doll House’, ako sam dobro razabrao iz najave i refrena. Za razliku od donekle srodnih, iako je riječ o prilično samosvojnim pripadnicima terceta, Benchwarmersa i Go No Go, koje dobrim dijelom čine ljudi mojih godina, pa i stariji, kod Lolite mi se posebno sviđa mladost bendovih članova, te posljedična vizija kojom tinejdžeri i rani 20-somethingsi sviraju muziku koja je nama svevremena jer smo uz nju živjeli i preživjeli, a njima zato jer je i dvadesetak godina poslije ostala nešto najsvježije i najinspirativnije što su čuli.

Iste su večeri u KSETu svirali i zagrebački And The Kid, koji se referiraju na otprilike podudarno vremensko razdoblje, ali stilski pripadaju ponešto drukčijoj varijanti retro-rocka. Najviše su mi se svidjeli u mid-tempo pjesmama na tragu mainstreamu više okrenutih Stone Temple Pilots ili čak i onih The Wallflowers kakve se uz malo naguravanja moglo progurati u alternativne programe, za razliku od malo mi bezličnih izleta u više groovy vode, kako blagog funka tako i još blažeg metala, za koji okrivljujem basistovu majicu Black Sabbath. U načelu, vrlo uigran i usviran bend s frontmenom koji djeluje dosta samopouzdano, kao da zna što radi, i to čak i dok svira akustičnu gitaru, ponešto je bolji od svojih pjesama, koje su me zaista iznenadile samo ubacivanjem fragmenata Morrisseyjevih stihova u svoje kitice. Da su svirali nešto kraće, prvo bih koncert odslušao do kraja, što ovako nisam, a drugo bi izbjegli mogućnost uočavanja ponavljajućih obrazaca, no među četrdesetak nazočnih bilo je zaista dosta onih koji su pjevali uz bend. Fan baza, barem prijateljska, dakle postoji, što im također neće odmoći.

Reanimirani film

Studeni 11, 2013

Prije šest godina, povodom koncertne promocije tada friško iz studijske peći izvađenoga albuma omiljenih mi Pips Chips & Videoclips (jebote, da samo znate koliko mi mentalne nestabilnosti izaziva nesigurnost sadašnje lokacije nekadašnjeg zareza u imenu benda, bili biste potpuno sigurni da uopće nisam normalan), bio sam napisao jedan od svojih najviše komentiranih, istodobno najzloglasnijih i najčvršće odobravanih tekstova, u kojem sam izrazio svoje golemo razočaranje aktualnim materijalom, ali i bendovom odlukom o tipu njegove prezentacije. Pipsi su tada Kino Europa prvo počastili kompletno odsviranim novim albumom, da bi gromoglasno višeminutno pozivanje na bis, na kojem su se fanovi nadali čuti nekoliko stvari čiji se refreni mogu pjevati i srcem, a ne samo jezikom, hladno ignorirali. Naravno, moj je dojam uvelike usmjerio specifičan stil i koncept albuma ‘Pjesme za gladijatore’ koji me ničim nisu pridobili, razlikujući se od gotovo svega što su Ripper i bend radili dotad, a čak i da sam bio dobrodušno prihvatio njihovu želju za evolucijom ili pukom promjenom identiteta, svejedno je stajala činjenica kako je bolno nedostajalo dobrih pjesama, što se, na kraju krajeva, potvrđuje svaki put kada se u miks starih hitova od svih pjesama tog albuma ubacuje gotovo isključivo samo ‘Zdenka i vanzemaljci’. Pišući o lošem koncertu, zapravo sam više bio pisao o mogućnosti mojega finalnog pozdrava s grupom koja mi je vjerojatno prva od svih hrvatskih pop-rock grupa pokazala kako se i u nas može svirati kao što se to radilo u dragim mi zemljama engleskoga govornog područja.

U periodu naovamo, niz vrhunskih bendovih koncerata i moja prilično redovito upražnjavana preslušavanja njegove diskografije takvu su reakciju, srećom, vremenom razotkrili kao povrijeđenu strast, vidanu tretmanom bendova kanonskog repertoara, kao i dojmom da se sam šef Ripper skroz pomirio s vlastitim minulom radom te statusom koji taj rad uživa u percepciji obožavatelja. Tako da se spomenutog teksta (zvao se, predvidljivo, Na putu prema dole, i ostao je zakopan u potonuću stare Gorile, kao i na mojem hardu; šibam mejlom po potražnji) vjerojatno ne bih ni dosjetio da najave subotnje promocije aktualnog albuma Pipsa ‘Walt’ nisu jasno naglašavale kako će ga bend prvo odsvirati u cijelosti prije nego što se posveti ugodnoj raspjevanoj šetnji ključnim točkama dosadašnjega kataloga. Malo egotriperski, slažem se, to jesam doživio kao potvrdu da sam prije šest godina bio u pravu, ali ipak ne u nekome zamišljenom sukobu s neistomišljenicima, koliko kada je riječ o ispravnosti vlastitih procjena i postavki. Ništa se novom albumu neće oduzeti usustavljenjem u strukturu već poznatih dijelova, međuigrom i međusobnim tematskim i zvukovnim podupiranjem on time može samo ojačati; odnosno, može, da, ali samo ispuni li preduvjet logičnog razvoja autorskog i bendovog stila, u čemu jako dobri ‘Walt’ nebrojenim kopljima nadmašuje šupljikavu konceptualnu svojeglavost prethodne ploče. To i jest ono što mi se kod ‘Walta’ najviše sviđa, neforsiranje ikakvoga koncepta, koji, čak i ako postoji, ostaje debelo u drugom planu iza niza sjajnih i moćnih pop pjesama rock benda koji njima komunicira sa svojim prethodnim razvojnim fazama istodobno začinjući neke nove. Ovim pjesmama ne treba dešifriranje, nego ugodan mir sobe za slušanje ili rasprodana emotivna Tvornica za zborsko pjevanje.

U takvome se subotnjem kontekstu ‘Walt’ (kao album, a naravno i kao istoimena pjesma) nesumnjivo pokazao već brzinski ovjerenim upisom u bendov repertoar za posebne prigode, pa možda jest sitna šteta što se njegove pjesme u set listi nisu prošarale klasicima, da iz prve ruke dobijemo priliku konkretnije odmjeriti njihove vrijednosti, ali u finalnom sam zbroju ipak uvjeren kako je neformalna podjela itekako doprinijela konstantno vatrenoj atmosferi koncerta. Odlučivši prvo izvesti predstavljanu ploču od početka do kraja – iako ne i redoslijedom sa snimke, što je osiguralo nužnu dozu nepredvidljivosti i spontanosti u reakcijama publike – Pipsi su joj dali zasluženi prostor da se pokaže u najjačem izdanju, što je ona uzvratila bez ostatka, ponajprije opsesivnom melankolijom singla ‘Htio bi da me voliš’, promjenom izvođačkog tempa Yayinim gostovanjem u ‘Trubaču’ te prekrasno tužnom ‘Sa mnom tebi je zima’, vjerojatno najboljom pjesmom cijelog albuma. Prihvaćen brojnim privatnim ekstazama i čestim ekipnim pjevanjem, ‘Walt’ je još jednom potvrdio kako se val Zagrebova odnosa s jednim od svojih najboljih, ali i najmušičavijih bendova ponovno zaljuljao došavši do razine da se njegovi potezi ne preispituju, nego se u njima uživa kao u najboljim danima. Stoga je i prijelaz na ostavštinu tih najboljih dana nakon ‘Plivača’ izveden glatko i tečno, i to s ‘Malenom’, koja je otvorila drugi dio, dio čistih all-time favorita, u koji se, eto, ugurala i nesretna ‘Zdenka i vanzemaljci’, koja u ovakvom društvu ipak funkcionira znatno bolje, kao fini razigrani odušak. Nabrojim li sada desetak velikih pjesama koje Pipsi nisu svirali (evo ipak samo dvije, već predugo odstranjena ‘Sao Paolo’, koju možda i jest bolje ne svirati, da se ne prospem po podu, te dosadašnja poglavica ‘Rosita Pedringo’), postat će jasno koliko su velike one koje u subotu jesu svirali, od kojih je svaka opet, Ripperovom unesenom važnošću i posebno sjajnom svirkom benda koji je odličan u pravilu, ostavljala dojam najbolje pjesme ne samo benda, ne samo Hrvatske, nego i rokenrola općenito.

Da, za toliko obljubljene pjesme jest čudno da ljudi uglavnom još uvijek ne znaju kada se točno pojavljuje refren na drugom bisu izvedene ‘Na putu prema dole’ ili koji je točno raspored stihova u refrenima ‘Poštara lakog sna’, o čemu je pisao legenda Sven na Kultivatoru, ali kod ovih složenih shvatljivijim nizovima zaraznih kitica i orgazmičkih refrena ipak je bilo znatno manje nedoumica. ‘Ljeto ’85’ svojom prkosnom nostalgijom nije razorila samo one koji su svoje totemsko ljeto doživjeli u godini iz naslova, ili nas koji smo ga imali u drugoj polovici devedesetih, ili mlađariju iz 2005., nego i one kojima će se nasmiješiti tek po završetku tekuće školske godine, koje mi je bilo posebno drago vidjeti pa još jednom, jednim dijelom čeznutljivo, drugim radosno, uzdahnuti kako PC&VC ipak više nisu samo moj generacijski bend. ‘Narko’ mi je razjasnila kako vjerojatno i više ruje po nutrini tijela i duše jednom kada se nađeš na njezinoj suprotnoj strani, a priznajem da sve do nekidan nisam shvaćao koliko i skladateljske vještine i mudre efektnosti ima u najljepšoj i najbolnijoj ‘Gume na kotačima’, koju sam dosad olako doživljavao kao spoj čiste emocije i frajerske zajebancije koja si tu emociju ne smije dopustiti u potpunosti. Postalo mi je jasno da je kretensko-neodoljiv refren hipijejanja naprosto morao biti točno takav, nikako ne sadržajniji, upravo zato da bi onaj krucijalan dio pjesme o Njezinim pozivima na kavu ili sok eksplodirao svom silinom. Vodili ste ljubav, znate o čemu pričam. A ljubav se doista u subotu vodila i u Tvornici; ne idem prečesto na velike koncerte domaćih grupa, ali teško da se ovakva sinergija fantastičnih pjesama i značajnih spomenika koje su te pjesme izgradile u sjećanjima i osjećajima okupljenih ponavlja na redovitoj bazi. Uz navedene pjesme, makar samo iz pogleda na lica oko mene i slušanja strastvenih glasova bilo je očito kako i ostale svirane izazivaju iste učinke.

Ostavljanje udarnih naslova za bis razjasnilo je kako je i bend sam bio dovoljno svjestan kako svoje uvjerljivosti tako i ljubavi koja ga prati, pa bi se bilo jadno praviti iznenađen pozivima na povratak, ali ako je čak i ‘Na putu prema dole’ mogla biti strateški sačuvana za konačno finale, raspašoj trećeg bisa doista se nije ni mogao očekivati. Dva ponajveća od lepršavih hitova grupe, ‘Nogomet’ i ‘Ljubav’, otpjevao je klavijaturist Zdeslav, ali glasom koji je toliko vukao na Rippera da sam bio uvjeren kako je sve opuštena baza, i da ih legendarni prgavac pjeva poskrivećke iz zabinja. Međutim, kada je Ripper istrčao na pozornicu, morao sam zaključiti kako Pipsi uz sjajne pjesme, autora kojega nikada nisam prestao cijeniti (a često ga i još uvijek fanovski obožavam) te bend koji sve na potezu od britpopa preko svemirske americane do revizije hrvatskoga novog vala može odsvirati zatvorenih očiju i unatrag, u sebi ima i konja za utrku protiv Luke Bulića. Za to vrijeme, oduševljeni je Ripper svojom razbacanom verzijom pobjedničkog plesa potpuno jasno davao do znanja koliko mu znači fenomenalan prijem koji su bend i on doživjeli, što me je još malo dodatno razveselilo, jer je ono što su mi pružili i ovaj put meni značilo možda još i više. Set lista: Walt – Dementor – Kratka povijest – Mogu ti reć – Sa mnom tebi je zima – Dok smo hodali po zemlji – Trubač – Bi li ili ne bi – Htio bi da me voliš – Plivač – Malena – Plači – Ljeto ’85 – Supermama – Zdenka i vanzemaljci – Poštar lakog sna – Narko – Bog – 1. BIS: Dan, mrak – Gume na kotačima – 2×2 – 2. BIS: Na putu prema dole – 3. BIS: Nogomet – Ljubav

Subotnje zagrijavanje, i u prenesenom i u bukvalnom smislu riječi, jer je neugodna kiša bila ledila kosti, zbilo se u ugodnom, ali za ovu prigodu preskučenom ambijentu puba Sheridan’s (relativno nedavno otvoren, u Savskoj), gdje su se The Marshmallow Notebooks ovom prigodom sveli samo na temeljne konstitutivne elemente; Matiju, gitaru i krasne pjesme. Iako postava pratećeg benda ovih tjedana opet prolazi kroz neke sitne rošade – ne bojte se, sve je pod kontrolom – mislim da je odluka o samostalnome polutajnom (pozvani su samo prijatelji, koji su, međutim, pozvali i svoje prijatelje, pa se i unatoč pasjem vremenu u pub nabilo pedesetak romantičnih sardina) koncertu ipak bila više motivirana željom za sviranjem te prostorom u koji cijeli bend teško da bi stao. Intimnija je atmosfera intimnim pjesmama jako lijepo sjela, ali vedri Habijanec pronašao je dovoljno prilike i za zadirkivanje vašeg izvjestitelja oko toga kada ću točno prepoznati obradu M. Wardove ‘Hold Time’ (već kod štimanja gitare!), kao i za svoje karakteristične izljeve indie-pravednosti kod ironiziranja pokojega rokerskoga klišeja. U setu ponajviše organiziranom oko još uvijek razornoga eponimnog albuma, jednog od najboljih ovogodišnjih naslova, čuli smo i dvije potpuno nove pjesme, ‘Trust Me I Don’t Know What I’m Doing’ – što je naslov koji ne odgovara Matijinom sjajnome autorskome i izvođačkome nizu – i ‘Trondheim, Larcenet & Sfar’, o jednom od potencijalnih svetih trojstava, ali i obradu ‘Kerosene’, koja je čak i Bad Religion prokazala kao bend za zaljubljene tinejdžere. Svojim neposrednim šarmom, dobroćudnom otvorenošću svojih pjesama za svačije jadikovke ili utjehe, te plutajućim zvukom poluakustične gitare koji me je malo podsjetio na Billyja Bragga bez uključivanja distorzije, Matija je pokazao kako i sam može pružiti jednaku ljepotu kakvom posljednjih mjeseci uz prijatelje redovito ne ostavlja ni jedno prisutno srce netaknutim. A to što je koncert zaista startao u 20:40, kako bi svi zainteresirani mogli stići na Pipse, pa sam pub poslije finalne ‘Advice’ napustio samo ja, e to ću doživjeti kao osobnu uslugu. Hvala. Set lista: Every Little Thing – Trust Me I Don’t Know What I’m Doing – Crawl Into The Warmth – Hug-Off – Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Hold Time – I’ll Ok It – Muddle & Mud – Cold Hearts Older Minds – The Last Tourist In Town – Brand New – Kerosene – Advice

Imaju nas

Studeni 9, 2013

Nažalost, legendarne Yo La Tengo nisam ni uopće imao prilike uživo gledati krajem osamdesetih, kada su po svojem Hobokenu i klubovima New Jerseyja definirali ono što će se naknadno nazivati indie-rock, niti u prvoj polovici devedesetih, koju su zapljusnuli nizom svojih najboljih albuma (moj vječni favorit broj jedan još je uvijek brutalno zapostavljeni ‘May I Sing With Me’, a broj dva moćni ‘Electr-O-Pura’, i dalje konkretan kamen temeljac aktualnih bendovih koncertnih repertoara), a bome niti na prijelazu tisućljeća, kada se činilo da su svojim povijesnim ‘And Then Nothing Turned Itself Inside-Out’ postali najdraži bend ama baš svakome srcu koje je ikada pumpalo nezavisnu ili alternativnu krv. Stoga će moja skorašnja procjena nužno patiti od manjka makar subjektivnih dokaza, ali nekako imam dojam da su Yo La Tengo tek sad, nadomak svojega tridesetog rođendana, postali točno onakav bend kroz čiji okvir ono što žele biti mogu biti u ničim okaljanoj potpunosti, pa je super stvar što ih je domaća indie-armija dobila prilike gledati u pravom trenutku, na sinoćnjemu divnom koncertu u Tvornici. A s obzirom na to da se prosjek publike u klubu u nepuna 24 sata (od nastupa Tegan And Sara, a ljudi je otprilike bilo tu negdje, parter sinoć jest bio više ispunjen, ali se nije moglo sjediti na onih nekoliko redova tribina) podigao barem za dvostruko, toliko da sam ga ja čak i spuštao, možda je bilo i krajnje vrijeme, jer do nove šanse ko živ ko mrtav, jel.

Naime, ova institucija koja obrađuje druge institucije, kako je Dražen efektnom dosjetkom zaokružio jednu prilično važnu komponentu bendova djelovanja, oduvijek je funkcionirala i kao skupina kustosa i kuratora popularne, ali i one manje popularne pop muzike. S jedne strane su to činili vlastitim stilskim širenjem na brojne žanrove od post-Velveti feedbacka kojim su sa stejdža mogli otpuhati i jedne Sonic Youth, preko frankofono-plažnog loungea kakvim bi se ponosili i Stereolab, pa sve do najtoplijih akustičnih singalongića uz logorsku vatricu, između se zaustavljajući i na bezbrojnim ostalim stanicama kojima je najvažniji zajednički nazivnik bila svježina pristupa i predana unesenost. Druga, izravnija strana sastoji se od pozamašnoga korpusa obrada uglavnom manje poznatih autora ili manje poznatih pjesama kanonskih izvođača, stečenoga naslijeđem kritičarske prošlosti Ire Kaplana, kojim su Yo La Tengo podupirali vlastito navigavanje širokim područjem alternativnog rocka, najizraženije na slatkom albumu ‘Fakebook’. Njegovih su se pjesama sinoć često prihvaćali, pogotovo na bisevima gdje su, među ostalim, izveli rudimentarno-šlampavu verziju ‘What Can I Say’ NRBQ i dirljivu ‘Speeding Motorcycle’ Daniela Johnstona, čiji kult inače razumijem i podupirem sve dok mi gorljivi poklonici ne počnu objašnjavati kako je tip zapravo i skroz naskroz odličan kantautor.

Takva kompilatorska misija usmjerena samosvojnim autorskim pečatom u ranijim se fazama bendove karijere nipošto nije mogla realizirati niti doživjeti u svojoj cijelosti, za što su odnedavno ipak stvoreni prikladniji uvjeti. Danas, kao iskusni veterani koji su svakojake rukavce indie-rocka što porinuli, što posjetili, što tek popratili izdaleka, Yo La Tengo svoju knjižničarsko-muzejsku prirodu mogu izraziti na koncertu kakav je više nalikovao ugodnoj čajanci u društvu prijatelja s kojima imate gomilu tema za razglabanje neovisno o periodu bez kontakta, a koji se tek ponegdje u svojemu drugom dijelu dobrodošlo otpuštao u mahnitost gitarskih noise-epova, najbolje ilustriranih gotovo petnaestominutnom verzijom ‘I Heard You Looking’, završne pjesme regularnoga koncerta. Jedinu ozbiljniju zamjerku imam na račun (isključivo?) ovoturnejske podjele koncerta na, nominalno označeno, akustični i električni dio koncerta, ne zato što oni sami po sebi nisu bili strukturirani prilično čvrsto i donekle razlikovno od drugoga, nego zbog zaista prevelike polusatne pauze između njih. Srećom, dovršivši prvi dio s najdražom mi ‘Tom Courtenay’ (makar u manje mi dragoj verziji; više bih je bio volio čuti gonjenu električnim gitarama u rokerskijem setu), jedinom pjesmom golema opusa koju sam ususret koncertu doista jako želio čuti, Yo La Tengo su mi ostavili dovoljno mazećeg odzvanjanja u ušima da izdržim narednih pola sata scenske neaktivnosti, a započevši drugi dio uraganskom noise-pop himnom ‘Cherry Chapstick’ situaciju su učas vratili na pravu trasu.

Vjerujem da postoje konkretniji tehnički razlozi takvog odvajanja dvaju setova, od kojih se prvi svirao ispred improvizirane pregrade od kulisa drveća, a drugi preko cijelog stejdža, umalo širokog koliko i bendovi jamovi, ali upravo je pjesma koju su odsvirali u dvije verzije, ‘Ohm’, pokazala kako Yo La Tengo sličan ugođaj mekanog uljuljkivanja mogu postići (barem) dvama različitim načinima, zbog čega mislim da bi se u slučaju isprepletanja tiših i glasnijih pjesama itekako dobilo na dinamici koncerta. Međutim, minorne su to sitnice, ako ni zbog čega drugog a onda zbog toga što smo ovako dobili dva sjajna koncerta, pri čemu se teško odlučiti je li akustična predgrupa Yo La Tengo (akustična samo u principu, jer se trojac dosta šetao instrumentima, s time da je ljupka Georgia Hubley, za kojom bi prije 20-25 godina poludjela cijela scena džempera, naočala i topljivih walkmena, ipak ponajviše vremena provodila za bubnjevima) možda čak i nadmašila električne zvijezde večeri Yo La Tengo, čiji je hajlajt ipak pripao dobroćudnoj mrcini Jamesu McNewu za vrijeme prekrasne ‘Stockholm Syndrome’. U akustičnom dijelu, organiziranom ponajprije oko babljeg ljeta aktualne ploče ‘Fade’, uz spomenutu ‘Tom Courtenay’ mene su ipak najviše obradovale starije pjesme, albumska joj kolegica ‘The Ballad Of Red Buckets’ te autorsko kormilo albuma ‘Fakebook’, čeznutljiva ‘Can’t Forget’. Mada, pjevane glasovima ovih troje ušuškanih ljudi, sve pjesme odišu specifičnom čežnjom čak i za onim što posjedujemo.

Električni se dio također otvorio suradnji s instrumentima svoje prethodnice, ali je zapravo označio povratak benda onome čime se proslavio makar u krugovima zaljubljenika u muziku koja se ne može proslaviti u pravom smislu riječi, nazubljenim gitarskim udarima poput ‘Double Dare’ ili zujećim pčelinjacima ala ‘Decora’, koji se od svoje pop srdačnosti svejedno nikad ne odvajaju toliko da bi vezi zaprijetilo pucanje. Dotad, bend kao da je malo zatomljivao strast, koja neizostavno goni i na postupke u čiju ispravnost kasnije sagledavanje smije posumnjati, kako bi prvi dio odsvirao uz kamin, pun čvrste i usidrene ljubavi i stamenog poštovanja prema sebi, svojem radu i svojim obožavateljima. Zamijenivši, međutim, ‘Periodically Double Or Triple’ ili ‘I’ll Be Around’, koja me sinoć znatno više očarala nego na albumu, energičnijim komadima kao što su ‘Paddle Forward’ ili na bisu ispaljen vatromet ‘Sugarcube’, Yo La Tengo su ponovno potpalili svoju iskonsku vatru slobodnih i razigranih bukača, posebno čujnu kod Irinoga ’80s freak-rock soliranja. Naravno da nije bilo ni teoretske šanse da ovakav koncert dugo čekanog benda – čiji dojam rutine pozdravljam jer je riječ o rutini izvedbe koja ne dopušta oscilacije uvjerljivosti, a ne o rutini pukog odrađivanja posla bez emocija – prođe bez bisa, ali mi je najiskrenije djelovalo kako je drugi bis bio potpuno neplaniran, nagrada ljudima koji su ovaj krasan bend primili na najljepši način, obradama iz publike u nekoliko navrata zatražene ‘Speeding Motorcycle’ i pozdravne ‘By The Time It Gets Dark’ Sandy Denny, ali i nagrada bendu koji je svojim djelovanjem toliko presudno označio žanrovsko polje kojim se kreće da ga slobodno smijemo proglasiti možda i ultimativnim indie-bendom.

Mighty Quins

Studeni 8, 2013

Ako ste dosad čitali makar jedan koncertni izvještaj potpisan mojim imenom, prilično sam siguran da ste me mogli procijeniti na milijun različitih ili sličnih načina, ali baš i ne kao ciničnog, jer se uvijek više volim predati muzici nego zauzimati povlaštenu poziciju emotivno neangažiranog. No, sinoć sam određenu sitnu dozu cinizma naprosto morao pripremiti i ponijeti sa sobom, kao signal dobrog ukusa, jer sam bio jedan od tek nekolicine scenskih radnika s kakvim-takvim indie/alter/punk kredibilitetom (ako ikakvim, jel) na koncertu čijih su 90 posto publike, ne pretjerano ali sasvim solidno popunjene Tvornice, činile mlade djevojke asimetričnih frizura i one koje se nikako ne žele takvima prestati osjećati. Sestrinski bend-duo Tegan And Sara pratim umalo pa od njihovih samih početaka, točnije od dana kada mi je jutra rasvjetljavao njihov krasan pop-rock album nezavisnog ugođaja ‘If It Was You’, no zvukovne i statusne promjene koje su slatke seke otad doživjele ipak me je više učinio pristojnim promatračem negoli prometnuo u vatrenog fana. Iskreno, muzika Tegan i Sare doista nije namijenjena nekome poput mene, ali, još iskrenije, to ne znači da u njezinim zaraznim, sve više standardnim i sve više izravnim pop hitićima netko poput mene ne može uživati.

Spomenutu sam dozu cinizma nekako uspio zadržati gotovo sve do samoga kraja koncerta, iako nije bilo nimalo lako, jer su predvodeći uz njih četveročlani bend sestre u Tvornici odradile verziju pop spektakla svedenog na džepnu varijantu, tim udobniju što topliju, a nizanje pjesama ponajprije snimljenih na aktualnom ‘Heartthrob’ – ubojito otvaranje s ‘Drove Me Wild’ i ‘How Come You Don’t Want Me’ moji su favoriti – doživjelo je izrazito topao prijem publike među kojom se vidjelo koliko im ove pjesme znače, ono, za citate u spomenarima. Dočekane prijemom negdje na pola puta između oboljelih od Bieber-fevera i posvećenoga kulta ključnih underground aktivistica, Tegan And Sara su i ovim koncertom opravdale svoju odluku postepenog preorijentiranja na mainstreamu univerzalno prihvatljiv synth-pop kakav zapravo nije daleko ni od nominalnog countryja Taylor Swift ni još labavije definirane emo-alternative Paramore. I ma koliko bih god ja više volio da su ostale pop-preteče Jenny Woo ili sestara Crutchfield, odnosno nasljednice Indigo Girls za indie nultih godina, Tegan i Sara Quin su svoje podjednako dirljive pjesme preodjenule u blještavije ruho koje njihov bend uživo izvodi s dovoljno poleta, a svejedno znalački ostajući u drugom planu, puštajući šefice da rukovode programom. Kad god bih pomislio da bi bilo ok da se novi album malo ostavi po strani, začuo bih neki stariji poluklasik tipa ‘Where Does The Good Go’ ili Walking With A Ghost’, kojim su se iskupljivale i za, ruku na srce, doista nepotreban zločin suradnje s DJ Tijestom, kao i na odugovlačenje za uključivanje barem jedne jedine pjesme s ‘If It Was You’, i dalje im najslađe ploče.

Dakle, mada jesam uživao u showu koji je uspijevao ostvariti intimnu atmosferu nešto slobodnijeg pidžama-partyja, na rezervi te svoje suzdržane rezerve sam vozio sve do samog kraja, kada me je redom razoružalo, pa potaklo pa razveselilo nekoliko pjesama i Sarinih najava (ako ih nisam pomiješao, Sara je ova kraće frizure?). Prvo je regularni dio koncerta kraju doveden uz ekstatični singalong ‘Closer’, koji je pred mojim očima i ušima iz blago iritantne nabrajalice izrastao u post-novovalno šarenilo dostojno najveće Cyndi Lauper, da bi tek po povratku na bis Tegan i Sara pokazale kako doista zaslužuju sve poštovanje i divljenje, makar se i meni samom često činilo prilično nepoštenim uvijek iznova naglašavati njihovu ulogu gay-aktivistica, kao da njihove pjesme ne bi bile dobre i bez te hvalevrijedne popratne agende. Izgleda sjajno informirana Sara – novinari? organizatori? netko treći? – vrlo je argumentirano, bez ikakvoga pokroviteljskog dociranja stečenog beneficijama zapadnog svijeta, ali i vrlo izravno osula drvlje i kamenje po bulšitu jebenog referenduma u ime obitelji, što bi se možda i moglo podvesti pod propovijedanje preobraćenima da publiku velikim dijelom nisu činile i, pretežno ženske, mlade osobe kojima ni najpopustljivija teta na trafici ne bi cigarete prodala bez pitanja. Pozdravljajući Sarinu utješnu i ohrabrujuću koliko i zgađenu konferansu s razumijevanjem i odobravanjem barem su me za nekoliko trenutaka napunile ponosom kako nije ama baš sve u potpunom kurcu, iako trpimo i prevelika sranja. Tad je postalo izrazito nebitno hoće li se bend prisjetiti nekoga alter-favorita s ‘This Business Of Art’ ili će nastaviti izvoditi pjesme novijih datuma, što nipošto ne znači kako su naglasak stavile na propagandu, a muziku izgurale na stražnje sjedište. Naprotiv, ovaj odličan mainstream pop koncert osjetnog alter-lite okusa finalnom su kraju privele uz najbolju pjesme večeri, prekrasnu ‘Living Room’, da čak i ja, koji sam cijelu večer čekao nešto s ‘If It Was You’, budem potpuno zadovoljen. Drukčiji omjer starog i novog materijala nisam ni očekivao, kao ni ovoliko zabavan i važan koncert. Draže mi je da sam pogriješio kod ove druge komponente.

Zvuk brade koja raste

Studeni 7, 2013

Nekadašnja površna startna slušanja ‘Shivering King And Others’ i ‘Feathers’, ranijih albuma avanturističkih štrebera Dead Meadow, nisu me nešto pretjerano oduševila – shvatljivo, s obzirom na određeni raskorak između mojih izraženijih preferencija i elemenata njihova gustoga specifičnog stila – ali me isto tako očito nisu ni posebno prepala, pogotovo ovaj drugi, na kojem se već dalo nazrijeti kako bismo se bend i ja mogli međusobno približiti i naći na kakvom svima nam prikladnom teritoriju. Ne mogu reći da sam ih bio nastavio pratiti posvećeno, ali su me ovogodišnje glasine o, uvjetno rečeno, mekšem i konciznijemu aktualnom ‘Warble Womb’ prisjetile onoga što sam sebično očekivao od eventualne bendove blage promjene kursa i, naposljetku, od albuma doista i dobio, iako je određivanje njihove nove muzike maločas spomenutim terminima pomalo smiješno kada velik komad friškog materijala zvuči kao proučavanje oldey-halucinacija Fairport Convention na predavanjima modernih stoner-folkera Arbouretum. Dakle, u suštini se bendova duha zapravo ništa nije posebno promijenilo, osim što ja osobno više volim kad mi na nogu tresne tona pamuka nego tona željeza. Čestim preslušavanjem strpljive nove ploče dobio sam i osjećaj kako su moji instinktivni doživljaji pojedinih pjesama bili uvelike označeni i prevladavajućim imidžom društva u kojima su se kretale, tako da sam kod prijašnjih ploča kao komade teže psihodelije doživljavao i u načelu klasičnije rock pjesme, dok mi na ‘Warble Womb’ niti opsežnije hipnoze ne nagrđuju sveukupnu atmosferu lijeve pustinjske americane.

Svejedno, imajući u vidu i mogućnost da me taj osjećaj možda prevario, ususret sinoćnjemu odličnom koncertu benda u malom pogonu Tvornice, koji je, meni sasvim neočekivano, bio ispunjen umalo do kraja (ajde, sigurno bi stalo i još pedesetak ljudi, ali kad bi ovo bio prosjek posjete prostora ni jedan se jedini bend ili organizator ne bi imao zašto žaliti), nisam se prepustio preslušavanju prijašnjih radova svježim ušima niti nadoknađivanju propuštenog u sad već zavidno obimnoj diskografiji, nego sam te zadatke odlučio ostaviti samom bendu i njegovom izboru zahvaćanja u stariji materijal. Za većinu sinoćnjega prekrasnog sedamdesetominutnog programa nemam ni najmanje pojma što ga je sačinjavalo, osim nezgodne nevere ‘Rains In The Desert’, galopirajućeg popa ‘In The Thicket’ i omiljene mi ‘1000 Dreams’, ali mi se te nove pjesme, začudo, ničim osim mogućnošću da ih popratim i omamljenim pjevušenjem nisu izdvajale iz ostatka set liste. Gotovo sve naslijeđe glomaznosti originalnih power-trio inkarnacija s prijelaza šezdesetih u sedamdesete Dead Meadow su iskoristili tek kao tehnički trening za indieju već tradicionalno draže country-grunge inzistiranje Crazy Horse, nalik i na ono što radi zapostavljeni majstor Wooden Wand, samo lišeno povremene šlampavosti, a za punokrvnu dvadesetominutnu pirotehniku je trebalo pričekati sve do samog kraja regularnog dijela svirke. Dotad, vođa Jason Simon je svojim sanjivim vokalom bend održavao na vrhu napetih valova gotovo pa shoegaze-americane, kao da su Ride na ‘Nowhere’ ubacili i koju obradu Grateful Dead ili Boba Dylana, e da bi solažama na potezu od D&D seksipila BÖC do razrađivanja fragmenata kultnog soundtracka ‘Dead Man’ ostavljao dovoljno vremena da mi ponovno naraste dva dana prije pogreškom obrijana brada.

Načelno ne volim kada netko kod bendova koji mi osobno mnogo više znače kao najbolje dijelove diskografije izabere albume koji odudaraju od njihova dominantnog pristupa, pa mi je shvatljivo da postoji šansa kako se nekim odanijim fanovima Dead Meadow, benda proizišlog iz scene nove napušene psihodelije, ovakvo zavođenje tradicije psych-poppy pjesmama moglo i ne dopasti, no sinoć, ruku na srce, u gomili ljudi nisam uočio nikoga tko nije djelovao ugodno opušten i prepušten bendovu tretmanu, neovisno o eventualno smotanim biljnim enzimima. Ili su sami Dead Meadow svojom milujućom terapijom mene osobno, kao čovjeka koji u svojim sadašnjim mudrim godinama muziku više ne dijeli na brzu i lošu, toliko rekuperirali da sam za trajanja seanse bio cijepljen od primjećivanja bilo kakvih negativnosti, kao da smo nadvite tmurne oblake probili i s druge strane izašli na sveprožimajuće sunce? Bio je to fin trip.

Tjednik

Studeni 5, 2013

Koncert koji je prošle srijede održala u malom pogonu Tvornice, njezin prvi samostalni nastup izvan kafićkoga okruženja, dijelom je trebao biti i svojevrsna kruna plodne godine u kojoj se Irena Žilić prekrasnim EP-jem ‘Days Of Innocence’ i serijom ljupkih nastupa – ja sam ih osobno uživo slušao čak sedam, među kojima je teško izdvojiti najbolji, a još teže onaj koji ispada iz te konkurencije – potvrdila kao najugodnije iznenađenje domaće muzike. Iako joj je još bržim i glasnijim istupom podjednako talentirana Lovely Quinces u međuvremenu preotela naslov najvidljivije odnosno najzapaženije mlade hrvatske kantautorice – apsolutno ne prejudiciram ikakvu nezdravu, pa ni zdravu kompeticiju, samo iznosim dojmove, u principu nebitne ikome osim nama piskaralima uvjerenima u važnost naših kronika – Irena je lakoćom nalik na onu kristalne čistoće svojih pjesama ipak ostala najuvjerljivija, čak i izvan skučenih okvira scene, kako je god odredili. Svakako ima smisla da se energičnija, odrješitija Lovely Dunja dobacila i do udaljenije, za underground zbivanja u startu manje zainteresirane publike, dok je pomalo povučena, odmjerena Irena prihvatila sve beneficije polaganog odmotavanja svojeg puta na trasi za strpljivije, kakva je svejedno obilovala brojnim stanicama. Među njima, koncert u srijedu jest bio možda i vrh uvodne etape, i to održan pred čak osamdesetak prisutnih, kao i nekolicinom odličnih novih pjesama najavljena odskočna daska za drugu, u kojoj se nadam da će nastupi ovog profila postati redovitiji.

Samo se još više nadam da će to biti usporednom veličinom, važnošću i posjećenošću svirke, a ne i njezinom dojmljivošću, jer je, eto, kad sam već čarao, upravo ovaj Irenin koncert bio taj koji se pomalo izdvojio od ostalih, i to ne u željenom smislu. Naime, Ireni se u srijedu dogodila česta neželjena okolnost nastupa nominalno usamljenih kantautora koji požele svoj zvučni kroj raširiti i obogatiti, a to je gubljenje ritma prevelikim pauzama između pjesama i prečestim izmjenama muzičkih gostiju na pozornici (violinistica, gitarist, prateća pjevačica, sve redom odlični muzičari, ali koji su se rotirali umalo pa pjesmu po pjesmu, koje sam i bez njih na Ireninim koncertima čuo u prelijepim verzijama), na koje su se pridodale i neočekivane tehničke zavrzlame. Koliko god dobre bile, Irenine su pjesme ugodno društvo privatnih trenutaka, koji se jednostavno rasprše usred mijenjanja kablova i predstavljanja gostiju, a dok bi neki rock bend situaciju popravio žestokim rifovima i grmljavinom bubnjeva, Irena se mogla osloniti tek na pjesme nenavikle da ikoga povlače za rukav. Srećom, te su pjesme i dalje među najljepšim nijansama osobnosti i izvornosti koje sam čuo u dugo vremena, a žamoru gubljenja koncentracije ipak se pridodalo i tiho pjevušenje sve većeg broja ljudi koji poznaju Irenin repertoar, ovaj put osvježen i zabavnom verzijom Britneyne ‘Toxic’ (načelno ne podupirem takve poteze, ali bila je lišena svake mudrijaške ironije), tako da je tim proplamsajima koncert ipak pokazivao koliko je dobar mogao biti, što je u ovakvom kontekstu naposljetku ipak bilo dovoljno. Na kraju su se Ireni u jednoj svojoj pjesmi pridružili i mladi Slovenci iz folk-rock predgrupe Čedahuči, čijeg sam uvodnog seta uhvatio manje od polovicu, nenavikao da svirke zaista i počnu u najavljeno rano vrijeme, i koji su me svojim cijeđenjem elemenata alpskog folka kroz literarni indie-pop senzibilitet američkog Sjeverozapada te razrađenim melodijama prilično primamili, ali je hendikep nerazumijevanja tekstova ipak bio prevelik.

Iste su večeri nekoliko stotina metara sjevernije, u Hard Placeu, svirali iskusne indie nade Sleepyheads, a iako im, čini se, nije palo na pamet možda za kojih desetak minuta odgoditi svoj start, relativno rani završetak svirke u Tvornici logičnim je nastavkom lijepog izlaska učinio dodavanje druge runde u raspored. Uhvativši ih lani na Žuru, bend sam ponovno uspio propustiti cijele ove sezone, tako da mi je širenje postave još jednim gitaristom na kvartet predstavljalo novitet, koji se nije manifestirao samo vizualno nego ga se itekako čulo i u čvršćem zvuku benda. Frontmen Vedran se ni prvi put kada sam ih slušao nije libio otpuštati u slatka neobuzdana soliranja kakva su me bila podsjetila na Built To Spill; sad, uz sigurnosnu mrežu još jedne gitare, i samo kroz drugu polovicu cjelovečernjeg nastupa (pretpostavljam da je bila riječ o polovici, stigao sam barem na pola sata svirke) u nekoliko se navrata fino zanio, žicama izvikavši sve ono što kao civiliziran i pristojan čovjek svaki dan šuti u sebi. Kod Sleepyheadsa mi se posebno sviđa paralelna vožnja na dvama kolosijecima, jer se kao ljudi u prosjeku čak koju godinu stariji i od mene procvata ’90s indieja sjećaju kao svojega formativnog čvorišta, ali sve te kanonizirane pristupe od nervoznog zveckanja Sebadoh pa  sve do 30-something rokenrola The Hold Steady sviraju vrlo svježe i zaigrano, s melodijama za klasu opširnijima od brojnih srodnika. A da nikako nije riječ o pukom igranju na kartu nostalgije dokazali su izrazito neočekivanom obradom ‘Middle Sea’ grupe Yuck, s njihova ovogodišnjeg albuma, iako, s obzirom na to da sami Yuck uvelike crpe devedesete, moguće je da je riječ ipak o promišljenom potezu ugađanja nama starudiji kako razumijemo i modernu muziku.

Još jedan dupli program odradio sam i tri dana poslije, u subotu, mada sasvim neplanirano, kao da me je Muzika sama poželjela upozoriti olinjalom doskočicom kako trebam paziti što želim, jer bi mi se moglo ostvariti, iako sam kroz sve svoje dosadašnje iskustvo shvatio da je zajebanije kada ti se ne ostvari ono što se usudiš poželjeti. Naime, lani sam svoj stoti godišnji koncert doživio uz moćni Calexico, osjećajući pomalo nezreli, dječački ponos napokon uhvaćenom, a dotad eluzivnom stotkom. Ove me godine, dakle, nije pustila dočekati niti sutrašnje Dead Meadow, kamoli Yo La Tengo, nego je neobaveznu ugodnu večer bar-hoppinga pretočila u dvije popratne svirke. Prema jednom od ključnih pravila, u donošenju kojih su uz mene sudjelovali i jedan kolega fanatik i jedan razuman tip čija se ljubav prema muzici zadržava na prihvatljivijim razinama, u ovim mojim kronikama svaka svirka u startu načelno vrijedi isto, demo bend u šupi ili U2 na Maksimiru, gažeri u kafiću ili festival na Jarunu. Muzika ne trpi hijerarhiju, osim one naših vlastitih osjećaja. Zato me je sjebalo kad su se tek što smo naručili pivo u Titušu dva frajera posjela za svoje klavijature i gitaru te krenula zabavljati okupljene najcrnjim hororom večernjeg života, onim što se, ubio bih nekoga kad to čujem!, naziva živom muzikom. Brrrrrrr. Frajeri su bili skroz okej kao zabavljači u kuhinji na tulumu, Rundekove sam stvari propjevušio kroz bradu, ali sam svejedno propitkivao ispravnost zakonskih propisa, shvaćajući pomalo sve naše političke elite kada doista zakone žele poštovati samo kada im to odgovara. Ono gdje se ja od njih razlikujem je to što ovu epizodu nisam ni pokušao prešutjeti, nego sam je transparentno iznio javnosti, mada nemam pojma koga sam to točno slušao u prvom dijelu subotnje večeri.

U drugom dijelu večeri ipak znam koga sam slušao, bio je to psihodelični bend Mokre gljive, koji je nakrcao podrumski dio 20 000 milja pod morem, za koji nisam imao pojma da je ovoliko kul prostor za svirke. Nije da sam se bio najeo gljiva ili kakvog praha pa da sam pomislio provjeriti jesam li se napokon od nekoga tko voli pjesme pretvorio u nekoga tko u muzici otkida na zvukove i atmosferu, nego me je epski odlazak u noć bio odveo i do Milja, u čijem sam podrumu na bubnjevima uočio naljepnicu FNC Diverzant. Morate priznati da je bilo sasvim logično očekivati nekakav tralala-pankić, a i kada sam doznao kako momci sviraju nešto potpuno opaljenije svejedno sam ih htio poduprijeti, za sebe i za priku Goca koji je odmah uzvratio porukom: Reci im da sviraju Bibu! Mokre gljive su pretežno instrumentalni bend koji natripanu psihodeliju šezdesetih i raširenu deltu post-rocka nultih spaja okolnim putem, ne samo unatrag preko iskona čovječanstva nego i preko svemirskih plovidbi – kompozicija koja mi se najviše svidjela zvučala je kao glavna tema jedriličarskog westerna, jer kauboji i mornari ista su sorta. Zalogaj od skoro sat vremena takve svirke malo me jest ošamutio, moja su usta ipak više baždarena na slatke pop-rock komadićke, ali mi je ipak bilo drago shvatiti kako u Zagrebu postoje i meni potpuno nepoznate scene, s bendovima na koje dođe umalo pa stotinjak ljudi (nije da ih dole toliko stane, ali bile su krcate i stepenice i dvorište). Rekao bi Žera, neka vrijeme mijenja se.