Vidimo se i na drugoj strani

by

U svojemu posljednjem izvještaju bio sam izrazio sumnju oko toga hoću li u petak, 13. studenog, u Laubu na još jedan zagrebački koncert raskošne indie-institucije Mercury Rev stići na vrijeme za slušanje uvodnog nastupa kantautorice Nicole Atkins. Dva dana prije, naime, na isto sam mjesto došao isključivo s ciljem uživanja u muzici tadašnje otvaračice Jessice Pratt, samo da bih se zajedno s umjetnicom i nekoliko desetaka zainteresiranih neuspješno suočio s nepodnošljivošću preglasnog žamora nezainteresirane mase od preostalih tisuću-dvije posjetitelja. Nije mi se dalo ponovno biti toliko blizu, a toliko daleko živom ukazanju muzike koju volim. Moje javno iskazivanje dvojenja zapravo je bila svojevrsna verzija pile naopako, jer su realne šanse propuštanja muzičarke čiji rad cijenim bile gotovo nepostojeće, čak i uzevši u obzir umor zbog puta do Splita i natrag odrađenog u prethodnih dvadesetak sati te želju za gledanjem još jedne briljantne Cedevitine euroligaške pobjede. To se obrnuto piljenje izgleda naposljetku i bilo isplatilo, jer je Nicole svoj dojmljiv uvodni set izvela u dijametralno suprotnim okolnostima od onih koje su bile ugušile Jessicu, svirajući nešto manjem broju ljudi, ali od kojih su je svi, i uobičajeni sumnjivci iz prvih redova i na sigurnu udaljenost povučeni umjereniji pratitelji, slušali s nepodijeljenim poštovanjem, ili makar temeljnom pristojnošću. Jest logično da Mercury Rev na svoj koncert privlače tri-četiri, možda čak i pet puta manje publike od Joséa Gonzáleza, ali izgleda da ima istine i u načelno elitističkom snobizmu procjene kako je njihova publika generalno naklonjenija muzici nego izgradnji određenog imidža.

Svjesna kako spomenute interes i poštovanje kod publike koja je sluša ne pojačava i pretjerano poznavanje njezina kataloga – od svih opskurnih i najopskurnijih bendova koje sam ikad uživo gledao u Zagrebu, ne sjećam se da sam na mnogima vidio manje ljudi da pjevuši prateći izvođenje – Nicole je svoj set organizirala primarno oko najfriškijih pjesama, od kojih je jedna doživjela i svoju punokrvnu premijeru. Provjera novog materijala pokazala se uspješnom, jer nikakvog odudaranja od ranijih, kao što je ‘Bleeding Diamonds’, nije bilo ni u kvalitativnom smislu, ni u stilu koncertnog reduciranja studijskog spajanja ranog rock’n’rolla s vremenski podudarnom big-pop konfekcijom Brill Buildinga na surfersko-loungersku atmosferičnost kao namijenjenu soundtracku eventualne Lyncheve odluke da snimi klasičnu ljubavnu priču. Iza nje je već desetogodišnja karijera, kao i knjižica sa svim pravim kontaktima, od šire cijenjenih suradnika sve do velikih diskografa za koje je objavljivala, pa zaista čudi kako se svojim vrlo pitkim i prilično zanemarivo alternativnim pop-folkom još nije etablirala poput stilski joj donekle paralelne Neko Case, čije joj sveopće kraljevanje Svemirom trenutačno ipak izmiče, da ne spominjem mainstreamu milu Annu Calvi, od koje ipak ima bolje pjesme.

Odgovor je sasvim slučajno pružila jedna legenda iz prvog reda – tip kojega sam poslije koncerta igrom slučaja i zajedničkog prijatelja i upoznao – dobacivši joj kako bi zaista trebala preslušati kultne Tarnation, na koje svojim zvukom itekako podsjeća. Procjena je to, čini mi se, prije svega utemeljena u čujnome alternativnom svjetonazoru, koji konkretnome tržišnom iskoraku pretpostavi pomalo tupave pjesmice o tome kako današnji country nije vrijedan pažnje – a Caitlin Rose? A Chris Stapleton? A Sturgill Simpson? Lydia Loveless? – ili nerazumljivo odijevanje nekakve halje kakve ćemo vjerojatno gledati u nadolazećoj sezoni ‘Igre prijestolja’, a koja nikakve veze nema ni sa žanrom u kojem djeluje ni s ostalim elementima njezina scenskog nastupa. Što Nicole zapravo i čini dodatno simpatičnom u perspektivi poklonika nezavisne muzike. Možda dio njezinih odluka uopće ne razumijem, ali svakako poštujem njezinu odlučnost da u njihovu ispravnost nimalo ne sumnja, čak i kada joj svaka nova godina bavljenja muzikom potvrđuje kako je izlazak iz geta za najupornije kopače sve manje i manje moguć. Zato je izlazak iz studija s dobrim pjesmama uvijek izvjestan.

Na treći zagrebački koncert Mercury Rev, krajem devedesetih jednog mi od najdražih bendova, otišao sam s daleko najmanje uzbuđenja, ali sam zato nakon odslušanoga koncerta kući pošao s daleko najviše uzbuđenja. Stara igra očekivanja svakako je svoje učinila i ovog puta, ali ključnu je razliku izazvala činjenica kako su Mercury Rev, barem što se turneja koje su se dobacile do nas tiče, napokon uživo zvučali kao pravi, funkcionirajući bend, a ne kao tek skupina zbrda-zdola sakupljenih muzičara koji imaju sreće svirati pokatkad zaista izvanserijski repertoar. Na davnašnjem koncertu u Aquariusu Jonathana i Grasshoppera pratili su neki potpuno nebitni likovi, a prije četiri godine u Tvornici debelo me zaboljelo svetogrđe da uvodnu dionicu ‘Goddess On A Hiway’, jedne od dubinski najljepših pjesama svih vremena, ne svira bas nego jedan od dvojice zamjenskih klavijaturista. Kad ju je ovom prigodom na početku zasluženog bisa pravi basist otvorio brižnim otključavanjem odaja u kojima skrivamo najvažnije osjećaje i zgode svojih života, osjetna razlika u pristupu rasvijetlila se u potpunosti. Stoga mi i nije smetalo pomicanje neponovljivog zvuka povijesnog albuma ‘Deserter’s Songs’, s kojeg su odsvirali većinu najboljih pjesama, malo poviše, prema orkestriranom space-popu kojim je bend na albumu ‘The Secret Migration’ 2005. godine pokazao kako su procjene o prelasku u prvu ligu besmrtnika pomalo pretjerane nade s pravom zaluđenih fanova, ali i kako je upravo to stil koji će buduća rotirajuća postava vrlo uvjerljivo i vrlo lako održavati na uvijek poštenome nivou, čak i ako načelna zanimljivost putem nekako ispari.

Čim se u darovnim dućanima ilegalnog međumrežja pojavio bendov aktualni album ‘The Light In You’, posegnuo sam za njim bez ikakvog premišljanja, samo da se ni mjesecima potom nikako ne bih uspijevao natjerati da ga napokon poslušam. Moju pretpostavku da će, kao sasvim razumni te svojeg statusa i njegovih razloga svjesni ljudi, koncertni repertoar sastaviti od trećine pjesama s klasika ‘Deserter’s Songs’, trećine s aktualne ploče radi običaja promotivne turneje te trećine ostalog, Mercury Rev su poštovali gotovo do detalja, izvevši na trećine nedjeljiv broj od 14 pjesama te smanjivši broj najnovijih na samo četiri, a ne pet. Svaka od novih pjesama svoj je naslov skrivala ili u refrenu ili u najupečatljivijem trenutku, zbog čega sam ih nakon dolaska doma lakoćom dešifrirao, a što nedvojbeno svjedoči o bendovu još uvijek nimalo izgubljenom osjećaju za strukturu i utisak lijepe pop pjesme. Nešto su mi se više svidjele parafraza Paula Simona ‘Central Park East’ te tekst inače pomalo kičaste ‘Are You Ready?’, koja spominjanjem The Rascals i The Pretty Things nudi sasvim prihvatljive koordinate pop-psihodelije svojih autora. Međutim, sve one su redom skladno sjele u polu-bestof set listu, kojoj su možda nedostajali tek neki bubblegum-noise draguljčići tipa ‘Chasing A Bee’ ili ‘Car Wash Hair’, ali koja je svojom kompaktnošću i tečnošću zvuka udaljene faze bendove karijere povezala u stil koji mu sada, razvidno je, najviše paše.

Sve mi je to postalo jasno već pri samom početku svirke, negdje na prijelazu još uvijek opčinjavajuće ‘Endlessly’ u prašnjavu iskopinu ‘Frittering’, koja je zvučala kao da se oduvijek slušana empetrica od max 56 kbs napokon provukla kroz glancanje pravoga tonskog studija. Naprosto nije imalo smisla žaliti za ionako teško uhvatljivom kozmičkom slučajnošću jednoga jedinstvenog albuma kad pred sobom imam bend koji ono što želi i može raditi radi prema svim pravilima zanata, ali i prema svojim trenutačnim instinktima, predvođen feminiziranim gondolijerom (jedino što mu zamjeram je potezanje vina direktno iz butelje, što nekako ne priliči svečanom zvuku grupe, ali se može opravdati kao nepoderiv link s pankerskim počecima) koji se teatralnim scenskim nastupom na koncertu daje toliko da mu je nemoguće pronaći išta zadržano. Nije me ovaj koncert ponovno zaljubio u Mercury Rev, ali me itekako sjetio koliko je to prekrasan osjećaj bio onda kada se to bilo dogodilo. Set lista: The Queen Of Swans – The Funny Bird – Autumn’s In The Air – Endlessly – Frittering – Are You Ready? – You’re My Queen – Diamonds – Central Park East – Holes – Tides Of The Moon – Opus 40 – BIS: Goddess On A Hiway – The Dark Is Rising

Petak trinaesti koji je ovaj koncert dobio kao svoj datum, međutim, ne samo u rokerskim krugovima ostat će zapamćen kao najtužnije moguće ostvarivanje mita koji ga prati. Pukom slučajnošću Twitter sam posljednji put bio provjerio valjda desetak sekunda prije poplave informacija o terorističkim napadima u Parizu, zbog čega ih nisam bio svjestan sve do pola sata nakon koncerta u Laubi. Stoga ono što sam na njemu čuo nikako nisam mogao dovesti u ikakav odnos s pariškom tragedijom, a što su neki moji kolege, vješto ili nategnuto, pokušali napraviti. Vlasnik jednog od najboljih ovogodišnjih albuma na njemu se u jednom trenutku pita If rock’n’roll is dangerous, how come I feel so safe in it?, što precizno sumira golem dio mojeg odnosa s tom, ali i svom drugom prekrasnom muzikom. Jedna od (za nas direktno nedodirnute) najtužnijih posljedica ovih napada je grub podsjetnik da je sva ta naša simbolika i metaforika u sukobu s opasnostima stvarnog svijeta potpuno nemoćna i ne nudi nikakvu opipljivu sigurnost. Nikakvih širih stavova ili dubinskih analiza oko cijele situacije nemam, osjećam tek neizmjernu tugu i žaljenje za svima onima koji su stradali (naravno, ne isključivo) na nečemu toliko strastvenom i punom života kao što je rock koncert. Na koncertima bi trebale ubijati samo pjesme.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: