Gorilini naj albumi 2013: #5-#1

by

05-off_with_their_heads

5. Off with Their Heads – Home
[650 bodova / 2 glasa]
Život je sranje a onda umreš. To bi ukratko bila filozofija kojom se vodi Ryan Young. Nitko nije sposoban učiniti depresiju toliko privlačnom, čak ni najveća plačipička indie scene Matt Berninger. Dapače kada bi trebao raditi usporedbe Off With their Heads zvuče kao National koji su vino zamijenili lošom pivom, a nježne melodije glasnim distorzivnim gitarama. Novi album nastavlja točno tamo di je “In Desolation” stao. Produkcija je sve kvalitetnija, tekstovi su sve mračniji, a pjesme sve bolje. Vjerujem da će dijelu purista smetati što bend više ne zvuči kao da su snimanje odradili u podrumu pored kojeg prolazi podzemna željeznica a još su se drznuli naučiti svirati vise od četiri akorda (jedna pjesme čak sadrži i solo na gitari). Na trenutke fale neurotične pjesme s ranijih albuma, ali u globalu gledano ovo je njihov najbolji album, te prvi put djeluje kao cjelina, a ne skupina nasumičnih pjesama. Tematika koja se proteže kroz cijeli album je pronalazak i svrha doma, a nju obrađuju tako da čovjek jednostavno poželi postati beskućnik. (MM)

04-volcano_choir

4. Volcano Choir – Repave
[690 bodova / 3 glasa]
Percepcija da se radi o projektu a ne o autonomnom bendu ipak je presudila i ovom albumu. Malokad je album nekog projekta prošao bolje od albuma popularnog matičnog benda neke od privremeno okupljenih faca. No više je nego jasno da je “Repave” puno konkretnije izdanje od prvijenca “Unmapne” i da među opsesivnim fanovima Bon Ivera postoje i oni koji Volcano Choir nakon drugog albuma više ne mogu smatrati samo usputnom stanicom na kojoj Justin Vernon pije pivo s dragim drugovima u kobili sa studiom i instrumentima, odnosno siguran sam da postoje i oni kojima je to izdanje priraslo srcu više nego posljednji album od Bon Ivera. I “Bon Iver Bon Iver” i “Repave” spajaju svu silu dijelova koji na kraju uspijevaju zvučati kao orkestrirani kolaži, ali ovaj drugi ipak zvuči puno izravnije i prirodnije. Ne može se baš reći da se bend uspio približiti pop formi i da je Justin odustao od kodiranja svojih pjesama, ali emocije su ovdje opipljivije i stvarnije. Album koji nam istovremeno poručuje da su prekidi ljubavnih veza teški, ali i da su pomalo precijenjeni. Pjesme za one koji iz propalih veza izlaze uzdignute glave. Što ne znači da na albumu izostaju ljubavne jadi i njihove nezacijeljene rane. Štoviše, emocionalna slika je puno kompleksnija. “Repave” slavi ranjivost, ali joj ne dopušta da nadvlada. Bez obzira na iskreno cmoljenje Bukowskog. Album za rastanke,  ali i za početke nekih novih priča. Ne baš zimski, a još manje ljetni. Uvijek negdje između. (DS)

03-haim

3. HAIM – Days Are Gone
[729 bodova / 6 glasova]
Teško da bi se album “Days are Gone” djevojaka iz Haima mogao nazvati glazbom za sredovječne tete koje do nove muzike dolaze tako da puste Last.fm, koji im onda na temelju postojeće glazbene biblioteke odabere što će sljedeće slušati, ali eto – u mojem je slučaju upravo tako ispalo. Haim su mi se nakačile kao sezonska viroza, samo što su mi se u ušima zadržale bitno dulje od takvih virusa. Nije to zapravo ni tako jako čudno jer ove cure – iako uz njihove pjesme na koncertima i tulumima đipa mlađa generacija – imaju taj ‘hook’ za koji će se uhvatiti i oni koji, kao ja, češće nego što je to uputno novu glazbu zavole po načelu ‘ovo me podsjeća na nešto što sam slušala i snimala na kazete osamdeset osme s Radija Gornja Vukojebina’.

Da stvar bude čudnija, ono što kod sestara iz grupe Haim čujem kao utjecaj davnih dana, u doba vlastite mladosti nisam baš pretjerano slušala. Svi živi po kritikama spominju Stevie Nicks (koju sam slušala, ono, nikad-pa-ni –onda), a meni je, recimo, u nekoliko navrata (npr. uz pjesmu “The Wire”) na pamet pao Phil Collins, a na trenutke (“Forever”) i Peter Gabriel. Prvi mi je u mladosti bio ljigav i dosadan, drugi pretenciozan i – pogodili ste – također dosadan, ali njihovi mi odjeci kod ovih mladojki zvuče skroz cool. Sad, jesam li se promijenila ja ili su Haim to sve nekako drugačije i bolje sklopile, ne znam jer bih za provjeru trebala ponovno poslušati Phila Collinsa i Petera Gabriela, a kome se to, dovraga da, kada mogu slušati Haim.

Osim toga, to što u recki o albumu grupe Haim burgijam o utjecajima iz prošlosti koje čujem u njihovoj glazbi – ne znači da u tim pjesmama nema baš ničeg drugog. To samo znači da ja baš nisam neka glazbena kritičarka pa mi od uobičajene terminologije pisanja o muzici, bez prizivanja onoga na što me podsjeća, na pamet padaju samo blesave fraze kao što su ‘pjevne harmonije’, ‘plesni ritmovi’ i ‘razigrana atmosfera sunčane Kalifornije’. Sve te fraze sasvim dobro stoje ovome albumu jer si točno mogu zamisliti kako odjekuje iz razdrkanog kabrioleta koji po obalnoj cesti broj 1 od San Francisca do Los Angelesa vozi nekoliko dugokosih dvadesetogodišnjakinja u trapericama, gornjem dijelu bikinija i kožnim jaknama, ali ako pokušam zabrazditi šire i dublje od toga, završit ću na prepričavanju njihovih spotova, što se nikom živom ne bi dalo čitati. (ZP)

02-the_marshmallow_notebooks

2. The Marshmallow Notebooks – The Marshmallow Notebooks
[843 boda / 4 glasa]
Teško je pisati o prijateljima čak i kada imaš što reći o njima.

Matiju znam dugo i dobro, nismo nešto previše bliski, ali smo si dobri. Ako je deset najbolji, životni prijatelj, a jedan onaj lik kojeg viđaš po koncertima i redovito se pozdravite, ali mu ne znaš ime, onda smo Matija i na nekih šest ili možda čak sedam. Ne čujemo se redovito, ali kada se vidimo grlimo se, ljubimo i pijemo. Kada se vidimo najbolji smo si.

Sve što sam imao reći o ovom albumu rekao sam, i Matiji, a bome i urbi et orbi. Rekao, napisao, a dosta sam toga i otpjevao, kvareći zabavu ljudima u prvom redu na Matijinim koncetima, a lako moguće i njemu uništavajući koncentraciju jer sam, izvjesno je, povremeno bio toliko glasan da me čuo bolje nego sebe samoga, a to nije nešto što bih ikome poželio. Nije mi se nikada požalio da mu smetam kada urlam ispred pozornice, a ne znam je li to samo zato što je Matija pristojan mladić ili smo ipak malo bolji prijatelji nego što sam vjerovao. Možda ipak sedam.

Teško je pisati o prijateljima jer za prijatelje imate dvostruke kriterije. Da, da, možete se truditi biti objektivni i nepristrani, ali ipak malo više želite da vaš prijatelj napravi nešto dobro, da napiše pjesmu koja će promijeniti svijet (ne čitav svijet, već nečiji intimni svijet, to je jasno – milijune intimnih svjetova po mogućnosti!), nego što to želite nekom potpunom anonimcu koji zabarakadiran u kolibu okruženu snijegom američke divljine oštri noževe, glanca puške, dere jelene, potpaljuje vatricu u kaminu i sklada tihe pjesme, tihe pjesme o samoći.

No jednom kada vašem prijatelju pođe za rukom učiniti nešto važno i veliko, vi znate da je to važno i veliko. Znate bolje nego kada takvo što učini potpuni anonimac. Nije važno zašto znate, jednostavno znate. Matija je s ovim albumom učinio nešto jako važno i nešto što će, nadam se, držim fige, kucam u drvo i radim voodoo lutkice postati jako veliko, ogromno, veće od njega i svih nas skupa.

Glupo se osjećam kada kao jedini prigovor albumu ističem da je “The Last Tourist in Town” trebala biti poletni hitić kakav smo navikli slušati na koncertima ranijih inkarnacija Marshmallowsa (ma kako se one u tom trenutku zvale), a ne melankolična posveta ljetu koja je svoju čarobnu melodiju toliko usporila da se, u ovoj studijskoj verziji, kroz nju čuje samo jesenji vjetrić, a meni se baš svidjelo to što bi, u onim ranijim izvedbama, kroz nju povremeno puhnuo i dašak ljetnog maestrala. Je, istina je, on bi se samo pojavio i odmah bi nestao (ili da kažem izvjetrio), ali to je priroda ljetnih vjetrova. Ne možete od njih baš očekivati neku silnu postojanost.

Žao mi je te pjesme jer Matija dobro zna da nema ničega ljepšeg od spoja, uvjetno rečeno, vesele glazbe i, uvjetno rečeno, tugaljivog teksta. Pa na tim su počelima nastale bezbrojne prekrasne pjesme koje su definirale moj svijet jednako kao što su definirale i njegov.

Glupo se osjećam kada mu to prigovaram zato što pjesma zapravo nije izgubila na snazi, samo je promijenila kožu. Osim toga, ova nova verzija je već postala dio moga svemira, naučio sam je voljeti i što ću, počela je definirati moj svijet.

Kada kažem da mi je to jedini prigovor albumu, to što, pazite sad, jedna pjesma nije snimljena u aranžmanu u kojem sam je naviknuo slušati, to može značiti samo dvije stvari. Ili da sam užasno razmažen kada je glazba u pitanju ili da je riječ o besprijekornom albumu. Ili oboje. U ovom slučaju vjerojatno oboje.

Lako mi je biti razmažen kada je sve po mom guštu. Lako mi je zanovijetati kada nemam pravog razloga, lako je tražiti manu nečemu što mane zapravo nema. Takvi smo mi homo sapiensi, ako nema nikoga drugoga tko će nam pokvariti zabavu rado ćemo to učiniti sami.

Da ne kvarim zabavu onima koji ovo čitaju, a uzevši u obzir to da sam već odavno premašio broj znakova koji bi ovaj tekst čini crticom još ću samo reći da mi je ovo bez ikakvog pretjerivanja album godine. Da, i u domaćoj i stranoj konkurenciji. Tu ne pravim razliku, glazba je glazba, svejedno je li nastala u Engleskoj, Americi, Tunguziji ili Krapini.

Ozbiljno, album godine. I to u godini u kojoj su nove i jako dobre albume objavili Bill Callahan, Superchunk, Saturday Looks Good to Me i Gibonni.

Nema šta, Matija je pomeo konkurenciju. I to zbilja nema veze s tim što mi je prijatelj. Baš nikakve veze. (AŠ)

01-vampire_weekend

1. Vampire Weekend – Modern Vampires of the City
[936 bodova / 5 glasova]
Neki dan sam razmišljao kad je točno planula ova ljubav – prosinac 2009. godine, dan-dva prije nove godine, kad me “Run” sravnila poput uragana. Neki će reći da sam kasnio, ali meni je taj prijelaz u 2010. bio baš pravi trenutak. Debi mi je bio onako, ok, par dobrih pjesama, ali tek “Contra” mi je zvučala baš cijela na pravome mjestu. Ništa od svega toga, ali doslovno ništa, pa čak ni perjanice “Run” i “I Think UR a Contra”, nisu me mogle pripremiti za “Modern Vampires of the City”. Kao da nikad prije nisam znao što znači kad te neki album rasturi, raznese, toliko oduševi da i dan-danas kružim preko njegovih 12 svjetskih čuda i povremeno mijenjam omiljenu, najbolju, onu najspektakularniju među dijamantnima.

Prvi me susret, negdje s proljeća, uznemirio, jer “Step” je nastavljala otprilike tamo gdje je stala “Contra”, ali na sasvim drugoj razni svijesti. Na prvo slušanje i dan-danas tako je bezobrazno drukčija, shizofrenična, neurotična kao ludi dan na poslu, a opet tako smirujuća, tekstom zbunjujuća, banalna, a ipak smislena, puna, ispunjena. Danas kužim, kužeri, kako i zašto “Every time I see you in the world, you always step to my girl” ima savršenog smisla. Skupa s njom stigao joj je komplement “Diane Young” koja je za mene još uvijek i zauvijek će ostati dying young, stvarno mi tako ima više smisla, usprkos spominjanju zagorjelog Saaba i Kennedyja (ili možda upravo zato?).

“Young Lion” i “Hannah Hunt” udarile su me u paru jedne mrkle noći, iako su razdvojene drugim ubojicama, ali shuffle ih je smjestio skupa, kao da mi je davao do znanja njima dvjema laganima, rasplinutima da je vrijeme za spavanje, uskrativši mi isto, jer ih nisam uspijevao satima izbaciti iz glave. “Hudson” zaokružuje neviđenu melankoliju završetaka pričom o jednom istraživaču novih teritorija, poneki među kojima danas nose ime po njemu – pitam se hoće li se muzika jednoga dana zvati po Vampire Weekend. Začetak te goleme tuge je na samom početku u “Obvious Bicycle”, najboljoj pjesmi bez refrena koju sam čuo još tamo od… zapravo ikad. Poput masne mrlje na pješačkom prijelazu, vjetra na mladom zelenom lišću stabla ispred mog prozora, biciklista na pločnicima, ona dolazi i odlazi nenadano, obara s nogu kad najmanje očekuješ.

Negdje jesenas, mislim da je bio listopad, “Unbelievers” i “Finger Back” zasjale su na tronu. Bila je to spona prema prošlosti ovog benda, svojevrsni naklon usmjeren prema prva dva albuma, a pogotovo debiju, što mi je poslužilo da još jednom učvrstim svoj stav s početka ove note. “Everlasting Arms” udarila me na ljeto, taj izgubljeni djelić “Gracelanda” Paula Simona koji nazivom i melodijom zvuči kao škakljanje bebe, ali tekstom ne može biti dalje od toga, na teškim religijskim razmatranjima, koliko već teška ista mogu biti u jednoj… pop pjesmi.

Njena vjerska prethodnica “Ya Hey” me je držala za jaja možda i najdulje, ali doslovno – pjesma je to od koje strepim, plaše me sve mogućnosti kamo bi me mogla odvesti. Točno kad pomislim, to je to, raspada se, ona se nekako čudesno pronađe, usmjeri svojih stotinu smjerova prema istom žarištu i tjera me na zaključak da izgleda stvarno nije lako biti Ezra, Rostam i kompanija kad im i zvuk tuge zvuči ovako veličanstveno. I to me isto plaši, tješim se da je to u meni, ali mala je vjerojatnost.

A danas, na vrhu favorita mi je “Worship You”, brojalica, gospel, nazovite ju kako god želite, ali kao što joj naziv kaže, obožavat ćete ju – ona je kakofonija gradskih ulica, kafića, klubova, kao da simfonijski orkestar svira kraj uličnog pjevača kraj kojeg neki boombox nabraja probleme današnje političko-gospodarske svakodnevice. Kad malo razmislim, to je slika i prilika cijelog ovog albuma, između krajnosti radikalnog, pomaknutog zvuka, i melodija ubojica. (OM)

(pisali: Matija Manđurov, Dražen Smaranduj, Zrinka Pavlić, Andrija Škare, Ozren Milat)

22 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2013: #5-#1”

  1. Tonći Says:

    utrka je bila napeta, matija je vodio sve do samog kraja i taman sam se spremao reći momcima vampircima da jebiga uvijek djeveruše nikad nevjeste – kad li u zadnji tren uleti zadnja lista koja ih je sa 100 bodova pogurnula na prvo mjesto!

  2. dk Says:

    iako nisam sudjelovao za razliku od prošlih nekoliko godina, ovo mi je najdraža lista, jer sam u top50 albuma otkrio čak 14 (!) novih bendova za koje ranije nisam čuo.

    ali da na top50 nema ni Darksidea, ni Jon Hopkinsa, ni Villagers ni Paula McCartneyja (a svih osim Darksidea nema na ljestvici – uopće??), ne vjerujem, jer se ipak tu i tamo tješim da znate nešto o glazbi, a onda ipak vjerujem, jer se sjetim da kurca ne znate.

  3. matija Says:

    Znao sam da sam si trebao dati vise od nula bodova.😀 Hvala!🙂

  4. dk Says:

    matija, poslušat ću album!

  5. dk Says:

    matijadrugi, ovaj album ove grupe koji si stavio nema niti svoju stranicu na wikipediji – kako vi uopće dolazite do tih nekih potpuno nebitnih stvari?

  6. Casper Says:

    Ono, pratimo muziku.

  7. dk Says:

    bilo je to retoričko pitanje. poanta je bila – da valja, imalo bi svoju web stranicu, kao što bi i albumi Helen Love imali da valjaju.

  8. Tonći Says:

    HELEN LOVE! jebate pa otkud si samo to sad iskopao🙂

  9. Vedro Says:

    na listi koju sam s malim zakasnjenjem poslao🙂 Yo La Tengo su imali 260 bodova, te da je lista prosla, bili bi peti.

  10. peziq Says:

    “da valja, imalo bi svoju web stranicu” – ovo je u rangu onog Krešinog da “ak nije na radiju onda nije muzika”😛

  11. Vedranko Says:

    Dajte, nekako, nagovorite Ozrena da češće piše…. Baš mi falili tekstovi od čoveka….🙂 A imamo i identičnu kronološku/vankronološku priču o upoznavanju pjesama s Modern Vampires Of The City…. Worship You baš fino paše i u zimu…..🙂

  12. Sobonja Says:

    Kako smo ja i Manđurov pogurali pank u top 5, odlično!

  13. Anonimno Says:

    najbolji i najoriginalniji godišnji top 50 na svijetu.

  14. dk Says:

    meni najhipsterskiji, ali ne onako dobro nego baš onako sjebano

  15. dk Says:

    ne, nikola, postoji debeo i dobar razlog zašto albumi Tonette nemaju svoju wiki stranicu, a albumi Bilala imaju, a ako ti to ne vidiš, ti si taj s problemom.

    (krešo o muzici, kao – da budem kewl – plesanje o arhitekturi.)

  16. dk Says:

    mislim, da je samo jedna osoba glasala za Colina Stetsona, pa stvarno nevjerojatno.

  17. Tonći Says:

    “meni najhipsterskiji, ali ne onako dobro nego baš onako sjebano”

    molio bih elaboraciju (mimo ‘niste glasali za albume za koje bih ja glasao’)?

  18. Tonći Says:

    najbolja lista je, naravno kao i uvijek, od ilm

    http://www.ilxor.com/ILX/ThreadSelectedControllerServlet?showall=true&bookmarkedmessageid=4821211&boardid=41&threadid=98967

  19. peziq Says:

    jebešga, ja o muzici baš i ne čitam po nekakvim wikipedijama, ja je slušam

  20. mirza Says:

    “najbolja lista je, naravno kao i uvijek, od ilm”

    true dat. još uvijek najbolje hvataju zeitgeist.

  21. Casper Says:

    O, bože.

  22. Djuka Says:

    Najveci utisak ove godisnje liste je taj da se vratio THE KING….fuckin’ Ozren Legenda Milat! Dajte natjerajte ga da cesce pise.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: