Gogina omiljena muzika 2011. nabavljena u 2012.

Pola je 2012. godine za nama i došao je i taj trenutak kojem se pokoji redoviti čitatelj Gorile zasigurno nemirno veseli još otkako se lipanj pošteno zalaufao – moja inventurna nadoknada propuštenog iz prethodne godine! Juhuuuu! Isti su ostali i smisao i sistem; pokušaj kakvog-takvog svođenja računa svega onoga za što usred suludoga muzičkog ritma naprosto nisam uspio uštedjeti vrijeme, prezentiran abecednim redom izvođača, dvanaest naslova za dvanaest mjeseci, iako ni sam nisam toliko analan pa da je doista riječ o po jednom izdanju objavljenom u svakome od dvanaest mjeseci 2011. godine. Neki su albumi izišli na samom kraju godine, (za) neke bendove do prije nekoliko mjeseci nisam uopće čuo, neki su se stari favoriti bili udobno smjestili u polumrak pregrijanog harda i čekali da im se pridružim smirenije glave, a neke sam ploče jednostavno počeo slušati tek ove godine. To su, redom: Common ‘The Dreamer/The Believer’, The Damnwells ‘No One Listens To The Band Anymore’, Girls ‘Father, Son, Holy Ghost’, Hudson Falcons ‘Underneath The Moonlight’, Luke Haines ‘9 ½ Psychedelic Meditations On British Wrestling Of The 1970s And Early ’80s’, Night Birds ‘Fresh Kills Vol. 1’, Phil Angotti & The Lazy Apple Orchestra ‘People And Places’, Pusha T ‘Fear Of God II: Let Us Pray’ mixtape, Royal Headache ‘Royal Headache’ (a za ovim sam posljednjih tjedana toliko poludio da mi se čini kako je vrlo lako moguće riječ o najboljem albumu ne samo 2011. godine nego i svih vremena, okej, ajde, ajde dobro, zanemarimo li ‘Rubber Soul’, ‘#1 Record’, ‘Flip Your Wig’, ‘Bee Thousand’ i ‘The ’59 Sound’), Stray Dogg ‘Almost’, Toro Y Moi ‘Underneath The Pine’, Wild Flag ‘Wild Flag’.