Izvrstan posjet koncerta kanonskih Built To Spill, održanog u utorak 17. studenog u Močvari, dobrim je dijelom otpao na publiku otprilike mojih godina i mojih muzičkih nagnuća. Nije, stoga, čudo što sam s nekolicinom generacijsko-svjetonazorskih kolega i suboraca samu svirku dočekao čestim razgovorom o tome kako bismo bili reagirali da smo ih uživo imali prilike slušati u vremenu njihova općeprihvaćenog vrhunca, pogotovo uzevši u obzir kako simpatična predgrupa Disco Doom, osim čujnim pravilnim korištenjem dinamike, svoje alter-pop pjesme nije ispunila i konkretnijim dozama zanimljivosti i privlačnosti. Naravno da razumijem iznesene mi puste sanje o nevjerojatnoj ljepoti, koju nažalost nismo osjetili, njihovih koncerata iz devedesetih, u kojima su snimili svoja još uvijek najcjenjenija djela ‘There’s Nothing Wrong With Love’, ‘Perfect From Now On’ i ‘Keep It Like A Secret’. I sam sam indie-rock upoznavao, kao i njegova izražajna sredstva i domašaje spoznavao, imajući i te albume u svojoj svakodnevnoj rotaciji esencije. Ali se nikako nisam mogao složiti kako bi, u nekome zamišljenom ili-ili izboru između jednokratnog (ili barem rijetko-kratnog) nazočenja svirkama iz tog vremena i ovim pobjedničkim krugovima poznih turneja kakve se nude i hrvatskom tržištu, trebalo izabrati ranija ukazanja.
Dobar bend je dobar bend i takvi, načelno, uglavnom sviraju dobre koncerte, pa neke suštinske razlike u spomenutoj zamišljenoj ponudi i nema, osim meni inače dosta draže varijante u kojoj bend sa što manje snimljenoga kataloga ima i toliko manje realne šanse nešto iz njega i ne odsvirati na pojedinom koncertu. Osnovni razlog, međutim, zašto u slučaju Built To Spill osobno preferiram ovo što sam zapravo i dobio – dva zagrebačka koncerta u već trećem desetljeću bendova postojanja – osjećaj je koji je bend, ako ne i prije, počeo projicirati barem na albumu ‘Perfect From Now On’ (ne bi bilo cjepidlačenje tvrditi i drugačije, ali naslov se svakako pokazao proročanskim) iz 1997., a to je posjedovanje karaktera velikoga klasičnog benda. Ne toliko u smislu sviranja classic-rocka, koji, doduše, svojim radom svakako oduvijek propituju, nadograđuju i proširuju, koliko dojmom da su Built To Spill najpotpunije svoji tek kao osvjedočen i obljubljen legacy-act. Što je nešto što nipošto (kakva štasonanca!), kao uostalom i u podudarnim situacijama oko, recimo, Yo La Tengo ili R.E.M. ili čak i Sonic Youth, nije bilo moguće spoznati samo kroz eventualne najave prve faze bendove karijere, nego se postepeno rasvjetljavalo svakim novim albumom (makar ih i nije bilo previše), svakom novom sijedom u kosi vođe Douga Martscha, svakom novom solažom korištenom za stizanjem zaobilaznim putem tamo odakle smo zapravo krenuli.
Iako na osjetno manjoj skali, ovaj je koncert tako također bio ono što sam svojedobno bio osjetio na zagrebačkim dolascima velikih bendova poput Pearl Jam ili Wilco, već dovršeno srastanje u ugodnu kožu ugledne institucije, a s čijim korijenima u grungeu i cowpunku imaju bliskosti baš onoliko koliko je Idaho blizu gradovima u kojima su ti bendovi potekli (za one koji mapu Amerike ne znaju napamet, dosta bliže prvom nego drugom). Ikakvo žaljenje za mogućim gubljenjem mladenačke energije ili svježine istraživačke neobuzdanosti, u kontekstu panoramskog presjeka cijele veličanstvene karijere učinilo mi se dodatno nepotrebnim, čemu treba pridodati i meni neodoljivu Dougovu scensku pojavu dobroćudnog strica koji je ipak najdobroćudniji onda kada ga se ništa ne pita. Uz to, ovogodišnji odličan album ‘Untethered Moon’ bendu je osigurao pozitivnu konotaciju dotoka svježe krvi, kad već nije sasvim sigurno iz kojeg razloga Doug treba sve te promjene bendova članstva – u odnosu na preklanjski koncert na istome mjestu izmijenila se ritam-sekcija, jedan je gitarist netragom nestao, a nisam siguran jesmo li drugoga već upoznali ili mu samo sliči. U njegove pjesme Doug vjeruje toliko da s njima bez krzmanja otvara i cijeli koncert (‘So’ u izvedbi supergrupe David Gilmour & Crazy Horse) i trijumfalni bis (prekrasna pirotehnika ‘Living Zoo’), a bome i cijeli set sidri u njihove kolegice ‘Never Be The Same’, zveckavo novo ukazanje preostaloga temeljnog bloka bendova zvuka, nježnog twee-popa, te ‘C.R.E.B.’, koja zvuči kao da je Neil Young ponovno otkrio marihuanu, ali totalno umočenu u reggae.
Pridodavši kvalitetne nove pjesme ovjerenim indie-klasicima kao što su neodoljiva jangle-pop metafizika ‘Carry The Zero’, drndavi pankić ‘Joyride’ ili njegov stariji brat odvjetnik ‘Pat’, koji još uvijek voli olabaviti kravatu i pričvrstiti gitarski kaiš, Built To Spill sami zaista nisu napravili nikakav pogrešan korak, ali je na moj cjelokupni dojam ovoga koncerta uvelike utjecala i jedna okolnost koja nije potpuno pod njihovom kontrolom. Svjestan sam da treba platiti određenu cijenu za ekspedicijsko iskustvo plutanja na Dougovim gitarskim solažama, i osobno uopće ne volim pokušaje ispunjavanja pauza za štimanje nemuštim bazama s pozornice, ali razdvajanje gotovo svakih dviju pjesama minutom prilagodbe potpuno je rušilo atmosferu i snoviti zamah svirke. Nije se podizao nikakav neugodan žamor, nego bi umalo svi prisutni momentalno postali previše svjesni konteksta pa bi se lebdeći mjehurići s našim ležaljkama grubo rasplinuli. Da, Doug bi ih svakom sljedećom izvedbom – izdvajam ‘Untrustable/Part 2 (About Someone Else)’ – ponovno napuhao, još ljepše i udobnije, i jednako sam tako prilično identičan pristup prije dvije godine lakoćom zanemario, prepustivši se ljepoti pjesama, odnosno izmaštanih vremenskih strojeva u njima. Ali gore spominjana pozitivna prtljaga zapečaćenosti bendova statusa ima i svoju lošiju stranu, ujedno i razlog zašto sam napisao da ova komponenta nije potpuno pod kontrolom benda.
Naime, ni do kakve potrebe za ugađanjem osobnih očekivanja i vlastitih preferencija ne bi došlo da su Built To Spill vještije iskoristili svoje jake strane – a kakvih oduvijek, pa i na ovom koncertu, ima pregršt, ali se ipak mogu svesti na dva ključna sastojka: sjajno svirane sjajne pjesme – te se tek malčice pozabavili i prezentacijskom periferijom. Razlog zbog kojeg prije dvije godine o svemu navedenom gotovo uopće nisam razmišljao, zbog čega sam siguran da to ovom prigodom ne rade fanovi koji su ih tek sad uživo slušali prvi put, bila je moja intimna uzbuđenost što će moja uzbuđena intima napokon koncertno neposredno upoznati jedan od bendova koji ju je svojedobno bio modelirao i formirao. Prvi je susret bio indieju prirođeno slavljenje posebnosti prolaznog trenutka koji se naknadnim rasplitanjem priče pokaže presudnim događajem. U usporedbi s njim, drugi je bio tek odlazak na koncert klasičnog benda koji ćemo u metropoli vrlo vjerojatno uskoro gledati i opet, samo što su himne koje Built To Spill imaju u svojem repertoaru isključivo privatnog potencijala, a ne hitovi – a primjerice ‘Car’ čak nisu ni svirali! – koji jasno označe koordinate komunalnog slavlja. Built To Spill jesu veliki rock bend, ali najveći su samo onda dok im dopuštamo da budu mali. Set lista (taman negdje na početku bisa mobitel mi je ostao bez baterije, u smrt sa sobom povevši dotad brižno zapisivanu set listu, zbog čega sam na ovoj rekreiranoj sve lošijom memorijom siguran samo u prvih pet te završnih šest pjesama, a ovo između je škakljivo): So – Strange – The Plan – Reasons – Untrustable/Part 2 (About Someone Else) – Never Be The Same – Else – Joyride – Pat – Three Years Ago Today – In The Morning – C.R.E.B. – Carry The Zero – BIS: Living Zoo – Big Dipper – Broken Chairs
Ruralna gorila 
Komentiraj