5. Mad Men
[1070 bodova / 17 glasova / dva prva mjesta]
Nakon prve odgledane sezone, kao da sam osjetila nešto na svojim plućima. Majko mila, što su ti njujorški kopirajteri pušili. Nakon trenda serija lišenih duhanskog proizvoda, mahom promoviranih tijekom devedesetih, Mad Men je došao kao nikotinski šok. No, to je i bila očita intencija autora i njihov način da nam kažu: “Dobrodošli u šezdesete”.
Mad Men je jedna od onih serija koje nisam odmah krenula gledati, već nakon što je snimljeno svih sedam sezona i nakon svih hvalospjeva opjevanih po društvenim mrežama o ovoj seriji. Ok, možda me malo na početku pokolebao outfit šezdesetih, obzirom da kod mene očito vrijedi ono ‘daj mi suvremeni outfit (računaj ’80-e naovamo) ili Downton Abbey, sredine nema’. No, tema serije je itekako zvučala zanimljivo – marketinška agencija šezdesetih godina u centru svijeta, u gradu koji je vjerojatno i osmislio moderni koncept prodaje i oglašavanja, u New Yorku, preciznije na Aveniji Madison na Manhattanu.
Uglavnom, okosnicu serije čine likovi koji rade u marketinškoj agenciji Sterling Cooper, koja se tijekom sezona spajala s drugim agencijama pa odvajala, pa su neki partneri odlazili, pa su se vraćali i tako opet ukrug po tko zna koji put iz sezone u sezonu. Karakteristično za šezdesete, serija se mahom vrti oko poslovno uspješnih muškaraca u svijetu industrije oglašavanja, koji zavaljeni u kožne agencijske fotelje ispijaju svoje viskije u oblacima nikotinskog dima i pokušavaju Amerikancima zapakirati i prodati Lucky Strike, Jaguar, Heinz ketchup, Hershey i ostale proizvode.
Glavni lik je Don Draper, kreativni direktor agencije, koji je pritom zgodan za poludit. Jon Hamm je jednostavno sjajan u ulozi Dona, apsolutni vladar Mad Men. Osim što je zgodan, Don je i poprilično kompleksan lik sa svim svojim vrlinama i manama, PTSP-om od teškog djetinjstva i bremenom prošlosti te očiglednim problemom s alkoholom. Drugi od momaka s Madisona je Roger Sterling, koji u svakom danom trenutku ukrade show s takovom samouvjerenošću i britkošću u nastupu da mu ponekad i Don teško konkurira. Tu je i Pete Campbell, najmlađi partner za kojega na početku mislimo ‘pa ko bi ovog zalizanka uopće zaposlio’, no Campbell kako sezone odmiču ipak uspijeva na momente osvojiti naše simpatije, koliko se god to na početku serije činilo nemogućim. I zatim – žene MM. Peggy Olson predstavlja na svojevrsni način ženu šezdesetih koja se korak po korak uspijeva istaknuti u primarno muškom poslovnom svijetu oglašavanja i s vremenom postaje al pari svojim muškim kolegama. Naravno, mi pritom cijelo vrijeme zdušno navijamo za nju i za sve žene serijala. Christina Hendricks je sjajna kao Joan Harris, sja-jna! Malo koji lik me tako hipnotizirao svojom pojavom u seriji, tim senzualnim pokretima tijela, bojom glasa, profinjenošću, ženstvenošću, mogla bi je danima gledati u ulozi Joan… nemoguća lakoća zavodljivosti i gracioznosti. I na kraju balade, January Jones kao vječno nesretna Betty. I sad ju vidim kako sjedi za kuhinjskim stolom i pritom, onako emocionalno distancirana i hladna kako samo ona to zna, otpuhuje nikotinski dim gledajući čeznutljivo kroz kuhinjski prozor…
Voljela sam Betty kao lik.
Iako je ovo trebala biti crtica o kasnijim sezonama obzirom da iste spadaju u referentno desetljeće za ove izbore, ipak sam za crticu uzela u obzir sve sezone MM. Možda bolje tako, jer koliko me sjećanje služi u kasnijim sezonama je sve nekako išlo prema dolje i gubilo sjaj, čak i fizički izgled Don Drapera.
Dok ovo pišem nedostaje mi onaj očigledni sound effect ureda čim kamera proviri u prostore agencije Sterling Cooper, ili kako se već ista zvala nakon svih mogućih preslagivanja partnera, zvonjava fiksnih telefona, zvuk tipkanja po pisaćoj mašini, sav mogući uredski žamor koji bi jedna njujorška marketinška agencija šezdesetih proizvela. (MŠ)
4. The Leftovers
[1075 bodova / 16 glasova / dva prva mjesta]
Kada se prije par godina pojavila, serija The Leftovers prilično mi je žestoko uzdrmala svijet. Prva me sezona pridobila, a druga šah-matirala – gotovo sve druge serije odmah su mi se nekako počele činiti bezveznijima. I treća je sezona bila dojmljiva, no smatram da je trebala završiti sa šestom epizodom, “Certified”, koja mi je apsolutno najbolja epizoda cijelog serijala.
Nedavno sam, kao što bi i svaki drugi dobri mazohist u postojećoj situaciji učinio, odlučila reprizirati The Leftovers. Jer, što je paralizirajući strah od neizvjesne sutrašnjice uslijed smrtonosnog virusa ako nije dodatno začinjen serijom koja na više razina vuče zastrašujuće paralele s onim što čovječanstvo proživljava zadnjih tjedana i mjeseci?
Na opetovano gledanje serija mi se ukazala još moćnijom nego prije, a jedna scena ovoga puta zapiknula mi se u srce u toj mjeri da sam je već prekonekoliko puta odvrtila u glavi pa je stoga smatram vrijednom dodatne razrade, posebice u navedenom kontekstu. Dakle, slavna osma epizoda druge sezone, “International Assassin”, koja se odvija u „hotelu“. Scena: Kevinovo slavno izvođenje pjesme “Homeward Bound” Simona i Garfunkela na karaokama. Iako je od samog početka u pregroznom falšu s drhtavim glasom, očito je da se tijekom pjesme u njemu nešto prelomilo, a na drugo gledanje dojma sam da je taj trenutak možda najznačajniji moment u seriji.
Znači, Kevin je lik koji je u trenutku Velikog nestanka, krucijalnog događaja na kojem počiva osnovna radnja serije, odnosno neobjašnjivog nestanka 2% svjetskog čovječanstva, bio na rubu odluke da odšeće od svoje obitelji, iako mu je život naizgled bio savršen. Imao je divnu, uspješnu ženu, dvoje dječice tinejdžerske dobi s kojima je imao gotovo nerealno blizak odnos (iako je sin u stvari posinak, ženino dijete iz prvog braka koje je on prigrlio od malih nogu), uspješnu karijeru, predivnu kuću, prekul oca koji mu je bio uzor… I usprkos svemu, osjećao se totalno izgubljen i nesretan, kao da taj njegov život ne pripada njemu, a sa ženom je bio neiskren do te mjere da bi prešućivao i naizgled banalne sitnice tipa da ponekad popuši koju cigaretu. Cinici bi mogli reći da je živio jednim tipičnim životom jedne tipične srednjovječne osobe u modernom zapadnjačkom svijetu. 😉
A onda je došla koron– pardon, nestanak 2% čovječanstva. I sve ono što je Kevin prezirao, odjednom je nestalo. Žena ga je ostavila i otišla u sektu. Otac mu je poludio i završio u ustanovi za mentalno oboljele, a djeca su ga počela ignorirati kao svi pravi, pošteni tinejdžeri. Naš dragi protagonist ostao je potpuno sam, što je bilo upravo ono što je oduvijek želio… Ili?
Cijelu prvu i dobar dio druge sezone Kevin potpuno izgubljen luta terasama svijesti, zureći u abis dovoljno dugo da je abis počeo zuriti natrag u njega… Ok, sjašit ću s petparačkim citiranjem Nietzschea. Uglavnom, svakom epizodom svima je bilo sve jasnije da Kevin vrlo izvjesno korača prema vlastitoj smrti (a onima kojima to možda nije bilo jasno, autori serije eksplicitno su objasnili u sceni kada skoči u jezero s kamenom oko vrata).
A onda se, u hotelu njegove svijesti, tijekom tih karaoka, nešto promijenilo. Možda je to bio zvuk respiratora… ups, gitare, odnosno stvarna blizina smrti koju je svo to vrijeme toliko priželjkivao, no Kevin je odjednom više nego išta poželio svoj stari, prezreni život, sve ono što je cijelo vrijeme imao, uzimao zdravo za gotovo i odgurivao od sebe.
Ne znam postoji li išta ljudskije od tog momenta, da ne znamo cijeniti ono što imamo nego to shvatimo kad to počnemo gubiti. Život ljudi posljednjih mjeseci u mnogočemu baš kao da se odvija u nekom hotelu, na čekanju. Možda imamo mekane krevete, toplu vodu i dovoljne zalihe hrane za idućih nekoliko godina, ali odsječeni smo od svijeta i sve više mu se očajnički želimo vratiti.
Kevinu je uspjelo, držite fige za nas. (MM)
3. Fleabag
[1373 boda / 23 glasa / jedno prvo mjesto]
Draga Fleabag,
pišem ti ovo pismo u nadi da si dobro. Nisam ti nažalost stigao prije pisati, imao sam neke obaveze, što poslovne, što privatne (a tu i tamo bi uskočila koja nova knjiga, film ili serija), pa koristim ovo vrijeme izolacije da ti se javim. Kakva pizdarija je sve ovo, jebote? *zamisli kao da lamatam rukama i opisujem ovaj klasterfuck od svijeta*
Kako je Claire? Jel joj frizer popravio onaj simpatični nered od kose? Kad si mi poslala fotku, imao sam osjećaj kao da gledam Courtney Cox u Vrisku 3. Ajme, kad smo već kod Claire, ne mogu ti reći kako sam skakao od sreće kad je napokon raskrstila s onim neandertalcem od Martina. Tata i ona vještica? Jel joj bar kruna koju nosi na glavi čitavo vrijeme preteška? 😀 Zločest sam, al imam takav love-hate odnos s tvojom maćehom. Kako takve osobe nikad ne dobiju po nosu čim progovore? Catholics, they can get away with everything.
A ljubavni život ? Joj, moram ti priznati da mi je neopisivo bilo drago kad si se riješila onog Šupka. Jest da je bio zgodan, ali nikako za tebe, a da budem iskren i nikako za bilo koga drugog. Nek bere mandarine. E sad, malo me brinulo kad si mi javila da si se zagledala u novog tipa tako brzo i onda saznam da je i svećenik? Jesi kad gledala Ptice umiru pjevajući? Već sam zaboravio kako je to završilo, al s obzirom na naslov očito ne najbolje. Gle, ne kažem ja da tu nema kemije, al budi oprezna. Misliš da ima nekakve šanse da prestane biti pop? Navijam za vas, al znaš šta? I da ne bude ništa, meni je bitno da si ti sretna i zadovoljna.
Ne budi stranac, javi mi se koji put. Pa čak i kratkim videom od 10-15 minuta u sljedećih pet godina, ali samo se javi da znam da si OK. Čuj, moram skratit jer me uhvatila želja za finom šalicom čaja. Joj, da bar možemo kao u stara vremena sjesti u tvoj café, okruženi zamorcima, napornim penzionerima i čavrljati uz šalicu čaja i sendvič od sira od 13 funti (stvarno, koji ti je vrag s tim cijenama?).
Ljubim,
F. (FB)
2. Breaking Bad
[1386 bodova / 22 glasa / četiri prva mjesta]
(Ako spadate među nekolicinu ljudi na svijetu koji još nisu gledali ovu seriju, upozorenje da u crtici slijede neki spojleri! – op. Admin)
Mrzim kad mi netko pokloni knjigu. To ima veze s tim što lektoriram i prevodim, što sam se puno desetljeće profesionalno bavila lingvistikom, odnosno što mi je čitanje posao – i kad se želim odmoriti i opustiti, knjige su zadnje za čim posežem i stvarno moraju biti ili brutalno duhovite ili brutalno dobro napisane/prevedene da mi se ne dogodi da nakon par rečenica počnem razmišljati na koji način bih nešto preformulirala ili ispravila. Ne znam, to mi je kao da nekom grafičkom dizajeru poklonite plakat na kojem majmuni igraju poker – da bi mu se svidio, to mora biti jebeno dobar poster, a ako i sami niste dizajneri, velika je šansa da ćete kupiti nešto na čemu će on(a) samo primjećivati greške ili lošost izvedbe.
S druge strane, totalni sam sucker za narative. Znači, ne temu samu po sebi, nego način na koji je ispričana, pri čemu moje profesionalno deformirano oko primjećuje sitne detalje koji nagovještavaju neke kasnije velike događaje, ili uočava kontradikcije u nečemu što su likovi rekli ili napravili. Ironično, koliko god mrzim čitati iz hobija, toliko volim gledati adaptacije dobrih knjiga u kojima su autori imali dovoljno vremena oblikovati svoje dijaloge i radnju. Tako su prva dva mjesta s moje liste za ovaj izbor serije koje su obje adaptacije (koje su, istina, neslavno ispale bez da su uopće došle u top 40): prvo mjesto zauzela je The Expanse, adaptacija istoimenog serijala SF-knjiga, a drugo The Haunting of Hill House, koja je inspirirana horor-romanom, ali ustvari i nije prava adaptacija. Na trećem mjestu mi je Breaking Bad, znači za mene prva koja nije nastala po knjigama, ali ima jako knjigoliku strukturu, pa ono barem po tome što se nijednom detalju u njoj (npr. ružičasti plišani medvjedić u bazenu) ne posvećuje pažnja uludo, nego se on do kraja epizode ili sezone razjasni i sjedne na svoje mjesto u priči.
Prošlo desetljeće zaista je bilo doba kad se serije počelo shvaćati ozbiljno, doba bindžanja, kreiranja mimova s citatima, doba kad su svi znali da je u GOT-u nekakav incest blizanaca, čak i oni koji seriju nikad nisu gledali pa su pomalo osuđivali sve nas zaluđenike; kad je upravo ta serija podigla produkcijsku vrijednost televizije na razinu visokobudžetnih filmova; kad su normiji počeli otkrivati zašto su gikovima napete priče sa zmajevima ili svemirskim putovanjima, a sudeći po ovoj listi, i doba antijunaka. Walter White, srednjoškolski profesor kemije koji se zbog skupoće liječenja raka odaje kriminalu i polako postaje zloglasni Heisenberg, nije bio prvi, ali je od prve do posljednje epizode ostao najpoznatiji i do dana današnjeg najneslavniji televizijski antijunak. Waltera okružuje čitav niz fino profiliranih likova iz pera Vincea Gilligana, predvođenih njegovim bivšim učenikom Jessijem Pinkmanom, jedinim koji ustvari ima nekakvu moralnu svijest, iako je i sam diler metamfetamina i (bivši) ovisnik. Njegovo “bitch!” i “yeah, science!” toliko je prožvakano da bi ga po tom citatu prepoznali i oni majmuni što igraju poker na plakatu iz uvoda. Odvjetnik Saul je dobio i svoj spin-off koji se još uvijek emitira, a Waltovu ženu Skyler su svi voljeli mrziti, iako se ustvari ponijela onako kako bi bilo tko od nas u situaciji kad vidi promjenu na svom partneru, a ni na kraj pameti joj nije bilo da joj Walt taji da je smrtonosno bolestan i da kuha meth da bi platio liječenje.
Jedan od bizarnih detalja iz mog puta prema Breaking Badu je da ga nisam pratila dok je izlazio, pa sam do trena kad me potpuno obuzela ova priča već znala kako završava i shvatila da je i moja mržnja prema spojlerima bila iracionalna (nije li svaka?) jer sam svejedno uživala u Waltovoj priči i svemu što je proživio da svoju obitelj nakon smrti ne bi ostavio u dugu. Osim toga, danas kužim Walta na još nekim razinama, jer eto ljudi ga nerijetko opisuju kao gubitnika ili jadnika, a on je samo u toj neispunjavajućoj srednjoj školi završio zahvaljujući krivim izborima i nesretnim okolnostima: da nije prodao svoj udio firme koju je osnovao s kolegom sa studija, ljigavim Schwartzom, s kojim dijeli i nominaciju za Nobelovu nagradu, Walt bi bio multi-milijunaš; da njegov sin Walter Jr. nema cerebralnu paralizu, ne bi ga žalila okolina i zdraviji bi mu bio i odnos sa ženom; da je češće koristio svoj superiorni um, ne bi bio žrtva maltretiranja šogora Hanka i Marie Schrader; da je znao stati u trenu kad je skupio dovoljno novca za liječenje i zbrinjavanje svoje obitelji, ne bi se prelomio u ubojicu… Ali Walt je, kao i gomila ljudi s terminalnim dijagnozama, tek kad je suočen s vlastitom smrtnosti, shvatio da je vrijeme da počne donositi drugačije odluke u svom životu, a možda je najuspješniji detalj ove serije to što ga kao gledatelji razumijemo i navijamo za njega, čak i kad pušta Jessicu Jones da nadrogirana umre u svojoj bljuvotini ili kad pravda ubojstvo klinca koji je samo po novomeksičkoj pustinji lovio tarantule.
Mjesto u top 5 je zaslužen plasman ove genijalne serije, koja nije pribjegla nekom melankoličnom završetku i vraćanju u patetiku nakon 62 epizode pada, nego Walt na kraju čitavog puta prema dolje svojoj Skyler ne pokušava opravdati svoje postupke jeftinim “sve je to bilo za vas”, nego iskreno, brutalno, kao Onaj Koji Kuca, priznaje da je sve to radio za sebe. Do kraja priče, Walt popunjava svoj novčanik, ozdravi od svog raka, ali ostaje bez obitelji, jedinog do čega mu je bilo stalo, i umire u krvavom obračunu s neonacistima. Nema meditativnog iskupljenja kao kod Dona iz Mad Men, nema neriješenih narativnih linija koje su koštale GOT prvog mjesta (unatoč njenom neporecivom utjecaju na opću kulturu), nema cinizam Ricka Sancheza koji zavodi pametnjakoviće – nego smišlja način kako da ipak pobjedi znajući da će izgubiti, baš kao što je cijeli život gubio dok je skrušeno mislio da je barem moralni pobjednik. A to njegovu priču čini neponovljivom.
I ok, po komentarima ovog izbora vjerujem da će se sad zgražati ljudi koji nisu ni glasali niti znaju koliko je teško pisati ove crtice (a lako je), ali jednoj propaloj lingvistici, koja je zahvaljujući svojim pravičnim izborima ostala bez svog zaposlenja i položaja u društvu, Walt je netko tko u svoj svojoj crnini ipak budi nadu – ne zato što se u njemu prepoznajem (ne brinite, nisam se odala kriminalu, još), nego zato što sam dobila seriju za koju mogu reći da je od početka do kraja, čak i kad čitavu epizodu Walt hvata muhu u laboratoriju, remek-djelo moderne televizije. (DĆ)
1. BoJack Horseman
[1432 boda / 20 glasova / tri prva mjesta]
Igru prijestolja može razumjeti svaki čovjek na svijetu. Može to biti bankar s Wall Streeta, hrvatski branitelj ili pripadnica nekog izoliranog amazonskog plemena, nije važno. Igra prijestolja je serija utemeljena na arhetipskim naracijama naše civilizacije, razumljivim podjednako u urbanoj Aziji ili ruralnoj Africi, jer svatko na svijetu zna za kraljeve i kraljice, ratove za prijestolja i moć, spletke i izdaje.
BoJack Horseman je pak serija koju može razumjeti mnogo manji broj ljudi na svijetu. To je automatski ne čini boljom – bolja je zato što je bolja od Igre prijestolja – ali svjedoči o njenom statusu kulturnog objekta.
Da bi gledatelj/ica razumio BoJacka, potrebno je ekstenzivno poznavanje pop-kulture te iskustvo urbanog otuđenja u kasnom kapitalizmu, koji se reklamira uvjeravajući nas da svatko može uspjeti, pritom skrivajući da je cijena koja se za to plaća psihološka iscijeđenost i emocionalni invaliditet. BoJack Horseman je zapravo serija za nešto što bi se moglo zvati bougie prekarijat ili kreativna klasa generacijskog raspona od X do milenijalaca, jer se prvenstveno bavi emocionalnom pustoši u kojoj obitavamo kao otuđene jedinke, svjesne praznine konzumerizma i novovjekih kultova, poput celebrityja (nasuprot slave kao glorije).
Ton serije je također izraz našeg životnog iskustva – dok se utapamo u depresiji, ispaljujemo ironične fore. Stalno se suočavamo sami sa sobom, rijetko kad nam se sviđa što vidimo, trudimo se biti bolji, ali bolji biti ne možemo ni u međuljudskim odnosima, ni u karijerama, ni u životu uopće. Zarobljenici smo konteksta u kojem više nema pobune, već je ostalo samo tragikomično koprcanje.
Likove poput BoJacka, Diane Nguyen, Mr. Peanutbuttera, Princess Carolyn, Todda su ne samo fikcija, nego ljudi koje poznajemo iz svojeg okruženja. Još gore ili bolje, to smo mi sami. Uzaludno balansiramo privatni i radni život, zavaravamo se, tražimo spas u opijatima i opsesivnim ljubavima, tonemo u bezdan zatupljujuće svakodnevice obilježene terorom informacija i interaktivnosti, radimo sranja, stidimo se, trudimo se i možda ponekad na ograničeno vrijeme budemo onoliko dobri koliko želimo biti.
Nije iznenađujuće što su zgode i, mnogo više, nezgode jednog nacrtanog konjočovjeka izazivale toliko fanatičnog obožavanja kod publike kojoj je BoJack Horseman namijenjen. Svi smo mi BoJack, kao što nismo Don Draper ili Walter White ili Tony Soprano.
Bilo bi previše bolno da je BoJack igrana serija, jer kada bi u genijalnu kompleksnost ove serije ubacili krv i meso, jedino što bi publici preostalo je da prereže vene. (GD)
(pisali: Martina Šestan, Martina Maričić, Franko Blažina, Dijana Ćurković, Gordan Duhaček)
Ruralna gorila 
Komentiraj