15. ET – Molitva za mir
[706 bodova / 14 glasova]
Godina je 1991., ja imam šest godina i tek postajem doista biti svjestan sebe i svijeta oko sebe, a taj svijet već odlazi u kurac. Jedan od rijetkih prozora u njega je televizija, a na njezina dva i pol kanala, između prizora četničkih klanja, tenkova i razorenih gradova, spotovi domoljubnih pjesama. Koje su mi tada pretežno bile super, nebitno koliko su grozne zapravo bile (Hrvatineeee!), jer imaš šest godina i sve što ti iole diže moral u danima kad su uzbune svakodnevna pojava može proći, jer, hej, za dom braćo, za slobodu borimo se mi! I, u moru svakojakih budnica, žalopojki i davorija osvanula je jednog dana i jedna koja nije zvučala kao nijedna druga. OK, bila je tu plava ženska koja je pjevala refren, taj dio mi je bio jasan, ali popratna muzika nije zvučala kao ništa što sam prije čuo. Em samo neki naglašeni ritam, em neki čudni pimplavi zvukovi, em u jednom času dva tipa počnu nešto pričati… ako to i nije bio moj prvi prvcati susret s elektronskom glazbom, svakako je bio prvi koji sam zapamtio.
Skoro 30 godina kasnije (VEĆ!?) svijet opet odlazi u kurac, domoljubja je pristojnom svijetu već odavno pun kurac, a glazba koju slušam svela se najvećim dijelom na elektroničku. Moral mi sada diže sastavljanje liste za Gorilu, i skužim da ću imati podosta ET-ja na njoj – ipak je to najkonzistentniji act scene – pa, preslušavajući njihove hitove, danas ipak nešto pametnijih i naslušanijih ušiju, skužim i da će mi “Molitva za mir” zauzeti najviše mjesto. Puno je razloga za to, od moćnog Vanninog glasa koji je otpjevao možda i najbolji njihov refren, do toga da je rap Boytronica i (valjda?) Da Reala, koliko god dirljivo nevješt kao i, recimo, KLF-ov, bio, zapravo sasvim dobro funkcionira u svojoj iskrenosti, što sve “Molitvu” čini jednom od rijetkih domoljubnih pjesama od kojih vas ne uhvati cringe kada se sjetite kako ste ih nekoć naglas pjevali uz televizor. Već to nije nimalo mala stvar, ali najvažniji razlog, ipak, jest što “Molitva” ima tu čast da me upoznala sa stvarima kao što su repanje, programirani ritam, amen break, postavši tako prvim korakom u svijet koji je tada, unbeknownst to me, već uvelike cvao tamo u dalekom svijetu, da bi mi godinama kasnije postao jednim od najvažnijih dijelova života. It surely was a beginning of a new and excitingly different story. (NP)
14. Ivana Brkić – Oči boje kestena
[747 bodova / 16 glasova]
Crtica je, kao što to obično biva, napisana – u zadnji čas. Ipak, nekako – na vrijeme. Što sam stariji, a ovo je valjda mantra svake osobe modernoga doba, vrijeme ide sve brže. Plus, stvarno nije da ga previše gubim, jednostavno ga često – nemam. Dvije su osnovne niti koje mi se često provlače mislima kad razmišljam o tom apstraktnom, zapravo duboko zastrašujućem pojmu. Prvo, koliko smo ga u životu, kratkom kakav jest, iskonceptualizirali kao pojam koji se kreće, bježi, pomiče se, dinamično je: vrijeme nam tako leti, vrijeme curi, ono istječe, neumoljivo prolazi, a drži se i korak s njim (Gorilini glasači svakako, što zorno pokazuje i ovaj izbor)… Drugo, uz to vrijeme-kao-kretanje, upravo zbog njegova brzog prolaska u našoj svijesti, doživljavamo ga kao najveću vrijednost: vrijeme je novac, na njemu dobivamo, vrijeme krademo, ali ga i kupujemo.
Često se prešutno podrazumijeva da će vrijeme pokazati je li nešto glazbena pomodnica ili je trajna hitčina. Kad se Ivana Brkić pojavila ranih nultih (točnu godinu ne znam napamet – a ovdje ću je iz razvidnih razloga i preskočiti), bila je potpuni hit. Kombinacija cjelokupne (fizičke) pojavnosti i glazbenog (i scenskog) izričaja davale su nam potpuno pravo da je okrunimo laskavom titulom “hrvatske Britney”. Na albumu Uzmi sve, svojevrsnom trance-pop nastavku na dio ranijeg hrvatskog dancea, uz napucani aranžman novog milenija, bilo je stvarno svega – okupili se na jednom mjestu: Marijan Ban, Alka Vuica, Fayo, Enes Tvrtković, Milana Vlaović, Husein Hasanefendić, Darko Rundek i Davor Tolja. Uz izlete s engleskim jezikom i Cascada-style promašenu obradu hita 80-ih “Kao pjesma” Cacadou Looka, našlo se par hitova poput “Samo šuti”, “Uzmi sve” i “Nije me sram”.
Ipak, znatno više se istaknuo (danas) najveći Ivanin hit – “Oči boje kestena”. Reputaciju koju je s vremenom izgradio duguje oživotvorenoj nostalgiji – onoj koja bezobrazno izravno evocira pojam minulog vremena. Od uvodnog “Sjećaš li se još…”, preko krajnje sjetnih, ali šarmantnih lyricsa i podižuće dance atmosfere, sve do simboličkih ideograma brzog vlaka u plavo-sivom (ali živom) spotu i visokog sata s kojim se pjevačica uhvatila ukoštac i fizički, zakucao je kao malo tko u tom razdoblju. Vjerojatno nitko. (Sličan eskapistički trenutak, uz nešto optimističniju jadransku vibru, danas nudi još Vesnina “Jutro donosi kraj”.)
I ono sad već kultno popkulturno pitanje vezano uz hrvatsku (estradnu) scenu: gdje je Ivana Brkić sada? Je l’ uopće bitno? Bitno je gdje je bila početkom nultih – upravo tamo gdje se vrati i prosječni milenijalac kad izmoli ovu pjesmu od DJ-a (DJ vjerojatno pomisli: “Zaboravi, ne traži “Oči boje kestena”…) i kada ju ipak – negdje tamo oko 00:05 – možda i dobije. U prvoj stotinki događa se instantno prepoznavanje. Vrijeme nakratko stane. U tekstu “godine nećeš vratiti”, ali se one u trenu vraćaju. Sugestivno se ponavlja “za-bo-ra-vi…”, ali sjećanja se ipak otimaju zaboravu. Slušam pjesmu iznova i mislim si – još je uvijek svježa i vrijeme ju nije pregazilo. Dobro mu odolijeva. Još uvijek mu prkosi. (Kad pjesma naglo prestane, još jednom kratko odzvoni, a vrijeme kreće grabiti dalje.) (FK)
13. Vesna Pisarović – Jutro donosi kraj
[751 bod / 15 glasova]
Tamo negdje prema sredini devedesetih Turbo Limach Show je bio možda i ponajbolja emisija na televiziji, barem prema mom skromnom mišljenju. Imao je onu, danas više nepostojeću, nevinost reality showa u svojim prvim sezonama, kad na njega ne dolaze ljudi zbog slave, nego samo oni koji imaju što za pokazati. Tako su Cmrkovom pozornicom prodefilirali i Renata Sabljak i Saša Lozar, a i jedna zgodna crvenokosa curka koja je uz klavirsku pratnju pjevala medley “Bohemian Rhapsody” i “I Will Always Love You”. Snimke iz tog razdoblja iz bolnih razloga su izrazito rijetke, ali se sjećam da sam onda komentirao s frendovima kako je zgodna cura i kak super pjeva. Pobijedila je taj put, a sljedeći put je odabrala manje atraktivne pjesme i prošao je netko drugi. Bila je previše ispred da bi se dala ukalupiti.
Nekoliko godina kasnije pojavila se u eteru pjesma “Da znaš”, apsolutno predivna balada, pogotovo nekome tko u životu nije čuo za tamo neku Lauru Pausini. Trebalo je neko vrijeme da povežem tu crvenokosu slatkicu s onom iz TLS-a, ali dojmovi su bili isti – pa i bolji. Cijeli taj prvi album je davao dojam jednog pravog osvježenja na sceni, jedne punokrvne pop (ne folk) pjevačice koja će postati ono nešto veliko.
Drugi album bio je malo neobičniji. Bila su tu koketiranja s huljićevstvom i nekim manje komercijalnim izričajima, ali se i dalje držala smjera koji sam si ja zacrtao u glavi. Taj drugi album Za tebe stvorena kulminira pjesmom “Jutro donosi kraj”, u kojoj je sva radost, sva emocija i svo Vesnino umijeće stopljeno u jedan prekrasan ljetni pjesmuljak, ne lažno sretan niti lažno tužan, već baš s pravom dozom melankolije i mladenačkog optimizma. Dance beat čini ovu pjesmu savršenom podlogom za energično hodanje, a oni koju ju zaista žele čuti, neka potraže Vesnin unplugged nastup u dnevnom boravku Narodnog radija. ❤
Imala je Vesna hitova i kasnije, nastupila je i na Eurosongu, a onda je, nakon jednog koncerta Petera Brötzmanna (jednog jutra, volim misliti), odlučila da želi više i otišla u Njemačku, u jazz, u nove horizonte. Izbjegla je zle misli kako bi mogla biti uspješnija ako promijeni imidž i postane Lana Jurčević. Bila je previše ispred da bi se dala ukalupiti.
Vesna se sada vratila, nije više crvenokosa, ali je i dalje simpa i opet nam pjeva. Možda se time ostvarila i ponajveća maštarija svake mlade duše iz Vesnine pjesme: da kraj koji to jutro donese ipak nije kraj. (BB)
12. Kasandra – Nisi ti jedini na svijetu
[865 bodova / 18 glasova / jedno prvo mjesto]
Govorimo li o ma kojem glazbenom pravcu ili razdoblju, gotovo je pravilo da njegovu ultimativnu pjesmu neće napraviti nitko od najznačajnijih protagonista nego netko tko se nasrao sa strane, uhvatio zeitgeist i nekako sve posložio u savršenu kombinaciju. Takav je slučaj i s ovim, nikakvi ET, nikakva Colonia – na vrhu mog osobnog izbora je Kasandra! U startu sam mislio da će mi nešto posve drugo biti na broju jedan ove liste, no kada sam se potrudio podsjetiti se svih pjesama koje su imale ma kakvu šansu ući mi u top 50, više nikakve dileme nije bilo – ovo je naprosto ultimativna Cro-dance pjesma.
Svi su elementi u savršenom dosluhu, tekstom se gađaju primarni patrijarhalni instinkti, posveta je to dobrom starom mačizmu, a ne nekakvim dosadnim ugledima, diplomama, stanovima i jahtama. Zapravo, ova pjesma se tematski savršeno isprepliće s pjesmom koja će mi se naći na broju jedan ako ćemo ikada imati glasanje o drugom najvećem fenomenu hrvatske popularne glazbe devedesetih, tamburaškoj glazbi. Samo što se, dakako, “Neće snaša tamburaša” odvija prije, a “Nisi ti jedini na svijetu” nakon katarze glavne junakinje. No da tkogod snimi sapunicu koja bi prvo pratila događaje iz jedne, a potom i druge pjesme, imali bismo potencijalni hit na razini Krv nije voda! Recimo, s Vlatkom Pokos, ili možda Simonom Kakolisedanasvećpreziva u glavnoj ulozi…
Uza sve to, ovaj Kasandrin zgoditak karijere jedna je od rijetkih pjesama koja se može pohvaliti da joj je uvodni stih („Meni treba čovjek, meni treba men…“) barem jednako zarazan, ako ne i zarazniji i općepoznat od samog, mada vrlo upečatljivog refrena. Zanimljivo, pjesma se u prepoznatljivom aranžmanu Mire Buljana pojavila na Zagrebfestu 1993., istom festivalu koji nam je dao još jedno remek-djelo dancea, “Bebu” Senne M. Eat your heart out, MTV Unplugged!
Dakako, nitko nije prorok u vlastitom selu, a to se očito odnosi i na proročice, ili bar na one koje po njima uzmu scensko ime. Umjesto da zasjedne na vrh scene, Kasandra se zbog bolesti vrlo brzo povukla s nje, pa i iz javnog života, dodavši i element „Shine on you crazy diamond“ mistike čitavoj priči. Nije jedina dance zvijezda koja je naprasno nestala sa scene, no u njenoj priči ima najviše elemenata klasične tragedije. Odnosno bluesa, a čim se blues uključi u priču, imamo dobitnu kombinaciju, što se mene tiče. Uistinu, ne vidim kako bi mi ova pjesma mogla biti ma gdje osim na broju jedan. (DMJ)
11. Vlatka Pokos – Metak
[1023 boda / 23 glasa / jedno prvo mjesto]
Iako je rođena kao Vlatka Vuković u Salzburgu, veći dio djetinjstva provela je u Sokolovcu gdje pobjeđuje na manifestaciji „Prvi glas Koprivnice“. S 19 godina mijenja Lidiju Asanović na mjestu pjevačice Srebrnih krila gdje ostaje pet godina, a nakon toga se odlučuje za solo-karijeru. Njen najveći hit do dan danas (usprkos solidnom uspjehu dijametralno suprotno naslovljenih poluhitova “Ne tražim ništa” i “Potroši sve”) bez premca je pjesma “Metak” s kojom je pokosila (pun intended) plesne podije širom regije i dijaspore. Bezazlena vremena kada se čekao petak i vikend za izlazak van te eventualni susret sa simpatijom, danas u vrijeme društvenih mreža kada je praktički sve udaljeno dva klika od nas a cure i dečki besramno nude svoju intimu na „izvol’te“, izgleda kao relikt nekog zastarjelog romantičnog svijeta koji se nikada neće vratiti. Metak iz naslova pjesme je ujedno bio i neskrivena seksualna metafora što je, uz urođenu erotičnost, Vlatkicu lansiralo u vrtlog džet-seta domaće estrade i čitavog niza tabloidnih skandala i skandalčića, kulminirajući aferom s ocvalim plejbojem Radeljakom koju su mediji zlurado razvlačili naslađujući se vicevima o salmoneli i starim jajima. Okušala se Vlatka i u voditeljskom poslu, da bi se konačno skrasila u Kanadi odakle povremeno komentira društvena zbivanja u Hrvatskoj, što i dalje uredno prenose mediji. Bez obzira što mislili o Vlatkinoj personi, “Metak” će neizbježno zauvijek ostati jedno od nezaobilaznih mjesta devedesetih godina prošlog stoljeća i gotovo pa himna hedonističkog dijela ratne generacije, onih koji su tijekom rata i poraća rađe svršavali na glazbu i rasplesana tijela nego na tenkove i zastave. (MK)
(pisali: Nikola Pezić, Filip Karačić, Borko Barić, Dino Milić-Jakovlić, Mario Kovač)
Ruralna gorila 
Komentiraj