Archive for Veljača 2009.

Set lista Supersuckers 25.02. KSET

Veljača 26, 2009

Standardno odličan bend u nesvakidašnje nadahnutom i raspuštenom izdanju. Zadnji koncert turneje odlučili su proslaviti kako spada, u punih 110 minuta svirke nabivši ovih 30 pjesama: The Evil Powers Of Rock’n’roll – Rock’n’roll Records (Ain’t Sellin’ This Year) – Rock Your Ass – Paid – Luck – Bad, Bad, Bad – Sail On – Anything Else – What It Takes – When I Go, I’m Gone – Mudhead – Good Livin’ – Dead In The Water – Roamin’ Round – Roadworn And Weary – Doublewide – Creepy Jackalope Eye – Killer Weed – Non-Addictive Marijuana – Cocaine Blues – Supersucker Drive-By Blues – Bruises To Prove It – Hot Rod Rally – On The Couch – Coattail Rider – Bloody Mary Morning – Pretty Fucked Up – Goodbye – How To Maximize Your Kill Count – Born With A Tail

Iz arhive Plana B, vol. 1

Veljača 25, 2009

Odsad pa nadalje, svakih ću mjesec dana na Gorilu staviti po jedan od svojih tekstova objavljenih u Planu B. Pritom ćete zasigurno primjetit pokoju temu ili ideju koje sam već prethodno u izvjesnoj mjeri testirao/razrađivao na Gorili, no nadam se da će vam svejedno biti zanimljivo za pročitat! Eto vam stoga prvi volumen, a ja sad odoh na par dana u susednu Srbiju, bre, da gledam Pusiket Dols i Lejdi Gagu „u živo“! Bre.

STRAH OD SLOBODE

20 CD-a KOJE MORATE IMATI: tako je glasio jedan od naslova s nedavne naslovnice jednog od naših muških magazina, a odnosio se na prilog u kojem Ozren Kanceljak, negdašnji promotor Gibonnija i Porina, preporučuje dvadeset razmjerno slabo poznatih albuma world music/lounge-bar provijencije. “Uvjeren sam da svi nadilaze vrijeme u kojem su nastali i ulaze u kategoriju najboljih CD-a i vinila iz vaše best off (sic) kolekcije“, kaže on, i zaključuje: “Bez ove je mjuze život neusporedivo siromašniji.”

Da budem fer prema Kanceljaku, treba reći kako je njegova uvodnička tirada lišena eksplicitnog imperativa iz popratnog naslova. Jedno je tekst a drugo oprema teksta, i magazinskim je urednicima posao da opreme tekst tako da se doima atraktivnijim i bombastičnijim (… nego što to često uistinu i jest). Isto tako, kad je The Guardian nedavno objavio prilog “1000 albuma koje trebate čuti prije nego što umrete”, sasvim je jasno zašto je to bio naslov, a ne recimo “Evo, nabacali smo na hrpu soma albuma koje naši urednici i freelanceri vole poslušat, pa ono, ako tko ima volje kroz to se probijati, samo izvolite.”

Međutim, takvi imperativi nisu ekskluzivni alat magazinskog senzacionalizma: s njima je dobro upoznat svatko tko iole prati raznorazne forume, blogove i ina mjesta na kojima vise glazboljupci-laici te revno odašilju svoje preporuke i/ili demonstracije superiornosti vlastitog ukusa. “X albuma koje bi svatko morao čuti”, “Y albuma koje moraš imati u svojoj kolekciji”, “XY albuma koje morate doživjeti ako ste istinski ljubitelj glazbe”… fraze se mijenjaju, ali taj kancerogeni imperativ je manje-više uvijek isti. A ispod tih fraza gotovo uvijek, bez greške, stoje albumi rockerskog predznaka.

Da odmah stavim karte na stol, priznat ću kako u životu nisam nikad poslušao ni “Astral Weeks”, ni “Blonde on Blonde”, ni “Exile of Main Street”, ni “Velvet Undergound & Nico”, ni “Trout Mask Replica”, kao uostalom ni desetke – čemu se zavaravati, stotine – ostalih klasičnih rock albuma koji se redovito pojavljuju na listama najboljih svih vremena. Je li zbog toga moj život “neusporedivo siromašniji”? Pa, ovisi kako definirate “siromašniji”. Ako to znači biti uskraćen za neko iskustvo koje čovjeku ostavi značajnog traga na duši ili karakteru – onda je moj život neusporedivo siromašniji i zbog toga što mi stan nikad nije opljačkan, ili recimo zato što nisam izgubio koji od udova u saobraćajnoj nesreći! Ne znam za vas, ali u takvoj vrsti siromaštva ja ću rado živjeti.

Da izbjegnem zabunu, ne želim ja sad tu izjednačavat doživljaj rock-klasika s ljudskom nesrećom i tragedijom. Ti albumi su u neporecivo pozitivnom smislu obogatili živote nebrojeno mnogo ljudi, i obogatit će ih još mnogima koji dolaze. Ali – ja nisam jedan od tih ljudi. Mislim, okej, trudim se ja biti otvoren za nova iskustva i nove spoznaje, ali sam isto tako svjestan koliko je životni vijek kratak i koliko je malo sati u jednom danu. I zato ne želim tratiti dragocjeno vrijeme na glazbu za koju (do daljnjeg) u startu mogu s 99%-tnom mogućnošću biti siguran da me neće emotivno, fizički ili intelektualno stimulirati. Netko bi to nazvao zatucanošću. Ja bih to prije nazvao… ne znam, ekonomičnošću? Znam sebe, znam svoj ukus, znam koliko mi određene vrste klasičnog rocka ne pašu ma koliko se ja trudio, i dao bih ruku u vatru da bi slušanjem “Blonde on Blonde” moj život bio “obogaćen” tek produbljenjem spoznaje koliko ne mogu provariti Dylana.

Što, naravno, govori više o meni negoli o Dylanu. Moj ili tvoj glazbeni ukus je takav kakav je, razvio se stjecajem različitih životnih okolnosti, pod utjecajem različitih podražaja okoline, te se tako u nekom trenutku iskristaliziralo da pozitivno reagiramo na jedne vrste zvukova, a negativno (ili indiferentno) na druge. Da sam u formativnim tinejdžerskim godinama odrastao negdje drugdje, da mi je tata kupovao isključivo Heroinu umjesto Ritma, da se na zadarskim kioscima mogao kupiti NME a ne Melody Maker, da nisam u ranim devedesetima imao MTV te tako mogao gledati “Party Zone”, da sam se upisao u opću a ne prirodoslovno-matematičku gimnaziju, da sam visio s nekom drugom ekipom, zaljubljivao se u neke druge cure, da je sve ili ponešto od toga bilo drugačije nego što je bilo – lako je moguće kako bi moj glazbeni ukus danas bio totalno drugačiji. Lako je moguće kako bih volio, recimo, rock i jazz umjesto housea i R&B-ja.

A to, da još jednom ponovim, ne govori ništa o objektivnoj vrijednosti tih žanrova – nego govori isključivo o nadasve proizvoljnoj subjektivnosti mog, kao i bilo čijeg drugog doživljaja glazbe.

Stoga bih volio kad bi ljudi malo češće zastali pa si, umjesto da za neki žanr koji ne mogu smisliti kažu “ova je glazba sranje”, priznali slijedeće: “Ja ovu glazbu naprosto ne razumijem. Radi različitih okolnosti u mom odrastanju, koje su često bile izvan moje kontrole, moje uho nije naučilo dešifrirati jezik kojim ta glazba govori. Svaki glazbeni pravac ima svoja pravila i zakonitosti, svoje specifične vrijednosti i čari, a to što ih ja u ovom slučaju nisam u stanju razaznati – to je moj problem, a ne problem te glazbe. Mada, opet, ne znam ni zašto bih to uopće morao zvati ‘problemom’ – jer, ako u svom životu nalazim dovoljno glazbe koja me ushićuje, to je sve što se računa. Do tog se ushita može doći na milijune i milijune načina. Zašto bi se u širem društvenom kontekstu ijedan od tih načina privilegirao u odnosu na ostale?”

A sad, zamislite slijedeće: okupimo sve zagrižene ljubitelje death metala na svijetu, dademo svakom od njih da glasa za svojih deset najdražih albuma, i zbrajanjem glasova kompiliramo ultimativni top 10 naj albuma death metala ikada. Mislite da bi death-metalci smatrali da taj top 10 svatko mora čuti? U redu, našlo bi se i takvih frikova, ali mislim kako velika većina ipak ne bi očekivala od recimo fanova Beatlesa da će poslušati ijedan album s njihove liste, kamoli da će im reći kako moraju poslušati svih deset prije nego što umru.

Pa zašto bi onda fanovi Beatlesa i inih heroja klasičnog rocka isto to očekivali od death-metalaca, ili bilo koga drugog? Zašto je davanje šanse Beatlesima nešto što se tako često očekuje od prosječnog “ozbiljnog ljubitelja glazbe”, a ignoriranje death metala ili progressive housea ili smooth jazza nešto što se zdravo za gotovo prihvaća kao normalno i sasvim prihvatljivo? Zašto rockeri sa svojim listama naj albuma običavaju imati gard kao da su njihovi probiri nešto što se treba svakoga ticati?

Jednostavno: zbog njihove povlaštene pozicije u društvu i kulturi i medijima. Zato što su kroz desetljeća u svojim redovima, u odnosu na ostale glazbene supkulture, imali više onih koji su se laktarenjem probijali do te pozicije umjesto da se zadovoljavaju s vlastitim nišama ograničenog dosega. Međutim, rock je bio i ostao upravo to: supkultura. U jednom trenutku u povijesti jest bio brojčano, uvjerljivo dominantna supkultura – štoviše centar pop-kulture – ali taj trenutak je prošao, a iluzija dominacije održava se zahvaljujući naporima medijskih misionara i propovjednika. Rock je danas muzika koju nećete tako često čuti kad izađete iz kuće, u javnim prostorima je najčešće subordinirana drugim zvucima i stilovima, dok s druge strane svaka naša novina koja odvaja par stranica za glazbenu rubriku – odvaja ih za pretežno rockersku glazbu. Ljudi koji vole neku skroz drugu glazbu potom ignoriraju te stranice jer tu nemaju što tražiti niti su poželjni, a iz redova rockera koji čitaju te stranice regrutiraju se budući misionari i propovjednici, i tako se to bizarno stanje stvari perpetuira.

Osobno, smatram da je glazbeno neznanje i ignorancija nešto čega se nitko ne treba sramiti, ali se isto tako ne bi time trebalo ni ponositi. Međutim, kad mi se konstantno cijeli j**eni život drskim imperativima soli pamet i implicira da sam nekakvi kulturalni bogalj ako nisam čuo taj i taj album iz žanra koji me praktički nimalo ne zanima… e, onda već s prkosnim zadovoljstvom svoje nepoznavanje “Astral Weeks” i “Blonde on Blonde” i “Exile of Main Street” i “Velvet Undergound & Nico” i “Trout Mask Replica” počinjem nositi kao značku ponosa. I simbol otpora.

P.S. To što ću se do zadnje kapi krvi boriti protiv hegemonističkih tendencija rock-kulture – ne znači da nema rocka koji mi se sviđa, pa čak i klasičnog. Albumi Beatlesa sve do “Rubber Soula” su zakon (od “Rubber Soula” pa nadalje su mi dosadni): u rokanju stoje rame uz rame s bilo kim i bilo čime što je i prije i nakon njih rokalo, uključujući čak i najbolji electrohouse!

(izvorno objavljeno u Planu B, veljača 2008.)

Hammarin & Robin – Hell Knows I’m in Love

Veljača 24, 2009

Koliko je ovo pompozno, koliko histrionski? Da Meatloaf i tip iz Muse zajedno naprave operu, u usporedbi s ovim bi zvučala ko Drago Mlinarec na sedativima. Eto, toliko pompozno, i toliko histrionski! No, taj cjelokupni paket je malo, ono, kokoš-jaje: teško je reći jesu li pompoznost i histrionstvo za ova dva momka cilj, ili… možda jednostavno samo neizbježno sredstvo? Mislim, imamo ta dva šmokljana koji žele pokazati da su gospodari scene i ljubavi i melodrame i sreće i ekstaze i svih emocija na svijetu i svijeta općenito, a da se pritom ne maknu iz svoje trošne sobice sa crvenim zavjesama – ta neće to valjda postići tako što će biti tihi i plahi! Nadalje, ovakvu teatralnost danas vezujemo isključivo uz camp, a ovi su očito smrtno ozbiljni – u što neće nikoga uvjeriti, osim ako ne otpuste ama baš sve kočnice. I onda sve to još treba poduplati za refren, da nitko ne bi skužio kako se zapravo ni ne razlikuje puno od ostatka pjesme! Kako to često biva u ovakvim situacijama, ključ je u luđački neuništivom samopouzdanju, koje nije ograničeno samo na izvedbu: dečki su čak i priložili grafički prilog tvrdnji da je Hammarin izgledom nalik Conanu O’Brienu, ali je ipak definitivno zgodniji (uz napomenu: „Conan O’Brien is not a pretty man. Hammarin, though, is sort of a Greek God“). I još su svima zainteresiranima omogućili da njihov „EP“ s dvije pjesme skinu u potpuno besplatnoj i legalnoj maniri.

Ta kako ih čovjek ne bi volio?

Set lista The Gaslight Anthem 22.02.

Veljača 23, 2009

To jest sinoć, u Beču, u Flexu. Razorili. Zapalili. Zaklali. Najbolji bend na svijetu. Bit će još, obećavam, samo da se naspavam i dođem sebi. Enivej: Great Expectations – High Lonesome – Old White Lincoln – Even Cowgirls Get The Blues –  We Came To Dance – The ’59 Sound – Señor And The Queen – Wooderson – It’s A Man’s Man’s Man’s World / Wherefore Art Thou, Elvis? – Miles Davis & The Cool – Meet Me By The River’s Edge – Here’s Looking At You, Kid – Once Upon A Time – Boomboxes And Dictionaries – The Backseat – 1. BIS: Blue Jeans & White T-Shirts – Stand By Me / I’da Called You Woody, Joe – Say I Won’t (Recognize) – 2. BIS: A New England 

 

Zakon! – S01E08 – Kiklop

Veljača 23, 2009

kiklop

Nakon sedam godina iza rešetaka Ranko Marinković-Kiklop, vođa zloglasnog svetkovačkog klana, bježi iz okružnog zatvora i vraća se u Svetkovinu, vođen slijepom željom: osvetiti se inspektoru Mačeku. Mateo je na službenom putu, a prestravljeni sugrađani, jedan po jedan, Zdravku okreću leđa. Dok sat otkucava, Zdravko shvaća da mu nema druge nego naoružati se i sam se suočiti s Kiklopovom bandom…

Večeras na HTV2 u 21:50!

Foršpan, kao i obično, možete pogledati na web-stranici Svetkovačkih novosti.

Još pet finih svježih

Veljača 21, 2009

1. Zgodna stvarčica od ženske iz featuringa na Flo Ridinom aktualnom hitu

2. Tech-progressive, seksi na neku čudnu sumornu foru

3. Natasha nema prezime, ali ima trance-bounce

4. BEP u novom rejverskom/autotune ruhu

5. Na sasvim ugodnom autopilotu

Prvi preliminarni top 10 2009.

Veljača 18, 2009

pearl-future

10. Pearl Future – It’s Bad

Instinktivno bi je se smjestilo na potezu između Uffie-Princess Superstar-Lady GaGa, ali… svjetlosnim je godinama daleko od amaterizma Uffie, puno je više hiphoperski nastrojena od Lady GaGe, a ako joj flow i jest otprilike na razini Princess Superstar, definitivno nije tako napadno “joooj kako sam slatkač” – posebno u kompletu s tmurno-tmastim, kotrljajuće apokaliptičnim južnjačkim beatom.

9. Infernal – Electric Light (Gorm Jay Soft Club Mix)

“All the time I pretend to be into something/ That I don’t really like or connect with at all/ Just to please someone’s credible mind/ But… that ain’t me” – je li popistička emancipacija ikada eksplicitnije opjevana? Jedini problem s ELO-discom originala je što toj emancipaciji daje ton konačnog smirenja i smiraja, predstavljajući je više kao kraj knjige nego kao početak novog poglavlja, uzbudljivijeg od ičeg što mu je prethodilo… Tako da mi je iznimno drago kako je suptilna electro-house muskulatura ovog remiksa spasila stvar, transformirajući samodostatno šepurenje u slavljenički vatromet coming outa (a usput mu dodajući i dobrodošlu ratničku notu!).

8. Smartminds – Twice As Nice

Ona vrst progressivea koji prve tri minute besciljno vrluda, kadli odjednom – otvore se kapije raja.

7. Toni Braxton – Get Loose

Ima taj neki polet i bezbrižno, totalno neopterećeno veselje što me nekako podsjećaju na ranu J-Lo… ono, dok je još uživala u plesu, a cijeli svijet je plesao s njom. Ili je možda to samo zbog neodoljivog Miami Sound Machine-astog cvrkuta “baby it’s on youuuuu” sred refrena? Ma kako god okreneš, pere stopostotna pozitiva.

vistoso_bosses

6. Vistoso Bosses – Delirious

Dvije tinejdžerke iz Atlante koje kao utjecaje navode R&B, miami bass, freestyle i… britanski indie-pop? Cinik bi očekivao neko retro-govno tipa, štajaznam, Cool Kids, ili u najboljem slučaju inferiorniju reinkarnaciju Fannypack za blog-house generaciju… ali vjerojatno ne bi očekivao jedan ovako nježan i prozračan, mladenački razigran koliko i melankoličan ljetni hit za sezonu ’09 u nastajanju (držim palčeve)? Bit će da je zato dobro ne biti uvijek cinik.

5. Kat Deluna feat. Lil Wayne – Unstoppable

Hard rock&B gaziona, sa seljačkom energijom koja joj daje sav potreban zamah. BTW meni je i dalje njena naj stvar “Am I Dreaming”, a Poljacima, kako mi se čini, “Run the Show”: kad sam god kroz zadnjih nekoliko mjeseci protratio koji sitni sat uz poljsku Vivu, svaki bih put, bez greške, naletio na taj spot. Koji me pomalo uznemiruje, jer mi je Kat Deluna u njemu sasma zgodna – a da pritom izgleda kao da ima 12 godina. A znate, to nije nešto što mi se često događa! Al eto, fiju, sva sreća da u spotu za “Unstoppable” već izgleda legalnije (pa makar i uz frizure koje joj poprilično grozno stoje lol).

4. Animal Collective – My Girls

E, reći ću nešto što ne kažem svaki dan: bolje je to sve skupa zvučalo uživo! Okej, ajde, VBR-scene release nije isto što i original CD, ali… ako je ripano s CD-a, pa nije se moglo baš toliko puno toga izgubiti! Sva ona koncertna tutnjava basa i svi oni oblakoparajući visoki – kao da se sve to pomalo otupilo u toj, danas tako tipičnoj, srednjotonskoj kaši studijskog izdanja. No himna ostaje himna, a ako “Merriweather Post Pavillion” i jest njihov “Soft Bulletin”, na čast im služi to što… pa, dok bi netko od Fridmannovih klaunova krešendo “My Girls” utopio u gnjecavim orkestracijama, Animal Collective su disciplinirani strojovođe koji su znali da za ultimativnu ekstazu nije bilo potrebno ništa više osim da BUBNJEVI zagrme još jednom, i još jače.

the_bird_and_the_bee

3. The Bird And The Bee – Diamond Dave

Ma nije loš ovaj njihov novi album, samo mi smeta kako zna biti nekako… štajaznam, frankenštajnovski? Oću reći, u većini pjesama versovi i refreni kao da su ispali svaki iz nekog drugog filma, i šavovi se predobro čuju. Bi li onda ostao principijelan ako bih rekao da je najbolja stvar country-vodvilj “You’re a Cold”, raspašoj od početka do kraja? Jok, bit ću principijelan tako što ću reći da mi je refren “Diamond Dave” za koju nijansu veći raspašoj, i tako što ću priznati da sam za božanstven refren jako lako spreman ignorirati to da mi je ostatak pjesme (lunaparkovska twee ringeraja, u ovom slučaju) – poprilično nenapet. (I nije to ništa: znao sam ja u svoje doba voljeti i pjesme u kojima mi nije napeto ništa osim mosta do refrena!)

2. Autoload – Too Old in Vega

Ovo me podsjeća na onaj period dobrog partija oko pol-dva, dva, kad lagano počne djelovati što god da si unio u sebe, tjelesa oko tebe se prepuštaju ritmu, sve odjednom poprima tajanstvene obrise. Noć je tek počela i preplavljen si nepreglednim osjećajem mogućnosti: toliko puno smjerova u koje večer može otići, a jednostavno znaš da će svaki od njih biti za pamćenje. Avantura počinje!

1. The Ting Tings – Fruit Machine (Dave Spoon Vocal Mix)

Electro-house nije mrtav… samo malo smrdi, hehe! Neobičan je to osjećaj za nekoga tko je proveo, evo, već nekoliko godina slaveći electro-house… taj osjećaj kad bezbrižno švrljaš po Beatportu i odjednom ti sine: bože mili, pa ja već MJESECIMA nisam kliknuo na sekciju s electro-houseom! Kako je došlo do ovoga? KAKO?!? Logično bi bilo to povezati s činjenicom da zadnjih godinu dana skoro svaki vikend plešem na deep/tech house i da sam razvio senzibilitet za nešto suptilnije varijante housea, i zaključiti da se moj ukus jednostavno promijenio. Pa, i jest se dijelom promijenio, ali teorija pada u vodu kad se sjetim kako sam još zadnjeg ljeta svaki jebeni dan trošio “Bad Girl (At Night)” i “Word” i “Wow”, tako da… ipak mislim da nije problem u meni. Problem je u electro-houseu! Istrošio se, naprosto. Barem kad je riječ o njegovim komercijalnim inkarnacijama. (U sferi blog-housea dogodilo se nešto još gore: dogodili su se Crookersi i njihov beskrajno iritantni spoj najdebilnijih klaunovskih sranja fidget housea i najjeftinijih europskih imitacija Baltimore cluba.) Stoga me fakat iznenadilo koliko me je ova stvar – podsjećam, žanr je electro-house a godina dvijetisućedeveta – rasturila! Iznenađenje je utoliko veće što sam kroz zadnjih nekoliko godina postao poprilično alergičan na breakbeatove općenito. Ali eto, ponekad nije potrebno puno za iskočiti iz šprance: ponekad je dovoljno maniti se macho-pirotehnike i udubiti se u seksi groove, a rif koji se penje i penje i penje i onda opet krene od dna – podebljati pripitim breakbeatom, tako da se ne samo penje nego i izvija bokovima, s jedne strane na drugu.

Počasna desetorka:
Tiffany Giardina – Onto You
Electrik Red – So Good
Lily Allen – The Fear (Stonebridge Remix)
Thomas Schwartz – Land of Ladies
T-Pain feat. Lil Wayne – Snap Yo Fingaz
Paul Keeley – Life Aquatic
Appaloosa – The Day (We Fell in Love) (Todd Edwards Liturgical Mix)
Kelly Clarkson – My Life Would Suck Without You
Surferosa – U Look Good
Chrisette Michelle – Epiphany

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2008.

Veljača 13, 2009

Konačno! Nikada mi dosad nije trebalo više vremena za objelodanjivanje godišnje liste, ali postoji toliko objektivnih razloga da se uopće ne osjećam posebno loše zbog ovog odugovlačenja. Prvo nisam imao vremena, pa nije bilo Gorile, pa sad opet nemam vremena, a jednostavno mi se ne da čekati još neko vrijeme. Tako da, nažalost (ili na sreću, reći će cinici), slijedi samo lista albuma, bez pripadajućih komentara. To ne znači da do njih neće doći, uhvatim li idealnu kombinaciju volje i vremena možda se kroz idućih nekoliko tjedana i mjeseci i bacim na popunjavanje propuštenog – Bojan ionako uvijek govori kako se realna godišnja lista može napraviti tek dobro nakon što godina iscuri. Iako ga potpuno razumijem i dobrim se dijelom slažem, listu koju slijedi sam napravio na klasičan način, što znači u klasično vrijeme, prvoga ili drugoga dana u novoj godini, i u ovih mjesec i pol dana nisam izvršio nikakvu promjenu. Utjecaj naknadne pameti neke bi albume, prije svega one The Whigs, Blue Mountain i Marka Erellija, osjetno pomakao prema gore, a našlo bi se nekako mjesta i za Fucked Up, koji ipak rade muziku kojoj treba malo da sjedne, i Vivian Girls, koje sam nabavio tek prije par tjedana. Jebiga. Najvažnija stvar ipak jest da su mjesto na listi osvojili samo albumi koji to svakako zaslužuju, te da je pobjednik liste jedan od najboljih albuma svih vremena. Ključ je ostao prošlogodišnji: 87 izdanja sve skupa, od kojih ove godine 12 otpada na izdanja koja nisu novi regularni albumi, a samo 4 na dodatne bonuse, ovaj put redom EP-je. Ostaje nam rekordan 71 album Gogine godišnje liste.

Što se ovogodišnjih koncerata tiče, iz istih sam razloga pohodio samo dva (2). The Young Knives su 24. siječnja u Pauku bili mnogo više kul nego što sam to od njih očekivao, a četiri dana kasnije su My Buddy Moose potpuno razorili Spunk na koncertu-iznenađenju-rođendanskom daru nekom grafičaru Jutarnjeg, koji su mu organizirali njegovi kolege. Moose je ipak bio pozvao nas nekoliko vatrenih fanova, i bilo je super, uz nikad više obrada, koje su baš lijepo legle jednome rođendanskom partiju. No dobro, lista:

EKSTRA:

AKIRA THE DON – Thieving mixtape

THE AVETT BROTHERS – The Gleam II EP

BABYSHAMBLES – Oh! What A Lovely Tour

CHARLIE PICKETT – Bar Band Americanus

THE CLASH – Live At Shea Stadium

ĐAVOLI – 3 CD box

JASON ISBELL & THE 400 UNIT – Live At Twist & Shout 11.16.07 EP

JAY REATARD – Matador Singles ’08

JAY-Z & JADAKISS – Welcome To The Roc mixtape

JOSH ROUSE – The Best Of The Rykodisc Years

MARY GAUTHIER – Genesis (The Early Years)

PATTY HURST SHIFTER – Coma La Grava EP

71-61

71. SHEEK LOUCH – Silverback Gorilla

70. CORRECTO – Correcto

69. LITTLE JOY – Little Joy

68. PARAMOUNT STYLES – Failure American Style*

67. DAMIEN JURADO – Caught In The Trees

66. OLD 97’s – Blame It On Gravity

65. AMERICAN MUSIC CLUB – The Golden Age

64. GLASVEGAS – Glasvegas + A Snowflake Fell (And It Felt Like A Kiss) EP

63. THE BLACK KEYS – Attack & Release

62. THE WHIGS – Mission Control

61. ALL GIRL SUMMER FUN BAND – Looking Into It

60-51

60. NEVA DINOVA – You May Already Be Dreaming

59. OLD CROW MEDICINE SHOW – Tennessee Pusher

58. JESSE MALIN – On Your Sleeve

57. SERA CAHOONE – Only As The Day Is Long

56. LOS ALAMOS – El Fino Arte De La Venganza

55. TIFT MERRITT – Another Country

54. PETE AND THE PIRATES – Little Death

53. DJEČACI – Drama

52. HOLLY GOLIGHTLY AND THE BROKEOFFS – Dirt Don’t Hurt

51. HOWLIN RAIN – Magnificent Fiend

50-41

50. THE BAND OF HEATHENS – The Band Of Heathens

49. BONNIE ‘PRINCE’ BILLY – Lie Down In The Light

48. RECKLESS KELLY – Bulletproof

47. LADYHAWK – Shots

46. LINA – Morning Star

45. THE DONKEYS – Living On The Other Side

44. DUFFY – Rockferry

43. PETE MOLINARI – A Virtual Landslide

42. CRYSTAL STILTS – Alight Of Night

41. THE LOVED ONES – Build & Burn

40-31

40. BLUE MOUNTAIN – Midnight In Mississippi

39. CENTRO-MATIC & SOUTH SAN GABRIEL – Dual Hawks

38. MURS – Murs For President

37. THE WATSON TWINS – Fire Songs

36. THE BASEBALL PROJECT – Volume 1: Frozen Ropes And Dying Quails

35. THE PADDINGTONS – No Mundane Options

34. LIGHTSPEED CHAMPION – Falling Off The Lavender Bridge

33. OKKERVIL RIVER – The Stand Ins

32. TITUS ANDRONICUS – The Airing Of Grievances

31. T-PAIN – Thr33 Ringz

30-21

30. DAMIR AVDIĆ – Mrtvi su mrtvi

29. LIL WAYNE – Tha Carter III

28. THE WALKMEN – You & Me

27. THE LAST SHADOW PUPPETS – The Age Of The Understatement

26. GENTLEMAN JESSE & HIS MEN – Gentleman Jesse & His Men

25. BE YOUR OWN PET – Get Awkward

24. NICK CAVE & THE BAD SEEDS – Dig!!! Lazarus Dig!!!

23. ROBERT FORSTER – The Evangelist

22. MARK ERELLI – Delivered

21. NO AGE – Nouns

20-11

20. R.E.M. – Accelerate

19. TWO COW GARAGE – Speaking In Cursive

18. THE WAR ON DRUGS – Wagonwheel Blues

17. T.I. – Paper Trail

16. REBELSTAR – So

15. COUNTING CROWS – Saturday Nights & Sunday Mornings

14. VAMPIRE WEEKEND – Vampire Weekend

13. CONOR OBERST – Conor Oberst + Gentleman’s Pact EP

12. SILVER JEWS – Lookout Mountain, Lookout Sea

11. THE PRIMARY 5 – High Five

10-1

10. NADA SURF – Lucky

9. SUN KIL MOON – April

8. FLEET FOXES – Fleet Foxes + Sun Giant EP

7. MARAH – Angels Of Destruction!

6. THE DEXATEENS – Lost And Found

5. TEDDY THOMPSON – A Piece Of What You Need

4. THE HOLD STEADY – Stay Positive

3. THE FELICE BROTHERS – The Felice Brothers

2. DRIVE-BY TRUCKERS – Brighter Than Creation’s Dark

1. THE GASLIGHT ANTHEM – The ’59 Sound + Seńor And The Queen EP

 

 

 

Čega sam se prisjetio danas dok sam sređivao po hardu?

Veljača 13, 2009

Prisjetio sam se 50 Centovog „remiksa“ (ili „obrade“, kako vam je draže) T-Painove „Can’t Believe It“ od jesenas! I sad ću vas lijepo zamoliti da svi to poslušate, čak i ako vas generalno zaboli kita za taku vrstu mjuze. Jerbo stvar ima svoj, što bi se reklo, entertainment value.

Šta mu je ovo trebalo? Mislim, okej, kužim, reperi su reperi, stalno moraju štancati stvari za mixtapeove, pa je normalno da neće sad baš od svake ići raditi sikstinsku kapelu. I dobro, okej, česta je pojava da netko tko ne zna pjevati to sam ne registrira, a čak i ako registrira nakon što posluša snimku, uvijek si može rezonirati nešto tipa „ajde dobro, nisam neki Pavaroti, al isto mislim da na tu neku uličarsku foru zvučim kul!“.

Ali. Ipak. Jedno je kad tu i tamo fulaš koju notu, a drugo je kad zvučiš kao da te se živog čereči svaki put kad iskoračiš iz svoje standardne medvjeđe oktave! A s dodatkom autotunea, komični efekt se samo još udeseterostručuje. I pritom se čini kako je on stvarno uvjeren da s autotuneom zvuči kul. Jer 50 Cent nije netko tko će reći ono što ima za reći na suptilan način – tako da, pošto kroz prve tri minute nema nikakvih naznaka da je ovo sve skupa možda njegova sprdnja na račun autotune-repera, ja bih zaključio zaključio bih da je njegov usklik pri kraju pjesme izraz iskrenog entuzijazma: „Damn! This shit make me sound good, man… you heard that shit? This shit make anybody sound good!“

A onda, taman kad ste pomislili da je zabavi kraj, počne izlagati svoj poslovni plan za zadnji kvartal godine.

Poljubac žene-daveža

Veljača 12, 2009

katy_perry

Jako je puno toga svojedobno napisano uzduž i poprijeko interneta o “I Kissed a Girl”, i kad sad gledam cijelu tu halabuku s distance, što mi upada u oči? “Mi” (liberali, ljevičari, srednja klasa, kako vam je god draže) se po pitanju manifestacija homoseksualnosti u popularnoj kulturi postavljamo kao hrvatski filmski kritičari po pitanju filmova općenito: doživljavamo ih kao nešto pozitivno jedino ako su subverzivne. Elem, Katy Perry je svoju potencijalnu subverzivnost profućkala stihom “Hope my boyfriend don’t mind it”, a jebeš manifestaciju homoseksualnosti u mainstreamu koja neće nimalo uzdrmati mainstream, jel tako?

Hmmm… nisam skroz siguran. Što ćemo onda s onim elementima homoseksualnosti koji već neko vrijeme jesu neraskidivi dio mainstreama, pa se tu ni nema što čime uzdrmat? Oke, neke od takvih elemenata ne moramo nužno slaviti (npr. stereotip krajnje feminiziranih gejeva) (… reče autor epizode “Zakona!” s Modnim prascem, lol), ali isto tako imamo i, recimo, tinejdžerke koje će se na tulumu zažvaliti s nekom drugom tinejdžerkom. Kao promatraču u godinama, meni definitivno može ići na živce to što se pritom iz svakog slova govora njihovih tijela očitava kako su uvjerene da rade nešto vraški provokativno i subverzivno, dok ja to naravno doživljavam kao isprazni egzibicionizam, obično tinejdžersko kvazi-buntovničko preseravanje…

Ali šta, svi smo jednom bili tinejdžeri, i svi smo imali svoje momente ispraznog kvazi-buntovničkog preseravanja! Ta nije to ništa strašno, sasvim normalan dio odrastanja. Većina takvih preseravanja je potpuno bezazlena, uključujući šatro-lezbijstvo… pa što ne bi onda ono bilo i opjevano, na odgovarajući način? Mislim, refren tipa “I kissed a girl and I liked it/ But to be honest, there was nothing transgressive about it” bi svakako bio realističniji – ali i, složit ćete se, manje keči.

“I Kissed a Girl” dijelom je postala toliki hit i zbog svoje prodornosti, da ne kažem agresivnosti.  Čekićavi glam/schaffel ritam ima efekt guranja Katy u središte pažnje: sve oči na tulumu su uprte u nju; ne morate je voljeti, ali je definitivno ne možete ignorirati. I namjerno pritom ističem muziku, jer se nedavno pojavio jedan zanimljiv mashup koji vokale “I Kissed a Girl” spaja s muzikom od “Love in This Club” – i gle, vokali odjednom pričaju skroz drugačiju priču.

Priznajem, moja je percepija vjerojatno obojana spotom za “Love in This Club”, u kojem je Usher ispraznio cijeli klub za sebe samo da bi mogao po njemu naganjati Keri Hilson – no u svakom slučaju, ja taj beat u glavi vezujem za poodmakli stadij tuluma, kad je većina ljudi otišla doma a po stanu još bauljaju jedino oni krajnje pijani i krajnje očajni. I tako, dok smo u izvorniku zatekli Katy Perry kako suvereno vlada tulumom na njegovom vrhuncu – ovdje je srećemo u zori očajnika. U kontrastu s ležerno baršunastim Usherovim instrumentalnom, njeno glasanje zvuče patetično, poput posljednjih pijanih vapaja za pažnjom.

U izvorniku je bila kraljica tuluma, ali sada jedva stoji na nogama, dok kruna leži negdje sa strane na podu, prekrivena bljuvotinom. Skače na prvu djevojku koju vidi, zažvali je, ova je odgurne s gađenjem; Katy skače na tipa što pije pivo sa strane, uhvati ga za ramena, eeee stari, jesi vidio šta sam napravilia, jesi vidio, ha, jesi vidio, a, a? A ovaj samo zakoluta očima i promrmlja: “Ma bježi, alapačo”. Katy zatetura, osvrće se oko sebe, svi izbjegavaju njen pogled. Pa učini jedino što joj je preostalo: počne skakati u mjestu i izvikivati refren, poput razmaženog derišta. “Ja sam poljubila žensku, jeste čuli?! Ja sam je poljubila! Ja, JA!!!”

Ali nikoga više nije briga.

“NO!!!!!”

Veljača 11, 2009

Svi smo se lijepo zabavili prošlog tjedna s trominutnom tiradom Christiana Balea, slušali smo house-remikse i gledali prerađene foršpane… ali, jesmo li čuli mashup s Black Flag?

Pa ajmo još jednom…

Veljača 11, 2009

Ola, chicas & chicos! Nadam se da niste digli ruke od Gorile. Ja definitivno nisam! Jest da se nikad neće ponoviti onaj zanos prvih nekoliko mjeseci bloganja, ali mi je i nakon svih godina ovo i dalje gušt raditi – kao što se nadam da je i vama gušt to pratiti. Hvala vam što ste nas čitali, i hvala vam što ćete nas i dalje čitati. I hvala ekipi iz Mame/Mi2 što su nam toliko dugo bili domaćini. I posebno veliko hvala Marcellu i Aci na svoj pomoći!

Što će biti novog na Ruralnoj gorili? Pa, za početak, ponovno možete pisati komentare sa slovima kao što su „č“, „ć“, „š“ i „ž“. Nadalje, wordpress omogućuje embedanje youtubea i sličnih kerefeka, pa očekujte da bi moglo biti i takvih stvari u budućnosti. Hm, šta još? Nemam pojma. Tek sam počeo radit u wordpressu. Nisam još čak ni poslao pozivnice svojim suborcima! Al oću, tokom dana, a potom vrući party nastavlja tamo gdje je stao.

Preostaje mi samo još jednom vam svima zaželjeti dobrodošlicu na Ruralnu gorilu v3.0, i… štajaznam, kad sam već tu, da probam šta embedat?

Testis, testis, jedan-dva

Veljača 9, 2009

kompjutere_nesrico_jedna

Život je težak. Ovaj sam vikend morao rušiti xp i opet ga instalirati (uključujući i formatiranje sistemske particije – naravno da je sve sretno završilo, ali sam to radio po prvi put u životu pa je bilo poprilično jebeno traumatično), ali onda je ispalo da se ne mogu nikako spojiti na internet. This, connection, has, limited, or, no i connectivity – sedam je riječi koje mi dušu razdiru. Sva sreća da mogu na net preko laptopa… al svejedno sam kroz ova dva dana izgubio volju za životom, a kako ne bi za bloganjem. I to baš sad kad trebam izvesti tu neku, kao, velebnu inauguraciju najnovije inkarnacije Ruralne gorile.

Tako da… hmmm… evo. Ovako ćemo. Ja se sad lijepo idem napiti, a kad se otrijeznim, napisat ću tokom dana i neki službeni inauguracijski tekst.

A onda ćemo moći reći da je Gorila puštena iz kaveza, i nastavljamo sve po starom.