20. Colonia – Sve oko mene je grijeh
[647 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
Dolazim ja tako na Filozofski po prijepis diplome u referadu. Treba mi za neki posao na koji sam se prijavila jer se, otkad je korona, po cijele dane prijavljujem za poslove ili projekte. Ta nezaposlenost i poluzaposlenost su totalni full time job i ne bi živ čovjek vjerovao koliko mi vremena oduzima. Te se prijavi, te sastavi CV u Europass formatu – engleski i hrvatski, pa onda daj neki u nekom drugo formatu jer nije Europass za sve. Onda ajde na ovaj i onaj webinar o ovom i onom poslu, pa na intervju preko Skypea ili Zooma, pa na online testiranje, pa psiho-test, pa dajte ovih 500 riječi probnog prijevoda… Stalno nešto radim, a samo me rijetki heroji plaćaju.
Sad još i na Filozofski moram ić, a to uglavnom nastojim izbjeć jer me svaki put tamo uhvati očaj. Ili odmjerim puk koji se muva po hodnicima pa shvatim da sam godinama, likom i habitusom daleko bliže profesorima negoli studentima (jesmo li i mi bili takvi balavci? Nema šanse!), ili osjetim onu staru nelagodu koju sam osjećala još dok sam studirala ovdje – da ne pripadam na to mjesto. Jest, studij mi je bio super, čak sam i neke profesore voljela, među ekipom s godine imala sam super frendova, s nekima se družim i danas – čak Gocu povremeno posjetim u Londonu, a i sa Sinišom sam bila na kavi kada je zadnji put iz Irske došao u Zagreb. Ali cijeli taj svijet Filozofskog… nikada ja nisam bila to. Zato sam se ovdje gubila i tada. Referada je desno, je li tako? Ajd, idem probat. Iako nisam sigurna.
Još me povrh svega dekoncentrira i taj neki radio s nevidljivih zvučnika pa bauljam po auli osvrćući se ne bih li locirala kamo su ih postavili, ali ništa. Samo čujem neke lagane zvukove klavira i neku žensku koja šapuće uz njih. Što je to? Poznata mi je stvar, ali nisam baš sigurna ni tko pjeva ni kak se zove. Vjerojatno neki od onih artsy-fartsy-indie-whatever bendova za koje sam se u to vrijeme možda znala i pretvarati da mi se sviđaju e da bih se uklopila među one superkul cure s odsjeka za filozofiju, ali to nikad ne bi uspjelo pa bih se vratila u naručje svoje škvadre sa sociologije, kojoj je više-manje bilo potpuno svejedno šta slušaš. Mislim, STVARNO svejedno. Na našim tulumima znao se pjevat i Mišo, a to ostatak Filozofskog sigurno ne bi odobrio i da su nas otkrili, izbacili bi nas garant.
No koja li je to stvar, jebote? Idem dalje po auli i onda odjednom s desne strane, u onim zastakljenim prostorijama, negdje između knjižare i garderobe, spazim STUDIO TOG RADIJA. S jedne strane ZA KLUPOM sjedi voditelj pred mikrofonom, a s druge strane, TAKOĐER ZA KLUPOM – sjedi neka crna ženska koja mi je blago poznata. Gdje sam je vidjela? Na televiziji? Ali ta ženska sjedi pred mikrofonom i šapuće ono što čujem s nevidljivih zvučnika. Bacim pogled prema referadi – ah, ko jebe diplomu, neće pobjeć! – pa pogurnem vrata u ostakljenu prostoriju i dok se voditelj okreće prema meni s upitnim pogledom u očima, ja odmah u glavu istresem pitanje: „Koja je ovo stvar?“
Na to žena s druge strane za klupom krene pjevat: „Sve oko mene je grijeh, vrijeme je, morat ću poć, kao Atlantida tonem u noć, jedini znao si ti za mene moliti, samo ti…“
U to mi se na rame nježno spušta ruka i ja se trgnem, budeći za kuhinjskim stolom na kojem preda mnom stoji laptop i vrti se youtube. „Ljubavi, zaspala si“, govori mi On sa smiješkom i ja se zbunjeno osvrćem oko sebe. Fakat sam OPET zaspala sjedeći za kompjuterom. Ubija me ovo radno vrijeme poluzaposlenosti. „Jesi mi poslala svoju listu za najbolje Cro-dance stvari?“, pita me On, a ja se smješkam, trzam glavom prema laptopu i govorim: „Jesam. Evo, i playlistu sam si na youtubeu sastavila, ovo mi je na šestom mjestu“. „Super, super“, zadovoljno me tapša po ramenu i odlazi u sobu, a ja otvaram Google kalendar i pišem podsjetnik: „Otići na Filozofski po kopiju diplome“. Uzdahnem pred kompom dok se pitam bih li ih možda odmah mogla tražiti pet ili deset jer kako je krenulo s tim prijavama, tko zna koliko će mi ih još trebati. Indira na youtubeu upravo završava s pjesmom. (ZP)
19. Velina – Sherry, Sherry
[652 boda / 16 glasova / jedno prvo mjesto]
Jedna od stvari koje najvolim kod cro-dancea je to koliko je znao biti suludo nasumičan: da ova pjesma nije nikada postojala ali da zato postoji nekakav Cro-Dance Idea Generator, mislim da bi morali kliknuti jedno osam milijuna puta prije nego što bi AI algoritam uspio izbaciti koncept poput “Daniel Popović pokrada Café Tacubu i dodaje refren ‘Sherry sherry tijelo mi uberi’ za djevojku iz loze mirogojskih cvjećara”!
Enivej, da: “Sherry, Sherry” je plagijat. Nisam nažalost nikada slušao Café Tacubu, pošto sam po imenu donedavno pretpostavljao da je to nekakav penzionerski world music – navodno su zapravo fora pop/rock bend koji je pokrio jako širok stilski teren – tako da znam samo ovu pjesmu koju je Daniel pokrao za Velinu. Ako, međutim, zažmirimo na etičku dvojbenost takvog postupka, kao slušatelj nemam ništa protiv ex-Yu plagiranja tuđih regionalnih hitova: često se, štoviše, događalo da se ovdašnji plagijati nisu samo lijeno šlepali na ono što je izvornike činilo efektnima nego su i imali neku dodanu glazbenu vrijednost, kao što je naprimjer Popović izmađijao još taj refren koji uistinu lansira “Sherry, Sherry” u stratosferu nesputane radosti, a bez kojeg original Café Tacube u usporedbi zvuči poprilično, jebiga, ćelavo. Tako da, k vragu i etičke dvojbe, pozdravljam sve kreativne plagijate na dugačkom spektru između obrade i interpoliranja/sempliranja koji prešišaju originale! (Ako biste evo i meni dopustiti malo potpune nasumičnosti, samo da kažem da u slučaju da se jednom pojavi neki domaći power-pop bend ili projekt s pjevačicom u rangu Miley Cyrus – apeliram da plagiraju “East Northumberland High”, ali pod striktnim uvjetom da umjesto onog dijela “Just because I liked you back then…” smisle i ubace neki bolji dio jer bi to onda bio najbolji power-pop ever, pa ponizno molim da se to ostvari!)
A inače, začudo, “Sherry, Sherry” sam čuo tek nakon što je hajp oko cro-dancea bio odavno splasnuo: u prvoj polovici devedesetih nisam slušao radio, televizija mi je tada već služila samo za gledanje Star Treka i MTV-ja, pa se moj doticaj s cro-danceom svodio uglavnom na ono što smo brat i ja vrtili u disku u Ražancu, sve dok se isti nije zatvorio zbog demoliranja usred velike tučnjave između Ražančana i Slivničana ’96. (eto vam malo foreshadowinga jedne crtice naniže!)… A vrtili smo ono što bi mi od cro-dancea na kazete presnimio lik u jednom zadarskom CD-šopu. I jest nam on pokrio veliku većinu najvećih hitova, ali bilo je tu i pokoje velike rupe pa tako, naprimjer, vjerovali ili, nisam siguran jesam li prije ovog izbora uopće i ikada čuo “Tko je dirao Pipi” (sada mi je već žao što nisam glasao za nju!), dok je “Sherry, Sherry” ušla u moj život tek negdje sredinom nultih, preko neke HTV-ove emisije s glazbenim željama i pozdravima. I nisam mogao vjerovati: “Ta kako je moguće da je MENI, ostrašćenom zagovorniku i bubbleguma i cro-dancea, ovo dosad promaklo?!?”. Jer ovo je 100% my shit, bilo i ostalo, cancellingu Veline unatoč. (TK)
18. ET – Ne traži ljubav
[658 bodova / 13 glasova]
ET s Vannom je najkoherentniji i najznačajniji dance bend devedesetih (mada su u mojih osobnih top 50 ipak izgubili 7:5 od Colonije, nisu ni do tie-breaka uspjeli doći), a ova pjesma je jasan pokazatelj kako su uspjeli doći do tog statusa. Ama baš svi elementi dobrog dance hita su na mjestu, glazbeno, produkcijski i videospotovski posloženi točno kako treba. Problem je što ja zapravo nemam što za reći o njoj, to je ona klasična razmjerno popularna stvar koju ćeš staviti na sam kraj koncerta, kako bi natjerao rulju da te pozove na bis, za koji čuvaš dvije ili tri još popularnije.
Zapravo, pada mi na pamet jedna anegdota, upravo negdje iz sredine, možda čak i drugog dijela devedesetih, imao sam neki dogovor na Trgu i hodao prema njemu Gajevom. Zatekao sam se iza neke žene koja je malo sporije od mene hodala u istom pravcu i pomislio kako se totalno stilom fura na Vannu, samo je… pa, da se pristojno izrazim, znatno manje privlačna od nje. A onda sam je pretekao i pritom bolje zagledao: to je uistinu bila Vanna. Nekako na sličan način doživljavam i ovu pjesmu: to svakako jest pravi ET na vrhuncu snage, ali nije ni “Tek je dvanaest sati” ni “Molitva za mir”. (DMJ)
17. Jury de Simbo – Tko je dirao Pipi
[692 boda / 18 glasova]
Uz “Candyman”, drugu veliku marketinšku pjesmu cro-dance ere, “Tko je dirao Pipi” odudara od nevinosti, naive i/ili nezgrapnog hinjenog profesionalizma ostatka scene. Te dvije pjesme odlikuje svrhovitost toliko plitka da postaje duboka. Baš one imaju najupečatljivije i najsirovije synth-motive, kao i, po glupim tumačenjima, najgluplje stihove. Ali imaju drskost koja jedina u tom periodu potpuno kanalizira duhovne zahtjeve novog svijeta kojem se tada naziru obrisi. Naš pop kasnije nije uvjerljivo nastavio ovu tradiciju. (LJ)
16. Minea – Good Boy
[700 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
“You couldn’t walk into a mall get your little pussy pierced, and your little Doc Marten boots, and your crazy color for your hair. You walked down the street with blue hair, you was gonna get in a fight with about five angry construction workers, or the local college football team, rednecks or cops.”
– Mike Ness stage rant (Social Distortion: Live At The Roxy)
“Hrvoje, gdje si ti ovako razbio glavu?” – pitala je moja mama zabrinuto mog bratića, komentirajući mu ožiljke koje je otkrivala propupala crna kosa ispod njegove irokeze s obje strane glave.
“Ma ništa, teta, to sam na moru pao na stijene!” – odgovario je Hrvoje.
Da, pao u škrip između sebađice, ili još gore, timberlenke i asfalta pored Sokola. Mora da je gadan val oborio mog bratića, tek godinu dana starijeg od mene, ali svejedno tipa kojem se nikad nisam uspio ozbiljnije približiti u međusobnim odmjeravanjima snage. Nevjerojatno koje su nategnute priče mogle popušiti naše mame devedesetih, ili su same sebe tješile da ipak nije ono što se činilo na prvu.
Tih epskih devedesetih nasilje se s frontova diljem Hrvatske polako prelijevalo i na gradove koji nisu neposredno bili izloženi ratnim stradavanjima. Gotovo svatko tko je tad pripadao nekoj vidljivoj subkulturi, morao je biti spreman na potencijalne sukobe i okršaje s drugim sudionicima društva. Kačili smo se tako s navijačima, metalcima, bajkerima, kosijanerima, šminkerima, seljacima, reperima,rejverima, skinsima, s ekipama iz drugih gradova, drugih klasa i drugih nacionalnosti, a ponekad i među sobom. Jedino se nismo mlatili s policijom i redarima iz većih klubova, nego bi pognute glave saslušali službene prijekore i pustili one s legimitetom sile da izmlate nas, jer smo znali da bi svako suprotstavljanje vodilo odlasku u bolnicu, pa bi tek rukama zaklonili glavu da nam ne razbiju noseve i zube. Kad te spiče u trbuh ili bubrege, tako zaboli da se u pravilu odmah srušiš na pod – pod uvjetom da si koliko-toliko uvukao testise među noge da te ne udare u njih, kad već skrivaš glavu – ali to nije vidljiva masnica zbog koje bi te doma mogli prozivati i brinuti.
Da je ikad kakav službeni organ prekopao torbe ruđeraša koji su devedesetih vlakom dolazili na stanicu Maksimir iz prstena zagrebačke suburbije, našao bi palica, lanaca, džepnih noževa, suzavaca, šarafcigera i boksera domaće izrade dovoljnih da se izvede uspješna zatvorska pobuna u Lepoglavi, sve priručnih oružja za obranu od kvartovskih huligana s Borongaja, Ferenščice i Trnave koji su im prodavali cigle i otimali sendviče, cigarete ili lovu. Po pričama mog bratića i dokaza s njegove glave – ako laže koza, ne laže rog – najgora ekipa s kojom se tad kačio su bili tadašnji šminkeri. Iako su šminkeri bili šarolika subkultura koja se mijenjala kroz generacije i pokrivala generalnu, uglavnom adolescentsku populaciju koja je pratila trendove u muzici i modi, ovi šminkeri su više bili pitomija verzija srpskih dizelaša – po kojima su kasnije nazvani i šabani – kombinacija zlatne mladeži i njihovih lojalnih štitonoša i priguznika, potomci novostvorenih hrvatskih uglednika ili njihovih gorljivih pristaša koji su preuzeli dominantne novohrvatske modele ponašanja svojih očeva i rođaka, uz ponekog obećavajućeg mafijaša na početku karijere.
Bilo ih je dosta, barem na ovim centralnim gradskim točkama, od Saloona i Sokola u centru do okretišta na rubovima grada, bili su glasni, nasilni i nepredvidljivi, a provociranja i tučnjave su im bile i vikend zabava i obiteljska baština i ćudoredni čin pripitomljavanja onih koji im nisu bili po volji. Šumica između Jabuke i Saloona bilo je najčešće poprište tih okršaja, u kojoj bi šminkerske hijene u grupicama napadale izdvojene jedinke i parove na povratku iz Jabuke. Bar dvoje ljudi koje sam poznavao su završili na šivanjima i gipsevima nakon prepada pred Saloonom, a napadi su bili oslobođeni svih rodnih stereotipa pa se udaralo i cure, uglavnom par odgojnih šamara, ali bilo je razbijenih noseva i cipelarenja na podu neovisno o spolu.
Muzički gledano, tadašnji šminkeri su se s hip hopa kojeg je slušala prijašnja generacija prebacila na novi glazbeni trend – techno. Techno je u ovom slučaju označavao široku lepezu tadašnjih popularnih elektronskih izvođača, od Marushe preko Prodigyja do 2 Unlimiteda, bilo je tu i ozbiljnijih ravera koji su slušali muziku s Top DJ Maga, ali većinom se njihov “techno” svodio na bujajući eurodance i mainstream house. A kad se pojavio cro-dance, njihova omiljena grupa su postali ET. Bratić mi se i dan danas kune da je jedan od gadnijih fajtova bio u vrijeme snimanja “Tek je 12 sati”, kad se dio statista iz spota navodno potukao s punkerima s Mažuranca, ne znam je li u to bio uključen i Dragan Jurilj, tadašnji evropski prvak u te-kwan-dou, nemam drugih svjedoka da potvrde priču. Konkluzija je bila jednostavna, jasna i dogmatska; šminkeri vole ET, ET su dance, šminkeri su naši neprijatelji, ergo dance je neprijateljska muzika koja je osim toga i megapopularna, sveprisutna, dosadna i iritirajuća, pa sam tim bezvrijedna. Pamtim zgražavanje na dvije darkerice koje su pocupkivale na “Tek je 12 sati” na afteru nakon koncerta UK Subsa u Jabuci ’93., svi u grupi smo instinktivno zafrktali već na herezu da se takav užas vrti u Jabuci, a kamoli da netko od posjetitelja i zapleše na to. To je muzika onih koji nas čekaju pred Saloonom.
A onda se za dvije godine pojavila Minea. Iz producentsko-menadžerskog krila Borisa Šuputa, predstavljena prvi put na Dori 1995. s pjesmom “Good Boy”, bio je to prvi dance hit koji mi je sjeo otprve. U kasnijoj životnoj retrospektivi ću si priznati simpatije i za niz ostalih dance hitova i početi drugačije revalorizirati taj dio domaće glazbene baštine, ali tad sam gledao dance spotove gotovo isključivo po principu količine golotinje i seksepila ne bi li na kojeg od njih udavio pitona u trenucima podnevne srpanjske dokolice tijekom ljetnih praznika kad su starci na poslu ili na moru (favoriti: Yo, Kasandra, Annamaria, Vlatka u “Ne tražim ništa”, sinhronizirane plivačice u “Zlatnoj ribici” Senne M). Ne znam ni danas točno odrediti što me toliko osvojilo u samoj pjesmi, možda sam podsvjesno trebao kratki intermezzo od ozbiljnosti života u Hrvatskoj, crnila s telke i bijesa iz mojih zvučnika. “Good boy” je bio poletni bubblegum-dance klinke s imidžem slatke susjede, jednostavnog teksta i pamtljivog refrena, dok mi je onaj poluvrisak na “na tebe zapaliiim” bez sape djelovao tako šlampavo dražestan, kao da ni mlada vokalistica još nije svladala sve pjevačke tehnike.
Jedino bitnije odstupanje od dance kanona je bio tekst kojeg je Minea pjevala, upozoravajući dobrog dečka iz pjesme da je ne ljubi ispod struka jer je to za nju prerano. Blaga doza katoličkog morala je sigurno pomogla da Minea postane simpatično lice cro-dancea, udarajući kontru seksualno raspojasanim izvođačicama poput I. Bee. Minein poster iz OK!-a sam ponosno zalijepio na zid svoje sobe, točno iznad plakata Dead Kennedys koji mi je stigao iz Amerike od starijeg sugrađanina, tako da bi posterna dihtomija obično zbunjivala svakog tko bi ušao u moju sobu. Frendovi su moje oduševljenje Mineinim hitom uzeli kao slučajnu aberaciju u mom glazbenom ukusu i tek bi se nasmijali nad mojim fandomom, poneki su i sami priznali da imaju svoje dance-favorite u kojima uživaju kad ih nitko ne gleda, a jedino je moja tadašnja cura Zrinka vjerovala da ustvari ne volim samu pjesmu, nego patim od celebrity crusha. Prilika da dokažem status Mineinog top fana u Ivaniću mi je došla za nepunu godinu dana kad je lokalni diskoklub Geno najavio Minein nastup u sklopu turneje “Vrapci i komarci”. “Zbilja ideš na Mineu?” – čudili su se suborci. “Sam? Ubit će te šminkeri tamo!”
U ivanićgradskoj zavjetrini, antagonizam i nasilje među mladima nisu bili tako izraženi kao u Zagrebu ili ne znam, Slavonskom Brodu, ali imali smo dovoljno nezgodnih igrača s kojima se nije valjalo petljati. Gradski šminkeri i Boysi uglavnom nisu bili problem, jer smo s njima bili susjedi, s njima ili njihovom braćom i sestrama smo išli u školu, pa nam nisu radili veće probleme. Najgore su bile seljačine iz okolnih sela, tipovi koji bi do osamnaeste već stasali u prave selske muže za rad u polju, a za vikend izlazili vozeći traktore, s kojima smo se tad najviše sukobljavali, ali sam procijenio da njih neće biti u bitnijem broju. No prigradski šminkeri bez stila, opančari s talijankama i tajsonicama sa šiškama, gradska djeca seoskih roditelja, s kojima smo se na rastojanjima ponekad podjebavali ili provocirali – na njih sam morao računati.
Nisam bio neiskusan u tučnjavama i do tad sam već imao respektabilan battle score, bacio sam lika niz stepenice i iščašio mu nogu, a drugog majmuna iz škole razrezao nožem, nakon što mi je sezonu prije slomio nos – pretpostavljam da su me laka porezotina, četvorke u imeniku i nijedan izostanak s nastave spasili od izbacivanja iz škole, pa sam završio samo s ukorom pred isključenje – ali sam isto tako naučio da iza sebe nemam nikakvu bandu ni crew na koje bih se mogao pouzdati, pa sam većinu potencijalnih sukoba uspio iznijeti koristeći se diplomatskim sredstvima, obično glumeći debila koji baš ne razumije kad mu se prijeti i izaziva. Bez pratnje, bez oružja za obranu koje bih mogao prokrijumčariti u klub, otišao sam smjelo na gig, računajući da će ipak sve proći mirno. Bez pretjeranih obilježja na sebi, ipak sam po stilu odskakako od prosjeka posjetitelja i nije me bilo teško uočiti u masi. Očekivano društvo je bilo tamo, znali su tko sam ja i ja sam znao njih, ali ništa nisu poduzimali, što me nekako uvjerilo da sam bezveze brinuo.
Već nakon pet minuta Mineinog koncerta, grupica poljanskih šminkera iza mojih leđa, godinu-dvije mlađih od mene, počela me namjerno gurati i sve češće i jače laktariti u prvim redovima. Nakon koje minute sam se odlučio pomaknuti, kao slučajno zamahnuvši rukom unazad pri probijanju kroz gužvu, udario sam prvog koji mi je naletio pred šaku. Isti čas su me počeli udarati s leđa, a redar koji je primjetio komešanje pred binom izvukao je samo mene iz gužve, odgurao me u stranu i zaprijetio izbacivanjem iz kluba.
Nakon giga, i dalje uvjeren da smo završili s okršajem nakon što su mi udijelili par udaraca pred stageom, ostao sam na šanku kluba nadajući se da bi možda mogao sresti i samu Mineu, možda užicati i autogram. U tom trenu, najmanji od poljanske ekipe je izašao iz wc-a, skužio me za šankom, pa se zaletio i udario me nogom, psujući mi sve po spisku. Nije me prejako pogodio, ostao sam stajati i mogao sam mu vratiti martom duplo jače, ali me iz separea gledala cijela njegova ekipa, čekajući povod da me razbiju usred Gene. Jedno od najgorih poniženja koje muškarac može doživjeti – kad te udari neki pizdek, a ti moraš otrpiti i ne reagirati jer će te njegovi frendovi pregaziti, pogotovo kad to naprave pred ženskim društvom, pa je tvoja sramota veća što je njihov hihot glasniji.
Procijenivši da si samo kompliciram situaciju – ako me i prebiju, od redara mogu očekivati jedino ritualno izbacivanje, a zabava je ionako završila – otišao sam van, gdje me dočekala pijana Zrinka da mi saopći kako večeras brije s Danijelom jer je “njen dečko otišao brijati s Minač, pa ne želi ostati sama”. Ne shvaćajući je ozbiljno, otišao sam doma – da bi mi Danijel zbilja potvrdio nakon koji tjedan kako jesu brijali, ali su ih poslije šabosi iz Gene, najvjerojatnije isti ovi s kojima sam se pokačio, našamarali i potjerali doma. Ajde, nije na kraju sve ispalo tako usrano. Nakon giga, moje simpatije prema Minei su polako kopnile, više zbog njene karijere s Tonikom koja je vukla na prosječan balkan-pop nego zbog samog nastupa.
Prije četiri-pet godina gledao sam na InMagazinu Nove TV Mineu kako u ulozi voditeljice ugošćuje Magazin Punxe, podjednako fanove hardcore punka i Huljićevih hitova, jedne od najzabavnijih subkulturnih ekipa koje je Zagreb iznjedrio u ovom stoljeću. “Konačno u pravom društvu!” – osmjehnuo sam se slušajući kako Bole Urazumitelj i Toni Plutonij suvereno vladaju poznavanjem Tonikinih evergreena na Mineino iznenađenje. “Nisam znala da su me i punkeri slušali!”, uskliknula je radosno. E moja Minea, ne samo slušali, nego i bili spremni krvariti zbog tebe u tim groznim danima ponosa i slave. (NF)
(pisali: Zrinka Pavlić, Tonći Kožul, Dino Milić-Jakovlić, Leonard Jurić, Neven Fitnić)
Ruralna gorila 
Komentiraj