Archive for the ‘Iz arhive Plana B’ Category

Iz arhive Plana B: Veseli pirati s Kariba

Lipanj 9, 2011

Otkad se u osamdesetima pod nazivnikom “world musica” iz zapadnjačkog interesa za autohtonim vrstama glazbe iz različitih krajeva svijeta razvila cijela jedna grana glazbene industrije, rasla je potreba za prikladnom alternativom. Jer problem s promotorima i konzumentima world musica je taj što, ponekad, u potrazi za čistom, zapadnjačkim utjecajima “neiskvarenom” glazbom, znaju prema objektima svog obožavanja nesvjesno zauzeti patronizirajući stav (analogija: tehnološki zaostali domoroci žele televizore i kompjutere u svojim kolibama jer vjeruju da bi to poboljšalo kvalitetu njihovog življenja, dok ih turist zapadnjak gleda i misli si da šta će im to uopće, zašto bi htjeli biti poput nas, zašto bi mi htjeli da oni budu poput nas, pa mislim puno ste nam simpatičniji ovakvi kakvi jeste, sa svojim vračevima i plemenskim bubnjevima i kljovama, nemojte se nikad mijenjati, zabavljajte nas do kraja vječnosti sa svojim taaaako simpa etno frik-šouom molimo vas!!!).

World music je vječno naganje mitske neiskvarene autentičnosti – nauštrb prirodne tendencije glazbe da bude iskvarena, nauštrb prirodne tendencije glazbenika da u svoj rad ubacuju elemente svega što im se učini zanimljivim i/ili isplativim, odakle god dolazilo da dolazilo, ne šljiveći ni pet posto to što će neki sroljo na drugom kraju svijeta možda misliti da si time svoju dragocjenu kulturu “mekdonaldiziraju” ili štatijaznam. Što bi onda bila alternativa world musicu? Pa, primjerice, traženje moderne glazbe iz Južne Amerike i Afrike i Azije koju rade mladi ljudi za mlade ljude, glazbe koja upija najnovije zapadnjačke trendove i mutira ih u niz fascinantnih lokalnih bastarda.

Taj alternativni pristup – nazovimo ga, recimo, “world street” – postao je istinski ostvariv tek u eri globalnog mp3-prometa, i može se na djelu vidjeti kroz niz blogova i klupskih večeri koje vode mladi američki i europski kužeri, fascinirani world street scenama poput brazilskog baile funka (suho-sirovi electro beatovi + agresivni, često lascivni rap) ili angolansko-portugalskog kuduroa (afrički house s hip hop senzibilitetom). No, i ovdje opet imamo problem “egzotike autentičnosti”: razlika je samo što se autentičnost ne mjeri po ključu etničke čistoće – nego po ključu hip hop-kulture. Dok su junaci world musica čuvari tradicije, junaci world streeta postaju mladi obespravljeni ratnici ulice. Dok se uz world music njegovi konzumenti mogu osjećati sofisticirano i hoch, konzumenti world musica imaju nešto uz što mogu nabacivati opake poze i osjećati se cool.

Što sve jesu poprilično proizvoljne i drske generalizacije, ali bi mogle objasniti zašto nijedna od tih dviju strana nema puno razumijevanja za jedan od mojih omiljenih žanrova – socu, autohtonu modernu plesnu glazbu Trinidada i Tobaga. Za world music-ekipu, soca je previše jeftino-digitalna i vulgarna, konfekcijska bastardizacija trinidadskog calypsa (koji je ionako – kao plod kulturalnog sraza afričkih robova i njihovih francuskih, španjolskih i britanskih kolonijalnih gospodara – već bio poprilično bastardan sam po sebi). A za world street-ekipu soca je možda naprosto previše… vesela. Napadno, fluorescentno, haga-vaga vesela.

Soca ne da je vesela, nego je najveselija muzika na svijetu. Soca je poput vlakića na svadbama, ali vlakića bez kraja i bez predaha. Soca ne poznaje tugu, balade, napaćenost, gnjev, sve te stvari koje se u površnom zapadnjačkom shvaćanju prečesto poistovjećuju s “dubinom” u glazbi. Soca ne kaže dont vori bi hepi, soca kaže BI HEPI BI HEPI!!! Ljudi koje sam tjerao da slušaju socu su uglavnom ispizdili na živce već nakon prvih par stvari. Ja socu slušam za doručak. (Nije ni čudo da sam neshvaćen.)

Do dana današnjeg, samo je jedan autentični soca-hit u izvornom obliku uspješno penetrirao zapadnjački pop mainstream: “Turn Me On” Kevina Lyttlea (ljeto ’04, sjećate se?). No to je tek ležernija, “romantičnija” varijanta soce, više za trljanje uz suprotni spol – “trljavi ples”, reko bi jedan moj prijatelj – negoli za frenetično drmanje i skakanje. Za potpun doživljaj turbo-ludila soce, potražite na youtubeu “Jumbie” (Machel Montano) ili “Max It Up” (Destra) – razuzdane raspaljotke skrojene po karnevalskoj mjeri. A ako se niste voljni zadovoljiti skromnim repertoarom soce na youtubeu, toronto-lime.com je super mjesto za preslušavanje recentnih hitova.

Karneval Trinidada i Tobaga se odvija svake veljače, ili katkad početkom ožujka, i predstavlja najveći godišnji društveni događaj u životima Trinidađana i Tobažana. Ovo se posebno odnosi na izvođače soce, koji period između karnevala i jeseni provode u manje-više potpunoj diskografskoj hibernaciji; živnu tek tijekom tri-četiri mjeseca ususret karnevalu, kad plasiraju svoje udarne singlove s kojima se potom natječu za simpatije karnevalske publike. Glazbenici na karnevalu sudjeluju u nizu takmičenja koja pobjednicima donose prigodne trofeje i izdašne novčane nagrade, u nekim slučajevima i automobile, a najprestižnije takmičenje je Road March – gdje pobjedu odnosi pjesma koja se najviše puta izvodila tijekom karnevala. Stoga i mnogi singlovi dolaze uz paketu sa specijalnim “road mix”-verzijama, koje guraju galopirajuće perkusije u prvi plan.

Sa svojim sintetičkim ritmovima soca je najbliža jamajkanskom dancehallu, od kojeg je usvojila praksu riddima (instrumentalne podloge na kojima se izmjenjuju različiti izvođači s različitim interpretacijama), kao i praksu mažnjavanja motiva iz zapadnjačkih hitova, od “La Bambe” preko “Blue” Eiffel 65 pa sve do “Clocks” Coldplay (!). No, dok je dancehall hip-hoperski mrk i prečesto natopljen nasiljem i mizognijom i homofobijom, soca je vedra i dobroćudna, s ničim osim dobrog provoda na umu. Većina pjesama eksplicitno poziva na ples, fete, bacchanal, a iako bi alkoholičare moglo razveseliti kad vide koliko se često u naslovima pjesama pojavljuje riječ “wine”, treba odmah reći da nije posrijedi svima nam drag napitak – nego jedna vrsta (trljavog) plesa! A što se tiče socijalno angažirane tematike, ona se u soci uglavnom manifestira isključivo kroz pjesme usmjerene protiv uličnog kriminala što remeti karnevalski sklad (npr. Jack Rayza “Wine vs Crime”).

Mada, bio bi red spomenuti kako ni soca nije skroz cijepljena na zla poput homofobije, pa je tako Peter Ram je u svom prošlogodišnjem hitu “Woman by My Side” pjevao: “It was written in Leviticus/ Man shouldn’t lie with man/ It’s abomination.” Nije lijepo za čuti, da… no, opet, daleko je to od homofobičnih himni dancehalla poput “Chi Chi Man” T.O.K, koja je otvoreno pozivala na linčovanje homoseksualaca! Peter Ram se k tome još pod pritiskom dužnosnika lokalne policije i CDC-a (Carnival Development Corporation) morao ispričati zbog svog ispada, što je nezamislivo za zvijezde dancehalla – osim u slučajevima kad im se zbog homofobije otkazuju nastupi u Europi i SAD-u, pa su prisiljeni ispričavati se iz čisto pragmatičnih razloga.

Pa ipak, i unatoč takvim preprekama, dancehall je zajedno s reggaeom iznimno uspješan izvozni proizvod: glazbena industrija Jamajke je 1997. nacionalnoj ekonomiji priskrbila zaradu od tristo milijuna dolara, dok je iste te godine soca Trinidadu i Tobagu donijela… dva milijuna dolara. Da ne spominjemo kako se prva trinidadska radijska stanica posvećena isključivo soci pojavila tek prije četiri godine! Više je razloga zbog kojih se soca ne uspijeva globalno afirmirati: dok vlasti u Jamajci ustrajno rade na promociji svoje glazbe, u Trinidadu i Tobagu ne postoji ta vrsta sistematskog njegovanja tržišnog potencijala soce – čiji su izvođači usto sa svojim diskografskim aktivnostima ograničeni na tek jedan kratki period godine. A i, na kraju krajeva, malo tko tko nije s Kariba je u stanju podnijeti taj vraški jak koncentrat neumoljivog, neumornog veselja. Pa onda rulja umjesto te zakon mjuze sluša neku ful nezakonitu mjuzu tipa Amy Winehouse i Điboni. Bah, okrutnog li svijeta!

(izvorno objavljeno u Planu B, ožujak 2008.)

Iz arhive Plana B: Oznake za (ne)snalaženje

Ožujak 31, 2011

Članak koji mi je izašao u Planu B u listopadu 2009. – nisam ga još “reprintao” ovdje al ga sad jesu planbeovci na svom sajtu, pa ću da vas proslijedim tamo:

Oznake za (ne)snalaženje!

Iz arhive Plana B: Princezini dnevnici

Ožujak 21, 2011

Kad sam prvi put čuo vijest o smrti Ive Pukanića, nisam osjetio tugu. Ali nisam osjetio ni strah ni bespomoćnost, niti me uhvatila panika, niti sam se zabrinuo za budućnost života u ovoj zemlji. Ne, ono što sam osjetio je bilo isto ono što sam osjetio kad sam svojedobno po prvi put na televiziji vidio razrušeni WTC: bio je to pozitivan osjećaj uzbuđenja. Adrenalin!

I valjda ne moram ni isticati kako nisam Pukaniću uopće želio takvu sudbinu (iako sam upravo sad istaknuo) (što znači da sam ipak morao istaknuti, tja)… Jer, moje uzbuđenje se svodilo na misao: “U jebote, ne mogu vjerovati da se ovo stvarno događa!” Bila je to otprilike desetak puta manje intenzivna verzija onoga što bih osjetio da se vanzemaljci spuste na Zemlju, ili da se pojave konkretni dokazi da postoji zagrobni život – kad bi se dogodio jedan takav, štono bi rekli Lindeloff i Cuse, game changer. Nešto što bi cijelu stvarnost okrenulo naglavce! Jest da atentat na Pukanića zapravo i nije neki veliki gejmčejnđer, vjerujem da je dovoljno spomenuti ime “James Cappiau”… ali u trenutku kad se prolomila vijest o atentatu, to je izgledalo poput uvoda u apokalipsu.

A u tome je također ležao velik dio uzbuđenja. Apokalipsa = gejmčejndžer PLUS elegantno riješenje svih životnih problema! Zbogom stanarino, zbogom režije, zbogom čekanju petnaest minuta na rapidshareu! Apokalipsa, jel, pod uvjetom da je ne bih preživio, te tako bio prisiljen nositi se sa skroz novim životnim problemima koje bi donio postapokaliptični madmaxovski okoliš (za početak, ja uopće ne znam voziti motor!)… A opet, smrt pod uvjetom da ne dođe ipak isti tren. Da stignem doživiti malo svijeta u posvemašnjem kolapsu, razumijete. Da okusim malo taj jedinstveni spektakl, vatromet, cijeli taj show!

Isti taj nihilistično-dekadentni dio mene objeručke je bio prihvatio “Blackout”, prošlogodišnje remek-djelo Britney Spears. Oke, iskreno govoreći, prvenstveno ga je prihvatio onaj – novinski nešto manje atraktivan – dio mene što voli moderni američki plesni pop sa state-of-the-art produkcijom… ali svejedno, kontekst u kojem je album ugledao svjetlo dana je također doprinijeo doživljaju. A kontekst je bio taj da je Britney Spears, u trenutku kad joj se život raspadao naočigled svih, veselo srljala u ponor. Dok joj paparazziji nisu davali da diše, ona im je trčala u susret. Cijeli svijet joj se smijao, zgražao se nad njom, ali to kao da ju je samo još više ohrabrivalo. “Feels like the crowd is saying: gimme, gimme more.” Netko prisebniji bi to shvatio kao upozorenje da je krajnje vrijeme za korak unatrag; Britney je snimila cijeli album neapologetskih pjesama o tulumarenju i jebanju. A to što je pritom bilo nemoguće dokučiti je li ona uopće svjesna toga što radi, kaosa oko nje – albumu je dalo jednu mračnu aromu. Mračnu, ali vraški privlačnu.

Godinu dana kasnije, Britney se vratila s ruba ponora. Nema je više toliko po novinama, pomirila se s ocem, pomirila se s menadžerom, uredno se viđa sa svojom djecom, izgleda zdravo, kaže da ide spavati u pol deset. A da stvari sad drži pod kontrolom, daje do znanja u programatskoj naslovnoj pjesmi na svom novom albumu, “Circus”: “I’m the ringleader, I call the shots.” Dok se na prošlom albumu paparazzijima obraćala s pripito-vragolastim “You want a piece of me?”, ovdje se u “Kill the Lights” postavlja kao manipulator medija koji točno zna što radi: “Mr. Photographer, I’m ready for my close up/ Make sure you catch me from my good side.”

Paradoksalno, dok je Britney na “Blackout” zvučala kao da je van kontrole, sam album je bio stilski zapanjujuće ujednačen: album koji se sluša kao album, zaokružena priča s glavom i repom, i po glazbi i po riječima i po personi. Sa “Circusom” je, pak, situacija obratna: život joj je tip-top (koliko god život može biti tip-top nekome tko na dateove ide u pratnji dvojice asistenata, kao što je nedavno priznala u intervjuu Rolling Stoneu), ali album… album je u kršu.

No, nasreću, samo stilskom kršu: uz iznimku ćelave naslovne stvari (koja je izabrana za drugi singl, sadface) i neslušljivo banalne majčinske balade “My Baby”, nema nijedne stvari a da mi se ne sviđa! Stilski gledano, jedna frivolna dance-pop diva poput Britney Spears ima – barem što se mene tiče – jednu značajnu prednost u startu u odnosu na “ozbiljne” pop dive poput Celine Dion ili Pink: nema obavezu da svojim slušateljima servira neke tobože duboke emocije, i pod svojim plaštom plesne frivolnosti ima izliku… ne izliku, SLOBODU da snimi totalno uvrnute stvari, pa čak i bizarne boleštine. Mislim, potražite na youtubeu “Mannequin”, poslušajte je i recite mi: šta je to? Koji je to k**ac? Je li to trebala biti, kao, nekakva “pop muzika”? Pa, očito je pop ako je izvodi Britney faking Spears!!! I zato je Britney Spears faking zakon. Pa čak i ako je foru s deozijentirajućim muškim zavijanjem u refrenu već, i to na još efektniji način, iskoristila na prošlom albumu, u nedostižnoj, nenadmašnoj “Get Naked (I Got a Plan”)”.

A što se tiče stvari koje su jednostavno šašave, “Mmm Papi” zvuči kao Girls Aloud na ferijama u Meksiku, na 45 okretaja, a “If U Seek Amy”… pa, enigmatični naslov svakako mami pažnju, ali enigma će biti razriješena čim ga izgovorite naglas i uvidite što speluje! Jest da se Britney već dugo vremena odlučno okreće ka odraslijoj publici, i nije šok čuti takvo što od strane nekog tko je još prije pet godina snimio odu masturbaciji (“Touch of My Hand”)… ali svejedno, djeca i dan-danas slušaju Britney, a pomisao da će čedni klinci i klinceze s engleskog govornog područja slušati kako svi momci i cure u klubu “traže Amy”… pa, znate što, meni je to baš fora. Dekadencija, hura!

No, najveće iznenađenje na albumu je to što su mi najbolje stvari većinom – balade. Kažem “iznenađenje” jer, uz iznimku “When I Found You” i “Don’t Let Me Be the Last to Know” i “Everytime”, balade joj dosad uglavnom i nisu bile jača strana. Stoga sam jako sretan što je usvojila lekciju ovomilenijalnog R&B-ja, koji je od Aaliyah pa nadalje pokazao kako “sporo i nabijeno emocijama” ne mora nužno biti = “svaki nagon za studijskim eksperimentiranjem i živopisnim zvučnim krajolikom leti van kroz prozor”. Pa tako ovdje imamo sumračnu, granžderski sumornu “Blur”, zatim “Out of Under”, koja je, priznajem, razmjerno “obična” epska balada pa mi, adje, malo ruši tezu… i onda je tu još meni najdraža “Unusual You”, za koju vjerujem da je većina ljudi ne bi ni nazvala “baladom” pošto ima 4×4 beat na 130ak BPM-ova, ali… štajaznam, ja mislim da ljudi znaju biti toliko zadrti u nekim svojim definicijama da često razviju skroz iskrivljenu optiku gledanja na stvari. Pa se tako danas često događa da se “tužnom” naziva jedino glazba koja je ubibože depresivna, a “baladom” jedino ubibožedepresivna glazba koja nema izraženog ritma. No, “Unusual You” jest tužna, a ritam je tu samo kao metronomski otkucaj srca, ništa više. I ništa manje.

Kad se sve zbroji i oduzme, “Circus” je ipak inferiorniji “Blackoutu” u svakom pogledu: i kao cjelina, i kao zbroj dijelova. Je li pop-princeza stvarno morala posrnuti kako bi ostvarila svoj najveći kreativni uzlet, ili je to bila samo slučajnost? Ne znam. Ali ako nije bila slučajnost, meni je ipak draža živa Britney s ćušpajz-albumima nego mrtva Britney bez ikakvih albuma. A cirkus je cirkus, čak i bez hodanja na žici i skakanja kroz vatreni obruč.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2008.)

Iz arhive Plana B: Narodnjačko-oslobodilačka borba

Veljača 5, 2011

Bio nedavno s prijateljem na piću. Došle cajke na dnevni red. Prijatelj mi kaže: neće to još dugo trajati, Sistem će ih dokrajčiti.

Šta, isti onaj Sistem čiji su glasnogovornici proveli toliko vremena i araka očajnički zapomažući o prodoru cajki kao ultimativnom simptomu potpunog rasapa društvenih vrijednosti?!

Da, reče on: upravo taj Sistem. Jer ma koliko god da su pojedini elementi Sistema znali izražavati frustraciju i nemoć pred najezdom cajki, otpor Sistema u globalu je bio toliko monolitan da su «barbari» u konačnici efektivno zaustavljeni na vratima. Cajke jesu daleko dogurale kad se uzme u obzir ustrajna sistem(at)ska blokada, zaključio je on, ali ta blokada će ih na dulje staze ipak dotući.

Za ovu priču su najbitnije dvije komponente Sistema: masmediji, i popratni sklop općeprihvaćenih društvenih vrijednosti.

Kad recimo naši društveno angažirani rockeri ili reperi prividno napadaju Sistem, oni mu uopće ne predstavljaju prijetnju – jer harmonično djeluju u sklopu Sistema. Stvari im se uredno vrte na svim radijskim i TV-postajama, u novinama ih se slavi uzduž i poprijeko. Njihova glazbena platforma je odavno prihvaćena i uvažena od strane establišmenta. Njihovi politički stavovi u krajnjoj liniji ne odudaraju bogznašto od razmišljanja prosječnog domaćeg novinskog kolumnista, a često niti od načelnih smjernica koje zagovara politička elita (pa makar ih i ne sprovodila baš uvijek u praksu).

A njihov, pak, defaultni nonkonformizam – spada u uvriježene vrijednosti zapadnog svijeta. Ta sjetite se samo koliko ste se u životu nagledali policijskih serija u kojima detektivi-pravednici zaobilaze i lagano iskrivljuju pravila Sistema kako bi u konačnici učinili Pravu stvar! (Sistem ipak nije skroz nefleksibilan, i ne smeta mu nužno ako netko katkad ugrize ruku što ga hrani – dok god taj netko prihvaća, ako ništa, onda barem potrebu za postojanjem te Ruke. Mislim, detektivi u policijskim serijama skoro nikad ne zaključe: «Ma ne mogu ja u ovoj branši utjerivati pravdu i poštenje kako Bog zapovijeda, e znaš šta – jebo policiju, ode ja u BETMENE!!» Naravno da ne smatraju da je Sistem savršen, ali poanta je da i unatoč tome nastavljaju djelovati u njegovim okvirima.)

Stoga su mjestimična priželjkivanja da rock ponovno «postane opasan», najblaže rečeno, više nego uzaludna. Rock-kultura je danas kultura establišmenta! Kako više rock uopće može biti «subverzivan» – kad njegove vrijednosti zagovaraju stupovi društva?!

Znali su neki reći da su npr. TBF i Edo Maajka domaćem hip hopu dali «subverzivnu oštricu», ali stvari stoje upravo suprotno, oni su je otupili čim su, u korist liberalno-rockerskih vrijednosti, rezolutno odbacili sve one karakteristike hip hopa – (auto)destruktivnost, nihilizam, gangsterski šik – koje se kose s dominantnim društvenim vrijednostima. («Šta ne bi gangsterski šik trebao Hrvatskoj leći kao šamar budali», netko bi sad mogao priupitati? Pa, kriminal i korupcija jesu duboko ukorijenjeni u naše društvo, ali isto tako valja i primjetiti da ih svejedno nitko ne doživljava kao nešto pozitivno, kao vrijednosti!)

A cajke? Cajke bezbrižno utjelovljuju cijeli niz vrijednosti mrskih Sistemu. Glorificiranje kriminala, neapologetsko valjanje u balkanštini, Istok ispred Zapada, brutalno vulgarni materijalizam, prkosno nepoznavanje – ili, možda bolje rečeno, blaženo ignoriranje – pojma šunda!

Već bi i samo ova zadnja stavka Sistemu bila dovoljan povod za stvaranje karantene (kao što možemo vidjeti iz primjera domaćih zabavnjaka, od čije je glazbe medijski prostor uglavnom uspješno «očišćen»), ali kombinacija te sa svim ostalim spornim stavkama + post-ratni radijski/TV-veto na srpsku glazbu = Sistem ne samo da nimalo ne sumnja u opravdanost svog pravedničkog gnjeva, nego ga i može prakticirati bez pol muke.

S druge strane, vrijednosti Sistema nisu urezane u kamen i uvijek ima prostora za evoluciju, pa ako se rock-kultura s vremenom iz neprijatelja Sistema pretvorila u njegov integralan dio – bi li se s vremenom nešto slično moglo dogoditi i cajkama?

Teško, reklo bi se, ako se uzme u obzir kako je rock počeo svoj put ka široj društveno-kulturalnoj legitimaciji tek nakon što je okrenuo leđa svojoj izvornoj inkarnaciji u pedesetima – kad je postao nešto «više» od alata za prodavanje Cadillaca i krema protiv bubuljica, tj. onog trenutka kad su hagiografi rocka u šezdesetima svoje Dylane i Morrisone počeli predstavljati kao nove Šekspire, upinjući se uvjeriti Sistem kako ne čine rez nego kontinuitet s tradicionalnim umjetničkim vrijednostima… Za razliku od cajki, čiji akteri dosad nisu pokazali osobitu želju za ulizivanjem Sistemu.

A opet, cajke u Hrvata su toliko veliki fenomen da ih se ne može stalno ignorirati – može li onda možda pružanje medijskog kisika, bilo kakvog, doprinijeti njihovoj legitimaciji? A, ono… Iako su nogometaši-reprezentativci nacionalni heroji, priče o njihovim ludim provodima po narodnjačkim klubovima ne legitimiraju toliko cajke – koliko «legitimiraju» stereotip nogometaša kao seljačina kojima se sva pamet nalazi u nogama. Cajke uživo na Z1 su samo perpetuirale status Z1 kao bizarnog provincijskog freak-showa, a prodaja CD-a Dragane Mirković od strane Slobodne Dalmacije je tek pojačala dojam o sveopćoj dezorijentiranosti jednog posrnulog branda.

No program Nove TV za doček Nove 2010 – e, tu već možemo pričati o potencijalnom game-changeru. Kad najuspješnija nacionalna komercijalna TV-stanica za Najluđu noć dovede autentične srpske narodnjake u studio, to svakako nije mala stvar!

A sad, koliko je točno velika… to je drugo pitanje. Halid Bešlić i Željko Samardžić su stara škola, u usporedbi s gangsterskim turbofolkom njihov folk je po sistemskim mjerilima svakako «humaniji» i «dostojanstveniji», i tek su koju generaciju udaljeni od zadobivanja šarmantne starinske patine zahvaljujući kakvoj su, recimo, sevdalinke danas «etno» a ne «seljačija.» (Slična je priča i s opusom Zdenka Runjića.)

Je li Nova TV avangarda, a njen novogodišnji program softcore-uvertira u neka nova vremena kad će se glazba Jelene Karleuše ili Ace Lukasa moći čuti u domaćem eteru… ili je samo bila riječ o jednokratnoj demonstraciji tržišne sile? To ćemo tek vidjeti. Medijski veto na srpsku glazbu će kad-tad ovako ili onako pasti, da, ali – kao što smo vidjeli iz primjera domaćih zabavnjaka, otpor Sistema ni ne mora nužno biti baš stopostotno monolitan da bi bio efektan! Tako da bi još i moglo na kraju balade ispasti da je moj prijatelj bio manje-više u pravu.

Ja, pogađate – navijam za cajke. Jer iako mislim da Sistem ima svoje dobre strane (omogućuje mi da se bavim onime što volim i da živim od toga, za početak!), isto tako mislim i da najčešće nije u stanju prepoznati i/ili priznati kvalitete koje čine i pokreću vitalnu umjetnost. Mislim da bi svijet glazbe bio puno sivlje i tužnije mjesto kad bi bio ekskluzivno skrojen po mjerilima Sistema, i zato sam više nego podozriv prema njegovim arbitrima.

Pa je stoga po meni izuzetno ohrabrujuće to kako je jedna toliko prezrena vrsta glazbe, protiv koje je još i upregnuta sva moguća sistemska mašinerija, svejedno uspjela, prema nedavnom istraživanju GfK i muzike.hr, osvojiti srca čak 37% mladih Hrvata! Utješno je znati da, koliko god bio moćan, Sistem ipak nije – svemoćan.

(izvorno objavljeno u Planu B, veljača 2010.)

Iz arhive Plana B: Nikad kauboja od indiejanaca

Prosinac 15, 2010

Glazbeni kritičar Simon Reynolds (da, isti onaj čiji je izvrsni «Energetski bljesak» nedavno izašao u hrvatskom prijevodu!) nedavno se osvrnuo na raznorazne recentne liste najboljih albuma desetljeća, i… primjetio kako su premoćno ispunjene izdanjima iz prve polovice nultih.

Prema Reynoldsu, posrijedi je konačna manifestacija fragmentacije pop/rock kulture i njene publike – koja jest već dugo vremena na snazi, ali je i rapidno ubrzana s pojavom interneta. Drugim riječima, nije stvar u tome da više nismo nalazili albume iz poznih nultih koji se mogu mjeriti s najboljima iz ranih nultih, nego da se sve teže možemo složiti koji su to točno albumi… Jer nam je internet svima (ili barem, okej, nama geekovima što krojimo takve liste) više nego ikada prije omogućio da se udubimo u vlastite žanrovske niše, pružio nam toliko izbora da smo se raštrkali svaki na svoju stranu, sa sve manje potrebe da tu i tamo bacimo pogled izvan svojih sve ezoteričnijih getoa.

Teorija nije skroz za baciti, ali je zato ozbiljno poljuljana još jednom vrstom lista što su se također nedavno izredale: onih godišnjih. Naime, «Merriweather Post Pavillion» Animal Collectivea proglašen je albumom godine na stranicama većine od onoga što bi se moglo nazvati relevantnim glazbenim tiskovinama i webzinima (Pitchfork, Spin, Uncut, Mojo, Popmatters, Stereogum, Clash). «Veckatimest» Grizzly Beara je ugodno ugnježđen u većini top tenova. Jedva da ima iti jedne liste bez «Bitte Orca» Dirty Projectorsa, a ni Phoenix i Yeah Yeah Yeahs nisu daleko.

Što će ga reći: konsenzus ipak i dalje postoji! I kad uzmemo tri najbolje/najčešće plasirana albuma, konsenzus kritike nam kaže da je u 2009. sektor eksperimentalnog indie-rocka – bio the sektor.

Postoji dobar razlog zašto je «glazbeni kritičar» u praksi najčešće sinonim za «rock kritičar». Jer iako se spomenute publikacije i webzini najčešće u načelu postavljaju kao nepristrani vodiči kroz modernu glazbu u svim njenim oblicima, na njihovim stranicama rodoslovno stablo rocka svejedno, uvijek, i bez greške, ima debelo povlašten položaj. Da, Uncut i Q znaju recenzirati albume hip hopa ili dubstepa, ali takvi albumi će rijetko dobiti istaknuti okvir u rubrici recenzije, kamoli neki veći prilog (ili, nedajbože, naslovnicu). Da, Ilko i Sale mogu zajedno složiti listu albuma godine na kojoj će se naći mjesta i za slijepe bluesere iz Gvajane i gluhe funk-šansonjere iz Džibutija i štatijaznam, ali se svejedno uvijek podrazumijeva da će Saletov favorit biti na prvom mjestu. Rock je bog i batina glazbene kritike, i s time smo se svi već odavno pomirili.

No – dominacija indie-rocka u carstvu rock-kritike? E to je već jedna specifična pojava novijeg datuma.

Pazz & Jop, godišnja lista Village Voicea što desetljećima zbraja glasove nekoliko stotina kritičara (uglavnom američkih), pruža zgodan uvid u genezu tog fenomena. Pošto je punk svojevrsni Veliki prasak što je otvorio put indie-rocku – krenimo od 1977, kad «Never Mind the Bollocks» osvaja prvo mjesto Pazz & Jopa. Punk je zatim izrodio šminkerski new wave i boemski post-punk, ilitiga kolijevku indie-rocka, a na Pazz & Jopu ovaj prvi uvjerljivo šije potonjeg. No, parelelno s usponom college-rocka i onoga što se nekad nazivalo «alternativom», u top tenu već sve češće nailazimo na bendove poput Hüsker Dü, R.E.M. i Pixies. Stvara se kritična masa indie-rocka, ili ako hoćete – kritičarska masa.

Prije nego što nastavim dalje, vrijedi se podsjetiti kako imamo glazbene publikacije tobože opće prakse no fokusirane na rock (Rolling Stone, Q), kao i one tobože opće prakse no fokusirane na indie-rock (NME, Pitchfork) … I do ne tako davno, među njima je postojala neka koliko-toliko jasna linija demarkacije. Jest da je kroz prvu polovicu devedesetih postalo normalno da jedni Pavement na Pazz & Jopu zgrabe drugo mjesto (i to dva puta!), ali top 20 Pazz & Jopa iz, primjerice, 1994. ujedno je sadržavao i albume Neila Younga, Johnnyja Casha, Nine Inch Nails, Freedyja Johnstona i Iris DeMent, te ga se – sve u svemu – ipak nije moglo zamijeniti za godišnju listu NME-ja ili Melody Makera.

No odvrtimo dalje do 1997, i u Pazz & Jopovom top tenu imamo ne samo Pavement, nego i Cornershop, Sleater-Kinney, Yo La Tengo i Belle & Sebastian! Jest da se Bob Dylan kočoperi na prvom mjestu kao podsjetnik da stara garda još nije formalno predala žezlo indie-mladoturcima, ali razlika je sve manja.

A kad zatim skoknemo još dalje, do 2007, dolazimo do toga da je od Pitchforkovih top 20 albuma – njih čak osamnaest prisutno u Pazz & Jopovih top 40!!!

Naravno, kad kažem indie-rock, sufiks «rocka» pritom koristim u najširem mogućem smislu; onome što zna odmaknuti poprilično daleko od spika a la «ošini mudima po prašini» što ih instinktivno sparujemo s pojmom rocka. Taj neki drugi, cerebralni rock, kod kritike je ionako u prosjeku uvijek bolje prolazio od mudnih varijanti, i utoliko nije ni čudo da je kritici indie-rock postajao sve miliji upravo kroz period kad su se dotičnom muda sve više – skupljala! (Ili, moglo bi se to i tako reći, kako je sufiks u pojmu «indie-rocka» postajao sve veći balast.)

Točno je da je indie i u doba kad se još zvao alternativom udomljavao mnoštvo različitih senzibiliteta, uključujući i one kojima je sklanjanje muda među noge predstavljalo ideološki imperativ…. No ipak, tada se u globalu znalo da je „alternativa“ prvo mjesto za potražiti bučniji, prljaviji, divljiji, grublji kontrapunkt mainstream-rocku.

Tih kontrapunktova ima i dan-danas, svakako, ali… uz, ajde, iznimku kratkog proplamsaja interesa za garažnim rockom u doba Strokesa i White Stripesa, oni su u Indielandu u zadnjih desetak nekako uglavnom pogurnuti na margine. Pa je tako danas indie pretežno mjesto za potražiti nešto možda ekscentričnije, eteričnije, nježnije ili toplije od onoga što nudi mainstream-rock… ali ne i nešto žešće.

Kad su se prije nekoliko godina blizanke Olsen hvalile kako slušaju Postal Service i Modest Mouse, a Natalie Portman Zachu Braffu u «Garden Stateu» dala da sluša Shinse uz napomenu kako će mu to promijeniti život – indie-friendly blogovi i forumi su o tome brujali mjesecima, s mješavinom nevjerice i sprdnje.

Danas, pak, jedva da itko trepne kad jedna Stephanie Meyer kaže da sluša Animal Collective i Grizzly Bear; udarni promo-singl sa soundtracka najvećeg jesenjeg blockbustera izvode Death Cab For Cutie, a svaka holivudska starleta koja drži do sebi ima barem jednog dečka-indiejanca za pojasom. Kastracija indieja ne samo da je podigla njegov kritičarski rejting do neslućenih visina, nego ga je i uvela u mainstream!

Ali – samo na mala vrata. Indie možda jest na usnama opinion-makera i selebova, ali je i dalje rijetko na usnama prosječnog slušatelja. I iako indie prodaje sasvim solidne količine albuma, i dalje nema hitove. Kao muzika „za tijelo“, zvuči krajnje mlakonjski u odnosu na raspaljotke Green Daya i RHCP; kao muzika „za dušu“, djeluje traljavo i nedorečeno u odnosu na koldplejaste naricaljke s kojima se filaju „dirljive“ scene u ABC-jevim serijama.

Dakle, iako je indie već višesterostruko probio plafon pravedne i proporcionalne medijske zastupljenosti u odnosu na druge vrste ne-pretjerano-popularne muzike – mislim da je istovremeno i dosegnuo plafon komercijalne prođe. Što je utješna misao za hejtere poput mene! Jest da će me i dalje živcirati to što se toliki prostor u mainstream medijima daje samo jednom od mnoštva žanrovskih kozmosa, ali se barem ne moram bojati da ću čuti indie-rock ako upalim prosječnu radio-stanicu ili izađem u prosječni disko-klub. Sistem me može natjerati da čitam i slušam o Grizzly Bear, ali me još nije uspio natjerati da ih slušam mimo svoje volje. FAK D SISTEM, braćo i sestre!!!

(izvorno objavljeno u Planu B, siječanj 2010.)

RETRO PETAK feat. Iz arhive Plana B: Little Jackie – 28 Butts (2008)

Studeni 19, 2010

Dvije su vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji pamte Imani Coppole po luckastom hitu „Legend of a Cow Girl“ s kraja devedesetih, i… oni koji ne pamte (ako su uopće ikada i čuli za nju). Uglavnom, evo nje opet, s novim bendom, reko bi cinik da oće ubost koju paru prateći stilsko-novčani trag Amy Winehouse („osebujni“ retro-soul, šatro-šezdesete, trubači, bla bla). No dok je Amy post-„Fuck Me Pumps“ obična štreberica čija će štreberska rola izmučene umjetnice ubrzo po svoj prilici rezultirati štreberski predvidljivom smrću (zijev), Imani Coppola radi muziku koja je dobra i bez da je remiksiraju Al Usher ili Hot Chip!!! „28 Butts“ nije osuda seksizma današnjeg hip hopa ili štatijaznam („guzice“ u naslovu nisu guzice nego, ono, opušci cigareta), ali od hip hopa uzima jednu super caku, onu kad vokal piči dvostruko bržim BPM-om od instrumentala, tako da umjesto tek jedne simpa soul-hop poskočice s jednim apsolutno čarobnim orkestralnim semplom koji svako toliko napravi piruetu kroz refren… ček, gdje sam ono bio krenuo? Ah, da, umjesto toga dobijemo – to plus drmalicu par ekselans što šiba i šumom i drumom i autoputom, sve u istoj vožnji. A što te tiče teksta? Pa, mislim da bi mi se gadio prije nekoliko godina, kad sam živio život protagonista pjesme (srednjeklasni džabalebaroš u limbu između faksa i posla/odrastanja koji krade bogu dane, a opet svejedno misli da je dotičnoga uvatio za bradu!), i kad mi je bilo malo bed zbog toga, i kad sam se pitao šta ja to radim sa svojim životom i sl… Uglavnom, tad bih „28 Butts“ vjerojatno bio doživio kao glorificiranje tog stila života, pa bi mi se možda i bila gadila – međutim, danas sam spremniji uočiti i to kako Imani diskretno podjebava protagonista pjesme (koji bi lako mogla biti i ona sama, ko zna), iako je jasno da joj je u totalu prvenstveno simpatičan/a. A i ja već pomalo mogu gajiti simpatije za tog protagonista, sad kad se nalazim na dovoljno velikoj životno-vremenskoj distanci od njega!

(izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2008.)

Iz arhive Plana B: Nepotpuni stranci

Studeni 9, 2010

“Sisačka skupina svjetskog renomea.” ” Njihov surf cijeni se diljem Europe i Amerike.” “Konstantni uspon popularnosti unutar i izvan granica Hrvatske.” “Bend čiji promotivni koncert jednako nestrpljivo očekuje publika u Zagrebu, Rijeci, Beču ili Berlinu.” “Nema razloga da ne dođete u Močvaru i uživate u glazbi prepoznatoj u cijelom svijetu.” “Danas ponajbolji svjetski instrumentalistički rock bend.”

A to je samo mali izbor iz napisa o Bambi Molestersima po domaćim medijima: jedva da i usputna crtica od parsto znakova može proći bez spominjanja «značajnih uspjeha» koje su postigli vani. Lijeni novinarski klišeji kotrljaju se iz vijesti u vijest, iz godine u godinu, u sve veću snježnu grudu prepotenciranja, do te mjere da se već neko vrijeme prihvaća zdravo za gotovo da napokon imamo bend koji figurira kao pravi svjetski igrač.

No, je li – da se evo sad i ja latim jednog klišeja – tomu doista tako?

Da, svirali su kao predgrupa R.E.M. na nekoliko europskih koncerata. Da, dva im je albuma producirala legenda alt.americane, Chris Eckman iz Walkaboutsa. Da, dobili su pohvalne recenzije u Mojou, Uncutu i Pitchforku. To sve stoji, i zvuči impresivno, točno. Ali…

Za početak, vrijedi se sjetiti da su i Pips, Chips & Videoclips dobili pohvalne recenzije u Mojou i Uncutu, te da im je dva albuma producirao indie über-producent Dave Fridmann, koji je u globalnim okvirima nemjerljivo veća faca od Eckmana. No, unatoč svemu tome – kad je riječ o Pipsima, u našim ćete medijima rijetko naići na fraze o «glazbi prepoznatoj u cijelom svijetu» i sličnome!

Takvo stanje stvari odražava kivnost mnogih na specifičnu poziciju Pipsa, konkretno mecenat Emila Tedeschog, zbog kojeg ih se implicitno tretira poput razmaženog djeteta kojem njegov bogati tatica kupuje igračke koje nitko drugi iz razreda ne može imati… Jest da taj tretman i nije baš fer – između ostaloga, Fridmann je jako tražen čovjek koji ne producira baš sve i svakoga, a i čisto sumnjam da je Tedeschi baš toliki šeik da mu je bio voljan ne jednom nego dva puta uletiti s ponudom koja se ne odbija – no to sve ima i jednu pozitivnu stranu, a to je da se u domaćim medijima realno skromni globalni dosezi PCVC barem racionalnije valoriziraju u odnosu na one Bambija.

Da bude odmah jasno: ne napadam ja ovdje same Bambi Molesterse, nipošto. Oni rade ono što vole, s ljudima koje cijene, očito je da su po nekim vlastitim mjerilima postigli značajne uspjehe vani bez ikakvih navodnika, i ja im na tome skidam kapu! Ono što pak napadam su grandomanski mitovi koje su drugi ispleli oko njih, taj nepregledni jaz između njihovog mjesta u hrvatskom folkloru i jednostavne činjenice da – kao manijak koji danonoćno prati strane glazbene portale i blogove i forume i diskurs i vijesti i sve sve sve što stignem pratiti, uključujući i diskurs i vijesti o glazbi koju ne bih slušao ni da me netko plati – ja svejedno na takvim mjestima gotovo nikad dosad nisam naletio na išta o Bambi Molestersima.

Dvije recenzije na Pitchforku spadaju u šačicu razloga zbog kojih je to «nikad» praćeno oznakom «gotovo», ali pritom bih skrenuo pažnju na dvije začkoljice: prvo, obje je recenzije napisao isti čovjek, koji je usto jedan od rezidentnih pičforkovaca zaduženih za neke malo drugačije, opskurnije, ne-angloameričke i ne-pičforkovske zvukove. I drugo, te dvije recenzije su doslovce jedini tekstovi na Pitchforku vezani za Bambije – nema više ničega, nijedne vijesti, nula bodova, ništa. A pazite, pričamo o recenzijama iz perioda kad je alt.americana bila u svom pičforkovskom zenitu! Ako tad nisu ostavili većeg traga s albumom u produkciji vođe Walkaboutsa, neće nikada.

S druge strane, nije sad da bi itko razuman i trebao očekivati išta više: retro surf-rock je, Tarantinu unatoč, bio i ostao teška ezoterija koju globalno svira i sluša zanemarivo malen broj ljudi. No kad je već uspjeh i u jednom tako sićušnom mikrokozmosu dovoljan za mahniti patriotski overdrive domaćih medija, nadam se da mi nećete zamjeriti što mi malo ide na penis što se istovremeno potpuno ignorira neke druge hrvatske glazbenike koji su postigli slične, ako ne i veće uspjehe vani, i to s glazbom koja je u generalnom poretku stvari ipak manje teška ezoterija, i koja je osjetno relevantnija za globalni glazbeni prezent. Glazbenike poput Petra Dundova i Ilije Rudmana.

Skužio sam nedavno da su mi njih dvojica priuštila nešto jako izuzetno i rijetko. Naime, njihova nova izdanja nisu nešto o čemu mogu saznati samo ako ih pratim na twitteru/fejsu, ili sam na mejling-listama njihovih izdavača; njihova glazba nije nešto što moram tražiti pod povećalom po stranim web-lokalima, ona nalazi mene. Ono, tipa, surfam po najvećem svjetskom techno/tech-house portalu Resident Advisoru, ili čitam blog House Is a Feeling (R.I.P.), i gle, eto ti priloga o Dundovljevom albumu! Ili recimo napikavam po novim izdanjima na Beatportu, i gle, eto ti Ilije Rudmana kojeg remiksiraju The Revenge i Mark E, najvruća imena modernog tehnoidnog disca!

Dundov i Rudman su pojmovi na koje na Beatportu i Resident Advisoru često i opetovano nalijećem, za razliku od Bambi Molestersa, čije su recenzije u Pitchforku i Uncutu u kontekstu tih medija bile jednokratni turistički izleti. Dundov i Rudman su pustili korijenje u svijetovima Beatporta i Resident Advisora, Bambiji su u onima Pitchforka i Uncuta strano tkivo. (Priznajem da u skladu sa svojim afinitetima neusporedivo puno više vremena provodim uz Beatport/RA negoli uz Pitchfork/Uncut, ali i dodajem kako su svi rock-manijaci koje sam pitao potvrdili moje sumnje.)

Koliko je meni poznato, jedini strani web-lokali u kojima Bambiji nisu strano tkivo – su usko specijalizirani surf-rockerski sajtovi, kao što je recimo Surf Guitar 101. I mada Resident Advisor jest također specijaliziran i također u nekoj svojoj niši, činjenica jest da se tu radi o jednoj puno, puno većoj niši, s neusporedivo većim brojem i izvođača i konzumenata.

Utoliko se ne libim ustvrditi da su Dundov i Rudman postigli značajnije uspjehe vani od Bambija, jer veća niša je ujedno i kompetitivnija niša! Svakog tjedna deseci, pa i stotine novih producenata plesne elektroničke glazbe, sa svojim izdanjima ulijeću u arenu, boreći se za pažnju nepregledne armije DJ-a vazda umornih od kopanja po 99% smeća u potrazi za 1% dragulja. Istovremeno, na jednom eMusicu je tokom cijelog travnja 2010. u prodaju uvršteno tek devet novih albuma surf-rocka. Pa mi vi sad recite: što je veće postignuće? Etablirati se u svijetu techna, ili se etablirati u svijetu surf-rocka?

Odgovor je što se mene tiče više nego jasan, samo što, eto, domaći mediji ne vide dalje od nosa (čitaj: P.R.-a koji im serviraju domaći diskografi) te je techno za njih – ma koliko god zadnjih godina bio iznimno vitalan i popularan u svjetskim okvirima – «odavno mrtav», a za nu-disco ne znaju ni da postoji, iako ga se sve češće može čuti čak i po domaćim partijima, katkad pohođenima i od strane mlade urbane elite (tojest, okej, jedne od mladih urbanih elita), iste one kojoj se svi ti mediji inače ulizuju s temama tipa fejs-ovo, tviter-ono…

Uglavnom! Nije to neka super-teška muzika. Naravno da isto tako i nije baš za svakoga, ali… ha, čujte, pa nije ni muzika Bambi Molestersa. I da nije bilo hypea, kladio bih se da oni danas ne bi nastupali na većim pozornicama regionalnih festivala, nego da bi prije svirali svako toliko u Spunku ili KSET-u i bili sretni ako bi skupili troznamenkast broj ljudi na koncertu. Međutim, halabuka je mnoge ljude koje muzika kakvu sviraju Bambiji inače nimalo ne zanima – nagnala da ih poslušaju. I znate što, nekima se od njih čak i svidjelo to što su čuli! Tako da glazbeni hypeovi mogu biti i jedna sasvim pozitivna stvar. Samo, eto, kažem da bi bilo lijepo kad bi medijski kisik bio malo ravnomjernije raposređen. I da bi bilo pošteno da, ako se već idemo hvatati za motiv uspjeha našeg čovjeka u svijetu, priznamo svakome ono što ga uistinu spada.

(izvorno objavljeno u Planu B, svibanj 2010.)

Iz arhive Plana B: Pazi, Mirko, Novi svjetski poredak!

Listopad 6, 2010

Ha, taman mislio objaviti ovo na Gorili al ispalo da me Plan B na webu preduhitrio – pa evo link na moj siječanjski tekst o Alexu Jonesu i novodobnim teorijama zavjere (sažetak: nisam baš neki pobornik).

P.S. Od petka blogam opet svakodnevno, vidimo se!

Iz arhive Plana B: Bez južnjačke utjehe

Kolovoz 27, 2010

Južnjački hip hop je prije nekoliko godina potpuno zasjenio i east coast i west coast, te se i dalje ne nazire kraj njegovoj vladavini željeznom šakom. Tako otprilike, u najkraćim crtama, ide štorija što se tiče afiniteta američke mladeži sklone hip hopu – a što se tiče pak hrvatske, imamo dvije skupine.

U onu prvu, naravno neusporedivo veću, spadaju klinci i klinceze koji nemaju ništa protiv hip hopa ali im isto tako i nije neki prioritet, te stoga njihov interes najčešće ne seže dalje od najvećih pop-rap zvijezda, od Snoop Dogga preko Ja Rulea i 50 Centa pa do Flo Ride; to su ljudi kojima je generalno hip hop dobar onoliko koliko im je dobar hook (tj. otpjevani refren), kad ga ima. U onu drugu skupinu spadaju ljudi koji, što bi se reklo, žive hip hop – bilo u smislu da su i dalje privrženi romantici «četiri elementa» (DJ, MC, grafiti, brejkanje), ili da i sami rade hip hop, ili jednostavno da intenzivno prate tu mjuzu, ono, skidaju i slušaju najnovije mixtapeove i sve.

Ta odana, tvrda jezgra uvijek jest sadržavala izvjestan broj ljudi koji ne bi štapom taknuli išta što se približi Billboardu, ali iz mog skromnog iskustva standardna pozicija hip hop-fanatika je ipak prije bila ona sveždera: da prati najširi mogući žanrovski spektar od undergrounda do komercijale, i da mu se svidi ponešto iz svih dijelova tog spektra. Taj default je nešto na što i dalje redovito nailazim po američkim blogovima i forumima… ali ne baš i kod nas.

I u redu, taj zaključak nije plod nekog temeljitog novinarskog istraživanja niti iscrpnog praćenja domaće scene, i sav moj tzv. «research» je obavljen preko Mozillinog Firefoxa; teoretski je, ajde, moguće da kod nas zapravo ima na stotine klinaca koji znaju mikstejpeove Gucci Manea napamet – i vjerujte, stvarno bih u ovom slučaju volio ispasti stari prdonja koji je izgubio dodir s realnošću! Ali… ne znam. Gledam plejliste Blackoutove radijske emisije, gledam rasprave po domaćim forumima, i od novog hip hopa se uglavnom spomenu ili backpackeri, ili veterani east coasta. Jedva da se nađe «j» od Juga!

Zašto se južnjački hip hop nikad nije pošteno primio kod nas? Za početak, postoji tendencija da ga se trpa u kategoriju «p**ke, pištolji i lanci» – dakle, vulgarno materijalistički, nasilan i seksistički hip hop koji je bio preuzeo primat tijekom druge polovice devedesetih i koji je, kao takav, mnoge alijenirao.

Međutim, i tu je došlo do nekih promjena: za razliku od posta-gangsta hip hopa devedesetih u kojem je glavna mitska figura bio svodnik, sad je to prije ulični diler. Umjesto milijunaškog razmetanja, prevladava osjetno skromniji trijumfalizam preživljavanja u okrutnoj okolini. Degutantne mizoginije i glorificiranja nasilja je također manje nego ranije (…ili se samo meni tako čini?), a uvijek se nađe i dosta stvari koje se uopće ni ne bave temama s one strane zakona – nego običnim svakodnevnim stvarima kakvima se generalno bavi i bilo koja druga muzika na svijetu (ljubav, seks, ekipa, izlasci, obitelj…).

Ukratko, današnje južnjačke repere se rijetko može optužiti da seru po tebi svisoka i još očekuju da im zbog toga plješčeš. A priče iz svijeta distribucije droge ne bi trebale puno smetati fanovima east coasta koji su svojedobno uvažavali gangsterski west coast, ili koji danas svršavaju na nove albume Raekwona i Ghostfacea, veterana iz Wu-Tanga kojima dilerski chic isto nije stran. A i ako ćemo biti iskreni, hip hop je uvijek bio muška muzika dijelom upravo i zato što je mahom pristojnim dečkićima pružao ispušni ventil za divlje alfa-mužjačke fantazije – koje, u nešto manjoj ali i dalje prisutnoj mjeri, obično prate te dečkiće i nakon što odrastu… Mislim, naravno da nije sve u slavljenju društveno neodgovornog ponašanja i gutanju apsurdnih fantazija, ali to definitivno jest jedan nezanemariv dio hip hop-fandoma!

No opet, kad se sve zbroji i oduzme, najčešće primjedbe domaćih headza na južnjački hip hop se ipak, čini mi se, prvenstveno odnose na njegovu instrumentalnu stranu: na agresivno sintetički zvuk, na to kako je pucketanje 808-kokica zamijenilo tvrdo klatarenje njujorškog boom-bapa, kako umjesto funk/soul-semplova sad prevladava miks Fruity Loops-arija, horor-soundtrackova, SS-ovskih koračnica i europskih klasičnih melodija stješnjenih u sinti-minijature.

I dobro, okej, ako nekome to ne paše, ne mora to ni slušati. Ali onda se nameće i pitanje: kako to da stanje glazbenog dijela priče može imati toliku prevagu među ljubiteljima glazbe koja se, na kraju krajeva, primarno vrti oko MC-ja i njihovih tekstova?

Ili: kako je moguće da je Hrvoje Marjanović-Sett na jednom domaćem portalu napisao recenziju novog albuma Jay-Z-ja, gdje je u prvih par odlomaka rekapitulirao zašto je Jay-Z tolika faca u svijetu hip hopa – da bi zatim krenuo do kraja recenzije opisivati beatove na albumu i ništa više, bez da se iti jednom rečenicom osvrnuo na Jayevo repanje na albumu?! Naravno da su beatovi jako važni, to nitko ne spori, ali tako neproporcionalno ignoriranje verbalne strane priče je poprilično… bizarno za čovjeka koji ne samo da je pametan i literarno nastrojen – nego je i sam MC!!!

Čitao sam po novinama kako je nakon zagrebačkog koncerta Beyonce – ili možda netko iz njenog tima, ne sjećam se točno – rekla kako je bila iznenađena time što ljudi iz Hrvatske znaju riječi njenih pjesama. No, kad je u Areni zapjevala jedan od svojih najvećih hitova, «Irreplaceable», ekipa oko bine (gdje bi valjda trebali biti najveći fanovi, šta ne?) je isprve potiho na jedvite jade mumljala fonetičke imitacije teksta, dok se Beyonce na to zatečeno smješkala. Može ona sad reći šta hoće, ali ja sam uvjeren da je u tom trenutku pomislila: «Pa dobro, dajte ljudi, valjda bar ovo znate!»… Mislim, čak sam i ja bio iznenađen vlastitim neznanjem! Pa jebote, stvar sam čuo sto milijuna puta – a opet, totalno sam se stiltao kad se trebalo sjetit kako ono ide prva strofa.

Daleko od toga da je neka vanserijska pojava kad naš čovik zna tekstove pjesama na engleskom, ali sam svejedno uvjeren da ih pamti puno teže nego tekstove na hrvatskom! Jednostavno postoji neka nedokučiva barijera kad je riječ o stranom jeziku, pa makar ga i poznavali. A ta barijera + vrtoglavi word-count hip hopa + činjenica da danas većinu vremena slušamo glazbu dok radimo nešto drugo, tako da na tekstove obraćamo pažnju s pola uha (ako i toliko!) = nikog ne bi trebalo iznenaditi ako domaći fanovi hip hopa ne znaju napamet kompletne tekstove svojih omiljenih pjesama (iz osobnog iskustva, najčešće znaju po strofu-dvije uvrh glave).

Prosječnom domaćem hip hop-zanesenjaku dobar MC je onaj koji ima zanimljiv flow i zna svako toliko ispucati jebački one-liner. I mada to jesu karakteristike zbog kojih i američki hip hop-zanesenjaci između ostalog cijene MC-je – to su istovremeno i samo dvije dimenzije MC-anja! A Ameri u pravilu imaju daleko sveobuhvatniji, intenzivniji i naprosto dublji doživljaj verbalne strane hip hopa. Sjećam se jednog prošlogodišnjeg članka, napisao ga je tip koji predaje u jednoj školi u New Orleansu; pričao je kako bi gledao klince dok po n-ti put slušaju iste stvari Lil Waynea, pa se iznova oduševljavaju skoro svakom lajnom, analiziraju lajne, spore se oko mogućih značenja! Mislim, gdje to ima kod nas?!

Isto tako, za razliku od američkih foruma ili komentara po blogovima, na našima se rijetko viđa da netko otipka/kopi-pejsta cijelu strofu iz neke stvari zato što mu je super. Da neku od tih strofa pogleda netko kome je jedino važno što je pjesnik htio reći, vjerojatno bi pomislio: «Bah, tip mi ide na milijun različitih načina reći kako ima ludu pilu – ne’š ti meni!» Ali to, upravo to i JEST hip hop: glazba u kojoj nije toliko važno što se kaže, koliko je važno kako se to kaže!

Zato čak i nisu tako blesave tvrdnje da je hip hop moderna urbana poezija, i zato u hip hopu vrćenje jednih te istih tema nije isto što i mlaćenje prazne slame, i pritom nije ni posebno važno je li tema «ja sam najveća faca na svijetu ikada» ili «ja sam opaki pimp» ili «ja dilam da bi prehranio obitelj» ili štogod  – poanta je u verbalnim akrobacijama kroz koja se dana tema oslikava! A ako će netko tek povremeno baciti oko na ono što akrobat radi, onda nije ni čudo ako iz cirkusa često izađe razočaran.

(izvorno objavljeno u Planu B, studeni 2009.)

Iz arhive Plana B: Ne bi svatko uvijek bio pirat, da može birat’

Svibanj 6, 2010

Dragi major labeli!

Pišem vam ovo pismo, iako znam da vas živo zaboli za „Lijepu“ „našu“; kao zemlja gdje se može smatrati uspjehom ako se novi CD neke vaše uzdanice proda u četveroznamenkastoj tiraži, Hrvatska vam je ionako zadnja rupa na svirali. A i čak i ako biste ispunili želje koje ću vam iznijeti u ovom pismu – činjenica jest da i dalje ne biste od mene mjesečno zaradili ni za gram kokaina. (Ha, ha… šalim se, naravno! Ne gajim tako primitivne stereotipe o vama, i potpuno sam uvjeren da ste svi vi, zapravo, sasvim normalni visokoplaćeni momci koji piju viski s ledom, puše kubanke i ližu kavijar sa sisa maloljetnih prostitutki.) (Gle, hehe, još jedna priglupa šala! Ispričavam se ponizno, nimalo ne dvojim da kavijar ližete isključivo sa sisa punoljetnih prostitutki.) (P.S. Momci, u slast!)

E, uglavnom: pišem vam pismo zato što sam ISFRUSTRIRAN. A isfrustriran sam, dragi moji major labeli, zato što mi ne date prilike da trošim pare na vaše proizvode u obliku mp3-datoteka!

Naime, vidite, volim svojim novcem podržati trud glazbenika. Volim ih potapšati Mažuranićima i Radićima kad snime nešto što me dirne, a nije mi ni mrsko da šta od toga kapne i vama u džep – ako ništa, onda barem zato što iznimno cijenim videospotove kao umjetničku formu! Smatram da su vrhunac te forme visokobudžetni američki pop-spotovi, za kakve se naprosto ne bi iznašlo sredstava bez vašeg posredništva… i da nije vas, forma bi se srozala na klasičnu europsku školu „art“-spotovštine, gdje se redatelj zadovolji jednom idejom i krene je isfuravati bez imalo obaziranja na to kako se prizori na ekranu kinetički podudaraju sa samom glazbom.

Ima naravno i mnogo drugih razloga zbog kojih mislim da je vaše posredništvo korisno, dragocjeno, pa čak i esencijalno, ali nemam sad prostora da ih nabrajam sve redom. A i što bih nabrajao, kad činjenice jasno govore: koliko god para diskografi kao posrednici trpali sebi u džep te time izazivali gunđanje s različitih strana, velika većina ljudi koji žele živjeti od glazbe se i dalje obraća diskografskim kućama – a ne, recimo, raznoraznim aktivistima što viču kako „informacija mora biti slobodna“ i sl! Vi imate svoje mjesto u proizvodnom lancu (barem zasad), i ja to respektiram.

A ako i jest točno da većina glazbenika danas najviše zarađuje od nastupa uživo, svejedno i dalje stoji da su ti nastupi popraćeni studijskim snimkama – koje 99,99% glazbenika šta išta valjaju ne nude za besplatan download, nego ih prodaju za novce. I dobro, jebiga, nikad više neću trošiti toliko para na studijske snimke koliko sam ih trošio dok nije bilo širokopojasnog interneta, od toga se ne može pobjeći… ali mislim da je svejedno pošteno da bar ponekad ispoštujem tuđi trud te odvojim pare za pokoji CD dobre muzike, jebemu kurca!

No evo kvake: ti CD-i za mene danas imaju isključivo simboličku vrijednost. Nemam neki ludi hi-fi, sve što slušam – slušam ili na kompjuteru, ili na mp3-discmanu. Kupnjom CD-a honoriram drage mi glazbenike, da, ali čak i nakon što kupim CD albuma koji me je u danom trenutku opčinio – ja ću i dalje nastaviti slušati piratski VBR-rip albuma što ga imam na hardu/CD-R-u, dok oriđiđi CD ide na policu, a za njim potom najčešće posežem jedino kad… ga trebam premjestiti na neku drugu policu, lol.

Tako da meni osobno, iz dana u dan, potpuno preorjentiranje na digitalni glazbeni šoping sve više djeluje kao najsmislenija, ako ne i jedina smislena opcija.

A i kad kupim tu šačicu CD-a godišnje, tu je riječ o albumima koji su me se dojmili kao cjelina – ne i o onima koji imaju dvije-tri dinamitne stvari, i hrpu šrota. Kojih je, ako mene pitate, puno više! Evo naprimjer, zadnji Royksopp: većim dijelom dosadan za popizdit, Royksopp ko Royksopp. Ali! Isto tako, ima i tri jako lijepe pjesme. E sad: nema mi smisla dati 140 kuna samo za „The Girl and the Robot“, „You Don’t Have a Clue“ i „Miss It So Much“, ali rado bih kupio te tri stvari, to vam garantiram. I što mi preostaje?

Mogu recimo otići na Beatport, gdje inače bez problema kupim sav house kojeg se zaželim – ali samo dok je riječ o izdanjima što nisu vezana za vas, drage moje major labele. Kad pak kliknem na Royksoppov „Junior“, uz svaku stvar stoji oznaka RESTRICTED.  Na što će Beatportov FAQ: „Sporazumi koje smo skopili s etiketama znaju biti ograničavajući za određene teritorije, primjerice ako je isto izdanje već dostupno na nekoj drugoj etiketi, prominentnijoj u tim regijama.“

I dobro, okej, „Junior“ je u ovoj regiji dostupan zahvaljujući distribuciji Dallas Recordsa… ali samo na jebenom cedeu!!! A ako sam dobro shvatio, stvari stoje ovako: vi, major labeli, usko ste vezani za domaće diskografe samo u pogledu distribucije fizičkih nosača zvuka, i kad u nekoj doglednoj budućnosti procijenite da je došao trenutak da se ozbiljnije pozabavite digitalnom prodajom u ovoj regiji – vi to komotno možete u potpunosti izvesti mimo hrvatskih diskografa.

Pa mi vi lijepo recite… u čemu je štos? Zašto ja s Amazona mogu kupiti BILO KOJI kompaktni disk koji poželim, ali ne mogu NITI JEDNU JEDINU empetricu? Pa gdje je tu logika?! Zašto sa sajta tipa, recimo, 7digital empetrice može kupovati bilo tko iz manje-više cijele zapadne Europe, a ja iz Hrvatske ne mogu? Ispravite me ako se varam, ali… ako biste takvim sajtovima poželjeli dopustiti da se otvore i nama, istočnoeuropskom trashu, za to ne bi bilo nekih većih pravnih prepreka, jel tako? Mislim, ako nezavisne etikete mogu prodavati mp3ce praktički svakome na svijetu, što ne biste i vi? Jest da ne biste puno profitirali na frikovima poput mene, ali ne bi vas valjda ni puno koštalo, niti bi iziskivalo teže logističke pothvate; profit bi možda bio malen, ali bi i dalje bio PROFIT, šta ne?

I da, statistički gledano za vas ja jesam frik, pošto je moj doživljaj glazbe daleko više vezan za pojedinačne stvari nego za albume, a i trošio bih vjerojatno puno više para na ezoteričnije dijelove vaših kataloga (lijevi house remiksi, abortirani projekti teen-pop starleta) nego na, štajaznam, Kings of Leon. Vi vrtite pare na albumima, to je meni jasno… Mada, kako ćete na mp3 albumima zarađivati na Hrvatima, to vjerujem da ni vama nije skroz jasno! Znate kakvi smo narod, nismo skloni ispljuniti kuniće za nešto što možemo nabaviti besplatno; katkad se čak i rugamo onima koji to čine! I dok su se prvim p2p programima služili uglavnom napredniji kompjuterski znalci, primjetio sam da je s pojavom torenata skidanje glazbe (i filmova i serija) postalo puno bliže tzv. običnom puku, kojem je inače uglavnom dovoljno na kompjuteru znati kako se ulogirati na fejs. (Kao što kaže ona najotrcanija od najotrcanijih fraza iz nebrojenih trkeljanja o internetskoj revoluciji: duh je pušten iz boce.) (Da, da, zna se u boce stavljati i još štošta osim viskija, vjerovali ili ne!)

Tako da mi je zasad teško zamisliti da bi albumi Kings of Leon ovdje mogli dosezati neke bajne digitalne tiraže. Ali, ako mi dozvolite da malo guram vodu na svoj mlin – mogu zamisliti da bi se ovdje mogle solidno prodavati pojedinačne stvari! Okej, priznajem, to bi lako mogao biti samo moj wishful thinking, ali… Među svim tim zaposlenim obiteljskim ljudima valjda ima i onih koji bi recimo htjeli skinuti novi singl Shakire, a nemaju ni vremena ni živaca da prekopavaju po hrpi umrtvljenih zshare i 4shared linkova. Isto kao što bi i možda neki oldtajmer htio skinuti „Dolce Vitu“ Ryana Parisa, a nema volje kliktati redom po „best of 80’s“-torentima dok ne nađe onaj koji je ima. Tko zna, možda se grdo varam, možda vas ni krive ni dužne uvlačim u financijski katastrofalnu pustolovinu samo zato što, eto, ja skorojević želim imati Chris Lakeov remiks „Shut Up and Let Me Go“ Ting Tingsa u 320kbps, ali… Vjerujem da ima i Hrvata koji bi bili voljni tu i tamo odvojiti nekoliko kuna za malo komocije i komfora. Ne znam točno koliko (sto, petsto, tisuću?), ali sigurno ih ima!

Pa eto, razmislite malo o svemu. Dajte se sredite, nađite neki modus koji će mi omogućiti da vam proslijedim malo više svojih monetarnih sredstava, i ne zaboravite: kokain ne raste na drveću**. (Sori, sori, SORI! Baš sam neugodan!)

** (Osim eventualno u Kolumbiji… ovisi kako definirate “drveće”?)

Bilježim se sa štovanjem,
T.K.

(izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2009.)

Iz arhive Plana B: Iluzija o razboritosti

Travanj 6, 2010

Kako se jedan ateist-racionalist, koji stremi biti tolerantan i razviti razumijevanje spram vjernika, može pomiriti s time da u njegovom životu postoje dragi, odrasli i inače sasvim razumni ljudi koji, recimo, tretiraju Bibliju kao maltene povijesni udžbenik, ili vjeruju da je netko – netko o čijem navodnom postojanju svjedoči samo ta jedna, jedina knjiga (koju su btw napisali fanovi dotičnog, ono, vjerodostojnost ful gas) – bio u stanju uskrsnuti iz mrtvih? Richard Dawkins je u zbirci eseja «Vragov kapelan» kao odgovor ponudio analogiju virusa, s naslijeđenim vjerskim uvjerenjima kao malicioznim softverom koji napada ranjivi hardver dječjeg uma te se odatle nastavlja replicirati.

To je jedno sasvim elegantno riješenje za kognitivnu disonancu što zna obuzeti prosječnog ateista-racionalista dok se trudi shvatiti vjernike, posebno one obrazovanije i inteligentnije. Naime, svima nama je teško otarasiti se ideja što su duboko usađene u nas od malih nogu, koliko god bili razumni ili ne, tako da ateist za vjernika može reći da si on jednostavno – ne može pomoći, i šta sad, nije fer kriviti ga za nešto što je mahom izvan njegove moći. No, dok je ta pozicija možda zgodna za razvijanje ateističke tolerancije, upitno je koliko je dobra za razvijanje dijaloga jer time se vjerniku praktički poručuje slijedeće: «Čuj stari, poštujem ja tvoje pravo da vjeruješ u što god želiš vjerovati, ali samo da znaš, ti ne bi vjerovao u te gluposti da ti nije ISPRAN MOZAK lol!»

Dawkinsova nakana da s «Iluzijom o Bogu» potakne vjernike da «napuste religiju svojih roditelja» kompromitirana je već u samom predgovoru knjige, gdje poseže za rječničkom definicijom iluzije: «Ustrajno krivo vjerovanje od kojega se ne odustaje, usprkos čvrstim dokazima u suprotno, osobito kao simptom psihijatrijskog poremećaja.» Briljantnog li načina za otvoriti «dijalog»! Pa mislim, ako nekome kažeš da je mentalno poremećen (čak i ako on/a to jest!) – što će biti verojatnija reakcija na takvu opasku? «Ajoj, pa to nije nimalo dobro, e hvala ti što si mi obratio pažnju na taj problem, idem se ja liječiti, ajd bok»? Ili možda ipak prije: «Ma koga ti zoveš poremećenim, pička ti materina?!?»

Kako knjiga odmiče, postaje jasno da posrijedi nije bio nekakav šeprtljavi prvi korak u pokušaju pokretanja zvonjave alarma u vjerničkim glavama – jer Dawkins jedva da iskazuje i minimum volje za izlazak u susret vjernicima, kamoli da bi uopće pokušao iskreno razumjeti koja je vrijednost religije u njihovim životima. Uočite samo kako se nervozno i bahato osvrće na jednu od, rekao bih, ključnih stvari u cijeloj raspravi:

«Dosadan je već kliše (i za razliku od mnogih drugih klišeja nije čak ni istinit) da se znanost bavi pitanjima koja počinju s ‘kako’, a samo je teologija u stanju odgovoriti na pitanja koja počinju sa ‘zašto’. Nije svaka u rečenica u jeziku koja počinje riječju ‘zašto’ opravdano pitanje. Zašto su rogovi jednoroga šuplji? Neka pitanja jednostavno ne zaslužuju odgovor.»

Pa dobro, dragi moj Richarde, evo, reci ti meni: je li ti možda u kojem trenutku prilikom pisanja tih redaka, možda, palo na pamet da je smisao života za većinu ljudi ipak… kako bih ti rekao… relevantnije pitanje od, ono jebote, smisla šupljine jednorogovog roga?! Zar bi mi stvarno bio spreman reći da je pitanje smisla života – pitanje koje ne zaslužuje odgovor? Vjerujem da ipak ne bi otišao tako daleko. Vjerujem i da bi se složio da ne postoji samo jedan odgovor na to pitanje, pa bih ti obratio pažnju na činjenicu da i dalje, nakon svih ovih tisućljeća, NIJE postignut precizan i opći konsenzus oko toga koji je od mogućih odgovora «istinit». Zar nije očito da je tomu tako zato što je, između ostalog, riječ o vrsti pitanja na koje znanost kao takva nije u stanju odgovoriti?

No Dawkins uopće ne prihvaća mogućnost da znanost ne mora baš nužno uvijek i u svemu biti ultimativni arbitar. A njegova najveća greška u napadu na religiju je ta što pojavu kreacionizma – bezbrižno prihvaća kao carte blanche za pretresenje religije po strogo znanstvenim kriterijima, i nikako drugačije.

«Iluzija o Bogu» nije knjiga bez svojih draži, i njeni najupečatljiviji dijelovi su oni u kojima se Dawkins obrušava na kreacionizam, silovito i duhovito. Tu mu barem ne manjka materijala za inspiraciju, jer kreacionizam predstavlja krajnje patetičan pokušaj određenih kršćanskih krugova da se igraju znanstvenika – za što su kompetentni koliko i ribar koji dođe na pistu u Grobniku s vanbrodskim motorom pod rukom i kaže: «Dobar dan, htio bih sudjelovati u utrci motora!»

S druge strane, određeni kršćanski krugovi su doslovce samo to, određeni krugovi, a Dawkins se kroz cijelu knjigu ponaša kao da SVI kršćanski mislioci na svijetu posežu za znanošću kako bi opravdali svoju vjeru – te su stoga znanstveni argumenti, je li, jedini argumenti potrebni za obračun s religijom. Pa tako tvrdi u predgovoru: «’Hipoteza o Bogu’ je znanstvena hipoteza o svemiru, hipoteza koja se mora raščlanjivati skeptično kao i svaka druga.» Ali čekaj, stani malo… Pa tko uopće osim kreacionista tvrdi da je to «znanstvena» hipoteza? I zar je «hipoteza» uopće primjeren termin za sklop vjerovanja koja, u pravilu, obitavaju izvan sfere racionalnog?

Kao i svaki moderni pop-publicist koji drži do sebe, Dawkins se ne libi mlatiti čitatelja jednim te istim argumentom – kontajući, valjda, da jadni maloumni čitatelj možda ipak nije prvih 528 puta skužio što je pjesnik htio reći – pa se tako kroz stotinjak stranica «Iluzije o Bogu» iznova i iznova vraća na tvrdnju kako je prvi uzrok svega morao biti jednostavan. Jer sve u prirodi se kreće od jednostavnog prema složenijem pa zato Bog ne može biti taj prvi uzrok, pošto bi onda Bog morao biti jako složen i statistički nevjerojatan da bude u stanju pokrenuti proces postanka svemira.

I s time se generalno slažem, no opet… Sama činjenica da išta postoji, ultimativno je čudo. Koliko god bila jednostavna prva čestica (ili kako bi se već to nazvalo) iz koje je nastalo sve sve sve ikada… to što je i ona uopće postojala je nepojmljivo nevjerojatan i neobjašnjiv događaj, ergo ČUDO. </pijano-napušene rasprave u sobici studentskog doma u pet ujutro> I ispravite me ako griješim, ali: ako znanost ikada utvrdi o kojoj je i kakvoj točno čestici bila riječ, svejedno neće moći utvrditi otkud ta najelementarnija čestica, i možda još važnije – zašto se pojavila.

Dawkinsu i meni, a vjerujem i mnogima od vas, priroda i svemir su sasvim dovoljno, štoviše beskrajno fascinantni čak i dok uzimamo zdravo za gotovo da odgovor na to «zašto» sasvim komotno može glasiti «zato!» (ili ako hoćete, «za babino brašno!»). I još smo usto u stanju živiti sasvim lagodne živote bez da padamo u egzistencijalistički očaj i depresiju zbog te spoznaje! Ali nisu svi ljudi isti. Nekima je u životu naprosto potreban neki opipljiviji odgovor na to «zašto».

Sjećate se one prošlogodišnje vijesti o londonskim autobusim s natpisom «Bog vjerojatno ne postoji. A sad prestanite brinuti i uživajte u životu»? Dawkins je blagoslovio tu akciju, a ona je potekla od Udruge britanskih humanista te bila podržana od brojnih ateista – što nažalost pokazuje kako on nije jedini koji je, u pokušaju shvaćanja vjernika, fulao celi fudbal. Kršćansko poimanje grijeha te strah od istog – to svakako jest unazadilo društvo kroz povijest i duboko usadilo neke poprilično sjebane norme u našu svakodnevicu, no potpuno je pogrešno iz tog kumulativnog tisućljetnog efekta izvući zaključak da je strah od grijeha nekakava dominantna sila u svakodnevici pojedinačnih vjernika. Jer, njih ne goni strah – njih vodi nada. Njima Bog nije izvor «briga», nego riješenje za brige!

Ako izuzmemo glasnu manjinu sastavljenu od kreacionista i sličnih ekstremista i redikula, rekao bih da za većinu vjernika misterija Postanka nije takmičenje tko će prije isukati svoj veliki argumentacijski kurac i spustiti drugoj strani; njima odgovor na «zašto» predstavlja prijeko potreban oslonac u životu. I zašto ga ne bi imali, ako im toliko treba? Ta uostalom, osim spomenute glasne manjine, nama ateistima-racionalistima vjernici generalno ne brane da tražimo svoje odgovore na «otkud», pa ako nam u tome ne smetaju – zašto bi mi njima branili da na svoj način, sa svojim metodama promišljanja, doživljavaju i tumače čudo Postanka? Brate, ono, živi i pusti živjeti.

Sad će netko zavapiti: «Ali oni meni ne puštaju živjeti, crkva sa svojim sranjima non-stop zadire u moje slobode!» A ja bih na to podsjetio da crkva i vjernici… jebiga, nisu jedno te isto! Jest da ponekad zastupaju iste društveno štetne stavove, ali ponekad – i ne. Ja evo poznajem dosta vjernika i, ako ostavimo po strani čarke iz doba osnovne škole, s njima zbog svog ateizma dosad uglavnom nisam imao problema. (Varijacije na vječnu temu ustaša i partizana kod nas recimo potiču daleko žustrije rasprave na svakodnevnoj razini, a čak i tu je jasno da «ustaše» i «partizani» trebaju jedni druge – jer s kim bi se inače do sitnih sati svađali za šankom ili briškulom?)

Također, valja imati na umu da različiti vjernici, unutar iste religije, mogu imati i različita vjerovanja i stavove. Neki recimo misle da je Zemlja stara nekoliko tisuća godina, dok neki prihvaćaju teoriju evolucije, pa čak i teoriju Velikog praska. Neki se kunu u svaki slog Biblije, dok je neki je prihvaćaju kao zbirku lijepih priča koje ne treba uvijek shvaćati doslovno. Neki vjeruju u raj i pakao, neki u nedefinirani zagrobni život. Neki misle da Bog sve vidi i čuje, neki su deisti, mnogi su panteisti iako se ne bi uopće takvima deklarirali. Neki idu redovito u crkvu, a nekima se bljuje na samu pomisao. Jebote, znam čak i jednog koji nema ama baš ništa protiv homoseksualaca (a hetero je)!

Naravno, svjestan sam kako je taj jedan podosta izniman po tom pitanju. I da, kad bi živjeli u iole civiliziranijem društvu, crkva bi bila suočena s jasnim izborom: ili se mora odreći homofobije, ili će joj biti zabranjeno djelovanje. Taj trenutak nažalost još jest dalek, ali ako bi i locirali glavni uzrok homofobije u kršćanskom nauku – vrijedi pritom imati na umu to koliko puno, neopisivo puno praktičnih vjernika tretira Bibliju kao mini-market iz kojeg uzima samo ono što im paše. Što će ga reći: zatiranje kobnih vjerskih predrasuda načelno jest izvedivo bez zatiranja vjere! Izvedivo je na mnogo načina… ali kačenje iste nazadnjačke karikature na sve vjernike definitivno nije jedan od njih.

Dawkins se čak i svako toliko nađe na rubu prihvaćanja činjenice vjerničkog biodiverziteta, pa promrmlja nešto o, primjerice, religioznim ljudima koji su istovremeno i ozbiljni znanstvenici te kao takvi «predmet vesele zbunjenosti njihovih kolega u akademskim krugovima» – ali se onda opet vrati natrag staroj besjedi, i impliciranju da u svakom vjerniku čuči potencijalni palitelj klinika za abortus ili krvoločni džihadist. Šta ćeš, ipak je lakše napisati knjigu kad se sve vjernike strpa u isti koš srednjevjekovne zatucanosti!

Zato je ne samo tužno, nego i štetno što je globalnim glasnogovornikom ateista postao jedan tvrdoglavi, abnormalno zadrti racionalist koji ne samo da nije u stanju, nego niti ne želi shvatiti one koje napada. Utoliko se svi njegovi pusti argumenti na kraju svode na obično trolanje vjernika, a ja mislim da možemo, i trebamo bolje.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2009.)

Iz arhive Plana B: Umoran od osamdesetih

Ožujak 7, 2010

Kad su prije par godina Royksopp složili svoj prilog serijalu chill-out kompilacija «Back to Mine», trendovski snob u meni je zakolutao očima. «Italo-disco? So 2005, dušo!» Pošto se, jel, italo-disco bio vratio u modu s pojavom electro-housea u europskom klupskom undergroundu, i nakon što je potom electro-house bio mutirao u minimal, dionice itala su gubile na vrijednosti. I dobro, nije sad ko da su Royksopp ikad bili baš neki ljuti kating-eđ do jaja, ali… izdavanje miksa sastavljenog pretežno od italo-disco klasika? U dvijetisućesedmoj?!

«Pa dobro, jel možete bar probati malo manje kaskati za trendovima, jebo vas ja?!», prduckao je snob u meni. Dok mu je, pak, pro-diletantski anđelak u meni odbrusio: «Pa šta da kaskaju. Pa šta!!! Mislim, kao da je iti postotak glazboljubaca uopće primjetio da se bio dogodio nekakav revival italo-disca! I koliko ljudi uopće zna za italo-disco?! Puno različitih ljudi koji vole različitu glazbu slušaju Royksopp, i šta nije lijepo od njih što su probali približiti italo-disco i onima koji, štajaznam, nisu opsesivni fanovi Metro Area? A to što su učinili to par godina nakon nekih krkana u Berlina – iskreno, koga boli k**ac? Stvarno si odvratni snob, jebote.»

Naravno, trendovski snob u meni se ne bi ni javljao da od itala baš prav za prav volim još šta osim «I Wanna Be Your Lover» La Bionde i «Spacer Woman» Charlieja… al eto, šta ćeš, čovjek najrevnije s nogom u guzicu isprati trendove koji mu nikada nisu pošteno pasali! Uz, ovaj put, jednu malu začkoljicu: ta ista guzica nije se dala omesti, nego je samo tiho otišla iza ugla, prišuljala se kriomice mračnom kaldrmom, i vratila se kroz prozor WC-a u klub. Pa se tako prošle godine okrznusmo jedno o drugo na podiju, i ja ću joj sav u čudu: «Ovaj… oprosti, ali šta te nisam ono ja već, zajedno s neumoljivim maršem glazbene povijesti, šutnuo na ulicu?» Ali nije se obazirala; samo se tresla, kako to već biva običaj sa stražnjicama u klupskom ambijentu.

Ako nisam bio dovoljno jasan (a nisam, jelda!), poanta je slijedeća: mislio sam da je Royksoppov «Back to Mine» bio točka na «i», labuđi pjev revivala italo disca – kad li, ono, ispalo da je bio zapravo svojevrsna uvertira u nanovo ojačani interes za istim (i to ovaj put u sferama nu-disca i nu-ravea). Revival italo-disca ne samo da nije utihnuo nego, evo, već i traje dulje od izvornog italo-disca!

Opetovani revivali istih komadičaka glazbenog mozaika osamdesetih u različitim sferama glazbenog mozaika nultih… eh, to je već postala standardna praksa. Nedostajao vam je electroclash? Ništa ne brinite, upravo imate reprizu njegovih naj-pop tendencija u izvedbi mega-hajpanih engleskih synth-pop djeva (La Roux, Little Boots). Mislili ste da je konj new wavea već išiban do zadnjih kapi krvi? Možda i je u štalama indie-rocka, ali tog konja sad svejedno opet jašu mlade pop-curke s gitarama (The Veronicas, Hilary Duff). Vjerovali ste da su Girls Aloud, Rachel Stevens i Goldfrapp rekle sve što se treba reći na temu electro-popa oplemenjenog modernom plesnom elektronikom? Pa očito nisu, kad je to zadnji krik mode među euro-kontinentalnim pop-divama (Monrose, Jeanette, Hadise). A slične pojave se mogu uočiti i izvan domene glazbe, kao recimo to kako je «ironično» posezanje za fudbalerkama i inim modnim detaljima osamdesetih prevalilo dug i dalek put, od stranica ultra-kužerskih modnih magazina pa sve do TV-reklama teleoperatera.

Tko je god volio osamdesete i odbijao ih se odreći kroz «mračne» devedesete – taj je i više nego došao na svoje. Onaj, pak, tko nije volio osamdesete – imao je priliku zapaliti s njima lulu mira, malo ugodno proćaskati, i skužiti kako su zapravo sasvim okej društvo. Samo što, eto, «sasvim okej društvo» nije uvijek nužno = «netko s kim se želiš sad baš redovito družiti!»

Neću lagati, zabavlja me biti lovcem na trendove koji naprosto ima tu neku patološku potrebu da pokušava uvijek biti korak ispred drugih (je, bolestan sam, i dičim se time!). Ali i to ima svoju cijenu. A cijena je ta da sam, zahvaljujući tome što godinama i godinama guram nos (tj. uho) gdje god stignem… već pomalo iscrpljen od milijuna nijansi jednog te istog. Umoran sam, prijatelju. Umoran! Ni od žena, ni od pića, nego od osamdesetih.

Iz nekog razloga, u pop-kulturi postoji snažna tendencija da se uvijek gleda taman cca 20-ak godina unatrag. Sedamdesete su se čeznutljivo prisjećale pedesetih («Američki grafiti», «Happy Days»). U osamdesetima je bilo gotovo pa kriminalno biti bijelcem i baviti se glazbom, a ne klanjati se na oltaru soula. Devedesete su vratile u đir nehigijenski hard-rock, funk i disco. No je li ikad ijedno od recentnih desetljeća pop-kulture toliko opsežno revalorizirano kao što su revalorizirane osamdesete? Pa jebote, malo tko je stilski tako neraskidivo vezan za devedesete kao Aqua, a sad se evo čak i oni nakon tko zna koliko godina hibernacije vratili na scenu sa singlom zvanim – «Back to the 80’s»!

Preostaje li onda jednom ejtiz-hejteru ikakva utjeha, osim eventualno da stoički istrpi pošast i pričeka da prođe par godina, pa da – ako ništa, barem za promjenu – revival devedesetih dođe na dnevni red? Britanski ženski synth-pop hypeovi, kao i manje-više bilo kakvi britanski hypeovi općenito, mogu se ignorirati putem bojkotiranja izlaska u kafiće (u kojima je vidim zabranjeno pušenje, ali ne i Otvoreni radio – jebote, u kojem mi mračnom i sjebanom svijetu živimo!!!). A što se ostalih gorenavedenih žanrovskih primjera tiče, vrijedi se othrvati iracionalnoj mržnji i primjetiti kako je u njima referiranje na osamdesete tek jedan od sukusa. Pa tako euro-kontinentalne pop-dive podjednako jašu na valu aktualne dance-izacije američkog R&B-ja, dok se nu-disco/balearic čupavci pozivaju i na ono najprezrenije iz sedamdesetih (prog rock, space rock, kokainski soft-rock).

«Haha, dakle, sad nam je utjeha kad netko živi u ne jednoj – nego dvije prošlosti?! Ma krasno!», na ovaj će zadnji primjer otfrknuti zadrti modernist u meni. No, i on umukne kad se sjetim jednog zapažanja koje je Tom Ewing s bloga Freaky Trigger iznio na prijelazu tisućljeća. Ukratko: znamo gledati na prvih 50 godina pop/rock ere kao na neponovljivo pionirsko doba inovacija, revolucija, itd, nakon čega sve što je uslijedilo u usporedbi djeluje blijedo, stagnirajuće, itd. No što ako je prvih 50 godina pop/rock ere zapravo bilo tek… proba? Što ako je to bio samo eksperimentalni period u kojem se isprobavalo što sve funkcionira a što ne, e da bi se tek potom s kombiniranom primjenom tih saznanja počeo radit pravi dar-mar?

Teza je malo hardkor, ali ako ću slušati svoje srce – i uvažiti činjenicu kako sam u nultima daleko više slušao i volio muziku iz nultih nego muziku iz bilo kojeg od minulih desetljeća, na koja se ista ta muzika iz nultih često referirala – moram reći da takvo gledanje na stvari i ima nekog smisla. Jedini istinski toksičan retro je robovski, muzejski retro; sve ostalo je igra, u kojoj se na tablu stalno vraćaju stare figurice, ali pod novim pravilima. I zato je igra uvijek drugačija, uvijek svježa, i uvijek zanimljiva.

Tako da, ako se za 20 godina dogodi revival revivala osamdesetih… tko zna, to bi čak moglo biti fora! Ali osamdesetih ću se moći opet zaželiti jedino ako se stignem i malo odmoriti od njih, pa ono… Jest da mi je «In for the Kill» ful oke stvar, ali iskreno se nadam da će La Roux kreštati samo jedno ljeto, i ajmo više dalje.

(izvorno objavljeno u Planu B, srpanj 2009.)

Iz arhive Plana B: 2009. u glazbi – nasumične vinjete

Veljača 7, 2010

Il’ me ženi, il’ tamburu kupi: krivo srastanje Chrisa Browna

Nemojte me krivo shvatiti, ni u snu ne želim ikako opravdavati ono što je učinio Rihanni, ali… Ako je tko od njegovih fanova želio zadržati kakve-takve simpatije za njega, mogao je ipak, unatoč svemu, baratati mišlju da Chris Brown možda i nije odvratno ljudsko biće baš skroz naskroz – uspomoću nagađanja, recimo, naprimjer, da su možda i njega tukli kad je bio mali, pa je tako izrastao u osobu koja nije fundamentalno, nepopravljivo zla, ali zbog dubokih ožiljaka ima gadnih problema s kontroliranjem i kanaliziranjem bijesa… No kad se par mjeseci kasnije pojavio u javnosti s privjeskom oko vrata, privjeskom optočenim draguljima u vrijednosti 300,000 dolara što su oblikovali natpis «OOPS!», otad više nije bilo mjesta sumnji – Chris Brown uistinu JEST jedno odvratno ljudsko biće.

U trenutku pisanja ovog teksta njegov «povratnički» album «Graffiti» tek stiže u dućane, pa ostaje vidjeti kako će se točno njegovo ponašanje odraziti na njegovu diskografsku karijeru; Brown se pritom nalazi u ekstra-nezgodnoj situaciji, jer «Graffiti» je po defaultu jedan od onih neizbježnih tranzicijskih albuma s kojima kudravi tinejdžerski idoli prerastaju u opake zrele frajere. A pošto se u ovom slučaju trenutak transformacije poklopio s tim nemilim incidentom… teško se oteti gadljivom dojmu kao da je ovaj dečkić postao «muškarčina» time što je, ono, pretukao žensko.

Hit-deponij: konačna mainstreamizacija «trasha»

Iz najave za jedan “trash party” održan ovog mjeseca u Zagrebu: Ne znate kuda za vikend? Tražite dobru mjuzu i još bolju atmosferu? Onda nam se pridružite ovu subotu na trash fešti domaće-stranog ćušpajza uz najveće hitove trash zvijezda.” E zamislite samo da ste uletili u vremeplov i predočili to nekome prije, recimo, trideset godina, koja bi to bila zbunjola. “Dobra mjuza, još bolja atmosfera, super, super, a vrti se, kažeš, muzika koja je… smeće? Molim?!”

U početku bijaše Seljo i Čoban u “Močvari”, zatim Mario Kovač u “Gjuri” – da bi se danas takve večeri redovito održavale po cijeloj Hrvatskoj. I dok je upitno koliko se čak i u najranijim danima trash-clubbinga moglo govoriti o nekakvoj “transgresivnosti” (pošto nisam baš često na podiju dobivao dojam da se ekipa oko mene “pravi” da uživa u muzici koja je, kao, ispod njihove razine) – do danas su nestali uglavnom i zadnji tragovi kukavičje nazovi-ironije, pa je klupski “trash” sveden na obični sinonim za “Ajmo ljudi, hitovi osamdesetih i devedesetih, navalite!” Do te mjere da se, kao što smo eto vidjeli, danas više ni u popratnom P.R.-u ne mora natuknuti nešto tipa “mjuza toliko loša da je dobra” – nego se može i pozivati na, ni manje ni više, “dobru mjuzu”!

Dok je izraz “trash” svojedobno omogućavao posjetiteljima takvih večeri da operu ruke (“Ja to ne slušam inače, čisto da bude jasno”), danas mi se čini kao da su klubovi ti koji ponajviše peru ruke (“Mi inače nemamo takve večeri, mi smo ozbiljan klub, majke mi!”). Također, mogli bi situaciju usporediti i s ne toliko davnim disco-revivalom na večerima tipa “Studio 54”, gdje se kroz dress-codove održavao privid naše današnje superiornosti nad “kuruznom” prošlošću, ali su se zato disco-klasici kao pjesme prihvaćali bez ikakve mentalne zadrške. Uglavnom, sve se čini kako su “trash” večeri danas prvenstveno – utočište svima onima koji jednostavno vole izaći vani i čuti neke mrvicu starije hitove (a koje neće dobiti od standardnih vikend-DJ-a, sklonih tiraniji Novog i stilskoj homogenosti zahvaljujući kojoj mogu pokazati kako znaju miksati.)

Susan Boyle: najiritantniji pop-fenomen godine

«Ajme, vidi ovu kako je ružna – a zna pjevati. Jel možeš ti to vjerovati? Ajoj, kako slatko!» Zovite me cinikom ako hoćete, jebe mi se, ja sam UVJEREN da su takve misli prolazile kroz glavu većini ljudi što su bili u publici prilikom debitantskog nastupa Susan Boyle na «Britain’s Got Talent». Mislim, pogledajte samo još jednom tu snimku. Pogledajte kako je rulja podivljala istog trenutka čim je zapjevala prve note, i probajte me uvjeriti da se nisu razularili prvenstveno od nevjerice da netko tko tako izgleda nije automatski i antisluhistički retaj! Dajem ruku u vatru da se ne bi čulo išta više od pristojno mlakog pljeska da se isti taj glas, milozvučan ali ni po čemu poseban, prolomio iz grla nekog tko je bliži standardnim poimanjima fizičke ljepote.

A ako i jesam u krivu, ne mogu bogami reći da su me baš nešto osobito uspješno razuvjerili svi oni koji su počeli gunđati i seruckati već na pojavu prvih promo-fotki na kojima je bila našminkana i dotjerana! Dobro, kužim, mnogima je puna kapa photoshop-ljepojki i to sve, ali želudac mi se prevrće od patronizirajućeg garda nekih koji kao da žele da Susan Boyle zauvijek ostane ružno pače – onih koji misle da su podržavši Boyle potvrdili kako ne sude druge po izgledu, ali čine upravo to kad lociraju suštinsku autentičnost branda SuBo u njenoj «nekonvencionalnoj pojavi».

Komercijalni house: house koji po novome ima šta za sredit’

Guettin remiks «Flashbacka» Calvina Harrisa je čisto smeće, napravljen toliko preko k**ca da se ovaj nije potrudio čak ni pošteno poštelati vokal u skladu s tempom. No opet, David Guetta je u ovom trenutku drugo ime za komercijalni house, boss svih bossova u svojoj branši, tako da čak i njegovo najgore smeće može biti zanimljivo kao indikator aktualnih i eventualnih trendova – a remiks «Flashbacka» je itekako zanimljiv po svojoj rejverskoj minimalističnosti. Jer, ako izuzmemo melodični sempl iz originala, tutnut nakratko u sredini stvari, ona se praktički sastoji od: a) perkusivnog lupanja, b) alarmnog riffa od dvije note, c) jednonotnog zujanja distorziranog sinta. I ničega više!

I okej, jedno su ofrlji remiksi a drugo raspjevani hitovi s kojima je Guetta postao to što danas jest, ali takvi «ofrlji remiksi» su u međuvremenu postali kruh i voda za njega kao DJ-a. I ne samo njega: proveo sam ovog ljeta par subotnjih noći na Zrču, i zvuci što su tamo dominirali, sve te sirene i zujanje i brujanje, sve je to nekako… više priličilo znojnim drogeraškim masovkama negoli, ono, jednom glorificiranom priobalnom barilištu pijanih očajnika. A atmosfera nije uopće bila znojno drogeraška! Bila je baš ono iskonski pijano-očajnička (a kako i ne bi, kad je na svaku žensku bilo deset frajera).

Moj je dojam kako je zvučna rejverizacija komercijalnog housea (koja bi se možda mogla nazvati i ultimativnim trijumfom švedske house-mafije) trend uvelike diktiran od strane DJ-a, koji periodično i instinktivno ono što su do prije par godina isfuravali kao sofisticiranu komercijalu najednom počinju doživljavati kao beznadnu kuruzu, te je kao takvu polagano odbacuju… a onda za njima slijedi i publika. (Dok sam ovog ljeta u praznom klubu vrtio lagano oldskulerski funky/vocal za zagrijavanje, uletila mi je konobarica i pitala me da je li gazda baš tražio da vrtim takvu mjuzu; nakon što sam joj objasnio da ne, ona će na to: «Pa jel možeš onda zavrtiti neki, ono… NORMALNI HAUS?») Jasno je da će i nešto tipa «Bitch Ass Trick» Starkillersa za tri-četiri godina biti oličenje neugledne i neugodne seljačije od koje će svi zazirati, ali u ovom trenutku, to je za najšire narodske mase = kating eđ.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2009.)

Iz arhive Plana B: Junior senior

Prosinac 9, 2009

Uvijek se nekako nadam da ću svojim javnim pro-pop angažmanom barem malčice pomoći ljudima koji vole pop, a potječu iz društvenih sfera u kojima pop generalno nije na cijeni; nadam se da ću im pomoći da se osjećaju…  ne znam, barem malo manje usamljeno? Pokušavam dati neki svoj, ma koliko god patetično mikroskopski, obol stvaranju nekog sretnijeg sutra u kojem će bilo tko, bilo gdje, moći bez srama reći da sluša Taylor Swift ili Rokere s Moravu ili Cascadu, a da pritom ne mora strepiti od ismijavanja i šikaniranja.

No opet, dobro sam svjestan koliko je moje misionarsko djelovanje kratkog dosega. Ta kako i ne bih bio, kad često ne dopirem ni do prijatelja i poznanika! Evo, recimo, nedavno sam u statusu na fejsu nabrojio što sam slušao u zadnje vrijeme – uključujući i dvije numere Disneyjeve mega-zvijezde Hanne Montane. Komentari? „Dj-aš tinejdjerima subotom do 20h u Bestu?Koliko ti ono godina imaš? 14? … Kuruza, kolega Kožul, kuruza ..“

I nije da se ljutim! Ne biram prijatelje po tome koliko pozorno prate moju glazbenu esejistiku, a ni ne smeta mi da me se tu i tamo dobronamjerno podjebava. I vjerojatno bih kao 31-godišnjak trebao „uživati“ dok još mogu što me se zbog HM-fandoma doživljava tek kao nezrelog čudaka – jer će me se za desetak godina, kad budem slušao neke nove Hanne Montane, po svoj prilici doživljavati već kao pedofila. 😦

A u oba slučaja implikacija će biti ista: tinejdžerski pop slušam zato da bi me, iz ovog ili onog razloga, približio tinejdžerima. A to uopće nije točno! Ja s tinejdžerima nemam ništa zajedničko (osim što, jel, povremeno slušamo istu glazbu). Kad ih vidim negdje vani kako u nakupinama demonstriraju jedni drugima sadržaje svojih mobitelima, meni je to ko da gledam neke vanzemaljce! A ako me slušanje Hanne Montane dovodi u vezu s nekom demografskom skupinom kojoj ne pripadam – onda će to valjda prije biti gejevi, jedini segment populacije u kojem pozamašan broj odraslih muškaraca sluša takvu glazbu te obožava pop-dive bez da gaji seksualne maštarije o njima. (Zovite me nemaštovitim ako želite, ali nikad nisam vidio bogznašto smisla u seksualnom maštarenju o ljudima koje nikada nećeš upoznati.)

Naravno, na moju se adresu može uputiti i optužba da sam nezreo zato što kao 30-something slušam glazbu koja govori o tinejdžerskim problemima (… optužba kakva se, btw, rijetko šalje na adresu odraslih ljubitelja „nitko me ne shvaća“-rocka, u rasponu od Smithsa do RATM). Pa okej, recimo na trenutak da se ja uistinu i nalazim u teen-pop tekstovima… pa zar bi to stvarno bilo nešto toliko strašno? Tretman tinejdžerske problematike u popularnoj kulturi velikim je dijelom fokusiran na poprilično univerzalne, često i transgeneracijske teme: neuzvraćena čežnja, neprilagođenost, jaz i sraz između maski koje nosiš u javnosti i tvog pravog „ja“ (ha, nije ni čudo da je teen-pop gay-friendly!)… Uglavnom, ako bi spomenuta optužba i bila na mjesta, presuda ne bi morala podrazumijevati da želim iznova proživiti, štajaznam, prvo pijanstvo ili maturalnu ekskurziju; mogla bi jednostavno glasiti da, recimo, i dalje tražim svoje mjesto u društvu! A sjećate se što je rekao tip iz „Sunscreena“: „Većina zanimljivih ljudi koje poznajem nije imala pojma što želi od svog života kad su im bile 22 godine, neki od najzanimljivijih 40-godišnjaka koje poznajem i dalje nemaju pojma“. (Biti zanimljiv – uh, to je ono najbolje! E utjehe, utjehe…)

No evo obrata: ja jesam našao svoje mjesto u društvu, a na tekstove Hanne Montane i inog američkog post-avrilovskog sestrinstva jedva da i obraćam pažnju! Jer tu se palim isključivo na ZVUK.  Palim se na studiocentrični dezodorans-rock, punk-pop u svom najmelodičnijem izdanju, milozvučni Fort Apache-indie iz prve polovice devedesetih: sve odreda stvari koje Hannah Montana nudi u izobilju. To nije glazba uz koju razmišljam o tome kako me nitko ne shvaća… to je glazba uz koju sviram zračnu gitaru, dok me nitko ne gleda!

A to što su pritom za mikrofonom cure duplo mlađe od mene – ne igra mi praktički nikakvu ulogu, i tu činjenicu doživljavam tek kao slučajan nusprodukt glazbene evolucije, ništa više. Jer, nakon što je Avril Lavigne uz pomoć producentsko-skladateljskog tima Matrix bila odškrinula vrata novoj paradigmi, preko noći se pojavilo tržište za cijeli niz pop-rock pjesmopisaca s dugogodišnjim industrijskim stažem koji su prestari, preružni ili naprosto nedovoljno karizmatični da bi bili pop-zvijezde 4real – ali zato znaju složit jebenu pjesmu ko od šale. Pa što onda ne bi te pjesme uvalili nekom mlađem, ljepšem i karizmatičnijem? (Neću lagati, i ja radije gledam spotove u kojima obitavaju takvi nego spotove od Metallice.) Bili su probali Matrix sličnu stvar i s Liz Phair, tad već za pojmove popa staru koku, i… nije prošlo. No njena „Extra Ordinary“ mi je jedan od singlova desetljeća, i da to jest prošlo na tržištu, ja bih danas podjednako rado slušao stare koke kako deru po „teen“-pop-rocku! Ali ne deru. Pa ne slušam.

Naravno, da se i dogodila neka scena starih „teen“-pop-rock koka (uh, al sam ga zaglibio u hardcore hipotetiziranje!), dogodio bi se također i odmak od bubblegum-elemenata – pošto, iz nekog meni ne skroz jasnog razloga, za odrasle ljude u nekoj točki života postane neprimjereno da slušaju ili sviraju brzu, energičnu i šašavu muziku (mislim, ono… kaj god). Ali taj odmak se ionako odigrao: naime, nakon prvog vala klonova Avril, američkim gitarskim teen-popom je zavladalo ono što neki nazivaju teen confessionalom. Tempo se u prosjeku prepolovio; ples i mladenačka bezbrižnost ustupili su mjesto refleksijama i mladenačkim brigama, durovi su ustuknuli pred molovima, i sve mi se činilo da je prošlo vrijeme jarko šarenih remek-djela poput „Up, Up, Up“ i „Dumb Girls“… A onda se dogodila Miley Cyrus, i njen alter-ego Hannah Montana.

Hm… šta ono rekoh, „HM-fandom“? Pa ne znam bi li to bio skroz odgovarajući termin za moj odnos s brandom Hanne Montane – pošto nisam pogledao nijednu epizodu istoimene serije, niti sam se udostojio skoknuti do kina kad je igrala „Hannah Montana 3D“, a i ako ćemo iskreno, većina njenih pjesama mi je totalno bezveze!

Ali zato one koje nisu… uf!!! Na gotovo svakom albumu ima po barem dvije antologijske stvari, poput ekstatične „You’ll Always Find Your Way Back Home“ ili gorko-slatke „This Is the Life“; s ovom potonjom je već na prvom albumu, kao Hannah Montana, bila diskretno zacrtala kurs prema nešvilskom teritoriju, u koji danas polako ali sigurno kroči pod svojim pravim imenom.  Zasad ta tranzicija i nije osobito uspješna, ali neka, ima vremena – a dotad ionako nastavlja žonglirati između svoja dva diskografska identiteta, pri čemu joj bubblegum nije stran ni dok je u modu Miley. „See You Again“ je, naprimjer, motorik disco-rock savršenstvo za koje mi je čisto žao što nije bilo veći hit u europskim okvirima jer… ono, mogao bih ja sad vas tjerat da to poslušate na ‘netu, vi bi poslušali i rekli „ma šta onaj trkelja“, a možda bih i ja na vašem mjestu. Ali! To je pjesma kojoj treba dati vremena, i ja naprosto ZNAM da je to jedna od onih za koju bi masu ljudi, kad bi ih zaskočila dovoljno puta, redom pomislilo: „U jebote, ne moš vjerovat, pa ovo je stvarno dobro!“ (Imam efekt „Umbrelle“ na umu, otprilike.)

A inače, nekako brijem da pravi tinejdžeri Hannu Montanu zapravo baš nešto i ne šljive, i da je puno popularnija među pubertetskim i predpubertetskim uzrastom (ha ha, samo si još dublje kopam jamu!). No, ima jedna njena pjesma koja je tako kvintesencijalno, do srži tinejdžerska, da sam puno puta poželio poslati je vremeplovom svom sedamnaestogodišnjem sebi. Zove se „If We Were a Movie“, a refren ide ovako: „If we were a movie, you’d be my best friend/ And I’d be the one that you’d fall in love with/ In the end we’d be laughing, watching the sunset/ Fade to black, show the names, play the happy song“ . Ta me stvar sa svojom mješavinom neuzvraćene čežnje i iracionalne euforije tako opipljivo podsjeća na mnoge nesretne mladenačke zaljubljenosti – u trenucima kad je zaljubljenost bila toliko jaka da je nadjačala nesreću. Istina, ne bih nikad više htio biti u tom filmu… ali lijepo ga je katkad opet odvrtiti s distance, prisjetiti se te uzvišene patnje (samo bez onog dijela s patnjom).

(izvorno objavljeno u Planu B, lipanj 2009.)

RETRO PETAK feat. Iz arhive Plana B: Deep Dish – Dreams (Tocadisco Remix) (2005)

Studeni 20, 2009

Nemam pojma da li to Deep Dish nisu mogli dobiti prava za oriđiđi sempl – ili im se stvarno više sviđalo da jednu od najljepših vokalnih dionica u povijesti popularne glazbe umjesto Stevie Nicks otpjeva neka prigluha švraka? Kako god bilo, taj auralni genocid, star evo već tri godine, dosad sam uspješno ignorirao… sve dok u jednom trendi-butiku nisam na razglasu začuo ovaj remiks (i k tome još umiksan u Thin White Dukeov remiks Royksopp!!! Ajme miline).

Šta je je, vokal mi i dalje ide na jetra, ali remiks Tocadisca priziva jednu stihijsku silu koja ne samo da ga nadjačava, nego i uvlači sve oko sebe u kovitlac što seže do portala visoko u olujnim oblacima: ta sila je dijabolično jednostavna gitarska bas-linija od dvije note, a spomenuti portal vodi u, hm, ne znam kako da se drugačije izrazim… SMRT. Kad se u finalnoj dizalici zid buke i distorzije počne uzdizati prema portalu, eksplozija nakupljene energije pod teretom bas-linije djeluje više poput implozije. Bestjelesne krhotine vokala pretvaraju se u komadiće duše što se razlijeću po obzoru događaja, a kako se buka gubi i raspršuje, smrt donosi slatki mir ništavila.

Uglavnom, volio bih da moja eventualna smrt liči na neki jeftini SF-spektakl! (I da ne boli, naravno.)

(izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2008.)

P.S. Da sam se išao malo bolje informirati prije nego što sam napisao ovih par odlomaka, saznao bih da je spomenuta “prigluha švraka” ni pet ni šest nego – Stevie Nicks, koja je snimila novi vokal za ovu verziju!! Ehehehe. Koji proser.

Iz arhive Plana B: Sam svoj glazbeni tiranin

Studeni 2, 2009

glazbeni_tiranin

Za nama je već nekoliko desetljeća pop/rock-ere, i kad bi se iz nekog razloga prestala stvarati nova glazba, baš ono, skroz prestala… bilo koji glazbeni geek bi i dalje imao na raspolaganju i više nego dovoljno već snimljene glazbe za otkrivati do kraja života. A pošto se ipak i dalje danomice stvara nova glazba, bilo bi nekako za očekivati da će jedan takav prosječan geek, u nekom koliko-toliko približnom omjeru, istovremeno i posezati u glazbenu prošlost, i držati svježa izdanja na oku, šta ne?

Ali eto, kad je riječ o onim trenucima kad tražim nova uzbuđenja, to su u cca 95% slučajeva novo-nova uzbuđenja. Godine prolaze, sa svakom godinom što prođe nesagledivo ogromni švedski stol stare mjuze postaje još nesagledivije ogromniji (a zahvaljujući internetu i još švedskiji!)… no ja se uporno naguravam u redu za one tek najsvežije delicije.

Šta mi to treba u životu? Mislim, nisam glazbeni kritičar koji mora tjedno preslušat nekoliko novoizašlih CD-a za recenziranje; nisam DJ koji mora dan i noć klikati po Beatportu da zaradi za paštetu, nisam A&R, a nisam više ni toliko mlad pa da moram biti u toku kako bih imao koju temu više za čavrljanje sa svojim vršnjacima. Oslobodio sam se manje-više svih mogućih oblika profesionalnih i društvenih pritisaka tako da mogu slušati šta god oću: zašto onda i dalje robujem kultu Novog?

Štjaznam! Zato što mi je to gušt. Zato što su moje četiri najveće životne glazbene ljubavi (house, R&B, pop, UK garage) u stalnom pokretu, te mi se i dalje sviđa gdje se kreću. Zato što se palim na preciznost digitalnih beatova, čega je sve manje kako odmičem dublje u prošlost. Zato što mi je uzbudljivo biti dijelom zeitgeista, osjećati – ma koliko taj osjećaj često bio iluzoran – da kao slušatelj svojim izborima sudjelujem u stvaranju povijesti, umjesto da koračam poprištima već izvojevanih bitaka.

I nešto što mi je posebno zanimljivo: skužio sam kako mi je zapravo gušt sistematski se probijati kroz novu glazbu! Kao, recimo, kad sjednem za komp i odlučim da ću taj dan preslušati toliko i toliko stvari u tom i tom folderu, kako bih odlučio što od toga ide u foldere za opetovano slušanje (skoro-pa-mjesečni serijal «Prža», do 700 MB svaka), a što u foldere za arhiviranje (čitaj: vječni zaborav). Ponekad to zna biti mrvicu smarajuće, da… ali, začudo, većinu vremena me čak i opušta! I to na sličan način na koji me opušta i, primjerice, pranje suđa: kao što u svakom sessionu postoji fiksna količina posuđa i pribora za oprati, tako i u danom folderu za preslušavanje postoji fiksna količina stvari skinutih kroz, recimo, siječanj ’09. I kad na kraju svega bacim pogled na prazan sudoper / kliknem u Windows Exploreru na “date modified” i vidim da nema ničega s oznakom 1/XX/2009 – to je jedno sićušno, ali sasvim ugodno postignuće u održavanju kućnog i osobnog reda!

A kao što mi paše imati neki red u preslušavanju noviteta, paše mi i imati neki red u traženju istih. Tako da sam se s vremenom manje-više isključivo orjentirao na scene-releasove. Za one koji ne znaju… ha, di da počnem? Scene-release je, da uzmem potpuno nasumičan primjer, Keri_Hilson-In_A_Perfect_World-2009-CMS. Ova tri zadnja slova su ime grupe ripera koji su plasirali taj release na net, album je sripan po pravilima “scene” (varijabilni bitrate, enkodirano s LAME-om), a u folderu se pored empetrica obavezno nalaze i .m3u plejlista, .sfv fajl (bilješka o digitalnom sadržaju izvornih fajlova, otvara se s programom tipa QuickSFV ako želiš biti 100% siguran da su fajlovi skinuti bez greške) te .nfo zapis s osnovim podacima o rilisu i disklejmerom tipa “enjoy & go buy, like we did”.

“Scena” ima svoje kodekse lopovske časti, kao što su inzistiranje na ripanju u inferiornom varijabilnom bitrejtu umjesto konstantnog od 320 (jer je to sve ionako samo za «evaluaciju», jel), raskrinkavanje grupa koje re-enkodiraju tuđe ripove, i naravno uporne napomene kako se rilisovi ne bi smjeli širiti s IRC-a i DC-a po p2p-u (jea, rajt!). A što se tiče… ovaj, moje lopovske časti? Za mainstream i house/tech izdanja scene releaseovi funkcioniraju kao odličan “try before you buy”, ali najveći carevi su ipak grupe koje plasiraju izdanja koja se doslovno nigdje niti ne mogu kupiti – recimo, promo-singlovi soce.

Grupe sa «scene» su mahom specijalizirane za određene žanrove, pa tako skidam sve što su sripali 211 a da u .nfo-u ima napomenu «straight outta Trini» – pa makar i po cijenu da tu i tamo umjesto na socu naletim na neki patetično amaterski trinidadski reggae (ili, haha, još gore: trinidadski hip hop!). Grupe mi znaju poslužiti kao zgodan filter, kao kad naprimjer pogledom švrljam kroz house rilisove u datom danu i vidim masu nepoznatih mi izvođača: ako je u pitanju rilis od SOULFUL, riječ je mahom o tvrodokorno tradicionalističkom američkom house kakav me ne zanima, pa na to ne moram ni gubiti vrijeme. A ako je rilis od USF ili GTi, po svoj prilici je posrijedi komercijalni euro-house – pa vrijedi čekirat .nfo da vidim ima li kakav remiks od nekog od producenata čiji rad pozorno pratim.

Još do prije par godina scene-releasovi su se u ograničenom obimu distribuirali za širu javnost preko p2p programa, a pretrage preko googlea su davale samo linkove na neke IRC-eve i štatijaznam (što je mene, n00ba u tom svijetu, užasno frustriralo!). No s pojavom file-upload servisa došlo je i do pojave sajtova – uglavnom njemačkih, pitaj boga zašto – koji aploudaju rilisove na uploaded.to, rapidshare i slična mjesta, te to sve uredno indeksiraju (… a ni googleu nisu mrski). Kad sam nedavno zbog useljenja u novi stan na tri tjedna ostao bez interneta, ja bih svaki dan uredno skoknuo do ‘net cafea na pol čuke, čuku, svratio na jedan takav sajt, i zapisivao što ću sve trebati skinuti kad opet dobijem net. I kad sam ga dobio, imao sam .txt fajl od tri stranice s popisom scene releaseova! Koje sam odmah krenuo uredno grabiti, jedan po jedan – što je bilo posebno zajebano sa soca-rilisovima, pošto ih se bilo nakupilo jedno pedesetak, a uploaded.to dozvoljava tek četiri downloada po satu.

Uglavnom: teška birokracija. Znači li to sve da sam se oslobodio profesionalnih i društvenih pritisaka – samo da bih si nametnuo neke nove, vlastite tiranske imperative? U neku ruku i da, ali mislim da je svejedno daleko manja tiranija kad imaš potrebu slijediti neku svoju osobnu viziju “Totaliteta stanja glazbe danas i najboljih metoda praćenja iste” nego kad imaš potrebu konstantno slijediti sve moguće tuđe hajpove. Ah, kako je to samo lijepo, kad kao glazbeni geek konačno doguraš do točke gdje možeš bez ikakvog srama reći: “Jebe mi se što svi pišu i pričaju o Hercules And Love Affair i Lykke Li, to su pizdarije koje se meni stvarno, ali ono STVARNO ne da slušati i zato njihove albume neću niti jednom poslušati i TOČKA!!! I šta mi fali, meni je glavno da sam u toku s novim rilisovima H3X i 211 i remiksima Wideboysa i Soul Seekerza – e to, TO su pravi majstori, a za ove klaunove me, brate, zaboli kita!”

A postoji i ona vrst tiranije koja ti kaže kako je toliko puno super muzike na svijetu da nema opravdanja za gubljenje vremena na lošu, mediokritetsku ili tek solidnu mjuzu, a moj lijek za to je… Evo recimo, preslušavam nove stvari, i na red dođe neki lijevi mediokritetski R&B ili reggae; stvar ima pokoji zgodan element ali u cjelini je traljava, i ja je još nekoliko puta preslušam u nadi da mi se još nisu otkrile sve njene čari – iako iz iskustva naprosto znam da je u 99% takvih slučajeva moja prva instinktivna prosudba bila točna. I nije mi žao izgubljenog vremena. Jer, u ovom ludom brzom info-šminfo dobu, gdje čovjek stalno osjeća pritisak da ima tako malo vremena za sve i da ga zato moraš maksimalno iskoristiti – ponekad me baš nekako prkosno relaksira kad tratim svoje dragocjeno vrijeme na opskurni mediokritetski šrot!!!

P.S. Ne morate mi vjerovati nakon svega ovoga, ali ja ponekad muziku slušam i radi muzike same… čisto, onak, iz užitka!

(Izvorno objavljeno u Planu B, svibanj 2009.)

RETRO PETAK feat. Iz arhive Plana B: Gretchen Wilson feat. Merle Haggard – Politically Uncorrect

Listopad 8, 2009

Dvije su vrste američkih mainstream country izvođača: republikanski kurvini sinovi, i republikanske drolje. Ono što me ne prestaje fascinirati kod američke desnice je to kolike su jebene plačipičke: iako su oni ti koji vode šou, i dalje ni pedalj ne odstupaju od uvjerenja kako su upravo oni najveće žrtve, kako više ne moš reć ni da si Amerikanac, kako svi napadaju njihove vrijednosti (naravno, sama činjenica da netko drugi želi živjeti po nekim drugim vrijednostima = izravni atak!).

Gretchen Wilson odmah izvodi pizdunski ali efektan manipulativni potez, svrstavajući se na stranu „radnika s prašnjavim dlanovima“, koji je defaultni simbol srčanosti i integriteta i dobrote i svega što je dobro i autentično na ovome svijetu – za razliku od, jel, onih niškorisnih dekadentnih lezilebovića koje nazivamo „liberalima“. Pa je tako ona žena iz naroda, dok smo mi, jel, odnarođeni paraziti koje treba poslat u polje da kopaju krumpir i vide što je pravi život. A kad onda još zapjeva kako je za zastavu i za bibliju i kako je zbog toga šikanirana, rekao bih joj najradije di se može lijepo gonit… ali, eto, jedan sam od onih kojima će odbojan ideološki sadržaj teško pokvariti užitak u pjesmi ako je ta pjesma po svemu ostalom luđija. Pa ću joj zato reći: ej stara, svaka čast, ovaj refren ti je jebeno himničan, i kad ga čujem nakon što si malo popijem, dođe mi da razbijam čaše! Ono, ko neka prvoklasna cajka!

S razlikom da, ako ovo slušaš, kojekakvi liberali koji te ne poznaju će na tebe gledati samo kao na čudaka, a ako odvrneš cajku, e u tom slučaju će te otpisat kao zadnji šljam, i onda će tako puni sebe otići doma kako bi dizajnirali stranicu za neku krvopijsku dušmansku banku, ili pisali kopi za neke cipelice koje krpaju izgladnjeli mali Azijaneri u industrijskim konc-logorima (vidite, cajkofobi, i ja mogu radit bezobrazne karikature od ljudi koje uopće ne poznajem!).

(Izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2008.)

Iz arhive Plana B: Melodije i začini

Rujan 24, 2009

progressive1

U prvom prvcatom broju ovog magazina pripomenuo sam kako mi trance paše po svemu osim po brzini, te da stoga, citiram, “čovjeka veseli” kad se rajske melodije trancea importiraju u sporije (čitaj: više groovy) sučelje housea. Svoju sam tezu, pritom, ilustrirao jednom neo-trance stvari minimal-mahera Gregora Treshera. I, tako… šta da vam kažem? U retrospektu mi to izgleda otprilike kao da za primjer komparativnih prednosti žanra filmske komedije uzmem “Preboljeti Sarah Marshall”: ono, definitivno jest film koji ima smiješnih trenutaka, ali to stvarno nije ništa u usporedbi s non-stop kidanjem što su mi ih priuštili, primjerice, “Zohan je zakon” (prvih sat vremena) ili “Walk Hard” (zadnjih sat i pol vremena). Shodno tome: ako oću usporeni melodični trance, čemu se jebati sa sramežljivim koketiranjem s tranceom od strane minimal/deep/tech Spartanaca, kad već postoji nešto što doslovno jest usporeni melodični trance, samo pod drugim imenom! Eh, samo što tad nisam još znao da to nešto postoji…

Nego, odmah da bude jasno: kad ovdje pričam o “tranceu”, ne mislim na izvorni njemački psihodelični trance iz prve polovice devedesetih, nego na onaj turbo-melodični, besramno himnični zvuk što se krajem devedesetih iz Skandinavije i Beneluksa razmilio po ostatku Europe, a zatim i svijeta. Mislim na Paula Van Dyka, Fragmu, “Sandstorm”, “Turn the Tide” i ine hitove naše (a nadam se i vaše) mladosti. Mislim na onu vrstu trancea ne odveć prikladnu za ljude u čijem je glazbenom vokabularu “cheesy” prominentna riječ. Mislim na onu vrstu trancea koja se dijelom reinkarnirala u – progressive house!

Progressive house je vrst podzemnog housea gdje su melodija i groove u drugom planu, a naglasak je na atmosferi i teksturi; to bi recimo bila neka totalno laička definicija koju bih vam donedavno izbiflao kao netko tko je donedavno pretežno ignorirao progressive house. Takvog mrko-sivog atmosferičnog progressivea (koji mene osobno sa svojom famoznom “atmosferom” ponajviše podsjeća na čekanje na tramvajskoj stanici po kišnom danu) ima i dan-danas na bacanje, ali zato evo ima i strašno melodičnog, elegantnog, neodoljivo lijepog trenserskog progressivea, euforičnog koliko i melankoličnog; progressivea kojeg danas često i rado vrte (u ubrzanoj varijanti, naravno) i mnogi trance DJ-i… E sad, ako je progressive i prije znao imati tako izražene tendencije ka skando-trensijani – meni je to, iskreno priznajem, lako moglo promaknuti. No, čini mi se da je to ipak uglavnom pojava novijeg datima. Primjerice, Anjunabeats, jedan od najpopularnijih trance labelova današnjice, pokrenuo je 2005. podetiketu Anjunadeep, posvećenu isključivo progressive houseu. U svoje prve dvije godine djelovanja, Anjunadeep je imala tek osam izdanja – no, u međuvremenu su dogurali već do tridesetog izdanja!

Osobno vjerujem da je sva glazba eskapistička, u većoj ili manjoj mjeri: mislim da čak i, recimo, društveno angažirani rock svojim sljedbenicima prije pruža neko utočište gdje mogu njegovati vjeru u bolji svijet, negoli što ih istinski suočava sa zlima stvarnog svijeta (ionako se tu uglavnom radi o propovijedanju preobraćenima… osim, naravno, u slučaju tinejdžera, kojima može otvoriti dragocjen portal u svijet politike). No, dok bi društveno angažirani rock stajao negdje pri dnu ljestvice eskapizma, onda je melodični progressive na samom vrhu iste te ljestvice: ovo je glazba koja čovjeka odvodi na neka daleka, čarobna mjesta.

progressive2

Ako je suditi po letimičnom pregledu komentara na youtubeu, za većinu ljudi je to “daleko, čarobno mjesto” = tropska plaža u multikolor sutonu. Tja, šta ti je krajnji domet mašte za ljude koji nemaju obiteljsku kuću dvadeset metara od plaže! Ja pak progressive doživljavam kao ono čarobno skrovito mjesto ni na nebu ni na zemlji u fantasy filmovima… ma znate, ono kad se čini da je naš glavni junaka fulo celi fudbal u svojoj nakani da spasi svijet, pa izgubi svijest i nađe se na blistavom rajskom proplanku, gdje sve oko njega lete i zuje neka mala zvonka bića, i onda se pojavi kraljica vila, i naš junak bi tako rado ostao na tom predivnom mjestu, ali kraljica vila mu kaže da o njemu i dalje ovisi sudbina svijeta, i da ima još puno posla za obavit… i onda se naš junak opet probudi u mračnoj paučinastoj pećini s orcima, veprovima, štatijaznam.

No, taj svijet koji je nakratko vidio – taj svijet ostaje s njim u mislima, kao obećanje apsolutne sreće i smiraja kojim će biti nagrađen na kraju svoje golgote. Taj svijet je blizak i melodičnom tranceu, no brzina trancea te pneumatični Torov čekić njegovih kickova, rekao bih, ne pruža takvo zadovoljstvo polaganog otkrivenja, senzualnog buđenja, potpunog uranjanja. Progressive ti pruža ruku, i čeka da se prvo napaseš očima oko sebe, da upiješ svu ljepotu, pa te nježno vodi dalje da ti pokaže još. Trance te bez pitanja samo zgrabi za ruku i povuče te u nebo i nema drugo nego da bezglavo hrliš kroz oblake, htio-ne htio. A pošto sam ja leđero-čovik…

Daleko, čarobno mjesto br. 2 – bespuća svemirske zbiljnosti! Zamislite da vam se usred kuhinje pojavi neko vrhunaravno biće i kaže da će vas odvesti, samo ovaj jedan put, i nikad više, na let po svemiru… u trajanju od sedam minuta. Vi, naravno, prihvaćate, iako su vam ostale još samo tri šalice i jedna viljuška za oprati – ali jebiga, ovakva prilika se ne propušta, pa može valjda prljavo suđe malo pričekati! I tako vi letite, divite se svim nebulama i kvazarima, preplavljeni ste ljepotom kakvu ljudsko oko još nikad nije vidjelo… ali istovremeno ste prožeti melankolijom, jer ste svjesni da će se za par minuta čarolija raspršiti, i nakon toga ćete do kraja života oprati još tisuće šalica i desetke tisuća viljuški, ali nikad više nećete vidjeti svemir izbliza. Jest da ste ionako uskoro mislili dići kredit za stroj za pranje suđa, no to vam ne pruža nikakvu utjehu.

Ta mješavina ushita i sjete, to je melodični progressive. A sa svojim obiljem milozvučnih, razlivenih sint-melodija ponekad mi baca i na neon braxeovsko-falkovskog francuskog housea. Ponekad zamišljam nekog progressive mahera kako svira uživo na partiju, i u jednom momentu se skroz uživi, stane za sint i opali solažu – samo da bi za par momenata skužio kako ga nekoliko ispijenih mladića prijeko gleda sa strane, nervozno žvačući kaugume. Progressive maher se tad brzo pribere, stisne dugme s kojim dotad odsvirani dio solaže pretvori u loop, te se okrene mladićima i nevješto se nasmiješi, kao da hoće reći: “Ma ne, ne, nije to bila uopće solaža, to sam ja… nisam ja tu mislio sad tu nešto, to je samo loop, kunem se… ne, ne, fakat, ne umišljam si ja da sam sad tu neki Mozart s Beverly Hillsa, ja sam za briju, nema izdrkavanja, samo brija, stari moj, stopostotna brija!”. Mladići ga još jednom prijeko pogledaju, u znak upozorenja, pa se vrate se na podij. A naš maher odahne i obriše znoj s čela.

Uglavnom, kao muzika koja nije osobito suptilna i koja se nimalo trudi skrivati svoje adute i čari, melodični progressive baš i ne grca u kulerskom kapitalu. OK, ajde, progressive jest jedna od kulerskih opcija za ljubitelje komercijalnijeg housea, electro-housea, ali što se tiče vazda suptilnih deep/tech voda… tamo je oduvijek nailazio na neodobravanje. Tako da, koliko je meni poznato, u našem se clublandu nema puno prilike za čuti dobar fini melodični progressive. Stari majstor Frajman je jedna očita iznimka, a glasi kažu da navodno i dosta DJ-a iz Rijeke briju na progressive – mada, ulovio sam ovog ljeta Marka Asha, i iako je imao par rapsodičnih trenutaka, uglavnom je vrtio mračni progressive kakav mi ne paše. A ja oću rajske proplanke i kvazare i nebula, a ne čekanje na tramvaj! Pa eto, dragi klupski promotori, ako me želite usrećiti – znate šta vam je raditi.

(Izvorno objavljeno u Planu B, studeni 2008.)

Iz arhive Plana B: Netko feat. netko drugi u remiksu nekog trećeg

Kolovoz 8, 2009

house

I tako, probudio se ja jednog jutra i otkrio… da sam se opet zaljubio u komercijalni house. A kako je ljeto tu, idealan je trenutak da u najkraćim crtama prepričam tu romantičnu štoriju.

Pa, ono, nije da smo zapravo ikad službeno prekinuli, ostali smo u dodiru i sve to… samo što sam se, eto, negdje od ’04. do ’07. našao u čvrstom zagrljaju underground produkcije. Dok su se tamo zbivale najzanimljivije stvari, činilo mi se kako funky komercijala životari u sjeni Zlatnog doba Junior Jacka (mada jest uspijevala svakog ljeta iznjedriti barem jedan 24-karatni klasik a la “So Many Times” ili “Watch the Sunrise”). No, taman kad je u undergroundu počeo otklon od electrohousea ka minimalu – komercijalisti otkriše electrohouse! I, valja biti iskren, do danas je to rezultiralo nepreglednim morem seljačkog electrohousea, u usporedbi s kojim se donedavno nenadseljačiva “I Like the Way Move” Bodyrockersa doima poput nedodirljivog tornja kozmičke sofistikacije.

Ali, isto tako, našlo se tu i rokalica koje su seljačke u najpozitivnijem smislu, onom kad pretjerana ornost u pokazivanju onoga što se ima za ponudit prestaje biti problem – jer je ono što se ima za ponudit jeben staf (“Bad Girl At Night” Davea Spoona i Lise Maffije). Neki su u pop-okvirima sklepali jako intrigantne grooveove (trzava “Let Me Think About It” Ide Corr i Fedde Le Granda), neki stari funky mačori su se pokazali vrsnim učenicima tehnoidnih trikova nabrijavanja (Guettin i Garraudov remiks “Wow” Kylie), neki novi klinci bez ikakvog ustručavanja žongliraju između komercijale i podzemlja (sirupasti progressive a la Adam K & Soha i Deadmau5), a nova klima se pokazala djelotvornom čak i za funky klasičare, koji zvuče svježije i sočnije nego što su zvučali dugo vremena.

A kad kažem “komercijalni” house, ne mislim uvijek nužno na ono što se najviše vrti po domaćim diskotekama. Generalno su mi najdraže one stvari koje ciljaju na prime-time, ali ih uvijek zasjeni neka “Calabria”. Za ovu priliku ću se usredotočiti na tri takve (u redu, dvije takve + jedna prajmtajmuša), iako ih ima još barem tri tuceta o kojima sam mogao isto tako naširoko blagoglagoljat.

Cahill feat. Nikki Belle – Trippin’ on You (Wawa Radio Edit)

Čitao ja nedavno na jednom forumu raspravu gdje se tip žalio kako premalo današnjih pop-pjesama zvuči kao da se onaj tko ih pjeva uistinu zabavljao/la na snimanju – tj. da je danas previše razmaženih starleta, nadrogiranih konja i preplaćenih mizantropa koji preko k**ca simuliraju ludu zabavu. Tko zna, možda je to točno… ali ako i jest, onda ne moramo nužno tražiti “krivca” iza mikrofona! Jer, ne samo da je pogled na pop kao nešto što uvijek mora biti “zabavno” reduktivan, i ne samo da je doživljaj “zabavnog” poprilično subjektivna stvar – nego i “zabava” često vreba već odmah iza prvog ugla, u osvježavajućem kontekstu odgovarajućeg remiksa.

Evo, uzmimo za primjer “Trippin’ on You”. Nikki Belle pjeva o kraju jedne ljubavi, ali takvim tonom kao da nije riječ o kraju jednog bolnog životnog poglavlja, nego o nekoj trivijalnoj sitnici koju je prekrižila s popisa dnevnih obaveza. Glazba pak priča drugu priču: melasa milozvučnih sintova je poput rajskih poljana što joj se otvaraju pred očima, blistavo obećanje sretnije budućnosti. Sraz tako blaziranog glasa s tako treperavom glazbom ne stvara nikakvo konstruktivno trenje, nego samo na kraju zvuči kao da gđica Belle preko k**ca simulira veliku dramu.

No, kad zajaše mišićavi steroidni rif Wawinog remiksa, Belle odjednom zvuči kao da je izašla u klub proslaviti kraj besmislene veze, utrpala u sebe šaku različitih sintetičkih droga, i špica je počela prati taman kad je zapjevala! Kraj veze više nije banalna činjenica nego povod trijumfalnom pokliču emancipacije, pojačanom kokainskim/MDMA delirijem. Belle odjednom zvuči kao da joj nitko ne može ništa, sve su opcije otvorene, sve je moguće. Ona je neuništiva i nepobjediva, a svijet je njena oštriga.

Madonna feat. Justin Timberlake – 4 Minutes (Bob Sinclar Space Funk Mix)

U originalu “4 Minutes”, pak, nema nikakve disonance između glazbe i onoga što glas, tj. glasovi poručuju. Bombastično arogantni beat lego je ko šamar budali Madonni i Justini, koji su tu da nam kažu kako su najveće face i totalno nenadjebivi i sl. Ako su htjeli dočarati klupsku điradu indiferentnih celebrity-božanstava u sunčanim naočalama, okruženih gorilama s onim sranjima u uhu – onda “4 Minutes” definitivno pogađa u metu. No, ne bi li se ipak pikado-strelice mogle preusmjeriti u neku malčice zanimljiviju metu?

Mogle bi, nego. I to uz čiju pomoć! Bob Sinclar je ozloglašen zbog štancanja fotokopija “Love Generation”, ali ja tvrdim da je čovjek ipak pozitivac: ne samo da je svaka od tih fotokopija bila bolja od prethodne (da, je, “Together” mi je super, PA ŠTA?!?!?), nego je i vlastoručno pokrenuo trend soca-housea, a u ovom remiksu nastavlja obogaćivati svoju zvučnu paletu novim začinima. Bas-linija je funky-meets-Benassi, ništa neubičajeno, ali zato nad njom bljeska i i klizi divno elegantni deep house sint, kao dolutao s nekog trendy-izdanja Freerange Recordsa. I, kao čarolijom poneseni, Madonna i Justin elegantno zaklize za njim, a indiferentna klupska đirada se pretvara u neočekivano sjajan, spontan provod rasterećen od ega.

Rihanna – Push Up on Me (Moto Blanco Club Mix)

Nakon šačice ranih tak-tak autorskih pokušaja, Moto Blanco su se skroz orjentirali na remiksiranje drugih. Para sigurno jest dobra, ali imam dojam da nije stvar samo u tome: pa, mislim, zašto bi se zajebavali, muku mučili tražeći okolo frendice od frenda od frendice što znaju podnošljivo pjevat – kad im se na pladnju nudi da se po vlastitom nahođenju igraju s akapelama iz najrazvijenije manufakture glasovnih čuda današnjice, one američkog R&B-ja!

Danas je sasvim uobičajeno da europski house producenti remiksiraju američke R&B singlove, ali nije tako uvijek bilo: nekad su u pravilu samo Ameri remiksirali Amere, za američke gay-klubove. Hex Hector, Victor Calderone, Junior Vasquez i slični su sve što im se našlo na putu obavijali tmurnim, tmastim nimbostratusima amorfnog funky-tribala, koji je u europskih hausijanera generalno izazivao zbunjeno slijeganje ramenima (“U redu, ali… čemu to uopće služi?”). No, nedugo potom je došlo do jednog paralelnog trenda na obje strane Atlantika: kao što su R&B grla počela favorizirati suptilniji pristup s manje melizme (to vam je ono kad se jedan slog kroz vokalne akrobacije rastegne u maltene cijelu melodiju), tako je i europski house, u trenutku svog komercijalnog proboja, mahom odbacio vrišteću teatralnost klasičnih debeloguzih house diva u korist skromnijeg poja pothranjenih skandinavskih sirena.

I tu ulijeću Miki Moto i Bobby Blanco. Njihove produkcije sažimaju sve najbolje trikove i cake od dugoljetne tradicije stajliš funky housea, a manjak inovativnosti nadoknađuju… pa, jednostavno, time koliko su jebeno dobri u tome što rade. Kad se svi njihovi najdivniji remiksi (“Be Without You” Mary J. Blige, “S.O.S.” Rihanne, “Bleeding Love” Leone Lewis, “Bad Girl At Night”, “Roller Coaster” Erike Jayne…) skupe na jedno mjesto, cijela europska povijest funky housea u usporedbi zna izgledati poput puke uvertire, poligona za vježbu, laboratorija u kojem su se isprobavale formule koje će na kraju oplemeniti dvojica Odabranih. A kad im se još u krilo uvale krajnji rezultati dugoljetne R&B-tradicije rafiniranja glasa kao instrumenta… ah, da se zovem Francis Fukuyama, sad bih objavio kraj povijesti funky housea. I promijenio ime u Francis Funkyama.

(izvorno objavljeno u Planu B, srpanj 2008.)

Iz arhive Plana B: Slava joj!

Lipanj 26, 2009

lady_gaga

Hipsters… kako se to ono kaže na hrvatskom? Evo moj prijedlog: KUŽERI! (Ako i ne prihvaćate taj prijedlog, prihvatite barem to da ću ga ja koristiti u tom smislu do kraja ovog teksta, a tko zna, možda i do kraja života.)

OK, kužeri su oni koji kuže spiku XY koju većina smrtnika „ne kuži“, hipsteri su oni koji su hip (u slobodnom prijevodu: cool). Stari pojmovi, i jedan i drugi; odvajkada je bilo različitih stvari za kužit i različitih stvari koje su hip, to sve stoji… No pojam hipstera se zadnjih godina uglavnom striktno vezuje za jednu specifičnu supkulturu, koja je prisutna i u nas, pa što ne bi i našem ogranku prikačili već postojeći pojam „kužera“? (Također, u oba slučaja je riječ o pojmovima koje nitko neće prikačiti sam sebi; uvijek je netko drugi kužer, bilo da se na tog nekog drugog gleda s gađenjem, podsmjehom ili tek nježnim/prijateljskim podjebavanjem.)

Nego, netko bi sad možda priupitao: „A čekaj, tko su ti hipsteri… oću reć, kužeri?“ Brijem da pozamašan broja kužera čita Plan B, vidim ih već kako kolutaju očima na ovo pitanje, ali… ej ljudi, pa ne čitaju samo kužeri Plan B!! Stoga evo kratkog objašnjenja za opake tech-menadžere i masnokose MMPORG-ere: kužeri su mladi ljudi, pretežno vitki i zgodni, liberalno nastrojeni, preferiraju nekonvencionalno šarenu i općenito otkačenu modu (znate, ono, ko postava Lollobrigide), imaju bogat društven život i na internetu i u tzv. stvarnom svijetu, uglavnom se bave kreativnim poslovima koje društvo uglavnom ne običava smatrati umjetnošću, bar ne u užem smislu (moda, grafički/web dizajn, arhitektura, marketing, itd), uglavnom slušaju modernu elektroničku glazbu s rockerskim senzibilitetom (a ponekad i rock glazbu s elektroničkim senzibilitetom), vole plesati na takvu glazbu u društvu drugih kužera.

Kužeri su nedavno napadnuti u velikoj temi sve irelevantnijih Adbustersa (lol kasne devedesete), gdje ih se proglasilo ni manje ni više nego – glasnicima smrti zapadne civilizacije! Tekst je na stranicama Adbustersa izazvao preko dvije tisuće komentara, što je samo djelić rasprave koja se oko njega povela po ostatku popularne „mreže svih mreža“ (preporučujem Momusov osvrt na njegovom blogu Click Opera). Tako da neću ulaziti u neko detaljnije komentiranje, osim da kažem… koji glup tekst! Mislim, čisto ne mogu vjerovati kako jedno odraslo biće može napisati slijedeći pasus i sebe doživljavati ozbiljno, kamoli to očekivati od ikog drugog: „Gledam jednu od tih cura kako nosi svjetlo-ružičastu palestinku i polaroidni fotić u ruci, i mislim si: ‘Kad bi barem nosili kamenje umjesto fotića, izgledali bi kao revolucionari’. Umjesto toga, ignoriramo oružje što nam leži pod nogama – nesvjesni svoje nadolazeće propasti.“ (A prisutna je također i ta vazda neprevaziđena, idiotska tendencija kod mnogih ljudi da automatski doživljavaju plitkima pojedince iz kreativnih djelovatnosti koje su, u manjoj ili većoj mjeri, utilitarne naravi.)

No, koliko se god valjalo sprdati s krkanom što je napisao taj tekst + njegovim sličnomišljenicima što mjere vrijednost supkultura mladih po tome koliko su „subverzivne“ (i pritom barataju poprilično uskim definicijama subverzivnosti), možda je upravo manjak subverzivnosti… jedan od razloga zašto se u mainstreamu nije još pojavila potreba za komercijalnim eksploatiranjem kužera? Također, kužere je lako identificirati kako u životu tako i po društvenim aplikacijama, pa je vjerojatno i unosnije prodavati njima nešto negoli prodavati kužerski chic ne-kužerima. (Kad je jedan brand ex-Yu tenisica krenuo u comeback prije nekoliko mjeseci, na fejsu su masovno slali friend requestove upravo kužerima. Bilo bi mi baš fora kad bi ispalo da je taj potez bio rezultat intenzivnog višemjesečnog headhuntinga! Al nekako predmnijevam da je riješenje zagonetke daleko banalnije, tj. da je iza te akcije jednostavno stajao neki – kužer.)

Vjerojatno ste primjetili kako je moja teorija ne-eksploataciji kužerskog chica u mainstreamu, darežljivo govoreći, strašno šupljikava? I dobro ste primjetili: ionako zapravo nisam upregnuo moždano tkivo kako bih pisao o kužerima, nego o djevojci zvanoj Lady GaGa. A ona je učinila nešto ne odveć očekivano za pop-izvođačicu koja je kovala zanat pišući pjesme za Pussycat Dolls: nakrcala je spot za svoj debitantski hit „Just Dance“ kužerima! Ono, s predimenzioniram naočalama i sve!!

No, koliko uopće Lady GaGa ima veze s autentičnim kužerajem? Pa, osim toga što joj je blog-hauser Space Cowboy službeni tour-DJ, i ne baš puno. Zapravo, muzikom uglavnom baca na moderni američki robotsko-droljasti R&B-sleš-pop, uz pokoji nagib ka gonzo-popu Gwen Stefani. A pogledajte još onda i naslove njenih pjesama: „Dirty Beautiful Rich“. „Paparazzi“. „The Fame“. „Money Honey“. To naprosto mora biti isprazna, ultimativno pop-eksploatacija sveg najgoreg od celebrity-kulture, jelda?

E pa NE mora. I nije! Kod Lady GaGe ja ne čujem besciljno kurvanje kroz klišeje popularne kulture: ja čujem ROMANTIKU. Ne romantiku a la cvijeće, ruže i svijeće, nego romantiku u smislu… pa, evo par prikladnih definicija (hvala, Merriam-Webster): „nije činjenično utemeljeno“, „nepraktično u zamisli ili planu“, „obilježeno imaginativnim ili emotivnim nagnućem onome što je herojsko, pustolovno, daleko, tajanstveno ili idealizirano“. Hoću reći, „romantiziranje“ u smislu, kako da kažem…  mislim na ono kad u glavi gradiš cijele velebne, blistave svijetove oko nečega što ti je privlačno i blisko – ali ne baš i nadohvat ruke. Nečega što iracionalno obožavaš iako, ali i upravo zato što s tim nečim imaš jako malo izravnog dodira. Naprimjer? Pa evo, recimo, kad imaš momčića, tinejdžera, koji nema sreće u ljubavi i misli kako su žene predivna bića (hm, zašto sam se sjetio baš ovog primjera?), božice savršenstva, i pritom zatvara oči pred svim onim ružnim, čisto ljudskim manama koje se mogu naći kod bilo koje cure – jer bez takvog zatvaranja očiju ne bi bilo ni njegovog romantiziranja žena.

A što su za tog momčića žene, to su za Lady GaGa svjetla pozornice i bliceva paparazza; rječju, svijet slavnih. Ali ne po današnjoj tabloidnoj liniji „raskrinkavanja“ slavnih kao nesavršenih ljudi od krvi i mesa, nego po već pomalo starinskom doživljaju slavnih kao nestvarnih, nedodirljivih bića koje ne možeš zamisliti kako, recimo, idu na WC. Kužeri su stoga u svijetu Lady GaGe tek jedna od postaja u vječno mladoj noći u kojoj postoje samo the beautiful people.

S druge strane, ipak je i Lady GaGa je dijete ere krvoločnog tabloidnog ponižavanja slavnih, tako da nije skroz imuna na cinizam, isto kao što i u svojim odama slavi nije uvijek smrtno ozbiljna. A i koliko god tu bilo platonske romantike, činjenica jest da hedonistički ringišpil slave svakome donosi sasvim opipljivu korist, kao i nadasve ugodna – ali potpuno neromantična zadovoljstva.

No, kad se sve zbroji i oduzme, njena persona na odličnom debi-albumu „The Fame“ ponajviše mi djeluje poput one djevojčice iz malog, zabitog mjesta koja uzdiše nad glamuroznim slikama slavnih na glatkom magazinskom papiru, i mašta kako bi bilo lijepo da jednog dana i ona bude dio tog svijeta. Onakvog kakvog ga vidi na tim stranicama, u njegovom najljepšem izdanju („We are the crowd/ We’re coming out/ Got my flash on it’s true/ Need that picture of you/ It’s so magical“) – bez propalih brakova, karijera uništenih prekomjernim drogiranjem i svih ostalih ružnih stranputica života slavnih. Ta persona samo još više dolazi do izražaja kad usred „Eh, Eh (Nothing Else I Can Say)“ , u samom srcu albuma, baci u stranu svu robotsko droljastu R&B-sleš-pop šminku, i odjene djevojački nevini kompletić u apsolutno preljupkom hommageu Ace of Base.

(izvorno objavljeno u Planu B, listopad 2008. –> dva-tri mjeseca prije nego što je “Just Dance” postala hit, ako biste mi dopustili da se malo kurčim!)