Heja, heja, Lobosi

by

Za razliku od njihovih angloameričkih kolega s LA scene, koji su u punk revoluciju uletjeli glavom bez obzira, znajući kako su strast i energija jedini važni preduvjeti za osvajanje svoga mjesta pod suncem, legendarni su meksički macani Los Lobos došli iz ponešto drugačijega kulturno-društvenog okruženja. U njemu, plemenitost se glazbe očituje u utjesi i zabavi, i zadatak svakog muzikaša jest osigurati ih slušatelju. Zato im ne mogu, a zapravo i ne želim, ozbiljnije zamjeriti nekih dvadesetak jučerašnjih minuta koje su me malo upilale, jer je ostatak dvosatnoga koncerta u punom Boogaloou bio doista divan i zabavan i meni. Jebiga, spajajući instinktivni im tex-mex s predrokerskim tradicijskim formama nisu mogli, a valjda ni željeli, izbjeći niti blues, a koliko god su mi ‘Don’t Worry Baby’ i ‘Shakin’ Shakin’ Shakes’ podnošljivi komadi barskog boogieja, toliko me je jedna središnja blues-sapunica sa svojim beskrajnim odugovlačenjem umalo iznervirala. Dodajte joj i komad-dva titopuenteovskog Buena Vista Socijal Club karipskog šuškanja i dobivate onaj chicano-koktel koji ne pijem ni pijan. Srećom, veći dio ponuđenog šanka nudio je draža mi pića melodičnoga troakordnog rokenrolića, uronjenog u vatreni šug barria istočnog Los Angelesa. Uvodna, manifestna ‘Will The Wolf Survive?’ odgovor je sama sebi dala već činjenicom kako je ovi iskusnjerosi sviraju i više od trideset godina nakon što su besperspektivnost kvarta pokušali izbjeći glazbom koja im je tekla kroz žile. Desetljeća između ni na koji im način nisu naudila – to što sviraju jednako strastveno ali tehnički bolje zapravo je potpuno irelevantno u usporedbi s nepromijenjenom petočlanom postavom benda. Okej, omaleni Louie Pérez – jedini koji odudara od trenutnog imidža benda koji se sa svojih ukupno negdje 600 kila podudara s onim kvartovskih wiseguysa iz stražnje sobe neke pečenjarnice – više ne lupa po bubnjevima cijele večeri, nego ga u većem dijelu koncerta u tome mijenja pridruženi član, ali to je jedina primjetna promjena. Pop divote Davida Hidalga, kao što su najdraža mi ‘One Time One Night’ ili ljupka ‘Emily’, dinamično se izmjenjuju sa sirovijim materijalom Cesara Rosasa, chicano verzije Roya Orbisona, uz atmosferične, masne saksofonske dionice Stevea Berlina i čvrstu podlogu Conrada Lozana. Nekako sam prilično siguran da Los Lobos ne vode svoj blog, ali sam isto tako siguran da nas, ako sam slučajno u krivu što se tiče početka ove rečenice, vrlo skoro očekuje saznanje kako su i oni, kao i brojni naši gosti prije njih, zagrebački koncert proglasili najboljim, ili barem najluđim na cijeloj turneji. Lako za to što je klub napunila masa starijih (nema šanse da je bilo više od dvadeset mlađih od mene, a mislim i da je puno više prisutnih bilo over 37.5 nego under) ljudi željnih zabave, ali ne samo da je njen dobar dio poznavao barem materijal s bestofova, nego su se u cijelu priču uključili i hrvatski marijaći. Okej, meni osobno Los Caballeros davno su prestali biti nevjerojatan kuriozitet, ali zamislite bandu američkih Meksikanaca koja na svirci završi u nekoj predalekoj Hrvatskoj, i onda čuje kako u istoj postoji stvarno dobar i uvjerljiv sastav koji svira tradicijsku glazbu njihovih predaka. Vidiš ti kako se lako dobije orkestralni spektakl, a za desetak članova nisi morao kupiti avionske karte! Prvo je s Caballerosima na pozornici ostao samo Rosas, upustivši se u klasična čitanja narodnih pjesama kao što su ‘Volver, Volver’ ili ‘Estoy Sentado Aqui’, da bi se malo zatim u akciju vratio i cijeli bend, započevši raspašoj ‘Anselma’ i dugo očekivanu ‘La Bambu’, izvođenu vještim miksanjem originalne tradicionalne verzije i rokerske varijante Ritchieja Valensa. Jebiga, ofucana je, ali je klasik kojemu ne mogu odoljeti, s tim da je najdivnija ‘Come On Let’s Go’ bila još i bolja. Žao mi je jedino što mi do Zagreba nije stigao i tata, koji me u djetinjstvu i nakačio na Lobose, a kojemu je u noći sa srijede na četvrtak preminuo jedan dragi prijatelj, sudrug u glazbenim opsesijama. Barba Slobo, pozdrav!

Jedan odgovor to “Heja, heja, Lobosi”

  1. cvik Says:

    i’ve got two words for you: latin playboys!🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: