Archive for Veljača 2014.

The Hold Steady – RAGS EP

Veljača 28, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/the-hold-steady-rags-ep

Oglasi

Ljuljanje barke

Veljača 27, 2014

Moj vlastiti prolog kalibrirajućem koncertu koji su u ponedjeljak u punoj Močvari (ne baš krcata ili dupke puna, ali bliže toj kategoriji negoli standardnome polupopunjenom oklijevanju) odsvirali terapeuti Wooden Shjips bio je umnogome nalik na onaj kojim sam prije nekoliko mjeseci dočekao zagrebački nastup relativno srodnih Dead Meadow, sličan onoliko koliko je slična muzika tih dvaju bendova, dakle više pristupom negoli samim specifikacijama žanrova. Isto to mi je, recimo, nedostajalo prije nekoliko godina pred nastup Moon Duo, u kojem šef Shjipsa Erik Ripley Johnson sudjeluje u blago izmijenjenoj ulozi, što možda jest razlog zbog kojeg mi se taj koncert nije posebno svidio, a ovotjedna svirka ipak jest, kao dobrodošao vanjski prilog imperativu mojega koncentriranja. Naime, cijeli sam ponedjeljak proveo u nekoj džepnoj verziji depresije, ne onoga laičkog hiperboliziranja tuge ili nezadovoljstva, nego odsutnosti motiva i planova, čistom tupilu bez kratkoročnih ciljeva. Naravno, može se reći da ovim samo svoju klasičnu lijenost podižem na plemenitaške razine, ali zaista se nisam mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, a bio sam potpuno nepokretan, toliko da sam vrlo dugo propitivao želju da uopće odem do Močvare, zbog čega naposljetku i jesam propustio predgrupu Žen. Plus me, iskreno, ne zanimaju previše, iako vjerujem prijateljima da je riječ o dobrom bendu.

Wooden Shjips su me, s druge strane, itekako zanimali, iako uopće nisam fan benda, ali mi je nekako prošvercani aktualni album ‘Back To Land’ pružio nekoliko vrlo opuštajućih horizontala. Rani opisi i klasifikacije benda od sebe su me instinktivno odbijali, u smislu da ni navedenu ploču ne bih bio ni pomislio sam skidati ili nabavljati da se nije našla u nekome od golemijih paketa prilikom internetskoga brodskog prometa od jedne luke hard-disca do druge. Ovako kroz maglu sjećanja i vizualnih pomicanja nazirem da su u ponedjeljak odsvirali barem naslovnu pjesmu, nešto više boogiejem zaslađenu ‘Ruins’ i ‘These Shadows’, koja bi se mogla priključiti nekom albumu grupe Luna, ali zapravo uopće nisam siguran, s time da ranije pjesme ionako ne mogu prepoznavati jer sam ih dosad čuo samo slučajno ili prvi put na koncertu. Sve to, zapravo, ima jako mnogo smisla, jer Wooden Shjips su mnogo manje bend orijentiran na pjesme kao pojedine vlastite identitete, nego ih repeticijom i niveliranjem koriste kako bi postigli zajedničku sveobuhvatnu atmosferu. Baš me ta ravnina, miks maženja i betoniranja, u ponedjeljak i resetirala i trgnula iz svojevrsne letargije; iskoristivši koncert kao samopomoć, nisam siguran koliko sam njegove koncertne karakteristike uopće bio sposoban primijetiti.

Jasno mi je zašto se ovaj bend neizostavno svrstava u pripadnike pa čak i predvodnike nove psihodelije, koja me u društvu droneova i loopova držala sumnjičavim sve dok poslušavši album nisam skužio da je riječ o fejk-progresivi, za čije su proklamiranje više krivi oni koji ne žele priznati da im se sviđa prilično jednostavan bend negoli bend sam koji samo svira. I svira. I svira. I opet. I dalje. Spajanje klubova Frisca ’67 s podrumima New Yorka istog razdoblja, ali preko krauta njemačkih sedamdesetih jest najlakše, čak i najtočnije, postaviti na kraj razvojnih linija od Quicksilver Messenger Service i The Doors do Spacemen 3 i Spiritualized, samo što je ono što čujem na ‘Back To Land’ ujedno i jako blizu popu, ili barem mekšem tretmanu prolaženja kroz zavjesu, nalik na Mazzy Star, Galaxie 500 ili te redovite Stereolab, kojih se prisjetim svaki put kad mi se svidi neki bend pun groovea. Uživo, Wooden Shjips su, logikom konteksta, nešto prljaviji i čvršći, ali ne i odvažniji ili skloni avanturi, nego svojom usmjerenošću i kristalno jasnom tvrdoglavom vizijom postižu efekt suprotan psihodeliji. Umjesto da otkrivaju i otvaraju vrata za nove svjetove, oni su mi upornim basiranjem i Crazy Horse-lite solažama razvezali sve čvorove i svu napetost u leđima, vrativši mi elan i fokus. Možda se baš zbog te relativne konvencionalnosti, naravno govoreći unutar žanra, i nisu svidjeli našem ratniku sjebane opskure Dawarrioru Rončeviću, ali svojim su korištenjem međusobno zamjenjivih pjesama kao kukuljica iz kojih se izlegu leptiri ili modula (je li to to?) koje svemirski brodovi  u jednom momentu odbace meni osobno omogućili fino nadlijetanje trenutačne situacije. Više nisam ni tražio.

Plavi orkestar

Veljača 26, 2014

Obje poluprigovaračke sitnice koje sam bio tek onako dopisao izrazima svojeg oduševljenja prethodnim zagrebačkim koncertom predivnih The Mothership Orchestra, održanim toplog proljeća 2011. godine u KSETu, naišle su na svoje odgovore u petak, kada se ovaj dragocjeni bend vratio na isto mjesto te odsvirao još jedan podjednako topao koncert. Skraćivanje trajanja svirke minutaži primjerenijoj bendu koji, nažalost još uvijek, iza sebe ima samo jedan album – fantastičan ‘Song For You’, prepun baš takvih pjesama za svakog pojedinog tebe – vjerojatno jest logičan potez nešto iskusnijeg benda, ali uvod kojim je pjevač Lazar Šijak najavio pjesmu ‘Wake Up Lazarus’, spominjući kako mu je prošli put dometnuto da zašto se bakće s biblijskom metaforikom, mogao bi potvrditi kako je predvodnik ovoga emotivnog pop-orkestra doista i pročitao moj prethodni izvještaj. Mislim, pa koliko je mojih kolega, iako takvima smatram samo malobrojne, u svojim antireligijskim kruzadama podjednako gorljivo poput mene? Dosta njih, kažete? Pa da, ima nekog smisla, ali, da igru ponovno preokrenem u svoju korist, koliko je njih uopće prisustvovalo prvom bendovu koncertu u Zagrebu? E tu sa sigurnošću mogu ustvrditi da sam bio jedan od ultra-rijetkih, jer je taj prekrasan koncert sve skupa bilo posjetilo tek tridesetak ljudi.

Naravno da sve to uopće nije bitno, osim što bi meni osobno bilo drago da čovjek zna koliko volim njegovu muziku, ali je donekle bilo znakovito kao protuteža barem sitnih promjena u odnosu na konkretnije okolnosti koje se uopće nisu promijenile. Ni nagore, jer je sat vremena ovoga melankoličnog zagrljaja plave i kišne akustične nujnosti s proplamsajima sunčane epske širine ponovno skrivećki pokazao kako su The Mothership Orchestra ne samo ponajbolji susjedski bend svoje generacije nego i dostojan takmac najljepšem iz repertoara Tindersticks, The Waterboys, Scotta Walkera ili The Band, s time da su smanjivanje brojnog članstva na kompaktniju petorku i izraženija uloga školske melodike grupu malo više odvukli i prema indie-popu jednih Belle And Sebastian. Ali nažalost ni nabolje, promatrano isključivo u smislu posjeta, jer je koncertu opet svjedočilo tek tridesetak ljudi, koji su se u KSETu umalo pa izgubili, tako da je Škarino i moje sitno kašnjenje i ulazak tijekom uvodne ‘Afternoon Tea, You & Me’ popratila i moja uvjerenost kako je riječ samo o zakašnjeloj tonskoj probi. Bend čije elegantne rock pjesme često odaju dojam zavaljenosti i uranjanja u fotelju, slično naslovnici njihova albuma, ionako nije prikladan za žustrije izljeve energije, ali prvih mi se nekoliko brojeva činilo kako postoji određena rezerva, kao da su se i sami članovi grupe pitali krije li se uzrok rahle publike u nekoj njihovoj pogrešci.

Osobno mislim da se ne radi ni o kakvoj pogrešci koliko o činjenici da svojom nijansiranošću, pokatkad i umiljatošću, a kojima sviraju žanrove koji se ionako percipiraju kao namijenjeni starijima, naprosto nisu podudarni mladenačkom bijesu i parolaštvu kojima neki drugi bendovi izravnije komuniciraju s publikom koja čini razliku između benda za strpljive i redovite pacijente te grupa koje rasprodaju veće prostore. Pridodamo li tome i nesretnu činjenicu kako se, barem s naše strane granice, o bendu gotovo ništa nije čulo kroz posljednje tri godine, onda možda i nije previše čudno kako su i na ovaj koncert primili samo one kojima njihova muzika doista nešto znači, a prema reakcijama okupljenih – njihanje u ritmu modernih valcera, pjevušenje ključnih stihova, srdačno pljeskanje nakon svake pjesme, moj strogi sud E ova je najbolja! izrečen i za ‘You’re Amazing’ i za ‘Then She Kissed Him’ i za ‘London Breeze’; a štaću kad svaka jest! – izgledalo je da su takvi skoro pa svi. Vjerujem da je tu zapreminu osobnih prtljaga svakako osjetio i bend na pozornici, jer se odmicanjem repertoara osjećalo otpuštanje kočnica, manifestirano kako u okrepljujućim šetnjama poznatim ulicama starih pjesama, od kojih je ponajljepše bilo vuneno predenje ‘Dare You’, tako i osvježenjem kataloga novim ljepoticama poput ‘Suddenly She Wakes’, koje bi se trebale naći na najavljenome novom albumu imena, ako sam dobro razabrao, ‘The Mothership Orchestra Is Running Its Show’. A svakom prigodom kad ih slušam, i moj.

Na braniku civilizacije

Veljača 26, 2014

Naravno da je osnovni uzročnik odugovlačenja da vam ispričam kako mi je bilo na prošlotjednom (četvrtak) koncertu svježih Barbara u Vintage Industrial Baru, a posljedično i nekih koncertnih domina koje su pale nakon te svirke, moja sve prisutnija lijenost, ali određeni je udio u koktelu svakako zauzela i moja posvemašnja razočaranost shvaćanjem kako je sve ovo što svi mi skupa ljubitelji i pratitelji scene radimo potpuno nepotrebno u široj slici, kada je još uvijek pravilo da će konkretniji iskorak ili barem pokušaj pristupa široj publici dobivati inferiorniji i bolje umreženi bendovi. Vjerojatno jest nepošteno teret ove spoznaje trpati na leđa jednog u najbolju ruku solidnog i prosječnog, a u najgoru ruku nebitnog benda kao što su Barbari, i da su svoj koncert bili ispunili samo nekom muzikom koja zapravo ne nudi ništa posebno večer na kojoj su svojim prvim samostalnim zagrebačkim nastupom (ili ih je bilo i prije?) promovirali debi ‘Monfiorenzo Underground’ ne bih zapamtio ni po zlu, kad je već jasno da ne mogu po dobru. Ali me je opširan niz dokaza kontaminiranosti mnogim hrvatskim estradnim negativnostima, i to čak i benda koji bi mogao funkcionirati kao šarena eksplozija nonšalantnosti i freak-oduška unutar srednje struje, bacao od rastuženosti do, nažalost ipak češće, iznerviranosti. Čuvši unaprijed singlove, među kojima je ‘Patološki lažljivac’ nivo iznad u kategoriji nevjerice da bi to itko pustio da ga predstavlja, od Barbara zaista nisam očekivao previše u smislu autorske kvalitete, ali činilo mi se da bi im živa svirka mogla biti jaki adut, kontekst u kojem će se kvazi-provokativnost njihova materijala prokazati kao jednostavno podilaženje mlađariji koja si voli tepati svoju nekonvencionalnost, i utoliko pogodnije pogonsko gorivo koncertnog raspašoja negdje na pola puta između alternativnijih Jinxa i urbanijih Gustafa.

Kako Gustafe već nekoliko godina naprosto nisam pratio, što uopće nema veze s njihovom muzikom koliko s mojim vlastitim preokupacijama, uloge Barbare Munjas nisam ni bio svjestan dok se Barbari nisu najavili kao novi bend bivše članice istarske institucije, čiji ostatak također popunjavaju nešto mlađi muzičari iz sličnog kruga. Barbari od Gustafa jesu preuzeli nesputanu želju za zabavljanjem publike, ali ne i vještinu da toj istoj publici omoguće i opušteno promatranje sa strane; presing kojim su svaku od pjesama inscenirali u krcanje pozornice plesnom ekstazom i kul-imidžom kojim su odavali dojam od veteranskih marketinških stručnjaka tamo negdje ’99 okupljene i odjevene škvadrice kojom će se neki proizvod približiti mladima svojim je učinkom bio ravan naguranosti tankih melodija u ritmičnije, uglavnom funk-rock obrasce u kojima svaki slog stihova najčešće nema mjesta za disanje. Osnovna pokretačka snaga ovog benda ujedno je i njegov uteg oko vrata, frontvumenica Barbara doista je energična i nepokolebljiva scenska pojava na tragu manje frapirajuće Karen O, ali, sudeći prema ‘Monfiorenzo Underground’ (koji sam nakon svirke poslušao čak tri puta, da ne ispadne da nepošteno brzam sa zaključcima, čime sam si možda i nesvjesno naknadno dodatno pokvario doživljaj koncerta) i skroz novim stvarima, autorica izraženih limita, kao i još jedna pjevačica koja potvrđuje da je krivnja Josipe Lisac zbog afektacija hrvatskih vokalistica jednaka onoj Pearl Jam kao presudnog utjecaja na niz patničkih hard-rock bendova s prijelaza tisućljeća. Ostatak benda sačinjavaju frajeri koji tim bućkurišem žanrova i zvukova sigurno plove a da se i ne oznoje, perpetuirajući dojam da je riječ o vrhunskim muzičarima i profesionalcima, ali ne i o bendu u romantičnom smislu riječi. Raspolažući s boljim pjesmama, bilo psihodeličnim klasikom ‘White Rabbit’, bilo neočekivanim neo-music hall Britpopom ‘Mansize Rooster’ grupe Supergrass, u trenu su se preobrazili u znatno bolji bend, čiji aranžmani trpe i očima neugodno scensko izvijanje svoje šefice.

Kao kvintet u kojem Barbara i svira gitaru, Barbari su prilično podnošljivi, ovisno o tome koliko strpljenja imate za nategnute pjesme kao što su ‘Odvratni’ ili ‘Oslobođenje’, čije teme zorno svjedoče kako Barbara instinktivno zna da bi trebala izbjegavati uobičajene pristupe i motive naše estradne lirike, ali su joj izlazi iz tog polja prezentirani podjednako izmrcvarenim kanalima – svaka čast, ali RHCP (koji su grozni) ili PJ Harvey (koja je sjajna) danas su već stvari opće kulture, a Lenny Kravitz je možda bio simpatičan prije 25 godina. Meni se, samo da dodam, najviše svidjela ‘Realnost’. S gitarom u rukama, Barbara se i tehnički ne može prepuštati svojem plesu koji bi valjda trebao biti ekspresivan, ali najčešće tjera na okretanje glave gotovo svakog od stotinjak prisutnih. Tada samo pjeva i svira, i svojim pjesmama ničim ne otežava, ali čim gitaru skine (tada se bendu pridružuje i šesti član, a nekoliko je pjesama bilo izvedeno i uz pomoć tročlane sekcije saksofonistica), počinje gimnastika, ruke u zraku, miks trbušnog plesa, rave partyja i pijane studentice koja brije na misticizam. Na dvije pjesme, najgoroj ‘Don Argentino’ i ‘Zmijice, Barbarima se kao gošća pridružila kantautorica Sara Renar, koju se zapravo vrlo slabo čulo (iako je zvuk inače bio odličan), ali koja je barem pridodala dozu normalnosti, sve dok i sama nije počela vitlati kosom u fingiranom bijesu i transu. Naslućeni manjak osjećaja za mjeru potvrdili su razvlačenjem svirke na više od devedeset minuta, a koliko točno ne znam jer smo nakon reprizirane ‘Mjesečine’ napustili klub – svojedobno sam čak i My Buddy Moose savjetovao da bi im u prvoj fazi karijere bilo dobro da koncert ograniče na nekih sat vremena maksimum, tako da ovaj prigovor zaista nema veze s tim koliko mi se neka muzika sviđa ili ne. Bend s jednim albumom iza sebe, a nitko u publici nekim aktivnijim participiranjem ionako nije pokazao da ga uopće poznaje, ne bi smio toliko testirati pažnju i dobru volju prisutnih.

S lijepom dozom takve dobre volje na koncert sam i bio došao, a onda su me Barbari razuvjerili u svim mojim pretpostavkama o njihovoj mogućnosti provjetravanja mainstreama domaće muzike. Moja zabluda nipošto nije njihova krivnja, kao što njihov svjetlucavi paket pun ničega nije moja.

Vatrena romansa

Veljača 18, 2014

Zgusnutost protekloga koncertnog vikenda na razmeđu punk i indie scene njemu je ususret, kao i tijekom njegove prve polovice, bilo sasvim očekivano, predvidljivo i donekle ispravno proglasiti vatrenom, sve dok negdje upravo na prijelazu subote na nedjelju nemio i neočekivan incident u klišeiziranost tog pridjeva nije umijesio i neumjesnost. O požaru koji je subotnje večeri buknuo na tavanu Medike, dok se dolje u Attacku! održavala još jedna Punk Romantika, dosad ste zasigurno čitali na mnogim mjestima i čuli i od upućenijih, a barem je mene osobno iznenadio i pohvalan manjak senzacionalizma kojim su čak i naši mainstream mediji popratili priču o gorenju u sklopu skvotersko-pankersko-alternativnoga kompleksa. Mala sreća u nesreći bila je eskalacija požara baš između nastupa dvaju bendova, što je većinu posjetitelja ionako smjestilo u dvorište s kojeg su promatrajući situaciju ispravno zaključili kako većeg razloga za paniku nema, a pravovremena reakcija organizatora i ostatka Medikinih insajdera pobrinula se i da se izbjegne mogućnost širenja otegotnih okolnosti. Izostanak ikakvih ljudskih žrtava cijelu situaciju čini opisivom u gabaritima svega dobrog što se dobro svrši, a iskreno se nadam i da je materijalna šteta što manja te da će ljudi koji su izgorjele prostore koristili što prije i što potpunije nadoknaditi svoj gubitak. Priznajem kako se potpunom Medikinom oporavku nadam prije svega iz sebičnih razloga, jer sam u njezinim prostorijama posljednjih godina vidio pregršt sjajnih koncerata, a najsebičniji je onaj Potlistinog rođendana najavljenog za prvi dan ožujka, do kojeg bi trenutačno zbog nemanja struje zatvoren klub trebao nanovo biti u sviračkom pogonu.

Uz sve svoje ozbiljne reperkusije, nesretni požar, logično, zasjenio je i održane (dva od pet, Antitodor i moćne Kurve, koje sam tako i opet! propustio, nisu stigli zasvirati, a legendarni FNC Diverzant naposljetku ipak jesu, u jednome drugom klubu, o čemu malo kasnije) nastupe, one melodyčara Dosta, koje sam ovlaš provjerio tijekom klasične pivo-poruke-jaketa-WC dekoncentracije neposredno nakon ulaska u Attack! – iskusni Lale ih je usporedio s Propagandhi, što je svakako točniji korelat nego da se nečega domišlja moja nemuštost – te pankčine Socijalne službe. Otkako sam ih prvi put uživo slušao prije nekoliko godina, i to mislim u Splitu, ovaj je bend svoju moć uspio još i podebljati i nabildati, bez pogreške se pozicionirajući na onu parcelu punka koja je, prvenstveno zbog manjka elemenata shakea i rolla, mojim ušima ipak previše žestoka. Za razliku od kućnog izbjegavanja, njihovo buldožersko ravnanje svih nepravdi pred sobom uživo, doduše, ipak mogu ne samo proučiti s razumijevanjem nego i doživjeti s uživljenjem, jer se himničnost refrena i zaraznost izdeklamiranih fraza (efektnih sadržajem, ne toliko formom) preko raspjevanosti odanih obožavatelja lako širi i ostatkom prostorije, sve do nas povučenih u zadnje redove. Dodatnu prepreku između mene i navedenih bendova, a što nikako nije njihova krivnja ili problem, podiglo je moje nestrpljivo iščekivanje najdražih Diverzanata, koji me uvijek spriječe preostale bendove s programa predanije slušati, što se pomnožilo vrlo osjetnim periodom proteklim od njihova posljednjeg nastupa. Međutim, nije bilo suđeno, jer Bero nije stigao ni zavidati svoje činele, kad je program zbog požara i radi sigurnosti morao biti prekinut.

Da je kojom nesrećom buktinja opasnije zaprijetila, nikom živom ne bi palo na pamet voditi emotivnu statistiku, no ovako se na dobrom dijelu gostiju mogla osjetiti i barem jedna nijansa razočaranosti usmjerena isključivo otkazivanju svirke benda o kojem sam pisao toliko puta, opet daleko od broja puta koliko sam živio uz njihove pjesme. Uvijek osjećam potrebu naglasiti da članove benda jako dobro poznajem, pri čemu mi je basist Goc jedan od najboljih i najčvršćih prijatelja s velikim P, jer ne bih htio da ispadne kako će moju slabost na FNCD netko poslije protumačiti kao podilaženje prijateljima. Naravno da emotivne veze postoje, no ove o kojima pričamo nešto su važnije i deblje od toga da se ne bih usudio reći Gocu da mu je bend svirao i bio zakurac, u slučaju da se takvo što dogodi. Stvar je samo u tome da su neke druge emotivne veze, one ostvarene s bendovim najjačim pjesmama, od kojih je barem polovica tridesetopjesmovnoga kataloga neupitni kanon hrvatskoga melodičnog punka, ono što mene, a na svakom koncertu primijetim i mnoštvo osjećajnih istomišljenika, priječi ijednu svirku benda doživjeti drukčije od proslave svih neuklopljenih adolescencija i još uvijek nepotpunih odraslosti. FNCD su bend koji je posljednjih godina smisao svake kritike nadišao susretljivim prihvaćenjem svih njezinih komponenata, jer svoju šlampavu tehničku izvedbu, višegodišnju autorsku neaktivnost ili međusobnu ponovljivost koncerata nikada nisu ni pokušali negirati, prigrlivši ih kao nužnu nuspojavu punka koji je četvorku koja bend čini realizirao prije svega kao ljude, ne kao muzičare ili članove benda. Neka napreduju Debeli i Overflow, neka dolaze novi, glasniji, brži, bjesniji i originalniji klinci, Diverzanti će svakih pola godine ‘Bibom’ slomiti i vidati srce svakoga prisutnog. Zato je otkazivanje njihova nastupa naprosto moralo izazvati određenu gorčinu kod velikog broja ljudi.

Ali, jednako koliko su na njihovu svirku bili nabrijani obožavatelji i prijatelji, toliko je, na čelu s community managerom gitaristom Žacom, bio nabrijan i bend sam, kojemu se nakon povlačenja na piće smirenja u stari Spunk igrom slučaja otvorila neočekivana prilika. Ako sam sve dobro pohvatao – a ako nisam budite me slobodni ispraviti – te je večeri u Spunku bila održavana neka poluprivatna rođendanska zabava, u sklopu koje su svirali Mašinko (možda i najlegitimniji nasljednici FNCD), tako da je nužna oprema bila na stejdžu, a ponešto prijemčivog ljudstva u kafiću. Na brzinu donesena odluka rezervnog giga kao ispušnog ventila raširila se Twitterima i mobitelima, a u maniru razmaženog jetsetera iz taksija sam nazvao Goca po obećanje da neće početi svirati dok se ne pojavimo na licu mjesta. Moje otvaranje Spunkovih vrata tako je popratilo Teovo proklamiranje Želim nestati s tišinom i vrlo je brzo postalo jasno da su ove subote Diverzanti naprosto morali svirati, inače bi bili pukli. Prošlog tjedna primijećen odličan razglas u Spunku bendu u jednu ruku nije radio usluge, jer se gore spomenuta šlampavost čula bolje, ali još su se bolje čule sve te unutarnje detonacije na minskom polju klasika kao što su dvaput odsvirani ‘Stari panxi’ ili ‘NDS’. Ubacivši se nenadano u tuđu večer, Diverzanti su se već nakon treće pjesme poželjeli povući, kako ne bi pretjerali zloupotrebljavajući ukazano gostoprimstvo, ali tridesetak fanatika nije ih puštalo još nekih petnaestak minuta, u koje su ubacili i potpuno novu pjesmu ‘Budi moja’ (pokušaj medleyja s ‘Pobunom’ Debelih nije uspio do kraja), sa stihovima do danas filtriranima kroz urbanije motive među kojima mi se posebno svidio onaj o njezinom imenu napisanom plavim sprejem. Da je bio odsviran u cijelosti za Attack! pripremljene set liste, ovo bi garant bio koncert godine, ovako će ispasti negdje deveti ili trinaesti. Nije loše: Blizu sunca – Biba – Stari panxi – NDS – Kažeš da bi htjela – Put za bolje vrijeme – Budi moja – Stari panxi

Kronološko hopa-cupanje nastavljam nedjeljnim koncertom izvrsnih portlandskih Autistic Youth i Austrijanaca Catholic Guilt, koji je iz jasnih razloga morao biti prebačen iz Attacka! u susretljivu Močvaru, u kojoj se okupilo sedamdesetak ljudi, vjerujem osjetnim dijelom zbog odličnog dojma koji su američki panksi ostavili na svojemu zagrebačkom koncertu ujesen 2011. godine. Priznajem kako nisam imao pojma (jebiga, tek sam poznanik te scene) da je bend lani izbacio novi album ‘Nonage’, s kojeg mi je u nedjelju najupečatljivije zvučala ‘Stones’, i koji je zauzeo većinu odrješitog i krasnoga tridesetominutnog nastupa, podcrtanog razularenim bisem prošejkanih instrumentalnih uloga. Kad uhvatim vremena za provjeru, znat ću koliko je i je li zapravo ‘Nonage’ zvuk benda na klackalici garažnog NW-punka osamdesetih i gotovo power-pop melodija (doduše, dobrano našmrkanih brzinom) pomakao prema toplijoj ekstatičnosti, ali na koncertu mi se činilo kako su ponešto smanjili, odnosno suspregnuli, svoj nekadašnji melankolični bijes, odnosno onaj neuhvatljiv sastojak svoje privlačnosti kojim su me kupili albumima ‘Idle Minds’ i ‘Landmine Beach’. Srećom po mene, taj sastojak bio je pozivnica, ne isključiv uvjet, tako da mi je bend svojom odlučnom svirkom ponovno pružio kratak ali sladak period čistog zadovoljstva, pri čemu trebam dodati i kako je ipak riječ tek o sićušnim pomicanjima, jer su Autistic Youth i dalje jedan od najboljih aktualnih američkih punk-rock bendova, barem za nas koji nismo pankeri. Kroz petnaestak minuta izmjena HC-eskapada i classic-rock solaža nisam uspio skužiti koliko su Catholic Guilt podatni takvom profilu slušatelja, jer me nisu stigli ni odbiti ni pridobiti.

Dva dana prije – još malo skakutanja! – Spunkov prostor do proslavio je povratak Žura u svoje prirodno stanište nakon prošlomjesečne ekskurzije u Klub., nadograđen svirkom friškoga zagrebačkog indie-kvarteta The Belle Infidels. Otkako sam ih upoznao kao prvi bend koji sam uživo slušao tekuće godine do danas su promijenili bubnjara i, vjerujem zahvaljujući tehničkim uvjetima prostora, zagubili akustare, tako da su blagi prizvuk urbane folk-melankolije ovom prigodom u potpunosti zamijenili ponešto sirovijim pristupom. Koji im, drago mi je primijetiti, skroz dobro stoji, pa se kroz utjecaje The National (pjesma ‘All The Wine Is Gone’ bi svoj prokušani lirički ekspoze mogla nadići tek saznanjem kako govori o nestanku apsolutno svega vina na svijetu) probijao i klupski roots-rock na tragu, recimo, ranih Lone Justice (da, uspoređujem isključivo zbog ženskog vokala, šovinist sam). Pletenje odličnoga gitarista (siguran sam da je tip bio metalac sa solfeđa prije nego što je otkrio ljubav u muzici) bilo je izbačeno u prvi plan pa je vokal pjevačice zvučao primjerenije ovakvom tipu benda, ne onoliko školovano/estradno koliko mi se činilo početkom godine u Attacku!. No da cura zna i ozbiljno zarežati pokazalo se kada su standardnim publikinim upadicama Sviraj Motörhead! odgovorili uvodom ‘Ace Of Spades’, iako su završne dvije obrade točnije ocrtale koordinate grupe. ‘Blue Light’ nas je podsjetila kako su Bloc Party nekada davno bili donekle smislen bend, a mene osobno i na to da su članovi benda toliko mlađi od mene da im nebitan bend tipa Bloc Party može biti važno formativno čvorište, ali sam ostao zapanjen kako je gitarist sve dionice nešto žešće otprašene ‘This Charming Man’ izveo bez ikakvog zapinjanja ili pogreške. Barem ne čujne laiku poput mene.

Keep The Fire Burning vol. 28

Veljača 17, 2014

http://www.youtube.com/watch?v=jwfadD31UH8

http://www.youtube.com/watch?v=kIsyQ2qCDQ8

…we should just take our chances while we’ve got nothing to lose…

One su te

Veljača 12, 2014

Uživajući u subotnjem koncertu Punčki u slatkom bukom i brojnim oduševljenima ispunjenome malom pogonu Tvornice, i to čak i unatoč uočavanju pokojih sitnica zbog kojih mi se činilo kako sam bendu čuo i još boljih koncerata, ponovno sam se prisjetio određenog raskoraka u doživljaju između nas pacijenata koji obećavajuće bendove pratimo još od svirki za petnaestak ljudi u neuglednim prostorima i normalnih ljubitelja dobre i zabavne muzike koji se za bend zainteresiraju tek kad taj bend već doista nešto i ostvari. Ne mislim time tvrditi kako je ijedna od tih recepcija iole točnija, možda čak ni izvornija ili perceptivnija, koliko dodatno osvjetljuje uzroke pojedinačnih reakcija na potpuno isti podražaj uvjerljivog i tople pažnje vrijednog alter-popa ovoga sve kompaktnijeg i kompleksnijeg benda. Naime, slušajući ih posljednjih godina relativno redovito na svim nerijetkim svirkama koje su održavale po Zagrebu, siguran i stabilan rast statusa Punčki pratio sam s ponešto ponosa kakav često osjećamo kada pripadnice i pripadnici naše scene otvore ili barem zakucaju na vrata mainstreama, te sam ovaj koncert doživio kao vrhunac tog procesa, ali i, s muzičke i izvođačke strane, iskusnu potvrdu i rezime dosad postignutog. Većina okupljenih oko mene (a potpuno sam siguran da većinu smijem takvom procijeniti, jer se dosad na svim koncertima benda koje sam vidio sveukupno nije okupilo ni blizu brojci od tristotinjak ljudi koja je za vikend rasprodala Tvornicu), međutim, Punčke je uživo slušala prvi prvcati put, primijetivši češće pojavljivanje simpatičnih cura ne samo u specijaliziranim medijima. Njima je ovaj koncert morao biti otkriće.

Stoga nema nikakvog smisla cijepati dlake i eventualno ustvrditi da je, iako odličan, ovaj koncert ipak ostao za koračić iza proljetnoga u istom prostoru 2012. godine, kada su upravo razlozi zbog kojih osobno pamtim tu svirku pred četrdesetak ljudi – shvaćanje kako se ne radi samo o obećavajućem i ugodnom bendiću nego o punokrvnom bendu koji zaista razara i rastvara – ovom prigodom bili uvećani za nekih šest-sedam puta, uvećanjem broja nazočnih. Prvi put suočena s Lucijinom lavinom neobuzdane, gotovo egzorcirajuće energije, publika ju je frontvumenici uzvratila u još obimnijoj količini, s pravom ostajući zapanjena načinom na koji je donekle široku pozornicu svela na kutijicu o čije se zidove svojom gitarom odbijala ne gubeći kontrolu nad pjesmama, oslonjena na prirodom napetu a izvedbom opuštenu i uigranu ritam-sekciju basistice Anje i bubnjarke Ruby. Istina, u prvom se dijelu nastupa dalo primijetiti kako Lucijinim scenskim skokovima i pohvalnim ekscesima nedostaje dosadašnje iskonske tečnosti i utjelovljenja instinkta, kao da je tremu prvoga ovoliko velikog nastupa, a koju je nekoliko puta spomenula, pokušala ukrotiti svjesnim pojačavanjem svojih izvođačkih aduta ili podsvjesnim prihvaćanjem svega što se o njoj pisalo, a na što je teško ostati imun. Međutim, laganim odmicanjem programa i shvaćanjem kako će se omasovljenje ljudi u parteru na dojmljivost žestokih pjesmica o unutarnjim previranjima odraziti isključivo pozitivno, te su se trema i lagana usiljenost počele povlačiti negdje na prijelazu iz hita ‘Petra Pan’ u stariji kultić ‘Teško dišem’, da bi do ubojite ‘Iz dana u dan’ potpuno nestale.

Kao i na svojim studijskim radovima, naravno ponajviše na prošlogodišnjemu nahvaljenom albumu ‘Sunčano s povremenom naoblakom’, Punčke uživo niz kanonskih alter, noise i post-punk utjecaja kanaliziraju u komunikativan indie-pop, u čijem se temeljcu, kako smo imali prilike doznati iz prošlotjedne poplave intervjua (čini se da su izborom ozbiljnoga menadžersko-organizacijskog tima Punčke potpuno pogodile, naišavši na logistiku koja može ispratiti njihove kvalitete i ambicije), nalazi i nešto starija classic-rock hipijana. Provukavši sve te ovjerene žanrovske upute kroz filtre vlastitih proživljenosti i inspiracije, Punčke u svojim pjesmama izlaze sa zvukom koji, logično, jest poznat, ali je svejedno svjež, koji dojam da se čuje prvi put ostavlja baš zato što ga cure sviraju prvi put, odnosno, zato što se njime najbolje izražavaju. U subotu su Punčke, iako sigurnije i čvršće, istodobno zvučale bliže svojim nešto ranijim radovima, ‘Robotu koji hekla’ i krasnom EP-ju ‘Mehanizmi obrane’, negoli aktualnom albumu koji su izvele u cijelosti, ponajprije zato što nabrijanost žive svirke ipak više odgovara neposrednim krikovima i instinktivnoj sirovosti nego razrađenijim aranžmanima. Pedesetak odsviranih minuta pokazale su, ponajviše pjesmama koje su u repertoaru grupe već godinama, poput ‘Ja sam ta’ i ‘141’, kako cure vrlo predano i ujednačeno slijede svoju viziju pomalo pomaknutog, nervoznog popa, ali i koliko su napredovale kao bend, u smislu hvatanja svojih nekad davno malo bježećih zamisli.

Spomenuta ujednačenost zvuka uglavnom je komponenta koju najsrdačnije pozdravljam, što je u neku ruku i ovdje slučaj, ali je, ironično, i jedan od dva razloga zašto osobno album ‘Sunčano s povremenom naoblakom’ smatram senzacionalnim samo pojavom, ne i kvalitetom. Ako se, i prema mojem mišljenju, vrlo dobroj ploči uopće mora što prigovoriti, onda je to povremena međusobna zamjenjivost pjesama, pogotovo ovih iz takozvanoga drugog reda, iza udarnih pjesama kao što su ‘Srce’ ili divna ‘Jesen u New Yorku’, koja se na albumu nažalost nije našla. Drugi razlog donekle prati navedeno, a to je čest odabir gotovo hourinskih a/a rimovanja u tekstovima koji ne uspijevaju uvijek dostojno uobličiti muzikom natuknute osjećaje, frustracije i egzaltacije, pri čemu trebam iskreno priznati kako kao dobrodržeći 30-something frajer osobno zaista nisam ciljna publika identifikacije stihova mladih studentica punih života u svim njegovim oblicima. Uživo, međutim, oba problema riješena su pukom adekvatnošću koncertnoga konteksta, jer sitni iskoraci lijevo i desno pokazuju koliko je bendova nominalno glavna linija moćna i privlačna, pa se i vrlo rana stvar ‘Bez potrebe’ s puno potrebe i bez ikakvoga kašljucanja nadovezala na izvedeni set, još uvijek crpljen iz polazišnoga bazena od nekih dvadesetak pjesama među kojima doista ima odličnih i malo manje odličnih varijanti istog rukopisa, ali koje uopće ne ostavljaju sumnje kako će Punčke u budućnosti napraviti i još bolje i bogatije.

Problem tekstova ispostavio se i još manjim, zapravo pa i nepostojećim, jer ono što kod mojega kućnog slušanja može izazvati dobronamjeran smiješak koji simpatičnu naivnost podupire, ali više ipak ne može prihvatiti kao svoju, uživo se promeće u masivne potpornje ultraefektnim manifestnim one-linerima oko čijih je zborskih izvikavanja bilo izgrađeno cijelo subotnje iskustvo konačnog predstavljanja još jednog benda koji smo gurali od samih početaka široj publici, podudarno nedavnom trijumfu Lovely Quinces na istome mjestu. Naravno, o točnosti razoružavajućih tvrdnji kao što su Biti sretan to je najbolje, iz ‘Petre Pan’, ili Mi ne radimo što svi drugi rade, iz ovaj put akustičnom gitarom izvedenog ‘Doručka’, zaista se može raspravljati, ali u ponešto drukčijim okolnostima od pobjedničkoga koncerta benda koji se svim svojim ushitom, prkosom i nadanjem sjajno osjeća u pjesmama kojima je nadmašio svoje strahove i bjesove. U ovoj prekrasnoj atmosferi, s time sam se morao ne samo složiti, nego to i vrlo glasno i strasno podcrtati. Set lista: Počet ću iznova – Ja sam ta – Jesen u New Yorku – Petra Pan – Teško dišem – Srce – Iz dana u dan – Ritam kaosa – 141 – Loše vijesti – Promjena – Prije spavanja – Doručak – Bez potrebe

Dan prije, u petak, u Spunku (stari) sam svjedočio potpuno drukčijem tipu koncerta potpuno drukčijeg tipa benda, osim što je također riječ o dobroj muzici načelno neprimjećivanoj od glavne struje. Kod Kipera, o kojem je riječ, usto nema ni najmanje šanse da mu se status znatnije promijeni, ali mislim kako petorka višedesetljetnih punk-rock veterana o tome uopće ne razmišlja, što međutim ne povlači i automatski deficit ambicije. Svojevrsno zatišje benda nakon aktivnijeg izlaska na scenu vjerojatno dijelom jest uzrokovano bukom koju je gitarist i prika Zdravko podignuo svojim drugim bendom Go No Go, čija bi prisutnost mogla skrenuti nešto pažnje i na Kiper, bend koji nezavisnu prošlost na sličan način kanalizira u pjevne, često i himnične rock pjesme. Sav repertoar benda bio je povučen s aktualnog albuma ‘Spori i živi’ te EP-ja ‘Opet sam jak’, dakle izdanja na kojima je početne vokale drugog gitarista Jage zamijenio sad više i ne toliko novi pjevač Misch. O specifičnostima njegove vokalne izvedbe bio sam već dosta pisao, a svoje je čujne manjkavosti već itekako nadoknadio dosta opuštenim i unesenim nastupom, kakav je zapravo i odlika cijele grupe. Čak i pokoja lošija pjesma – tekstovi koji rasponom tema i na dobar i na loš način odaju da su članovi benda bili pankeri i devesprve, ispunjavanje aranžerskih dugova formativnim danima nauštrb izravnijoj melodičnosti – takvim je kompanjonskim druženjem uzdignuta na razinu kompetentne članice programa, u kojem su se posebno istaknule one najbolje i najzabavnije, kao što su odlična ‘Slušam kako dišeš’, ‘UFO’ ili ‘Tako mlad’. Ulogu predgrupe odradili su mladići Brain Production, čije su mi četiri odlično odsvirane ’90s alter-rock pjesme bile dovoljne za zaključiti kako još uvijek nisu načisto koji si identitet žele prisvojiti i dok nisam doznao kako su bili obradili Atomsko sklonište, što je potvrdilo Kanyeovu opasku kako bi tmurni Moose Botić bend vjerojatno o(t)pisao kao nešto za Ri Rock. Onda smo doznali da su momci s Krka i u CV-u broje neku pobjedu na tome festivalu. Kiperova set lista: 100% siguran – Slušam kako dišeš – Ostajem do kraja – Zadnji u redu – Recesija – Nikada – Savršeno – UFO – Opet sam jak – Tako mlad – BIS: Običan dan

Gorilini naj albumi 2013: #5-#1

Veljača 6, 2014

05-off_with_their_heads

5. Off with Their Heads – Home
[650 bodova / 2 glasa]
Život je sranje a onda umreš. To bi ukratko bila filozofija kojom se vodi Ryan Young. Nitko nije sposoban učiniti depresiju toliko privlačnom, čak ni najveća plačipička indie scene Matt Berninger. Dapače kada bi trebao raditi usporedbe Off With their Heads zvuče kao National koji su vino zamijenili lošom pivom, a nježne melodije glasnim distorzivnim gitarama. Novi album nastavlja točno tamo di je “In Desolation” stao. Produkcija je sve kvalitetnija, tekstovi su sve mračniji, a pjesme sve bolje. Vjerujem da će dijelu purista smetati što bend više ne zvuči kao da su snimanje odradili u podrumu pored kojeg prolazi podzemna željeznica a još su se drznuli naučiti svirati vise od četiri akorda (jedna pjesme čak sadrži i solo na gitari). Na trenutke fale neurotične pjesme s ranijih albuma, ali u globalu gledano ovo je njihov najbolji album, te prvi put djeluje kao cjelina, a ne skupina nasumičnih pjesama. Tematika koja se proteže kroz cijeli album je pronalazak i svrha doma, a nju obrađuju tako da čovjek jednostavno poželi postati beskućnik. (MM)

04-volcano_choir

4. Volcano Choir – Repave
[690 bodova / 3 glasa]
Percepcija da se radi o projektu a ne o autonomnom bendu ipak je presudila i ovom albumu. Malokad je album nekog projekta prošao bolje od albuma popularnog matičnog benda neke od privremeno okupljenih faca. No više je nego jasno da je “Repave” puno konkretnije izdanje od prvijenca “Unmapne” i da među opsesivnim fanovima Bon Ivera postoje i oni koji Volcano Choir nakon drugog albuma više ne mogu smatrati samo usputnom stanicom na kojoj Justin Vernon pije pivo s dragim drugovima u kobili sa studiom i instrumentima, odnosno siguran sam da postoje i oni kojima je to izdanje priraslo srcu više nego posljednji album od Bon Ivera. I “Bon Iver Bon Iver” i “Repave” spajaju svu silu dijelova koji na kraju uspijevaju zvučati kao orkestrirani kolaži, ali ovaj drugi ipak zvuči puno izravnije i prirodnije. Ne može se baš reći da se bend uspio približiti pop formi i da je Justin odustao od kodiranja svojih pjesama, ali emocije su ovdje opipljivije i stvarnije. Album koji nam istovremeno poručuje da su prekidi ljubavnih veza teški, ali i da su pomalo precijenjeni. Pjesme za one koji iz propalih veza izlaze uzdignute glave. Što ne znači da na albumu izostaju ljubavne jadi i njihove nezacijeljene rane. Štoviše, emocionalna slika je puno kompleksnija. “Repave” slavi ranjivost, ali joj ne dopušta da nadvlada. Bez obzira na iskreno cmoljenje Bukowskog. Album za rastanke,  ali i za početke nekih novih priča. Ne baš zimski, a još manje ljetni. Uvijek negdje između. (DS)

03-haim

3. HAIM – Days Are Gone
[729 bodova / 6 glasova]
Teško da bi se album “Days are Gone” djevojaka iz Haima mogao nazvati glazbom za sredovječne tete koje do nove muzike dolaze tako da puste Last.fm, koji im onda na temelju postojeće glazbene biblioteke odabere što će sljedeće slušati, ali eto – u mojem je slučaju upravo tako ispalo. Haim su mi se nakačile kao sezonska viroza, samo što su mi se u ušima zadržale bitno dulje od takvih virusa. Nije to zapravo ni tako jako čudno jer ove cure – iako uz njihove pjesme na koncertima i tulumima đipa mlađa generacija – imaju taj ‘hook’ za koji će se uhvatiti i oni koji, kao ja, češće nego što je to uputno novu glazbu zavole po načelu ‘ovo me podsjeća na nešto što sam slušala i snimala na kazete osamdeset osme s Radija Gornja Vukojebina’.

Da stvar bude čudnija, ono što kod sestara iz grupe Haim čujem kao utjecaj davnih dana, u doba vlastite mladosti nisam baš pretjerano slušala. Svi živi po kritikama spominju Stevie Nicks (koju sam slušala, ono, nikad-pa-ni –onda), a meni je, recimo, u nekoliko navrata (npr. uz pjesmu “The Wire”) na pamet pao Phil Collins, a na trenutke (“Forever”) i Peter Gabriel. Prvi mi je u mladosti bio ljigav i dosadan, drugi pretenciozan i – pogodili ste – također dosadan, ali njihovi mi odjeci kod ovih mladojki zvuče skroz cool. Sad, jesam li se promijenila ja ili su Haim to sve nekako drugačije i bolje sklopile, ne znam jer bih za provjeru trebala ponovno poslušati Phila Collinsa i Petera Gabriela, a kome se to, dovraga da, kada mogu slušati Haim.

Osim toga, to što u recki o albumu grupe Haim burgijam o utjecajima iz prošlosti koje čujem u njihovoj glazbi – ne znači da u tim pjesmama nema baš ničeg drugog. To samo znači da ja baš nisam neka glazbena kritičarka pa mi od uobičajene terminologije pisanja o muzici, bez prizivanja onoga na što me podsjeća, na pamet padaju samo blesave fraze kao što su ‘pjevne harmonije’, ‘plesni ritmovi’ i ‘razigrana atmosfera sunčane Kalifornije’. Sve te fraze sasvim dobro stoje ovome albumu jer si točno mogu zamisliti kako odjekuje iz razdrkanog kabrioleta koji po obalnoj cesti broj 1 od San Francisca do Los Angelesa vozi nekoliko dugokosih dvadesetogodišnjakinja u trapericama, gornjem dijelu bikinija i kožnim jaknama, ali ako pokušam zabrazditi šire i dublje od toga, završit ću na prepričavanju njihovih spotova, što se nikom živom ne bi dalo čitati. (ZP)

02-the_marshmallow_notebooks

2. The Marshmallow Notebooks – The Marshmallow Notebooks
[843 boda / 4 glasa]
Teško je pisati o prijateljima čak i kada imaš što reći o njima.

Matiju znam dugo i dobro, nismo nešto previše bliski, ali smo si dobri. Ako je deset najbolji, životni prijatelj, a jedan onaj lik kojeg viđaš po koncertima i redovito se pozdravite, ali mu ne znaš ime, onda smo Matija i na nekih šest ili možda čak sedam. Ne čujemo se redovito, ali kada se vidimo grlimo se, ljubimo i pijemo. Kada se vidimo najbolji smo si.

Sve što sam imao reći o ovom albumu rekao sam, i Matiji, a bome i urbi et orbi. Rekao, napisao, a dosta sam toga i otpjevao, kvareći zabavu ljudima u prvom redu na Matijinim koncetima, a lako moguće i njemu uništavajući koncentraciju jer sam, izvjesno je, povremeno bio toliko glasan da me čuo bolje nego sebe samoga, a to nije nešto što bih ikome poželio. Nije mi se nikada požalio da mu smetam kada urlam ispred pozornice, a ne znam je li to samo zato što je Matija pristojan mladić ili smo ipak malo bolji prijatelji nego što sam vjerovao. Možda ipak sedam.

Teško je pisati o prijateljima jer za prijatelje imate dvostruke kriterije. Da, da, možete se truditi biti objektivni i nepristrani, ali ipak malo više želite da vaš prijatelj napravi nešto dobro, da napiše pjesmu koja će promijeniti svijet (ne čitav svijet, već nečiji intimni svijet, to je jasno – milijune intimnih svjetova po mogućnosti!), nego što to želite nekom potpunom anonimcu koji zabarakadiran u kolibu okruženu snijegom američke divljine oštri noževe, glanca puške, dere jelene, potpaljuje vatricu u kaminu i sklada tihe pjesme, tihe pjesme o samoći.

No jednom kada vašem prijatelju pođe za rukom učiniti nešto važno i veliko, vi znate da je to važno i veliko. Znate bolje nego kada takvo što učini potpuni anonimac. Nije važno zašto znate, jednostavno znate. Matija je s ovim albumom učinio nešto jako važno i nešto što će, nadam se, držim fige, kucam u drvo i radim voodoo lutkice postati jako veliko, ogromno, veće od njega i svih nas skupa.

Glupo se osjećam kada kao jedini prigovor albumu ističem da je “The Last Tourist in Town” trebala biti poletni hitić kakav smo navikli slušati na koncertima ranijih inkarnacija Marshmallowsa (ma kako se one u tom trenutku zvale), a ne melankolična posveta ljetu koja je svoju čarobnu melodiju toliko usporila da se, u ovoj studijskoj verziji, kroz nju čuje samo jesenji vjetrić, a meni se baš svidjelo to što bi, u onim ranijim izvedbama, kroz nju povremeno puhnuo i dašak ljetnog maestrala. Je, istina je, on bi se samo pojavio i odmah bi nestao (ili da kažem izvjetrio), ali to je priroda ljetnih vjetrova. Ne možete od njih baš očekivati neku silnu postojanost.

Žao mi je te pjesme jer Matija dobro zna da nema ničega ljepšeg od spoja, uvjetno rečeno, vesele glazbe i, uvjetno rečeno, tugaljivog teksta. Pa na tim su počelima nastale bezbrojne prekrasne pjesme koje su definirale moj svijet jednako kao što su definirale i njegov.

Glupo se osjećam kada mu to prigovaram zato što pjesma zapravo nije izgubila na snazi, samo je promijenila kožu. Osim toga, ova nova verzija je već postala dio moga svemira, naučio sam je voljeti i što ću, počela je definirati moj svijet.

Kada kažem da mi je to jedini prigovor albumu, to što, pazite sad, jedna pjesma nije snimljena u aranžmanu u kojem sam je naviknuo slušati, to može značiti samo dvije stvari. Ili da sam užasno razmažen kada je glazba u pitanju ili da je riječ o besprijekornom albumu. Ili oboje. U ovom slučaju vjerojatno oboje.

Lako mi je biti razmažen kada je sve po mom guštu. Lako mi je zanovijetati kada nemam pravog razloga, lako je tražiti manu nečemu što mane zapravo nema. Takvi smo mi homo sapiensi, ako nema nikoga drugoga tko će nam pokvariti zabavu rado ćemo to učiniti sami.

Da ne kvarim zabavu onima koji ovo čitaju, a uzevši u obzir to da sam već odavno premašio broj znakova koji bi ovaj tekst čini crticom još ću samo reći da mi je ovo bez ikakvog pretjerivanja album godine. Da, i u domaćoj i stranoj konkurenciji. Tu ne pravim razliku, glazba je glazba, svejedno je li nastala u Engleskoj, Americi, Tunguziji ili Krapini.

Ozbiljno, album godine. I to u godini u kojoj su nove i jako dobre albume objavili Bill Callahan, Superchunk, Saturday Looks Good to Me i Gibonni.

Nema šta, Matija je pomeo konkurenciju. I to zbilja nema veze s tim što mi je prijatelj. Baš nikakve veze. (AŠ)

01-vampire_weekend

1. Vampire Weekend – Modern Vampires of the City
[936 bodova / 5 glasova]
Neki dan sam razmišljao kad je točno planula ova ljubav – prosinac 2009. godine, dan-dva prije nove godine, kad me “Run” sravnila poput uragana. Neki će reći da sam kasnio, ali meni je taj prijelaz u 2010. bio baš pravi trenutak. Debi mi je bio onako, ok, par dobrih pjesama, ali tek “Contra” mi je zvučala baš cijela na pravome mjestu. Ništa od svega toga, ali doslovno ništa, pa čak ni perjanice “Run” i “I Think UR a Contra”, nisu me mogle pripremiti za “Modern Vampires of the City”. Kao da nikad prije nisam znao što znači kad te neki album rasturi, raznese, toliko oduševi da i dan-danas kružim preko njegovih 12 svjetskih čuda i povremeno mijenjam omiljenu, najbolju, onu najspektakularniju među dijamantnima.

Prvi me susret, negdje s proljeća, uznemirio, jer “Step” je nastavljala otprilike tamo gdje je stala “Contra”, ali na sasvim drugoj razni svijesti. Na prvo slušanje i dan-danas tako je bezobrazno drukčija, shizofrenična, neurotična kao ludi dan na poslu, a opet tako smirujuća, tekstom zbunjujuća, banalna, a ipak smislena, puna, ispunjena. Danas kužim, kužeri, kako i zašto “Every time I see you in the world, you always step to my girl” ima savršenog smisla. Skupa s njom stigao joj je komplement “Diane Young” koja je za mene još uvijek i zauvijek će ostati dying young, stvarno mi tako ima više smisla, usprkos spominjanju zagorjelog Saaba i Kennedyja (ili možda upravo zato?).

“Young Lion” i “Hannah Hunt” udarile su me u paru jedne mrkle noći, iako su razdvojene drugim ubojicama, ali shuffle ih je smjestio skupa, kao da mi je davao do znanja njima dvjema laganima, rasplinutima da je vrijeme za spavanje, uskrativši mi isto, jer ih nisam uspijevao satima izbaciti iz glave. “Hudson” zaokružuje neviđenu melankoliju završetaka pričom o jednom istraživaču novih teritorija, poneki među kojima danas nose ime po njemu – pitam se hoće li se muzika jednoga dana zvati po Vampire Weekend. Začetak te goleme tuge je na samom početku u “Obvious Bicycle”, najboljoj pjesmi bez refrena koju sam čuo još tamo od… zapravo ikad. Poput masne mrlje na pješačkom prijelazu, vjetra na mladom zelenom lišću stabla ispred mog prozora, biciklista na pločnicima, ona dolazi i odlazi nenadano, obara s nogu kad najmanje očekuješ.

Negdje jesenas, mislim da je bio listopad, “Unbelievers” i “Finger Back” zasjale su na tronu. Bila je to spona prema prošlosti ovog benda, svojevrsni naklon usmjeren prema prva dva albuma, a pogotovo debiju, što mi je poslužilo da još jednom učvrstim svoj stav s početka ove note. “Everlasting Arms” udarila me na ljeto, taj izgubljeni djelić “Gracelanda” Paula Simona koji nazivom i melodijom zvuči kao škakljanje bebe, ali tekstom ne može biti dalje od toga, na teškim religijskim razmatranjima, koliko već teška ista mogu biti u jednoj… pop pjesmi.

Njena vjerska prethodnica “Ya Hey” me je držala za jaja možda i najdulje, ali doslovno – pjesma je to od koje strepim, plaše me sve mogućnosti kamo bi me mogla odvesti. Točno kad pomislim, to je to, raspada se, ona se nekako čudesno pronađe, usmjeri svojih stotinu smjerova prema istom žarištu i tjera me na zaključak da izgleda stvarno nije lako biti Ezra, Rostam i kompanija kad im i zvuk tuge zvuči ovako veličanstveno. I to me isto plaši, tješim se da je to u meni, ali mala je vjerojatnost.

A danas, na vrhu favorita mi je “Worship You”, brojalica, gospel, nazovite ju kako god želite, ali kao što joj naziv kaže, obožavat ćete ju – ona je kakofonija gradskih ulica, kafića, klubova, kao da simfonijski orkestar svira kraj uličnog pjevača kraj kojeg neki boombox nabraja probleme današnje političko-gospodarske svakodnevice. Kad malo razmislim, to je slika i prilika cijelog ovog albuma, između krajnosti radikalnog, pomaknutog zvuka, i melodija ubojica. (OM)

(pisali: Matija Manđurov, Dražen Smaranduj, Zrinka Pavlić, Andrija Škare, Ozren Milat)

Gorilini naj albumi 2013: #83-#51

Veljača 6, 2014

83-blood_orange

83. Blood Orange – Cupid Deluxe [100 bodova / 2 glasa]
81. Darkside – Psychic / Queens of the Stone Age – …Like Clockwork [101 bod / 2 glasa]
80. Eluvium – Nightmare Ending [110 bodova / 2 glasa]
79. Chance the Rapper – Acid Rap [115 bodova / 2 glasa]
78. Kurt Vile – Wakin on a Pretty Daze [115 bodova / 3 glasa]
77. DIANA – Perpetual Surrender [120 bodova / 2 glasa]
76. Arctic Monkeys – AM [130 bodova / 2 glasa]
75. Mark Kozelek & Jimmy LaValle – Perils from the Sea [130 bodova / 2 glasa]
73. Danny Brown – Old / Kvelertak – Meir [135 bodova / 2 glasa]
71. Foxygen – We Are the 21st Century Ambassadors of Peace & Magic / Of Montreal – Lousy with Sylvianbriar [136 bodova / 2 glasa]
70. Jake Bugg – Shangri La [140 bodova / 2 glasa]
69. The National – Trouble Will Find Me [146 bodova / 2 glasa]
68. Suuns – Images Du Futur [150 bodova / 1 glas]
67. The Knife – Shaking the Habitual [150 bodova / 2 glasa]
66. The 1975 – The 1975 [159 bodova / 1 glas]
65. Superchunk – I Hate Music [160 bodova / 2 glasa]
64. Josh Ritter – The Beast in Its Tracks [160 bodova / 3 glasa]
63. Bill Callahan – Dream River [180 bodova / 3 glasa]
62. V/A – After Dark 2 [188 bodova / 2 glasa]
61. Glenn Jones – My Garden State [190 bodova / 1 glas]
51. Chui – The Second Arrival / Coheed and Cambria – The Afterman: Descension / Daniel Avery – Drone Logic / Fuzz – Fuzz / Gustafi – Kanibalkanska / Ines Tričković Sextet – Runjić in Blue / Kacey Musgraves – Same Trailer, Different Park / Swearin’ – Surfing Strange / V/A – Brkati gosti / V/A – Saint Heron [200 bodova / 1 glas]

I usput, evo i koliko je u postocima albuma sa svake pojedinačne liste upalo u top 50, statistika je kao takva dosta beznačajna – svi koji imaju 100% udomljenih su glasali za samo pet albuma, nitko tko je glasao za 20 albuma nema više od 50% – ali hej, svaka izlika za grafikon! 🙂

postoci

Gorilini naj albumi 2013: #10-#6

Veljača 5, 2014

10-kanye_west

10. Kanye West – Yeezus
[539 bodova / 6 glasova]
Moram priznat da mi album na prvo slušanje nije baš sjeo, al pošto su ga svi hvalili ostavio sam da ga poslušam bar još jednom. I šta se desilo? Krenio sam čistit WC i odlučio ga usput poslušat još jednom. Ne da sam ga poslušo još jednom nego skoro tri puta (jer sam završio s poslom). Nisam ljubitelj čišćenja WC-a ali kad sam završio, sve se sjajilo da nisam mogo vjerovat kako dobar album je Kanye izbacio – moj osobni test kvalitete. (ID)

09-daft_punk

9. Daft Punk – Random Access Memories
[547 bodova / 6 glasova]
Natuknice za tekst o “RAM”-u.

1. Cijela fama oko novog Daft Punka temelji se na Kanyevom semplu “Harder, Better, Faster, Stronger” za stvar “Stronger” iz 2007. Taj sempl je temeljni /ishodišni element Daft Punkovog recentnog uspjeha. Osim sempla, Kanye je pokupio i manga animacije – vidjeti te filmiće koji su pratili DP albume.

2. Nakon tog sempliranja, kreće jaka upotreba vocodera i talk-boxa / autotunea među svim američkim producentima.

3. Zašto uopće danas nose kacige i skrivaju svoj identitet kada su na “Homeworku” bili bez kaciga? Roboti su odlična marketinška fora, kacige još bolja, pogotovo za američko tržište od kuda i dolazi mistifikacija Daft Punka – roboti, Kanye je semplirao europske/francuske robote, a to je mega šik, underground cool disco house, osam godina bez albuma. A tu je i Hedi Slimane – važno.

4. Dean Kotiga se odlično pozabavio značajem tekstova na “RAM”-u.

5. “Get Lucky” = instant funk hit classic svih vremena po kojemu će se zvati neke buduće kompilacije za 30 godina. Masterpiece koji nije najbolja pjesma na albumu. Najbolja pjesma je “Doin’ It Right” – izuzetno snažan utjecaj Timbalanda i Will.I.Ama (posebno “My Humps”). Korijen bass linije i gitarskog rifa ima u “Music Sounds Better with You” Stardusta. Napomena – htjeli smo raditi s ljudima kao s instrumentima u studiju. Pharell Williams, možda i najveći funk producent svih vremena, i Kanye West – najzaslužniji su za prijenos Daft Punka u Ameriku.

6. “RAM” nije spasio niti će spasiti elektronsku plesnu glazbu, a nije čak ni najbolji plesni album u mainstreamu. “The 20/20 Experience 2 of 2” je the album u tom smislu.

7. Todd Edwards, Giorgio Moroder, Scotch. (BM)

08-mikal_cronin

8. Mikal Cronin – MCII
[611 bod / 4 glasa]
Konstantno sam na prekretnici. Iako nikad nisam spreman, svakih nekoliko dana započinjem iznova. Obično se pokaže kako doista nisam sposoban nositi teret odgovornosti koji si, pod pristiskom okoline i koječega, nesmotreno natovarim na slabašna leđa. Jebiga, ne mogu.

Trebao bih biti hrabriji. Većina ideja je već prokuhala u glavi i propast će ako ih uskoro ne izbacim tamo gdje će ih svi moći vrednovati, osuđivati i vjerojatno im se rugati. Zašto se nisam ranije odvažio? Bilo bi mi lakše bez bremena ovih profućkanih godina.

Što ako ne uspije? Neće, naravno, jer neću uložiti dovoljno truda. Možda je to moj maksimum? Možda sam jedino dobar u smišljanju izgovora?

Dobro, to očito nije moj put. Naći ću odvratan posao, izdat ću sve svoje ideale i bit ću nesretan do kraja života. Da odmah okončam sve? Kome trebam ovakav? Sebi sigurno ne. Ne, nemam ni za to muda.

A ništa, bit ću malo sam. Kroz neko vrijeme će biti lakše, pogotovo kad sve prilike prođu, a onda ću se opet uhvatiti nade, koju ću ubrzo potom i izgubiti, te učiniti još jedan puni krug. Osim ako se ne pomaknem. Moguće je, veli Mikal Cronin. (MI)

07-burial

7. Burial – Rival Dealer EP
[640 bodova / 3 glasa]
“Without examples, without role models, I began to believe voices in my head telling me that I am freak, that I am broken, that there is something wrong with me, that I will never be… lovable. (…) Years later, I find the courage to admit that I am transgendered, and that it doesn’t mean that I am unlovable.”

Eto, čemu pisati crtice kad je autor sam lijepo objasnio o čemu se to na ovom EP-ju radi. Dobro, nije on, nego Lana (ex Larry) Wachowski, a kao i njemu, i meni je njena izjava dobro došla kad me Tonći cimnuo “jesam spominjao da je Burial u sutrašnjoj turi?” Ali tu ionako ne treba trošiti puno riječi, kao što i Burialu jedva da one trebaju da bi osjećaje o kojima Lanin (i još pokoji) glas progovara savršeno pretočio u ovakvu glazbenu bombu, najjaču još od nezaboravnog “Untrue.” I vjerujem da ne treba biti trandža, niti peder, bipsić ili lezba da bi vas “Rival Dealer” pogodio ravno u srce. (Ali slutim da pomaže.) (NP)

06-arcade_fire

6. Arcade Fire – Reflektor
[649 bodova / 3 glasa]
Izgleda da je za njih sve to jedan veliki maskenbal, što je za jedan indie bend (možemo raspravljati i o tome) rizična strategija. Ali, Arcade Fire i taj ispit PR-a, nabildavanja neizvjesnosti, nekih čudnih furki koje su postavili sami sebi uspješno prolaze, pritom uspijevajući biti tako neviđeno kul. Nisam pratio reakcije (već neko vrijeme nimalo ne marim), tako da nezagađenog uma mogu reći kako je meni “Reflektor” odmah od starta bila jedna od njihovih najboljih pjesama. Ne zato što sam ju željno iščekivao (nisam), već zato što u načelu volim plesnu žicu u bendu koji je, pogotovo nakon ovog albuma, ono, ipak u prvom redu, i drugom redu, i inače, rok bend. Dopada mi se njena repetitivnost, ta neobična ritmičnost koju će neki po svoj prilici brzopleto pripisati Jamesu Murphyju, ali to je zapravo zvuk benda koji se na vrhuncu redefinira, izmišlja neki novi krajolik zvuka skroz ispočetka, ne zato što su iscrpili dosadašnji, ne zato što je dosadio i drugima i njima samima, već zato što postoji mogućnost negdje u budućnosti da bi se to moglo dogoditi u nekom od paralelnih svjetova. Osim “Reflektora”, takva je i “Afterlife”, bezobrazno catchy, perfektno pjevna, lako pamtljiva i lako zapaljiva, možda i njihova najbolja dosad.

Upravo tako i stoga zvuči “Reflektor” poput istraživanja novih tajnih mjesta iste stare stvari, poput čarobnog štapića na prošlosti ovog benda i vlakiću zadnjih 20 (ili 30, prestao sam brojati) godina indie rocka. Cijelo vrijeme Arcade Fire održavaju ravnotežu na rubu, toliko dobro da skoro do samog kraja ni ne uviđam da je to uže a ne rub. Pretpostavljam da se i uže može proglasiti rubom bez obje strane. Otprilike tako zvuči “Awful Sound (Oh Eurydice)” kad joj se priključi gudačka sekcija. Ili izgubljena B-stana Pet Shop Boysa “Porno” koju ovi nisu nikad napisali.

“Here Comes the Night Time II” najbliži je kandidat za moju zbirku uspavanki za moje najveće blago, ali ne uspijevam smoći snage da ju dodam jer me njen prvi dio beskrajno uznemiruje i stalno mu se iznova vraćam – u njegove krajnosti, varljive izmjene, plačnu gitaru i Winovo naricanje, divljaštvo i smiraj bubnja. Za mene, upravo je “Here Comes the Night Time” pečat benda na vrhuncu – nastavak slijeda “Wake Up”, “The Well and the Lighthouse”, “We Used to Wait”, rastegnuta između krajnjih mogućnosti jednog ubojitog zvuka, između žestine “Normal Person” i filmskog smiraja “Supersymmetry”. Polegnuta na krajnosti i kontradikcije ovog albuma koji je – evo reći ću to – njihov nadaleko najbolji. Prepoznajem u sebi tu svoju osobinu nadomještavanja staroga novim, novijim, najnovijim, ali to ne umanjuje ovo uvjerenje. Kao što kažu u “You Already Know”, “Sometimes it moves so fast… It’s already passed”, a fora je u tome da Win, Régine i društvo nisu prvi trepnuli. Mi jesmo (ko nije, magarac je bio), zabljesnuti reflektorom, i umjesto da izgubimo, dobili smo više nego što smo se mogli nadati. (OM)

(pisali: Ivan Debelić, Bojan Mandić, Matej Ivušić, Nikola Pezić, Ozren Milat)

Gorilini naj albumi 2013: #15-#11

Veljača 4, 2014

15-benchwarmers

15. Benchwarmers – Define Success
[440 bodova / 5 glasova]
Sve te puste reference, od Mikeya Walsha do Zorana Kravara, i svi ti silni sastavi na koje se pozivaju, od The Replacements do The Weakerthans, sve bi to bilo nebitno kad pjesme lokalnih heroja iz grupe Benchwarmers – perjanice rostera etikete Noisy Night (izdavačke kućice koju čine Matija Habijanec, krapinski M. Ward, Jens Lekman ili Erlend Øye, i Vatroslav Miloš, starotrnjanski Craig Finn, Elvis Costello, Rivers Cuomo ili neka četvrta ili peta ćorava indie legenda) i najljepša (i to u rangu Matta Saracena iz prve sezone “Friday Night Lights”) od nekoliko zaista lijepih priča koje je minula godina ponudila poštenom muzičkom fanatiku – ne bi u meni izazivale iste one osjećaje koje bude bendovi poput The Gaslight Anthem i Japandroids, osjećaje koji izazivaju nemir i tjeraju na opijanje, urlanje većine stihova i neobuzdano skakanje, osjećaje koji me tjeraju na kupovinu vinila iako gramofon ne posjedujem i osjećaje koji mi ne daju da propustim ijedan njihov nastup, ne samo jer se odvijaju (ne)dovoljno često i upravo u mom gradu. (MI)

14-scott_and_charlenes_wedding

14. Scott & Charlene’s Wedding – Any Port in a Storm
[450 bodova / 2 glasa]
Ovoj slackersko-sportaškoj legendi Craigu Dermodyju, jedinom stalnom članu benda Scott & Charlene’s Wedding, jednu stvar ipak ne mogu oprostiti, jer kao trinaestogodišnji navijač Phoenix Sunsa koji nikad nije prežalio onu tricu Johna Paxsona Chicago Bullse i dvadeset godina poslije doživljavam kao crvenu krpu, ne samo zbog njihova imena i boje dresova. Dermody je iste te plejofove preko kojih sam se osobno navukao na NBA pratio skroz na drugome kraju svijeta, u Melbourneu, gdje je postao fanatik mrskih Bullsa, da bi se nešto poslije dokopao Velike Jabuke, čije je indie-rock kloparanje razvojne linije od Velveta preko Jonathana Richmana i Television pa sve do Parquet Courts presudno utjecalo na zvuk koji je počeo stvarati kako bi opjevao sveto trojstvo KKK. Ka, ka, ka; djevojka (ponajprije u postprekidnoj “Spring St”), muzika (gotovo u svakoj drugoj pjesmi), košarka (u “Lesbian Wife”, valjda o dobivanju zelene karte, te u prepričavanju plejofa u kalendarski preciznoj “1993”), redom utopljene u zdravu dozu nostalgije za domom i vremenom koje je provodio maštajući baš o gradu usred kojeg se upravo sad nalazi i osjeća tu nostalgiju!

Nekima, dakle, nikad ne možeš udovoljiti, pogotovo kada ni sami ne znaju što to točno žele, ponajviše zbog toga jer si što to točno žele zapravo ne usuđuju priznati, znajući da to nikad neće dobiti, pa ovlaš definiraju i cijeli najljepši žanr: we don’t always get what we want, that’s just rock’n’roll. Neispunjenje želja još je uvijek najkvalitetnije i najisplativije pogonsko gorivo strastvenog, pomalo nefokusiranog rokenrola, koji na “Any Port In A Storm” dokumentira slučajan susret wise-guys nadobudnosti Pavement i osunčane jangle-skeletalnosti The Go Betweens na ulicama New Yorka, nakon čega su svi zajedno odlučili prvo zabasketat na javnom igralištu, a onda i pokušat nabavit karte za večerašnju tekmu u Madison Square Gardenu. Dermody se ekspediciji zaista želi prepustiti bez ostatka, ali kao vlasnik druge strane medalje kućne zadovoljštine Kurta Vilea, nikako se ne uspijeva oteti presingu koji na njemu igraju i vlastita neodlučnost (“I’ll let you in on a secret of mine, I don’t know what I’m doing any of the time” iz znakovito nazvane “Fakin’ NYC”) i izgubljenost slomljenog srca: “Now I walk around like a crazy fool, I put all my faith in rock’n’roll, it can’t save me this time, but it can cushion the blow.” A dragi i pouzdani rokenrol zaista uvijek ublaži i omekša udarce, odnedavno i ovim prekrasnim albumom koji ste vjerojatno promašili. (GP)

12-the_pastels

=12. The Pastels – Slow Summits
[501 bod / 1 glas]
all I wanted
I have now got
if misery’s number one
then I’m not
‘cos when I’m with you
I feel it will never stop
I feel like I’m listening to
Scottish pop
anticipation, is worth the wait
I sneak a look at you
and you look great
you think you’ve caught me
and it’s a fair cop
I feel like I’m listening to
Scottish pop

I just want you to know
that whatever happens
in the future
that right at this moment
I’m very happy
and very much
in love with you

the secret goldfish
edwyn c
nectarine no. 9
bobby g
if you think this is uncool
well that’s fine by me
stephen pastel
raymond mcginley

adventures in stereo
emma p emma p
stuart murdoch
douglas t douglas t
you can call me
a plagiaristic English fop
but when I’m with you
I feel like I’m listening to
Scottish pop

I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop
I love
Scottish pop (DM)

12-editors

=12. Editors – The Weight of Your Love
 [501 bod / 1 glas]
Četvrti album Editorsa vraća me u mladost zadarskih ulica. Makabrični ditirambi protežu se kroz pustopoljinu razjarenih mitohondrija, koji razdragano njišu poetske premise. Potresne balade o prolaznosti života su odraz besmrtnih didaskalija u tužnim praskozorjima našeg svršetka. (LB)

11-my_bloody_valentine

11. My Bloody Valentine – m b v
[510 bodova / 3 glasa]
O intenzitetu kojim u svim smjerovima pršte slojevi i slojevi akorda i dionica koje tvore harmonijsku sliku My Bloody Valentine teško se piše. Pustimo sad tinitus, drogu, propale diskografske ugovore, “m b v” je – od trenutka kada se ploča počne vrtjeti do trenutka kada naprasno stane i zujanje u ušima nadopunjava samo preskakanje igle – muzička avantura koju se isplatilo čekati sve ove godine. One koji su je čekali, i one koji nisu, podjednako je iznenadila. Pojavila se nenajavljeno i onima koji su je čekali naprasno je razbila već jedva tinjajuće zujanje koje je uzrokovao “Loveless”, a ovim drugima, ovima poput mene, značenju tišine dalo je jednu sasvim novu dimenziju. (VM)

(pisali: Matej Ivušić, Goran Pavlov, Dino Marelić, Leonard Brunac, Vatroslav Miloš)

Gorilini naj albumi 2013: #116-#84

Veljača 4, 2014

116-asap_rocky

116. A$AP Rocky – Long.Live.A$AP [61 bod / 1 glas]
114. Best Coast – Fade Away / Brandy Clark – 12 Stories [70 bodova / 1 glas]
113. Ariana Grande – Yours Truly [71 bod / 1 glas]
111. Califone – Stitches / Laura Veirs – Warp and Weft [75 bodova / 1 glas]
110. Kings of Leon – Mechanical Bull [76 bodova / 1 glas]
109. Kid Cudi – Indicud [79 bodova / 1 glas]
108. Paramore – Paramore [88 bodova / 1 glas]
107. Mutual Benefit – Love’s Crushing Diamond [96 bodova / 2 glasa]
106. Gensu Dean & Planet Asia – Abrasions [99 bodova / 1 glas]
84. Dick Diver – Calendar Days / The Flaming Lips – The Terror / Fuck Buttons – Slow Focus / Jastreb – Mother Europe / The Kingsbury Manx – Bronze Age / Major Lazer – Free the Universe / Midlake – Antiphon / The New Mendicants – Australia 2013 EP / Ola Podrida – Ghosts Go Blind / Phosphorescent – Muchacho / Portugal. The Man – Evil Friends / Russian Circles – Memorial / Stara rzeka – Cień chmury nad ukrytym polem / Stefano Battaglia Trio – Songways / Stornoway – Tales from Terra Firma / This Old Ghost – Family Room / Local Natives – Hummingbird / Banks – London EP / Young Fathers – Tape Two EP / Smith Westerns – Soft Will / San Fermin – San Fermin / Mariam the Believer – Blood Donation [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #20-#16

Veljača 3, 2014

20-deafheaven

20. Deafheaven – Sunbather
[380 bodova / 5 glasova]
Jasno je da većina onih koji znaju zašto se ovakve bendove treba hejtati u biti nije ni poslušala “Sunbather”. Vjerujem da među takvima ima i onih koje niti ne zanima nikakav post-rock-metal-black-bla-truć. No, ono što me veseli je što ima sve više onih koje otvoreno boli briga o vječnoj raspravi true black metal vs. hipster black metal. Doduše, to je znak da se i eksperimentiranje s blackom približava svom vrhuncu i da na terenu imamo gomilu sličnih nusproizvoda, ali očito je da nova iznenađenja ne ovise samo o tome koliko je netko skrenuo s tračnica true nasljeđa. Forme su tu i neka se koriste u svim mogućim smjerovima. Na kraju krajeva ta kombinacija blackerskog vakuuma i post-rockerske melankolije koju proizvode Kerry McCoy i George Clarke po svojoj definiciji zvuči kao nešto što smo već odavno prožvakali. Fora je u tome što “Sunbather” u svojoj misiji pročišćavanja isijava stopostotnom iskrenošću. Bez obzira što ista izgara samo zbog gomile nakupljenih frustracija. Glazba za raznorazne emotivce: vječne studente, vječne podstanare, metalce u srednjim godinama, metalce u krizi identiteta i hipstere koji kao klinci nikada nisu javno priznali da si vole poslušati pokoji metal album. Nakon svih kavgi ova definicija još uvijek zvuči jako dobro: My Bloody Valentine doing a Burzum cover of this Mogwai song. (DS)

19-london_grammar

19. London Grammar – If You Wait
[400 bodova / 2 glasa]
Za London Grammar moglo se pročitati da zvuče kao pristojna, uglađena verzija The xx, s melodičnijim, komercijalnijim pjesmama, da je to muzika za vozače Volva, da je “If You Wait” savršena glazbena podloga kad pozovete ljude k sebi doma na večeru, da je cijeli album nalik soundtracku nekog filma, da bi Hannin glas jednako dobro funkcionirao i u nekom gažerskom bendu ili na velikom talent showu. Ne znam je li sve to dobro ili loše, ali znam da je Hannah Reid napisala sve tekstove i većinu glavnih melodija na albumu pa je valjda izabrala upravo ovakav nenakićen, decentan, elektronski pop get-up i baš ove suradnike s kojima će obući u najprikladnije ruho svoje uglazbljene mladenačke strahove i nadanja, mogu se složiti i s tim da neke balade s albuma zvuče kao najfinija, bezvremenska, eterična, filmska zvučna kulisa, ali i da jedina pjesma koja je zaista i preuzeta iz nekog stvarnog filmskog soundtracka, obrada “Nightcall” Kavinskog, iz filma “Drive”, strši od ostatka albuma kao najneuspjelija i kvari opći dojam, a mislim i da, ako će vozači Volva već slušati nešto od trenutno popularne radiofonične glazbe, London Grammar se čine kao puno bolji izbor od Bastille, Lorde ili OneRepublic. Bilo kako bilo, Hannin ledeno lijep kontra-alt praćen minimalnim gitarskim dionicama i klavirima njena dva subenđana – nije nešto što samo ulazi kroz jedno a izlazi kroz drugo uho između izvještaja o stanju na cestama. (LB)

18-james_blake

18. James Blake – Overgrown
[406 bodova / 4 glasa]
James Blake se jako zaljubio i užasno mi je drago jer mu super stoji. Na “Overgrown” više ne pjeva toliko stihova koji odišu samoprijezirom kao na prvom albumu (“My brother and my sister won’t speak to me/ But I don’t blame them”), a njihovo su mjesto zauzeli oni o,  primjerice, boljkama veza na daljinu (“Part time love is life around here”; “Please don’t let me hurt you more”). Strukturalno su mu pjesme sada manje raspršeni fragmenti, a više punokrvne pop skladbe s tradicionalnijom strukturom kitica-refren-kitica-bridge-refren, s manje dubstepa, a više klasičnih klavira s natruhama R’n’B-ja i hip-hopa, kao da ga je ljubav usmjerila i dala mu jasniji fokus da jednu ideje provede od početka do kraja, iako ne mogu pogoditi čemu je poslužilo gostovanje RZA-e na “Take a Fall for Me” jer je pjesmu unakazio klišejiziranim, nakaradnim rimama – u jednom trenutku je čak pomislio kako je dobra ideja približiti se muzici glazbenika iz Velike Britanije tako da ubaci i, u kontekstu priče posve besmisleno, nabrajanje tipičnih britanskih jela i pića (“fish and chips with vinegar with a glass of cold stout”). No, ako zažmirimo na tu neprirodno nakalemljenu suradnju, ostaje album prepun krasnih, sjetnih uglavnom balada, koje su zadržale bogata, prepoznatljivo blakeovska višeglasja sa sumanuto dubokim bas dionicama, razvedene ad libove u gospel stilu i nagle promjene glasnoće u sredini pjesama, predvođene ponajprije nadrealno lijepom “Retrograde”. (LB)

17-yo_la_tengo

17. Yo La Tengo – Fade
[420 bodova / 6 glasova]
Yo La Tengo je zasigurno jedna od najljepših priča indie rock glazbe. Bend koji je tako hrabro, tiho i temeljito mijenjao lice cjelokupnog žanra kroz godine, vlastite faze i na kraju krajeva trinaest albuma zaslužuje i više; ali s druge strane, njima taj status pritajenih dragulja apsolutno paše. Oni s ljubavlju stvaraju svoje pjesme, i to se jednostavno dalo iščitati mnogo puta do sada, no možda nikada tako izravno i jasno kao sada. “Fade” je album koji je među tri njihova najradiofoničnija albuma, s istančanijim pop prizvukom, koji je kao cjelina savršen pokazatelj da je njihov jedini spiritus movens ljubav – kako prema glazbi koju izvode, tako i ona međusobna.

„And if that matters,
It’s to very few,
And all that matters
For me is you“ (JV)

16-chvrches

16. CHVRCHES – The Bones of What You Believe
[420 bodova / 6 glasova]
CHVRCHES imaju samo jednu pjesmu: ponekad je učine malo poletnijom nego inače, ponekad su tekstovi o prekidima, ponekad o nečemu nedefiniranom no opipljivo nabijenom emocijama, povremeno čak i jedan od dva tipa koji ne znaju pjevati zapjeva (nasreću ipak rijetko), ali u svojoj biti ovaj album je generalno = niz blagih varijacija na formulu ekspanzivne synth-melankolije premijerno predstavljene s “The Mother We Share”, što baš i ne bodri nužno za budućnost benda ali – kako li je dobra ta pjesma/formula! I to je dovoljno, barem zasad, barem za ovaj jedan album, a brigu o nekoj daljnjoj budućnosti CHRVCHES prepuštam CHVRCHES. I iako svi jesmo tu prvenstveno zbog melodija i aranžmana, rekao bih da je vokal Lauren Mayberry tajno oružje benda: na prvu zvuči kao standardni plašljivi indie-kolibrić ali na drugu se otkriva kako ova ptica stvarno ima krila, pogoni je glad tanašnog glasića koji se – za razliku od nebrojenih drugih sličnih – uporno odbija pomiriti s time da je tanašan. (TK)

(pisali: Dražen Smaranduj, Lana Brčić, Juraj Vrdoljak, Tonći Kožul)

R.I.P. Lester Bangs

Veljača 2, 2014

http://www.youtube.com/watch?v=WzY2pWrXB_0

Totalni šok.

Gorilini naj albumi 2013: #150-#117

Veljača 1, 2014

150-yuck

150. Yuck – Glow & Behold [40 bodova / 1 glas]
149. Mogwai – Les Revenants soundtrack [44 boda / 1 glas]
148. Franz Ferdinand – Right Thoughts, Right Words, Right Action [45 bodova / 2 glasa]
147. Brka – Pita od govana [46 bodova / 1 glas]
122. Dean Blunt – Stone Island / Drake – Nothing Was the Same / Eels – Wonderful, Glorious / Elliphant – A Good Idea / Izae – Fragmentirani monokl gospodina Volframa / Jason Isbell – Southeastern / Jel – Late Pass / Kelela – Cut 4 Me / Laura Marling – Once I Was an Eagle / Life Coach – Alphawaves / Lonnie Holly – Keeping a Record of It / M.I.A. – Matangi / Majical Cloudz – Impersonator / Maya Jane Coles – Comfort / Moonface – Julia with Blues Jeans On / Mount Moriah – Miracle Temple / Mystical Weapons – Mystical Weapons / Ovlov – Am / Pusha T – My Name Is My Name / Restorations – LP2 / Rhye – Woman / Save Ends – Warm Hearts, Cold Hands / These New Puritans – Fields of Reeds / Wavves – Afraid of Heights / The Wonder Years – The Greatest Generation [50 bodova / 1 glas]
121. Deerhunter – Monomania [50 bodova / 2 glasa]
120. Autre Ne Veut – Anxiety [56 bodova / 2 glasa]
119. Tricky – False Idols [58 bodova / 1 glas]
117. Destroyer – Five Spanish Songs EP / TM404 – TM404 [60 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #25-#21

Veljača 1, 2014

25-boards_of_canada

25. Boards of Canada – Tomorrow’s Harvest
[300 bodova / 3 glasa]
“Tomorrow’s Harvest” vrlo je neobično estetsko iskustvo. Formalno, instrumentalna je glazba apstraktna, nereferencijalna umjetnost čiji je “sadržaj” kroz povijest glazbe sugerirala tek autorova tekstualna eventualna oznaka na vrhu notnog zapisa. Siguran sam da se odnekud ponavljam, no, kao netko tko se interesira za diskurzivno oblikovanu umjetnost, nikako ne prestajem biti fasciniran činjenicom da ploče poput “Tomorrow’s Harvest” – a tome je sasvim sigurno pridonijela osobna povijest intenzivne konzumacije pop-kulturnih proizvoda – čine predložak za specifičan tip priče, za specifičan medij, za specifično vrijeme. Od početnog logotipa produkcijske/distribucijske kompanije (recimo Carolco), špice tijekom koje se izmjenjuju mutni kadrovi grada snimani kroz vrući pustinjski zrak i imena producenta obaveznog istočnoeuropskog podrijetla (recimo Andrew G. Vajna), kompozitora i redatelja (recimo John Carpenter), do priče koja uključuje idealističku borbu pojedinca protiv nekog nusprodukta suvremenog kapitalizma, zajedno s zalijepljenim dijelom trake netom prije briljantne scene kada sve eksplodira u tri pičke materine. “Tomorrow’s Harvest” nije samo priča, on je i kompletno VHS-izdanje, zajedno sa šumovima, izlizanošću trake i plaćanjem zakasnine u videoteci. (VM)

24-hey_hello

24. Hey! Hello! – Hey! Hello!
[303 boda / 1 glas]
Nakon izuzetno uspešnog trostrukog albuma “555%” objavljenog 2012., Ginger Wildheart nije mogao doći sebi. Nije bio u takvoj formi godinama, inspiracija nikad nije bila problem, ali sada je znao i način (vidi pod: PledgeMusic) da svoj talenat koji mu ne da mira, nešto nalik problemu sa pirokinezom koji ima Liza Šerman u Helboju, iskoristi za puno dela. Tako je u jesen iste godine euforično najavio rad na nekoliko stilskih različitih projekata i albuma istovremeno, od kojih je Hey! Hello! spomenut gotovo usput. Pored Gingera, Hey! Hello! zvanično čini još samo njujorška pevačica Victoria Liedtke koju znamo kao pozadinski vokal sa “555%”.

Ginger je najbolji kada najmanje očekuju od njega. Hey! Hello! je spin-off u kojem pop-elementi sa prethodnih solo albuma načelno igraju glave role, ali ruka istog reditelja vodi istom crtežu, i već na prvo slušanje jasno je da su divne harmonije u vezi sa reskim gitarama, te da je rezultat njihove sonične ljubavi eksplozivni gitarski pop sa refrenima širokim kao Panonija, gde je svaka pesma najbolja, veća i lepša od one prethodne. Ploču možete slušati 10 puta zaredom, i biće vam malo, ovo su melodije i rifovi za kojima tragamo godinama, sada kada smo ih konačno našli, zašto da stanemo? Kako da pustimo nešto drugo? Teško je sa oblaka sići i hodati zemljom. Ne uspevam na gatefold omotu da pronađem kako su podeljene zasluge oko pisanja pesama, ali bez sumnje ovo je album na kojem je Ginger odsvirao sve instrumente, i verovatno napisao sve pesme. Stihovi “When my used up, worn out body is done, I’ll drop it off at the door and say ‘that was fun'” (“Swimwear”) sažimaju proces transformacije ovog ultra-talentovanog autora u čijem daru uživamo još od prvih dana The Wildhearts (iako ne bih potcenio ni njegovu kratku epizodu u The Quireboys pre toga!), i kome je ‘noisy pop’ još jedan žanr u kojem je dobar. Victoria sa druge strane unosi svežinu i mirise u Gingerove muzičke bukete, njeni su predivni vokalni aražmani, i ona je možda glavni krivac što ova ploča – uprkos stažu oba autora – pleni energijom svojstvenom upravo debitantskim izdanjima. Odlični omot albuma potpisuje niko drugi do Frenk Kozik u svom specifičnom stilu.

Ovo jeste i nije letnja ploča, nije je teško zamisliti odgovornom za poremećenu klimu, ovde ima više sunčanih zraka nego na solarnim farmama u Kaliforniji, gde god je ponesete, tamo je leto, žurka traje i svi pevaju u glas. Ako bih se iz budućnosti vratio po nešto u 2013., to je po ovaj album. (PJ)

23-kid_radja

23. Kid Rađa – Sve šta đaku treba
[309 bodova / 4 glasa]
Iz dva razloga mi se sviđa ovaj album.

Prvi je da sam odrastao u gradu i naselju ko što je Trstenik, kako je bilo prije odrastat kad te pubertet puca (“Ćiribimba”) i igranje s ekipom (“Franje”), a kako naselja izgledaju sad (“Kiks”), kafe, kaladare plus neka pečenjara.

Drugi je što me podsjeća na kolumne Viktora Ivančića – Bilježnica Robija k. di na smiješan način obrazuje đake.

“Sve šta đaku treba” je sličan dimu, kad ga konzumiraš sve što želiš je opustit se i odmorit a kad pogledaš ljude kako žive ko da jasnije vidiš gluposti koje nam ne daju guštat u životu. (ID)

Nick Cave at the NPR showcase at Stubbs on March 14, 2013.

22. Nick Cave & the Bad Seeds – Push the Sky Away
[332 boda / 3 glasa]
Starim. Dokaza je više. Po mom osobnom izboru u 2013. najbolje koncerte održali su bendovi/izvođači koji su počeli svirati sedamdesetih, osamdesetih ili početkom devedesetih. Prvi puta nisam imao volje pratiti višetjedno izlistavanje potopa najboljih albuma 2013. by Potlista. Prije bih s gnušanjem preslušavao albume čiji je prvi stih “Tree don’t care what a little bird sings” i kasnije s guštom takav album prepustio ušminkanim vikend-alternativcima u Navigare oblekici. No, jednomjesečni troznamenkasti count vrćenja Cavea na last fm-u definitivni je dokaz da starim.

Ili je Cave izdao jedan od top albuma godine.

Nick Cave and The Bad Seeds su se ponovo izmislili. Kako je Pitchfork primijetio, nakon 15 albuma stvarno zvuče kao da im je ovo prvi. I ne kažem to samo zato što su me sve pohvale “Boatman’s Call” mimoišle. Prvi puta bez tri originalna “sjemena”, Bargelda, Adamsona i Harveya, utišani i prijeteći The Bad Seeds su sporokotrljajuća lavina u pratnji Caveovih recitacija. Lavina kojoj je samo u jednoj stvari dozvoljeno da nas potpuno zatrpa – središnjoj “Jubilee Street”. No to je zatrpavanje kojem se s radošću predajem. Opet i opet. Čak i stvar s postmodernistički samoreferencijalno pretencioznim naslovom o završavanju te iste Jubilee Street zove na predavanje (vlastitom) propovjedniku/ispovjedniku, a ultimativna “Higgs Boson Blues” je stvar o seksu bez seksa. O znoju što curi. O želji bez nade. Can you feel my heartbeat? Can you feel my FUCKIN heartbeat?

Starim, jer ne žalim što sam prošle godine propustio vidjet uživo Atoms for Peace, nego što nisam vidio Nicka Cavea & The Bad Seeds. I to dvaput.

Da, ovo je taj rock’n roll koji pogađa u dušu i bio bi to album godine da nema jebenog Justina Vernona. (IB)

21-caitlin_rose

21. Caitlin Rose – The Stand-In
[350 bodova / 3 glasa]
Prošla je godina bila super za kantri gikčad – čak je i Keith Urban snimio skroz pristojan album (koji doduše nije striktli spiking jako kantrijevski, ali dobro sad, neću ulaziti u ta razmatranja, hukerz), a najbolji trenuci te godine došli su iz ženskih grla. U prilično žestokoj konkurenciji tu je među najboljima, ako ne i najbolja Caitlin Rose sa svojim albumom “The Stand-In”. Caitlin je inače Nešvilđanka koja se u nježnoj dobi igrala s punkom i svakojakim drugim glazbenim žanrovima, sve dok joj, kao što kaže u jednoj pjesmi na najnovijem albumu, nije dopizdilo što se na radiju više ne puštaju kantri stvari kakve voli, pa se skrasila u toj niši i super joj stoji. Ima glas koji evocira neke od najvećih nešvilskih diva, a opet i svoj đir, divno se snalazi u mekim harmonijama a la Jayhawks (Gary Louris čak joj je pomogao napisati jednu od najboljih pjesama na albumu, “Only a Clown”), ali i u popastičnijim stvarima kao što je “Silver Sings” te soul numeri “Waitin'”. Kad malo bolje razmislim – a to rijetko činim dok slušam Caitlin jer u mislima (kad sam u javnosti) ili naglas (kad sam doma) pjevam s njom – cijela ta priča sa žanrovima potpuno je nevažna. Caitlin piše izvrsne pjesme, divno ih pjeva svojim moćno-krhkim glasićem, a kada se još sjetim da s jedva 26 godina tako uvjerljivo i “izrašpano” priča o svim budalaštinama koje nam se događaju u sklopu rubrike “emotivni život” – skroz mi je svejedno je li to country, Americana, slovenska polka s klarinetom ili death metal. Samo daj još! (ZP)

(pisali: Vatroslav Miloš, Petar Jovanović, Ivan Debelić, Ivan Biruš, Zrinka Pavlić)

P.S. Sutra slijedi #150-#117 a regularna lista se nastavlja u ponedjeljak!