Goriline naj serije nultih: #30-#26

30. Oz
[345 bodova / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Svaka gradacija najboljih filmova, knjiga, albuma, pjesama, stripova, žena, zaista je zajeban posao! Davno je Casper Gogo izrekao genijalnu misao: ”Album A je bolji od albuma B, album B je bolji od albuma C, a album C je bolji od albuma A”. I to je to, moš se jebat! Svaki taj film, album, strip ima svoju priču, svoju povijest i razlog zašto ti je u srcu. Nekada je to čista i ogoljena, sirova kvaliteta, ali najčešće je to ipak jedan subjektivni moment, a razlog zašto ti je nešto od navedenog tako prokleto dobro samo ti znaš. Tako je i sa serijama. I sad, kad me Tonći zamolio da sudjelujem u ovom, vjerovatno 1346.-om Gorilinom izazovu svega i svačega, muku sam mučio koju seriju staviti na tron. No, eto, odluka je pala, a opako društvance iz Smaragdnog grada je u fotofinišu potuklo kolege iz  HBO-ove obitelji (“The Rome”, “Californication”, “Generation Kill” i “Band of Brothers”). Zašto? Odgovor na to ‘zašto’ me dovodi do problema s izborima ovog tipa koji sam obrazložio na početku. Ne znam, jednostavno jer je tako. Jer je “Oz” bila ona serija koju sam fanatično pratio od prve epizode, radi čijeg prikazivanja je patio moj društveni i akademski život. Radi mogućnosti gledanja “Oza” sam pomicao dogovore, izlaske, spojeve. Važnije mi bilo saznati kakvu će spačku napraviti Ryan O’Rilley i kome će Miguel Alvarez iskopati oči, nego ogrebati se za snošaj od kakve brucošice koja je baš tada, oko 23 h, drmusala svojom prćastom guzičicom na Smithse i Stone Roses na britpop-slušaoni u Ksetu. Jebiga! Ne žalim. Mislim, daleko od toga da je “Oz” bezgrešan, nije! Dapače, boluje od iste one bolesti koja je zarazila svaku seriju koja ima više od dvije sezone, a to je polagano poniranje u sapuničarstvo. Ali neka, ovu sapunicu sam obožavao, a i dalje je obožavam. Ono što me zapravo najviše fascinira kod “Oza” je briljantna karakterizacija glavnih likova, a tamo su glavni likovi zapravo bili svi, od sirotog McMannusa kome je Smaragdni grad bio životno djelo, do čitave galerije najokorjelijih ubojica, silovatelja, kriminalaca… Persona za koje bi, da ih vidite na ulici u svojem kvartu, potpisali odmah da ih se sprži na električnoj stolici i time poslali u vražju mater sve svoje liberalne stavove. No, u “Ozu” svaki od njih, bez obzira na činjenicu da mu Belzebub viri iz očiju, ima i svoju humanu stranu i na neki način ti je baš drag. Ko je volio “Oz”, a kaže da mu O’ Rilley, Schillinger, Pancano, Alvarez, pa čak i Adebisi nisu bili dragi, laže! Sad, da li je stvar u tome da smo svi mi pomalo opsjednuti ”pornografijom zločina” ili je to samo magija male čarobne kutije zvana televizija, tko zna, važno je da je “Oz” serija koju svak treba voljeti. A oni koji je ne vole, dao Bog da postanu Schillingerova kuja. (SČ)

29. Ali G show (Da Ali G Show)
[355 bodova / 8 glasova]
Ali G je u kući, familias pater
JEBEM TI MATER
Reče narod: kud svi, tud i mali Mujo
Pa je i nadvojvoda hrvatskih ulica morao čekirat hajp, kujo!
Kad se ovo pojavilo nije bilo interneta,
Mogo si nabavit samo od ekipe što je vidila svijeta;
Nudio sam oriđiđi “Audiciju”, al niko se nije htio đorat,
Pa sam se po kvartu za VHS-kopije morao šorat
Btw dok još nije ni kraj Pirovca bio otvoren klub Porat,
U ovoj seriji je debitirao popularni Borat!
Kao i uostalom i austrijski gej-stilist Bruno,
Koji je tu bio smiješniji nego u filmu puno;
Bila je to fakat dobra serija s kojom je Sacha Baron Cohen
Zaradio kredibiliteta koji poen,
On je bio wigga bez briga
Stari moj – prva liga! (H)

28. Stažist (Scrubs)
[363 boda / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Bolje od svih Bolnica na kraju grada, Klinika Schwarzwald, Hitnih službi, Chicago Hopeova, Uvoda u anatomiju, Privatnih praksi, Čarolija, Dr. Housova i Naših malih klinika skupa. A i Sarah Chalke je bombon. Eto! (SČ)

27. Dr. House (House M.D.)
[368 bodova / 8 glasova]
I turn my inner Matija on (pozdrav, prijatelju! :)) – 2005. godine stanovao sam u… ups, ispravak, dakle, te 2005. godine, početkom veljače, bila me sorila neka misteriozna bolest. Period u kojem ljudi tradicionalno podlegnu gripi i moje visoke temperature naizgled su jasno ukazali o čemu je riječ, ali situacija se bila razvila malo drugačije. Puna tri tjedna mi je temperatura svake večeri skakala barem do 38.5, prkoseći svim čajevima, vitaminima, antibioticima, juhama i mirovanjima (iako, kako zaista mirovati kada svaki dan moraš prvo do svoje doktorice po uputnicu, pa negdje drugdje na pretrage, pa opet natrag u studentsku ambulantu po nalaze, i onda opet sve u krug?). Viroza traje par dana, kažu, a gripa desetak – koji onda kurac traje duplo više?! Tragikomiku liječničke nekompetencije najbolje ocrtava ova epizoda: gore u Franu Mihaljeviću, nakon različitih neuspješnih pretraga, bio sam upitan trebam li se možda testirati na sidu. Stvarno ne trebam. Jeste li sigurni? Jesam, stoposto. Stoposto? Pa ne znam, može li se sida dobiti čitanjem novina u kojima je objavljena reportaža o liječenju oboljelih i zaraženih, bilo je neki dan u Jutarnjem? Ha, ha, baš ste duhoviti… Čujete li katkad studente medicine da se žale kako, jadnici, njima faks traje deset godina, pošaljite ih u tri materine! Moj je faks trajao četiri godine (osim što sam studirao malo više, he he, ali za ovu priču to nije bitno) i možda me i nije naučio mnogo čemu, ali neće nitko umrijeti ne uspijem li klincu sutra u školi objasniti razliku dativa i lokativa. Neka misli kako je Bulgakov napisao “Lolitu”, možda će se sitno osramotiti u razgovoru, i to je to. A moja opća medicinarka je mene poslala čak i kod zubara, za slučaj da ima neka tajna veza! Na kraju sam ozdravio isključivo snagom volje, kako mi već isplanirani odlazak na bečki koncert Bright Eyes i Rilo Kiley ne bi propao, ali do dan-danas nisam saznao što mi je bilo. Doktor Gregory House (uf, koliko već na kvizu čekam pitanje o prvom imenu!) upravo se u tome razdoblju počeo proslavljati kao genijalac koji svakome nađe što ga razara, i siguran sam kako bi mi točnu dijagnozu i nužan tretman odredio čim bih mu bio priznao kako mi je na tada aktualnom Rouseovu “Nashvilleu” najbolja pjesma “It’s The Nighttime”, a ne “My Love Has Gone”. Eventualne dileme otklonila bi moja tadašnja fascinacija videotekarskim fantasy polu-spektaklima smještenima u neko ne-vrijeme, jednako kako je omiljeni mizantrop u dvije mi najdraže epizode ljude izliječio tako što je a) gledajući svoju omiljenu sapunicu primijetio kako glavni glumac boluje od nečega te ga nakon sto muka u to uvjerio i kasnije mu spasio život, i b) skužio od čega slavni glazbenik boluje slušajući njegov CD – pa, ne čujete li i vi kako pojedine tipke udara snažnije nego što je potrebno? Za razliku od većine mojih ostalih serijskih favorita, čije sezone uglavnom odrađujem maratonskim vikend-sesijama, “Doktor House” mi paše u klasičnom old-school televizijskom smislu: jedna epizoda tjedno, da se imam čemu veseliti u oskudnome programu. Ali, kao i većina dugotrajnih znanstveno-fantastičnih serija, i ova pravi fanovski gušt izaziva manje istraživanjem nepoznatih prostranstava (u ovom slučaju ljudskog tijela), a više polaganim razvojem međuljudskih odnosa. Srcolomni neuspjeh ponovnog pokušaja sa Stacy pokazao nam je kako i House može nešto osjećati bez ciničnog opreza; yo-yo “dajte se više tresnite!”-navlačenje s Cuddycom kako baš i ne. Pokušaj građenja rezervnoga najboljeg prijateljstva s privatnim istražiteljem Lucasom, nakon što mu je pouzdani Wilson lansirao odjeb poslije Cutthroat Bitchine smrti, bio mi je potpuno razumljiv, za razliku od Wilsonova stoičkog trpljenja Houseovih pizdarija. Ali, da nije takav – vidjelo se kada je otkrio heroin – u New Jerseyju bi bilo mnogo više mrtvih, bez da itko zna od čega su umrli. (GP)

26. Zapadno krilo (West Wing)
[374 boda / 6 glasova / dva prva mjesta]
Aaron Sorkin je ime koje valja znati; pametan je to čovjek i vrlo pismen, išao je u dobre škole i mnogo učio, rano otkrio da je skriboman i nikad nije prestao pisati. Iz glave su mu iskočili “Sports Night” i “Malo dobrih ljudi”, uvijek ga je zanimalo što se događa iza kulisa, a pratio je i politiku pa si je tako postavio pitanje: kakvog predsjednika bih JA htio imati? Odgovor na to pitanje su “The West Wing” i Josiah Bartlet, ideal za koga bih i ja odmah glasao. “The West Wing” je krenuo 1999. u zadnjim trzajima Clintonove admininistracije i ponudio liberalnu TV-opoziciju; često je pljuvan kao američka propaganda ili “The Left Wing”, ali zaslužuje svoje mjesto na tronu najboljih. Jer sve je tu: odlični glumci (Martin Sheen, Allison Janney, John Spencer, Richard Schiff,…), režiser Tommy Schlamme koji je uveo duge walk-and-talk kadrove beskrajnih razgovora niz hodnike Bijele kuće, dijalog vrijedan Davida Mameta, i plejada moralnih i predanih likova koji daju najbolje od sebe i očito nikad ne odu doma. Nakon četiri godine emitiranja i pune police Emmyja, Sorkin i Schlamme napuštaju svoju bebu zbog “kreativnih razlika” a kormilo preuzima producent John Welles. Kvaliteta pada, peta sezona se vuče i vuče, a novi polet unose tek izbori za novog predsjednika s dva impresivna kandidata, republikancem Vinnickom (divni Alan Alda) i demokratom Santosom (Jimmy Smits). Mogao bih nabrojati desetke najboljih epizoda, ali vas neću gnjaviti, već samo preporučiti kompletni DVD box set. U svakom slučaju, iz “The West Winga” sam mnogo naučio, mnogo više nego na PiG-u u školi, utvrdio ili preispitao vlastite stavove, postavio si zanimljiva pitanja, i shvatio da politika nije nužno all bad. (LR)

(pisali: Saša Čobanov, Highduke, Goran Pavlov, Luka Rukavina)