Ma šta gotovi, tek se zagrijavamo: GORILIN IZAZOV NULTIH!!!!!

Nakon što smo razmijenili liste – vrijeme je da razmijenimo kompilacije! Na zainteresiranima je da izaberu 25 najdražih stvari nultih (tj. stvari premijerno objelodanjenih u periodu 2000.-2009.), u standardnom mp3-obliku, uz standardno pravilo Izazova da nijedan izvođač ne smije biti zastupljen s više od jedne stvari. Pjesme, remiksi, live-snimke, mashupovi, leakovi, demoi, youtube-ripovi – sve igra!

Prijave se primaju do 1. travnja (nije šala) (“ha, ha”), a prijavljujete se tako da ostavite svoju adresu u komentarima ovog posta (i možete pritom umjesto @ u adresi staviti AT ili ET, ili nešto slično, kako bi izbjegli harvestiranje i spemanje). Nakon što ste složili svoju kompilaciju, napravite od nje .rar-arhivu, aploudate arhivu na megaupload/sendspace/štagod najkasnije do 10. travnja, i pošaljete mi link na djevojke majmun yahoo točka com. Šlag na torti: grupno metropolitansko nalaženje između 16. i 18. travnja, kad ću učesnicima GIN-a podijeliti devedeje s kompilacijama (a onima izvan ZG ih, ofkors, šaljem poštom).

Također bih vas zamolio da u folder stavite i .txt ili .doc s popisom stvari na vašoj kompilaciji, bez caps-lockova (osim za početna slova), bez numeriranja, te po principu X – Y (pri čemu je “X” ime izvođača, a “Y” ime stvari).

P.S. Postoji mogućnost da nakon GIN-a budemo radili i izbor naj singlova (i remiksa) nultih, pa ako ste zainteresirani za takvu vrst razonode – ne bi bilo naodmet da prilikom prokopavanja osobne arhive za potrebe GIN-a usput i zapisujete singlove za koje biste mogli glasati. Samo mali praktičan savjet, ne tjeram nikoga ni na što!

Gola istina

Iako su reperi ti koji su najviše raširili famu o američkim striptiz-klubovima, na takvim mjestima se često zapravo ne može čuti ni “h” od hip hopa: na striperskim plejlistama za bjelačku publiku ipak i dalje najbolje prolazi mainstream/hard-rock, a plasman na tim plejlistama zna jako blagotvorno djelovati na karijere bendova kao što su Nickelback, Buckcherry i… Weezer?!?

Tons Of Everything

Iako su u petak u &TDovom kafiću dragi prijatelji s Potliste slavili prvi rođendan – legendarni McGee se zbog snijega nije odvažio na putovanje, pa je rock stizao iz Draženovog plejera; u onih pola sata moje prisutnosti vrtio je fine stvari poput Reigning Sound, Pearl Jam i The Gaslight Anthem – interes me je odvukao na drugu stranu od one pristojnih indie dječaka. U obližnjem KBŠ-u (što stoji za Kurvinska Bandićeva štacija, kako Mediku nazivaju prijatelji i poznanici s pank scene – nije da me boli briga, niti imam ikakav emocionalni ulog, samo mi je masu keči!), u friško uređenome njegovu novome koncertnom prostoru dole u prizemlju, ispod prostorija u kojima se dosad odvijao najveći postotak programa, na rasporedu je bila izgleda standardna masovka s četiri prilično raznorodna benda, među kojima i jedan prilično mi napet, a stigao je ravno iz mitskog San Francisca. Za razliku od kolege i sve češćeg suigrača Fitne, koji zbog zadržavanja svoga ugleda naprosto mora podržavati scenu čak i u njenim izvitoperenim varijantama (ne kažem da je u petak bilo tako, govorim načelno), ja ne moram, jer na toj sceni, a vjerojatno ni na kojoj drugoj, nemam neki ugled za čuvanje. Mene samo privlače dobri bendovi, a Nothington su to svojim energičnim pjesmama zadnjih par godina uradili jako efektno. Nastali na ruševinama nekoga kultnog punk benda koji nisam nikada slušao – Tsunami Bomb, provjerit ću kada stignem – u ovoj su inkarnaciji dečki znatno bliži nekim mojim preferencijama romantičnog punka, kakav je uživo uvijek pravi melem na rane napaćenoga poslovnog tjedna. Goc se, naravno, nasmijao kad sam ih tako opisao na upit koji mi je bio plan za tu večer, dodavši da je to oksimoron, i da oni sigurno ne biju bitke revolucije. Ajde, šalu na stranu, jednostavno više obožavam glasne gitare i višeglasna deranja kada poju o curama, oceanu i strahu od budućnosti, nego kada su im na meti isključivo socijalne nepravde svijeta koji nas tlači. Nije to hardcore, nego heart-core! – tridesetak sam sekundi bio neizmjerno ponosan na kovanje ovako kul termina, dok mi sve to ipak nije postalo sumnjivo, jer jednostavno nema teorije da nitko dosad nije zabio ovakav zicer. I onda sam se, naravno, prisjetio da je Eva Braun pred desetak godina imala album s tim imenom, a guglo izbacuje i druge stvari. Nema veze, nisam prvi, ali izraz ovome bendu emotivnih (da se emo također već nije istrošio u druge svrhe, i taj bi im termin lijepo pasao), tetoviranih i bradatih mladića doista pristaje kao saliven. Uživo je možda malo teže razabirati kakve li se misli motaju po Jayevim i Chrisovim (naše gore list, vjerojatno bračkih korijena, Matulich!) glavama, i kakve im neprilike tište dušu, ali slatka gitarska grmljavina to nadoknađuje prikladnijim koncertnim sredstvom komunikacije. Pred fino ispunjenom salom, u svojih su 35 minuta Nothington protrčali kroz najoštrije ubode sa svojih dviju dosadašnjih ploča, a za vrijeme ‘A Mistake’ i ‘Where I Stand’ su se u prvim redovima čak i podizale neke šake. U pretpostavljenom bastionu ljutog undergrounda mi jest bilo malo neobično gledati bend izrazito tečnog, potencijalno fino isplativog zvuka, ali sve to nije ni najmanje bitno dok se sviraju lijepe pjesme, plus nije da su Nothington sad neki šminkeri na skejtni pogon. Prije njih su svirali i neki srpski core-metalci Impurita, koje valjda nitko normalan od mene ne očekuje konkretnije komentirati, a kasnije i propušteni Ringišpil (jebiga, ne zanimaju me) i Eve & The Evils (sjajno ime, nadam se da će biti još prilika za gledanje).

Iz arhive Plana B: Umoran od osamdesetih

Kad su prije par godina Royksopp složili svoj prilog serijalu chill-out kompilacija «Back to Mine», trendovski snob u meni je zakolutao očima. «Italo-disco? So 2005, dušo!» Pošto se, jel, italo-disco bio vratio u modu s pojavom electro-housea u europskom klupskom undergroundu, i nakon što je potom electro-house bio mutirao u minimal, dionice itala su gubile na vrijednosti. I dobro, nije sad ko da su Royksopp ikad bili baš neki ljuti kating-eđ do jaja, ali… izdavanje miksa sastavljenog pretežno od italo-disco klasika? U dvijetisućesedmoj?!

«Pa dobro, jel možete bar probati malo manje kaskati za trendovima, jebo vas ja?!», prduckao je snob u meni. Dok mu je, pak, pro-diletantski anđelak u meni odbrusio: «Pa šta da kaskaju. Pa šta!!! Mislim, kao da je iti postotak glazboljubaca uopće primjetio da se bio dogodio nekakav revival italo-disca! I koliko ljudi uopće zna za italo-disco?! Puno različitih ljudi koji vole različitu glazbu slušaju Royksopp, i šta nije lijepo od njih što su probali približiti italo-disco i onima koji, štajaznam, nisu opsesivni fanovi Metro Area? A to što su učinili to par godina nakon nekih krkana u Berlina – iskreno, koga boli k**ac? Stvarno si odvratni snob, jebote.»

Naravno, trendovski snob u meni se ne bi ni javljao da od itala baš prav za prav volim još šta osim «I Wanna Be Your Lover» La Bionde i «Spacer Woman» Charlieja… al eto, šta ćeš, čovjek najrevnije s nogom u guzicu isprati trendove koji mu nikada nisu pošteno pasali! Uz, ovaj put, jednu malu začkoljicu: ta ista guzica nije se dala omesti, nego je samo tiho otišla iza ugla, prišuljala se kriomice mračnom kaldrmom, i vratila se kroz prozor WC-a u klub. Pa se tako prošle godine okrznusmo jedno o drugo na podiju, i ja ću joj sav u čudu: «Ovaj… oprosti, ali šta te nisam ono ja već, zajedno s neumoljivim maršem glazbene povijesti, šutnuo na ulicu?» Ali nije se obazirala; samo se tresla, kako to već biva običaj sa stražnjicama u klupskom ambijentu.

Ako nisam bio dovoljno jasan (a nisam, jelda!), poanta je slijedeća: mislio sam da je Royksoppov «Back to Mine» bio točka na «i», labuđi pjev revivala italo disca – kad li, ono, ispalo da je bio zapravo svojevrsna uvertira u nanovo ojačani interes za istim (i to ovaj put u sferama nu-disca i nu-ravea). Revival italo-disca ne samo da nije utihnuo nego, evo, već i traje dulje od izvornog italo-disca!

Opetovani revivali istih komadičaka glazbenog mozaika osamdesetih u različitim sferama glazbenog mozaika nultih… eh, to je već postala standardna praksa. Nedostajao vam je electroclash? Ništa ne brinite, upravo imate reprizu njegovih naj-pop tendencija u izvedbi mega-hajpanih engleskih synth-pop djeva (La Roux, Little Boots). Mislili ste da je konj new wavea već išiban do zadnjih kapi krvi? Možda i je u štalama indie-rocka, ali tog konja sad svejedno opet jašu mlade pop-curke s gitarama (The Veronicas, Hilary Duff). Vjerovali ste da su Girls Aloud, Rachel Stevens i Goldfrapp rekle sve što se treba reći na temu electro-popa oplemenjenog modernom plesnom elektronikom? Pa očito nisu, kad je to zadnji krik mode među euro-kontinentalnim pop-divama (Monrose, Jeanette, Hadise). A slične pojave se mogu uočiti i izvan domene glazbe, kao recimo to kako je «ironično» posezanje za fudbalerkama i inim modnim detaljima osamdesetih prevalilo dug i dalek put, od stranica ultra-kužerskih modnih magazina pa sve do TV-reklama teleoperatera.

Tko je god volio osamdesete i odbijao ih se odreći kroz «mračne» devedesete – taj je i više nego došao na svoje. Onaj, pak, tko nije volio osamdesete – imao je priliku zapaliti s njima lulu mira, malo ugodno proćaskati, i skužiti kako su zapravo sasvim okej društvo. Samo što, eto, «sasvim okej društvo» nije uvijek nužno = «netko s kim se želiš sad baš redovito družiti!»

Neću lagati, zabavlja me biti lovcem na trendove koji naprosto ima tu neku patološku potrebu da pokušava uvijek biti korak ispred drugih (je, bolestan sam, i dičim se time!). Ali i to ima svoju cijenu. A cijena je ta da sam, zahvaljujući tome što godinama i godinama guram nos (tj. uho) gdje god stignem… već pomalo iscrpljen od milijuna nijansi jednog te istog. Umoran sam, prijatelju. Umoran! Ni od žena, ni od pića, nego od osamdesetih.

Iz nekog razloga, u pop-kulturi postoji snažna tendencija da se uvijek gleda taman cca 20-ak godina unatrag. Sedamdesete su se čeznutljivo prisjećale pedesetih («Američki grafiti», «Happy Days»). U osamdesetima je bilo gotovo pa kriminalno biti bijelcem i baviti se glazbom, a ne klanjati se na oltaru soula. Devedesete su vratile u đir nehigijenski hard-rock, funk i disco. No je li ikad ijedno od recentnih desetljeća pop-kulture toliko opsežno revalorizirano kao što su revalorizirane osamdesete? Pa jebote, malo tko je stilski tako neraskidivo vezan za devedesete kao Aqua, a sad se evo čak i oni nakon tko zna koliko godina hibernacije vratili na scenu sa singlom zvanim – «Back to the 80’s»!

Preostaje li onda jednom ejtiz-hejteru ikakva utjeha, osim eventualno da stoički istrpi pošast i pričeka da prođe par godina, pa da – ako ništa, barem za promjenu – revival devedesetih dođe na dnevni red? Britanski ženski synth-pop hypeovi, kao i manje-više bilo kakvi britanski hypeovi općenito, mogu se ignorirati putem bojkotiranja izlaska u kafiće (u kojima je vidim zabranjeno pušenje, ali ne i Otvoreni radio – jebote, u kojem mi mračnom i sjebanom svijetu živimo!!!). A što se ostalih gorenavedenih žanrovskih primjera tiče, vrijedi se othrvati iracionalnoj mržnji i primjetiti kako je u njima referiranje na osamdesete tek jedan od sukusa. Pa tako euro-kontinentalne pop-dive podjednako jašu na valu aktualne dance-izacije američkog R&B-ja, dok se nu-disco/balearic čupavci pozivaju i na ono najprezrenije iz sedamdesetih (prog rock, space rock, kokainski soft-rock).

«Haha, dakle, sad nam je utjeha kad netko živi u ne jednoj – nego dvije prošlosti?! Ma krasno!», na ovaj će zadnji primjer otfrknuti zadrti modernist u meni. No, i on umukne kad se sjetim jednog zapažanja koje je Tom Ewing s bloga Freaky Trigger iznio na prijelazu tisućljeća. Ukratko: znamo gledati na prvih 50 godina pop/rock ere kao na neponovljivo pionirsko doba inovacija, revolucija, itd, nakon čega sve što je uslijedilo u usporedbi djeluje blijedo, stagnirajuće, itd. No što ako je prvih 50 godina pop/rock ere zapravo bilo tek… proba? Što ako je to bio samo eksperimentalni period u kojem se isprobavalo što sve funkcionira a što ne, e da bi se tek potom s kombiniranom primjenom tih saznanja počeo radit pravi dar-mar?

Teza je malo hardkor, ali ako ću slušati svoje srce – i uvažiti činjenicu kako sam u nultima daleko više slušao i volio muziku iz nultih nego muziku iz bilo kojeg od minulih desetljeća, na koja se ista ta muzika iz nultih često referirala – moram reći da takvo gledanje na stvari i ima nekog smisla. Jedini istinski toksičan retro je robovski, muzejski retro; sve ostalo je igra, u kojoj se na tablu stalno vraćaju stare figurice, ali pod novim pravilima. I zato je igra uvijek drugačija, uvijek svježa, i uvijek zanimljiva.

Tako da, ako se za 20 godina dogodi revival revivala osamdesetih… tko zna, to bi čak moglo biti fora! Ali osamdesetih ću se moći opet zaželiti jedino ako se stignem i malo odmoriti od njih, pa ono… Jest da mi je «In for the Kill» ful oke stvar, ali iskreno se nadam da će La Roux kreštati samo jedno ljeto, i ajmo više dalje.

(izvorno objavljeno u Planu B, srpanj 2009.)

R.I.P. Mark Linkous

Laku noć, pauče

RETRO PETAK: Lady Antebellum – Need You Now (2009)

Udžbenički primjer crossover-hita: nakon ukupno 29 tjedana provedenih u Billboardovih Hot 100, te preko tri mjeseca nakon što je dogurala do prvog mjesta country top-liste, “Need You Now” ne samo da ne pokazuje znakove posustajanja nego se i upravo popela skroz do trećeg mjesta Hot 100! Što je popriličan kuriozetet za jedan country-singl, koji u velikoj većini slučajeva jedva da okrznu i top 30 centralne Billboardove liste singlova – no dobra pjesma je dobra pjesma, i to je, eto, ponekad sasvim dovoljno. A ova je stvarno dobra.

Mind Taker predstavlja: Jackin’ još nije umro (a ka’ će, ne znamo)

Mind Taker je našao softver u kojem može lako miksati a da mu baseve ne ubije distorzija – Mind Taker kreće u ozbiljnu miks-ofenzivu! A u ovom miksu, Mind Taker vam predstavlja njemu u zadnje vrijeme vjerojatno ponajdraži podžanr housea: JACKIN’ HOUSE. Toplo preporučeno svima koji ne vole nužno funky house, ali vole kad je house funky. I veseo! Miks, između ostalog, sadrži i najveći jackin’ hit sezone, “Why Don’t You” od Gramofondžija.

Mind Taker – Jackin’ još nije umro

P.S. U pripremi: “Mind Taker u progresivnom transu vol. 1″

My Buddy Moose – Wonderful Feeling Of Emptiness

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/290-my-buddy-moose/732-my-buddy-moose-wonderful-feeling-of-emptiness.html

Dok odbrojavasmo nulte

Kako sam bio i najavio, za vrijeme finalnog listanja obimnoga Gorilina projekta izbora najboljih albuma desetljeća za nama nisam htio niz prekidati koncertnim raportima. Uzjogunjene su se strasti sada smirile, laureate smo dobili i proglasili, i možemo se vratiti uobičajenom životu ovog bloga. Od razmatranih sedam i ozbiljnije planiranih pet koncerata, u zadnjih desetak dana bio sam samo na tri, koje ću sada riješiti prvenstveno zbog uredne evidencije, kada već dva od viđenih bendova nisam na sva zvona nahvalio neposredno nakon svirki, na kojima su to bili zaslužili.

Pasi su izgleda ponovno živi i itekako zdravi, pa su se tek par mjeseci nakon uskrsnuća na Tuninom benefitu pojavili i na samostalcu u KSETu, u četvrtak, 18. veljače. Normalno, zapalili sve živo, serijom nezaboravnih hitova koji će hitovima ostati dok god ima klinaca kojima se gušta u buntovništvu prihvatljive varijante. Melodije plus melodrama plus energija plus maestralna svirka – recept je bez nepoznanica, ali ne baš lako izvediv, barem ne u usporedbi s riječkim majstorima. Jest da uglavnom sviraju isti materijal kojim su razarali i prije pet godina, ali na ovoj frekvenciji viđenih koncerata to mi ni najmanje ne smeta. Svirali su i par novih stvari, zvučale su dobro. Otvarajuće Larve nisam stigao vidjeti zbog basketa, a gledajući drugu predgrupu još sam jednom zažalio zbog goleme punk solidarnosti. Pankerfaust su pank/hard-rock pajaci koji na pozornici stvarno uživaju u činjenici što im je gore dozvoljeno mnogo toga što bonton nekako preporuča inače izbjegavati, ali meni to nikako ne paše. Vjerojatno su prijatelji ili Pasa ili organizatora, a možda je to zapravo stvarno ludilo, ali ja nisam pravi panker. U tom sam slučaju zadovoljan što nisam.

Vex And The Voxtones, moje najdraže crock’n'roll otkriće zadnjih godinu-dvije, dan su kasnije, u petak 19. veljače, otvorili jednu po svemu se čini finu rock večer u – tananana – Brazilu! Jebote, tamo se nisam pojavio još od ljeta 2006. i after-partyja svadbe jedne drage prijateljice. Povremeno bih čuo kako se na brodu sviraju neki punk koncerti, ali nikako se nisam odlučivao na odlaske, sve do najave moćnih Voxtonesa. Bend je i dalje jedan od najboljih u državi, nema sumnje, samo što je teško njihov plesni power-pop u potpunosti doživjeti u društvu tek dvadesetak većinski slučajnih namjernika. Za razliku od prve svirke koju sam im vidio, prošlog ljeta u Spunku, ovaj sam put znao i pjesme koje nisu obrade – u tom segmentu ovaj put su svirali ‘A Million Miles Away’, ‘Take The Skinheads Bowling’ i ‘September Gurls’ – zato jer se svakih par dana uhvatim kako idem na myspace poslušati divotice kao što su ‘Big Star’ ili Bad Trip 66′. Jangle For The People, glasi slogan na bendovoj stranici i to je to, u najljepšem mogućem smislu. Works for me, itekako! E sad, na početku sam napisao po svemu se čini finu rock večer jer sam bendove koji su svirali nakon Vexove bande – novi promašaj hvatanja What’s On TV, Mama te Concrete Worms, koji su mi prije koju godinu u Spunku bili lijepo legli, ali… – bio primoran zaobići u korist posjeta iskoristivijem mjestu na koje i carevi idu pješke. Metabolizam ne prašta.

Prošlog ponedjeljka, još sam jednom bio u KSETu, na prvom danu dvodnevnog In Die KSET festivala hrvatskih i jednog slovenskog indie benda. Domicilna se scena mora podržati, moj je moto, očito nedijeljen od strane šire indiejanske baze, jer je u klubu bilo tek nekih 50ak ljudi najviše, u što su ubrojeni i članovi nastupača, te skupina čudnih postarijih ljudi (srednje godine), koji su izgledali kao roditelji mladih muzikanata. Samo što su se ponašali malo slobodnije. Svejedno, The Alibor (ne mogu se odlučiti je li mi ime zakon ili debilana, iako sam nekako svjestan da je ovo drugo) sam propustio zbog kviza u MVP-ju, celjski Obstacle 2 su mi bili skroz okej u svojoj Interpol spiki, a Nerd Smile su bili bolji nego kada sam ih prije koju godinu gledao dva puta. Jedini je problem bilo apsolutno neadekvatno ozvučenje vokala, koji je zvučao kao da mumlja, što sam prilično siguran da nije bio unaprijed određeni plan benda. Mislim, volio bih ja da su malo više indie-pop, a manje post-punk, ali, ono, gitarsko-melodični indie se nosio sezona ‘95/’96 ili ‘96/’97, šta ja sad tu imam klincima govorit kako da se svira? Znaju oni i sami. Na drugi dan festivala nisam stigao, Danijeli i meni je bilo tri i pol godine veze, i ako već polugodišnjice nema smisla slaviti večerom uz svijeće, možemo se bar stisnuti pod deku i gledati neki film.

Gorilini naj albumi nultih: statistike i slično

Geografsko podrijetlo izvođača u top 100:

Izvođači koji imaju više od jednog albuma u top 100:
Radiohead (4)
My Morning Jacket (3)
Ryan Adams (2)
Animal Collective (2)
The Cardigans (2)
Interpol (2)
The Knife (2)
Jens Lekman (2)
The National (2)
M. Ward (2)

Raspodjela albuma u top 100 prema godini izlaska:

Top 10 hrvatskih albuma desetljeća:
1. Živo blato – Konac konca
2. TBF – Maxon Universal
3. Let 3 – Bombardiranje Srbije i Čačka
4. Pips, Chips & Videoclips – Drveće i rijeke
5. My Buddy Moose – My Buddy Moose
6. Jinx – Avantura počinje
7. TBF – Uskladimo toplomjere
8. Analena – Carbon Based
9. TBF – Galerija Tutnplok
10. Lunar – Turbo

Indeks centričnosti (tj. koji je postotak albuma s liste pojedinog glasača završio u grupnih top 100) – gornji dom:

Indeks centričnosti, također u postocima – donji dom:

Udio žena među učesnicima izbora: 12.8%

Top 8 R&B albuma desetljeća:
1. Lina – Stranger on Earth
2. Kelis – Wanderland
3. Beyonce – B’Day
4. Mariah Carey – The Emancipation of Mimi
5. Missy Elliott – Miss E… So Addictive
6. Justin Timberlake – Justified
7. Destiny’s Child – Survivor
8. Missy Elliott – Under Construction

Preklapanja s drugim top 100-listama naj albuma desetljeća (po broju istih albuma):

Top 10, prearanžiran prema prosječnom broju bodova koje je svaki album dobio po glavi glasača:
1. The Hold Steady – Boys and Girls in America (73)
2. The National – Alligator (62.4)
3. Wilco – Yankee Hotel Foxtrot (59.7)
4. Arcade Fire – Funeral (58.8)
5. The Streets – Original Pirate Material (57.9)
6, Interpol – Turn on the Bright Lights (55.2)
7. Radiohead – Kid A (54.7)
8. The Gaslight Anthem – The ‘59 Sound (53.7)
9. The Strokes – Is This It (43.7)
10. Arctic Monkeys – Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not (40.9)

RETRO PETAK: Wattie Green – Is You Is (2009)

Izvorna “Is You Is or Is You Ain’t My Baby” je starinski jazz-standard (onaj tip starinskog jazza što bi se mogao isto tako nazvati i starinskim bluesom ili folkom ili countryjem ili R&B-jem), koji je vjerojatno najvećem broju vas i nas najbolje poznat iz “Toma i Jerryja”. Ne znam koja je od milijun izvedbi od strane različitih izvođača semplirana za ovu stvar, ali zato znam jedno – ovo je vraški fankeeee! (A također i vraški nepostojeće u kvalitetnom digitalnom obliku, što me ful jebe jer bi mi baš super legla u miks jackin’ housea koji upravo dovršavam, voćajte ovi spejs.)

Gorilini naj albumi nultih: pojedinačne liste

Evo, tko god od učesnika Gorilinih naj albuma nultih želi podijeliti svoju listu sa svima – neka je slobodno objavi u komentarima ovog posta!

Napomena: ako se eventualno dogodi da vaš komentar ne bude objavljen nakon što stisnete “dodaj komentar”, bez brige, nije nigdje ispario – to je samo wordpress malo glup, pa zna štošta osumnjičiti za spam te tako “sporne” komentare staviti u spam queue da čekaju na zeleno svjetlo moderatora. Ja ću zato danas i ovih dana ažurno patrolirati Gorilinu Nadzornu ploču, kako bih što prije pustio u opticaj komentare koje je ni wordpress ni krive ni dužne zaustavio na carini (dao Bog da takvih bude što manje).

P.S. Preko vikenda ću se pozabaviti statističkim podacima za Goriline naj albume nultih, i pošto ću imati i drugog posla svaka pomoć je dobrodošla – pa ako tko želi pripomoći oko osmišljavanja i kalkuliranja statističkih kategorija, neka mi se također javi u komentarima.

Gorilini naj albumi nultih: #5-#1

5. Wilco – Yankee Hotel Foxtrot (2002.)
Pogled iz žablje perspektive prema vrhovima nebodera Marina Cityja na naslovnici zgodno ilustrira pretenzije Jeffa Tweedyja pri snimanju “Yankee Hotel Foxtrota”. Daleko od mladenačke romantizirane americane Uncle Tupela i prvih dvaju albuma Wilca, ovaj album je osebujna kolekcija pop-pjesama čije kvalitete u velikoj mjeri izviru iz nesređenih odnosa među članovima benda tijekom njegova nastajanja. Tweedyjev najbliži suradnik i koautor Jay Bennett neće dočekati izlazak albuma kao član Wilca, a njegovo mjesto katalizatora Tweedyjevih sve nekonvencionalnijih ideja preuzet će u konačnom oblikovanju ploče indie-guru Jim O’Rourke. Ipak, vrhunci “YHF”-a ostaju nadahnute kolaboracije Tweedyja i Bennetta, dvojca koji se nikad nije u potpunosti oporavio od bolnog prekida. Zaboravljeni Bennett prošle se godine predozirao i umro, a Tweedy usprkos sve virtuoznijoj instrumentalnoj podršci u Wilcu nije, a najvjerojatnije ni neće snimiti bolju ploču od ove. (MB)

4. Radiohead – Kid A (2000.)
Jebatmumater… Ako je “OK Computer” bio “Na Drini ćuprija”, ovo je “Ex ponto”. Nobelovcima ne pakirati! (MF)

3. The Hold Steady – Boys and Girls in America (2006.)
Kada je u prvoj poznatijoj bendovoj pjesmi izjavio da su ga osamdesete umalo ubile pa ih se nemamo razloga dobrohotno prisjećati, Craig Finn me je pridobio u trenu. Znajući da nije mislio na one osamdesete koje su nam u naslijeđe ostavile brdo prekrasnih alter/indie-bendova, nego one sintetske čija je revitalizacija danas kul čak i onima koji ih u prvo vrijeme nisu jebali ni pola posto (razočaran sam, momci, jako razočaran…), u bendovim sam pjesmama prepoznao sebe, i to onoga sebe kojega se ne sramim. Karijeru su započeli s “Positive Jam”, a prvi vrhunac dosegli na ovoj prelijepoj ploči, čiji mi je omot Craig nakon njihova prva evropskoga koncerta potpisao sa “Stay Positive!”, kako je kasnije nazvao idući album. Ponovimo – stay positive! Eto, ajde neka mi netko sada u ovoj ploči i kompletnom opusu grupe uspije pronaći ironiju, koja joj se nerijetko, a pogrešno, pripisuje. Ova je ploča istina! Kao što prošlost u polu-hermetičnom indie-bendu i pripadnost DIY-sceni ne znače da je kasniji zagrljaj rock’n'rolla ikako i ičim pomućen, tako ni dobronamjerna duhovitost i mogućnost sagledavanja priče iz neočekivanih rakursa i vizura ne signaliziraju autorovu ironiju. Kao najbolji tekstopisac na svijetu svih vremena, kako ga volim i ne mogu ne nazivati, Craig Finn ne piše ironične pjesme nego pjesme o svijetu koji se upravo prema sudbinama najlabilnijih odnosi ironično, te likovima kojima ironija pomaže zamaskirati napukla srca i nesigurnosti, što sve skupa neugodno podsjeća i na živote koje dečki i cure žive i izvan Amerike: u svima njima nerealna kolosalna očekivanja mogu rezultirati samo tužnim zajedničkim trenucima. Ali, baš zato što je Craig podržan neprobojnom zaštitnom mrežom raspjevanih i razigranih gitara te refrena svojih kolega, “Boys and Girls in America” je i čista romantika, ne samo potraga nego i nalaženje makar kratkotrajnog smirenja, kakvima sam genetski onemogućen odoljeti. To je najdragocjeniji dar ovog albuma (svakako se potrudite nabaviti verziju s četiri sjajne bonus pjesme), važniji čak i od vraćanja života u rock’n'roll i rock’n'rolla u indie, ili gaženja reakcionarne ideje kako se budućnost doseže eklektikom a vječnost istraživanjem nepoznatog. Pravi su recept pjesme koje nam se urežu u dušu. Ovaj ih album ima kolko oćeš. (GP)

2. The Gaslight Anthem – The ‘59 Sound (2008.)
E ovaj sam album čekao cijeli život! Ili barem od trena kada sam jednome starom idolu – koji mi je idolom postao tek kada se već bio odrekao profesionalne karijere idola – na pitanje na kojoj sam strani odgovorio da se nepovratno nalazim na lijevoj strani radijske frekvencijske skale (ako se to uopće tako zove, znate na što mislim). I kada nisam imao mnogo, uvijek sam imao romantiziranje glazbe i romantiziranje glazbom. Brian Fallon je odrastao u tome mitskom New Jerseyju, i osoba je koja me je mogla upozoriti kako cjelonoćno gubljenje vremena s Giovannijem Ribisijem i Steveom Zahnom na parkiralištima pumpnih stanica i Wal-Martova i sevn-ilevna i nije neka fora. Bio je tamo, s njima, nije sad to toliko kul koliko izgleda jednom tinejdžeru i jednom tridesetogodišnjaku koji je, nažalost ili nasreću, u duši još uvijek tinejdžer (ista su osoba, da ne bude zabune) na drugom kraju svijeta. Ali, Brian, o jebote koji majstor, priču izvrće na glavu i potvrđuje kako sam bio potpuno u pravu. Henganje s ekipom je sve, sve što želiš da bude, govori mi svakom svojom pjesmom, ne samo zato što ne postoji ništa drugo pa se moraš zadovoljiti onim što imaš, nego i zato što smo se odgajali i opijali istim romantičnim mitologijama. A i zato što su cure uvijek cure, a san o njima i njihovom društvu jedini pravi motiv za ustajanje iz kreveta. Dakle – more songs about girls and friends, a to je isto, jednako lijepo i zavodljivo i najvažnije i 1959. i 1985. i 2008. Da nije toga, ne bi bilo ni svijeta uopće, a načelno mi ne bi bilo žao ni zbog čega osim zbog nepostojanja moje najdraže ploče svih vremena – možda je rano za procjenu ove vrste, ali ni jednog tjedna od kasne jeseni 2008. godine ni jedan drugi album nisam preslušao više puta, dok su ukupne brojke istog razdoblja neusporedive. The Gaslight Anthem su klinci koji su u punk-undergroundu bili prepoznali usmjerenost i moralni kodeks po kojima će kasnije modelirati svoje buduće živote, što u Americi svakako ima veći značaj nego kod nas, gdje se na faks barem u moje vrijeme upisivalo bez ikakvih financijskih i logističkih problema. Međutim, stavovi kojima su se divili nisu mogli nadoknaditi činjenicu kako su djevojke oko kojih su se sramili – Gail, Jane, Sandy, Anna, Maria (sve cure zove Maria, ne samo onu koja je došla iz Nashvillea s kovčegom u ruci, iako voli samo Virginijino srce, uf!), u svojim haljinama cvjetnih uzoraka i laganim sandalama, sa svojim očima koje te ponekad razderu u najtanje vrpce – željele plesati na nešto mekše, seksipilnije, nježnije, romantičnije od Black Flag ili Minor Threat. Njihovi su uzori tako Paul Westerberg (tip s početka teksta), Mike Ness, Chuck Ragan – baje s dušom i pankeri sa soulom, uz koje se može pjevati cijelu noć u ritmu od 33 okretaja u minuti, dok sunce ne označi kraj. Svih 12 pjesama na “The ‘59 Sound” na mene imaju isti učinak, riječ je o prekrasnom albumu koji mi pruža ama baš sve što od rock’n'rolla tražim, uključujući i ono što nisam ni znao da želim dok ga nisam čuo prvi put. Obična je to četrdesetominutna melankolično-razbijačka ramalama, kakvu bi vjerojatno i netko drugi znao napraviti, ali ono što Briana Fallona, Alexa Levinea, Bennyja Horowitza i Alexa Rosamiliju čini boljima od svih drugih nije samo njihova sposobnost stvaranja divote, nego želja stvaranja ovakve divote. Na tome im hvala. (GP)

1. Arcade Fire – Funeral (2004.)
Te 2004. sam imao 23 godine, novog najboljeg prijatelja, novu djevojku, veliko srce i još veći upitnik nad glavom. Do ljeta sam živio u mračnom ’suterenu’ obiteljske kućice u Šumetličkoj, a nakon ljeta smo Sandra i ja, osokoljeni romantičnim proljetnim tjednom na Hvaru, uselili u zajednički podstanarski stan bez centralnog grijanja u Tribaljskoj. Nije nam smetalo, voljeli smo se i, uz neizbježnu financijsku pomoć obje obitelji, kupili dovoljno uljnih radijatora da preživimo zimu. Sandra, Regine i Win su, doduše, imali sasvim drugačiju godinu od moje – Sandra je izgubila tatu, Regine baku, a Win djeda. Arcade Fire su pokazali puno još na istoimenom EP-ju iz 2003, ali način na koji su svoje osobne gubitke uspjeli pretvoriti u katarzične pjesmetine o odrastanju i, ništa neće zvučati dovoljno dobro, odnosu s našim najbližima - u najmanju je ruku čudesan. Evo, i danas, 10.2.2010, sav se naježim kad krene “Neighbourhood #1 (Tunnels)”. Znam da me čeka pedeset minuta ljekovite bijele magije. Note to myself: otići na koncert Arcade Fire i izgubiti glas na “Wake Up”. (MH)

(pisali: Matko Botić, Miroslav Filipović, Goran Pavlov, Matija Habijanec)

Gorilini naj albumi nultih: #120-#101

120. Nick Cave & The Bad Seeds – Dig, Lazarus, Dig!!! (113 bodova / tri glasa)
119. The Roots – The Tipping Point (114 bodova / dva glasa)
118. LCD Soundsystem – The Sound of Silver (114 bodova / pet glasova)
117. El Guincho – Alegranza! (115 bodova / tri glasa)
116. Sun Kil Moon – April (115 bodova / tri glasa)
115. The Decemberists – Castaways and Cutouts (115 bodova / četiri glasa)
114. The Shins – Oh, Inverted World (116 bodova / pet glasova)
113. Belle & Sebastian – The Life Pursuit (117 bodova / četiri glasa)
112. 16 Horsepower – Folklore (118 bodova / dva glasa)
111. Arcade Fire – Neon Bible (118 bodova / četiri glasa)
110. Amy Winehouse – Back to Black (118 bodova / četiri glasa)
109. The Decemberists – Picaresque (119 bodova / četiri glasa)
108. Jason Isbell – Sirens of the Ditch (120 bodova / tri glasa)
107. Okkervil River – The Stage Names (120 bodova / tri glasa)
106. TV On The Radio – Dear Science (121 bod / četiri glasa)
105. Jenny Lewis with The Watson Twins – Rabbit Fur Coat (121 bod / pet glasova)
104. Kenny Chesney – Be As You Are (122 boda / dva glasa)
103. The Pains Of Being Pure At Heart – The Pains of Being Pure at Heart (124 boda / četiri glasa)
102. Madonna – Confessions on a Dance Floor (125 bodova / četiri glasa)
101. System Of A Down – Mesmerize (126 bodova / tri glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #10-#6

10. Arctic Monkeys – Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not (2006.)
Nezaustavljiva pop-lava iz akustičnih soba glazbeno osviještene i prenaslušane mladeži, stilom i energijom u ravni s The Strokes i njihovim nastupnim albumom. Energični šus u glavu koji će, kao i Oasisov “Definitely Maybe”, postati dragocjeni dokument vremena o tome kako se jedna mladost bacala u nesvijest. Jest da će također, s vremenom, ovovremena “bezvremenost” ovog albuma biti svedena u zaslužujuće okvire “jednog od sto-dvjesto najboljih albuma dekade”, ali prije najezde novih samouvjereno pametnih&bijesnih mladaca s gitarama ostaje definitivno možda u gornjem domu. (MF)

9. The National – Alligator (2005.)
Neki me dan moj prijatelj Gudi etiketirao nacionalistom. Koliko god me ozlojedio, iznenadio i uvrijedio takvom kvalifikacijom (jer dosad su me redovito „krstili“ nacionalizmu dijametralno suprotnim epitetima koji mi, iskreno, nisu odveć smetali), dao mi je misliti. Ha, možda sam se i ponio nacionalistički spram naših zapadnih susjeda kada sam, pokazujući u smjeru Piranskog zaljeva, objašnjavao jednome od braće Dessner (mislim da je posrijedi bio Bryce, no s njima se dvojicom nikad ne zna) kako je „ovo ovdje slovensko, a potom slijede stotine i stotine milja hrvatske obale“. „I know, I know“, odgovori melankolično Bryce/Aaron, kao da je predviđao koliko će se još prašine podići oko ovog komadića zemlje i mora. Bio je to epilog propalome nastupu Nationala u opskurnome, danas zatvorenom Shoto Klubu u Izoli, početkom ljeta 2005., nedugo nakon izlaska “Alligatora”. Svejedno, zabavna večer krcata prizorima ko iz Sundance-dramica: zamislite samo Padmu Newsomea kako – čekajući da nam elektra vrati struju nakon proloma oblaka koji je zamračio slovensku rivijeru i onemogućio nastup naših junaka – prebire po mandolini i “hvata” Slovenke poznavanjem povijesti, objašnjavajući im kako su njegovu Australiju izgradili britanski kažnjenici. Valjda mu je upalilo… Uglavnom, iako su The National idući slobodni dan pretvorili u radni te ipak nastupili pred nešto domorodaca i turista, Gogo i ja smo se zbog neodgodivih obveza morali vratiti u Zagreb i tako propustili koncert na kojem bismo, u najmanju ruku, bezobrazno uživali u činjenici da smo najupućeniji o kome i o čemu je riječ. Bend je, pak, propustivši promovirati “Alligatora” kod nas, dvije i pol godine kasnije uživao u šoku koji mu je Zagreb priredio prilikom koncertne promocije “Boxera”. A za MASPOK koji ih je tom prigodom dočekao, dvadesetak puta brojniji no kad su nas prvi put posjetili, pored word of moutha ekipe koja ih je 2004. gledala u KSET-u zasigurno je najzaslužniji ovaj album: dotad (a u velikoj mjeri i do danas) najkomunikativnije, najhitoidnije te produkcijski najdotjeranije izdanje The National na kojem su za svakoga, i svaku prigodu, pripremili maleno remek-djelo uz poneki adiktivan detalj, da se nađe. Povučenima, paranoičnima i anksioznima “Secret Meeting”, ljubiteljima zagonetki mantru na kraju iste pjesme, robovima krupnog kapitala “Baby, We’ll Be Fine”; “Karen” i “Daughters of the SoHo Riots”, pa i “Friend of Mine”, savršena su zvučna podloga – ali i eliksir – za trzavice u međuljudskim odnosima i ono što slijedi, “Lit Up, Abel” i “Mr. November” kao stvorene za skakanje u sobi ili na rijetkim indie plesaonama, dok su “All the Wine” i “The Geese of Beverly Road” namijenjene onim malim, a najvećim trenucima. U “Alligatoru”, za razliku od “Boxera”, još uvijek žive i zarazni krikovi Matta Berningera, a u prvi plan ulijeće i Bryan Devendorf, „ritam-mašina sa srcem i dušom“… “Boxer” nas je kasnije upoznao sa smirenijim, no ništa manje velikim Nationalom, pri čemu pod „veličinom“ ovaj put ne podrazumijevam publicitet, širinu publike, broj prodanih ploča… ma, znate na što ciljam. I nastave li na skorome, petom albumu u tonu “Boxera”, neće mi smetati, naprotiv. No, nakon zaljubljivanja uz “Sad Songs” – “Alligator” je bio prava ljubav, i ako ponovno barem na trenutak malo „polude“, bit će to više no dobrodošao začin kakav je povremeno potreban svakome kvalitetnom i funkcionalnom, dugovječnom braku. (MŽ)

8. The Streets – Original Pirate Material (2002.)
Album koji više ide ruku pod ruku s albumima klasičnih kroničarskih bendova Londona – Kinks, The Jam, Sham 69, Madness, pa čak i Blur – nego što duguje suborcima s hip hop/garage-scene. Mogu bez problema zamisliti kako maloljetni neo-modovi i skinheadi razmjenjuju ekseve i udarce s chavovima u nekom zadimljenom londonskom klubu na specialsoidnu “Let’s Push Things Forward”, iako se to vjerojatno nikad nije dogodilo. Prvi značajan album post-Cool Britannia generacije. (NF)

7. The Strokes – Is This It (2001.)
Teško je reći da je neki album u nultim godinama promijenio bilo što, ali najbliži toj definiciji je “Is This It”. Nije bilo čovjeka koji nije otkidao na ovaj album kada je on objavljen, a nakon njega je recikliranje glazbene ostavštine postala općeprihvaćena činjenica. I da, nakon “Is This It” pojam indie-rocka definitivno jest otišao u kurac, ali tako to valjda mora biti – kada nešto dobiješ, nešto moraš i izgubiti. (EF)

6. Interpol – Turn on the Bright Lights (2002.)
Nije mi se svidio na prvo slušanje. Ni na drugo, ni na treće. Taj njihov zvuk tada sam smatrao bezobzirnim skrnavljenjem zaostavštine Joy Division, a sam bend dosadnim. A onda… Onda se desilo da sam obnovio godinu na faksu i, odjednom, glas Paula Banksa u “Untitled” zazvučao je skoro proročanski: “I will surprise you sometime/ I’ll come around/ When you’re down.” I najednom, klupko bisera se odmotalo, otkrivši zbirku najljepših urbanih elegija ikad napisanih. Aferim! (MG)

(pisali: Miroslav Filipović, Matko Žurić, Neven Fitnić, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović)

Gorilini naj albumi nultih: #15-#11

15. M. Ward – Transfiguration of Vincent (2003.)
Naslov albuma je, kao i stil sviranja gitare, posuđen od Johna Faheyja, a faheyevsko hermetično gitarsko drkuljenje koje dominira na prvim albumima – na “Vincentu” sve više ustupa mjesto oporim pop draguljima poput “Sad, Sad Song” i “Undertaker”. Nakon “Transfiguration of Vincent” M. Ward je snimio još tri jednako dobre ploče, spetljao se s Conorom Oberstom i Jimom Jamesom, obišao cijeli svijet kao opening act Nore Jones, ali ništa od toga ne može se mjeriti s uvodnim riffovima “Vincenta O’Briena”, koji su 2005. u KSET-u potvrdili kako je riječ o jednoj od najboljih pjesama dekade. (MB)

14. Yo La Tengo – …And Then Nothing Turned Itself Inside-Out (2000.)
Drug Gee se u objašnjenju činjenice kako smo na Potlisti ovaj album proglasili albumom desetljeća zapitao: „Što tek jedan u nizu sjajnih albuma radi na vrhu liste?“ Prava je istina kako ovaj album svojom atmosferom slušatelju pruža sigurnost (nešto u stilu – nitko ti ništa ne može dok nas slušaš), dokazujući da razotkrivanje emocija i nije neki tabu kakvim ga mnogi smatraju. A “You Can Have It All”, bez obzira što nije riječ o autorskoj YLT-pjesmi, malo je remek-djelo koje se može slušati bezbroj puta. (EF)

13. Mogwai – Rock Action (2001.)
Mogu ja srati da sam pratio ovaj bend još od njihovih prvih proba u glazgovškim skloništima, da posjedujem sve importe iz Škotske na pločama, da poznajem njihovu diskografiju kao svojom tastaturom napisane PL/SQL procedure… Mogu, ali neću. Jer to ne bi bila istina, a lagati ne valja, učila me mama. Zato ću reći da sam se na Mogwai i na “Rock Action” navukao zato što je o njemu i ovom albumu onako ekstatično pisano onomad u Nomadu, pun not intended, zato jer ima baš cool naziv, a ponajviše zato jer sam ga bio nabavio prije svih ostalih njihovih dugosvirača. Kada bi se muzika mogla objektivno rangirati, “Happy Songs for Happy People” imao bi sve razloge da bude bolji album: melodije, unutarnju logiku i rijetko viđenu kohezivnost. Ali na kraju balade sve mu to ne vrijedi mnogo, kad nema ono što imamo “Rock Action” i ja – ljubav na prvi pogled. (MG)

12. Lambchop – Nixon (2000.)
Lambchop je i s prva četiri albuma polako skupljao odane fanove i koketirao s britanskim kritičarskim celebrityjima, ali tek je s “Nixonom” u širu javnost prokuljala priča o najboljem (i najčudnijem) nepoznatom nešvilskom country-bendu. Pritom Lambchop uopće nije country-bend, njegov frontman Kurt Wagner je indie-čudak koji gotovo programatski ide protiv ustaljenih trendova, a “Nixon” je zaokruženo pismo namjere tog koncepta. Wagnerov krhki falset, praćen zavodljivom orkestralnom country-soul podlogom, nikad prije ni poslije “Nixona” nije otpjevao ovoliko dobrih pjesama, od epske “The Nashville Parent” do pritajeno himnične “Up with People”. Live-izvedba potonje pred euforičnom publikom zagrebačkog Kina SC jedan je od vrhunaca učestalih hrvatskih gostovanja prvaka americane u proteklom desetljeću. (MB)

11. Jay-Z – The Blueprint (2001.)
Slobodno se mogu ubiti. Jedan jedini hip hop album na ovoj listi – pa više bi ih bilo na listi moje majke! Okej mi je što smo izgubili od trening-kolegica iz R&B-ja, porazi od rock’n'rolla i americane su bili unaprijed uračunati, bolne poraze od maštom inferiornih ali logistikom organiziranijih elektronike i post-rocka jesam očekivao, a jazz i reggae su ipak totalni autsajderi koje niti ne pobjeđuješ s guštom. Ali samo iks sa metalom?!? Kako, pobogu? Krivim par ljudi, odnosno dvojicu – Velimira i sebe. Da je Velimir priložio poštenu listu s 50 naslova, na njoj bi se garant našlo još jedno 5-6 mojoj podudarnih favorita. Da ja osobno nisam vidjevši njegovu listu (bio ju je odmah po proglašavanju konkursa zalijepio u komentare) prije sastavljanja svoje pogrešno pretpostavio kako onda nitko drugi neće imati toteme kao što je Immortal Techniqueov “Revolutionary Vol. 2” te ga zato i izostavio, majstor bi se visoko kočoperio. Da ljudi inače slušaju normalnu muziku i da je baba muško i da bar već jesam naučio lekciju kako ti se taktiziranje zna nezgodno obiti o glavu… Eh, da bar. Međutim, teško se oteti dojmu kako u cijeloj priči postoji i neka neočekivana, ali znakovita (ulično-)poetska pravda – Jigga je toliko iznad najviših razina svih ostalih hip hop ballera da direktno sučeljavanje ne samo da nema smisla, nego ambulantna kola nemaju ni teoretske šanse za stizanje na vrijeme kako bi spasila potučene i zgažene. “The Blueprint” je po svojem objavljivanju nadoknadio barem jedan njujorški toranj (drugi će stići par godina kasnije u vidu ‘The Black Albuma’), te odmah, u skladu sa svojim imenom, ponudio uzorak stvaranja instantne bezvremene klasike. Beatovi kojima su se Kanye West, Just Blaze i Bink predstavili kao svježi vladari hip hop-budućnosti zapravo su bili iskopani iz najskrivenijih riznica soul/funk topline. Sam Jay-Z je svojim riječima izgradio moderan autoput prema novome liričkom tisućljeću, repajući zapravo o standardnim tričarijama kao što su ponovno zarađivanje respekta i obračun sa svime i svačim što mu je ikada stalo na put, od irelevantnih repera do vlastitih emocija. Samo što to nikako nisu tričarije, treba se podsjetiti. To je najjači Jigga, onaj koji dobro zna da se nikome ne treba dokazivati, ali koji je toliko gladan izravnavanja svih računa da to svejedno čini. Jedino se on u tome zajedničkom skupu privatnih mlažnjaka i dilerske klupice u parku snalazi kao riba u vodi, zato što ga je sam i izmislio, odnosno, prvi je u njima uočio paralele. Opisivanje albuma vjerojatno i jest bespredmetno kada autor sam – izravno, odmah u naslovima pjesama, da album ne morate niti slušati (ali, ipak, obavezno to učinite ako već niste!), a da svejedno sve skužite – naznači što nas na njemu čeka. Vladar se vratio napraviti konačan prevrat, vole ga ne samo sve djevojke nego i puta tri, nitko ne zna što radi osim njega, on je odmetnik koji se nikada ne mijenja, njegove pjesme plaču od siline i moći kojima se izvode, njegova ga mama voli. Tko ne bi? Tako da jedan i jedan na broju pozicije ovog albuma na Gorilinoj listi nisu dva, ali bome niti jedanaest, nego upravo dvije jedinice, dva prva mjesta – jedno za najbolje beatove desetljeća, drugo za najbolje rime. Hola, Hovito! (GP)

(pisali: Matko Botić, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović, Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi nultih: #140-#121

140. Britney Spears – Blackout (99 bodova / tri glasa)
139. Getatchew Mekurya- Moa Anbessa (100 bodova / dva glasa)
138. Kanye West – College Dropout (101 bod / četiri glasa)
137. Outkast – Stankonia (102 boda / dva glasa)
136. Beyonce – B’Day (102 boda / četiri glasa)
135. Primal Scream – XTRMNTR (102 boda / šest glasova)
134. Pips, Chips & Videoclips – Drveće i rijeke (103 boda / dva glasa)
133. Explosions In The Sky – The Earth Is Not a Cold Dead Place (104 boda / tri glasa)
132. Sigur Ros – ( ) (104 boda / tri glasa)
131. Cut Copy – In Ghost Colours (104 boda / tri glasa)
130. Grandaddy – Sumday (106 bodova / tri glasa)
129. Mariah Carey – The Emancipation of Mimi (107 bodova / dva glasa)
128. Okkervil River – Black Sheep Boy (108 bodova / dva glasa)
127. The Album Leaf – In a Safe Place (110 bodova / dva glasa)
126. And You Will Know Us By The Trail Of Dead – Source Tags & Codes (110 bodova / dva glasa)
125. Sufjan Stevens – Illinoise (110 bodova / četiri glasa)
124. Studio – Yearbook 1 (111 bodova / dva glasa)
123. Calexico – Feast of Wire (111 bodova / četiri glasa)
122. Hard-Fi – Stars of CCTV (113 bodova / dva glasa)
121. Josh Rouse – Nashville (113 bodova / tri glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #20-#16

20. Basement Jaxx – Rooty (2001.)
Najbolji album Basement Jaxxa ujedno je bio i početak njihovog kraja – početak grozničavog bijega od stvari prema pjesmama, od psihodeličnih grooveova do kričavog nereda u kojem je ritam tek zbunjeni promatrač po strani; bijeg od svega što je mirisalo na repetitivnost, a bez čijeg čvrstog sidra ludilo postaje, naprosto, nekako manje ludo i dezorjentirajuće. Ako bih morao birati između B-Jaxxa koje zanimaju opaki grooveovi i B-Jaxxa kojima je stalo samo do karnevalske histerije na heliju, ja ću uvijek izabrati one prve – ali veličanstvenost “Rootyja” leži u tome što me nije tjerao da biram stranu, što mi je rekao da mogu imati baš sve, sve, SVE što poželim a da se pritom ne moram bojati mamurluka. (TK)

19. My Morning Jacket – It Still Moves (2003.)
„I miss the innocence I’ve known/ Playing Kiss covers, beautiful and stoned“, pjevaju Wilco u “Heavy Metal Drummer”, opisujući bezbrižne, neponovljive trenutke odrastanja. My Morning Jacket su svoj heavy metal snimili na trećem albumu: “One Big Holiday” s AC/DC-jevskim uvodom je ključni moment ovog izdanja, posljednji članak kojim dokazuju pravo vlasništva nad ostavštinom američke rock glazbe. Americana, psihodelija, hard i južnjački rock – you name it – nema nikoga tko se u svemu ovome trenutno bolje snalazi od dugokose ekipe iz Kentuckyja. Što se Wilca tiče, repriziranje slika iz adolescencije izveli su upravo s Jacketima, pred nekoliko godina na zajedničkoj turneji, na kojoj su koncerte završavali zajedničkim rasturanjem klasika Blue Oyster Cult “(Don’t Fear) The Reaper”. (ZB)

18. Radiohead – In Rainbows (2007.)
Da, ja sam jedan od onih koji neće brzati s kvalifikacijama Radioheada kao najvećeg benda na svijetu i, da, ja sam jedan od onih kojima album hermetičan kao “Hail to the Thief” nikada zapravo do kraja nije došao do svijesti – ali zato s njim, kao i sa svakim njihovim albumom, imam neku intimnu korelaciju koju mi je teško tradirati. Također, uza sve kulturalne implikacije koje “In Rainbows” sa sobom nosi, suzdržat ću se i od kvalifikacija kako se radi o važnom albumu. Sve mi je to, kada stavim ploču u gramofon, puno manje bitno od mogućnosti da mi ona, u svoj svojoj romantičnosti, svaki put iznova može slomiti srce i ponovno ga zaliječiti. (VM)

17. The Avalanches – Since I Left You (2001.)
Baš me briga hoće li The Avalanches ikada napraviti drugi album. Baš me briga hoće li, poput recimo Kevina Shieldsa, pošandrcati,  više od deceniju se kriti od svoje sjenke ali i od vojske novinara koji će ih žicati za dva grama intervjua, pa onda praviti soundtrack za filmove bjelosvjetskih hipstera dok se pod stare dane, s 15 godina zakašnjenja, budu spremali za novu turneju. Za ništa od toga me nije briga, jer Darren Seltmann, Robbie Chater, Tony Diblasi i Manabu Etoh su napravili album koji je teško ne saslušati u komadu, album čija je svaka sekunda trajanja tu s jednim jedinim razlogom – da bude dio idealnog soundtracka Veselja. (MG)

16. Fleet Foxes – Fleet Foxes (2008.)
Te 2008. sam imao 27 godina, prazno srce i pun kurac novostečenih sloboda. Početkom godine sam dao otkaz na mjesto idiota u studiju za postprodukciju. Sredinom godine smo Sandra i ja prekinuli. Krajem godine sam se, naravno, već pitao hoću li se ikad više zaljubiti. Fleet Foxes su rješavali sve probleme. Pustiš si “White Winter Hymnal” i već si u Međuzemlju, a tamo vrijede potpuno drugačija pravila. ”I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the pack all swallowed in their coats with scarves of red tied around their throats to keep their little heads from falling in the snow and I turned around and there you go and Michael you would fall and turn the white snow red as strawberries in the summertime.” Oli niste zapivali? Divan album. Bilo je časno bježati s Fleet Foxes. (MH)

(pisali: Tonći Kožul, Zoran Baljak, Vatroslav Miloš, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec)

Gorilini naj albumi nultih: #25-#21

25. The Shins – Chutes Too Narrow (2003.)
“You gotta hear this one song. It’ll change your life, I swear.” Možda vam pjesma od Shinsa nije promijenila život kao što je Natalie Portman to obećala Zachu Braffu u filmu “Garden State”, ali jedna stvar je sigurna – James Mercer i ekipa svojim su uspjehom promijenili percepciju indie-rocka pretvorivši ga u the next big thing. Pop-pjesma kao da nikada nije bila tako savršena kao na “Chutes Too Narrow”, savršeno izglancana i promišljena, a ponovo tako spontana i preplavljujuća. Zapravo je bilo nevjerojatno u slušalicama imati album koji je na tako svjež i moderan način ponovno izmislio sve najbolje od Kinksa, Byrdsa, Beach Boysa, Love… U mom paralelnom svemiru gomile klinaca više ne slušaju Azru i Doorse, već Shinse i Belle & Sebastian. (DS)

24. The Postal Service – Give Up (2003.)
Ben Gibbard je kroz suradnju s Jimmyjem Tamborellom konačno pronašao idealan okvir za svoje emotivnošću nabijene radove. Dok je u kontekstu Death Cab for Cutie cijela njegova priča zvučala pomalo pompozno i naporno, ovdje je ona, naoružana jeftinim sintovima i umjetnim ritmovima, dobila balans koji ju je iz žanra patetične drame prebacio u žanr romantične komedije. Više ništa nije zvučalo ozbiljno, niti je išta više bilo dosadno. Savršena kombinacija koju više nisu ni pokušali ponoviti, valjda svjesni da je to nemoguće. Gibbard i danas s DCFC dokazuje da indie-patetika visi kao kamen oko vrata njegovoj emo-personi te da mu bolje leži trubadurska uloga, dok Tamburello, valjda, bezuspješno pokušava oživjeti karijeru Zlatnih Dukata. (MĐ)

23. Daft Punk – Discovery (2001.)
Malo tko je za naših života postigao toliko puno s toliko malo: Daft Punk su izdali samo tri albuma, ali svaki od njih bio je rasadnik ideja koje su tisuće i tisuće producenata i bendova nastavili razrađivati do dana današnjeg. Ideja poput one da osamdesete nisu bile hladno kibernetičko igralište, kao što je paralelno s “Discoveryjem” zborilo evanđelje electroclasha, nego da su sintisajzeri osamdesetih zapravo bili upregnuti u svrhu postizanja neke nove topline. Da rock i techno dijele mnoge identične impulse, i da je stadionska seljačija Prodigy tek jedna od bezbroj mogućih federacija tih svijetova. Da soft-rock nije neprijatelj elektronike, dapače. Da se kroz moć jednoumnog loopanja disco može pretvoriti u metal, i obrnuto. Sve instrukcije su bile tu, na jednom mjestu, i ako je iz današnje perspektive njihova retorička zavodljivost sasvim očigledna – to je samo zato što je “Discovery” osvjetlio put na tako elegantan i zabavan način. (TK)

22. Živo blato – Konac konca (2000.)
Slabo obraćam pažnju na tekstove u muzici, još ih slabije pamtim – isto kao što i ne volim baš nešto rock, a još manje rock-koncerte. Stoga sam generalu Vasiliju Mitu do groba zahvalan, jer je totalno SUPER feeling kad čovjek ima svoj omiljeni rock-bend i zna sve tekstove napamet i može si uz njih uživo izderati grlo u društvu još nekoliko stotina ljudi koji rade isto to… i da nije Generala, ja bih majke mi do kraja života ostao uskraćen za to dragocjeno iskustvo! “Konac konca” mi je, ako ništa drugo, društveni album desetljeća broj jedan, jer jedva da sam ga ikada uopće slušao nasamo: uz njega vezujem sjećanja na prva preslušavanja nakon što je Velimir kupio kazetu, kad još nismo znali da je album ne samo urnebesno smiješan i lud nego i urnebesno dobar, briljantno lud; put iz Zagreba u Split samo da bih pohodio povratnički koncert u O’hari s minimaksovskom mafijom; ulet “Doktora” prilikom vožnje s tatom, njegov smijeh i nevjerica; moment kad su Zoran i Viski na slušaoni u Močvari šačici zbunjenih britpopera pustili “Dođi”; tradicionalna ljetna prebiranja po bratovoj akustari na plaži, kad idem viditi jel se mogu sjetit kako ono idu akordi od “Kurve”; ono doba kad smo frend-cimer i ja živili neuredne živote, on zato što se razočarao u faks pa zamijenio noć za dan a ja zato što sam visio na tuđem internetu u sitne sate, pa bih se često vratio u stan oko 3-4 ujutro i zatekao ga kako igra “Wormse” i sluša Živo blato, i šta ću drugo nego pridružiti se, igrati i pjevati. (TK)

21. Bon Iver – For Emma, Forever Ago (2008.)
Zašto je baš mene dopalo pisanje o “For Emma, Forever Ago” kada mi je em nisko na listi, em će možda ispasti s nje (što Admin doduše ne zna), a siguran sam kako ima ljudi i ljubitelja bradonja kojima je Bon Iver visoko, možda i na vrhu, i koji bi potrošili brdo emocija nastojeći reći kako je Justin Vernon napravio nešto što još nitko nikada nije – ne znam, a kako sam više razmišljao o “For Emma, Forever Ago”, nije me ni bilo briga. Prvo sam pomislio kako bih mogao nešto napisati o bolnim prekidima, o tome kako plačemo i objašnjavamo si kako smo dali sve što smo mogli te žalimo kako ona sada više ništa ne vidi i ne čuje i neće i ne želi znati što je bilo, a svjesni smo da gotovo je, jasno je kao dan, ali tko u takvom stanju boli, još gorem nego da si kao devetogodišnjak pao s bicikla, može shvatiti veliku misao da će bol proći dok se budeš ženio. Ostaje samo nada da će se sve nekako ipak promijeniti i vratiti. Neki prijatelji kažu kako ih je “For Emma” pogodio skroz, od prve do zadnje pjesme, i kako se totalno mogu poistovjetiti sa svime što Justin pjeva i svira, sa svakom notom i melodijom, što mi je nadasve zanimljivo, malo Crvena Jabuka-đir – napravljen sam od samoće, znam, čudna sam nevolja – što nimalo nije negativno, već znak da Bon Iver pogađa u srž, u tinejdžersko doba, u vrijeme kada smo spoznali ljubav i njene čari. Onda sam pomislio kako se tu zapravo radi o pravoj macho look at me, mama-spiki poludjelog frajera koji, u potrazi za ponosom, naoružan odlazi u zimsku izolaciju kako bi bezbrižno rokao po pivu, ubijao, kuhao i pekao životinje za hranu i koji je zapravo bio u komi, ne zbog prekida s djevojkom, već zbog benda u kojemu su ga svi živcirali i nisu mu davali dovoljno kreativne slobode i glavne riječi pa se iz sile otisnuo u osamu da im pokaže kako će napraviti album i bez njih te kao inspiraciju iskoristio svoju staru ljubavnu priču. Što god da se dogodilo Justinu, doprinijelo je tome da danas imamo “Flume”, jednu od najboljih pjesama svih vremena koje otvaraju album i zbog čije se prve strofe i refrena ljudi i zakače na “For Emma, Forever Ago” (koji ima još super stvari, a “Lump Sum” je najbolja). (BM)

(pisali: Dražen Smaranduj, Mario Đira, Tonći Kožul, Bojan Mandić)

Gorilini naj albumi nultih: #160-#141

160. My Buddy Moose – My Buddy Moose (84 boda / dva glasa)
159. Ashanti – Ashanti (84 boda / dva glasa)
158. Eminem – The Marshall Mathers LP (86 bodova / tri glasa)
157. Badly Drawn Boy – The Hour of Bewilderbeast (87 bodova / dva glasa)
156. The Streets – A Grand Don’t Come for Free (87 bodova / dva glasa)
154. Devendra Banhart – Cripple Crow // Pearl Jam – Pearl Jam (88 bodova / dva glasa)
153. Beirut – The Flying Club Cup (88 bodova / tri glasa)
152. Outkast – Speakerboxx/The Love Below (92 boda / tri glasa)
151. Burial – Untrue (92 boda / tri glasa)
150. The White Stripes – Elephant (92 boda / četiri glasa)
149. Phoenix – United (92 boda / pet glasova)
148. Fountains Of Wayne – Welcome Interstate Managers (93 boda / dva glasa)
147. Lily Allen – Alright, Still (93 boda / tri glasa)
146. Beck – Guero (94 boda / dva glasa)
145. DNTEL – Life Is Full of Possibilities (97 bodova / dva glasa)
144. Jesse Malin – The Fine Art of Self Destruction (97 bodova / tri glasa)
143. Missy Elliott – Miss E… So Addictive (97 bodova / četiri glasa)
142. Andrew WK – I Get Wet (98 bodova / tri glasa)
141. Jonathan Richman – Not So Much to Be Loved as to Love (99 bodova / dva glasa)