Goriline naj Cro-dance pjesme: #35-#31

35. Simplicia – Kapaljka
[461 bod / 13 glasova]
Netom prije telefonskog poziva, prvi pacijenti su smješteni u šatore ispred bolnice. Temperatura minus pet, kako da se šator zagrije da bi tu mogli biti bolesnici? Valjda ima i neko predosoblje, ne izlazi se odmah na smrznuto tlo. Nešto ranije danas, ravnatelj bolnice izjavio je kako je glavni tehnički problem zapravo količina, volumen protoka kisika kroz postojeće instalacije za pacijente na kisiku. Pet do deset nečega je uobičajeno, a sad je potrebno od 25 naviše, čak i do 50. Župan ne govori “kisik” već oksidžen, dok u pozadini svira “Na kapaljku mi daješ zagrljaje/ Svaka doza meni tako malo traje”.

Preslušavam Simpliciju prije pisanja crtice. Album na kojem se nalazi “Kapaljka”, Komplikaci Jee!, i Ninin Godine nestvarne su izvanredna postignuća producenta Denisa Curmana. Sjajni albumi. Italo disco vs. UK-Ibiza house s puno bizarnih semplova. Bez puno melodija, super groove. Malo prljava produkcija, poput demo-nimaka. No još će se o tome govoriti u budućnosti kad će tadašnji diggeri tek otkrivati prave genijalštine domaće glazbe iz Cro-dance perioda. “Vjeruj u sebe”, “Ciganka”, “Kapaljka” – remek-djela, prava party-uživancija u ovom turobnom vremenu.

Zove DJ Seljo. Isto piše crticu za Gorilu i treba jedan podatak, možda znam. Ne znam. Da, postoji ta osoba koju traži, ali ne znam kako se zove. Kažem da pišem “Kapaljku”, smije se i pita me što mi je na broju jedan. Naravno, i meni i njemu je isti broj jedan, iako se nikada ne čujemo za Goriline izbore i izazove, niti ih prije komentiramo. Dok smo bili aktivni kao DJ Čoban i DJ Seljo, baš smo rasturali i dobro se zajebavali, a broj jedan bi uvijek, neizostavno puštali u špici kao ultimativni killer nakon kojega niti jedna večer više nije bila ista. Obožavam tu stvar i jedva čekam pročitati crticu o njoj. Izdavač ZG-ZOE Music, producirali Guido Mineo i Dragan Lukić. (BM)

34. Colonia – Za tvoje snene oči
[465 bodova / 10 glasova]
Prvim, glavnim valom Cro-dancea dominirala je zagrebačka, te u manjoj mjeri splitska škola popa – moglo bi se, štoviše, reći i da je to bilo zadnje veliko fleksanje mišića ZG pop-škole koja otad, skupa s ostatkom hrvatskog popa, pati od kroničnog deficita novih skladatelja-hitmejkera… No, uglavnom, zlatni dani Cro-dancea su produkcijski bili vjeran odraz centralizirane Hrvatske u kojoj su manje-više sav šušur i glamur rezervirani za dva-tri najveća grada, dok ostali uglavnom žive na stranicama crne kronike (a na kojima se OPET moraju boriti za prostor s nepodopštinama iz ova dva-tri najveća, pa ima li kraja tom monopolističkom bezobrazluku?!). A jednom kada je ZG-ST dance osovina krahirala – došlo je vrijeme da “provincija” uzvrati udarac.

Istra se tako recimo početkom tisućljeća mogla podičiti Karmom, koji nisu bili neki bezglavi trendhopperi nego autentični, autohtoni produkt života u susjedstvu Italije i odrastanja uz talijansku dance-produkciju. Taj se talijanski utjecaj širio i dalje duž hrvatske obale (u mojim se adolescentskim danima čak i u zadarskom podneblju pobožno presnimavalo Fargettine mikseve s kazete na kazetu!), ali što je južnije magistrala išla to su odjeci bili slabiji, tako da je potpuno logično i prirodno da je jedan tako uspješan Eiffel 65/Gigi D’Agostino-style projekt kao što je Karma iznikao iz Umaga, a ne recimo Šibenika ili Trogira.

Slavonija nam je, pak, dala Matrix (još jedni denseri koji su, pored Papagena, završili u Živom zidu!) i Magnetic (šteta baš što ovaj banger nikad nije bio singl), ali alfa i omega slavonskog dancea je bila i ostala, naravno – Colonia. I drago mi je što su na ovoj listi završili rame uz rame s respektabilnim klasicima Cro-dancea (koliko god, jel, “respektabilnim” možemo nazvati nešto što se i dan-danas često etiketira kao “trash”!), jer kada je Colonia bila na vrhuncu popularnosti – to je bilo tako unisono škrgutanje zubima i mahnito pljuvanje od strane srednjeklasnih “kužera” da bi čovjek pomislio da su svi od kolijevke slušali samo Joy Division, a ne da su mnogi od njih do samo prije koju godinu đuskali po priobalnim diskačima na Mineu i Jury de Simba! Ono, objavio sam početkom nultih na jednom portalu tekst pod naslovom “U obranu Colonije” i mnogi nisu uopće VJEROVALI da ja to ozbiljno, ljudi su stvarno mislili da ih trolam jer ta koje bi bilo drugo moguće objašnjenje, kako bi uopće itko tko može složiti rečenicu bio u stanju čuti tu išta od ikakve vrijednosti?!

Danas je to već jasnije i mnogim tadašnjim nevjernim Tomama, pa i ponekom negdašnjem hejteru: Colonia definitivno spada u probrano društvo Cro-dance izvođača koji su točno znali što rade, za što najveće zasluge idu njihovom studijskom magu Borisu Đurđeviću. Jedan je domaći portal nekoć imao tjednu glazbenu kolumnu koju bi povremeno preuzimali domaći glazbenici i kada je došao red na Đurđevića – ovaj je jedno mjesec dana pisao samo o tome koje sintove i plug-inove koristi, onaj tip sablažnjivo hermetičke geeky spike kada domaći techno DJ-i krenu uzbuđeno objašnjavati da li više vole miksati na tri gramofona ili dva gramofona s kontrolerom a svi ih samo blijedo gledaju. 😀

Volim Borisovu fino upicanjenu produkciju, volim Indirin orkanski pjev i volim te melodije u kojima se čuju odzvuci i zapada i istoka, ali se i uvijek osjeti ta jedna nepogrešivo, neotuđivo slavonska melankolija u kojoj je sve tako ravno – a, opet, tako lijepo. Mislim, možda ja to samo tako doživljavam jer sam Dalmatinac pa mi u Slavoniji uvijek bude “Yo, where the brda & planine at?”, meni je melankolija čim pogledam oko sebe a reljefne dinamike ni za lijek… Nadam da samo da nije ovo sad ispao. kao. neki diss jer obožavam i Slavonce i Slavonke! Ma, Slavonija je zakon a i Colonia isto. ❤ (TK)

.

33. Tony & ET – Totalno sam lud
[475 bodova / 14 glasova]
Tony Cetinski, pjevač s tada već tri izdana albuma (ili možda bolje rečeno dva-tri, jer Ljubomora iz 1992, izdana u suradnji sa ZKP RTVS – Založba kaset in plošč Radiotelevizije Slovenija, te Ljubomora iz 1993. izdana u suradnji s HRT Orfej dijele cca. 70% pjesama), njegovao je glazbeni izričaj koji je bio bliži soft-rocku i popu nego danceu: tko se ne sjeća njegovih dugih minivala iz spota “Tebe ne bih mijenjao”, upotpunjenih duuuuugggim zulufima? No te 1994. godine radi jedan veliki iskorak, kako u vizualnom tako i u glazbenom smislu. Nestali su njegovani uvojci natopljeni gelom, odustalo se od koketiranja s Elvisom te je potpisao za ZG Zoe Music.

ET je iza sebe imao tek jedan izdani album, no taj album ih je vinuo u visine hrvatske dance scene, mjesto gdje sljedećih godina ostaju kao neprikosnoveni vladari. Oni su pojam vrhunske produkcije i, da… imaju Vannu! I, da, izdaju novi album Second to None. Na rednom broju šest, pjesma “Totalno sam lud”. Već su bili pomogli jednom rockeru u tranziciji u svijet dancea – suradnja sa Sandijem Cenovom godinu dana ranije rezultirala je hitom “Ljubav za sve” – pa zašto ne bi napravili nešto takvo i za novu nadu ZG Zoe? I tako je od starog Tonyja ostao samo rockerski kožnjak, kaubojke, dvije rinčice i fenomenalni vokal.

U to vrijeme bio sam student druge godine FER-a (pad prve godine se nije računao u ponavljanje!!!!!!) i vozio sam svoj “Yellow Thunder”. OK, boja je bila više oker, gromovit zvuk je bio rezultat poderanog auspuha, dok su iz kazetofona moje Škode Favorit treštali dance hitovi. No osjećao sam se nekako rastrgan između dva svijeta, slušao sam dance, a nosio kožnjak i kaubojke… I tada se pojavila pjesma “Totalno sam lud”! Frajer u kaubojkama cupka i pleše s dancerima! Hell yeah!! Ovo sam totalno ja!!! Ne samo da je to spojivo nego je i, dapače, rezultat fenomenalan! Napokon sam našao svoje mjesto u ovom velikom svijetu 😊 i hvala vam na tome!

“Totalno sam lud” je žarila i palila hrvatkim eterom i klubovima, bio je to još jedan veliki hit za ET koji je u toj pjesmi imao dva vrhunska vokalista umjesto standardnog jednog. I koga briga što je pjesma prepjev/obrada/plagijat pjesme Patricka Hernandeza – “Born to Be Alive”? Treba i to znat’ napravit’. (PS)

32. Vlatka Pokos – Ne tražim ništa
[487 bodova / 14 glasova]
Dopalo me pisati o dvije produkcije Guida Minea zaredom i mada se iz aviona čuje njegov potpis, “Ne tražim ništa” uspoređivalo se s pjesmama Ace of Base, a meni je uvijek dosta bacala na “That’s the Way Love Goes” Janet Jackson (slično kao što mi je “Oprosti mi” Divasica = “Waiting For Tonight” Jennifer Lopez, s tim da je prva izašla početkom ili sredinom 1999., a potonja tek krajem godine — ko razumije shvatiće, pametnom dosta!). Baziraju se na sličnom loopu i imaju sličnu senzualnu vibru, ali obje su zapravo manje samo pjesme a više cijeli mood.

Naime, vlasnica najljepše kose Cro-dancea, Vlatka Pokos, tada me se više dojmila u videu za “Metak”, gdje hipnotizira u kožnom kompletiću nalik onima iz ikoničkih Versaceovih kampanja sa supermodelima dok entuzijastično pleše na pozornici Besta (jel ono bio Best?), ali ne možeš ne voljeti ridikulozni spot za “Ne tražim ništa”, koji funkcionira i kao nekovrsni njen modelling showreel i kao extended verzija reklame za svilene spavaćice i sokovnike. Nije tu bilo inovativne koreografije i kostimografije, lascivnih scena u noćnom klubu i ostalih općih mjesta Cro-dance spotova, ali svi ga i danas bez ponovno gledanja možemo dozvati u pamćenje.

I možda po nekim kriterijima ni “Ne tražim ništa” ni “Metak” ne bi spadale u Cro-dance, kao još neke pjesme koje su završile na listi i spominjale se u prethodnim dužim i kraćim crticama, jer dance baš nisu, ali Cro su itekako: Pokos je hrvatsku glazbenu scenu i hrvatsku pop-kulturu ‘90-ih obilježila jednako, ako ne i više od nekih drugih njihovih sudionika. Je li od toga dobila išta osim statusa treš ikone, ne znam. Lijepa naša Hrvatska Vlatka, sama pala, sama se ubila. Dala bi sve, a bez svega je i ostala. (LB)

31. Dino Dvornik – Junak plaže
[490 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Uz melodiju koja lako ulazi u uho, podebljanu basom i raznoraznim zvukovima koje se ne usuđujem definirati, nije teško zamisliti Dina na jednom od onih spasilačkih tornjeva kako fiksira odabranicu na plaži. Klavijature su odsjaj Sunčevih zraka na površini, valovi su u basu, maestral pušika, gužva je na Obojenoj, a Dino gleda svoju škembu pa trbušnjake kupačice koja se baš njemu pokazuje. Bez imalo srama prihvaća da je njeno tijelo ljepše od njegovog, a u strofama nakon refrena otkrivamo da je napustio svoje radno mjesto i leži pored nje. Na polovici pjesme uskače u more, promrmlja sam sebi: “Drži gaće!” – pa pliva kao da pleše, brzo, bahato, i na kraju joj se vraća na plažu, polaskan molbom da te noći bude njen.

U ovoj petominutnoj feelgood ljubavnoj priči Dino je junak možda i najviše zahvaljujući svojoj sposobnosti čitanja govora tijela i drugih znakova neverbalne komunikacije. Arhetip heroja/zaštitnika, kao i djeve koju treba štititi, u 21. stoljeću i ne stari baš najbolje, ali kako taj junak istovremeno ima i dozu samosvijesti o vlastitoj tjelesno-estetskoj inferiornosti, koju pak nadilazi i unatoč njoj osvaja ljepoticu, on nije jednodimenzionalan i zato se s njim lakše poistovjetiti, u nadi da ćemo kao slušatelji i obožavatelji nadići neku svoju manu, fizičku ili psihičku, po uzoru na njega. (DĆ)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Petar Sambolić, Lana Brčić, Dijana Ćurković)