40. ET – Ja ti priznajem
[428 bodova / 10 glasova]
Ne sjećam se više je li tu bilo riječ o video-broju “Da ti nisam bila dovoljna” ili “Ja ti priznajem”, ali radilo se tada o najskupljem domaćem spotu svih vremena. Helikopter, kranovi, čuda, cijena sto tisuća maraka, što je tu negdje pedeset tisuća eura danas. Upravo je ova činjenica najvažnija za razumijevanje popularnosti i, nadasve, kvalitete Cro-dancea te je izvanredna za usporedbu s današnjom domaćom glazbom. Da, prije dvadeset i pet godina je bilo neusporedivo važnije nego danas kako će umjetnici izgledati, što će nositi, kakve će imati video-brojeve, jer su to sve krucijalni pop elementi. ET se producirao zaista do kraja, onako kako treba biti. Talijanski modni štih, miami bass linija, New York feeling, pravi jebeni spotovi, super plesači, naši glazbeni velikani Vanna, Boytronic, Da’Real. ET je pokušavao i uspijevao u potpunosti biti spreman za velike stvari, veliku scenu. Radili su sve, do zadnjeg detalja, kao da su u New Yorku ili Londonu, točno onako kako treba. Danas se kod nas tih pedeset tisuća eura potroši na sve spotove zajedno godišnje. Nije riječ o tome da nema novaca, nego smo zaostali. Uostalom, nemamo niti jednog ozbiljnog hita već godinama, od “Bižuterije” nema megahita u Hrvatskoj, a to je deset godina valjda. U cijelom svijetu, osim kod nas, spotovi popularnih izvođača su napičeni, nabrijani, ne štedi se, frizuru, make-up, styling, režiju, scenografiju, koreografiju, rade najbolji do kojih se može doći, nosi se ozbiljna dizajnerska odjeća. Takav je bio ET, tako kako treba. A kod nas sada, studentski đir skoro posvuda, čak i kod najvećih, čast izuzecima. Jeftino, nekvalitetno, očajno, niska kreativa. Možda se i nađe ok glazbe, ali onda je popratni sadržaj užas. Nađe se dobrih stvari. Marin Jurić-Čivro “Naivno”, recimo je dobar primjer. Stvar ubojica, sve ostalo koma. Nego, kad već govorim o glazbi, jeste li čuli “Ja ti priznajem (Miami Bass Mix)” u nekom klubu na dobrom sound-sistemu? Jeste ako ste bili ono jednom na našem kultnom, razuzdanom partyju Krv, znoj i guze u Točkici, a ako niste, onda, nažalost, ništa. (BM)
39. Kuzma & Shaka Zulu – U mojoj ulici
[431 bod / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Ni najmanje ne dvojim u Tonćevu posvećenost ispravnom označavanju i omeđivanju muzičkih žanrova jer znam da zna da slobodu kretanja i širinu ukusa mogu trasirati samo jasne postavljene granice i definicije, ali nisam baš potpuno siguran da se opus Kuzme & Shaka Zulua ispravno kvalificira u ovaj izbor. Okej, onaj dio Cro očito važi i za Split, a realno dance i možemo, pa i moramo, objasniti kao muziku primarno stvorenu na sintićima i kompovima te orijentiranu na ritam. Nije upitno ni da su se kroz desetljeća pojavljivanja pa življenja pa životarenja pa uskrsnuća te dvije pojave itekako preplitale, danas često zauzimajući jednako važne role u nažalost još uvijek bezbrojnim zajebantskim trash večerima diljem domovine. Samo što Ruralna gorila nikada ne jebe trash; Ruralna gorila voli iskreno. I iako “U mojoj ulici” nikako ne može biti najbolja Cro-dance pjesma svih vremena, jer rođak u trećem koljenu svakako može biti najbolji prijatelj, ali jebiga brat nije, ona je svakako daleko najbolja pjesma koju je Gorilin konzilij na facebooku uvrstio na popis kandidata ovog konkretnog izbora.
Rođaštvo po korištenju sintića snažna je veza, ali do spoja je došlo iz različitih smjerova, iako često iz iste motivacije znatno jeftinijeg pristupa oruđu i uštede živaca u autorskom radu višečlanog benda, u kojem svi imaju svoje ideje, a ni najbolje od njih se ne mogu provesti bez pristajanja onih čije su se odjebale. Denseri su, makar prividno, gledali u budućnost i neiscrpne promjene paradigmi muzike i života uopće, dok se Kuzma svojega prevladavajućeg italo-disca primio kao još uvijek aktualne ljubavi i blagog produljenja bezbrižne mladosti provedene prije rata, u otvaranju Zapadu i na kraju socijalizma. Taj je socijalizam uvelike nastavio obitavati u tekstovima prve ergele Kuzminih stihova, pomiješan s nizom kvartovskih baza, ali i buđenja kapitalizma kroz sitne sive ekonomije prenamijenjenih garaža. Takav je paket onda presudno utjecao i na buđenje barem splitskog hip-hopa, ako će već ostatak Hrvatske nastaviti prodavati suludo netočne priče o Ugly Leadersima ili legitimne, ali koju godinu zakašnjele fajn spike o Blackout Projectu. Kuzmu se voli i na njega ekumenski otkida zbog tekstova, koliko god razuzdanih partyja prve lige i puknute ekipe super pokretali i njegovi aranžerski potezi. Kuzma & Shaka Zulu su, moguće, bili prvi splitski nju primitivsi, Sejine šegatorske reportaže iz narodnjačkih klubova i memljive mahale prebacivši na ipak ležerniju varijantu stremljenja uzdizanju s popucalog gradskog betona, onu u kojoj navečer barem možeš kuvat ženske, po mogućnosti strankinje, uz more, dok piči zavodnička mjuza od kakve će se 15-ak godina poslije promućkati chillwave. Sve to Cro-dance nudi češće nikad nego rijetko.
Pripadajući baladično-nostalgičnom spektru Kuzmina opusa, “U mojoj ulici” čini i dodatan korak-dva faznog pomaka unatrag, splitskofestivalskom ružičastom optikom čitanja mikrokozmosa splitskih kvartova koji nemaju direktan izlaz na more. Živi u onim osamdesetima za koje bila bi baza da zauvik traju, a da je slučajno tako i ispalo – devedesetih i Cro-dancea, logično, nikada ne bi ni bilo. Barem zbog ovog drugog “U mojoj ulici” i jest, ponovit ću, daleko najbolja pjesma koju je Gorilin konzilij na facebooku uvrstio na popis kandidata ovog izbora. Uvik imamo šta izgubit. (GP)
38. Yo – Je Yo
[437 bodova / 12 glasova]
Sve one godine dok je trajalo davljenje i maltretiranje glorificiranim sjećanjima na Novi val osamdesetih, mislio sam si: Bože mili, najiskrenije se nadam da bar MOJA generacija (X, jel) neće ovako nepodnošljivo daviti i maltretirati mlađe naraštaje reminiscencijama na našu, kao, “bolju prošlost”! Mislim, naravno da je to u nekoj mjeri uvijek neizbježno, olds gonna old jbg, ali sam znao i da će to mojoj generaciji ipak biti donekle otežano, barem kad govorimo o sceni na ovim prostorima, jer… Pa, kako uopće graditi narativ o nekakvim swingin’ devedesetima – kada su devedesete u Hrvatskoj bile jedno tako općenito mračno i usrano doba da nitko normalan nema tu što glorificirati?
A ako bi i došlo do nekih konkretnijih pokušaja da se nove naraštaje mlati po glavi tobožnjom nedostižnom superiornošću glazbe naše mladosti, tipa Fiju briju bendovi ili šta već (good luck with that, LOL!), drago mi je da će pritom bar Cro-dance biti izuzet jer takve narative prvenstveno guraju srednjeklasni gatekeeperi s otužno uštogljenim definicijama “kvalitetne” glazbe – a za Cro-dance se, jelte, podrazumijeva da je “trash” te da kao takav nije vrijedan ozbiljnijeg razmatranja, kamoli slavljenja. Pa će tako vjerojatno i nastaviti prolaziti ispod kanonizatorskog radara, unatoč tome što je riječ o jednom od rijetkih uistinu živopisnih i pamćenja vrijednih hrvatskih glazbenih pokreta devedesetih.
I bio je itekako živopisan, obzirom na šarenu plejadu raznoraznih, plesnoj elektronici ne odveć vičnih igrača koji su htjeli ušićariti nešto na trendu. Prvi, udarni val Cro-dancea se, naime, sastojao od šačice pjevačko-producentskih timova koji su pomno pratili europske dance-trendove i znali točno što rade (ET, Denis Curman i Nina Badrić/Roxy, I Bee i Dus, Dino i Luky…) – i hrpe likova koji su uletjeli iz nekih skroz drugih priča i snalazili se u novim vodama kako god znaju i umiju, što je znalo uroditi jako zabavnim i zanimljivim anomalijama.
Jedna od njih je i “Je Yo”, pjesma koju je Senna M složio za Josipu Pavičić-Yo i koja zvuči kao… Pa, meni iz današnje perspektive zvuči kao neki indie synth-pop iz proteklog desetljeća (tipa, ne znam, Empress Of, tako nešto?) koji je nekim čudom transportiran natrag kroz vrijeme i ogrnut u odgovarajuće 90’s ruho? Pri čemu ne odmaže ni što je spot na youtubeu dostupan jedino u 3D-verziji (!) pa izgleda kao da je provučen kroz neki bizarni hipstamatic filter.
Pjesma je ujedno i neobično introvertiranog ugođaja: dok je u dance-popu refren u pravilu moment za paljenje pirotehnike na stejdžu, “Je Yo” u refrenu ne eksplodira nego implodira, povlači se u sebe, u intimu protagonistice koja nije načistu sa svojim emocijama pa njezino “nitko se kraj mene ne budi” naizmjence zvuči i kao hvalisanje svojom ekskluzivnošću i kao ponosan poklič slobode, ali i kao tužan izraz usamljenosti. Jer naravno da nije dobro biti svačiji – ali nije puno bolje ni ne biti ničiji pa iako pjesma završava u optimistično toplim tonovima, nad njom ostaje nadvijen oblak sjete. (TK)
37. Kasandra – Sladoled
[450 bodova / 11 glasova]
Volim čitati komentare na youtubeu. U njima, kao uostalom i u većini drugih tekstova, ima gomilu smeća, ali ono vrijedi bisera koji se nađu među komentatorskim poslovičnim svinjama. Tako prvi komentar pod ovim Kasandrinim videom donosi istinu mnogih ljudi s mora koji su odrastali ili adolescentirali u devedesetima: svake godine kad krene sezona i turisti okupiraju plaže, kroz glavu nam proleti stih iz ove hit-obrade Prljavog kazališta – “dragi se stranci veselo smiješe, od njih more smrdi po kremama”.
Kasandra je pjevala u duhu svog vremena i svakako je bila pri samom vrhu novonastale hrvatske estrade, a sa svojih 1,83m doslovno je megažena. Svoj hiperseksualizirani stas pojačavala je u lascivnim stihovima, ali teško da bi doživjela baš toliki uspjeh da iza svega toga ne stoji i genijalan glas. Do danas se povukla sa scene, a o njenoj svakodnevici se po tabloidnim rubrikama može štošta pročitati, no ostavimo to u drugom planu. Njen izbor je da se povuče, njen izbor je da razloge svog povlačenja ne iznosi javno i njen izbor ćemo u ovoj crtici ispoštovati.
Možda je to zbog moje cis-ženskosti, ali jedna od omiljenih Kasandrinih osobina mi je bilingvizam. Vjerujem da će i drugi njeni hitovi upasti u top 40 ove liste pa ih neću previše analizirati, ali kao što joj je trebao čovjek (…) man, ili je osjećala to u istom stihu pjevajući I’ve got a feeling, tako joj je i super leglo što je u refrenu “Sladoleda” hrvatski stih hajde daj mi liz razbijen engleskim kurtoaznim riječima honey i please. Možda je baš zbog te rime ponovljenih riječi iz dva različita jezika “Sladoled” curio niz usta mnogih od nas, kad nam bilo je dosta teškog rada, neoprane kose, lutanja, vrućine, kafića ili grada. Na kraju 2020. kafića smo se možda čak i zaželjeli, ali Kasandrin naoko blesavi, seksualno aluzivni, prpošni hit skoro 30 godina kasnije još uvijek pogađa u samu srž ljetnog feelinga i potvrđuje se kao punokrvni evergreen. (DĆ)
36. Annamaria – Novi svijet
[461 bod / 10 glasova]
U Plesni studio Edite Cebalo krenule smo krajem osnovne / početkom srednje, a satove su nam vodile „Superice“, polaznice najnaprednije grupe studija, starije curke koje su završavale srednju ili počinjale faks, koje je plesu učila sama Edita i koje su već profesionalno nastupale u Sedmoj noći i sličnim zabavnim emisijama, izmjenjujući se na pozornicama HTV-a s članicama „suparničke“ plesne skupine, one Tihane Škrinjarić. Annamaria je, mislim, išla kod Škrinjarićke, a kad je prešla u pjevačice i izbacila “Novi svijet”, odmah smo poludjele i za pjesmom i za koreografijom iz videospota. „Skidale“ smo je same pa smo, kad bi nam zafalio ključni korak, izostavljen u montaži spota, žicale voditeljicu da nam pokaže šta da radimo na tom mjestu.
Uoči jednog večernjeg treninga u dvorani u Medulićevoj – koju je iz svojeg stana preko puta često stalkao moj srednjoškolski profesor latinskog a na povratku iz koje sam prvi put u životu doživjela i zaskakivanje egzibicionista, golog ispod raskriljenog balonera, iz grmlja u Klaićevoj – nažicale smo Mikecku da taj dan umjesto nove doze skakanja uz Annamariju odemo do Trga po dozu uzbuđenja i bunta: išle bi na prosvjed, ali smo još uvijek bile malo premale da nas starci u tu gomilu puste same – iako bi razumjeli, štoviše, podržavali, ali bi isto bili malo zabrinuti – ali ako im kažemo da smo išle s njom, starijom i odgovornom voditeljicom, neće se toliko ljutiti.
Jedina, ponavljajuća strofa “Novog svijeta” opisuje egalitarno društvo u kojem se svi budimo pod istim suncem i skončavamo na isti način; u kojem nijedan čovjek ne može biti otok, nego moramo biti solidarni i držati se skupa, drugačije ne ide, jedino tako možemo pobijediti, a osjećaj da pobijediti i hoćemo, da nas čekaju promjene, bio je te večeri i u zraku ispred Anić Holdinga, do kojeg nas je Mikecka kroz gužvu uspjela progurati, oprezno i u vrtićkom vlakiću. OK, autorica pjesme nije Annamaria; glazbu potpisuje stroj za hitove Giudo Mineo, a stihove stanoviti Davorin Ilić i Robert Pilepić, jedna velika legenda iz Rijeke (kako sam tek danas saznala), koji si je nakrcao CV s više od 700 tekstova pjesma – od onih za Cro-dance klasike poput „Morski vuk”, “Baby Bye”, “Nisi ti jedini na svijetu”, “Kazna” i “I’ve Got a Feeling”, preko hitova koji su lansirali Lidiju Bačić, “Vozačka dozvola“ i „Viski“, do Joletove “Kad žene tulumare“.
Svejedno, Annamaria i njezina mala vojska pratećih plesačica, naizmjence opakih G. I. Janeica u maskirnim hlačama i blatnjavih zavodnica u srebrnim minicama iz post-apokaliptičnog spota snimljenog u, čini mi se, kamenolomu u Bizeku bile su lica te priče za male djevojke o novom svijetu koji dolazi kojom smo se tada napajale, a evo, točno 24 godine kasnije ispada da nismo pobijedili ama baš ništa, nismo se čak nikad uspjeli ni okupiti u broju većem od 120.000, koliko nas je te ’96. prosvjedovalo na Trgu protiv gašenja Stojedinice, revolucija je na čekanju, Annamaria je zbrisala u Italiju, gdje je dopustila da joj ljubav pokloni novi svijet u obliku same-profession partnerstva i fitness-influencerstva i stvorila raj ne za sve, nego za sebe, voljenu osobu i njihovo dvoje djece – čemu je vjerojatno od početka težila a mi smo samo malo zabrijali – i, realno, tko joj od nas išta može zamjeriti, predivno, ali i ružno, sramite se, čestitke! ❤ (LB)
(pisali: Bojan Mandić, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Dijana Ćurković, Lana Brčić)
Ruralna gorila 
Komentiraj