One su te

by

Uživajući u subotnjem koncertu Punčki u slatkom bukom i brojnim oduševljenima ispunjenome malom pogonu Tvornice, i to čak i unatoč uočavanju pokojih sitnica zbog kojih mi se činilo kako sam bendu čuo i još boljih koncerata, ponovno sam se prisjetio određenog raskoraka u doživljaju između nas pacijenata koji obećavajuće bendove pratimo još od svirki za petnaestak ljudi u neuglednim prostorima i normalnih ljubitelja dobre i zabavne muzike koji se za bend zainteresiraju tek kad taj bend već doista nešto i ostvari. Ne mislim time tvrditi kako je ijedna od tih recepcija iole točnija, možda čak ni izvornija ili perceptivnija, koliko dodatno osvjetljuje uzroke pojedinačnih reakcija na potpuno isti podražaj uvjerljivog i tople pažnje vrijednog alter-popa ovoga sve kompaktnijeg i kompleksnijeg benda. Naime, slušajući ih posljednjih godina relativno redovito na svim nerijetkim svirkama koje su održavale po Zagrebu, siguran i stabilan rast statusa Punčki pratio sam s ponešto ponosa kakav često osjećamo kada pripadnice i pripadnici naše scene otvore ili barem zakucaju na vrata mainstreama, te sam ovaj koncert doživio kao vrhunac tog procesa, ali i, s muzičke i izvođačke strane, iskusnu potvrdu i rezime dosad postignutog. Većina okupljenih oko mene (a potpuno sam siguran da većinu smijem takvom procijeniti, jer se dosad na svim koncertima benda koje sam vidio sveukupno nije okupilo ni blizu brojci od tristotinjak ljudi koja je za vikend rasprodala Tvornicu), međutim, Punčke je uživo slušala prvi prvcati put, primijetivši češće pojavljivanje simpatičnih cura ne samo u specijaliziranim medijima. Njima je ovaj koncert morao biti otkriće.

Stoga nema nikakvog smisla cijepati dlake i eventualno ustvrditi da je, iako odličan, ovaj koncert ipak ostao za koračić iza proljetnoga u istom prostoru 2012. godine, kada su upravo razlozi zbog kojih osobno pamtim tu svirku pred četrdesetak ljudi – shvaćanje kako se ne radi samo o obećavajućem i ugodnom bendiću nego o punokrvnom bendu koji zaista razara i rastvara – ovom prigodom bili uvećani za nekih šest-sedam puta, uvećanjem broja nazočnih. Prvi put suočena s Lucijinom lavinom neobuzdane, gotovo egzorcirajuće energije, publika ju je frontvumenici uzvratila u još obimnijoj količini, s pravom ostajući zapanjena načinom na koji je donekle široku pozornicu svela na kutijicu o čije se zidove svojom gitarom odbijala ne gubeći kontrolu nad pjesmama, oslonjena na prirodom napetu a izvedbom opuštenu i uigranu ritam-sekciju basistice Anje i bubnjarke Ruby. Istina, u prvom se dijelu nastupa dalo primijetiti kako Lucijinim scenskim skokovima i pohvalnim ekscesima nedostaje dosadašnje iskonske tečnosti i utjelovljenja instinkta, kao da je tremu prvoga ovoliko velikog nastupa, a koju je nekoliko puta spomenula, pokušala ukrotiti svjesnim pojačavanjem svojih izvođačkih aduta ili podsvjesnim prihvaćanjem svega što se o njoj pisalo, a na što je teško ostati imun. Međutim, laganim odmicanjem programa i shvaćanjem kako će se omasovljenje ljudi u parteru na dojmljivost žestokih pjesmica o unutarnjim previranjima odraziti isključivo pozitivno, te su se trema i lagana usiljenost počele povlačiti negdje na prijelazu iz hita ‘Petra Pan’ u stariji kultić ‘Teško dišem’, da bi do ubojite ‘Iz dana u dan’ potpuno nestale.

Kao i na svojim studijskim radovima, naravno ponajviše na prošlogodišnjemu nahvaljenom albumu ‘Sunčano s povremenom naoblakom’, Punčke uživo niz kanonskih alter, noise i post-punk utjecaja kanaliziraju u komunikativan indie-pop, u čijem se temeljcu, kako smo imali prilike doznati iz prošlotjedne poplave intervjua (čini se da su izborom ozbiljnoga menadžersko-organizacijskog tima Punčke potpuno pogodile, naišavši na logistiku koja može ispratiti njihove kvalitete i ambicije), nalazi i nešto starija classic-rock hipijana. Provukavši sve te ovjerene žanrovske upute kroz filtre vlastitih proživljenosti i inspiracije, Punčke u svojim pjesmama izlaze sa zvukom koji, logično, jest poznat, ali je svejedno svjež, koji dojam da se čuje prvi put ostavlja baš zato što ga cure sviraju prvi put, odnosno, zato što se njime najbolje izražavaju. U subotu su Punčke, iako sigurnije i čvršće, istodobno zvučale bliže svojim nešto ranijim radovima, ‘Robotu koji hekla’ i krasnom EP-ju ‘Mehanizmi obrane’, negoli aktualnom albumu koji su izvele u cijelosti, ponajprije zato što nabrijanost žive svirke ipak više odgovara neposrednim krikovima i instinktivnoj sirovosti nego razrađenijim aranžmanima. Pedesetak odsviranih minuta pokazale su, ponajviše pjesmama koje su u repertoaru grupe već godinama, poput ‘Ja sam ta’ i ‘141’, kako cure vrlo predano i ujednačeno slijede svoju viziju pomalo pomaknutog, nervoznog popa, ali i koliko su napredovale kao bend, u smislu hvatanja svojih nekad davno malo bježećih zamisli.

Spomenuta ujednačenost zvuka uglavnom je komponenta koju najsrdačnije pozdravljam, što je u neku ruku i ovdje slučaj, ali je, ironično, i jedan od dva razloga zašto osobno album ‘Sunčano s povremenom naoblakom’ smatram senzacionalnim samo pojavom, ne i kvalitetom. Ako se, i prema mojem mišljenju, vrlo dobroj ploči uopće mora što prigovoriti, onda je to povremena međusobna zamjenjivost pjesama, pogotovo ovih iz takozvanoga drugog reda, iza udarnih pjesama kao što su ‘Srce’ ili divna ‘Jesen u New Yorku’, koja se na albumu nažalost nije našla. Drugi razlog donekle prati navedeno, a to je čest odabir gotovo hourinskih a/a rimovanja u tekstovima koji ne uspijevaju uvijek dostojno uobličiti muzikom natuknute osjećaje, frustracije i egzaltacije, pri čemu trebam iskreno priznati kako kao dobrodržeći 30-something frajer osobno zaista nisam ciljna publika identifikacije stihova mladih studentica punih života u svim njegovim oblicima. Uživo, međutim, oba problema riješena su pukom adekvatnošću koncertnoga konteksta, jer sitni iskoraci lijevo i desno pokazuju koliko je bendova nominalno glavna linija moćna i privlačna, pa se i vrlo rana stvar ‘Bez potrebe’ s puno potrebe i bez ikakvoga kašljucanja nadovezala na izvedeni set, još uvijek crpljen iz polazišnoga bazena od nekih dvadesetak pjesama među kojima doista ima odličnih i malo manje odličnih varijanti istog rukopisa, ali koje uopće ne ostavljaju sumnje kako će Punčke u budućnosti napraviti i još bolje i bogatije.

Problem tekstova ispostavio se i još manjim, zapravo pa i nepostojećim, jer ono što kod mojega kućnog slušanja može izazvati dobronamjeran smiješak koji simpatičnu naivnost podupire, ali više ipak ne može prihvatiti kao svoju, uživo se promeće u masivne potpornje ultraefektnim manifestnim one-linerima oko čijih je zborskih izvikavanja bilo izgrađeno cijelo subotnje iskustvo konačnog predstavljanja još jednog benda koji smo gurali od samih početaka široj publici, podudarno nedavnom trijumfu Lovely Quinces na istome mjestu. Naravno, o točnosti razoružavajućih tvrdnji kao što su Biti sretan to je najbolje, iz ‘Petre Pan’, ili Mi ne radimo što svi drugi rade, iz ovaj put akustičnom gitarom izvedenog ‘Doručka’, zaista se može raspravljati, ali u ponešto drukčijim okolnostima od pobjedničkoga koncerta benda koji se svim svojim ushitom, prkosom i nadanjem sjajno osjeća u pjesmama kojima je nadmašio svoje strahove i bjesove. U ovoj prekrasnoj atmosferi, s time sam se morao ne samo složiti, nego to i vrlo glasno i strasno podcrtati. Set lista: Počet ću iznova – Ja sam ta – Jesen u New Yorku – Petra Pan – Teško dišem – Srce – Iz dana u dan – Ritam kaosa – 141 – Loše vijesti – Promjena – Prije spavanja – Doručak – Bez potrebe

Dan prije, u petak, u Spunku (stari) sam svjedočio potpuno drukčijem tipu koncerta potpuno drukčijeg tipa benda, osim što je također riječ o dobroj muzici načelno neprimjećivanoj od glavne struje. Kod Kipera, o kojem je riječ, usto nema ni najmanje šanse da mu se status znatnije promijeni, ali mislim kako petorka višedesetljetnih punk-rock veterana o tome uopće ne razmišlja, što međutim ne povlači i automatski deficit ambicije. Svojevrsno zatišje benda nakon aktivnijeg izlaska na scenu vjerojatno dijelom jest uzrokovano bukom koju je gitarist i prika Zdravko podignuo svojim drugim bendom Go No Go, čija bi prisutnost mogla skrenuti nešto pažnje i na Kiper, bend koji nezavisnu prošlost na sličan način kanalizira u pjevne, često i himnične rock pjesme. Sav repertoar benda bio je povučen s aktualnog albuma ‘Spori i živi’ te EP-ja ‘Opet sam jak’, dakle izdanja na kojima je početne vokale drugog gitarista Jage zamijenio sad više i ne toliko novi pjevač Misch. O specifičnostima njegove vokalne izvedbe bio sam već dosta pisao, a svoje je čujne manjkavosti već itekako nadoknadio dosta opuštenim i unesenim nastupom, kakav je zapravo i odlika cijele grupe. Čak i pokoja lošija pjesma – tekstovi koji rasponom tema i na dobar i na loš način odaju da su članovi benda bili pankeri i devesprve, ispunjavanje aranžerskih dugova formativnim danima nauštrb izravnijoj melodičnosti – takvim je kompanjonskim druženjem uzdignuta na razinu kompetentne članice programa, u kojem su se posebno istaknule one najbolje i najzabavnije, kao što su odlična ‘Slušam kako dišeš’, ‘UFO’ ili ‘Tako mlad’. Ulogu predgrupe odradili su mladići Brain Production, čije su mi četiri odlično odsvirane ’90s alter-rock pjesme bile dovoljne za zaključiti kako još uvijek nisu načisto koji si identitet žele prisvojiti i dok nisam doznao kako su bili obradili Atomsko sklonište, što je potvrdilo Kanyeovu opasku kako bi tmurni Moose Botić bend vjerojatno o(t)pisao kao nešto za Ri Rock. Onda smo doznali da su momci s Krka i u CV-u broje neku pobjedu na tome festivalu. Kiperova set lista: 100% siguran – Slušam kako dišeš – Ostajem do kraja – Zadnji u redu – Recesija – Nikada – Savršeno – UFO – Opet sam jak – Tako mlad – BIS: Običan dan

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: