30. Kuzma & Shaka Zulu – Party (Ruke gore)
[497 bodova / 10 glasova]
Ružno je stereotipizirati ali način na koji su se stereotipi sjeverne i južne Hrvatske definirali i umjetnički izrazili u crodance eri je baš neuobičajeno lijep. I Bee kao predstavnica Zagreba: sraz poetika vrtića i faksa, gdje se u šumi na rejv partiju mozak rastavlja i razmišlja se i priča u rezonu crtića iz usamljenog ranog djetinjstva. Kuzma je Split: kontinuitet poetika osnovne i srednje škole, gdje se u parkiću pije do besvijesti i prepričavaju gluposti, a kad se zapjeva čuju se odjeci puno predugog pohađanja crkve, crkvenih škola i zborova. Možda nije dobro da su to baš ispali dvoje najboljih izvođača Cro-dancea, ali sigurno je dobro da imamo folkart kakav je “Party (Ruke gore)”. Refren je glas popa za pultom koji je prvi put u životu osjetio ushit i ne zna šta bi pa eto RUKE GORE, popratno s crkvenim orguljama koje evocira synth. (LJ)
29. Montažstroj & H. C. Boxer – Croatia in Flames
[499 bodova / 12 glasova]
Kada se na ekranu prvi puta pojavila iritantnija polovica Dua Pegla i kenjkavim glasom uz klavir počela naricati kako treba zaustaviti rat u Hrvatskoj, odmah je bilo jasno da su stvari otišle ukurac. Produkcija domoljubnih pjesama, tada još zvanih rodoljubnima, u netom srušenoj državi je, dakako, kao i ma gdje u svijetu, bila mahom grozna, no alternativna strujanja su sedamdesetih i osamdesetih zapravo stvorila niz zanimljivih uradaka i na tom planu. Najtoplije preporučujem Laboratorij zvuka – “Što to niče ispod naših šaka”, s kompilacijske ploče 1978. Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme kao primjer kako se i pjesmu o drk… samozadovoljavanju moglo progurati pod rodoljubnu. A za naprednije ukuse tu je fascinantan album Zorana Ramboseka Tito voli pionire, koji od naslova do psihodeličnog ugođaja nekih od pjesama otvara mnoga pitanja…
No ovo nije tema o rodoljubnim, nego o prvim domoljubnim pjesmama. A te su u netom osamostaljenoj Hrvatskoj bile naprosto grozne – sve do trenutka dok se nije pojavio dance. Novi je glazbeni izričaj ugrabio priliku za pokazivanjem najširoj mogućoj javnosti u najelitnijim mogućim terminima – i zavladao scenom. Danas čudno zvuči da je plesna glazba mogla biti underground, no bilo je upravo tako, a spoj tih beatova s domoljubnom tematikom bio je jedini način da se ova scena predstavi široj javnosti!
Uz “Molitvu za mir”, ovo je bila ključna pjesma te novootkrivene dance subverzije i u ono je vrijeme vrlo solidno funkcionirala. Danas, nažalost, više ne funkcionira osobito dobro te ju je opravdano prekrio solidan zaborav, no u ono doba je pokazala kako se i baletom u tunelu, daleko ispod bojišnice, može poslati artikulirana umjetnička poruka. Tada i ondje, ovaj spot i ova pjesma činili su se smislenim, pa čak i važnom karikom u održavanju zdravog razuma. Koliko je to sve skupa imalo smisla u funkciji domoljublja i obrane Hrvatske – ne znam, no čovjek koji će nešto kasnije napisati i otpjevati jedinu uistinu značajnu hrvatsku ratnu pjesmu* tada je vjerojatno tek dužio svoju prvu strojnicu francuske proizvodnje… Svatko je otišao na svoju stranu, taj ridikul je postao zvijezda novog ustaštva, dance je postao gotovo pa hrvatski turbofolk devedesetih, a Montažstroj se vratio svom matičnom mediju, kazalištu. Magični trenutak je prošao, a ova pjesma je na mojoj listi samo zato što sam dovoljno star da ga se sjećam. A sama činjenica da pišem crticu o njoj, odnosno da je razmjerno dobro plasirana na listi, jasno pokazuje da nisam jedini.
* S umjetničke strane postoje mnogo uspješnije domoljubne pjesme, no ne smatram da je ma koja od njih tako pogodila duh vremena i ljudima, gdje god se u tom trenutku nalazili, mogla toliko značiti, ma što danas mislili o njoj i tome treba li njeno izvođenje uopće biti dopušteno. (DMJ)
28. Tony – Ja sam zaljubljen
[509 bodova / 11 glasova]
Tony Cetinski sredinom je devedesetih iz „dečka koji obećava“ prerastao u punokrvnu zvijezdu. Njegov album Ljubav i bol pripada u moje osobno sveto trojstvo dance albuma devedesetih, uz Second to None i Godine nestvarne. Bio je mlad, nježan, neizbježan i sjajan.
Spremajući se za ovaj izbor i preslušavajući katalog ponuđenih pjesama, došao sam do ne pretjerano originalnog zaključka: oko 80% svih CRO-dance pjesama je o seksu, jedno 10% je o nedostatku seksa (mahom Kasandrine), a preostalih desetak posto su o nečemu drugome.
Tonyjeva “Ja sam zaljubljen” je jedna od tih rijetkih koje jesu o nečemu drugome. Nakon uvodnog zbunjujućeg „music with more muscle“, ovo je stvarno iskreni pjesmuljak jednog bedastog i idealističnog klipana koji pjeva o leptirićima u trbuhu, a ne o napetosti u gaćama. Pripada li ova pjesma u kategoriju dancea možda je upitno, ali svakako nije bitno. Lagani beat Guida Minea i možda banalni, ali savršeno prikladni stihovi Alke Vuice idealno nadopunjuju Tonyjevu raskoš vokala.
Imao je Tony kroz karijeru i boljih pjesama. “Nek te zagrli netko sretniji” je ultimativna laganica za potrgat glasnice, a “Blago onom tko te ima” je unlockani Tony u punom zamahu. Ipak, “Ja sam zaljubljen” je jedan baš nekako poseban, neodoljiv melem za uši i dušu. (BB)
27. Alka Vuica – Otkad te nema
[513 bodova / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Taj 21. veljače 1998. trebao je biti najsretniji dan u životu Gordana Penave zvanog Pišta. Nije da je on generalno bio pretjerano nezadovoljan svojim životom pjevača hard rock grupe Hard Time (u matičnom Travnom poznate i pod imenenom Teško vrijeme), kao i voditelja televizijske emisije Metal Mania na drugom programu Hrvatske televizije (kako iz ove današnje perspektive zvuči nadrealno da se tamo tako nešto prikazivalo?). Ali, ipak, znao je da u određenim protohipsterskim krugovima kruži stihovna pošalica “tko u glavi nema ništa, taj se zove Pišta”. “Pokazat ću ja svima njima”, mislio je Pišta, “kad stanem na taj stage u prepunom Domu Sportova i zaurlam ‘Ja nisam normalan i svi mi kažu da sam lud/ Ja nisam normalan, dobro se zabavljam!’, a nakon mene na stejdž izađu nitko drugi nego bogovi rokenroula Jimmy Page i Robert Plant”!
No, sudbina se odlučila grubo našaliti s Pištom (da ne kažem baš da mu je rekla “kiss my ass and go to hell”). Večer prije koncerta s kojim će Page i Plant u Zagrebu otvoriti svoju maštovito nazvanu turneju “The Guitar and the Voice of Led Zeppelin”, njihov stari prijatelj Toni Mandić, potpredsjednik Atlantic Records, diskografske kuće za koju su dugo snimali, odlučio ih je odvesti na autentičnu hrvatsku zabavu tog vremena – rođendansku proslavu jedne domaće pop-pjevačice, u klub sasvim ozbiljno nazvan Hard Rock Caffe (iako nikad nisu platili licencu poznatoj franšizi i 2006. morali mijenjati ime). Zvijezde večeri bile su tamburaški sastav Gazde, plesalo se po stolovima, tamburice su se kitile dolarima, viski lijevao u potocima… i dok je Plant ubrzo otišao kući jer se nije pronašao u tom ambijentu, Page je, dok mu je slavljenica ponosno sjedila u krilu, rekao svom prijatelju: “Toni, what a magnificant ethno band! I want these fantastic guys to play before us tomorrow. Cancel all other opening acts, I want Gazde! And please put my friend here Alka on the guest list!”. Pišta je sljedeće jutro dobio poziv koji menja sve, umjesto Hard Timea predgrupa Pageu i Plantu te večeri bile su Gazde, a stage Doma Sportova bio je zasut upaljačima i kovanicama. Što još reći osim: Alka Vu Winnetou!
P. S. U crtici za Simplicijinu “Kapaljku”, DJ Čoban a.k.a Bojan Mandić piše kako sam ga zvao radi nekog podatka kojeg se nisam mogao sjetiti, a nije ni on. Radilo se o imenu (njegovog daljnjeg rođaka?) Tonija Mandića. 😀 Još apsurdnije je da je onaj koji se sjetio i pomogao pisanju ove crtice – Sale Dragaš!
P. P. S. Pišta je privatno skroz kul lik, kao i Mladen Burnać, ali o tome nekom drugom prilikom… (IR)
26. Emilia – Javi se
[522 boda / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Uhvatio sam se nedavno kako se s dečkom i frendovima-partijskim drugovima prisjećam “dobrih starih vremena” – eee, se sjećate kako smo žarili i palili tamo negdje 2017.? – pa me to malo užasnulo, rabota je to koju pripisujem davežima na koje se u crtici o Yo osvrnuo Tonći, iako meni, za razliku od dotičnih, sadašnjost nije toliko dosadna da moram živjeti u prošlosti. S druge strane, bilo mi je drago što imam glazbom određene trenutke kojih se mogu prisjećati s dragim ljudima – dugo ih zapravo nisam imao, što zbog dugogodišnje asocijalnosti, što zbog toga što glazbu koju najviše volim često nemam s kime podijeliti. Djelomice zato što volim glazbu kakvu malo tko oko mene šljivi, a ponekad i zato što mnogo glazbe koju volim potječe iz scena i doba kojima, najčešće zbog prostorne i vremenske udaljenosti, nisam mogao prisustvovati. Što nije naročiti problem, stvari iz dalekih krajeva i doba mogu postati moje – bed je jedino što rijetko mogu postati i naše, nema tih ljudi s kojima ih dijelim, jer ozvučile su živote s kojima nemam nikakve veze. Možda su ozvučile praktički svačije živote, ali ja ih više volim dijeliti ne sa svima, nego s nekim, meni bliskim, nama.
Čar cro-dancea za mene je (i) u tome što je to scena koju jesam iskusio u času kada je postojala. Istina, bio sam premlad doživjeti je u punini, u klubovima ili na nastupima, sve se svelo na spotove i radio, ali i tako je činila neizostavan dio moga odrastanja. U tome nisam usamljen; poklopilo se da mi je cro-dance podosta pojavljivao u životu i davno prije nego što je objavljen Gorilin izbor (ako se drug Sead u svojim crticama ne osvrne na prošlogodišnju pred-Dimensions raspravu o najboljim cro-dance hitovima, bit ću jako razočaran), što je sve pokazalo da postojimo i mi kojima te pjesme nešto znače. Istina, znače nam različite stvari, neki ih iskreno, bez ostatka, vole, neke vraćaju u davne, bezbrižnije dane, nekima su pak dan-danas soundtrack za treš zabavu (koncept koji mi je izrazito odbojan – ako ti je nešto treš, ne slušaš to, ako pak doista voliš, onda nije treš). Što se mene tiče, zapravo se ne sjećam najbolje kakve sam osjećaje imao prema toj sceni u njezino doba – sjećam se da sam već tada počeo kopati po pločama staraca, možda i gajiti bedaste rockističke predrasude, a i da su mi neke outright jeftine pojave ala Velina i Milena već tada bile bože sačuvaj. Što zapravo i nije važno, većinu tih pjesama sam davnih dana zapamtio do u stih i notu, čime su već postale moje, kasnije je možda samo trebalo otpuhati eventualne predrasude, priznati da tu ima odličnih stvari, napokon i podijeliti užitak u njima s dragim ljudima.
Kada je trebalo sastaviti listu za ovaj izbor, zamislio sam se, koju stvar staviti na prvo mjesto? Pregršt njih su mi podjednako drage, svaka bi mogla konkurirati za vrh – “Kad nema ljubavi”, “Iza ponoći”, “I’ve Got a Feeling”, “Ja sam vlak”… Svaka bi zaslužila tu medalju, ali ipak, jedna pjesma se, polako, nenametljivo, ali sigurno, sve više probijala u prvi plan, uvlačila pod kožu, i to baš zato što, za razliku od navedenih, nije očita, nije (koliko me pamćenje služi) bila sveprisutna tada, niti se redovito izvlači kada se prisjeća cro-dancea. Gorespomenute su hitovi, opća kultura, njih je lako voljeti, svi ih znaju – nije da je to nešto loše, ali, te pjesme su SVAČIJE. A ja sam uvijek najviše volio one koje su više NEČIJE.
Sjećam se “Javi se” iz dana kada je izašla, ali ne sjećam se da je bila veliki hit kao npr. “Šumica” (dozvoljavam da sam u krivu, možda mi je naprosto prošla ispod radara). Sjećam se i kako mi je iskočila prilikom reminiscencija na cro-dance – valjda mi je YouTubeov algoritam bio sklon – sjećam se i kako mi nije padala na pamet kod prijašnjih reminiscencija, iako sam je mogao otpjevušiti od A do Ž. A to pjevušenje, i brojna druga koja su uslijedila kasnije, potvrdila su da je “Javi se”, osim što je naprosto odlična pop stvar, također i nepogrešivo moja stvar, mada je morala pričekati oko četvrt stoljeća da to shvatim. A ovaj izbor, koji su je smjestio negdje oko sredine ljestvice – nije da iskače iz paštete, a opet, postojimo neki mi koji je volimo – dao mi je osjećaj kakav, vjerujem, imaju ljudi koji na netu nabasaju na traku s početka 90ih, kada su bili mladi i ludi i čuli je u izlasku, i sad je slušaju nakon mnogo godina i u komentarima ostavljaju najljepše izljeve emocija. I lijep je to osjećaj. (NP)
(pisali: Leonard Jurić, Dino Milić-Jakovlić, Borko Barić, Ivan Ramljak, Nikola Pezić)
Ruralna gorila 
Komentiraj