25. Kuzma & Shaka Zulu – Lito ide mala
[543 boda / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Prije koji mjesec razvila se zanimljiva rasprava ispod Oliverove pjesme “Ne žuri, djevojčice”, u kojoj je netko postavio (sasvim opravdano) pitanje: nije li ta pjesma pomalo pedofilska, ako punoljetni pjevač govori djevojčici? Ono što nam je, kao modernim slušateljima, teško zamislivo jest da je i Oliver nekad bio mlad. Njegovo pjevanje “djevojčici” prije je nešto kao tepanje kojim se želi naglasiti nevinost ili nevinolikost voljene osobe, a koje je poznato od samih početaka poezije. “Mala” je na sličan način protagonistkinja u mnogim pjesmama, a pojava nije ograničena samo na žene kojima se pjeva, nego i npr. Tajči kaže da je njen “mali” opasan, a Severina ponavlja “mali, mali, meni toga fali”. Kada bismo u ovu blic-analizu uključili i strane pjesme, morali bismo tražiti svaki put kad se pojavljuje “boy”, “girl” ili “baby”, a to bi ovako odokativno bila poštena većina svih ljubavnih pjesama. Doduše, da mi se netko u razgovoru, a ne u pjesmi, obrati s “mala”, to bi bilo sasvim druga priča i lako je moguće da ne bi dobro završilo.
“Lito ide mala” objavljena je 1996. na istoimenom albumu. Promjena žanra, odnosno prelazak s repa na Italo disco, pokazala se kao pun pogodak, a “Lito ide mala” ukopala se u repertoar radio-stanica i partija, od punih klubova na večerima tipa Dance Hard do ribarskih noći mjesta na Jadranu. I Goran i Leonard u svojim crticama o Kuzmi & Shaka Zulu opisali su taj bend, a danas duo, kao ono suštinski splitsko i s tim se apsolutno slažem: klupice, grupice, tu i tamo neke gitarice, a kad normalan svit zaspe – disco. I kao da nam se planirano poklopila lista, redoslijed pjesama plasiranih u Top 40 ima svoju simboliku. Prvo ide trava koja se ne prodaje “U mojoj ulici”, pa “Party (ruke gore)”, a tek onda melankolija koja dolazi hlađenjem, možda čak i kratkotrajnim nadrastanjem života usredotočenog na zabavu, u kojem za slomljena srca nema veselja, ispunjenja, lita. Jednim jedinim stihom “meni ne dolazi” himničko slavlje ljeta dobiva težinu, jer je samo kiša na plećima našeg lirskog ja. Možemo to odvesti i korak dalje, pa zaključiti da Kuzma ni ne pjeva o ljetu kao godišnjem dobu ni o ljetu kao antičkoj ili renesansnoj odnosno neoklasicističkoj alegoriji za mladost, nego o ljetu kao simbolu lakoće i veselja, bezbrižnog života – kakav ne postoji u okovima napuštene ljubavi.
Jedno od ključnih pitanja ove pjesme, koje moguće i nije retoričko, po tom čitanju nije “di si ti” iz refrena, nego “a di ću ja” iz druge strofe. Prvo je odraz traženja i iskrenog zanimanja, čežnje za izgubljenom ljubavi jer je Mala od njega otišla, ali drugo je puno teže, ono je odraz egzistencijalne krize, u njemu se ne traži lokacija, nego svrha, cilj.
U tekstu Kuzma otkriva “ne mogu više tako” i time do kraja razara. Brat mi je prije koju godinu rekao: “Postoje ljudi koji su crni, a postoje ljudi koji vole bit crni.” Neki ljudi traže probleme jer ne znaju što će sa sobom ako ih nema, oni vole biti crni. Drugi ne žele biti tužni, ali život (pogotovo u Hrvatskoj) im se namjestio tako da su trenutno crni i gledaju kako se iz tog crnila izvući. I zato mi se i Kuzmina bol čini težom. On ne može i ne želi više tako. Želi da i njemu dođe lito, da ne razmišlja o papanima koji okružuju njegovu Malu, ili barem da mu pažnju okupira neka druga mala (a možda i velika). I uz svoju bol, sa širokim smiješkom, pleše. (DĆ)
24. ET – Sve bih dala da znam
[545 bodova / 11 glasova]
“Sve bih dala da znam“ prva je pjesma na nosaču zvuka Anno Domini 1996. To je bio album koji se nije samo slušalo, nego su se riječi (pogotovo rap dionice) učile čitajući malu knjižicu sa tekstom koja je došla uz CD.
Pjesma fenomenalna, a spot da i ne pričamo. Spot je bio fascinantan! Priča, kostimografija, vizualni efekti, sve je bilo dostojno europske i svjetske produkcije. Osjećao sam malo inspiraciju filmom Daleki rođaci, gdje srednjovjekovni čarobnjak otvara vremenski portal kako bi glavni protagonist napokon pronašao svoju srodnu dušu, bez obzira u kojem stoljeću se nalazila. Filmska priča popraćena stihovima „Sve bih dala da znam, kako ljubav umire…“ davala je još jednu dimenziju, dubinu pojmu ljubavi: ljubav ne umire, ona je vječna kroz stoljeća i stoljeća, samo što ju mi svaki puta otkrivamo iznova.
Danas kada slušam taj cijeli album, šokiran sam kako tada nisam uvidio da se bliži kraj jedne ere. Album je odličan, no ne mogu ne primijetiti ipak jednu dosta veliku dozu zasićenosti. Kako bi bili dosljedni obećanju danom 1994. da će ET biti Second to None, jednostavno nisu mogli dalje – barem ne u onom obliku u kojem su dotad postojali – jer sve ostalo odvelo bi ih u mediokritet i daleko od danog obećanja. U svakom slučaju, respect! (PS)
23. Senna M – Beba
[557 bodova / 19 glasova]
Senad Galijašević oduvijek je bio čovjek od biznisa. Kada je tamo u 80-ima folk bio in, zvao se Senad od Bosne i pjevao “Jasmina, Jasmina, zlatna jabuko”. Kada je početkom 90-ih došao iz Viteza u Zagreb, zavladalo je doba dancea, a Senad je postao Senna M. Čovjek je valjda perfekcionist, pa je na svoje nastupe dovodio cijelu svitu plesača i plesačica. “Beba” mu je vjerojatno i najveći hit, a za nju je pripremio i posebnu koreografiju “njihanje bebe u naručju”. Svi smo mi tada pokušavali imitirati dobrog nam Senada, koji je sredinom 90-ih punio dvorane. Sjećam se da je jednom 500 ljudi ostalo ispred Saloona jer su bile rasprodane sve karte za njegov koncert. Bilo je za očekivati da će Senad nakon dancea prijeći na turbo-folk, ali jok. Čovjek više nije u glazbi nego u puno jačem biznisu. Prodaje kranove i opremu za snimanje, a njegovim uslugama koristi se čak i NASA! Aj reci? (SM)
22. Senna M – Tuc tuc
[561 bod / 16 glasova]
Senad Galijašević je, nakon početaka u opskurnoj grupi Vozdra, prvi okus slave osjetio kao frontmen grupe Senad od Bosne koja je njegovala trash-folk imidž i zvuk. Na prelasku iz osamdesetih u devedesete, Senad seli u Zagreb gdje ga, nakon kraće i uspješne producentske karijere (potpisan je kao producent uspješnice “Kuda idu izgubljene djevojke”) navodno posjećuju vanzemaljci i otkrivaju mu techno zvuk te on postaje jedan od pionira tog glazbenog žanra u novostečenoj nam državi. Uzima inovativno umjetničko ime SENNA M (ovjekovječeno grafitom „Bože, uzeo si krivog Sennu“ nakon tragične utrke u Imoli), koje u medijima napada Siniša Vuco tvrdeći da ono M zapravo znači Musliman, dok mu sam Senad logično odgovora kako se iza tog nesretnog slova krije pojam MAGIC. Nesporazumi i nerazumijevanje nastavljaju biti sastavni dio Sennine karijere, a vrhunac doživljavaju upravo izlaskom singla “Tuc Tuc” za kojeg su brojni, usprkos nevinim stihovima poput „Ja i ti sami u sobi, ritam tuc-tuc znaju svi“, pomislili kako je riječ o pozivu na kopulaciju/parenje/seksualni čin zbog nevjerojatne sličnosti te onomatopeje s onim što ona stvarno predstavlja u Senadovom životu. Naime, i u šaljivom video spotu, gdje prolazi kroz razne zgode maskiran u Charlieja Chaplina, Senad jasno daje do znanja kako je njemu cijelo vrijeme na pameti samo RITAM tuc-tuc u kojem “tu” predstavlja udarac u doboš a “c” udarac u činelu, pa spojeni daju nezgodnu kombinaciju TUC koja se lako može krivo protumačiti. Zli mediji nastavljaju krivo isčitavati njegov lik i djelo, pa tako glazbenu karijeru naglo završava nakon sudskog spora s časopisom Klik u kojem DJ Čoban i DJ Seljo u javnost plasiraju neprovjerene poluinformacije o navodnom sladostrasnom odnosu pjevača i pratećih mu plesačica. Srećom, pravda pobjeđuje, pa je Senna M danas uspješan poslovan čovjek čija firma opskrbljuje zvučnim i svjetlosnim pomagalima i napravama brojne televizijske i scenske spektakle.
A Vuco, Seljo, Čoban i svi ostali zlobnici se mogu fino… Tuc-tuc! (MK)
21. Nikolina – Bim bam bom
[626 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
Ključni događaj 1996. godine dogodio se negdje te jeseni, sjedili smo stari drug Ivo B. i ja u Grand Slamu, igrali Vampire i ispijali pivo usput, skrene razgovor na opće životne teme, drug nešto mrzovoljan i ja priupitam što je.
– Prekinuo sam s curom.
– Izvrsno! Sada možeš sa mnom loviti komade nedjeljom po Jabuci.
Da budem iskren, nisam baš rekao tako, prilično sam siguran da sam upotrijebio jedan vulgarniji termin no obzirom da smo se upravo tamo upoznali moja supruga i ja niti godinu kasnije, ne osjećam se krivim.
Dosta je toga prethodilo toj sudbonosnoj pivi, a prijelomnim se trenutkom pokazalo ljeto te godine, standardni je to construction time again i vrijeme unutarnjeg partijskog kongresa na kojem sam sam sebi podržao odluku o definitivnom raskidu sa tadašnjom techno glazbom i rave pokretom kojeg sam proglasio da je odstupio od polaznih ideala i degenerirao u devijantnu glazbu druge polovice 1990-ih koje se svi nerado sjećamo. Kao i obično, mjesto je bio Hvar, svakojake se dobre i loše glazbe nalazilo u mojem walkmanu tog ljeta, jedna jedina stvar ostala je nepogrešivo vezana za ta dva tjedna rekonstrukcije i konsolidacije, toliko da i danas, 24 godine kasnije, budi pozitivne emocije.
Zapravo, uopće je nisam slušao tokom tog ljetovanja, bila je zadnja noć, sa svima sam se već odavno pozdravio, vratio se u apartman, upalio TV, počeo spremati stvari za put natrag i vrtio si u glavi planove za povratak u Zagreb, sve redom pozitivne misli koje su mi budile optimizam. Vrtio sam kanale, malo Viva s nekim miksom eurodancea, malo neki naš i onda nastupa sudbonosni trenutak.
Zašto, o zašto “Bim bam bom”, govorio sam si? Od cijelog ljeta, te Smithsi, te Joy Division, čak i Green Day i NOFX (jako sam puno vozio role tada pa me zavelo, ispričavam se), čak i eurodance i cro-dance koji su se vrtili po cijeloj obali, ali ne, od svih stvari koje su mi se mogle zavući u mozak, cijelo to ljeto i da mi ostane u glavi imbecilna onomatopeja? “Bim-bam-bom”, toliko glupo, da dan-danas kada krene razgovor o cro-danceu se ja moram osjećati kao moron kada izgovaram ta tri sloga.
Naravno, cro-dance mi nije bio nepoznanica (premda sam tada to pred svojim alter-darkerskim frendovima krio k’o zmija noge) no nisam ga baš nešto ni pratio, taman onoliko koliko je moglo doprijeti kroz regularno kretanje po barovima na moru, imao sam čak i neke svoje favorite no uvijek uz dužnu distancu jer sam sam sebi ipak bio previše cool da si priznam da u nekima od njih ipak grešno uživam. No tada, te večeri i noći, svi su se zidovi srušili, nije tu bilo nikakvih opravdanja, ni to da sam eto u jedinom klubu usred ničega na moru, nema ni acid soundova s drugog I.Bee albuma, ne, običan infantilni ljetni pjesmuljak, ja si ga pjevušim i svako malo prebacujem sa Vive na HRT ne bih li ga možda ponovo čuo.
Mogu ja sada racionalizirati do mile volje, mogu ustvrditi da su napokon naučili kako producirati stvar koja se može nositi sa eurodance hitovima, Nikolina koja ekšli dobro pjeva, uplifting osjećaj tokom slušanja, sve je tu, pravi plesni hit i moj osobni favorit cijelog glazbenog pravca. Najbolja stvar, vrhunac i ujedno kraj, kao party na kojem plešeš, DJ te dovede do vrhunca, stvar završi, pogledaš oko sebe i shvatiš da više oko tebe nema nikoga, svi se spremaju otići. Kao kada, kao okorjeli fan C-64, zaključiš da su igre napokon postale tehnički super, ali su svi tvoji prijatelji već prešli na Amigu, ili kada kao siroti japanski admiral Yamamoto napokon napraviš Yamato, najbolji bojni brod na svijetu samo da bi shvatio da zapravo svi grade nosače aviona ali opet će svaki WW2 fan oduševljeno baš njegovu sliku imati na zidu, tako i cro-dance sa Nikolinom, napokon su napravili dobru stvar, najbolji floor-killer ljeta i istovremeno naprosto krenuli dalje, gotovo, nema više, razlaz…
Ali oh, “Bim bam bom”, taj spot… Žuta haljina, žute visoke Marte koje sam par mjeseci ranije vidio u izlogu Super Stuffa, pa kako Marte a pjeva kuruzu, pa kako pjeva kuruzu a izgleda cool:
“Moja haljina, boje maline”
… ali kako boje maline, haljina je žuta, koja je uopće boja maline?
“Svakog trena ide malo naniže”
… kako naniže? Ako je haljina, morala bi ići prema gore (barem kad se moja supruga i ja hvatamo na flooru), suknja bi valjda išla naniže, ili je možda ipak haljina ali nam želi otkriti sise a ne, jel’te…
“Ali čuvaj se, ne zaljubi se”
Jer… zašto?
“Nisam ja kao druge djevojke”
Čekaj, kakve su druge? Hoće samo seks? Neće samo seks? Ako se ne trebam zaljubiti, onda valjda hoće samo seks, ja koji brijem na platonske veze nemam šanse? Uopće ne razumijem.
“Ti si mali koji pali, paljivi bombon”
… i pobogu, kakvo je značenje ovog idiotskog stiha, kakav paljivi bombon, što je to uostalom? I ono namigivanje, zašto mora izgledati kao ona teta sa reklame za Finu par godina kasnije i zašto onaj pug pas i zašto tip u spotu izgleda kao moron i zašto onaj drugi outfit u spotu mora imati one ružne crno-bijele hlače a toliko je cool u haljini i Martensicama i ja zbilja ne pamtim da sam ikada o ikojem muzičkom spotu imao toliko pitanja i nedoumica, definitivno previše teksta za nekog tko, 25 godina kasnije opet, nominalno, “sluša techno”.
OK, sada for real, zašto, zašto tako idiotski stihovi, zašto idiotski naziv? Kako pobogu možete napraviti stvar čiji je tekst pisan iz perspektive, štajaznam, djevojčice od 15 godina, kako onda očekujete da će je pjevati 20-godišnji macho-primati? Zar je bilo tako teško složiti neki neutralni tekst o plesu, ritmu, uživanju na flooru ili ako to ne, zašto se barem netko nije potrudio i složio suvisli osmominutni club mix, a ne da nam od svega ostane običan trominutni pjesmuljak.
Ali najgore i najgluplje od svega je da ja intelektualac, muzičke pozadine i erudicije (ili barem vlastitog ega) veličine oveće planine, nakon 25 godina pišem epove i eseje o trominutnoj dječjoj pjesmici, eto, to je najveći spomenik autorima ovog djela za koje ću čvrsto stajati u uvjerenju da je najbolje ostvaranje cijelog glazbenog pravca cro-dancea! (SDž)
(pisali: Dijana Ćurković, Petar Sambolić, Samir Milla, Mario Kovač, Sead Džubur)
Ruralna gorila 
Komentiraj