Pleasant Feeling Of Fulfillment

Centralni glazbeni događaj ovoga vikenda ipak je bilo zbrajanje pristiglih glasova Gorilinog izbora najboljih albuma nultih godina, a ne još jedna standardno odlična My Buddy Moose svirka na promociji nove ploče ‘Wonderful Feeling Of Emptiness’, koja izlazi 1. ožujka – koja se ionako održala u četvrtak, ali za ovu ćemo se prigodu vratiti u studentske dane kada je vikend počinjao nakon zadnjih predavanja u srijedu – tako da me kombinacija umora (Tonći, Viski, Bilanda i ja smo u noći s petka na subotu liste zbrajali do 5 ujutro) i relativne rezultatske ugode (nema otkrivanja, čitajte!) onemogućila u nešto ranijem izvješćivanju. Sami My Buddy Moose i njihov debitantski eponimac se na listi nisu našli, jer mu Žulina i moja 15. mjesta nisu bila dovoljna. Jebiga, momci, ne slušaju indievidualni ljudi kod nas ni kantri ni rok ni rol, izgleda. Barem ne naš, domaći.

Od izdavanja toga albuma već je prošlo više od tri i pol godine, što svakako predstavlja pauzu veću od nužne. Naravno, kada sam ‘My Buddy Moose’ pred ljeto 2006. godine kupio i njime ostao oduševljen, ni u jednome trenu nisam u zabludi pomislio kako će se bend probiti i na nešto ozbiljnoj skali prisutnosti, ali nadao se jesam. Možda je i to nadao prejaka riječ, kada možda sve i jest rezultat sebičnih poriva i želja da bude što više albuma i prilika slušanja benda koji rastura u žanru koji obožavam. Nekoliko sam puta spominjao kako je najbolja stvar kod Moosea (kada se vidi da govorim o jednini, Moose se odnosi na bendovoga gitarista Matka; množina označava bend od milja, ono kao Stonesi ili Peppersi, iako ove druge nikada ne bih ništa od milja. U ovome tekstu ću se truditi izbjegavati mogućnost zabune) kombinacija činjenice što sviraju muziku koja se kod nas gotovo uopće ne svira te moći i uvjerljivosti kojima zemljopisne podatke čine irelevantnima. Trudim se ja pratiti i više nego mi vrijeme dozvoljava, pa mi vjerujte kada kažem da se ovaj tip garage-countryja sve manje svira i u Americi.

Status prijatelja benda omogućio mi je novi album posjedovati već neko vrijeme – Matko mi ga je snimio prije dva mjeseca, a uslugu sam odmah vratio kupovanjem originalnog primjerka – i, mada mi se udarnički bum-bum rokenrol hitova prve ploče još uvijek sviđa nešto više, mogu mirne duše reći kako su riječki americanci ponovno snimili sjajan album. Kako me skoro čeka pisanje albumske recenzije za Potlistu, neću sada ovdje ulaziti u detalje, ali ukratko – korak je to kojim se bendov ranije omeđen ranč djelovanja svakako širi, ali se njegove međe ne prelaze. Nešto bogatiji aranžmani, nešto širi katalog pod-žanrova, nešto uvjerljivija svirka, jednako zarazne melodije, jednaki miks heartbreaka i koji-sam-ja-debil filinga u tekstovima. Jedina znatna razlika, u dobrom dijelu novog albuma, jest zaobilaženje prevladavajuće neposrednosti debija, iako opet ima velikih hitova. No, izvrtite li ga, poput mene, nekih 50ak puta, svidjet će vam se čak i ‘Drunk’, na početku jedina pjesma koja mi nije bila totalni zakon. Jedinu nju prije par dana u KSETu nisu svirali.

Redoviti čitatelji Gorile sjetit će se kako sam prije nešto više od mjesec dana ovdje rejvao o sjajnome koncertu koji su My Buddy Moose bili odradili krajem prošle godine u Rijeci, i moglo bi se desiti da me taj koncert malo i sjebe kod procjenjivanja budućih bendovih koncerata. Ali ne i kod uživanja – dok danas sve ovo kucam sjećam se nekoliko razloga, prvenstveno osobnih preferencija, zašto mi je bolje bilo na toj svirci u Rijeci negoli u četvrtak u KSETu. Dok sam, međutim, bio u četvrtak u KSETu i naglas pjevao ‘Streets’, ‘Finally’ ili ‘The Ghost Of A Smile’, nisam primijetio da mi išta smanjuje osjećaj ugode i ispunjenosti. Ovo je najbolji hrvatski bend, ne sumnjam već zadnjih par godina. Ugodno me iznenadila i relativno brojna publika (dvi stoje minimum), koja je – nakon što su Shoot Me Wendy svoj posao predgrupe odradili prilično dobro, ali ipak, daj mi rock! – prilično pozorno slušala i pjesme koje je čula po prvi put.

To je, zapravo, moja jedina zamjerka, koja opet ne ide nikome konkretno na račun, radi se samo o klasičnim hrvatskim diskografskim kerefekama. Naime, glupo je koncertnu promociju ploče raditi prije negoli je ista objavljena, ali odgode su stil ne samo hrvatske diskografije nego i cijele države. Mislim, nema teoretske šanse da svatko tko je par puta čuo divote kao što su ‘Finally’, ‘Morning’ ili ‘Tonight’ (tercet mojih novih favorita) ne zapjeva iz svega glasa kada ih ovaj divan bend zasvira uživo. Ovako, za takav ćemo singalong morati pričekati neki novi koncert. Sat i pol svirke bend je ispunio gotovo cijelom novom pločom, najvećim hitovima s prve te četirima obradama koje su lijepo ocrtale zvučnu genezu benda – The Turtles, The Remains, The Pogues, Townes Van Zandt. So far, so poznato, a poznata je bila i neusporediva strast koja goni svaku bendovu svirku. Ipak, čini mi se kako je zadovoljstvo činjenicama konačnog izlaska dugo pripremane i snimane ploča, velikog broja zainteresirane publike i brojnih nazočnih prijatelja članove benda učinilo nešto razdraganijima – nikada pjevača Luku i basista Pištu nisam vidio nasmijanije, Matka razbacanijeg. Jasmin ionako uvijek bubnja zatvorenih očiju, uživa valjda čovjek!

Najveća novost jest širenje bendova članstva (samo koncertno ili?), koje sada uključuje i klavijaturista Livija, koji je svojim dionicama super popunio bendov zvuk. Bržim stvarima dodao je onu ’60s patinu prve generacije američke garaže, a countryju je svojim podlogama dodao i soul. Kao i u Rijeci, Benčić je i ovaj put sam zasjeo za klavijature za ‘Ocean’, pa se Livio bio prebacio na gitaru – čini mi se da mi je ovo bila najbolja živa verzija te najljepše od pjesama. Benčićeva sestra Petra pouzdana je bendova pomoćnica, sjajnoga glasa, i upravo je ona ovaj koncert učinila posebnim. Naime, gore spomenuta ‘Tonight’ pripovijeda o raspravi mogućnosti one-night-standa dvoje bivših ljubavnika, i na albumu ženske dijelove pjeva stanovita Silvia Gaćina. Mlade dame iz opravdanih razloga na ovome koncertu nije bilo, pa se Luki baš i nije činilo primjerenim da je njegova sestra zamijeni bez daljnjih pretumbacija, a bend pjesmu ni inače ne svira, baš iz sličnih razloga. Okej, ja ne kužim zašto cijelu pjesmu jednostavno ne otpjeva sam, nije da se uživo tekst kuži niti je to uopće bitno, ali rješenje je bilo toliko očito. Neće pjevati on, nego iskusni kuler Pišta, što je već dokazana kombinacija, kažu neke empetrice kućne radinosti bendova okruženja. Jedini pravi gost bio je gitarist novosadske Korozije (Srđan?), prijatelj benda, čija gitara baš i nije imala zvučnog opravdanja (‘When I Say’ je bila malo prekrcata zvukovima, nije Moose takav više-je-više bend), ali jeste prijateljskog, pa kad je bal nek je maskenbal.

My Buddy Moose uživo gledam prilično redovito – volio bih i da je još redovitije, odnosno češće – i stvarno mi je nekada i samome dosadno pisati uglavnom iste stvari. Ali, svaki puta kada to pomislim, u glavi mi se upali lampica kako je to zapravo jedna jako, jako dobra stvar. Naime, kad je riječ o važnim karakteristikama bend se ni najmanje ne mijenja – njihov je rock garažno čvrst i country lijep, njihove su pjesme prekrasne, njihovi koncerti sreća, zabava i gušt. Pa neka se ja onda i razotkrivam kao piskaralo limitiranih opisivačkih sposobnosti i teško subjektivnih procjena, bolje je to nego da se oni odjednom promjene u neželjenom smislu. Rock on, guys, rock on! Set lista: Outside Chance – Dance – Something To Cry About – Streets – Scary Feeling – Bad Day – Sundays – Morning – Wonderful Feeling – Thank You – Las Nubes Peligrosas – Alone – I Don’t Care – Finally – When I Say – Ocean – Tonight – Music – The Ghost Of A Smile – 1. BIS: I Know I’ve Gotta Stop – Waiting For Explosion – 2. BIS: Waiting Around To Die

Iz arhive Plana B: 2009. u glazbi – nasumične vinjete

Il’ me ženi, il’ tamburu kupi: krivo srastanje Chrisa Browna

Nemojte me krivo shvatiti, ni u snu ne želim ikako opravdavati ono što je učinio Rihanni, ali… Ako je tko od njegovih fanova želio zadržati kakve-takve simpatije za njega, mogao je ipak, unatoč svemu, baratati mišlju da Chris Brown možda i nije odvratno ljudsko biće baš skroz naskroz – uspomoću nagađanja, recimo, naprimjer, da su možda i njega tukli kad je bio mali, pa je tako izrastao u osobu koja nije fundamentalno, nepopravljivo zla, ali zbog dubokih ožiljaka ima gadnih problema s kontroliranjem i kanaliziranjem bijesa… No kad se par mjeseci kasnije pojavio u javnosti s privjeskom oko vrata, privjeskom optočenim draguljima u vrijednosti 300,000 dolara što su oblikovali natpis «OOPS!», otad više nije bilo mjesta sumnji – Chris Brown uistinu JEST jedno odvratno ljudsko biće.

U trenutku pisanja ovog teksta njegov «povratnički» album «Graffiti» tek stiže u dućane, pa ostaje vidjeti kako će se točno njegovo ponašanje odraziti na njegovu diskografsku karijeru; Brown se pritom nalazi u ekstra-nezgodnoj situaciji, jer «Graffiti» je po defaultu jedan od onih neizbježnih tranzicijskih albuma s kojima kudravi tinejdžerski idoli prerastaju u opake zrele frajere. A pošto se u ovom slučaju trenutak transformacije poklopio s tim nemilim incidentom… teško se oteti gadljivom dojmu kao da je ovaj dečkić postao «muškarčina» time što je, ono, pretukao žensko.

Hit-deponij: konačna mainstreamizacija «trasha»

Iz najave za jedan “trash party” održan ovog mjeseca u Zagrebu: “Ne znate kuda za vikend? Tražite dobru mjuzu i još bolju atmosferu? Onda nam se pridružite ovu subotu na trash fešti domaće-stranog ćušpajza uz najveće hitove trash zvijezda.” E zamislite samo da ste uletili u vremeplov i predočili to nekome prije, recimo, trideset godina, koja bi to bila zbunjola. “Dobra mjuza, još bolja atmosfera, super, super, a vrti se, kažeš, muzika koja je… smeće? Molim?!”

U početku bijaše Seljo i Čoban u “Močvari”, zatim Mario Kovač u “Gjuri” – da bi se danas takve večeri redovito održavale po cijeloj Hrvatskoj. I dok je upitno koliko se čak i u najranijim danima trash-clubbinga moglo govoriti o nekakvoj “transgresivnosti” (pošto nisam baš često na podiju dobivao dojam da se ekipa oko mene “pravi” da uživa u muzici koja je, kao, ispod njihove razine) – do danas su nestali uglavnom i zadnji tragovi kukavičje nazovi-ironije, pa je klupski “trash” sveden na obični sinonim za “Ajmo ljudi, hitovi osamdesetih i devedesetih, navalite!” Do te mjere da se, kao što smo eto vidjeli, danas više ni u popratnom P.R.-u ne mora natuknuti nešto tipa “mjuza toliko loša da je dobra” – nego se može i pozivati na, ni manje ni više, “dobru mjuzu”!

Dok je izraz “trash” svojedobno omogućavao posjetiteljima takvih večeri da operu ruke (“Ja to ne slušam inače, čisto da bude jasno”), danas mi se čini kao da su klubovi ti koji ponajviše peru ruke (“Mi inače nemamo takve večeri, mi smo ozbiljan klub, majke mi!”). Također, mogli bi situaciju usporediti i s ne toliko davnim disco-revivalom na večerima tipa “Studio 54”, gdje se kroz dress-codove održavao privid naše današnje superiornosti nad “kuruznom” prošlošću, ali su se zato disco-klasici kao pjesme prihvaćali bez ikakve mentalne zadrške. Uglavnom, sve se čini kako su “trash” večeri danas prvenstveno – utočište svima onima koji jednostavno vole izaći vani i čuti neke mrvicu starije hitove (a koje neće dobiti od standardnih vikend-DJ-a, sklonih tiraniji Novog i stilskoj homogenosti zahvaljujući kojoj mogu pokazati kako znaju miksati.)

Susan Boyle: najiritantniji pop-fenomen godine

«Ajme, vidi ovu kako je ružna – a zna pjevati. Jel možeš ti to vjerovati? Ajoj, kako slatko!» Zovite me cinikom ako hoćete, jebe mi se, ja sam UVJEREN da su takve misli prolazile kroz glavu većini ljudi što su bili u publici prilikom debitantskog nastupa Susan Boyle na «Britain’s Got Talent». Mislim, pogledajte samo još jednom tu snimku. Pogledajte kako je rulja podivljala istog trenutka čim je zapjevala prve note, i probajte me uvjeriti da se nisu razularili prvenstveno od nevjerice da netko tko tako izgleda nije automatski i antisluhistički retaj! Dajem ruku u vatru da se ne bi čulo išta više od pristojno mlakog pljeska da se isti taj glas, milozvučan ali ni po čemu poseban, prolomio iz grla nekog tko je bliži standardnim poimanjima fizičke ljepote.

A ako i jesam u krivu, ne mogu bogami reći da su me baš nešto osobito uspješno razuvjerili svi oni koji su počeli gunđati i seruckati već na pojavu prvih promo-fotki na kojima je bila našminkana i dotjerana! Dobro, kužim, mnogima je puna kapa photoshop-ljepojki i to sve, ali želudac mi se prevrće od patronizirajućeg garda nekih koji kao da žele da Susan Boyle zauvijek ostane ružno pače – onih koji misle da su podržavši Boyle potvrdili kako ne sude druge po izgledu, ali čine upravo to kad lociraju suštinsku autentičnost branda SuBo u njenoj «nekonvencionalnoj pojavi».

Komercijalni house: house koji po novome ima šta za sredit’

Guettin remiks «Flashbacka» Calvina Harrisa je čisto smeće, napravljen toliko preko k**ca da se ovaj nije potrudio čak ni pošteno poštelati vokal u skladu s tempom. No opet, David Guetta je u ovom trenutku drugo ime za komercijalni house, boss svih bossova u svojoj branši, tako da čak i njegovo najgore smeće može biti zanimljivo kao indikator aktualnih i eventualnih trendova – a remiks «Flashbacka» je itekako zanimljiv po svojoj rejverskoj minimalističnosti. Jer, ako izuzmemo melodični sempl iz originala, tutnut nakratko u sredini stvari, ona se praktički sastoji od: a) perkusivnog lupanja, b) alarmnog riffa od dvije note, c) jednonotnog zujanja distorziranog sinta. I ničega više!

I okej, jedno su ofrlji remiksi a drugo raspjevani hitovi s kojima je Guetta postao to što danas jest, ali takvi «ofrlji remiksi» su u međuvremenu postali kruh i voda za njega kao DJ-a. I ne samo njega: proveo sam ovog ljeta par subotnjih noći na Zrču, i zvuci što su tamo dominirali, sve te sirene i zujanje i brujanje, sve je to nekako… više priličilo znojnim drogeraškim masovkama negoli, ono, jednom glorificiranom priobalnom barilištu pijanih očajnika. A atmosfera nije uopće bila znojno drogeraška! Bila je baš ono iskonski pijano-očajnička (a kako i ne bi, kad je na svaku žensku bilo deset frajera).

Moj je dojam kako je zvučna rejverizacija komercijalnog housea (koja bi se možda mogla nazvati i ultimativnim trijumfom švedske house-mafije) trend uvelike diktiran od strane DJ-a, koji periodično i instinktivno ono što su do prije par godina isfuravali kao sofisticiranu komercijalu najednom počinju doživljavati kao beznadnu kuruzu, te je kao takvu polagano odbacuju… a onda za njima slijedi i publika. (Dok sam ovog ljeta u praznom klubu vrtio lagano oldskulerski funky/vocal za zagrijavanje, uletila mi je konobarica i pitala me da je li gazda baš tražio da vrtim takvu mjuzu; nakon što sam joj objasnio da ne, ona će na to: «Pa jel možeš onda zavrtiti neki, ono… NORMALNI HAUS?») Jasno je da će i nešto tipa «Bitch Ass Trick» Starkillersa za tri-četiri godina biti oličenje neugledne i neugodne seljačije od koje će svi zazirati, ali u ovom trenutku, to je za najšire narodske mase = kating eđ.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2009.)

RETRO PETAK: Dion Mavath – Keep on Loving Me (2009)

Niti 2,500 gledanja na youtubeu! Mizeran rezultat za prosječni domaći rock bend pod okriljem Croatia Recordsa – kamoli za izdanje na jednom od najvećih giganata komercijalnog housea, Defected Records. A pošto taj gigant i dalje uredno niže bestselere, “problem” je očito u ovoj stvari koja je… ne znam, previše jesenja? Previše tužna za podije kojima trenutno haraju nizozemske humpa-cumpa zujalice? Previše lijepa za šire klupske mase, koje danas ljepotu možda jednostavno ne traže na podiju nego negdje drugdje?

Ukradeni naslov

Upravo sam o ovome pisao prije nekoliko dana. Ne uspjevši oduševljenje koncertom Grand Archives i S s tastaturom i svekolikim Gorilinim foloverstvom podijeliti prije rukometnog finala, volju za to nisam uspio pronaći ni poslije odigrane utakmice. Malo zbediran ne bih bio uspio objasniti što je sve i koliko bilo super u subotu navečer u Teatru &TD. Možda neću ni ovako, odnosno ni sada, dodatna dva dana kasnije, ali u ovom slučaju samo moram iskoristiti realnu šansu. Koju, ruku na srce, Hrvatska nije ni najmanje imala protiv Francuske. Baš to što se učinilo da je jesmo imali, do pred sam kraj prvog poluvremena, tjera me učvrstiti stav kako su jednostavno bolji od nas jedno 30 posto, zbog čega su si cijeli meč i mogli dozvoliti igranje na svojih 60ak posto. Zato me poraz i nije nešto posebno ucrnio, a ima nešto i u zrelijim godinama (prije sedam dana kapnula i trideseta!) i patini iskustva – medalja je uvijek medalja. Zato, svaka čast majstori, odnosno majstore Baliću! Da nije bilo njega, vjerojatno bismo iz svih ozbiljnih polufinalnih kombinacija bili ispali već nakon četiri odigrane tekme, što znači da ćemo pravi test svježe krvi dobiti tek kada u krvotoku ne bude dopinga Balić. Nadam se da će do njega doći tek za pet, šest ili sedam godina, samo me je strah da je dobro uništen batinama.

Ajde, kada sam se već oslobodio u uvodu, krajnje je vrijeme da se pohvalim i svojim davnim prognozersko-proročanskim dosezima. Naime, na samom početku devedesetih, na rođendanu mog prike Marina Tudora pojavio se i sin prijatelja njegovih roditelja, Ivano Balić. Ivana sam tada solidno poznavao preko Marina i s treninga, sva smo trojica tada trenirali u Jugoplastikinom pomlatku. Dječja zajebancija u jednom se trenu bila prometnula u moje komentatorsko divljenje osvojenom zlatnom medaljom koja upravo slijeće oko Ivanovog vrata. Je da je sport o kojem sam tada govorio bila košarka, ali slavnijim se prorocima opraštaju i veće rupe u prognozi, zašto meni ne može i jedna ovako sitna? I tko mi onda može reći kako upravo moj govor nije Balića nadahnuo na rad i trud koji nam je desetak godina kasnije počeo donositi plodove brojnih rukometnih medalja? Može on sam, ako se sića cile situacije. Dotad, ostaje po mome.

E sad, bio bih ja stigao i ranije pohvaliti Mata i njegove drugare, kao i sjajnu Jenn, ali nedjeljno jutro mi se bilo skratilo više nego inače. Jedan uzrok tome jest preventivno izbjegavanje mamurluka pijenjem soka i gledanjem hrvatskih rukometnih finalnih trijumfa, kojima nas je HRT častio u noći, najavljujući još jedan, do kojega nije došlo. Tako da nisam zaspao odmah po dolasku kući, a već se brojilo sitno, nego tek još koji sat kasnije. Drugi uzrok tome jest ulet legendarnog Žule, kojemu je u džepu bila ulaznica viška za sponzorsku projekciju ‘Crazy Heart’, koja je počinjala u 13 sati. Film je filmčina i po, a Jeff Bridges veći Kris Kristofferson i od Waylona Jenningsa. Ne bi me ni najmanje iznenadilo da mi na kraju godine pobijedi u filmskom izboru.

Ukradeni naslov iz naslova ovog teksta ne odnosi se, međutim, na činjenicu da iritantni Omeyer nije kiksao, nego na moj neuspješan pokušaj krađe Dražove izjave Big in Croatia, kojom mi je odmah poslije svirke bio podijelio svoje (a i moje) nekuženje zvjezdanog statusa koji neki bendovi, među njima i odlični Grand Archives, uživaju u našoj domovini. Odmah sam mu bio odgovorio kako je stvarno već krajnje vrijeme da neki od tih bendova potrošenom Japanu replicira pjesmom upravo gornjega imena, u mračnoj pozadini mozga planirajući frazu ispucati u naslovu ovog izvještaja. Ali, gore opisani sklop okolnosti spriječio me to učiniti na vrijeme, pa taj naslov morate potražiti na vrhu odličnoga Draženova teksta na vip.hru. Linkao bih, ali Jurkas je stari neprijatelj našega glavnoga Gorile Tonćija, pa neću!

Kao ni prvog puta, prije nekih osam mjeseci, ni u subotu nisam očekivao ovoliku količinu pozitivnog rock’n'roll feelgooda kojim su Grand Archives ponovno oduševili prilično brojnu publiku u glavnoj &TDovoj dvorani (naravno, stolice su bile iznesene). S obzirom na albume kroz čije se slojeve ipak neko vrijeme treba probijati, malo je vjerojatno da iste pjesme uživo mogu biti ovoliko neposredne i dojmljive. Niste li istoimeni debi grupe i ‘Keep In Mind Frankenstein’ nikada slušali, moram odmah razjasniti ove sudove. Grand Archives ni izdaleka ne sviraju nekakvu hermetičnu glazbu, zahtjevnih struktura, koja bi usto možda bila i depresivna i spuštajuća, pa da je onda nemoguće predvidjeti folk-rock vatromet na koncertu. Ali, oba su njihova albuma (prvi je svakako bolji, drugi ipak za koju nijansu slabiji) ponešto mekana, lagano distancirana, kao da im je glavni cilj slušatelju osigurati ugodnu zvučnu pozadinu, a ne zaokupiti ga u potpunosti. Pretežno akustični aranžmani prilično su prozračni i neuhvatljivi, a pjesme zaista stilsko-žanrovski ujednačene, pa vam se lako može desiti da prijelaze između pjesama uopće ne skužite. No, zakačite li se barem za jednu od njih, ili barem za neki element albuma, natrag sebi će vas vući bez obzira na druge vam interese. Barem je tako bilo sa mnom – u jednom sam trenu bio shvatio kako većinu tekstova znam napamet, bez da znam kojoj od pjesama zapravo pripadaju.

Takav izostanak većeg broja bržih, rokerskijih pjesama u katalogu u pravilu bi trebao predstavljati svojevrstan koncertni hendikep, ali Mat Brooke izgleda ne jebe pravila, jer uživo njegov bend stvarno piči uvjerljivo i energično, bez da gubi i najsitniju komponentu svoje nježne privlačnosti. Imidž tetovaža, brada i kariranih košulja vizualno je skladan dodatak melankoličnome kanjonskom folk-pop kontempliranju o smislu života, ljubavi i smrti, ali kao ni za njihova prvoga zagrebačkog posjeta bend se nije zadovoljio samo jarećim i ruralnim naslijeđem Neila Younga i njegovih srodnika/suvremenika. Još jedan gitarist/po-potrebist (melodika i slične dudulajke) učvrstio je bendovu standardnu postavu (Curtis Hall, Jeff Montaño, friško obrijani Thomas Wright, koji bez brčina nije opravdao skandiranje skupine fanica koje su ga, ipak pomalo nezasluženo, prometnule u status boga – Mišo, Mišo, Mišo!), pa su laganije pjesme bez prevelikog reduciranja instrumentarija bile sličnije snimkama, a onih par čvršćih su bile još više ukotvljene u rokerski ugođaj velikih pozornica američkih sedamdesetih godina. Naravno, ‘Sleepdriving’ je ostala najbolja, a ‘The Crime Window’, logično ostavljena za sam kraj, najtulumskija pjesma benda, no pravo otkriće doživio sam na kraju regularnog djela koncerta. Možda nije riječ o potpuno novoj pjesmi, možda se radi o nekom raritetu, ali meni, koji sam je prvi put čuo, bilo je kao da uživo gledam Sun Kil Moon. Da, da, taj me je komad pustinjskog rokijanja toliko drmnuo, zaokruživši jedan fantastičan koncert.

Za razliku od proljetnoga, na ovome koncertu Arhive nisu odsvirale ni jednu jedinu obradu, što mi jest bilo malo žao, jer ‘Doctor My Eyes’ i ‘Indoor Fireworks’ na prošlome nisu funkcionirale samo kao popune vremena, nego i kao uigrani dijelovi cjelokupne predstave. No, otad je bend objelodanio i novi album, a i  cijela turneja je obogaćena sudjelovanjem Matove stare kolegice iz kultnog benda Carissa’s Wierd, Jenn Ghetto. Pod pomalo zbunjujućim pseudonimom S, Jenn – divnoga glasa i stasa, sudeći po komentarima okupljenih prijatelja i poznanika imamo novi veliki indie crush, barem dok se u gradu s ostalim Marah vucibatinama ponovno ne pojavi Christine Smith – nastupa samo s električnom gitarom, u pratnji još jedne cure s isto tako električnom gitarom. Njen shoegazing folk zbog kristalnih gitara, nebeskih melodija, lijepih tekstova i, još jednom, super glasa, zvuči kao da se jednima The Pains Of Being Pure At Heart ili Vivian Girls ukradu sva pojačala, svi efekti i svi instrumenti osim električnih gitara, a mračan portlandski ugođaj ala Elliott Smith lijepo bi se uklopio u novonastao čemer. Uboo sam oba albuma u ponudi, reizdanje ‘Sadstyle’ i friški ‘Im Not As Good At It As You’ i nakon prvih par slušanja mi zvuče jako lijepo. Osim kao predgrupa, Jenn je nastupila i kao dio benda, prvo kao prateći ženski vokal u pjesmama Grand Archives, a onda i na bisu kada su se Mat i ona prisjetili zajedničke prošlosti, svirajući dvije pjesme Carissa’s Wierd. Mislim da se ni jedna od njih ne nalazi na jedinome albumu koji im imam, ‘Songs About Leaving’, ali ne mogu biti stoposto siguran, jer ga nisam pretjerano slušao. Ovih dana ću probati nadoknaditi zaostatke.

Kao finalni dio lijepe glazbene večeri, održao se i posljednji Pop Till You Drop – izgleda da im se više jednostavno ne da tlačiti sa svime. Žalio bih se ovdje zbog takvog razvoja situacije, ali bi to bilo licemjerno od čovjeka koji se baš i nije napojavljivao na tim lijepim indie pop plesnjacima. Matija je počeo sjajno, da bi ga sjebali tehnički problemi sa štekajućim zvučnicima, za kojih se brdo okupljenih ljudi naprosto rasulo; Party Poppers su zavrtjele The Gaslight Anthem (dođu li ikada u Zagreb, moglo bi stvarno gorit; eto, probat ću se s mogućim organizatorima dogovoriti oko unošenja bengalke); a Vatroslav me jednim izborom podsjetio da sam ipak ušao u posljednju fazu prve polovice života. Naime, kada je pustio prelijepu ‘One Big Holiday’ svome sam klasičnom plesačkom repertoaru sviranja zračne gitare poželio pridodati još jedan element, onaj zračnog headbanginga (okej, svaki je headbanging zračni, ali u ovoj prigodi tako ćemo nazvati samo onaj u kojem nema duge kose, kao što je slučaj s mojom glavom), i već nakon par okreta bio mi se ukliještio vrat!

Kakogod, sve skupa mi je bilo doista super, a imam dojam kako ni ovo nije bio posljednji put da su Grand Archives u Zagrebu.

Gorilini najbolji albumi nultih: zadnji poziv na glasanje!

Ako ste htjeli poslati svoju listu a iz nekog razloga još niste (“Ma bio sam složio listu i sve… ali pas mi ju je pojeo!”), evo dobre vijesti za vas: rok se mrvicu produžuje. Pa se tako liste primaju još do 3.2. – dakle, ako stigne u moj inboks do srijede ujutro, ide u zbroj! A inače, dosad je pristiglo 29 lista.

Najmiliji neprijatelj

Toooooooooooooooooo! Svakako sam namjeravao ovaj osvrt napisati prije rukometnog polufinala naših kretenski nazvanih Kauboja, ali jednostavno nisam stigao. Računao sam da bih u slučaju poraza bio potpuno bezvoljan za posvetiti se bilo kakvoj aktivnosti, ali, srećom, zaključujem kako ni pobjeda ne mijenja znatno na stvari – oduševljenje naprosto ne ostavlja mjesta ikojim drugim osjećajima i doživljajima. Neka, neka, bravo majstori! Pa, valjda je više došlo vrijeme da napunimo Žabare, da onaj iritantni Omeyer jednom kiksa i protiv nas.

O tom potom, odnosno sutra, a sada se vraćam u jučer, odnosno sinoć, kada je Aleksandar Dragaš u Močvari proslavio već kvarat stoljeća aktivnog bavljenja glazbenom kritikom. Čestitam! Čestitam, čak i imajući u vidu kako se masu od tih godina napunilo zbog ziherašenja novinskih urednika, koji će prostor svoje tiskovine radije prepustiti čovjeku s etabliranim imenom, neovisno o njegovim tekstovima, negoli nekome mladome nadobudnom revolverašu koji bi malo mijenjao ustaljeni poredak stvari, prije nego skuži da puše na vjetrenjače. Nije mi ovdje namjera srati po Dragašu, Sale mi izgleda kao jako simpatičan, pristupačan i dobronamjeran tip, ali greške su mu jednostavno neoprostive. Da je jedan od možda dva, ako i toliko, naša kritičara koji stvarno guštaju slušati muziku, jest; ali sve minuse sjajno ilustrira Lazićev komentar topika o najboljim albumima nultih godina. Provjerite ako niste, negdje je pri kraju – rasprava se razgranala a legendarni Lazanja je ubo u sridu svih srida. Evo, čim ovo postam idem opet čitati i uživati. Zoki, Zorule, majstore!

Ponavljam, međutim, da ovdje, a ni drugdje, neću srati po Dragašu, dijelom i zbog toga što je superkul od njega da je svoj jubilej odlučio proslaviti na ovaj način, serijskom svirkom nekolicine odličnih zagrebačkih rock’n'roll bendova. Okej, nije da je mogao birati između Heroine i Eichmann Family s jedne strane, te Wilco i Lucinde Williams s druge, pa da je ispao čunka odlučivši se za naše rokere, ali svejedno, potez je to vrijedan divljenja. Na koncertima bendova koji su činili petočlani lajnap uglavnom se nađe negdje duplo manje ljudi nego sinoć.

Heroina nije imala šanse da je uhvatim, koliko god sam se tome nastupu veselio najviše, jer su počeli svirati još dok smo mi u HDPIO-u (umjesto Rayke pridružio nam se legendarni Fitna) slavili uvjerljivu (8 razlike uz još 3 falivena zicera) kviznu pobjedu. Igralo se i finale nekakve lige, o čijem kvalitativnom legitimitetu sve govori činjenica da su finalisti zauzeli peto i šesto mjesto. Svejedno, čestitke prvacima Smegmasima i još više doprvacima Stručnjacima, čiji je neočekivani let negdje ipak morao završiti. Moose mi je rekao da je Heroina baš bila super, i šteta, i sve. Jebiga. Na kraju sam propustio i većinski dio završnog seta Eichmann Family, jer je Kristina ponudila iznimno primamljivu vožnju natrag do kvarta. Njih ću sigurno ove godine gledati u Spunku tri-četri puta, pa je s te strane okej.

Ovo uvijek obožavam koliki sam debil, drmnem karticu-dvije teksta bez da spomenem i jedan jedini bend koji zapravo jesam slušao, i onda gledam kako što prije stići do kraja recke. Žurim, što ću, imam obaviti još neke sitnice prije negoli se zaputim u &TD na, nadam se, reprizu lanjske divote koju su bili odsvirali The Grand Archives. I njima je bilo super, čim su se vratili u rekordnom roku. Okej, okej, dosta odugovlačenja – The Welcomin’ Committee In Flames, Erotic Biljan & His Heretics i Mad Men. Svi bili standarno odlični, karakteristično zapaljivih nastupa, osim posljednjih. Koji su bili još i bolji, odradivši sigurno najbolji nastup koji sam im ja vidio. Nije neki relevantan uzorak, ali nije ni za baciti. Glazbeni vrhunac večeri ipak je bio onaj kratki dio Saletova DJ seta koji sam uhvatio odmah po dolasku u klub, kada je zavrtio i nezaboravnu ‘Can’t Stand Me Now’. Svaka čast.

A sad moram ić, stigli su mi ćevapi iz porudžbe!

RETRO PETAK: Agnieszka Chylińska – Nie mogę cię zapomnieć (2009)

Francuski neon. Progressive. Kylie. Estrogenski electro-house. Sanjiva Xenomania. Melankolična Italija. Nema na što me ovo ne podsjeća! A od 2:32 pa nadalje, nema ni većeg blaženstva.

PODSJETNIK!!!

Imate još samo četiri tri dva jedan dan za glasanje za Gorilin izbor najboljih albuma nultih! Samo kažem, ono. (11 12 14 20 ljudi dosad poslalo svoje liste btw)

Galerija: Metal ‘09

Katatonia: Night Is the New Day

Amesoeurs: s/t

Kylesa: Static Tensions

Nadja: When I See the Sun Always Shines on TV

Pyramids with Nadja: s/t

Melvins: Chicken Switch

Pelican: What We All Come to Need

Shrinebuilder: s/t

Baroness: Blue Record

Glorior Belli: Meet Us at the Southern Sign

Tim Westwood vs Chase & Status

“It’s dubstep, who cares! It’s dubstep, relax”, haha!

Startala je koncertna 2010.

U uspoređivanju imena zagrebačkih klupskih metal/srodnih koncertnih programa, Wilovanje svakako osvaja nekoliko važnih bodova, no ipak nije ni do koljena onome legendarnome Močvarinom – Jesensko metal zlo! Izravno i nedvojbeno, nema što. Za razliku, Wilovanje jest jednako zvučno, ali bi po mojem doživljavanju (koje je vjerojatno rezultat omiljenog mi filma iz djetinjstva) više odgovaralo nekakvoj fantasy mač-i-magija paradi, a ne raznolikoj četvorci bendova kakva je pod tim skupnim imenom nastupila u KSETu u četvrtak. Bend koji je bio pravi uzrok moga dolaska ostavit ću za kraj, dok ću o ostalima dojaviti klasičan mi telegrafski doživljaj, kakav koristim kada nemam vremena ili kada zapravo uopće ne kužim o kakvoj se glazbi radi, pa se pravim da to nije tako, više-manje dovitljivim doskočicama i spuštanjima. Glazbu kakvu sviraju, redom nastupanja, Emphasis, Killed A Fox i She Loves Pablo ne kužim, i to u nekoliko smislova riječi – ili uopće ne razumijem o čemu se to radi, nemam fanovsko-kritičarski aparat koji bi mi omogućio shvatiti što se tu pokušava i eventualno uspijeva; ili si utvaram da potpuno kužim koja je šema, samo ne kužim zašto bi se itko normalan time bavio. Najčešće je, ipak, riječ o čvrstom spoju. Emphasis sam uhvatio na samom kraju njihova nastupa, jer je program počeo očekivano rano za zajednički nastup četiri benda, a koji mora biti gotov do ponoć – što nekada smeta, jer je šteta da za odlične koncerte točno znam kada će završiti, ali puno češće godi jer se doma stigne u normalno doba, pa se sutra ujutro nije problem ustati za posao. Enivej, bend je to nekakvog metala i… Ma, nemam pojma, dok su svirali svoje dvije posljednje pjesme obavljao sam zahod i šank i priču s ljudima. Prilično sam siguran da nisam ništa propustio. Ako me vid iz stražnjeg dijela kluba nije prevario, bend Alice In Sabbath – šta, ne zovu se tako? Kako? Aha, dobro, dakle – ako me vid iz stražnjeg dijela kluba nije prevario, bend Killed A Fox kao vokal predvodi onaj klinac što po Bogovićevoj svojom akustarom i hrapavim kurtolikim glasom zabavlja prolaznike spletom nježnijih alter-rock ’90s klasika, odnosno onih koji se u takve mogu pretvoriti. Zajedno s ekipom, u kojoj odjevnim stilom iskače samo basist skejter, svira nešto zapravo prilično očekivano, žilorezni doomasti grunge, s dobrom dozom psihodelije. I čini mi se da to rade jako dobro – možda im samo fali druga gitara da podeblja zvuk kada se gitarist odluči na tanke solaže – naravno, zanemarim li činjenicu kako ni sa svojih 15 godina nisam mogao pojmiti kako takva glazba ikome od mojih vršnjaka može zvučati uzbudljivo i primamljivo. Tako da ne mogu ni danas, ali sklon sam mladosti opraštati ludost, pa ću to učiniti i sada. She Loves Pablo je ime koje me je zadnjih par godina jako zanimalo, jer su doista bili hvaljeni na razne strane, ali ih nisam uspijevao uhvatiti. Sada znam da su preča posla u svakome od tih navrata bila jako dobrodošla, jer je njihov nominalni stoner-rock prilična šminka, kojem dojmu nisu odmogli ni totalno jock-u-najgorem-smislu-riječi izgledi njegovih članova. Mislim, momci stvarno deru junački, njihov čobanski hard-rock idealan je za soundtrack scena natjecanja na ruku (ovo je pohvala!), ali meni osobno u njihovoj svirci fali zanimljivijih melodija i malo više boogieja. Garant su im najbolje QOTSA stvari one najžešće, a hitovi im, kao, ne smetaju, ali nije to to. Srećom po njih, mnogo je mladih ljudi u KSETu srčano pjevalo njihove refrene, tako da je očito da nekakva baza publike njihovom rocku postoji. Kao drugi u rasporedu svirali su friški nojzeri Joe 4, koje svojim bubnjarskim toptanjem u akciju goni moj dragi prika Šipac, kojemu sam se uvijek morao nemušto ispričavati zbog propuštanja prethodnih nekoliko nastupa. Ovaj put me ništa nije moglo spriječiti. Međutim, nije cesta prijateljstva bila moj jedini putokaz ka KSETu, paralelno s njome ide i ona barem graničnog zanimanja i za nešto žešće alternativne žanrove sredine devedesetih, kada se nije baš moglo birati što će se iz širokog indie polja nabavljati. Slušao si ono što ti je dolazilo u vidokrug, tako da mi noise nije baš najstraniji, iako me danas može zaintrigirati samo uz dodatke, kakvo je ovo da bubnjeve svira neki prijatelj. Tako da me stvarno jest zanimalo kako to Joe 4 zvuče, ali imam dojam da to nisam uspio čuti kako treba. Inače me stvarno boli kurac za zvuk, ali prvih par stvari uopće nisam čuo bas, što je za jedan tročlani noise-rock bend ipak priličan hendikep. Kako su se i svirci sami žalili na isto – popularnim Može malo basa u monitor? – tako je očito kako je nekih problema bilo. Kakvih, postaje sve manje jasno s obzirom da su ostali bendovi imali stvarno odličan zvuk. Sve skupa, bend tako uopće nije zvučao zlokobno ili prijeteće, nego nekako rezignirano, što jest jedna pomalo zanemarena atmosferska karakteristika u glazbi, ali nisam siguran da su je Joe 4 željeli postići. Šipac lupa, nema se tu što reći, basist moj kolega iz firme zbog navedenih poteškoća nije mi omogućio donijeti ikakav sud, a jedini bendov unutarnji problem jest gitaristov vokal. Svira dobro, vidi se da sve te albume Jesus Lizard, Killdozer ili Steel Pole Bath Tub zna napamet i voli svim srcem, ali nekako se smiješno dere. Ono, ko klinac, što ne priliči vizualu klasične američke medvjedske/kamiondžijske gromade. Imajmo, međutim, razumijevanja, jer derati se stvarno nije lako.

RETRO PETAK: Ke$ha – Tik Tok (Tom Neville’s Crank & Med Vocal Mix) (2009)

S obzirom na to koliko Ke$ha skida Uffie, sasvim je i logično da je od milijun remiksa “Tik Tok” najbolji upravo onaj koji nudi fejk-francusko nabijanje! Jest da sam prvih nekoliko slušanja bio malo razočaran ne-francuskim načinom na koji nakon divne pjevne dizalice ostane samo nabijanje, ali je i lako moguće da mi to ne bi nikad ni predstavljalo problem da se tih prvih nekoliko slušanja odigralo na podiju, ne?

Ludež narodu

Osim što nemam pojma o muzici, još sam i krajnje apolitičan, no ipak osjećam patriotsku dužnost izvijestiti sve kojima nedostaje Feral Tribune kako jedan naš sugrađanin odnedavna svakodnevno skuplja nove tekstove njegovih bivših novinara na blogu Mali Feral.

Mene to više privlači konceptualno nego što mi se čita (jebote, da Dežuloviću zabraniš ponavljanje/variranje istih rečenica, tekstovi bi mu se sveli na 58 znakova u prosjeku), ali red je red, a nema reda do nereda.

Ne-kino ’09: Top 10, kazivanje prvo

10. Trick ‘r Treat
“Slagalice strave” je donijela puno dobroga ovom napaćenom svijetu, to da, ali isto tako i… jednu malu nepravdu. Naime, pošto je svaki nastavak (barem donedavno) popularne franšize krenuo u američka kina pred Noć vještica, malo koji studio se bio usudio u tom terminu takmičiti sa svojim horor-konjima za utrku. I dok većini tih konja pomicanje datuma nije nužno predstavljalo kraj svijeta, ovaj pastuh se nalazio u više nego nezavidnoj situaciji – pošto je riječ o horor-omnibusu čija se radnja odvija upravo na Noć vještica! Pa je tako kino-premijera odložena jednu godinu, odložena opet iduće godine, i od pastuha na kraju ostade izmoreno kljuse što se jedva dokaskalo do videoteka. A šteta! Film izgleda apsolutno čarobno i predivno i kao nijedan drugi film na svijetu – ili barem kao nijedan od onih šezdesetak filmova koje sam pogledao u životu – i tužno je što ga takvog nisam mogao doživjeti na velikom platnu.

9. Jacob’s Ladder
A evo i primjera kultnog klasika koji mi je čak i bio oke! Jest da bih volio da je još dublje zabrazdio u psihotičnu psihodeliju, da je češće friki-friki kao što je na momente baš znao biti, i jest da je obrat na kraju malo oslabljen time što se u zadnjih dvadesetak godina nagomilalo još puno sličnih – pa i istih – obrata u nekim drugim filmovima, ali… ful oke.

8. A l’interieur
Efekti: tak-tak. Gluma – srednja žalost. Muzika kao da neki retardirani mijočanin imitira talijanske horore. Glavna negativka impresivno sračunata, domišljata i vješta – osim kad se javi potreba da film ne završi 30/40/50/60-ak minuta prerano, pa odjednom postane neopisivo nesmotrena, glupa i trapava. U ovom filmu, ukratko, ništa ne valja – a opet, i dalje bez problema drži pažnju i nudi poštenu krvavu zabavu od početka do kraja! I kad još nakon sat vremena mrcvarenja i kasapljenja vidiš gdje to sve ide i pomisliš “A u pičku materinu, nemoj mi samo još to raditi” i onda ti napravi upravo to – e tad više nema druge, kapa se mora skinuti.

7. Sauna
Eto, samo da se zna: i ja ponekad znam cijeniti filmove u kojima kurca ne skužim! I ja se mogu uživiti u jedan atmosferični neamerički sporor! Ne znam kako, al eto, dogodi se, svake prijestupne.

6. The Entity
Prijatelj i kolega hororofil mi bio preporučio ovo kao nešto za jako se usrat; gaće ostale čiste. Možda je stvar u tome što evo skoro već desetljeće i pol živim u jednoj metropoli u kojoj sam naviknut da se mogu mirne duše šetati najopskurnijim uličicama u najopskurnije noćne sate bez ikakvog straha da će me netko napasti – pa mi priča o nevidljivom duhu koji uporno i opetovano siluje jednu jadnu ženu nije bila dovoljno emotivno rezonantna? Nema veze, ovo mi je svejedno bio jedan jako fascinantan i napet paranormalni triler, čija su dva sata prohujala ko od šale. A i priznajem: bila je jedna odvratno mučna scena od koje sam se baš naježio.

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA NULTIH!!!

Došlo je vrijeme na Ruralnoj gorili za izbor najboljih albuma iz proteklih deset godina – u vidu grupne liste što će nastati zbrajanjem glasova svih zainteresiranih. I kad kažem svih, mislim doslovno to: SVIH! Slobodno zovite frendove, razglasite na fejsu, linkajte gdje god: svi su dobrodošli!!!!!

Pravila, u najkraćim crtama:

- traže se liste vama osobno najdražih albuma nultih: dakle, onih koje ste najviše slušali i voljeli u minulom desetljeću. Jako jednostavno!

- u izbor ulaze svi albumi izašli u vremenskom rasponu od 2000. do 2009… računaju se i kompilacije i miksevi, no samo pod uvjetom da se većinom sastoje od materijala premijerno izdanog u istom tom vremenskom periodu (npr. “As Heard on Radio Soulwax Pt. 2″ se računa, “Michael Jackson’s This Is It” ne)

- vaša lista smije sadržavati maksimalno pedeset albuma, ali može i manje – s tim da se lista mora sastojati od najmanje deset albuma

- poželjno je da liste budu s redoslijedom, ali i nije nužno… dakle, prihvaćaju se i liste s rangiranim albumima (po rednim brojevima), i liste na kojima nisu rangirani (bez rednih brojeva, jelte)

- svoju listu trebate poslati na djevojke@yahoo.com (sa subjectom ZA GORILINE ALBUME DESETLJECA) do 1.2.2010.

- prilikom objavljivanja konačne zbirne liste u jednom ću odlomku spomenuti tko je sve sudjelovao u izboru, tako da bih vas zamolio da uz listu u mejlu stavite i svoje ime i prezime

A sad malo dodatnih informacija za one koji žele znati više:

- liste s rangiranim albuma će se bodovati po principu aritmetičke progresije – s razlikom 1 od 50. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, te razlikom 5 za prvih deset mjesta (drugim riječima, 50. mjesto donosi 1 bod a prvo 100 bodova)

- što se tiče lista na kojima albumi nisu rangirani – svaki album će dobiti jednak broj bodova (33, kad već pitate)

- računaju se albumi i koji su izašli npr. ‘99. u SAD, a u Europi tek godinu kasnije (kao recimo «69 Love Songs»)

- izlistavanje konačnog zbirnog Topa 100 kreće 15. veljače, s predstavljanjem po deset mjesta svakog dana… Mislim da bi bilo fora kad bi svaki album i popratili nekom kratkom crticom od par rečenica, pa stoga pozivam svakog tko bi možda bio zainteresiran za pisanje takvih malih crtica – da se javi u komentarima ovog posta!

- što se tiče nekih potencijalno kontroverznih pravila koja sam ovom prilikom nametnuo bez prethodnog konzultiranja sa starosjediocima Gorilinih društvenih igara – to sam učinio kako bi ovom prilikom probali aktivirati što više ljudi da se priključe (pošto ipak nisu svi manijaci ko neki od nas pa da ih zabavlja rangiranje glazbe)! I ako itko od vas zna još nekoga, ma ikoga tko bi možda htio sudjelovati u ovome – neka ga/ju slobodno regrutira. Što nas bude više, tim zanimljivije i veselije!

- singlove/pojedinačne stvari ćemo pokriti na proljetnom Izazovu, za koji će se prijave prikupljati početkom ožujka

- po završetku izlistavanja konačne zbirne liste, objavit ću post u čijim će komentarima svatko tko to želi imati prilike objaviti svoju pojedinačnu listu

Eto. Ako nešto nije jasno – slobodno pitajte!

Ne-kino ’09: Donji dom

Sedamnaest filmova koje sam prošle godine pogledao izvan kina (DVD, komp, bus), ne računajući jedan kratkometražni (“Bugcrush”, solidan polusatni gay-horor od tipa koji je kasnije snimio “The Ruins”) – poredani, naravno, prema tome koliko su me se dojmili!

17. Suspiria
Još jedan kultni klasik koji me ostavio potpuno ravnodušnim. Zgodne su boje, muzika također, ali film ne samo da nije nimalo jeziv nego je i poprilično… jebiga, dosadan!

16. Little Nicky
Mogla je ovo biti jedna pravo dobra debilana – samo da scenarij nisu napisali autentični DEBILI.

15. Die Welle
Jako je zanimljiva premisa s varijacijom na temu stanfordskog zatvorskog eksperimenta, no problem s rutom od točke A (razred mahom pristojnih srednjoškolaca) do točke B (fašistički kolektiv) je taj što… rute, ono, nema! Pola filma je A, druga polovica je B, a kako i zašto ti klinci odjednom iz čista mira zabriju na fašizam – to ni sam Bog ne bi mogao znati.

14. Fanboys
Draga industrijo zabave SAD: pun mi je više kurac i referenci na “Star Warse”, i parodija na “Star Warse”, i zajebancije na račun geekova-fanova “Star Warsa”, i “Star Warsa” općenito! Oladite malo s tim sranjima, jebo vas ja dosadne.

13. Bračna ponuda
Romantična komedija toliko banalna i formulaična da me naprosto sram što sam si dopustio da se raznježim na završni poljubac Sandre Bullock i Ryana Reynoldsa. Baš sam sroljo!!!

12. Fritt Vilt
Grupica mladića i mladojki planduje u vukojebini, dođe manijak, manijak zakolje po 1 kom mladića/mladojke svakih petnaestak minuta, nakon nekog vremena ostane živ ili samo manijak ili samo jedna mladojka, tra-la-la, kraj filma. Nekome to zna biti zanimljivo, meni baš i ne.

11. I Love You, Man
Simpatičan muški film koji bi – prema IMDB-ju – ujedno trebao biti i nekakva, kao, komedija. Ha, tko bi rekao! (Ja sigurno ne.)

U srijedu slijedi Top ten – s čak osam horora, od čega četiri europska! No navratite obavezno na Ruralnu gorilu već u ponedjeljak, kad će se objelodaniti početak jednog više nego monumentalnog projekta.

RETRO PETAK: Pitto – Feelin’ (2009)

Ovo jedva da se pojavilo pri dnu Mixmagovih top 100 stvari godine, a u Resident Advisorovih top 50 je uopće ni nema – nečuvena sramota!!! Pa mislim, nije sad ko da je tech-house (u onom najširem mogućem smislu) nešto baš grcao u ujediniteljskim himnama prošle godine, a bome se plesalo dosta na ovo, vrtilo se i amo i tamo, definitivno nije nešto što je živilo samo na mom hardu, tek prije dva mjeseca sam uostalom uopće i skužio kako se stvar zove i od koga je! A filing – pardon, FILIN’ – je vrhunski.

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2009.

Kako sam dobar dio prohujale 2009. godine provodio istovremeno slušajući muziku i žaleći se kako nemam dovoljno vremena kako za slušati je još i više, tako i za obilnije pisanje o njoj, moja godišnja albumska lista odrazit će oba pola. Na njoj će se opet naći brdo albuma, kao i proteklih godina moje ruralne aktivnosti, ali ih neće pratiti komentari, jednako kako nisu ni lani. Ključ je ostao identičan – prve godine slučajno izabran broj od 87 izdanja koja ističem već je odavno pretvoren u pomalo jeftinu distinktivnu karakteristiku – što znači kako 72 regularna albuma, njihova 3 bonusa u vidu EP-ja istog izvođača i 12 izdanja koja nisu novi studijski albumi (a jesu, redom, reizdanja, kompilacije singlova, kompilacije rariteta, EP-ji, živi albumi, kompilacije ili tribjuti) sveukupno daju broj iz naslova. Naravno da je lista uglavnom definirana albumima koje sam slušao dosta, mnogo, više, najviše, ali je također označena i albumima koje nisam poslušao ni jednom. Tri bi se imena sigurno našla na ovoj listi – Kurt Vile, The Smith Westerns, The Rural Alberta Advantage – da sam ih nabavio na vrijeme, ali nisam, pa što sad. Ako ste jedan od onih luđaka kojima komentari baš ono jako nedostaju, svojevrsnu utjehu možda vam osigura jedno obećanje. Ne ono da će ova lista uskoro njima biti obogaćena, to sam napravio lani i kasnije fino zanemario svoju riječ. Nego jedno donekle slično, a to je da će neki albumi iz gornje četvrtine ove liste svoje lijepe komentare (koji će se uglavnom svoditi na to kako ja to volim i to je meni super te je stoga odlično i prikladno za mene i druge ljude koji to vole) doživjeti za koji tjedan, ili čak i mjesec, kad konačno objavim moju listu brda najboljih albuma desetljeća za nama. Naravno, tako će svoje komentare dobiti i albumi iz lanjskog vrha. Dobar dio liste već je gotov, a fino štimanje finalizacije čeka samo na odluku o pravilima i eventualnim ograničenjima koja hoću/neću postaviti pred sebe. Znam da su bilo kakva ograničenja u tome smislu glupa, ali još bi gluplja izgledala lista sa, primjerice, kompletnim opusima The Hold Steady, The Gaslight Anthem i Patty Hurst Shifter u prvih 10! Karikiram samo malo. A ove sam godina uživao u:

EKSTRA

BODEANS – Love & Hope & Sex & Dreams (Collectors Edition)

THE BOUNCING SOULS – 20th Anniversary Series

DRAG THE RIVER – Bad At Breaking Up

DRIVE-BY TRUCKERS – The Fine Print (A Collection Of Oddities And Rarities) 2003-2008

THE HENDIKEPS – The Hendikeps demo EP

THE HOLD STEADY – A Positive Rage

THE JAYHAWKS – Music From The North Country: The Jayhawks Anthology deluxe edition

JEDI MIND TRICKS – Greatest Features

R.E.M. – Live At The Olympia

REACTOR – Blankets, Pillows, Sheets

VA – Ciao My Shining Star: The Songs Of Mark Mulcahy

VA – Daptone Gold

72-61

72. WAVVES – Wavvves

71. WALE – Attention Deficit

70. DC SNIPERS – DC Snipers

69. BABEL – Crooked Timber

68. OBITS – I Blame You

67. CANDI STATON – Who’s Hurting Now?

66. JAY REATARD – Watch Me Fall

65. REAL ESTATE – Real Estate

64. CHARLOTTE HATHERLEY – New Worlds

63. PLASTISCINES – About Love

62. PEARL JAM – Backspacer

61. BLACK LIPS – 200 Million Thousand

60-51

60. WILD BEASTS – Two Dancers

59. BUDDY & JULIE MILLER – Written In Chalk

58. GRIZZLY BEAR – Veckatimest

57. JADAKISS – The Last Kiss

56. THE LEMONHEADS – Varshons

55. BLOODKIN – Baby, They Told Us We Would Rise Again

54. JUSTIN TOWNES EARLE – Midnight At The Movies

53. GRAHAM COXON – The Spinning Top

52. HA HA TONKA – Novel Sounds Of The Nouveau South

51. DAN AUERBACH – Keep It Hid

50-41

50. GHOSTFACE KILLAH – Ghostdini: Wizard Of Poetry In Emerald City

49. MELODY CLUB – Goodbye To Romance

48. THE GOURDS – Haymaker!

47. GRANT HART – Hot Wax

46. RYAN BINGHAM & THE DEAD HORSES – Roadhouse Sun

45. ARCTIC MONKEYS – Humbug

44. ANNIE – Don’t Stop

43. YO LA TENGO – Popular Songs

42. WILCO – Wilco (The Album)

41. JOHN VANDERSLICE – Romanian Names

40-31

40. DJ QUIK & KURUPT – BlaQKout

39. ATLAS SOUND – Logos + Logos Rough Trade EP

38. KERI HILSON – In A Perfect World…

37. THE RAVEONETTES – In And Out Of Control

36. JAY-Z – The Blueprint 3

35. CONOR OBERST AND THE MYSTIC VALLEY BAND – Outer South

34. JAPANDROIDS – Post-Nothing

33. MOS DEF – The Ecstatic

32. NORAH JONES – The Fall

31. THE THERMALS – Now We Can See

30-21

30. MONSTERS OF FOLK – Monsters Of Folk

29. BOB DYLAN – Together Through Life

28. BILL CALLAHAN – Sometimes I Wish We Were An Eagle

27. LOVVERS – OCD Go Go Go Girls

26. SHEEK LOUCH – Life On D-Block

25. THE FELICE BROTHERS – Yonder Is The Clock

24. THE BATS – The Guilty Office

23. MARTIN CARR – Ye Gods (And Little Fishes)

22. FRANK TURNER – Poetry Of The Deed

21. FRANZ NICOLAY – Major General

20-11

20. AMY MILLAN – Masters Of The Burial

19. JULIAN CASABLANCAS – Phrazes For The Young

18. PATTERSON HOOD – Murdering Oscar (And Other Love Songs)

17. RICK BROUSSARD – Let It Go

16. RAEKWON – Only Built 4 Cuban Linx… Pt II

15. DINOSAUR JR – Farm

14. CAMERA OBSCURA – My Maudlin Career

13. THE DEXATEENS – Singlewide

12. GIRLS – Album

11. NEKO CASE – Middle Cyclone

10-1

10. RICHMOND FONTAINE – We Used To Think The Freeway Sounded Like The River

9. PHOSPHORESCENT – To Willie

8. THE XX – XX

7. REIGNING SOUND – Love And Curses

6. UGK – UGK 4 Life

5. THE PAINS OF BEING PURE AT HEART – The Pains Of Being Pure At Heart + Higher Than The Stars EP

4. THE DUKE & THE KING – Nothing Gold Can Stay

3. JASON ISBELL AND THE 400 UNIT – Jason Isbell And The 400 Unit

2. LUCERO – 1372 Overton Park + BEN NICHOLS – The Last Pale Light In The West EP

1. FUTURE OF THE LEFT – Travels With Myself And Another

R.I.P. Jay Reatard

Valjda nije neka neslana šala tipa koji je jedino takve i valjao – jučer je u snu preminuo garažni roker Jay Reatard. Činjenicu da je bio debil u skladu sa svojim prezimenom uvijek je poništavala ona da je bio majstor keči indie sikstiz pank melodije, pa mi ga stoga jest žao, ali ću se od svih njegovih zaraznih pjesmica uvijek prije sjetiti kako mu je gitarist Cripple & Casino prije par godina razbio prekrasnu gitaru nakon zagrebačkoga koncerta. Bio je to zaslužio, bez ikakve dvojbe. Svejedno, pozdrav tudume!

Kino ‘09: Top 10, kazivanje drugo

5. Slagalica strave 6
Jigsaw je mrtav već tri nastavka al šta sad, nema veze, on najnormalnije piči dalje po svom. Jest da mu je ovo navodno finalni projekt… no opet, tko zna? Lik ne samo da je bio genijalan strateg, lucidan mehaničar te provokativan moralist, nego i vrstan menadžer koji se posebno iskazao u vještini zagrobnog outsourcinga! Stoga bi bilo bi čak i čudno da se jedan takav renesansni čovjek na kraju oslonio na samo dvoje ljudi da nastave njegovo životno djelo, kao što bi bilo i pomalo razočaravajuće ako bi ispalo da je svoj pravednički gnjev usmjerio samo na velike ribe (u ovoj epizodi: djelatnici osiguravajućeg zavoda koji su ga odjebali za zdravstveno). Pa se ja, eto, nadam da će biti još barem ŠEZDESET nastavaka “Slagalice strave” u kojima će se Jigsaw iz groba, uz pomoć sverastuće armije unaprijed regrutiranih sadista, razračunati sa svakim, ali doslovno svakim tko mu je ikada i ikako stao na žulj – zaključno s bučnim susjedom koji je stalno “pomicao namještaj” i tetom iz kvartovskog marketa koja mu onaj jedan put nije imala za vratiti sitno.

4. Frost/Nixon
Odgledao sam s guštom, no naknadno istraživanje stvarnih fakata mi je ostavilo ponešto gorak okus u ustima. Donekle i imam razumijevanja za izvrtanje povijesti kako bi se radnja učinila zanimljivijom (izmišljeni telefonski poziv pijanog Nixona, srozavanje Frosta na status ocvalog estradnog novinara-zabavljača kako bi se potencirala davidovsko-golijatovska špreha), ali konačno predstavljanje tog intervjua kao nečega što je bilo ne samo velebni povijesni događaj nego i ultimativni Nixonov poraz… e to će već malo teže ići. Naime, stvarni intervju uopće nije digao nikakvu prašinu, i u njemu se nije reklo ništa novo, kamoli da je Nixon uopće priznao da je sudjelovao u protuzakonitim aktivnostima. Nixon je već i prije toga bio politički mrtvac, a razgovor s Frostom mu je štoviše otvorio put natrag u javni život – u vidu publicističke karijere što se protegla na deset knjiga, koje je u predstojećim godinama uredno promovirao na turnejama po SAD. Tako da se film na kraju svega svodi na samozadovoljnu baby-boomersku propagandu! A to je ipak malo fuj-fuj.

3. Zvjezdane staze
Kao trekkie u razumnim granicama (ne znam ni riječ na klingonskom, ne šepurim se po konvencijama u federacijskoj odori, ne vidim apsolutno nikakvu vrijednost u “Voyageru”, itd itd) – mogu reći da je ovo bilo odlično! I totalno podržavam rez s kontinuitetom!!! Prigovori pak idu na adresu krajnje bezveznog negativca te palube Enterprisea koja je izgledala baš nekako neuvjerljivo studijski, a i slažem se s onim što je netko negdje jednom napisao – da je Zachary Quinto malo zakazao kao Vulkanac jer, koliko god ciljao na bezizražajnost, na njegovom licu se ipak većinu vremena očitava jedna jasna emocija, ona prezira prema Federaciji.

A sad: dva filma na koje, za promjenu, NEMAM prigovora!

2. Pescuit sportiv
Gledajući Amerikance kako izražavaju svoje misli na netu, primijetio sam kako će neobično često reći za različite stvari da su “creepy” – u smislu da im je nešto (a uglavnom je riječ o svakojakim mogućim oblicima društveno neuobičajenog ponašanja) jezovito ako je previše toga prepušteno mašti, i ako još k tome onih par postojećih tragova navodi maštu na nelagodne zaključke. Ovaj film je creepy upravo u tom smislu, pošto imamo tu prostitutku koja je lagano mentalno zaostala i koja je očito provela izvjesno vrijeme lutajući po okolici jezera na koje dvoje glavnih protagonista dolazi piknikovati – a da pritom ne znamo što je radila cijelo to vrijeme, niti znamo je li oduvijek bila pomalo retardirana ili je to posljedica neke nedavne fizičke traume – i kad se onda još odnikud pojavi naizgled dobroćudni ćelavi džiber i o njoj kaže samo to kako je “jako draga cura”…  brrrr. Kao člana muškog dijela publike, film me također sa svojim subjektivnim kadrovima stavio u neugodnu poziciju da se na momente uhvatim kako priželjkujem da glavni lik prihvati nabacivanja jedne mentalno poremećene prostitutke! A kraj je baš nekako, onak, kiselo hrvatski – i ne želim odati ništa više, za slučajni slučaj da se netko možda jednom i nađe u prilici da pogleda ovo malo rumunjsko remek-djelo. (Pri čemu vam btw javni trackeri neće biti od pomoći jer ne nude ništa osim lošeg TV-ripa bez titlova.)

1. Nemilosrdni gadovi
“Pakleni šund” i “Pse iz rezervoara” sam gledao samo jednom. Soundtrack ovog prvog sam slušao isključivo mimo svoje volje. Prespavao sam zadnjih pola sata “Jackie Brown”, a da potom idućih dana nisam osjetio ikakvu potrebu da nadoknadim propušteno. Nisam čak ni znao Ezekiela napamet! Ukratko, kao pripadnik izvjesnog socioekonomskog sloja unutar izvjesne generacije – neobično sam se malo palio na Tarantina. A opet, svejedno i unatoč tome… skužio sam da se zadnjih nekoliko godina užasno veselim svakom novom filmu tog čovjeka. (Izuzevši, okej ajde, zasad preskočeni “Death Proof”.) I ne samo da me nikad ne razočara, nego je ovo još i njegov najbolji dosad! “Nemilosrdni gadovi” su jednostavno čista stopostotna uživancija od početka do kraja, a Christoph Waltz je car svih careva.