… samo napomena da glasanje ne kreće danas, kao što je bilo prethodno najavljeno, nego za tjedan dana, dakle od ponedjeljka 20. svibnja – a vi u međuvremenu možete krenuti utvrđivati gradivo ako hoćete i preslušavati i podsjećati se svih pjesama koje su pobijedile u dosadašnjih 69 (najs!) godina Eurovizije, a bude vam i moja administratorska malenkost sutra ujutro dodala i youtube-playlistu u ovaj post da vam to olakša. 🙂
Nastavljamo s našim izborima najboljeg ovoga i onoga u kojima svatko može sudjelovati, a evo što slijedi do kraja godine:
Svibanj
Od ponedjeljka 13. svibnja, dakle odmah nakon ovogodišnje Eurovizije – biramo najbolje pobjedničke pjesme Eurovizije!
Rujan
A od prvog ponedjeljka u rujnu, moći ćete glasati za – najbolja alkoholna pića
Studeni
Dok od prvog ponedjeljka u studenom, pak, biramo najbolje filmove šezdesetih – admin ne očekuje neki spektakularan odaziv, ali se nada da nas bude bar dovoljno za top 20 s crticama?
Prosinac
Kao i svake godine, koji dan iza Božića počinje glasanje za serije godine
A možda uleti i neki ljetni mini-izbor na Gorilinoj facebook stranici, budete pravovremeno obaviješteni ako dođe i do toga…
I evo da i ovdje prenesemo rezultate našeg izbora najboljih prošlogodišnjih albuma održanog na fejsu! U izboru je sudjelovalo nas četrnaestero – Fani Blažević, Lana Brčić, Darko Cvetek, Mirza Gazibegović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Dino Marelić, Ozren Milat, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Ante Spahija, Alessio Tacchinardi, Trixy i Matko Žurić – a rezultati su kako slijedi…
10. Mitski – The Land Is Inhospitable and So Are We
[240 bodova / 4 glasa]
Novi turistički slogan RH?
9. Anohni and the Johnsons – My Back Was a Bridge for You to Cross
[250 bodova / 4 glasa]
Što se veteranki i veterana scene tiče, u top tenu imamo jedan bend iz devedesetih te dvoje izvođač(ic)a koji su se nametnuli u nultima, Anohni je jedna od njih – nisam slušao jer nisam nikad prije kliknuo s njom pa vam ne bih znao reći ništa o ovome, kažu ljudi da je dobro.
8. Avalon Emerson – & the Charm
[313 bodova / 4 glasa / dva prva mjesta]
Mnogo dobar dream pop, dva prva mjesta ne lažu!
7. Boygenius – The Record
[314 bodova / 4 glasa / dva prva mjesta]
Nekima su super, nekima samo grupa no sigurno se bar svi možemo složiti da su svakako bolje od Velvet Revolver i Audioslave, o Gizmodrome da ni ne pričamo!
6. Slowdive – Everything Is Alive
[319 bodova / 5 glasova]
Shoegaze – ono kad nemaš para pa možeš samo zuriti u cipele u izlogu? A ovi su sada valjda u boljoj financijskoj situaciji pa otud i manje distorzije, feedbacka itd nego prije?
5. Lana Del Rey – Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd
[321 bod / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Posljednji album na listi koji je nekome od glasač(ic)a bio album godine: do vrha slijede samo albumi koji su nekima od nas visoko kotirali, ali nikome nisu bili baš broj jedan.
4. Sufjan Stevens – Javelin
[357 bodova / 6 glasova]
Nisam slušao, nadam se da je album bar bolji od naslovnice?
3. IDEM – Poyy
[365 bodova / 5 glasova]
Pretpostavljam da će se idući album zvati Tugy plaky? Mislim, bio bi red.
2. Caroline Polachek – Desire, I Want to Turn Into You
[397 bodova / 6 glasova]
I opet sam ispao loš prognozer jerbo sam na prvom mjestu očekivao ili Lanu ili Caroline ili Sufjana, a kad ono…
1. Olivia Rodrigo – Guts
[436 bodova / 6 glasova]
Iznenađenje! Dobro, nije da je sad neko šokantno iznenađenje uzevši u obzir da nam je bila na drugom mjestu u izboru najboljih albuma 2021. no kladim se da je malo tko očekivao da će ovaj put završiti baš na samom vrhu – pa bravo Olivia, svaka čast na pobjedi i tebi i Baby Lasagni, bravo svi Hrvati koji ste glasali za njih, VIVA KROACIJA, VIVA OLIVIJA!!! *pali bengalku, mahnito maše hrvatskom zastavom uz ‘Ballad of a Homeschooled Girl’*
5. Oppenheimer (R: Christopher Nolan)
[257 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Da repriziram svoj osvrt ljetos na fejsu:
“Nisam gledao Oppenheimera niti ga imam namjeru gledati jer, ono, vidio si jedan biopic – vidio si ih sve, tako da vam mogu i ovako naslijepo reći što se sve dogodi u filmu:
PROLOG
Oronuli, izmučeni Oppenheimer se jedva dovlači do porte klinike Betty Ford i zavapi: “Nekada sam cijepao atome, sada atomi cijepaju mene!”, prisjeća se kako je sve počelo…
PRVI ČIN
Pratimo odrastanje malog Oppenheimera u kolibi kraj šume, njegova je mama zadivljena time kako još od malih nogu cijepa molekule na atome, no njegov otac drvosječa se na to samo mršti… Nakon što petnaestogodišnji Oppenheimer kaže da želi postati nuklearni fizičar, otac mu s gađenjem uzvrati da ‘pravi muškarci cijepaju drva, a ne atome’ i izbaci ga iz kuće, pa povrijeđeni Oppenheimer s namjerom pođe u veliki grad… Zapošljava se u zavičajnom klubu nuklearnih fizičara u Pittsburghu kao čistač i svojim minucioznim metenjem neutrina i kvarkova impresionira jednog sijedog brkonju iz kluba – iako ne saznamo ime dotičnog, iz njegovog izgleda i uzrečice “Sve je to relativno, dragi moj Oppenheimeru” nam je jasno o kome je riječ – koji mu povremeno daje i da pocijepa koji atom… Oppenheimeru se povjerava sve više i više atoma, uspinje se u hijerarhiji kluba te odlazi na regionalna takmičenja u cijepanju atoma, gdje redovito pobjeđuje s desecima bodova (čitaj: pocijepanih atoma) razlike… Njegov talent prepoznaje prekaljeni menadžer Poručnik Plancker, za kojeg potpisuje ugovor koji mu širom otvara vrata atomske estrade.
DRUGI ČIN
Sjevernu Ameriku trese oppenheimeromanija, Oppenheimer obara rekorde i osvaja vrhove top-lista, nastupa u danima rasprodanom Hollywood Bowlu gdje umješnošću sushi chefa satarom cijepa atome poredane na radnoj površini, na što tisuće vrištećih tinejdžerki u publici pada u fazni pomak… Miljenik je ne samo običnog puka nego i najvećih zvijezda tog doba, pa tako vidimo scenu u kojoj ga Frank Sinatra i Ava Gardner zovu u svoj penthouse za koji se hvale kako je izgrađen isključivo od subatomskih čestica i dok ispijaju čaj, Oppenheimer krajičkom oka spazi jedan zalutali atom na zidu, munjevitom brzinom vadi sjekiricu iz sakoa i baca je u zid, prepolovivši atom točno na pola, Ava Gardner: “Wow! Just… wow”, Sinatra: “Holy fucking shit!”, Oppenheimer je na vrhuncu svojih moći… No raskalašeni život po turnejama počinje uzimati svoj danak i on se sve više odaje porocima: kvantnoj mehanici, fuzzy logici, crystal methu… Dok je pak prevrtljivoj tinejdžerskoj publici Oppi sad već pomalo passé i s vrhova top-lista ga istiskuje novi idol mladih Guggenheimer, poznat po cijepanju atoma bičem uz poklič “That belongs in a museum!”.
TREĆI ČIN
Oppenheimer saznaje da mu je otac na samrti i odlazi natrag u rodni kraj, govoreći sa suzama u očima ocu na samrtnoj postelji: “Tata… ja te volim!”, na što mu ovaj samo mrzovoljno odbrusi: “Volio bih da mogu uzvratiti sentiment ali šipak, sine” i izdahne… Posve shrvani Oppenheimer se vraća na radno mjesto u projektantskoj firmi na Manhattanu gdje ga dočeka novi hladan tuš: njegov računovođa je nestao bez traga, otuđivši mu milijune s računa te nekoliko nuklearnih reaktora… Oppenheimer tone u spiralu očaja i ovisnosti, toliko se odaje porocima da ne cijepa više sjekirom ni atome nego samo orijaške crte kokaina koje danonoćno šmrće i tada izgovara onu slavnu rečenicu: “Sada sam postao Bujanec, razarač svog septuma”… Nakon što u kokainskom deliriju skoro izazove nuklearnu havariju na Kubi, Oppenheimer je prisiljen priznati da ima problem i zove Uber da ga odveze u kliniku Betty Ford.
EPILOG
Na izlasku s rehabilitacije Oppenheimera dočekuje Frank Sinatra, potapše ga drugarski po ramenu i pruža mu zdjelu atoma, ganuti Oppenheimer je uzima i s novoprobuđenom nadom se zagleda u obzor, preko odjavne špice filma svira ‘My Way’ od Sinatre.
Eto, uštedio sam vam pet-šest eura, you’re welcome!” (Admin)
4. Uboga stvorenja (Poor Things) (R: Yorgos Lanthimos)
[300 bodova / 10 glasova]
Dok su Uboga stvorenja došla do nas u kina, u praktički svakom osvrtu na film bi se obavezno spomenulo kako se “vode rasprave je li film feministički ili ne” i to me je mugatuovski izluđivalo jer nisam vidio da je ITKO normalan s imenom i prezimenom igdje uopće i tvrdio da je film (muškog redatelja, po scenariju muškog scenarista, zasnovanom na knjizi muškog pisca) feministički! I ne znam kako je uopće došlo do toga, ali ako bih trebao nagađati, nagađao bih da je najvjerojatnije – kao i u većini fiktivnih internetskih prijepora današanjice – posrijedi bolest Provođenja previše vremena na Twitteru? Tojest ono kad netko naleti na neki glupi tweet od nekoga s 80 followera i digne graju oko toga i u tren se stvori fama oko nekog potpunog non-issuea.
Mislim, naravno da se film, kao i svaki drugi, može kritizirati iz feminističke perspektive i kužim, primjerice, prigovor da se glavna ženska junakinja Ubogih stvorenja emancipira uglavnom putem seksa (s, ofkors, muškarcima)… Meni to osobno nije bio problem jer sam, nakon Miljenice i tri sezone The Great, naviknut na to da će scenariji Tonyja McNamare, o čemu god da bili (The Great je naprimjer isto o ženskoj emancipaciji, ali seks je tamo jednostavno svima omiljeni vid zabave i to je uglavnom sve što se toga tiče), uvijek uključivati jako, jako puno seksa – taj bi i da napiše scenarij o komuni aseksualaca našao načina da uključuje puno seksa 😀 – no jasno da za prosuđivanje nekog djela nije potrebno poznavati, pa ni uvažavati ostatak opusa njegovih autora, tako da mi je prigovor sasvim legitiman.
A neću ni trošiti riječi na smorove koje sve samo najdoslovnije shvaćaju pa su film o odrasloj, seksualno aktivnoj ženi s presađenim mozgom djeteta doživjeli kao promicanje pedofilije… Jer, opet, mimo pokojeg izoliranog anonimnog komentara nisam vidio da je itko razuman film tako shvatio: mozak djeteta je tu samo kako bi njegovim očima osmotrili još jednom regule svijeta odraslih i zapitali se, pa mora li baš sve biti tako kako jest? Ne opterećujemo li se često nepotrebno stvarima kojima se ne bi trebali opterećivati? Ili se, isto tako, nekima drugima ne opterećujemo dovoljno? Što otvara širok prostor i za sense of wonder i za humor, dodate još vrhunsku ekipu u kojoj svatko donosi svoj A-game – od fantastične Emme Stone i nikad zabavnijeg Marka Ruffala pa do career-making scorea Jerskina Fendrixa – i uboga su jedino stvorenja koja nisu još pogledala ovo čudo od filma! (Admin)
3. Anatomija pada (Anatomie d’une chute) (R: Justine Triet)
[304 boda / 13 glasova / jedno prvo mjesto]
Drugi ponajbolji prošlogodišnji film u kojem je također briljirala Sandra Hüller također je o supružnicima i kompleksnoj ljudskoj psihi i motivacijama, kao i Zona interesa, ali tu sličnosti prestaju. Anatomija pada sudski je triler smješten u francuskim Alpama u kojima njezin lik, spisateljica – i velika protivnica zauzimanja mentaliteta žrtve – također imena Sandra (Justine Triet ulogu je napisala samo za nju i priznala da film ne bi ni snimila da Hüller kojim slučajem nije pristala igrati u njemu) živi sa suprugom Samuelom (Samuel Theis), također piscem, koji ima problema naći vremena, motivacije i tema za pisanje te je ili gurnut ili pada u smrt s kata kuće, a Sandra biva osumnjičena i mora dokazati svoju nevinost u sudnici.
Obitelj još čine mali sin Daniel i border collie Snoop. Svaki sa svojim nedostacima – sin je slabovidan pa ne može točno reći što se dogodilo jer nije vidio, a Snoop ne zna govoriti pa ne može ispričati što je vidio – ne samo da su teško pogođeni obiteljskom tragedijom nego i krunski svjedoci i ključ razrješenja misterija. Ah, dijete i slatki psić raspliću slučaj, kakav klišej, možda će netko reći. Da, ok, ali…
U filmovima, kao i uostalom u drugim oblicima umjetnosti, rijetko je kad presudno to ŠTO je izrečeno, prikazano, tematizirano, a puno češće KAKO je to napravljeno i na koji način rezonira s nama. Anatomija je napeta, silno uzbudljiva do samog kraja, unatoč trajanju (dva i pol sata) koje je mom poremećaju pažnje često prepreka za ulazak u neki film, i poziva nas na preispitivanje kako bi se naši međuljudski, naročito partnerski odnosi snašli pod lupom istražitelja i policijskih rekonstrukcija, pod bujicom nemilosrdnih tužiteljevih pitanja koja prekapaju po intimi, prevrću prljavo rublje i vade iz konteksta sve ono izrečeno u afektu na što smo već i zaboravili e da bi kasnije netko zamahao pred nosom komadićem mozaika šire slike za koji misli da je ključan dokaz. Srsi me prođu od same pomisli da se pred potpunim strancima moram pravadti za nešto što u suštini nitko izvan takve veze i ne može u potpunosti razumjeti jer naprosto – nije bio tamo, nije to doživio; poludjela bih. Sandra je fenomenalno mirna i artikulirana pod pritiskom, ali ne piše joj se dobro.
Mora se reći, uz sve moje obožavanje glavne glumice, kao i autorice filma koja joj je napisala mesnatu ulogu i izvrsno je u njoj režirala (mutters be muttering), i uz beskrajne simpatije prema malom Milu Machadu Graneru koji glumi sina (iako je ona frizura na kahlicu mnogom djetetu u nama prizvala traume iz djetinjstva), moja nagrada za najbolje glumačko ostvarenje koje sam vidjela ne samo u ovom filmu nego možda u svim filmovima uopće ide psu Messiju za maestralno odigranu ulogu psa Snoopa. Dajte tom psu sve nagrade! Francuzi su, naravno, miljama ispred nas u svemu, od mode do prosvjedovanja (dobro, osim u uvođenju prava na abortus u ustav, tu ih šiša Jugoslavija) tako da mu je canneski žiri već zasluženo dodijelio Palm Dog namijenjen peslićima-glumcima, ali smrdljivi ga Oscari nisu ni nominirali! Pravda za Messija! Pravda za pasiće!
A ako ikad poželite provesti vlastitu istragu o tome što se zapravo dogodilo kobnog dana na krovu četrnajstice drvene kolibe u blizini Grenoblea, kuću čiji je tavan Samuel renovirao kako bi ga stavio na Airbnb i podebljao obiteljske financije zaista i možete unajmiti na Airbnb-ju!
Doduše, razlozi za nižu recenziju već u startu mogli bi biti to što navodno nema wi-fija (nije ni čudno što su se Sandra i Samuel toliko klali!) i što se 50 Centov „P.I.M.P.“ u instrumentalnoj verziji njemačke grupe Bacao Rhythm & Steel koji tutnji iz zvučnika ne može ugasiti niti stišati. (LB)
2. Prošli životi (Past Lives) (R: Celine Song)
[327 bodova / 11 glasova / dva prva mjesta]
Film Past Lives šarolika je i slojevita, bogata tapiserija, istkana od priča, emocija, stanja i iskustava koji su istodobno univerzalni i primjenjivi na cijeli ljudski rod, ali i individualni, specifični za glavne likove. Zašto u prethodnoj rečenici zvučim kao blesavi reklamni letak kojim se reklamira film? Zato što uvijek imam problema s tim što reći ili napisati o filmovima koji su mi toliko dobri da bih ih čak bila u stanju nazvati savršenima. A Past Lives je takav film – film pred kojim se pretvaram u isprazno piskaralo koje nije u stanju argumentirati „joj, kak mi je ovo guba“.
Jedino što mi sad pada na pamet jest sljedeće – film mi je super, iako zapravo ne dijelim iskustvo koje u filmu ima dvoje glavnih likova. Niti sam odselila iz zemlje u kojoj sam rođena niti je netko koga sam voljela kao dijete odselio iz mog života. Nisam se nikad ponovno povezala s nekim s kim se nisam vidjela ni čula 10+ godina, a ako sam se ikada i pitala što bi bilo da sam ostala u vezi s nekim od svojih bivših, onda je to jedino bilo u stilu: „U kojoj bismo općini predali papire za razvod?“ ili „Bi li ubio on mene ili ja njega?“. Drugim riječima, glavni likovi ovog filma su blesavi poludebili, a ja i moje životne odluke smo super i nepogrešivi, HAHAHAHAHAHAHA! Mo’š mislit.
Ono što zapravo želim reći jest da postoje neka ljudska stanja, iskustva i situacije koje ne moraš baš doslovno proživjeti da bi ih razumio. Pitanje toga kako bi ti život izgledao da si u nekom trenutku pošao ili pošla nekim drugim putem univerzalno je za sve, bez obzira na to jesmo li zadovoljni time kako nam život izgleda u trenutku kada se to zapitamo. Neki drugi životi svima su nam bili na milimetar od onoga koje živimo. A ovaj film taj osjećaj, tu svijest da je nešto za taj milimetar prošlo pokraj nas – opisuje kroz šaroliku i slojevitu, bogatu tapiseriju… okej, okej, neću više. Film je super. (ZP)
1. The Holdovers (R: Alexander Payne)
[337 bodova / 13 glasova / dva prva mjesta]
Za osobu koja razmjerno najviše filmova gleda u okobožićnim tjednima, jer smo svi češće doma, a i u kinima je toplo i gušt, možda je pomalo čudno da mi božićni filmovi sami po sebi ne znače previše. Štaću kad su, jebiga, uvijek isti, pri čemu ne mislim na njihovu formulaičnost, ona mi je okej, nego na činjenicu da se prema dosadnim i repetitivnim televizijskim programima ne samo naših kuća čini kao da je u filmskoj višedesetljetnoj povijesti (znam da godina ima i više od 100, ali ne računam ništa prije Drugog svjetskog rata) sve skupa snimljeno maksimalno 15-20 naslova podatnih prikazivanju za blagdane. Sljedećih će božićnih praznika, međutim, urednici na ekrane moći plasirati i divan friški film koji kanon brojem i povećava tek za jedan, ali ga zato svojom gorko-slatkom toplinom itekako širi i nadograđuje.
Neprevodivi The Holdovers (klinci koji u internatu ostaju i preko praznika jer su ih starci na jedan ili drugi način odjebali) Alexandera Paynea nisu samo jedan od najboljih božićnih filmova svih vremena nego i jedan od najboljih zimskih filmova svih vremena i jedan od najboljih snježnih filmova svih vremena, a tu je konkurencija ipak žešća, iako se sve te kategorije nužno i logično često preklapaju. U sve njih film upada relativno arbitrarnim, iako meni omiljenim kronotopom; umjesto u Novoj Engleskoj na prijelazu godina mogao se, recimo, zbivati za ljetnih ferija u Midwestu i svejedno bi sjajno funkcionirao. No u svakoj od njih se ističe predivnom pričom o neželjenim okolnostima nametnutom zbližavanju dvojice dijametralno suprotnih, a opet jako sličnih likova koja pregršt teških tema posthipijevskog mamurluka sedamdesetih iznese dobrodošlim optimizmom neuništive ljudskosti. Ako već jest Božić i ako jesu novi počeci, neka je feelgood. Svima nam to treba. (GP)
(pisali: Administrator, Lana Brčić, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov)
10. Stranci (All of Us Strangers) (R: Andrew Haigh)
[187 bodova / 6 glasova / tri prva mjesta]
Nije da mi nužno uvijek nehepiendovi u filmovima i serijama imaju veću vrijednost i težinu od hepiendova, ali ih najčešće ipak nekako favoriziram (doduše uglavnom u tužnim / melankoličnim / bittersweet oblicima, ne toliko u sad baš teško tragičnima) pa kada sam tako svojedobno pogledao finale prve sezone Pose, priznajem da sam na prvu bio underwhelmed što je sretno završilo sve što je završiti sretno moglo… A onda sam išao čitati tuđe reakcije po internetu – i uvidio koliko je puno ushita što sezona jedne serije o marginaliziranim trans i queer ljudima, za promjenu, nije završila tragično. I bilo mi je bed što sam kao strejter smetnuo s uma kolika je to rijetkost u TV-produkciji i koliko puno takvi sretni krajevi mogu značiti ljudima koji, je li, nisu strejt kao ja!
Pa kada odrasli gej protagonist All of Us Strangers nekim čudom dobije priliku provoditi opet vrijeme sa svojim roditeljima koji su stradali u prometnoj nesreći kad mu je bilo dvanaest godina i kada oni na njegovo autanje, nakon prvotnog bolnog nesnalaženja, krenu tečno i jezgrovito govoriti sve što je ikada htio čuti od njih… Pa, neću se kao strejter žaliti što je meni to bilo možda malo previše tečno i jezgrovito i idealno – kad vidim koliko je nekima baš sjelo? I nije, uostalom, ni da je razjašnjeno kako je do spomenutog čuda uopće došlo: možda je neka SF-asta šema, a možda je i sve samo u glavi glavnog lika pa ako jest, šta sad, fantazija je fantazija i tko mu išta može zamjeriti na tome?
A ako jest neka SF-asta šema, onda je to fast forwardana verzija prihvaćanja djetetove homoseksualnosti od strane bumerskih roditelja koji nisu sad neki krvoločni homofobi, ali jesu ipak produkt svog vremena i treba im malo vremena da se zdravoljudski postave… A ako će pritom, za dvoje ljudi koji ne žive od pisane ili izgovorene riječi, vanserijski spretno birati što treba reći – pa, neće biti ni prvi ni zadnji u povijesti filmskih likova? A nije ni da ljudi koji žive od pisane riječi uvijek najspretnije biraju što treba reći, kao što možete uostalom vidjeti iz ove crtice. 😀 I nisam, priznajem, baš najbolje skužio korelaciju priče s roditeljima s onim drugim dijelom filma s Paulom Mescalom, više su mi djelovali kao dva paralelna filma nego kao cjelina, ali oba su mi imala dirljivih momenata, uključujući i jedan uz savršeno tajmiranu “Always on My Mind” Pet Shop Boysa – a i Blurov “Death of a Party” je, kad smo kod soundtracka, dosta nadahnut izbor za montažnu sekvencu ketaminskog clubbinga. (Admin)
9. Ubojice cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon) (R: Martin Scorsese)
[194 boda / 8 glasova]
Martin Scorsese definitivno je jedan od najvećih redatelja današnjice. Dovoljno je spomenuti da nas je počastio takvim klasicima kao što su Taksist, Razjareni bik, Dobri momci, Otok Shutter, Casino, Bande New Yorka i Vuk s Wall Streeta, a svog jedinog Oscara dobio je 2007. za Pokojne. Prije tri godine bio je nominiran za Irca, a lani nam je isporučio još jedan maratonski film od čak tri i pol sata. Premda su ga neki najavljivali kao vestern, Ubojice cvjetnog mjeseca bi prije mogli nazvati kao veliku američku tragediju koja u sebi ima elemente drame, vesterna, trilera, ljubavnog filma, ali i klasičnog whodunita za koji je sam Scorsese i napisao scenarij s Ericom Rothom, a po knjizi Davida Granna.
Film počinje klasičnom indijanskom ceremonijom kada se slavi priroda. Pleme Osage u Oklahomi je do tog trenutka, a radi se o tri godine nakon Prvog svjetskog rata, bilo jedno obično indijansko pleme koje je živjelo u skladu sa svojim običajima. A onda je iz zemlje potekla nafta i sve se promijenilo. Postali su jako bogati, a to je naravno dovelo bijelce koji su ih proglasili “nekompetentnima” i odredili im financijske savjetnike koji će upravljati njihovim bogatstvom. Besramno bogati članovi plemena Osage odjednom grade velike kuće, kupuju automobile, a doma imaju bijelu poslugu. No istovremeno jedan po jedan misteriozno umiru. Neki od bolesti, a neki su ubijeni.
Leonardo DiCaprio je Ernest Burkhart, veteran Prvog svjetskog rata koji dolazi na ranč kod ujaka Williama K. Halea (Robert De Niro). Ernest bi se htio skrasiti, no najviše voli novac, pa mu ujak objašnjava kako stvari stoje. Premda Burkhart misli sve najbolje o svom ujaku, ubrzo shvaća kako njegova ljubav prema Indijancima nije baš prijateljske prirode. Najlakše je upasti u obitelj nekog od članova plemena Osage tako da se oženi neka njihova pripadnica. Ernest zatim krene voziti taksi, a redovna mušterija mu je Indijanka Mollie (Lily Gladstone). Idealna je to prilika za Ernesta, no on shvati kako prema Mollie gaji duboke osjećaje, i da s njom ne bi bio samo radi bogatstva.
I sada dolazimo do najvažnijeg detalja. DiCaprio je nesumnjivo jedan od najboljih glumaca zadnjih deset godina, a De Niro jedan od najboljih glumaca svih vremena. Naravno da i ovdje glume fenomenalno, no Lily Gladstone ih je pojela. Glumica koja je široj javnosti dosad prilično nepoznata odrasla je u indijanskom rezervatu, a dosad je najbolje pamtimo po ulozi u filmu Prva krava Kelly Reichardt. U Scorseseovom filmu je očito na svom terenu, njezino portretiranje graciozne i krhke Mollie koja usprkos problemima sa šećernom bolesti želi pravdu za svoju obitelj je životno i samo nepravda će joj iduće godine oduzeti Oscar za najbolju žensku ulogu.
Maestro Scorsese i ovim filmom pokazuje koji je majstor kamere. Uz budžet od čak 200 milijuna dolara gotovo da nas je vremenskim strojem vratio u prošlost. Ulice su pune ljudi odjevenih u ono što je tada bilo moderno. Voze se tada luksuzni modeli Forda, Rolls Roycea i drugih proizvođača, a ponekad gotovo voajeristički ulazimo u domove pripadnika plemena Osage, gledamo njihove običaje, vjenčanja, sprovode… Gotovo da bi ovaj film nekima mogao poslužiti i za antropološko proučavanje jednog naroda i ere. Osim glavnih glumaca postoji cijeli niz sporednih likova koji su na zanimljiv i osebujan način donijeli uloge sitnih lopova željnih brze zarade. To su Scott Shepherd, Louis Cancelmi, Tommy Schultz i Sturgill Simpson. Pojavljuju se i dobro nam poznati John Litgow i Brendan Fraser, a najveća zamjerka je da u filmu nema puno više Jessea Plemonsa, koji se pojavljuje tek u zadnjem dijelu kao istražitelj FBI-ja Tom White.
Ubojice cvjetnog mjeseca nisu film za svakog. Tri pol sata mnogima je predugo za sjediti u kinu, pogotovo jer kreće sporo i treba vam vremena dok sve pohvatate. No, ljubitelji filma uživat će u njemu do samog kraja, a pogotovo zbog zadnje nostalgične sekvence u kojoj Scorsese na sebi svojstven način pojašnjava što se na kraju dogodilo s glavnim likovima. (SM)
8. May December (R: Todd Haynes)
[212 bodova / 10 glasova / dva prva mjesta]
Termin iz naslova se odnosi na brak ili vezu u kojoj je jedan partner puno stariji od drugog, u ovom slučaju je riječ o ženi 23 godine starijoj od svog muža, s kojim se k tome spetljala kada je njemu bilo svega – trinaest godina. I kako se May December odnosi prema toj vezi? Pa, popratni diskurs – ili izostanak istog – je dosta znakovit: iz manjka društvenomrežnog outragea će i ljudima koji nisu gledali film biti jasno kako je veza, posve razumljivo i očekivano, predstavljena kao nezdrava, no relativno malo nagrada i priznanja ukazuje i na nelagodu koju izaziva time što ništa ne podcrtava debelim markerom: kužimo da je veza mlađu polovicu para zakinula u psihološkom i emocionalnom razvoju, ali o likovima saznajemo više iz onoga što ne čine i ne govore, jako zanimljiv film. (Admin)
7. Zona interesa (The Zone of Interest) (R: Jonathan Glazer)
[225 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Svima koji ovih dana nadopunjuju svoje liste odgledanih filmova nominiranih za Akademijine nagrade, koje se dodjeljuje u nedjelju (ok, slobodno mi recite „Dosadna mi je ta priča o Oscarima kao mjerilu ičega, Majo“, ali znam da ljudi to rade ako ni zbog čega onda zato da budu u toku, a i bilo je stvarno dobrih filmova ove godine koji su nominirani), a nisu gledali Zonu interesa preporučujem da to naprave čim prije i to u multipleksu tipa Cinestar. Da, tamo, jer je za potpuni doživljaj ovog filma (koji se u pravilu i kad god je to moguće gledaju u kinu, a ne kod kuće) trebate dobar surround i izolaciju kinodvorane od okolnih događanja kakvu arthouse kina često nemaju (lol koja arthouse kina? U Zagrebu ih npr. više gotovo i nemamo), a koliko god mi bio drag njezin program, u jednoj će vam Kinoteci, primjerice, em otpasti guzica od neudobnih sjedala em riskirate da zvukovi potencijalnog paralelnog eventa koji se odvija u birtiji do (što je situacija kakva mi je lani potpuno upropastila uživanje u filmu Osam planina) potpuno nadjačaju tehničke mogućnosti Kinotekine opreme da projicira u punini zvučnu sliku filma kakav je Zona interesa.
Kakav je film Zona interesa? Na razini sadržaja vjerojatno svi znaju što je i o čemu je, a i ako ne znaju, o filmu je napisano stotine osvrta koje svi mogu pročitati, pa ću se za sažetak radnje poslužiti distributerskim opisima s interneta. Pritom vrlo labavo koristim termin radnja jer iako je nominalno narativni igrani, ovaj film zapravo nema klasičnonarativne elemente poput zapleta, vrhunaca i raspleta (jedina natruha dramskog sukoba između protagonista niti se zapravo rasplamsa niti pomogne dovesti film do zadovoljavajućeg razrješenja), a neki postupci koje koristi pripadaju dokumentarnom i eksperimentalnom rodu pa bih čak rekla da naginje hibridnoj formi i da je i neobično i sjajno da će takav film doseći širu publiku od nišne / festivalske. Nego, „radnja“ i ocjene filma:
“Zapovjednik ozloglašenog Auschwitza, Rudolf Höss te njegova supruga Hedwig (tzv. “kraljica Auschwitza”, u interpretaciji briljantne Sandre Hüller, koja zaslužuje sve nagrade pa tako i Oscara za koji je nominirana, ali ne za ovaj film, nego za ulogu u još jednom najboljem lanjskom igranom filmu, Anatomiji pada, op. a.) žele stvoriti život iz snova za svoju obitelj u kući i prekrasnom vrtu smještenima odmah pored koncentracijskog logora… Moderno remek-djelo sedme umjetnosti, Zona interesa Jonathana Glazera jedan je potpuno unikatan i poprilično originalan prikaz zla koje je ljudski um sposoban počiniti isključivo za vlastito dobro (da ne kažemo “prikaz banalnosti zla”, pri čemu bismo bili i u krivu i ne bismo bili u krivu, znam da zvuči zbunjujuće, ali Ante Jerić je sve dobro objasnio, op. a.). Inspiriran istoimenim romanom Martina Amisa (“adaptaciju” potpisuje sam redatelj, Jonathan Glazer, a za nju je i nominiran za – pogađate – Oscara, koji smatram da bi trebao dobiti, op. a.) film predstavlja jedan od najoriginalnijih suvremenih filmova na temu holokausta, ali i moćnu metaforu svega onoga što nam se događa ‘s druge strane plota’, na što namjerno odbijamo obratiti pozornost.”
Šta može biti toliko originalno, unikatno, remekdjelno u filmu o holokaustu, o kojem se filmovi snimaju već skoro 80 godina i, ako te već nisu emotivno razvalili, potresli, podučili, upozorili Shoah, La vita è bella, Saulov sin, Schindlerova lista i drugi, ti si mrtav iznutra, nehuman, bešćutan, pa kako će onda Zona interesa išta promijeniti?
Pa, Jonathan Glazer odlučio se za drugačiji pristup, formalnu inovaciju koja mu je srećom sasvim uspjela. Fokus će umjesto na žrtve i strahote industrijaliziranog genocida usmjeriti na njegove počinitelje. Strahote u logoru vidjeti nećemo, a i što bi njihov prikaz danas ikome donio? Svaki dan malo čitamo vijesti iz Ukrajine pa malo prebacimo program na reality o braku dvoje koji su se tek sreli pa malo gledamo pokolj djece u Gazi pa odskrolamo dalje na idući tiktok i tako ukrug do potpune desenzibilizacije. Počinitelje će prikazati u mirnim, statičnim totalima, objektivnim kadrovima sravnjene dubine koji ne prioritiziraju ništa od onoga što sadrže (područje dubinske oštrine već u prvoj sceni seže sve do druge strane rijeke na kojoj se idilično kupa obitelj) nego potencira dinamičke komponente unutar kadra puštajući da se glumci slobodno kreću kroz njih. Bigbrotherovska, reality TV fotografija postignuta je, kažu, tako što su po kući i vrtu u kojima su snimali postavili desetak kamera, koje se ne kreću nego njima upravljaju samo šarferi na daljinski, kako bi sve snimale istodobno dok glumci igraju ulazeći i izlazeći iz prostorija kao da su kod vlastite kuće a ne na setu. Koristili su uglavnom prirodno, dijegetsko svjetlo, bez filmske rasvjete. Nema naglasaka, sjena, a zbog toga nije bilo moguće snimati u svim svjetlosnim uvjetima, ali tome je doskočeno zanimljivom upotrebom infracrvene kamere za noćne scene, koja daje sliku u negativu – ironično jedini tračak svjetla u filmu. Svime time redatelj kao da se htio izmaći iz filma, ali je baš tako ipak privukao pažnju na svoje postupke.
Također, takve redateljske i snimateljske odluke prepustile su puno prostora za obogaćivanje filma u postprodukciji (rez na samom kraju filma, s dokumentarnih prizora nazad na Hossa, nešto je najbolje što sam vidjela u mainstream filmu) i inovativnim montažnim sponama, kakva je primjerice prizor cvijeća koje se pretvara u crvenilo koje ispunja cijeli ekran umjesto zatamnjenja/odtamnjenja, praćen sjajnom glazbom. Oscara za originalnu glazbu neće dobiti – al za to nažalost nije ni nominiran. Najvjerojatnije zato što glazba u filmu primjetno izostaje, osim u akcentima koje je skladatelj_ica Mica Levi kratko, alarmantno, raspršuje na svega par mjesta kroz tih stotinjak minuta. Njezina muzika primarno uokviruje film: prvi kadar, prolog filma, crnina je koja traje toliko dugo da bi izazivala i veću nelagodu ili čak sumnju da je “pukla vrpca” da nije zvuka sintesajzera spojenog s nečim nalik žestoko obrađenim, izobličenim ljudskim glasovima, koja služi da se umirimo i pripremimo na ono što ćemo vidjeti, a posebice na ono što ćemo čuti. Zadnji je kadar također crnina praćena šestminutnim auditivnim epilogom za koji se pitate predstavlja li krike žrtava ili urlike krvnika na putu za pakao zbog ubojstava.
Uokviravanje je po mom iskustvu upalilo: kad je shvatila na što treba obratiti pažnju, publika u mojoj punoj dvorani Cinestara gotovo je sinkronizirano prestala jesti kokice, utihnula i sve do epiloga filma moglo se čuti samo disanje, to jest gotovo potpuni izostanak čujnih udisaja, što je nekome kao meni koja izbjegavam multiplekse zbog često nemirne, nepažljive publike koja ustaje, šeta unutra-van, svijetli mobitelima, komentira, glasno se smije na potresnim dijelovima, glasno žvače, prosipa kokice po podu ili se njima gađa, bilo ravno čudu. Svi smo, izgleda, bez teksta držali dah.
Možda zato jer je, dijelom zbog izostanka glazbe, dijelom zbog takvog oblikovanja ostatka zvučne slike, film neugodno tih. Osim toga, Johnnie Burn, dizajner zvuka, ispričao je u jednom intervjuu da su snimanju prizornih zvukova pristupili tako da glumce jesu ozvučili bubicama, ali to je tonskoj ekipi bilo skoro sporedno, dijalozi su katkad jedva čujni jer im je jednako bitno, ako ne i bitnije, bilo da u svakoj prostoriji kuće u kojoj su snimali budu postavljeni usmjereni mikrofoni koji će hvatati sve one zvukove običnih, svakodnevnih kretnji i radnji članova jedne velike malograđanske obitelji s psom i poslugom – zvuk potpetica i psećih kandži po parketu, šuškanje nove odjeće, zveckanje šalica za čaj i ostalog posuđa u kojima se pripremaju gozbe za posjet svekrve, neutješan plač najmlađeg člana obitelji, ušuškavanja pod poplun uz igru zlatnim zubima za laku noć, bućkanje, cika i vika u bazenu tijekom obiteljske fešte u vrtu – svega onoga što nećete moći povjerovati da netko može opušteno raditi dok živi deset metara od doslovnog logora smrti. Ili hoćete?
To je ono što vidimo u slici; paralelno, s druge strane zida, odvija se sasvim doslovno neki drugi film, onaj o užasima u logoru, ali njega “samo” čujemo. Burn kaže da je na tom, drugom filmu radio šest mjeseci, a efekt koji taj vanprizorni zvuk ostavlja na gledatelja gotovo je neprepričljiv. Percepcija ova dva filma odjednom ne odvija se na racionalnoj nego visceralnoj razini, koja se može manifestirati kao jeza, tjelesna nelagoda pa i bol. Zato morate u kino. Ne vrijedi o tome samo čitati. Ne vrijedi ni samo gledati filmove o genocidu a da se po izlasku iz kina barem ne zapitamo jesmo li išta pokušali učiniti, ali ne pada mi na pamet sad tu moralizirati i načinjati tu temu kad ni ja noćas nikome nisam ostavila jabuke.
Formalno poman, precizan, neiscrpan u suptilnim detaljima koji začuđuju, postavljaju pitanja i ostavljaju gledatelju mnogo toga da otkrije, poveže i istraži sam (možda čak i kroz opetovana gledanja) – pogotovo nekom mlađem koji se nije nagledao filmova o holokaustu – film je zanimljv, inovativan, i na kraju, da, iako stota po redu priča ispričana na istu temu, potresan i važan. Moguće da je to zato što pravo pitanje nije čemu još jedan film o holokaustu nego kako to da i dan-danas moramo snimati filmove o holokaustu. Može li biti da iz prethodnih nismo ništa naučili? (Ja se ispričavam na ovom patetičnom zaključku i ako sam ga nekome nesvjesno ukrala – tako to bude kad se povijest ponavlja…) (LB)
6. Barbie (R: Greta Gerwig)
[254 boda / 14 glasova]
Napisat ću frazetinu i ostat živ – žene su pametnije od muškaraca! I općenito svi rodni izričaji koji nisu cis strejt maskulini vas čine pametnijima. Naravno, ne mislim na pamet u kolonijalnom, paraznanstvenom, incelskom IQ smislu. Nego pamet u smislu da znate kolko je sati – kako svijet funkcionira, što ima smisla, što je propaganda itd.
Žene si jednostavno ne mogu priuštiti biti glupe ko muškarci. Znaju i kad se prave glupe da ih se na to prisililo, dok muškarci kao da mogu proći kroz čitav život bez ijedne kritičke misli o životu. Prave kritičke, ne tipa „mislim dakle jesam“ ili „budućnost je u kriptovalutama“. Život u partrijarhatu im je dovoljno dobar da nemaju potrebe ozbiljno se propitkivati.
Ali, što da je drugačije… Što da živimo u Barbie svijetu i da su žene dominantne? Bi li onda muškarci bili ti koji postavljaju prava pitanja?
Ne. Ken se trudi, ali čak i u tom svijetu Barbie opet ima bolju introspekciju. Jebiga dečki, osuđeni smo na baby steps.
Kao i Frances Ha i Lady Bird, i Barbie više cijenim nego volim. Greta ima drugačiji ukus od mene i drugačiji emocionalni uvidi su joj zanimljivi. Ali Barbie je neki minimum kako treba izgledati suvremeni film. Mansplainaju se Pavement i The Fall, jedna cijela scena je samo plesanje na Duu Lipu, Issa Rae je predsjednica, Will Ferrell je gledljiv… Oduvijek tvrdim da je Rob Thomas najuvjerljiviji muški vokal devedesetih i jako me veseli da se hrpa glupih Kenova slaže sa mnom. Možda ipak volim Barbie? Ovo da je Issa Rae predsjednica je prevagnulo. (LJ)
(pisali: Administrator, Samir Milla, Lana Brčić, Leonard Jurić)
15. Scenarij iz snova (Dream Scenario) (R: Kristoffer Borgli)
[93 boda / 5 glasova]
Ovo IMHO i nije baš dubokouman film, što opet, da se razumijemo, ne znači ni da je glup – samo da eto, naprimjer, kada mu se na tapeti nađe tzv. kultura cancellinga, autorova poruka bude otprilike: “A je, zna to biti nepravedno i bešćutno, mada opet, ima i slučajeva kad je posve razumljivo, tako da… štajaznam, nemam pojma?”. 😀 Dubokoumnost je nešto što kao da se po defaultu očekuje od filmova o ~društvu danas~, ali ne vidim nužno problem u tome što Dream Scenario uglavnom i nema neku profinjeniju poantu od one da je slava prevrtljiva i okrutna ljubavnica…
Jer ponekad nije toliko važno što se kaže nego kako se kaže, a Dream Scenario ima dovoljno intrigantnu i originalnu premisu – profesor-bezveznjak se odjednom počne pojavljivati u snovima ljudi diljem svijeta i postane slavan zbog toga – da stvara kontekst u kojem i standardni ogledi o životu u doba društvenih mreža ne djeluju ustajalo. I film poprilično dobro i zabavno iskoristi svoju premisu u ekonomičnih sto minuta, mudro ignorirajući pitanje kako je uopće glavni lik stekao svoju “moć” i dotičući se SF-aspekta tog pitanja tek nakratko pri kraju, ali samo kako bi podsjetio da nema tog čuda na ovome svijetu koje kapitalizam ne može banalizirati i zasrati… Sve to, plus jedan od najboljih gegova s prdenjem u dugo vremena! (Admin)
14. American Fiction (R: Cord Jefferson)
[95 bodova / 5 glasova]
Super mi je American Fiction, super mi je satira na račun toga kako progresivni američki bijelci nisu zapravo naročito progresivni, nego se samo osjećaju krivi prema crncima, super mi je Jeffrey Wright, super mi je Tracee Ellis Ross koja mu u filmu glumi sestru i užasno mi je žao što je nema više u filmu, super mi je i Sterling K. Brown, super mi je Issa Rae, a bilo bi mi još više super da smo u filmu malo više imali priče o Monkovoj obitelji, a malo manje te satire, koja je super, ali nakon nekog vremena postaje pomalo repetitivna. Super mi je i to što glavnog lika, koji se zove Thelonious, svi zovu Monk. Sve u svemu, super-super-super. Uglavnom sam guštala gledajući film. Pametan je i zabavan.
Ipak, imam jedan problem s tim filmom. Ustvari, moglo bi se reći da imam dva jer, kao u valjda svakom drugom bogovetnom filmu koji je snimljen od početaka kinematografije pa do prije pet minuta, i ovdje su ženski likovi božesačuvaj. Osim te sestre glavnog lika, koju ubiju prije nego što zapamtiš kako se zove, sve je drugo plošno, klišej ili karikatura. Neke su od tih karikatura fora, pametne i vrlo ilustrativne za poantu satire (lik koji glumi Issa Rae), ali svejedno karikature. No ovaj se put neću pretjerano žestit na film zbog toga jer, ruku na srce, nisu ni s muškim likovima puno bolji. Osim Monka i njegova brata, i svi muški likovi su token do tokena, klišej do klišeja. Pa hajde, nećemo ovaj put puno jahat po tome. Takav film.
A sad, da se vratimo na onaj JEDAN problem koji imam s filmom. Film, dakle, satirizira odnos progresivnih, bijelih američkih intelektualaca prema američkim crncima. Teza koju postavlja i prilično uspješno (pa i duhovito) brani jest da takozvana „bjelačka krivnja“ progresivnih Amerikanaca nije zapravo manifestacija progresivnog i pravednog shvaćanja rase, nego je manifestacija – rasizma.
Primjer: peteročlani odbor za dodjelu književnih nagrada sastoji se od troje bijelaca i dvoje crnaca – svi vrhunski intelektualci, književnici, sveučilišni profesori. Nakon čitanja desetak knjiga i rasprave o njima, troje bijelih članova žirija zaključuje da je najbolja knjiga – roman Fuck, djelo anonimnog crnog kriminalca iz geta, napisano sirovim jezikom, s temom svih nevolja, nasilja i boli koji su autora izveli na krivi put. Dvoje crnaca u žiriju ne slaže se s izborom te knjige. Smatraju da je manipulativna, da sadrži sve klišeje o crncima koji se mogu pokupiti iz rap-pjesama, filmova, serija o zatvorima i socioloških istraživanja o siromašnim urbanim sredinama. Smatraju je neautentičnim potpirivanjem stereotipa o američkim crncima i jeftinim podilaženjem „bjelačkoj krivnji“. Da stvar bude još bolja – taj član i članica žirija to znaju iz vlastitog iskustva. Ona – zato što je i sama napisala knjigu koja ju je proslavila zato što je prepuna upravo takvih manipulacija. On – zapravo isto. Samo što on svoje autorstvo krije.
No kada iznesu protuargumente za dodjeljivanje nagrade romanu Fuck, troje bijelih članova ih pomnože s nulom. Još im i kažu: „Važno je da se čuje crnački glas“. Nakon što su odbili poslušati NJIHOV crnački glas. Jer, dakako, bjelačkoj krivnji važan je samo glas potlačenog, obespravljenog, siromašnog, nesretnog crnca s kriminalnim dosjeom. Bjelačka krivnja tu se može sažaliti, šokirati, može nad tim pametovati, ali može ostati na svom nadmoćnom položaju. Kada se bjelačkoj krivnji, međutim, obrati glas dobrostojećeg, dobro obrazovanog crnca, ona ga ne želi slušati. Jer tu već razgovaramo o ozbiljnijoj ravnopravnosti i odnosima moći. Kompleksne stvari.
I sad, gdje je tu moj problem? Objasnit ću banalno. Dok sam gledala film, točno sam u glavi čula komentare nekih svojih frendova i poznanika koji se generalno vole buniti na „glupu političku korektnost“, „cenzuru woke kulture“ i slično. Iskreno, imam dojam da skoro SVI moji frendovi i poznanici imaju neki problem s „političkom korektnošću“ i „woke kulturom“ jer je riječ o ljudima srednje životne dobi kojima odmah pukne hemoroid kad naslute da bi možda morali nešto promijeniti, korigirati ili analizirati u svojem pogledu na svijet i ponašanju, ali sad govorim samo o onim glasnima.
Dok sam gledala film, u glavi sam ih već čula kako sa zadovoljnim smiješkom navode situacije i poante iz filma kao svoje argumente. „Vidiš! I njima je glupo kad ih se tetoši! I njima je glupo to woke sranje! I oni žele da im se kaže !“ A ponekad sam stvarno TOLIKO UMORNA od takvih glupih tvrdnji da me umorio i sam njihov nagovještaj dok sam gledala film.
Ne, Đuro, jebote, u ovom filmu nije riječ o tome da je crncima pun kurac „političke korektnosti“ i da bi oni najradije da ti lijepo budeš ISKREN prema njima pa blebneš svoje idiotske rasističke, neosviještene stavove, usput im još i objašnjavajući zašto NIKAKO NISU rasistički, nego „samo iskreni i istiniti“. Ne, Marko, dođavola, u ovom filmu nije riječ o tome da su „glupi libtardi još gori rasisti od KKK-a“ i ne, nije istina su ovi iz KKK-a „barem iskreni pa s njima znaš na čemu si“. I ne, Relja, ništa u ovom filmu ne upućuje na to da i dalje možeš pričati odvratne rasističke viceve jer „pa kaj, to je samo zajebancija, oni sami o sebi pričaju još gore“. To su užasno glupa tumačenja poante koja stoji iza ovog filma i njegove satire. No nažalost, vrlo su česta. Jer, kao što rekoh – krvarenje hemoroida na pomisao da bi se u nečemu trebalo promijeniti ili, sačuvaj Bože, korigirati.
I zato imam malo problema s ovim filmom. Jer film, naravno, nije seminarski rad pa da sad ide naširoko i uz ilustracije svima sve objašnjavati. Ovaj je film usto i vrlo, vrlo zabavan pa bi mu takvo objašnjavanje ozbiljno naškodilo. Zato sam onda ja tu, da svima pokvarim veselje. Ali ozbiljno – pogledajte American Fiction. Neće vam biti žao. (ZP)
13. Bottoms (R: Emma Seligman)
[104 boda / 6 glasova]
Što se improvizacije u komediji tiče, više sam protiv nego za: nemam ja ništa protiv da se koja lajna tu i tamo improvizira, samo naprijed, no ako je scenarij dobar – preferiram da ga se glumačka ekipa ipak većinu vremena pridržava (FULL DISCLOSURE: scenarist sam po zanimanju lol). I jest da nemam pojma koliko točno u slučaju Bottoms finalni proizvod odudara od izvornog scenarija, ali obimna kompilacija alternativnih replika na odjavnoj špici je manje-više potvrdila osjećaj koji sam imao tokom gledanja filma, da je scenarij uglavnom služio samo kao narativni kostur i da je većina izgovorenog smišljena na licu mjesta. Što, naravno, zna uroditi nadahnutim trenucima, posebno kad u ekipi imaš Ayo Edebiri – ali moglo je po meni to sve skupa biti i više, što bi stari purgeri rekli, šarf, usredotočenije i preciznije kalibrirano za maksimalni humoristični učinak?
No ako mi radi osobnih preferencija Bottoms možda i nije bio, kao nekima, instantni new entry u kanonu američke komedije, svejedno me je dosta dobro zabavio, pa i mjestimice nasmijao. Bilo mi je fora kako je na kraju ispalo iznenađujuće nasilno i krvavo čak i za jedan film o ženskom srednjoškolskom fight clubu, svidilo mi se kako je bio samo sve šašaviji kako je dalje odmicao, a veseli me i kao sign o’ the times da jedna relativno mainstream komedija poput ove servira i pokoju šalu za čije razumijevanje valja znati neke osnove povijesti i teorije feminizma i računa na svoje gledateljstvo da će i znati. (Admin)
12. Čuvari galaksije Vol. 3 (Guardians of the Galaxy Vol. 3) (R: James Gunn)
[108 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Kako nisam roditelj, bio sam pošteđen brige jesu li treći Guardiansi primjereni za djecu ili ne, no kao odrastao čovjek koji se na origin story antropomorfnog rakuna Rocketa rasplakao k’o kišna godina – nisam posve siguran da bih poželio to ikojem djetetu, kamoli vlastitom… Ali štajaznam, ako sam ja uspio preživiti pogibiju vidre Mij u Ring of Bright Water (1968.) (srsly, tko god je to na RTV Zagreb stavio u termin za djecu je bio ili tough love ekstremist ili jednostavno sadist), a valjda će i današnja djeca moći nekako izaći na kraj s ovim? A ako će ih i istraumatizirati, i dalje mi se čini kao… hm, konstruktivnija trauma od one koju je meni nanio Ring of Bright Water?
Jer dok je sudbina vidre Mij mom dječačkom umu dala do znanja koliko smrt može biti iznenadna i besmislena i izbezumljujuće bolna u toj svojoj nepredvidivosti, Guardiansi Vol. 3 su već o smrtima koja se MOGU izbjeći, konkretno zabranom vivisekcije, i ako će navesti današnju djecu da sutradan jednom za svagda ustanu protiv eksperimenata na živim životinjama… Pa, ja sam za? Iz svoje, jel, komotno neroditeljske pozicije u kojoj nemam tješiti sina uplakanog! A cijenim i razvoj odnosa između Star-Lorda i alt-Gamore, koji bi u jednom ovakvom filmu još do prije… a ne znam, desetak godina gotovo sigurno otišao u jedan drugi, toksično rom-comasti smjer? Što je isto jedna dobra pouka za djecu u filmu koji ima štošta za ponuditi i odraslima, ali više o tome eventualno u nekom drugom univerzumu u kojem ovo nije adminova treća crtica u jednom danu pa ne stigne ništa više ni napisati! Ali u svakom slučaju najbolje od Marvela i najbolja filmska trilogija ikad. (Admin)
11. Spider-Man: Putovanje kroz Spider-svijet (Spider-Man: Across the Spider-Verse) (R: Joaquim Dos Santos, Kemp Powers & Justin K. Thompson)
[133 boda / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Dosadan mi je Spider-Man. Klinci su sve pametniji pa će vjerojatno ovo uskoro biti zastario stav, ali ne da mi se gledati teen priče. Teško mi se uživit u prve ljubavi i prve traume. „Zabava“ počinje kad si već temeljito istraumatiziran, svjestan hrpe svojih mana i slabosti i da ih vjerojatno ima još bar tol’ko koje će te iznenaditi, znaš da te sve u svijetu može i vjerojatno želi uništiti i svejedno pokušavaš napraviti nešto u ime nekih blijedih, dementnih proplamsaja ljubavi, strasti, solidarnosti i smisla. Ovo kad klinci prvi put zabriju neš mi je ono, rutinski? Ne znam. K’o tutorial level igrice.
Ali ovaj Spider-Man je objektivno vrh. Ne onako refleksno, slengovski „vrh“, nego bukvalno mjerilo kolko visoko se trenutno došlo. Superherojski film gdje su protagonisti trans, afro-latino i anarho-punk. Alt-right ekipa nije ni pisnula. Znali su da im se ne isplati otvarat taj front. Moraš bit baš krajnji klasni/rasni/rodni histerik da ne uživaš u ovom filmu.
Svaki kadar je money shot. Inače je jasno koji dijelovi filmova su udarni, di je otišao budžet. I najskromniji dijelovi ovog filma izgledaju kao nešto za galerijski postav. Ne kužim se u polje, ali rekao bi da je stil animacije: „sve“. Animatori su se tolko naradili da su se napokon počeli žalit i razmišljat o sindikaliziranju. Čak su i toksične dimenzije ovog filma ispale produktivne. (LJ)
(pisali: Administrator, Zrinka Pavlić, Leonard Jurić)
20. Palo lišće (Kuolleet lehdet) (R: Aki Kaurismäki)
[65 bodova / 3 glasa]
Pozdrav od administratora liste! Dakle, kakva je šema: malo se ljudi ovaj put javilo za pisanje crtica, a pošto se kada imamo top 20 s crticama u pravilu trudim ne uvaliti nikome pojedinačno više od dva komada, na svoja ću pleća preuzeti pisanje o – skoro pa pola gornjeg doma liste. I pošto em imam i drugog posla u životu, em je stvarno puno toga za napisati u svega četiri dana, neke od tih crtica će vjerojatno biti kraće, ali ajde, uglavnom je riječ o filmova koje sam gledao pa bar neću pisati u prazno (mislim, jel, kako se uzme!) i pritom ću se truditi koliko god mogu biti afirmativan, pa makar to i ne bilo baš svaki put najizvedivije (vidi: film pod rednim brojem 18).
Jedino ovaj na dvadesetom mjestu, nažalost, nisam gledao – iako ga jesam isprve mislio pogledati preko vikenda pa da mogu bar nešto napisati o njemu, e ali su mi baš onda uletili novi, trosatni Contrapoints i toliko o tome! I super su novi Contrapoints, a nije ni ovaj Kaurismäki navodno za baciti pa čekirajte slobodno oboje. (Admin)
19. Nemoguća misija: Odmazda – prvi dio (Mission: Impossible – Dead Reckoning Part One) (R: Christopher McQuarrie)
[67 bodova / 3 glasa]
Fun fact: Tom Cruise će ove godine proslaviti 62. rođendan, a Nemoguću misiju snima punih 28 godina. Možete ga voljeti ili ne, no činjenica je da je on jedan od posljednjih Mohikanaca klasičnog akcijskog filma, koji želi što manje uplitanja umjetne inteligencije u svoje filmove i koji, što je važnije, snima sve sam, bez pomoći kaskadera. Zahvaljujući Tomu prijašnje dvije godine ljudi su se vratili u kina nakon pademije, prvo zbog novog Top Guna, a onda i zbog Nemoguće misije. Recept je isti kao i dosad, no ništa manje nije zabavno: Tom u ulozi Ethana Hunta bori se protiv zla u svijetu, maskira se, šarmira žene i trči li ga, brate, trči. Natrčao se i u ovom dijelu, pa čak i po vlaku koji juri, navozio se Fiće po rimskim ulicama, ali i izveo spektakularni skok motorom u provaliju. I to je ona scena koju svi najviše pamtimo, jer, budimo realni, koji bi luđak još to mogao stvarno izvesti osim Toma. Lagano se bacio motorom i onda otvorio padobran, kao da je skočio sa zidića od jednog metra.
Premda nema umjetne inteligencije u realizaciji filma, ima je u filmu i to u obliku Entiteta, svemoguće inteligencije prema kojoj recimo HAL iz Odiseje izgleda kao ona ping-pong igrica s dvije crte i točkicom u odnosu na neki hit s Playstationa 5. Akcijske scene su zaista spektakularne, a jedna od njih je i demontaža nuklearne bombe koja bi u nekim drugim filmovima bila na samom kraju, a ovdje je praktički pri početku. Naravno da i ovdje ima nekih nelogičnosti, možda pogotovo sa znanstvenog aspekta, no koga briga. Dok je Toma, bit će i zabave. Naravno da jedva čekamo drugi dio koji izlazi iduće godine! (SM)
18. Saltburn (R: Emerald Fennell)
[68 bodova / 4 glasa]
Moj glavni problem s dva dosadašnja filma Emerald Fennell je što su mi na bazičnoj karakterno-narativnoj razini bili jednostavno – neuvjerljivi. S Promising Young Woman sam taj problem imao praktički od samog početka filma, s potpuno miscastanom Carey Mulligan koja osvećuje svoju pokojnu prijateljicu koja se ubila zbog seksualnog zlostavljanja tako što, uhhh… upada nasumičnim šupcima po klubovima i uskrati im seks na neki creepy način? I što je time postigla, osim što će ovi kasnije svojim šupačkim frendovima prepričavati “E, nećeš vjerovati na kakvu sam luđakinju naletio…”? U nekom eventualno boljem filmu to je možda i mogao biti komentar na to kako smo, u nedostatku konkretnije kolektivne organizacije i akcije, osuđeni na jalove individualne činove kvazi-pobune; kod PYW sam samo pomislio da nema tih trauma zbog kojih bi se itko u stvarnosti ponašao imalo nalik glavnoj junakinji i tu smo film i ja odmah anti-kliknuli.
I nije mi ni Saltburn obećavajuće počeo – prvotni jedini prijatelj glavnog lika je toliko karikaturalan u svojoj odioznosti da je komotno mogao cijelo vrijeme nositi transparent “Nemojte se obazirati na mene, ja sam samo nerdy prijatelj glavnog lika kojeg će ovaj šutnuti po strani čim se počne uspinjati po društvenoj hijerarhiji!” – ali taj PYW-asti moment of no return sam imao tek negdje u zadnjoj trećini filma, kada *spojleri* ne jedno, ne dvoje, nego ČETVERO članova bogataške obitelji shvaćaju da su upali u paukovu mrežu jednog manipulatora, ali mu se svejedno ne mogu nikako oduprijeti jer je… šta, antipatični čudak bez imalo šarma? E, ne’š ti meni “apex predatora”!
Tako da, ajde, bar sam jedno sat vremena imao kakav-takav osjećaj uživljenosti, da gledam nešto donekle suvislo a ne samo hrpu pokretnih slika… No bolji film bi više prigrlio ridikuloznost svega skupa, manje ozbiljno pristupio jednoj tako neozbiljnoj priči, dok Fennell i nema baš nekog smisla za humor – jedna duhovita opaska o “Common People” ne čini humoristično proljeće – pa mi je sve skupa bilo ni vrit ni mimo. Umjereno zabavno, ali u stalnom otklonu od svoje trashy pulpe pa nikako da se razmaše kako treba; malo pervy, ali tek onoliko da ljudi koji rade u banci i slušaju Ninu Badrić i Nenu Belana mogu reći “e čovječe, koji BOLESTAN film!”; relativno kritično spram aristokracije uljuljkane u svoje privilegije, ali se isto tako, kao što je netko primijetio, može protumačiti i kao upozorenje Fennell svojoj posh ekipi da *spojler* pripaze koga će puštati u svoje redove.
I ne vidim nijednog razloga da je film radnjom morao biti smješten u nulte osim da bi ga Fennell mogla nakrcati pop-hitovima svoje mladosti, ali dobro, sad je bar jedna nova generacija otkrila čari “Murder on the Dancefloor” pa ajde, i to je nešto… I okej, dobra je fotografija, da budem još malo afirmativan za kraj? (Admin)
17. Maestro (R: Bradley Cooper)
[72 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Film Maestro sofisticirana je i prekrasna, izvanredna ljubavna priča Felicije Montealegre Bernstein, glumice i društvene aktivistice te njezinog muža Leonarda, najvećeg američkog dirigenta svih vremena, koju svakako treba pogledati i uživati u glazbi i interpretaciji Carey Mulligan i Bradleyja Coopera.
“Bili su tamo – Crne pantere iz geta i crni i bijeli liberali iz srednje, više srednje i više klase koji su oprezno proučavali jedni druge pokraj skupog namještaja, cvjetnih aranžmana, koktela i srebrnih pladnjevima s kanapeima. Predstavljanje Crnih pantera kao romantiziranih ljubimaca političko-kulturnog jet seta uvreda je za većinu Afroamerikanaca. Prikupljanje sredstava u domu Leonarda Bernsteina predstavlja vrstu elegantnog događanja koje degradira i pokrovitelje i one o kojima se oni navodno brinu“, pisao je New York Times u danima nakon okupljanja u kući Bernsteinovih, održanog u siječnju 1970., kada je Felicia organizirala Radical Chic druženje u svojoj kući kako bi prikupila sredstva za potporu obiteljima uhićenih članova Crnih pantera, optuženih za urotu, ubojstvo policajaca i napad na policijsku stanicu u New Yorku, trgovine i druge javne zgrade jer nisu imali odgovarajuća sredstva za pripremu svoje obrane.
“Pozvala sam nekoliko ljudi u svoju kuću, kako bih čula odvjetnike i druge koji su uključeni, kako raspravljaju o problemu građanskih sloboda primjenjivom na muškarce koji sada čekaju suđenje, i kako bi pomogli skupiti sredstava za svoje pravne troškove. Neozbiljan način na koji se o tome izvještavalo kao o ‘pomodnom’ događaju nedostojan je New York Timesa i uvredljiv za sve ljude koji su predani humanitarnim načelima pravde“, odgovorila je Felicia u NYT, a optuženi su kasnije oslobođeni po svim točkama optužnice jer se pokazalo da su optužnica, kao i cijela serija javnih prozivki Bernsteinovih od uredničke kritika i uvodnika, preko demonstracija ispred njihovog doma, do neprekidnih prijetećih pisama, zapravo posljedica fake newsa. Osmišljenih u orkestriranoj akciji napada na Feliciju i Leonarda u želji za kontrolom Bernsteina kao jedne od najpopularnijih osoba svog doba čija vlastita glazba, kao i interpretacija druge glazbe – jazza, bluesa, mjuzikla i klasike -reflektira američko kulturno nasljeđe bez predrasuda o porijeklu, društvenom statusu i samodređenju, što je u potpunoj suprotnosti sa stalnim medijskim narativom o sukobima i neprijateljima i što, naposljetku, Maestro čini pravim osvježenjem u aktualnoj eri društveno angažiranih filmova. (BM)
16. Asteroid City (R: Wes Anderson)
[87 bodova / 5 glasova]
Sve do danas si nisam uspio objasniti kako sam to i zašto svojedobno propustio pogledati Fantastic Mr. Fox, među mojim prijateljima lako moguće najomiljeniji film Wesa Andersona, a meni jedini njegov uz koji i dalje imam minus. Odavno sam o tome, doduše, prestao uopće razmišljati, ali nakon svakoga sljedećega njegova filma, ili repriznoga gledanja prethodnih, pomislio bih kako bi to bio red ispraviti, ne samo iz kolekcionarske opsjednutosti nego i zato što mi se svaki od njih više ili manje svidio. Istovremeno me, međutim, svaki od njih donekle i iscrpio, primarno sve izraženijim inzistiranjem na tematskom i vizualnom uokvirivanju novih naslova u nešto što svojim manjkavim stručnim vokabularom i poznavanjem terminologije mogu teško dostojno imenovati, ali što mi počesto izgleda kao lutkarska predstava sa živim glumcima.
Ili kao rugalačka karikatura karakterističnog stila Wesa Andersona, u koju se možda i ciljano i namjerno autor pretvorio sam? Kako se po mojoj slobodnoj procjeni taj proces počeo zbivati upravo negdje poslije Fantastic Mr. Fox, čini se kao da sam slučajno naslućen pomak simbolički pozdravio ignoriranjem tog filma. Valjda je baš zato i moguće da je svaki od nekoliko njegovih posljednjih filmova u medijima bio praćen predvidivim proklamiranjem legendarnog povratka u formu; kao da stupanj kojim se gledatelj uspijeva prepustiti uvijek izrazito distinktivnim i čudnovatim Wesovim radovima ne ovisi samo kod mene o trenutnoj raspoloženosti za nerijetko težak rad praćenja zbivanja na ekranu. Je li Asteroid City tako zaista taj povratak u formu nakon napora The French Dispatch, nemam pojma, ali da sam ga pogledao lako i zaokupljeno – što autor nije uspio postići barem trima od svoja četiri paralelna kratkića po Roaldu Dahlu – nedvojbeno jesam. Film je totalni Wes Anderson. (GP)
(pisali: Administrator, Samir Milla, Bojan Mandić, Goran Pavlov)
29. Infinity Pool (R: Brandon Cronenberg) [51 bod / 4 glasa]
Cronenberg junior, s jedne strane, zna ubosti dobru SF-asto / trilerasto / hororastu premisu i ima stila i ima mota… Dok je s druge ipak, jebiga, sin filmskog velikana s tako jedinstvenom autorskom vizijom da malo tko u usporedbi s njim može djelovati originalno, a kamoli potomak njegov koji donekle nastavlja obiteljski body horror obrt… Pa utoliko oproštam Brandonu što glavni lik ovog filma nije ništa više od avatara njegovog sindroma nepo baby varalice i dobro, neka kanadski Dark Brandon i nije takav oriđinal kao njegov stari, nema veze, ponekad je gory clone fun sve što čovjeku treba i Infinity Pool me u tom pogledu nije razočarao, dapače!
28. Ferrari (R: Michael Mann) [52 boda / 2 glasa]
Ako se na početku barem svake druge scene ne zaori “Crveni Ferrari” Mladena Grdovića – džabe ste krečili, neću vam to gledati.
27. Monster (怪物) (R: Hirokazu Kore-eda) [55 bodova / 3 glasa]
Ali reveal zašto je mali iskočio iz auta 🥹 ❤︎.
26. Passages (R: Ira Sachs) [57 bodova / 4 glasa]
Zazirao sam isprve od Passages jer od drama o preljubima po defaultu očekujem da će pola filma proći u skrivanju afere od supružnika/ice, stalnih briga da što ako ga/ju otkrije i tako sve u tom stilu, ono, booooooooring – smetnuvši s uma da je ovo gej drama o preljubu (što mi jest doduše, s obzirom da su manje-više svi gejevi u vezama koje osobno znam u otvorenim vezama, iziskivalo izvjestan suspension of disbelief!), pa se tako ovdje lik pojebe sa ženskom i onda jednostavno, odmah iduće jutro, dođe svom mužu i kaže: “E dobro jutro, jebo sam se sa ženskom!”. 😀 Uglavnom: kratki sinopsis filma, meni se jako svidio.
25. Theater Camp (R: Molly Gordon & Nick Lieberman) [59 bodova / 4 glasa]
Dobar je meni bio i Bottoms, ali ovo je ipak, rekao bih, superiornija prošlogodišnja komedija s Ayo Edebiri i vjerojatno najbolja prošlogodišnja komedija uopće, preporučujem.
24. Air (R: Ben Affleck) [59 bodova / 4 glasa]
Sad kad je opet Bennifer, mogu i iskoristiti ovu priliku da pripomenem kako je prvi singl s novog albuma J. Lo iznenađujuće dobar za jedan staromodan singl J. Lo u 2024. – čak sam i poslušao album da vi ne morate i stvarno ne morate lol, ali singl kao singl je baš zgodan.
23. Rotting in the Sun (R: Sebastián Silva) [60 bodova / 2 glasa]
Najviše ketamina u jednom filmu koji nije, ono, dokumentarac o ketaminu? I glavni lik kojem na gornjoj polici frižidera stoji samo par bočica poppersa i jabuka. 😃 I kurčeva k’o u priči, plus influenseri, klasne razlike, smrt koja zakomplicira sve… Da troje glavnih likova nisu tako šturo skicirani bio bi instantni klasik, ali i ovako je prva liga.
22. No Hard Feelings (R: Gene Stupnitsky) [62 boda / 4 glasa]
32-godišnja žena s 19-godišnjim dečkom, dakle… May September, otprilike?
21. Perfect Days (R: Wim Wenders) [65 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
I uz još jedan Wim tim tagi film od dobrog starog Baby Bratwursta zaključujemo donji dom liste, pozdravlja vas vaš admin i čitamo se opet za dva dana. 🙂
38. 20 Days in Mariupol (20 днів у Маріуполі) (R: Mstislav Černov) [36 bodova / 2 glasa]
A u ovoj turi, tri najbolje plasirana dokumentarca na listi – počevši od onog najneveselijeg.
37. Cvrčak i mravica (R: Luka Rukavina) [37 bodova / 3 glasa]
Čitali ste njegove crtice na Gorili, a sada možete gledati i njegove filmove u kinu, ili zasad bar ovaj koji je bio skoro pa najgledaniji hrvatski film prošle godine, odmah iza Dnevnika Pauline P. (šta si ta umišlja, da je Branimir D.?!), a kažu ljudi da je i inače baš dobar film – bravo Luka! ❤
36. The Eight Mountains (Le otto montagne) (R: Felix van Groeningen & Charlotte Vandermeersch) [44 boda / 2 glasa]
Prve koje su meni pale na pamet: Velebit, Mount Everest, Kilimandžaro, Papuk, Triglav, Dinara, Durmitor, Bjelolasica i za to mi je trebalo jedno… pola sata. 😦 Nije ni čudo da sam na kraju osnovne imao sve petice osim iz zemljopisa (i tjelesnog, ali to je već druga priča)!
35. The Killer (R: David Fincher) [45 bodova / 5 glasova]
Ajde još što je film ljudima uglavnom li-la, ali u kombinaciji s plakatom na kojem lik nosi šešir à la Reni iz Stone Roses – hard pass.
34. Society of the Snow (La sociedad de la nieve) (R: J. A. Bayona) [47 bodova / 3 glasa]
Nije nimalo dobro to sve s klimatskim promjenama, ali s vedrije strane bar neću više morati trpiti ta bijela govna s neba! #NotMySociety
33. Milli Vanilli (R: Luke Korem) [48 bodova / 2 glasa]
I evo i drugog od spomenutih dokumentaraca…
32. How to Have Sex (R: Molly Manning Walker) [49 bodova / 2 glasa]
Dok ovo pak – nije dokumentarac, ako se tko tome ponadao?
31. Tetris (R: Jon S. Baird) [49 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Za one mlađe, riječ je o staroj kompjuterskoj igrici (iako je Rusi preferiraju nazivati “specijalnom kompjuterskom operacijom”) koja je nešto kao između kružić-križića i Candy Crush Sage, pitajte svoje djedove i bake ako vas više zanima.
30. El Shatt – nacrt za utopiju (R: Ivan Ramljak) [49 bodova / 4 glasa]
I evo i još jednog Gorilinog (jako sporadičnog) crtičara čije filmove možete gledati u kinima, u njegovom slučaju dokumentarne (mada je, koliko vidim, počeo snimati i horore pod pseudonimom “Kyle Edward Ball” – nemoj, Ivane, misliti da te nisam prokužio!). Jako mi je žao što nisam još ulovio nijednu projekciju ovoga jer su mi njegova dva prethodna filma, O jednoj mladosti i Dom boraca, bili odlični, a i pokojna mi je baka bila u El Shattu tako da mi je tema bliska pa se nadam da ću uspjeti kad-tad pogledati.
=49. The Caine Mutiny Court-Martial (R: William Friedkin) [29 bodova / 1 glas]
Tek nakon što je Friedkin umro sam saznao da je snimio možda i najbolji spot osamdesetih, evala majstore! Počivao u miru.
=49. Thanksgiving (R: Eli Roth) [29 bodova / 1 glas]
Najzabavniji slasher još od… ne znam, prvog Vriska? I mada mi zbog tog nekog glupog kužerskog ponosa obično bude neugodno priznati da sam otkrio neki meni prethodno nepoznat klasik od pjesme preko ovog ili onog filma, napravit ću ovaj put iznimku i reći: jeeeeebate, koja stvarčina!
48. Are You There God? It’s Me, Margaret. (R: Kelly Fremon Craig) [30 bodova / 4 glasa]
“Uhhh… Ako je Thatcher, reci da me nema u uredu?”
=45. About Dry Grasses (Kuru Otlar Üstüne) (R: Nuri Bilge Ceylan) [32 boda / 1 glas]
Nije biopic o Plenkoviću, to bi vam bio About Dry Gold.
=45. The Creator (R: Gareth Edwards) [32 boda / 1 glas]
Apropo umjetne inteligencije, najnovija igračka koju ćete zaboraviti za dva dana.
=45. Indigo kristal (R: Luka Mihailović) [32 boda / 1 glas]
Najbolje plasirani srpski film na listi, a budu još i dva hrvatska, to vam mogu odmah najaviti.
44. M3GAN (R: Gerard Johnstone) [32 boda / 2 glasa]
Dobar film, dajem mu ocjenu E.S/S.
=39. Dungeons & Dragons: Honor Among Thieves (R: Jonathan Goldstein & John Francis Daley) [35 bodova / 1 glas]
Otvaramo niz od pet filmova koji su nekome bili drugi na listi i nisu dobili nijedan drugi glas – s jednim za kojeg sam skoro i sam glasao jer je poprilično dobro marveliziran fantasy, bez pretjerivanja s witty banterom, čak i uspije ispasti dirljivo, jedino CGI izgleda jako umjetno, ali ajde, fantasy je pa se može tolerirati?
=39. EO (R: Jerzy Skolimowski) [35 bodova / 1 glas]
A ovo je moj #2! Film koji jest teški crnjak, ali te pritom nekako uopće ne šamara time nego se samo na kraju zamisliš nad odnosom čovjeka spram prirode i okoliša i gdje je sve pošlo po krivu… E, što ja znam složiti pitch da odmah poželite pogledati film, pa to nisu istine. 😀
=39. Fireworks (Stranizza d’amuri) (R: Giuseppe Fiorello) [35 bodova / 1 glas]
Google translate kaže da bi točan engleski prijevod bio STRANGENESS OF AMURI, e to već zvuči zanimljivije od plurala Katy Perry!
=39. The Outwaters (R: Robbie Banfitch) [35 bodova / 1 glas]
Nisam gledao jer su mi found footage horori tlaka, ali uvažavam mogućnost da je ovo jedan od svjetlijih (ili, ako hoćete, mračnijih?) izdanaka podžanra pa ga imam na popisu za eventualno gledanje.
=39. Sisu (R: Jalmari Helander) [35 bodova / 1 glas]
Film o liku koji ubija naciste bez prethodnog pravičnog suđenja, HOW DARE HE.
60. Indiana Jones and the Dial of Destiny (R: James Mangold) [22 boda / 2 glasa]
Phoebe Waller-Bridge je u ovome takav Poochie da je to strašno, pola scena unatoč budžetu od 300 milijuna dolara izgledaju kao setovi neke TV-serije za djecu, osjećaj pustolovine nula bodova, sve skupa toliko besmisleno i nepotrebno da se film komotno moglo nazvati BUTT-DIAL OF DESTINY… Sori, znam da bih trebao ili reći nešto pozitivno ili ne reći ništa tj. ubaciti neku pošalicu, ali kad me ovo baš naživciralo!
=58. Nuovo Olimpo (R: Ferzan Özpetek) [23 boda / 1 glas]
Nisam gledao, ali što se prošlogodišnjih gej filmova tiče IMHO: Passages > Rotting in the Sun >>> All of Us Strangers.
=58. Talk to Me (R: Danny & Michael Philippou) [23 boda / 1 glas]
A i nije bila baš neka top godina za horore, priznat ću to i ja kao pasionirani ljubitelj žanra, pa neka vas ne čudi što ih nećete vidjeti puno na ovoj listi.
57. The Pope’s Exorcist (R: Julius Avery) [25 bodova / 1 glas]
Navodno dosta lošiji od Friedkinovog, drž’ se ti bolje Franjo svog pontifikata, nije kamera za tebe!
56. All the Beauty and the Bloodshed (R: Laura Poitras) [26 bodova / 2 glasa]
Godišnje obično pogledam dokumentaraca koliko i pročitam knjiga, dakle jedan-dva više nego Kerum: nije da se ponosim time, ali se očito ni ne sramim dovoljno da bih se ustručavao to, eto, javno priznati! U svakom slučaju, ovaj sam gledao i jako je dobar.
=54. Čuvari formule (R: Dragan Bjelogrlić) [27 bodova / 1 glas]
Ako je C 2H 5OH – čuvam i ja kod kuće.
=54. A Haunting in Venice (R: Kenneth Branagh) [27 bodova / 1 glas]
Činjenice su činjenice, prije će Venecija potonuti pod vodom nego ja pogledati ovo (ili uopće otići u Veneciju, nisam baš neki svjetski putnik!).
53. The Marvels (R: Nia DaCosta) [28 bodova / 2 glasa]
A štajaznam, nije mi ovo bilo baš nešto – a jedan sam od onih koji su voljni stati u obranu čak i The Eternalsa! Tako da me ni ne čudi da je propalo u kinima.
52. Beau Is Afraid (R: Ari Aster) [28 bodova / 2 glasa]
Htio sam da mi ovo bude dobro, dobro mi nije bilo. 😦
51. Rye Lane (R: Raine Allen-Miller) [28 bodova / 2 glasa]
Ali u Puckleu je, ipak, ekipa.
=67. Reality (R: Tina Satter) [17 bodova / 1 glas]
Film koji nikoga nije ostavio ravnodušnim, a posebno ne ljude koji su radili na njemu jer su svi, izuzev pokojeg stažista, dobili jedan Reality check?
=67. Renfield (R: Chris McKay) [17 bodova / 1 glas]
Što dobijete kada križate Renmana i Garfielda? Ništa što bi imalo ikakve veze s ovim filmom!
=67. Still: A Michael J. Fox Movie (R: Davis Guggenheim) [17 bodova / 1 glas]
“A onda je meni moj menadžment, tim rekao: ‘Ne, J.! Mi smo htjeli Oscara!’ O ne, o ne, o neeee, o neeeeee! Pa sad, zapravo, svi idu na Oscare. Ne! Meni tamo naprosto nije mjesto” – J. Fox
=67. Wonka (R: Paul King) [17 bodova / 1 glas]
Film o honky tonk ženi koja nije mogla da se svlada? Ne baš.
66. Showing Up (R: Kelly Reichardt) [19 bodova / 1 glas]
Paška čipka, linđo, bećarac, zagorski štrukli, jedan glas zahvaljujući kojem film Kelly Reichardt završi pri dnu donjeg doma liste na Ruralnoj gorili, picokijada, drombulje… Nema do hrvatske kulturne baštine!
=62. Elemental (R: Peter Sohn) [21 bod / 1 glas]
Pa eto, kad idući put na nekom glazbenom kvizu bude pitanje da navedete dvoje članova postave Elementala, a želite se praviti pametni – vi slobodno stavite Petra Grašu i Terezu Kesoviju.
=62. How to Blow Up a Pipeline (R: Daniel Goldhaber) [21 bod / 1 glas]
Samo nemojte grdeline i okej je, dižite sve redom u zrak, meni ne smeta!
=62. Joyland (جوائے لینڈ) (R: Saim Sadiq) [21 bod / 1 glas]
Prvo ukazanje pakistanske kinematografije na Gorili, ako ne griješim?
=62. Napoleon (R: Ridley Scott) [21 bod / 1 glas]
Nakon što je, inače, abdicirao, probao je postaviti svog četverogodišnjeg sina za novog cara, ali nije prošlo – nobody loves a Napo baby.
61. Saw X (R: Kevin Greutert) [22 boda / 2 glasa]
Jigsaw u ophodnji, moćan film!
Dobar dan svima i dobro nam došli u naš izbor najboljih prošlogodišnjih filmova. 🙂 U izboru je sudjelovalo nas 18 ljubitelj(ic)a filmske umjetnosti, tojest abecednim redom: Karim Al-Shawwa, Lana Brčić, Darko Cvetek, Petar Ćosović, Mirza Gazibegović, Ilija Jandrić, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Samir Milla, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Dalibor Petko, Maja Rogulj, Ante Spahija, Trixy i Viktor Zahtila. Hvala svima koji su glasali, a posebno posebno ekstra hvala onima koji će k tome i pisati crtice!
Rezultati će da se izlistavaju u uobičajenoj maniri: prvo ovaj tjedan donji dom liste od 70. do 21. mjesta, po deset komada svaki dan (uz pokoji dan pauze po adminovom izboru) koji će biti popraćeni uvriježenim kratkim opaskama i pošalicama by moja administratorska malenkost – prva tura će vas čekati sutra ujutro – a onda od idućeg ponedjeljka navečer (ili, vjerojatnije, utorka ujutro) slijedi top 20 s nešto konkretnijim crticama… Pa eto, čitamo se. 🙂
Ruralna gorila 
