Archive for Rujan 2013.

Zijevanje od ugode

Rujan 29, 2013

Barem otkako sam se osobno upleo u ovo plemenito ludilo nezavisne muzike, Škotska je oduvijek bila jedna od onih, uvjetno rečeno, manjih država ili država izvan najuže definiranih svjetskih muzičkih centara, a koje su nama na još udaljenijim periferijama ostavljale dojam malih plodnih i bogatih rajeva koji pokazuju kako se svugdje može ako se hoće. Kao dio Ujedinjenoga Kraljevstva, svakako jest profitirala od logičnih društvenih i medijskih veza i usmjerenosti, istodobno uspijevajući barem donekle ostati izvan stilskog diktata i industrijskog presinga, što je njezinim sjajnim bendovima omogućavalo prilično slobodnije slijeđenje svojih želja i ciljeva, zbog čega su se brojnim fanovima diljem svijeta mnogi od njih i pozicionirali kao neki od najvažnijih favorita. Gledajući kumulativno, prilično sam siguran kako Zagreb broji zavidnu armiju poklonika škotskog indieja, pa me doista iskreno začudilo kada sam ulaskom u Tvorničin mali pogon u petak navečer uočio tek četvero nazočnih, što se do početka svirke simpatičnih Škota The Yawns ipak podiglo do dvadesetak. Još do prije pet, a kamoli desetak godina, samo mjesto bendova porijekla – ne samo Škotska nego i Glasgow! – za koncert bi automatizmom zainteresiralo barem stotinjak ljudi, od kojih bi se barem polovica naposljetku i pojavila na svirci. Ovako, usred klasične zagrebačke koncertne napučenosti i posebno traljave promocije, bend se morao zadovoljiti slabijim posjetom, što se nije nimalo odrazilo na kvalitetu svirke, ali je prvenstveno šteta za sve ljubitelje slatkoga gitarskog popa koji su koncert propustili. Barem bi se Emir mogao ubiti što nije bio.

Ovo nipošto nije bio jedan od onih koncerata na kojima ti je drago što si bio zato što si podupro scenu i darovite klince u grad zalutale tko zna kako, nego koncert vrlo lijepe i tople muzike za koju nije fer da ostane zapamćena ponajprije po šačici prisutnih, a što će mi, jebiga, ipak ostati prva asocijacija. Kao i mnogi drugi škotski bendovi koji su barem jednako koliko od glavnih strujnih tokova britanske gitarske muzike crpili i od prekooceanskih imena, posebno onih koji su onda došli još i s druge strane kontinenta, The Yawns su zvučali kao neka djeca ili sad već čak i unuci prvih albuma Teenage Fanclub, najčešće spajajući gitarske vunene fuzzove kasnih osamdesetih s melodijskom opuštenošću lijeve obale. Upravo je razvedenost i instantna pamtljivost tih melodija, zašećerena efektnim aranžmanskim rješenjima (u drugoj polovici ‘Jean Thumb’ – naslove navodim jer sam im proučio bandcamp – bilo je nemoguće ne uključiti se vlastitim uzvicima), cijelom bendu zapečatila potvrdu o samosvojnosti, a ne pukom kopiranju slavnijih sunarodnjaka. Zajedničkom prijatelju Mateju posvećena ‘Calling Colin Through The Wall’ bila je obojena pastelnim bojama Stephena McRobbieja, na zasluženom polubisu odsvirana ‘Gav’s Memory’ pokazala je kako bi zvučali Arab Strap da nisu barski mrgudi, a ako najgeeky pjevač ikad viđen na zagrebačkim pozornicama svoj pregolemi žuti džemper nije nabavio od nekog lika iz pjesama Belle And Sebastian onda ja uopće ne pratim modu; ali u šarmantan stil benda svi su ti utjecaji bili uklopljeni udisanjem zraka i pijenjem vode koji ne ostavljaju drugu mogućnost, a ne lukavim planom o dosezanju određenog tipa publike. Ako postoje suze radosnice, onda sigurno postoji i zijevanje od ugode, a The Yawns su mu preksinoć osigurali sve potrebite uvjete.

Novi stari panxi

Rujan 27, 2013

Jedan sam od onih, čini mi se rijetkih, piskarala koji muzičke albume vole recenzirati tako da ih izrazito dobro upoznaju, i to ne na silu nego ako se zvijezde poklope, da bez podražaja iz zvučnika u svojoj glavi mogu izvrtjeti umalo pa svaki aranžmanski detalj, melodijsku dionicu, otpjevan stih, i tek tada se prepuštati pisanju o tome kakav je album i što mi sve nudi, a ne da ga bukvalno pišem dok mi se vrti treći put zaredom prvog dana nabavke i nakon toga pozdrav. Zato takve recenzije i pišem sramotno rijetko, kako može primijetiti svaki revniji Potlistin čitatelj, unatoč brojnim obećanjima kako ću, evo majke mi, odsad sigurno, pisati barem jedan album mjesečno. Jebiga. No, čak i onima koji sa mnom ne dijele opisani pristup, zadatak recenziranja albuma nakon samo jednoga jedinog slušanja, i to još uživo, i to još u obliku koji s onim što će, ako uopće bude, biti snimljeno ne mora korespondirati u pristojnom postotku, svakako bi bio nezahvalan posao. A upravo je to otprilike ono što moram napraviti izvještavajući sa sinoćnjeg nastupa tajanstvenog benda Sabotažer u Warehouse skateparku (gore u onome uskome simpa kafiću, ne u golemoj dvorani za vožnju u kojoj sam dosad bio samo jednom, prije dvije i pol godine na otvaranju uz Overflow) i njihova otvarajućeg seta prije domaćih Pičke vrište i makedonske Fonije. Plan za jučerašnju večer bio je sasvim drukčiji i uključivao je odlazak u Močvaru na promociju kompilacija ‘Bistro na rubu šume’, sve dok me Goc nije nazvao i rekao da FNC Diverzant pod drugim imenom sviraju tajni gig kako bi nove pjesme testirali i uživo, pred nekim drugim osim zidovima svoje prostorije za probe.

Čekaj, imate nove pjesme? Čak devet? I svirate ih večeras? Nakon trostruko potvrdnog odgovora, prvotni se plan naprosto morao pomalo modificirati da na njegov početak stane i odlazak do Warehousea, ne samo zato što mi je Goc jedan od najboljih prijatelja, ne samo zato što sam bio počašćen svojim izborom za jednog od povjerenika, nego i zato što su mi FNC Diverzant oduvijek bili jedan od najdražih bendova, čiji sam kanon od dvadesetak pjesama već stoput otpjevao na bezbrojnim koncertima posljednjih petnaestak godina. Ideja polutajne poluprivatne svirke dijelom mi je zasmrdjela na nepotrebnost, ali onda sam se prisjetio da bih i ja sam sviranje isključivo novih pjesama na regularno najavljenom koncertu benda popratio negodovanjem, tako da sam se naposljetku složio s takvom odlukom, pogotovo imajući u vidu bendovo (okej, Gocovo) standardno oklijevanje po pitanju samopouzdanja oko tehnikalija. Ako ispadne loše, barem nitko nije tome svjedočio. Ali je doista ispalo odlično! Do sinoćnjeg nastupa pod krinkom, ja se iskreno ne mogu prisjetiti kada sam Diverzante posljednji put slušao a da ništa nisu sjebali u izvođačkom pogledu, što se uvijek lako nadoknađivalo divotom pjesama i prtljagom koju su na leđa i srca prisutnih natovarile jednom davno, kada je to bilo bitno. Sinoć, kroz dvadesetak brzih, čvrstih i kompaktnih minuta, devet je novih pjesama – naravno, zaslađenih ‘Starim panxima’ na kraju – odsvirao bend gladan konkretne svirke, ne samo još jednoga redovitog druženja s fanovima i prijateljima, kategorijama koje se u njihovu slučaju uvelike preklapaju.

Uživljeno i proživljeno, nabrijano i opušteno, ambiciozno i sigurno, pogotovo nakon što su poslije prve dvije pjesme zamolili da se svjetla upale da mogu vidjeti pragove po kojima sviraju, FNC Sabotažer su sinoć pred dvadesetak sretnika pokazali kako straha za samu diskografsku budućnost grupe možda doista još uvijek ima, ali dođe li jednom do nje onda straha za nastavak diskografske uvjerljivosti nipošto nema, jer je riječ o pjesmama koje imaju potencijal činiti dostojnog i previše dugo čekanog nasljednika legendarnoga ‘Prvoga jubilarnog’. Diverzanti se i dalje kreću u okvirima tradicionalne ulične punk-melodije, ali tek se posljednja ‘Budi moja’ – budući singalong klasik u rangu ‘Bibe’, samo da se malo filtrira njezina zbunjujuća pejzažna poezija – može bez navlačenja podvući pod pop/melody-punk. Ostatak repertoara činile su nešto čvršće, odrješitije, tvrđe stvari koje su poneke stihove i dionice posudile od Razloga za, te kojima bend svoje već debelo 30-something godine pokazuje ne omekšavanjem ili usporavanjem, nego nostalgičnim povratkom u dane kada su prvi put odlučili stvoriti bend i muziku koju su tada najviše slušali. Nema tu HC-a ili ojčine ili nečega još brutalnijeg, ali za razliku od nekolicine dosadašnjih himni čije bi se poletne melodijice mogle svidjeti i nešto ozbiljnijim ljudima, ovaj paket pjesama ipak je ponajprije namijenjen publici koja dijeli makar dio formativnih momenata samih članova grupe. Vrlo solidni tehnički uvjeti svirke svoju su žrtvu prihvatili od Teovog vokala, ionako pokatkad malo hrapavijeg, kojemu se tekstovi sinoć nisu baš uvijek mogli razabrati u potpunosti, pogotovo što ovaj put nije bilo pomoći u vidu punoga kluba koji ih pjeva zajedno s njim, ali ima dovoljno vremena da se i to postavi u očekivane okvire. Navodno, slične će last-minute akcije daljnjega živog brušenja ovog materijala bend poduzimati i dalje, pa ne propuštajte nastupe nepoznatih zagrebačkih predgrupa poznatijim punk imenima, možda se ugodno iznenadite. Set lista (prepisana s papira, neke riječi nisam najbolje skužio): Brza – Ajde stari – G F Š S – Nenene – ? mog grada – Degeneracija – Diverzant 2 – Jebem ti mat. – Budi moja – Stari panxi

Ekspresan odlazak poslije finalnog refrena posljednje pjesme automobilom gospođe Kelečić omogućio mi je da u Močvaru ne zakasnim previše, a sudeći prema onome što sam čuo od točnijih prijatelja i internetske provjere, promašivši nastup komšinice Anite Iličić nisam ništa posebno propustio, došavši u klub tijekom prve polovice nastupa The Marshmallow Notebooks i začinjanja izvedbe ‘Advice’. Ne mogu reći da mi je drago što jesam zakasnio na ‘Crawl Into The Warmth’, ‘You Can Tell Me Lies’ i jednu potpuno novu pjesmu, jer nikako nije, ali viša sila i prijateljske dužnosti svejedno me nisu spriječile čuti ostatak repertoara koji je sinoć svirala, izgleda, potpuno one-off postava, a koji je uz posljednjih mjeseci debelo uigrane favoritkinje uključivao i pjesmu koju čekam barem zadnjih pet godina, ‘Train Ghosts’, jednu od autorovih desetak najboljih pjesama. Hvala, Matija! Da se ne plašite, koliko znam nije došlo do novih kadrovskih rošada ozbiljne prirode, nego se kratkotrajna nemogućnost prisutnosti ponekih članova nove postave prometnula u šansu za ponešto drukčiji pristup pa je temeljni mellow-trio uz Matiju i pouzdanog Olija nadopunio Mladi Vlado Brljak (da se to Matija nije povinovao legendarnome digitalnom grafitu Vlado, vrati se, Vatro nas jebe?), svirajući rudimentaran set bubnjeva stojeći, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I doimalo se da je cijeli bend baš zbog toga prirodnije rokerski, u onome smislu u kojem se ta riječ najljepše sljubljuje s Matijinim melankoličnim indie-melodijama, kao da si grupa ovako izravno poredana u prednji red pozornice ne dopušta zasjesti na njišuću ležaljku, nego je doista majstorski bubnjar fino vodi gore-dole svim otočnim kaletama ‘Vineyard By The Sea’ i ‘The Last Tourist In Town’. Za kraj, na pozornicu se popeo i Dylanov Čovjek s tamburicom Botić i po finalnoj ‘Summer’ razlio svoje akvarelne pasaže mandoline iz ljetos sačuvanih zaliha gorko-slatkog smirenja. Uopće nije fer da su čovjeku koji piše ovoliko lijepe pjesme i kojemu, k tome, tehnički aspekti muzike nisu pretjerano bitni na raspolaganju svi ovi sjajni muzičari, pa onda čak i na brzaka (barem razmjerno) pripremljen nastup ispadne ovoliko krasan. A zapravo, kad bolje razmislim, i jest fer da se dobrim ljudima i još boljim pjesmama događaju najbolje stvari.

Jedino što mi je žao u vezi sa sinoćnjim nastupom The Marshmallow Notebooks je što nakon njega ozbiljne šanse za detaljno zadobivanje moje pažnje nije moglo dobiti niti dugo čekano upoznavanje s radom još jedne susjede Ane Ćurčin, na koju su me protekle godine upozoravali brojni srpski prijatelji i pratitelji scene. Predvodeći trio koji su uz nju činili bubnjar i još jedan svirač akustične gitare, Ana mi se doista svidjela svojim tihim, povučenim pjesmama koje su zvučale kao Natalie Merchant do kraja koncentrirana na kantautorski slow-rock, samo što se moja vlastita koncentracija počela rasipati nakon ne samo jednoga, nego čak dva nastupa dragih mi bendova još dražih ljudi. Ako se uopće smijem razbacivati procjenama poslije takvog angažmana, čini mi se kako je Anina muzika prije svega namijenjena kućnom slušanju, kada zvučnike pretvori u još jedan dodatan pokrivač, pa bi je, slijedom toga, bilo ugodnije slušati i lakše doživjeti u mirnijem, sjedećem okružju. Čim mi se za to ukaže prilika, a svesrdno se nadam da hoće, potrudit ću se pristupiti joj nepodijeljene pažnje. Posljednji bend koji sam sinoć čuo bila je pouzdana institucijica Kimiko – poslije njih su još svirali i Radost! koje, majke mi, ne mogu, odnosno nemam volje provjeriti stoji li moj stav o njima izgrađen prije pet-šest godina još uvijek na čvrstim nogama – čijoj je electro-lepršavosti baštinjenoj od The Notwist ili The Postal Service meni najdražu pjesmu osigurao ponešto drukčiji set utjecaja. Na prošloljetnom koncertu u Tvornici bio sam ostao osupnut ljepotom folky pjesmice koja me bila podsjetila na ‘Never Going Back Again’ Fleetwood Mac i koju sam onda naknadno upoznao tek pri uvrštenju na drugi dio promovirane kompilacije, pod nazivom ‘Monster’. Iako mi je moja prvotna asocijacija još uvijek potpuno jasna, sada vidim i čujem kako u pjesmi ima i mnoštvo drugih, podjednako slatkih elemenata, a sinoćnji mi se kompjutorski krešendo ipak manje svidio od organskog aranžmana studijske verzije.

Neoboreni rekord

Rujan 24, 2013

Prvih nekoliko minuta sinoćnjega programa u Spunku, nekadašnjemu omiljenome rokerskom izlazištu u prostoru do Prostora do, mobitel mi nije prestajao zvoniti unezvijerenim pozivima zabrinutih agenata kosovskih Gillespie, britanskih Cautionhorses i belgijskih Oh Burgundy, kojima se nimalo nisu sviđali doprli glasi kako bi njihovi puleni mogli iz ruku ispustiti laskav naslov najslabije posjećenih inozemnih zagrebačkih koncerata u povijesti, podijeljen među tim trima bendovima prošle sezone. Bilo je doista gusto sve dok se pred kraj nastupa velških klinaca Hot Damn u klubu nije pojavila prva osoba koju osobno nisam poznavao imenom, pa su sve sjebali zakašnjeli Kanye Ivy i Leo Geffen, pa onda i usred drugog dijela večeri, onoga švapskog pomlatka Casually Dressed, i dodatnih pet ljudi koji su brojku prisutnih podigli sve do blizine dvadesetice. Ali u jednom se trenu situacija činila izglednom, rekord je bio nadomak ruke, da bi ova dva benda bez njega ostala na isti način kao i hrvatski košarkaši bez medalje na netom finiširanom Eurobasketu – toliko blizu, a svejedno osjetno daleko. Za razliku od solidnih Oh Burgundy, zanimljivih Gillespie i odličnih Cautionhorses, redom bendova koji su u Zagrebu popušili prvenstveno zbog nehumano prekrcanoga koncertnoga rasporeda, sinoćnji su bendovi ipak bili taman na onome nivou posjeta koji realno zaslužuju, makar tisućama kilometara daleko od prostora do kojih su svojom kvalitetom uopće smjeli dobaciti. Duh i volja i emo i punkić oba benda su bili itekako čujni, ali uigranošću i samosvojnošću bi ih pojeo i prosječan hrvatski demo bend, na čiju me svirku ne bi mogao privući primamljiv miris potencijalnoga opskurnog otkrića u kombinaciji s prijateljskom organizatorovom zamolbom, da dođem da ne ispadne da ne bude nikog. Petorka iz Walesa je svoj zid gitara gradila od cementa zaostalog u zalihama Therapy?, samo što dinamiku i melodije još nisu ni počeli ozbiljnije svladavati, a dvije najbolje stvari kod njihovih kolega s ekskurzije bile su gitaristova majica Alkaline Trio i uvod iz ‘Say It Ain’t So’ koji je svirao prilikom uštimavanja. A jebiga, večeri su se gubile i na gluplje načine…

Ventil uz konstante

Rujan 22, 2013

Plan je bio sasvim jasan, trebali smo ostati u Ljubljani i na licu mjesta doznati tko će nam statirati u osvajanju prvoga samostalnoga košarkaškog zlata, te sve skupa poslije ekstatično proslaviti uz Vucu na Rujanfestu, a prilično sam siguran kako bi za tu prigodu legenda od svojega prijatelja Generala posudila i novonapisanu himnu ‘Hrvatski sokolovi’. Međutim, Litva je imala druge planove, pokazavši nam kako se nevelika razlika u kvaliteti može odraziti na osjetnu razliku u rezultatu ako je na strani reprezentacije koja od samostalnosti svoje države sustavno radi na sistemu i odgajanju igrača. U petak doživljena tuga bila je ona shvaćanja, a ne razočaranja, naši su momci odigrali odličan turnir, ali još nismo na razini u kojem se manjak talenta i igranje gotovo svih igrača na poziciji za broj odgovornosti većoj od one koju inače ispunjavaju u klubovima može nadoknaditi iskustvom i samopouzdanjem dosadašnjih uspjeha. Jer ih nemamo. Vjerujem da imamo snage i šanse danas osvojiti broncu, mada nisam siguran da ćemo to i ostvariti, ali malo bi što ilustriralo iskorak koji je ova reprezentacija napravila od prezentacije razmjerno mikro-rasta kroz turnir od današnje odlično odigrane utakmice protiv Španjolske, s kojom smo ga onoliko neslavno otvorili. Ne sumnjam da ćemo se kroz sljedeće četiri godine na dvama europskim prvenstvima te, zašto ne, svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, ponovno boriti za medalje, a samo jedna jedina bila bi ne toliko dokaz koliko nagrada za povratak najljepšem sportu.

Naravno, u trenutku kada je sama polufinalna utakmica bila završila, nisam ovoliko racionalno sagledavao situaciju, iako je očni test već sredinom druge četvrtine prilično nedvojbeno ukazivao na njezin daljnji smjer. Snuždeni, hitro smo pojurili natrag u indie-velegrad Zagreb, u kojem mi se ideja gledanja drugog polufinala nije doimala ništa više primamljivom, pa sam se odlučio kratkoročno utješiti nepogrešivim lijekom zdravoga nezavisnog rocka, koji se u petak svirao po cijelom gradu. Prva stanica bila je mali pogon Tvornice u kojem su mi se koncentriranijem slušanju i gledanju još jednoga sjajnoga koncerta Go No Go ispriječili Zdravkov kolega s ribičije i njegov smartfon preko kojega smo mi pacijenti ipak – znam, znam da sam rekao da neću, ali jebiga, ne odbijam piće kad je besplatno niti utakmicu kad se vrti u neposrednoj blizini – gledali gustu završnicu Francuza i Španjolaca. Tako da se neću pretjerano razbacivati slobodnijim procjenama, ali Go No Go doista gotovo na svakome koncertu zvuče još bolje, još opuštenije, još melodičnije, još čvršće, pomalo u nerazmjeru s činjenicom kako im pjesme već debelo znam napamet pa bi me ipak trebale manje razvaljivati na sve češćim koncertima – ovo im je bio šesti ovogodišnji u gradu. Za koji mjesec u Vintageu će se održati promocija bendova drugog EP-ja ‘Second’, već sad jednoga od najboljih sezonskih indie-izdanja uopće, i tada ću im ponovno pružiti svoju nepodijeljenu pažnju, zahvalan i na ovoj super ugodnoj i zabavnoj pozadini praćenja zbivanja na terenu. Set lista: Follow – All At Once – Hey! Exciting World! – Homeless Man – Tommy Boy – All The Way And All The Time – Secret Little Sign – nova pjesma – Crowd – In Clouds

Kako mi udbaški sektor zadužen za Močvaru sve do samoga kraja seta Go No Go nije dojavio kako je tamošnja predgrupa ### svoju svirku privela kraju, odlučio sam propustiti nastavak programa u Tvornici (upoznavanje s Baden-Baden će tako morati pričekati još malo) i zaputiti se do nedalekoga kluba uz obalu Save na službenu promociju friško objavljenog i jako dobrog albuma ‘Sunčano s povremenom naoblakom’, debija još jednog od bendova koje posljednje dvije godine umalo pa gledam gdjegod i kadgod, simpatičnih Punčki. Odluka da svirka bude besplatna za publiku pokazala se punim pogotkom, jer sumnjam da su cure na kojem od svojih samostalnih regularnih koncerata imale i približno ovoliko posjetitelja, od kojih su ih gotovo svi od stotinjak prisutnih slušali vrlo pažljivo, a neke su se cure – kolegice iz razreda? neka druga ekipa? ljubiteljice dobroga nezavisnog popa? – za vrijeme svih pjesama i grlile skačući. Mislim, teško da se moglo ostati ravnodušan na ono što su Punčke u odrješitom setu odsvirale, svojom kombinacijom sve odvažnijeg pristupa građenju atmosfere oko svojih bedroom-punk pjesmica i autoritativne strasti kojom ih sviraju, u ‘Petri Pan’, ‘141’ ili ‘Doručku’ budeći identifikaciju publike s osjećajnim i iskustvenim polazištima. Vjerojatno sam im čuo i koncerata koji su meni osobno pružili više, možda i zbog opisanoga dnevnog uvoda, ali ovo jest bio prvi put da se zdrava ambicija benda u prostoru u kojem sviraju nije osjećala malčice stiješnjenom. Volio bih da Punčke ostvare sve što žele, kao da nismo u Hrvatskoj.

Uvijek isto, uvijek lijepo

Rujan 19, 2013

Ne treba ići predaleko kako bi se ocrtao zvuk slatkog punka za pičkice kakav su sinoć u Attackovom Grey Roomu odsvirali simpatični Amerikanci Elway, dovoljno je samo se prošetati recentnom prošlošću velebnog zdanja i prisjetiti koncerata bendova poput Nothington, Dear Landlord, RVIVR, Off With Their Heads, Cobra Skulls, Bangers ili Slates, da dalje ne nabrajam jer sam i ovako pretjerao, a neće odmoći ni basistova majica Bad Religion. Dakle, to je ona zarazna gitarska melodičnost koju zbog žestine i brzine ne mogu ne nazivati punkom, iako je taj punk osobnog smirenja a ne društvenog prevrata u svojoj idejnoj i stilskoj srži mnogo bliži svim varijantama kojima je vremenska crta muzičkog razvoja nadograđivala izvornu rock’n’roll zabavu. Ako ste taj zvuk prvi put čuli ne nužno sinoć nego nedavno, onda vam nikako nije imao šanse dosaditi i zasititi vas, pa je dopušteno očekivati da su vas razoružale šarmantnost i druželjubivost uigranog četverca koji je svoje prskave trominutne skice 20-something života u leru svirao s toliko uživljenosti kao da su upravo oni prvi otkrili sve potencijale melodičnog punk-rocka. A ako ste, poput mene, ovaj zvuk, njegove prethodnike i njegove kolege dosad čuli već stotine tisuća puta, onda je bilo još manje šanse da vam se baš eto Elway ne svide pa označe točku raskida s ovim žanrom.

Naime, pjesme s njihova aktualnoga lijepog albuma ‘Leavetaking’ – prvenstveno singalongić ‘Ariel’, polubalada ‘Patria Mia (Room 20)’ ili refrenima i udicama nakrcana ‘Someday, Sea Wolf’, a podjednako su dobre bile i ovih nekoliko o rodnom Coloradu, pretpostavljam pjesme s ranijih izdanja koja još nisam stigao provjeriti – dostatno su dobre za zaprijetiti ponajboljim bendovima žanra, od kojih su neki navedeni u gornjoj redaljci. Tako da je sinoć sve skupa uglavnom vuklo na win-win situaciju, samo dijelom izbacivanu iz ritma finoga kotrljanja pjevačevim nezasitnim apetitom za komunikacijom s publikom, koja se nažalost brojila tek u niskim deseticama, dok informacije kažu da su domaće predgrupe (propuštene zbog gledanja Eurobasketa) privukle više glava. Dobro, očito je da je prika bio malo nakvašen – ovo je bio jedan od onih koncerata na kojima jednaka količina tekućine u tijelo muzikanata uđe u obliku piva koliko i izađe kroz znoj – te razdragan, a i, za razliku od jučer opisanih Beach Fossils, njegova je priča bila motivirana željom za druženjem, ne pokušajem ispunjavanja neugodnih tišina tijekom tehničkih dorađivanja. Samo što bi ipak bilo još bolje da su pjesme jedna za drugom izletale neprekidanim slijedom, onako kako su u njima to radili stihovi i melodije.

Okvir

Rujan 18, 2013

Prva verzija ovog uvoda bila je napisana još u ponedjeljak, prije pobjede nad Grcima koja je hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji osigurala prvo mjesto u skupini drugoga kruga europskog prvenstva i četvrtfinalni ogled protiv Ukrajine, koji će se održati sutra. U njoj sam bio pisao kako je moje srce, neovisno o ishodu te utakmice, već ispunjeno, ne toliko ostvarenim rezultatima i mogućnostima koje su se otvorile koliko napokon pronađenim osjećajem spokoja kako naše momke gledam kako sport koji mi nije samo najdraži sport na svijetu igraju onako kako taj sport i njegovi fanatici zaslužuju. Naravno da sam se nadao i pobjedi i prolazu četvrtfinala i plasmanu na dogodišnje svjetsko prvenstvo, ali bih najiskrenije mogao biti zadovoljan i da je sve to izostalo (doduše, druge dvije stvari još uvijek mogu izostati) jer je eliminiranje panike iz igre naših košarkaša, a upravo je ta panika na prethodnim natjecanjima nažalost bila jedna od naših presudnih karakteristika, i mene smirilo u uvjerenje da nam se sada ne može dogoditi da pobijedimo sami sebe, što nam je bila glavna odlika stila. Da bismo izgubili, protivnik mora odigrati bolje, jer ćemo mi uvijek odigrati dobro, a kolika je razlika između tog zena i onih prijašnjih slomova živaca zna svatko kome je košarka ikad pružila barem minimum užitka. Sve mi je to utakmica protiv Grka bila potvrdila, iako na ponešto neočekivaniji način, jer se dobar dio njezina regularnog dijela činilo kako zaista igramo ne samo protiv protivnika i sudaca nego i protiv sebe. Ali naposljetku jesmo pobijedili, fantastičnom kombinacijom muda i mozga uz ono malo zaslužene sreće, pokazavši kako možemo iznaći način čak i kad se odigra nešto slabije. Zato i kažem da mi je već ovo dosta kao pokloniku sporta i racionalnom poštovatelju pokušaja ispravnog rada; naravno, ovaj fanatični navijač u meni koji bi dao sve samo da napokon ponovno osvojimo medalju će se odmah ubit kiksamo li sutra, i to skokom s gornje tribine na teren.

Ova košarkaška crtica ovdje ne stoji kao lepršava i polu-proizvoljna najava duploga koncertnog izvještaja sa svirki neo-janglera Beach Fossils u petak u Kinu Grič i legendi Built To Spill dan poslije u Močvari; kao, mogao sam to povezati s New Jerseyjem iz kojeg dolaze ovi prvi, a u kojem su Hrvati ostavili dubok košarkaški trag, te s informacijom da su se ovi drugi postariji macani poslije svojega koncerta na nasipu prošetali stotinjak metara dalje i zabasketali s organizatorima i fanovima. Koristim je kao ispriku za kašnjenje, u čemu sam u posljednje vrijeme (i u kašnjenju s pisanjem i u naknadnome šarmantnom ispričavanju kojem se ne može odoljeti) standardan i konstantan, baš poput igre naše reprezentacije, koju sam uživo gledao i u subotu protiv Italije, kada smo ostvarili siguran prolaz u četvrtfinale, što je bila vremenska i emotivna potrošnja zbog koje nisam stigao pisati o prvome od ta dva koncerta, koja ću ne samo zbog dobre do odlične muzike uvijek pamtiti i po tome uokvirivanju sportske ekstaze. Pa se odugovlačenje s prvim povezalo i s drugim pa sve to skupa s poslom i obavezama, a zapravo ponajviše s potpunom euforijom koju osjećam na svakome koraku – priča se samo o košarci, vrte kombinacije, drmaju analize, pa sve ponovno ukrug. Čak se i muzika – gulp! I, molim vas, nemojte nikome reći! – pomalo povukla iza, na drugo mjesto, postavši ugodna pozadina zbivanja, a ne početak, smisao i kraj svega. I moram priznati kako u tome opuštenijem odnosu s muzikom ovih dana čak i uživam, iako ćemo se vrlo brzo vratiti svakodnevnoj uzajamnoj ovisnosti. Ova sam dva koncerta tako i doživio samo kao koncerte – barem bi mi ovaj drugi u klasičnijem rasporedu snaga nesumnjivo bio rastopio mozak – a ne kao nove ključne točke ove životne etape, u čemu nema ništa loše. Osim ako to ne znači da sam napokon ostario i da nema povratka.

Koncert koji su Beach Fossils nekidan odsvirali bio je odličan, znatno bolji od koncerta koji su Beach Fossils nekidan održali, a kojemu se moglo ponešto i to ne nevažno prigovoriti. Eventualna zavrzlama proizlazi iz pretežito i inače potpuno opravdano sinonimnoga korištenja tih dvaju pojmova, koje u ovom slučaju valja razdijeliti kao instrumente kritike koja će bendu ukazati kako pjesme svojim kumulativnim učinkom koncert mogu podići i za nekoliko razina više samo ako im se dopusti da djeluju zajedno, a ne da ih se razdvaja vrlo stupidnim i onda još i bezbroj puta ponovljenim bazama o petku trinajstom te bjesomučnim naštimavanjem i sređivanjem tehničkih poteškoća. Koje nitko normalnog uha ionako nije ni primijetio, te koje teško mogu zasmetati izvođenju ovog tipa gitarskog popa koji igra na ugođaj i otvaranje prolaza do riječima neuhvatljivih osjećaja. Od sata vremena koncerta barem je četvrtina, dobrih petnaestak minuta, otpala na period bez sviranja, što bi bila šteta i da bend u repertoaru nema lijep broj poletno-melankoličnih pjesmica čije plinkajuće gitare zvuče kao oblutci koji rade ubrzane žabice sve do druge strane vale i natrag. Njihov chillwave zaražen ’80s indiefekcijom meni je na koncertu zazvučao neočekivano čvrsto i kompaktno, spajajući naslijeđe lokalnih legendi The Feelies i rokerskije komponente madchestera, čime su izbjegli zamku da se povremeno plutajući materijal odrazi i na atmosferu koncerta, samo da bi upali u ranije opisanu drugu zamku, istog rezultata. Kino Grič je bilo zavidno popunjeno (je li previše procijeniti 200 ljudi?), i to dobrim dijelom i fanovima – iz svojega zadnjega stajaćeg reda, iza kojih su bila tek četiri reda stolica, lijepo sam vidio ritmično gibanje mnoštva glava, a čak su i do mene stajali neki mlađi fanovi koji su otpjevali sve pjesme – zbog čega mi i jest žao što se netočna priča o hypeu donekle potvrdila rasplinutošću koncerta elementima koji nemaju veze s muzikom samom. Ali ipak imaju veze s bendom i scenom koja si ne može pomoći a ne ostavljati dojam kako i njezini najbolji bendovi, odnosno kolege iz sestrinskih scena – ovaj bend, Real Estate, The Pains Of Being Pure At Heart, kojigod – spadaju tek u srednju (kvalitativnu) struju, koliko god nepatvorenog užitka i ja sam dobivao slušanjem njihovih albuma. Set lista: Calyer – Moments – What A Pleasure – Daydream – Shallow – Generational Synthetic – Taking Off – Youth – The Horse – Careless – Clash The Truth – Burn You Down – Birthday – Vacation – BIS: Crashed Out – Twelve Roses

Jedan od omiljenih pet hejtova u posljednje mi je vrijeme otpisivanje ama baš svakog benda koji se nekome ne svidi kao nahajpanog, kao da ne postoji mogućnost da je bend samo loš i da je to dosta, a na što su me podsjetile malo ranije natuknute površne procjene koje sam načuo i čitao nakon koncerta Beach Fossils. Čak i ako prosječan bend zaposjedne osjetan komad medijskog prostora ne mora značiti da se radi o uprezanju u kola bendove promocije, nego da, jebiga ali ne i nažalost, živimo u vremenu čije tehnologije i biznisi omogućuju toliko brz protok i dotok informacija da bendovima ne ostaje vremena da, kao, dugotrajnim radom i trudom, kao, zasluže svoju poziciju. Konkretno Beach Fossils smatram dobrim bendom, možda i nešto boljim od toga ali nikako ne senzacionalnim, ali činjenicu da o njima, kao uostalom i svim drugim božjim i vražjim bendovima na svijetu, mogu čitati gdje god se okrenem (zapravo se nigdje ne okrećem nego buljim u ekran) ne doživljavam negativno ili nepošteno. Ja se svakako sjećam razdoblja u kojem i buduće all-time ikone nisu dobivale toliko tiska, prvenstveno zato što popratna medijska industrija nije bila toliko raširena, i iskreno mislim da postoje bendovi kojima bi zarad vlastitog razvoja bilo bolje neko vrijeme stajati po strani, izvan glavnih tokova, ali niti vrijeme možemo vratiti natrag, a bome niti presložiti kontekst u kojem novi bendovi nastaju te odlučuju što i kako žele. Beach Fossils, prema mojem dubokom uvjerenju, ne rade ništa krivo, ali ne mogu ni naslutiti koliko njihovom tipu benda okolnosti unutar kojih se nalaze ne idu na ruku.

Built To Spill dolaze iz nekih drugih vremena, što bi i odranije neupućen namjernik mogao čuti u njihovome autsajderskom indie-rocku, suosjećajnoj mudrosti i uzbudljivim troglavim solažama, kao i vidjeti u dlakavo-proćelavom imidžu benda koji bi se skladno uklopio u kakav redneck-beer festival američkog Jugoistoka. U tim je drugim vremenima, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, bilo ili moralo biti dovoljno strpljenja i ljubavi da bi bend uopće potrajao dulje od nalaženja u garaži, prve turneje po domaćem stejtu i snimanja kazete u basistovu podrumu, što se na različite načine odražavalo ne samo u muzici koju su ti bendovi stvarali nego i polaganom učvršćivanju i omasovljivanju kulta koji je pratio one od njih koji su bili podjednako sjajni i povučeni. Kult ne plaća račune, naravno, a još manje piše pjesme, i sam po sebi nije mjera kvalitete benda koliko nuspojava stabilnog i samosvojnog slijeđenja vlastitih zamisli, čak i u razdoblju kada su reflektori industrije nadzornički kružili američkim nezavisnim krajolikom tražeći nove regrute. Vođa benda Doug Martsch naposljetku jest bio završio na Warneru (mislim da je još uvijek tamo), ali mislim da ni najciničniji poslovnjaci od njega nisu očekivali ikakve prilagodbe izvan sfere njegovih vlastitih želja, a Built To Spill ionako nikada nisu svirali nimalo hermetičnu ili zahtjevnu muziku. Više od dvadeset godina nakon bendova porinuća, u odlično popunjenu Močvaru su stigli tijekom aktualne turneje koju sam i sam olako doživio kao jednu u nizu ’80s/’90s revivala, zaboravljajući kako Built To Spill relativno redovito, svakih četiri-pet godina izbace novi krasan album. Dobro, s obzirom na to da se nasljednik albumu ‘There Is No Enemy’ iz 2009. godine nikako ne nazire te na ponovno proroštanu postavu grupe (zbog čega osim Douga nikad nisam zapamtio ni jednoga od sudruga) možda i nije netočno turneju vidjeti kao pobjednički krug po krajevima koje ranije nisu posjetili, iako je sam koncert zvučao potpuno drukčije, ne kao opušteni pozdrav nego kao, svejedno opušteno, novo dokazivanje autorske i sviračke vještine te količine emocija koje se nalaze u pjesmama.

Svirajući barem po jednu pjesmu sa svakog od sedam studijskih albuma, plus rano singl-prštanje ‘Joyride’ iz lo-fija podignuto u classic-rock/punk, Doug i ekipa su put prijeđen od rođaštva u drugom koljenu Pavementu i Sebadohu, preko quirk-rocka koji su po mojemu mišljenju inferiorniji Modest Mouse nepotrebno začinili s viškom čudaštva, pa sve do možda i najautentičnije melankolične indie-varijante Crazy Horse (ajde, uz onu Sun Kil Moon), predstavili repertoarnim izborom koji jest bio reprezentativan za svako pojedino razdoblje, ali i uklopljen u trenutačno prevladavajući stil benda. Bogata diskografija benda, manje brojem nego ljepotom, svakako jest pružala materijala za blago negodovanje oko neuvršćivanja pojedinih krasotica – osobno ću izdvojiti pretužnu ‘Things Fall Apart’ i totemsku ‘Kicked It In The Sun’ – pa mi je zato posebno drago što sam na koncert bio stigao emotivno potpuno iscijeđen ljubljanskim navijanjem i proslavom, a fizički još i više skršen dvosatnim večernjim basketom odigranim na krilima euforije. Tako sam se bio primoran povući pri kraj dvorane, nasloniti sa strane i bez ikakvih očekivanja ili ograda prepustiti bendovoj veličanstvenoj i prekrasno evokativnoj muzici. Uvodna ‘Gone’ jest bila malo oklijevajuća, kao da se bend istodobno zagrijavao i testirao kasnije s tehničkog aspekta savršen zvuk, no nakon ‘Goin’ Against Your Mind’ nikakvog oklijevanja više nije bilo, iako su se i Built To Spill, kao Beach Fossils dan prije, nerijetko uštimavali između pjesama. Razlika je bila u tome što Doug ionako nepostojeću neugodnost nije pokušavao razbiti tupavim doskočicama te u činjenici kako divno isprepletena međuigra triju fantastičnih gitarista kupi ponešto vremena i kredita. Dok su, recimo, Pavement svojedobno mogli proći kao ’90s-indie verzija i zveckanja The Byrds i mudrovanja Steely Dan, Built To Spill su se s vremenom potvrdili kao električni šamani na tragu Grateful Dead ili Neila Younga, srećom više naglašavajući konkretnu i emotivnu orijentiranost na pjesme ovoga drugog.

Takvim pristupom i divnim pjesmama bend u subotu nije nadmašio samo ovogodišnju by-numbers svirku vremenskih i stilskih kolega Dinosaur Jr. nego umalo i gladne i žestoke obrede mlađih pirotehničara The Men ili Purling Hiss. Pisao sam već kako neke pjesme imaju solaže, a neke solaže imaju pjesme, svoju naklonost češće pružajući onima koji omjer umiju pretegnuti na stranu kompaktnosti pjesama. Iako im se nerijetko zalome višeminutne solaže, kao u produljenoj verziji ‘Strange’, instrumentalu Metallicine ‘Orion’ (koju, normalno, nisam prepoznao dok mi je nisu razjasnili prijatelji u uskim kožnatim hlačama i visokim patikama Puma) ili predivnoj ‘Velvet Waltz’, Built To Spill uvelike pripadaju tom odredu, prvenstveno zato jer solaže ne upražnjavaju samo kao klasične solaže na klasičnim strukturnim pozicijama, nego i kao introe, osnovne melodijske dionice, refrene, srednje osmice ili finiširajuće outroe. Električna gitara može sve, pogotovo kada je sviraju ovakvi i ovoliko neopterećeni majstori. A ponajljepše od svega je što još uvijek može biti i ono osnovno, prateći instrument čovjeku koji pjeva krasne stihove na koncertu najbolje ‘Planting Seeds’, posvećene svim ad-executivesima (ni Kreha ni Draž nisu bili na koncertu), ili ‘Carry The Zero’, ili signal za ples uz hitić ‘Liar’ ili završnu ‘Car’, koja njihanje i prkos spaja u začuđujuće skladan par stihom I wanna see the movies of my dreams. Imam dojam da je jedan od tih filmova, ne onaj drugi o mirnom obiteljskom životu uz džoint i traktor, nego onaj o sviranju svojih omiljenih pjesama kao što su ‘(Don’t Fear) The Reaper’ i ‘Cowgirl In The Sand’, izvedena u neokaljanoj desetominutnoj verziji, divno raspoloženim i pomalo nostalgičnim ljudima Doug u subotu i gledao s pozornice. Set lista: Gone – Goin’ Against Your Mind – In The Morning – Strange – Orion – Stab – Else – Velvet Waltz – Planting Seeds – Built To Spill – Liar – Joyride – Carry The Zero – BIS: (Don’t Fear) The Reaper – Stop The Show – Cowgirl In The Sand – Car

Nikad kraja…

Rujan 13, 2013

Nakon što sam njihovu nastupu na Terraneu samo okrznuo posljednjih desetak minuta, bio sam zaključio kako Straight Mickey And The Boyz, nove nade rokerskog regiona, zasigurno nisu najbolji bend na svijetu, pri čemu stojim i dalje, te da ću za detaljnu provjeru trebati pričekati njihov već tada najavljen prvi zagrebački koncert, održan sinoć u za datumske i vremenske prilike sasvim solidno posjećenom Vintage Industrial Baru. Obavljena detaljnija provjera, međutim, nije mi pružila nikakve čvrste odgovore, pa čak ni konkretnije putokaze kojim od dva puta krenuti, onim izbjegavanja njihovog muso-jamanja pod svaku cijenu ili suprotnošću davanja dodatnih šansi njihovoj pankersko-frajerskoj energiji. Naravno, poznat kao dobar i dobronamjeran čovjek, svakako je logičnije da ću s vremenom zaboraviti na ružno i koncentrirati se na lijepo – evo, proces već teče, nepunih petnaestak sati od privođenja svirke kraju – pogotovo zato što mi se iskreno čini kako se ispod povremeno naporne i odbojne površine krije prilično dobar rock, a bude li sreće i rock’n’roll band. U čemu je razlika? Pa, bez rolla, njihanja, šejkanja, mekoće, slatkosti, brzine, ljubavi, plesa, mladosti, rock je najčešće isprazno nabijanje; Vanilla Fudge uvijek su lošiji izbor od Johnnyja Thundersa.

Taj nagovještaj kompaktnije organizirane i upečatljivije strukturirane snage, poduprt nekolicinom ponajboljih pjesama grupe, zapravo i jest bio ono što me sinoć najviše frustriralo, jer bi mi bilo uvelike lakše da su Straight Mickey And The Boyz klasičan primjer zabludjelog power-trija posvećenog rekreiranju čak i onih hard-rock struktura koje najbolje parodiraju same sebe, pa da ih otpišem bez razmišljanja. Ovako, kao svoju polazišnu točku bend uzima ono ne toliko široko koliko plodno područje između Partibrejkersa i Obojenog programa s kojeg su pristigli i konkretniji, uvjerljiviji srodnici Repetitor i Stuttgart Online, ali u barem dvije trećine repertoara koncentrat toga parolaškog antagonizma rasipaju tijekom pjesama koje traju barem po nekoliko minuta viška. To i ne bi bio problem izvan sfere osobnog ukusa i preferencija da se te pjesme produljuju hipnotičkim bildanjem groovea i odgađanjem eksplozije do vatrenog orgazma, ali njihov se fluid češće samo razmlačuje toliko da više uopće nije jasno je li riječ o intru ili brejku ili je već i počela naredna pjesma i, hm, pa zar nisu ovu već odsvirali? Taj primordijalni stoner-rock jest plemenit u svojoj namjeri pružanja adekvatne zvučne pozadine lebdjenju na kvalitetnim drogama, no manjinskom transu nekolicine rasplesanih u prvim redovima ozbiljno se suprotstavilo pozadinsko povlačenje koje je sve do samoga kraja stabilno smanjivalo broj od nekoliko desetaka nazočnih. Izgleda da Blue Cheer još uvijek nisu postali retro-kul i dobro je što je tako.

Itekako očito i još više čujno uživanje trojca na pozornici u buci koju su stvarali – sastavljenoj od većine istih onih utjecaja koji su grunge formirali prije dvadesetak godina, što bi ih uklopilo u određenu struju revivala da putem nisu odlučili ignorirati konciznost punka – na publiku se nažalost u potpunosti prebacivalo rjeđe nego što sam to želio i ja sam, a pretpostavljam i bendu naklonjeniji posjetitelji. U svojim maratonskim jam-session eskapadama, katapultiranima iz fantastične ritam sekcije na križanju Motörhead/The Fall i nošenima na krilima frontmenovih old-school guitar-hero dionica, članovi benda su zvučali kao da su na audiciji za buduće poslodavce, odnosno kao da bend doživljavaju kao showcase sredstvo, pa pokazuju koliko znoja, buke, moći, sperme i snage mogu iscijediti iz svojih instrumenata. Upravo kada sam skužio kako su u otprilike 25 početnih minuta odsvirali samo tri pjesme (finalna je bilanca bila deset stvari u više od sat vremena?!?) i pomislio kako to nikako nije muzika za mene, basist je preuzeo ulogu glavnog vokala i oderao ubojito punk-rock briljiranje koje je ranije predstavljenu instrumentalnu virtuoznost i stabilnu kondiciju strpalo u odrješitu bombu s kojom su se kasnije uspjele mjeriti samo još dvije pjesme, neprilagođeno deranje na bisu, odrađeno bez gitarista (nešto ranije su se bili pojavili neki tehnički problemi pa mislim da je moguće da je to bio uzrok reduciranog instrumentarija), te također brža pjesma nošena efektnim izmjenama gitarista i basista u zezanju s vouvou vuhuhu vokalima.

Meni osobno, te su tri pjesme zalog za daljnje praćenje i nadu da će se bend s vremenom lišiti pokatkad izrazito napornog i monotonog balasta, iako sam prilično svjestan kako je iluzorno očekivati potpuno odustajanje od pristupa koji ih ipak osjetno odvaja od ostatka generacijskih i stilskih kolega u samosvojnije vode. Ili se drugi put trebam samo dobro dobro napušiti i zaboraviti kako postoje bendovi koji nominalno isti žanr sviraju s puno više popa u sebi.

Auguste and Elephant after (and After)

Rujan 9, 2013

S obzirom na bujanje glasina kako će se u nadolazećoj jesensko-zimskoj programskoj šemi za koncerte u Spunku/Prostoru do brinuti neki tajanstveni upućeni tip te strah koji je zavladao okoštalom zagrebačkom promotorskom scenom, nisam imao izbora nego iz prve ruke u petak provjeriti kakvi su se to noviteti pojavili u ponudi, čemu sam planirao pridodati i malo poslijeljetnog druženja s kolegama pacijentima koje nisam vidio neko vrijeme. Pola premijernog programa Prostora do otpalo je na pouzdanog wide-eyed rokerskoga kantautora još wideijih dreamsa Elephant And The Moon, ali prva polovica večeri bila je rezervirana za djevojački dvojac (kojima se na pozornici pridružio i bubnjar, valjda dobar, ali svakako nepotreban) Auguste, oko kojih se u recentno vrijeme po granično mainstream medijima zakotrljala neka vjetrom u leđa gonjena pričica i čiju sam muziku želio i osobno upoznati. Naravno, ono što sam čitao upozoravajuće je smrdjelo, ili, točnije rečeno, mirisalo na urednost štreberskih sobica i odlaske na balet i solfeđo, dok ja u kontekstu djevojaka s gitarama ipak preferiram barem malo zaudaranja zadimljenih klubova od čijih se zidova odbijaju neprecizno i strastveno izudarane pjesmice, ali ne bih bio imao ništa protiv svjedočiti nastavku fascinantnoga ovogodišnjeg niza domaćih kantautorica.

Muzika Auguste, međutim, ima vrlo tanke veze s nezavisnim ili čak i općenito rokerskim strujanjima, prije je riječ o onoj vrsti popa koja manifestacijama ispranima ne samo od nekadašnjih spektakala nego i od svih tragova zanimljivosti, kao što su izbori za Eurosong ili festivali lakih nota i još lakše uočljivih pizdarija, dođu kao osvježenja i podsjetnici kako se nekad i kod nas radila, kažu fraze i njihovi korisnici, decentna muzika građanskih salona i špacirunga po prostranim perivojima. Dakle, nešto u stilu Jelene Radan, protiv koje, realno, nitko nema ništa, žena lijepo pjeva, okej izgleda i ostavlja dojam normalne osobe, bez ikakvih bolesnih ambicija ili estradnih kompromisa, ali čije mlake i prozirne pjesme malo tko može slušati s užitkom. Upravo je takav srednji mod Auguste, koje u najuvjerljivijim momentima posjete world-music šansonjerstvo Darka Rundeka, ali se češće zapute prema kriminalnom jazzy-swingu Zaz, srećom ovdje sviranom samo jednom akustičnom gitarom, a ne cijelim ciganskim alatom. U najboljem slučaju Auguste bi mogle postati svojevrsna indie verzija Meritas, što je prilično jasno upozorenje meni samom da ih ne moram dalje pratiti, ali i određena pohvala curama koje upravo taj bend doživljavaju kao stilski i kvalitativni putokaz, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Uz autorske pjesme odsvirale su i širok, kako brojem tako i rasponom, niz obrada, od vrlo svježe i zanimljive verzije ‘Sing It Back’ do medleyja ‘Kiss’ i ‘Heartbreak Hotel’, kojim su uspješno položile audiciju za neke buduće programe na Štrosu ili Fuliranje. A za odlaske na ta mjesta nikad nisam imao previše motiva.

Elephant And The Moon i njegove pjesme o žudnji, ulicama, rokenrolu, curama i povratcima doma tek nakon što jutro noć pošalje na drugu stranu planeta, a ponajviše o tome kako bi mu ispunjenje želja zapravo najviše donijelo zbunjenost i neusidrenost, mnogo bolje odgovaraju ambijentu Prostora do, koji su do vrlo zavidnog posjeta napunile, činilo se, upravo njegove prijateljice. Bizarno, baš se ta načelna potpora prema kraju njegova seta ispostavljala kao prepreka uvjerljivosti svirke, jer se osjećaju prijateljske dužnosti u osjetnom postotku nije pridružio i realan interes za muziku samu – dan poslije, na koncertu na kojem nisam bio jer me ljubav povukla u Sloveniju, Eke Buba su svirali za desetak ljudi, obrazloživši situaciju procjenom da njihovi frendovi naprosto ne slušaju takvu muziku. I bili su, čujem, odlični. Petar se protiv prevladavajućeg žamora relativno uspješno borio tijekom prve trećine nastupa, promijenivši ga u singalong cijeloga kluba s ‘The Night Is Catching Up With Me’, jednom od onih pjesama koje cijeli žanr halapljivo proždru i natrag ga izbace kako vjernim zrcaljenjem proživljenih arhetipova tako i duboko osobnim pečatiranjem. Bez ikakvih ograničavajućih parametara, nesumnjivo jedna od najljepših pjesama koje sam čuo ove godine.

Nakon nje, svirajući pjesme s nešto manje hitoidnog potencijala nije se uspio probiti kroz jenjavanje publikinog angažmana, osim odličnom i potpuno prisvojenom obradom ‘VCR’, iako su i dvije skroz friške pjesme pokazale kako gore hvaljena nikako nije slučajnost. Iako manje upečatljiv od odličnog nastupa ranije ove godine u Booksi, ovaj bih koncert svejedno više zapamtio po dobru da se Slonić na samom kraju nije odvažio obraditi dva golema totema, najveću ‘Black’ Okkervil River, čiji mi se novi ‘The Silver Gymnasium’ čini najbolji još od ‘The Stage Names’, te popularnošću ipak neizlizanu ‘Skinny Love’. Nisam od onih koji se apriorno protive diranju u pjesme takve divote, ali onda bi bilo uputno barem znati tekst i osnovni kostur akorda, što kod prve navedene nije bio slučaj, do te mjere da je zvučao kao tremaš i amater, čineći tako nepravdu prvenstveno samom sebi. ‘Skinny Love’, makar uvjerljivija, ipak nije bila toliko fascinantna da bi isprala tu mrlju, iako je doista bio gušt gledati pijanog tipa u kockastom dresu kako pleše u prvim redovima. Jebiga, Uvijek vjerni, i to ne samo podružnica Mario, poznati su kao ljubitelji indie-folka – već se veselim sceni kad se na Maksimiru, za vrijeme bezumnog srljanja Vatrenih po gol, gromoglasno zaori And I told you to be patient. Petru, za razliku, strpljenja ipak ne treba, možda ga čak ima i previše, ponajprije kod odugovlačenja s okupljanjem cijelog benda uz kakav bi neon njegovih lijepih i slatkih pjesmica zasjao blještavije, nadam se i oslobođen onih povremenih tridesetak sekunda viška po pjesmi kojima je autor sklon. Ne obuzdavaj rock u sebi, prijatelju!

‘Heaven Is Whenever’, ‘Summer’s Kiss’, ‘Nightswimming’, ‘Here’s Looking At You, Kid’; tim je pokerom asova Kanye Ivušić dovršio svoj kasniji DJ-set. Malo je reći da je razorio.

Aktivan rezultat

Rujan 3, 2013

Ovoljetna vijest kako će se još proljetos najavljeni koncert forgetters (ponovimo: bez člana, bez kapitalca) uslijed rasipanja benda transformirati u solo nastup vođe grupe i svekolike legende Blakea Schwarzenbacha zapravo me je čak bila i oraspoložila, ne samo zbog svijesti o alternativi koja bi se svela na potpuno otkazivanje svirke. Prije dvije godine u Attacku (koji je tad možda još uvijek bio Medika? Ili?), forgetters su na onome umalo pa slučajnome koncertu za koji nisu znali ni poneki strastveniji poklonici Blakeove muzičke prošlosti doista bili odlični, no osobno se neću ni pokušavati pretvarati kako su mi stvari koje je radio nakon 1995., s nekoliko rijetkih iznimaka na razini pojedinih pjesama, barem približno drage koliko svi oni divni albumi Jawbreaker. Spremnost da neočekivani prekid aktivnosti posljednjeg mu benda nadoknadi samostalnom turnejom doživio sam kao signal ne samo barem minimuma profesionalnosti nego i osjetnije pomirenosti s vlastitom ostavštinom, koliko god ona kroz godine izazivala i održavanje legende s kakvom se nominalno sramežljivoj jedinki nije najugodnije nositi. Iskreno priznajem da sam zbog svega toga očekivao, a i žudio, nešto drukčiji repertoar od onoga kakav bi, pretpostavljam, odsvirao bend; nešto više Blakeovih starijih potpisa, slobodnije organiziranih u opušteniji set koji će svojom eventualnom šetnjom povijesnim katalogom više angažirati i prisutnu publiku.

Ono što sam očekivao, izrazito mi je drago potvrditi, prošlotjednog ponedjeljka (jebiga, pisanju se opet ispriječio život, i to nakon što mu se prvo ispriječilo nadoknađivanje prijašnjih odgoda izazvanih ispriječenošću života) u Močvari sam i dobio, istodobno donekle i potpuno, smućkanošću predvidljivih i iznenadnih sastojaka neobaveznim ali omjerom svejedno toliko zaraznim da je lakoćom odgurnuo sve potencijalne zamke situacije u kojoj tip s prtljagom profila mrguda pred publikom koja gotovo u pravilu obožava ono što je radio prije dvadeset godina treba odsvirati set koji se svojom temeljnom postavkom od toga znatno razlikuje. U sat vremena nastupa neki bi drugi usamljeni trubadur ubacio petnaest, možda i dvadeset pjesama, a Blake je ponešto oduljene verzije svojih ionako dugačkih kompozicija, mjestimično dodatno razdvojenih/spojenih audio isječcima s razglasa, jedva pobrojio do deset, i to samo ako računamo uvodni ambijentalni electro polurap, nešto između The Streets i Saula Williamsa. Naravno da ću ga računati – ne samo zato jer je pjesma zvučala kao nešto što bih inače rado slušao, ali ipak u drukčijem kontekstu – mada dijelom jest odavao dojam impromptu kreacije, koja je stihom Jawbreaker – dead, Nirvana – dead, Courtney Love – alive (i neka je, kao žena koja stoji iza najboljeg albuma, možda i dva, koji je itko iz navedenog trolista snimio!) pobudila strah kako je Blake opet na Vi s velikom nezavisnom eksplozijom devedesetih godina i svojom ulogom u njoj.

Srećom, kako sam već ranije nagovijestio, taj se strah vrlo brzo pokazao neopravdanim i bio zamijenjen užitkom u stilu i repertoaru čovjeka koji je ipak zaslužio nešto više kredita, čak i kada ga je pratio status nadrkane primadone kakav se počesto nepošteno prikači autorima koji teško podnesu transformaciju osobnih ispovijedi u identifikacijski katapult golemih očekivanja drugih. Kredit je to zarađen ljepotom pjesama, ali i njihovim zvukom, koji se nikada nije bitno odmicao od žestoke gitarske osjećajnosti, ovaj put svirane samo jednom električnom gitarom. Možda je taj leftfield uvod tek najava nekoga budućeg projekta, ili samo rezultat dosadne noćne usamljenosti na turneji, ali zasad je još uvijek riječ o sitnom ekscesu, u tome smislu pogođeno postavljenom na sam start svirke kojom će ipak vladati Blakeu primjereniji zvukovi i fanovima poznatije pjesme. Miksajući pjesme svih svojih bendova (navodno je ‘O Deadly Death’ prije uvrštenja na debi forgetters u začetku pripadala The Thorns Of Life) s nekolicinom sjajnih, dobrodošlih i iznenađujućih obrada, Schwarzenbach je koncert odsvirao pristupom koji je spojio karizmu nezavisne legende, lišenu negativnih nuspojava bahatosti ili srama, sa svježinom i nonšalantnošću dobroćudnoga nadolazećeg autora koji se ne doživljava pretjerano ozbiljno i svoj set presijeca puštanjem ljigi-klasike tipa ‘Beautiful Girl’ INXS i ‘Electricity’ OMD između svojih pjesama te valjanjem simpatičnih fora o post-sovjetskoj ekonomiji i svojem članstvu u great bandu Jawbox.

Odsviravši ‘Turn Away’ i ‘O Deadly Death’ umalo kao da ih iza njega svira i ostatak benda, bez osjetnog prearanžiranja dionica ili promjene dinamike, Blake je dao naslutiti kako se neće prilagođavati friškome mu gitara plus glas okviru, ali kako se set razvijao pokazao je da se neće prilagođavati ni odabranim pjesmama. Cijeli je repertoar tako doživio tretman reduciranih forgettersa, pa je tom pomalo usporenom, suhom bremenitošću električne gitare i svojim evokativnim glasom zvučao kao nekakav samosvojni shoegaze-kantautor koji je zaboravio uključiti svoje pedale pa skužio kako mu se gitara sviđa i ovako. Naravno, žustrinu i ubrzanje sa sobom su prirodno donijele pjesme ranijih Blakeovih bendova, makar samo i zbog toga što su jednako kako u tom času ispred mene u klubu svirale i unutar mene u sjećanju na dane kada sam ih prvi put čuo, ali i na onih nekoliko navrata kada sam ovog ljeta nanovo preslušavao divni ‘Dear You’ radi potlistinog izbora najalbuma devedesetih. ‘Chemistry’ sam, doduše, očekivao jer mi je Lale još na Terraneu pripomenuo da je svira, ali na itekako zasluženom bisu izvedenu ‘Save Your Generation’ nisam uopće naišao tijekom naknadnih proučavanja ranijih datuma tekuće turneje pa mislim da je, s obzirom na zaista topao doček (minimalno stotinjak ljudi) i raspoloženost kojom je isijavao, smijem proglasiti zagrebačkom ekskluzivom. Ono što je važnije od toga da je bila ekskluzivna je da je i zvučala sasvim lijepo i dostojno sebe i naših osjećaja prema njoj.

Priznajem da jest čudno da mi pjesme Jawbreaker nisu pružile najdojmljivije trenutke koncerta, čak i ako izvan konkurencije stavim po jednu pjesmu od mojih najdražih izvođača, a koje je Blake ubacio u svoj koncertni izbor obrada. Ne, to nažalost ne znači da je ovaj put, za razliku od spomenutoga koncerta s bendom, odsvirao ‘The Night Accelerates, jednu od najljepših pjesama svih vremena i svih istina, nego samo to da me je ‘Sweet Avenue’ podsjetila kako bih doista mogao uhvatiti vremena za nešto detaljnije prisjećanje na Jets To Brazil, kao i da je nova (ili meni nepoznata?), vrlo romantična pjesma o djevojci iz Verone pokazala kako za njezina autora ne bi bilo strašno ni bude li se dugotrajnije morao iz bendovskog okruženja prebaciti u kantautorske vode. Samo pet poznatih i dvije nove pjesme svakako jest vrlo škrt odabir iz Blakeova vlastitog opusa, ali finalnom osjećaju zaokruženosti i odmjerenosti uvelike su pripomogle i obrade, od kojih je ‘Foreign Policy’ benda Fear – dug formativnim godinama? – s one pankerske obale koju sam zbog preteškog ataka na moje uši provjeravao isključivo iz opće kulture i neutažive strasti za istraživanjem manirom Marka Kozeleka prebacio u miran, opuštajući krajolik. Prije samog početka svirke, Vrana mi jest bio dojavio kako Blake svira sulud izbor obrada na potezu od Lemonheadsa do Springsteena, što sam doživio više kao dopadljivu ilustrativnu dosjetku negoli kao najavu onoga što ću zapravo i čuti. Okej, kako god označili ono čime se Blake upisao u nježna srca – punk, indie, emo, pop… – sasvim slobodno smijem tvrditi kako su Lemonheads ponajbolji i ponajljepši bend žanra, pa se ‘My Drug Buddy’ skladno uklopila među Blakeove stvari, ali Bossa zaista nisam naslućivao ni izdaleka. Najavu o Bruceovoj pjesmi čak sam interpretirao kao pankersko šegačenje, da bi me zaskočio ne neki sveprisutni hit nego divna, dirljiva i tužna ‘Nothing Man’, jedna od sitne šačice pjesama koje su precijenjeni ‘The Rising’ uspjele izdići poviše razine stilskog treninga i ispunjenja tješiteljske dužnosti.

Sposobnošću da pjesme prilično raznorodnih autora bešavno uplete u niz sastavljen od svojih stvari, također različitih stilskih i vremenskih odrednica, Blake Schwarzenbach je, zapravo, tek dodatno ukrasio koncert čiji je forte ipak bila prvo pojedinačna a onda i sveukupna ljepota samih pjesama, ne njihova ujednačenost. To i jest oslonac na koji Blake uvijek može računati, i koji je nominalnu šarmantnu improvizaciju rezervnoga koncertnog pristupa promaknuo u uvjerljiv spoj razbarušenosti u široj slici načelno nebitne svirke i još jednoga čvrstoga koraka naprijed muzičara koji ih je u svojoj karijeri napravio ionako već zavidan broj. U određenom se periodu bilo činilo kako Blake, međutim, odbija, ili makar nije u stanju osloniti se o svoje stare pjesme – vjerujem da je za to imao opravdane razloge, ali mojoj se sebičnosti sviđa ovo korištenje starih elemenata na novome putu. Set lista: nova pjesma – Turn Away – O Deadly Death – My Drug Buddy – Sweet Avenue – Foreign Policy – Chemistry – nova pjesma – Nothing Man – BIS: Save Your Generation

Prije Blakea, imao sam prilike čuti kako loši američki bendovi zvuče još lošije kada na stejdž izađu nakon najboljih hrvatskih bendova. Kada JAN prozovem lako moguće najgorim bendom koji sam u Zagrebu čuo u posljednjih nekoliko godina, molim da imate na umu da ovo pišem tjedan dana nakon koncerta; dakle, sva mrziteljska žuč koju sam eventualno osjećao tijekom izloženosti njihovoj šupljikavoj svirci već je itekako isparila. A, iskreno, ionako je nije bilo u primjetnim količinama, jer je sve moje reaktivne spremnike kroz njihovih pola sata postepeno popunjavalo tužno nerazumijevanje da netko tko se prihvati instrumenata zarad sudjelovanja na nezavisnoj sceni, pripadanje kojoj nekako uvijek podrazumijeva barem ljubav koja može nadomjestiti originalnost ili kompetencije, može biti ovoliko loš. Tri djevojke u ultraminicama i kožnatim korzetima (ili dvije, ne sjećam se što je bubnjarka nosila), pojačane prikom gitaristom, doista su odavale dojam da izazovnom odjećom pokušavaju začepiti uši publike, što je sve izgledalo prilično jadno, ponajviše za vrijeme penjanja neke cure iz publike na pozornicu radi, kao, senzualnog izvijanja u ritmu bendove pjesme. Pozitivne bodove zaradilo bi im saznanje kako je riječ o promišljenoj točki programa, ali ispostavilo se da je ipak riječ o egzibicionistici. Valjda zato što su žene i alternativne, najavni su ih opisi uspoređivali s PJ Harvey i Sleater-Kinney, ali ovo je više bila razina 4 Non Blondes bez osjećaja za iritantan pop refren kojega se ne možeš otresti.

A možda cure i nisu toliko loše, je li, ali su imale tu dodatnu nesreću nastupiti nakon otvarajućeg seta benda koji me je ove godine razbio i raznježio koliko lani Go No Go, preklani The Moody Brooders ili prije sedam-osam godina My Buddy Moose – dakle, vjerojatno novoga najboljega hrvatskog benda, a svakako najboljega novoga hrvatskog benda, da opet iskoristim istu bazu. Sjajni Benchwarmers se trenutačno nalaze u onoj fazi prve etape svojeg postojanja koja zaista svaki novi koncert benda čini najboljim koji su odsvirali. Naravno, ne samo zato jer ih nije ni bilo previše (ovo je bio četvrti, a koliko znam za ovu su godinu već najavljena još dva) pa nije bilo ni mogućnosti zapadanja u rutinu, nego i zato što bend djeluje sve svjesniji svojih kvaliteta, u kojima onda uživa toliko da se taj užitak bespogovorno prelijeva i u publiku, kao i sve gladniji nastupanja. Iako ovo nipošto nije bend hladnokrvnih muso-mahera, vjerujem kako su profesionalniji zvučni uvjeti dijelom pridonijeli dosad najboljem, uvjerljivom i zamamnom rekreiranju najljepšeg naslijeđa američkoga gitarskog indieja devedesetih godina – mislim, osim što u bendu imaju Amerikanca, momci na pozornici i izgledaju kao netko tipa The Get Up Kids – kroz pjesme koje pokazuju koliko se još slatkog soka iz žanra može iscijediti, ali pod uvjetom da se u nj prvo ulije pogonsko gorivo ljubavi i strasti. Sve sigurnije Tomekovo pjevanje nužno i njegove pjesme čini upečatljivijima, tako da izmjenjivanje uloge glavnog vokala ovaj put nije bilo praćeno i određenim osjećajem blagog osciliranja u kvaliteti pjesama, koje već redom prepoznajem na samim počecima, pogotovo ‘Leader Of The Pit’ i ‘It’s Not Like’ – koja se, naravno, ne zove ‘I Don’t Mind’, kako sam pogrešno mislio, i koja je svojom interpolacijom bridgea Dandove ‘It’s About Time’ Blakea kasnije natjerala da ‘My Drug Buddy’ najavi kao pjesmu benda koji vole local heroes. Lokalni heroji? Može! Prije završne ‘Sweet Sunshine’, koja bi trebala zatvarati svaki koncert i svaki život, redoviti segment obrada ispunila je Tweedyjeva ‘I Must Be High’, ovom prigodom još jedan dokaz koliko zajedničkog imaju, u muzičkom smislu karikirano rečeno, bendova primarna indie ljevica i americana desnica, s kojom Benchwarmers često, ali vrlo pristojno koketiraju. Zakon od benda.