15. How To with John Wilson
[118 bodova / 7 glasova]
Što više serija pogledao u životu, sve mi manje teško padaju otkazivanja istih, pa i kad je riječ o osobnim favoritima jer mi akumulirano iskustvo samo učvršćuje dojam da kao gledatelj pritom najčešće… i ne budem baš na nekom osobitom gubitku? Dvije-tri sezone su obično taman – za drame i dramedije, sitcomi mogu malo to prolongirati mada ni njihovi peakovi obično ne traju dulje – jer kroz njih se obično kaže sve bitno što se imalo za reći, pa tako imam samo najdublje poštovanje za, primjerice, Mayu Erskine i Annu Konkle koje su prvo napravile jednu jako dobru sezonu Pen15, zatim drugu koja je kakvoćom digla seriju u neslućene visine i onda rekle – to je to, napravile smo što smo htjele, adio! Dok je, s druge strane, Crazy Ex-Girlfriend isto bila zamišljena da ne ide u nedogled – ako je vjerovati autoricama Rachel Bloom i Aline Brosh McKenna, one su i ispočetka planirale točno četiri sezone – i nakon tri briljantne sezone nije bilo ikakvog razloga očekivati da će finalna četvrta biti išta slabija… Ali kad, avaj, jest bila jako osjetno slabija i nije ni da je sad preko noći postala gluplja ili prvoloptaškija ili išta slično, nego je jednostavno bila poput auta koji je pičio i pičio, samo da bi onda najednom stao jer… nema više, jebiga, benzina.
A što se tiče serijala koji nisu nasilu prekinuti nego su zaključeni voljom njihovih tvoraca (ili će bar oni tako tvrditi), How To with John Wilson mi je po konačnom dojmu negdje između dvije gorespomenute serije: pozdravio se s gledateljima prije nego što bi ih neizbježnim zapadanjem u manirizme i repetitivnost počeo gubiti u sve većim valovima, ali ipak ne još dok je bio na vrhuncu i prije nego što se počeo osjećati zamor materijala. Mislim, nije uopće bila loša ova finalna treća sezona, daleko od toga, ali malo me iznenadio plasman na ovoj listi jer kao da i nije baš bilo nekog osobitog entuzijazma u zraku dok se prikazivala: nitko se nije bunio, da, ali malo tko bi je uopće i spomenuo, samo je nekako… došla i prošla. Jer serije su ponekad kao bendovi: uzbudljive kad se pojave i donesu prijeko potrebni dašak svježine, kad nam se pred očima materijalizira nešto novo i veliko, ali nekako sve manje atraktivne jednom kad prokužimo foru i kada, koju godinu kasnije, shvatimo da odsad pa nadalje slijedi u najboljem slučaju rafiniranje stila, u najgorem samo još i još jednog te istog.
A shvatio je to i John Wilson i zato se povukao skoro pa na vrijeme: jest da ću se od njegovih šaljivo-dirljivih dokumentarnih tokova svijesti o urbanoj svakodnevici najčešće ipak prisjetiti nečega iz prve ili druge sezone, ali nije ni da je ostao zadnji do fajrunta – samo je popio koje piće viška na tulumu koji je bio predobar da bi ga tek tako napustio, uzeo svoj kaput prije nego što se obnevidi i rekao to je to, adio. Do viđenja. (TK)
14. The Fall of the House of Usher
[150 bodova / 5 glasova / dva prva mjesta]
Mike Flanagan se u svojoj posljednjoj adaptaciji za Netflix prije prelaska na Amazon odlučio za novi tip adaptacije u usporedbi s onima koje je dosad snimao. Slično kao u svom serijskom prvijencu, briljantnoj The Haunting of Hill House (ujedno i tema moje prve crtice za Ruralnu gorilu), iz originala je iskoristio samo likove i detalje, crtice, a radnju je prebacio u moderno doba i dodao joj dašak gorea. Najnovija serija zove se po priči Edgara Allana Poea, a i same epizode su također posudile naslove od pionira detektivske proze i horor priča koje i stotinama godina kasnije izazivaju istu jezu. Flanagan je, naravno, opet radio s istim glumcima, a iako je idejni začetnik serije, režiju je s njim ravnomjerno podijelio Michael Fimognari, svaki je režirao po četiri epizode. Fimognari je s Flanaganom radio kao direktor fotografije na Hill Houseu i nastavku Isijavanja Stephena Kinga, odnosno Stanleyja Kubricka, Doctor Sleep.
Glumačka ekipa bit će dobro poznata onima koji su gledali Flanaganove uratke. I u ovoj seriji Kate Siegel je jednostavno genijalna, dok se od Carle Gugino manje nije ni očekivalo, a ima i definitivno najzahtjevniju ulogu koju je iznijela vrhunski, tako da se svaki put pojavljuje kao netko drugi, ali zadržava ono nešto prepoznatljivo. Ipak, ne sumnjam da je svima i ispred i iza kamere bilo neizmjerno zabavno glumiti bešćutne milijardere, ali izgleda da je bilo nekih drama na setu jer je glavna muška uloga recastana, i to baš zbog kršenja klauzule u ugovoru koja kaže da ponašanje na setu mora biti što ljudskije, pogotovo s obzirom na to da snimaju horore. Prvi izbor za patrijarha obitelji Usher bio je Frank Langello, koji je čak i snimio pojedine scene, umjesto kojih je pak kasnije nasnimljen Bruce Greenwood. Langello je optužen za seksualno zlostavljanje, odnosno navodno je prema jednoj glumici imao neumjesne komentare od kojih je svima bilo neugodno. A kod Mikea nema toga. Jedini likovi koji imaju traume u njegovim projektima su oni na platnu, i po tome je poznat, a to se vidi i na finalnom rezultatu.
Oni koje još uvijek pere nostalgija za Successionom u ovoj seriji mogli bi pronaći neku utjehu jer su i ovdje glavni likovi odvratni i odvratno bogati. Oni nisu medijski moguli, nego farmaceutski divovi i njihova priča ima dozu nadnaravnog: u prvoj sceni smo na pogrebu Usherove djece, a ostatak serije pokazuje nam kako je svatko od njih umro dok se istodobno odmotava klupko glavne radnje, one o mladom Usheru (Zach Gilford) i njegovoj sestri Madeline (Willa Fitzgerald) i njihovim počecima u poslovnom svijetu. Slično kao u drugim Flanaganovim serijama, svaka epizoda ima svoga glavnog lika, a posljednja epizoda služi da se zaokruži priča. Pritom je scenarij napisan tako da se svaka smrt otprilike može predvidjeti, a da je i dalje zadovoljavajuće vidjeti kad se neki foreshadowing s početka epizode ispuni. Koliko god su pojedini detalji nerealni, toliko je svijet serije vrlo realističan i ne bi bilo teško zamisliti upravo ovakve obitelji negdje na pedesetom katu na Manhattanu. Tko zna, možda su neki od njih upoznali svoju Vernu? (DĆ)
13. The Curse
[152 boda / 8 glasova]
Kad sam pročitala da su Nathan Fielder i Benny Safdie (of Safdie Brothers fame) napravili seriju za A24 u kojoj igra Emma Stone, znala sam da to mora bit nešto nenormalno, al da će bit toliko suludo, e tose nisam nado!
Sviđao mi se Fielderov senzibilitet i prijašnje serije Nathan for You i How To with John Wilson (koje je „samo“ producent). Lanjskoj The Rehearsal pristupila sam relativno kasno i sa mnogo zadrški jer mi je njegova pojavnost često odbojna, dokumentarističke metode suspektne, a iz medijskih napisa i foršpana činilo mi se da je tu dodatno pojačao dotad sporadični cinizam i stupanj manipulacije svojim subjektima, „stvarnim“ ljudima – da bi me na kraju i ta serija posve zaokupila, zabavila i zamislila. The Curse je nastavak Fielderove kreativne putanje tijekom koje je uvijek igrao ulogu previše samosvjesne osobe koja se ne zna ponašati kao „stvarna“ osoba i kojoj, zbog toga što život tretira kao performans, izmiče istinska ljudska povezanost. Čini se da mu je upravo istraživanje neugodnih implikacija takvog stanja postala centralna tema.
Ovdje, Stone igra nepodnošljivu Whitney, Fielder njezinog nepodnošljivog bračnog i poslovnog partnera Ashera, a jedva prepoznatljivi Safdie nepodnošljivog Dougieja, redatelja njihovog TV pilota/projekta Flipantrophy koji pokušavaju prodati HGTV-u, kanalu koji emitira reality showove o – flippanju kuća.
Suradnja ove dvojice autora donosi briljantnu TV-satiru umjetnosti kroz spajanje, u idealnim omjerima, Safdiejeve silno napete drame vérité stila i Fielderovog brenda komedije od kojeg se ne prestajete meškoljiti u sjedalu i nelagodno škiljiti u TV. Obojica su glumački nadmašili svoj minuli rad. Fielder je pokazao da he does have the range, njegov neadekvatni šonjo Asher je istodobno izazivao sućut i podsmijeh – ima previše dobrih trenutaka za istaći ijedan, ali one grimase na grupnom tečaju humora ostat će mi upečene u mozak. Čas simpatičan, čas ljigav, Safdiejev puppet master Dougie za to je vrijeme dosljedno mutio vodu gdje je stigao i provodio svoju skrivenu agendu manipulirajući ih sve više, sve dok sam sebi nije podapeo nogu.
Ali to kako je Emma Stone izdominirala bilo je najveća milina gledati iz tjedna u tjedan. Svakom novom epizodom držala je novu majstorsku radionicu glume tijekom koje je njezina (arhitektica? projektantica? umjetnica?) Whitney u istoj mjeri bila slatka, gnjusna, odbojna, draga, podmukla, zla, bešćutna, glupa, razmažena, empatična i ravnodušna, to jest, pretvarala se da je takva (čujem da je oduševila i u Poor Things, ali to tek imam provjeriti).
Sjajni, povremeno voajeristički kadrovi direktora fotografije Macea Bishopa doprinijeli su začudnoj, pa i zlosutnoj, atmosferi i fizičkoj nelagodi koju osjećaš dok gledaš protagoniste kako vrludaju gradićem Española, u Novom Meksiku, obasjanim (pre)žarkim suncem koje se dodatno reflektira u blještavim, zrcalnim fasadama Whitneyjinih pasivnih kuća za ekološki osviještene dubljedžepaše „ispravnih“ vrijednosti i politika – ali, naravno, ne i za starosjedilačko stanovništvo Españole – i rasvjetljava svu nakaradnost njezinog životnog projekta.
Duboko uznemirujuća zadnja epizoda ove uznemirujuće serije koju skoro nitko nije gledao, pogotovo njezina apsurdistička finalna sekvenca, vjerojatno će me nastaviti progoniti poput noćne more i nasumično mi doletjeti u misli još puno puta. Još nisam stigla ali MORAM naći nekakav BTS, neki making of jer kako, KAKO su to JEBOTE SNIMILI?! I zašto? I opet KAKO?! Btw, svaka je prilika da ju je Fielder, jer zašto ne, najvjerojatnije maznuo iz jedne stare kanadske animirane serije.
Budući da mi je nemoguće detaljnije iznijeti svoje dojmove o seriji a da se ne dotaknem ključnih scena serije i finala i tako otkrijem previše / spojlam, a admin me strogo upozorio na spojlere, javite mi se ako i kad odgledate seriju pa ćemo pričati. (LB)
12. Happy Valley
[163 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Da je ovo američka serija poosvajala bi sve Emmyje i Zlatne globuse, a ovako je “samo” osuđena na BAFTA-e. Autorica Sally Wainwright i njezina ekipa napravili su jednu od najboljih europskih serija svih vremena, a osim vrhunskoj priči to mogu zahvaliti i briljantnoj Sarah Lancashire u glavnoj ulozi policijske narednice Catherine Cawood. Kada glumci tako uđu u ulogu da zaboravite kako ona nije prava policajka, onda je to nešto što se pamti.
Radnja serije odvija se u gradu Halifaxu u Yorkshireu. Catherine je razvedena sredovječna policajka koja je doživjela tragediju kada joj se osamnaestogodišnja kći Becky ubila nakon što ju je zlostavljao bivši dečko Tommy Lee Royce (James Norton). Prije smrti Becky je rodila Ryana (Rhys Connah), koji u trećoj sezoni ima šesnaest godina. Upravo je to i bio glavni razlog zašto se na završnu sezonu čekalo sedam godina: Wainwright je čekala da mladi glumac ostari za ulogu tinejdžera, jer je jedan od glavnih motiva treće sezone njegov odnos s ocem, koji je u drugoj sezoni završio u zatvoru gdje služi doživotnu kaznu. Baš kad Catherine pomisli da je vrijeme da odustane, Tommy Lee se ponovno pojavljuje i ispostavlja se da su njezina blaženo neuka sestra Clare (Siobhan Finneran) i još zbunjeniji dečko Neil (Con O’Neill) doveli Ryana u posjet Tommyju Leeju.
Naime, otac i sin godinama su si pisali pisma i planirali posjete, a kad su Clare i Neil saznali za to, smatrali su da je najbolje da ga barem nadziru, ne govoreći pritom Catherine kako je ne bi doveli u predinfarktno stanje govoreći joj. Čini se da su zaboravili da je ona sposobna policajka koja lako prati tragove. I kada na početku treće sezone bude pronađen raspadnuti leš muškarca koji je nestao prije osam godina, tragovi ponovno vode do Roycea, ali i bande koju, vjerovali ili ne, čine Hrvati. Predvodi ih stanoviti Darius Knežević, pomažu mu i njegov brat Željko, a tu su i Marko, Ivan, Josip. Wainwright se očigledno potrudila.
Dolina sreće nikad nije bila samo krimi-serija, nego u prvom redu emotivna obiteljska drama. Catherine je užasnuta mišlju da bi njezin unuk mogao postati psihopatski ubojica poput njegovog oca, te ga na sve načine pokušava zaštiti. Ryan se nosi s pritiskom doma, zatvora u kojem mu je otac te škole. Brak njegovog nogometnog trenera (Mark Stanley) temelj je podzapleta, s farmaceutom u nevolji s novcem (Amit Shah) koji prodaje ilegalne tablete zlostavljanoj domaćici (Mollie Winnard) što dovodi do tragičnog kraja za ljude koji to nisu zaslužili. Zanimljiva je i promjena u karakterizaciji Tommyja Lee Roycea. Dok smo ga u prve dvije sezone doživljavali kroz Catherinine oči kao poremećenog ubojicu koji nije zaslužio da živi, u trećoj sezoni vidimo i njegovu ljudsku stranu.
Naravno, nećemo ga žaliti, no izgleda da nije sve ni onako kako Catherine misli, te da on stvarno voli svog sina, a izgleda i da je volio njezinu kćer. Neću spojlati, no moram spomenuti kako će zadnja epizoda vjerojatno ući u povijest kao jedno od najboljih finala ikad. Scena u kojoj se konačno nađu i porazgovaraju Catherine i Tommy gleda se otvorenih usta. Bez obzira na njezin posao i sve kriminalce koje mora gledati, Catherine je ipak i majka i baka koja samo želi najbolje za svoju obitelj. Bitna razlika između američkih i britanskih serija je i što svaka sezona u Velikoj Britaniji ima najviše šest epizoda, i što sezone ne idu unedogled. Ovako smo dobili seriju u tri sezone koja ne pada u napetosti i koja je jedna od najboljih serija u ovom tisućljeću. (SM)
11. Znam kako dišeš
[163 boda / 10 glasova]
Regionalna produkcija TV-serija već je neko vrijeme razlog ugodnih iznenađenja i tema gledateljskih rasprava, no realno, najčešće je bila riječ o srpskim serijama i, još realnije, najčešće je u njih bio umiješan Dragan Bjelogrlić. U šačicu onih koje nemaju veze s njim, a ovaj put ni sa Srbijom, ove je godine upala bosanska HBO-serija Znam kako dišeš autorice Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića. Jasna Đurić, koja je glumila glavnu ulogu i u Jasmilinu hvaljenom filmu Quo vadis, Aida, ovdje glumi sarajevsku javnu tužiteljicu koja se suočava s gadnim slučajevima vršnjačkog nasilja, a usput još i pokazuje koliko je teško u današnje vrijeme biti (samohrani) roditelj. Životna, živahna i prepuna za Žbanićku tipičnih uvjerljivih, prokrvljenih, ljudskih trenutaka, Znam kako dišeš bila je ne samo jedna od najboljih regionalnih serija 2023., nego i, osim Nasljeđa, najbolja serija koju se prošle godine moglo pogledati na HBO-u. (ZP)
(pisali: Tonći Kožul, Dijana Ćurković, Lana Brčić, Samir Milla, Zrinka Pavlić)
Ruralna gorila 
Komentiraj