Pismohrana autora

Gorilini naj albumi 2016: #15-#11

Siječanj 31, 2017

15-pete_astor

15. Pete Astor – Spilt Milk
[350 bodova / 1 glas]
Nije čudno ako niste čuli za Petea Astora. Nije čudno, ali je šteta. Majstor je na britanskoj sceni aktivan od ranih osamdesetih, osnovao je bendove The Loft i The Weather Prophets i koliko god ti biografski podaci možda bili nužni zbog smještanja u kakav takav kontekst, oni ustvari ne govore ništa o njemu tj. govore daleko manje nego što to čini njegov posljednji album.

“Spilt Milk” je prekrasna ploča: iskrena, izravna, pametna, nevjerojatno melodična, mala i samozatajna i sasvim bez ambicija, ali upravo u tome leži njezina snaga ili, hajde, da budem sasvim precizan, upravo u tome leži nezanemariv postotak njezine snage. Znate već kako to često biva, poslovično tiha voda dere proverbijalne brege i dok vas albumi, stvari i pojave „veći od života“ ostavljaju posve hladnima, ovakvi sitni dijamanti, koji kao da su stvarani za jednu jedinu osobu – a uopće se ne bih čudio da i zbilja jest bilo tako – odrede vas i unerede, upišu vam se u krv, zavuku pod kožu i u DNK, onako suptilno, da ne primijetite.

Astorov život je glazba.  Može zvučati patetično, ali ništa nije istinitije od toga. To ćete čuti i osjetiti već nakon prvih nekoliko sekunda ove iznimne ploče. Uz to što svira, on glazbu proučava, o njoj piše znanstvene radove i predaje na sveučilištu. Ne može bez glazbe; ona mu je ljubavnica, najbolja prijateljica, usud, sudbina, prokletstvo i blagoslov. Zato imam svako pravo posumnjati da kada pjeva o ljubavi i ženama ustvari pjeva o glazbi, a divna i dirljiva, bitlsovska “Mr. Music” posve je sigurno autobiografska. U njoj kaže “Oh dear/ Oh dear/ Oh no/ Oh no/ Poor Mr. Music/ When will you let it go?” Nikad, nadam se. (AŠ)

14-imperial_state_electric

14. Imperial State Electric – All Through the Night
[360 bodova / 1 glas]
Šta li će za 20 godina K Billy’s Super Sounds of the 2010s puštati u svojoj emisiji, da li se nekad pitate? Koja to ploča sadrži pesme koje već 2017. neće nagristi, a 2018. potpuno poslati u zaborav? Kome li se (i) ove godine dogodio momenat u kojoj je svoju običnu, sivu i neretko nesretnu svakodnevnicu uspeo da opiše pesmama koje su veće od nas, sivila i običnosti? Pa, ako mene već pitate, to je ponovo Nike Anderson i njegov Imperial State Electric.

Ono što već na prvo slušanje razlikuje novi album od prošlogodišnjeg remek dela (“Honk Machine”) jeste veća neposrednost na uštrb koherentnosti materijala, “ATTN” je nastao u jednom dahu, u pola daha, bez razmišljanja. Na pitanje novinara kada pre je stigao da objavi novi album, Nike odgovara:  “We play rock ‘n’ roll music. If it takes four years to make a rock ‘n’ roll record, then you have most likely over analyzed an art form that is more about gut instinct. It should feel and this record feels good.” Ova ploča ima tu sigurnost i stamenost, ona se ne stidi nijednog uticaja koji se kreću od gitarskog roka sedamdesetih, popa i psihodelije šezdesetih, pa sve do začetaka rokenrola kakvim ga znamo iz pedesetih. Da kojim slučajem ova ploča može da putuje kroz vreme (a uistinu može!), oko njenog sadržaja bi se grabili mnogi. Džeri Li Luis bi uzeo “Get Off the Boo Hoo Train”, Džin Simons bi ukrao “Bad Timing” i napravio veliki hit za KISS, Bitlsi bi polagali pravo na “No Sleeping”, i tako dalje, ostale bi Nikeu samo korice od albuma, ali nema veze, utiska sam da bi njemu to bilo drago. Uostalom, on plaća dugove svojim uzorima već decenijama. “All Through the Night” je na tragu najboljih rokenrol ploča, originalna, pamtljiva, iskrena, inspirativna i intrigantna. Uz nju, rokenrol je ponovo na dohvat ruke. (PJ)

13-kanye_west

13. Kanye West – The Life of Pablo
[360 bodova / 2 glasa]
Da vam kažem dvije očite stvari: ovaj tip je po svemu sudeći ipak temeljito lud (iako sam neko vrijeme bio uvjeren da su to samo PR akrobacije i/li teške droge). Usto, tip je temeljito genijalan (ali bolje da mu nitko ne kaže to, radi ove prve stvari). Razmišljam sad jesam li ikad prije sedmim albumom nekog izvođača bio tako oduševljen a da mi se pritom i prethodnih šest (dobro: pet) sviđalo jednako kao i epohalni, nikad objavljeni prvi “The College Dropuout”. Izvjesno je da nisam, ali nije sigurno ni da me sjećanje ne vara.

Kao i obično kod Kanyeovih albuma, “Life of Pablo” te uvlači u svoj zvučni borg s nekoliko ubojica. Odmah na početku “Ultralight Beam” vraća doslovno na atmosferu soul početaka jednim nevjerojatnim gospelom. “Famous” mi je od prve sekunde i u obje verzije bolja od cijelog Rihaninog opusa. “Waves” isto radi Chrisu Brownu, a “Wolves” Siji. Kad se početna repeat manija na tih nekoliko dragulja ispuše, počinju iskakati i druge, pa mi je tako trenutno najbolja “Pt. 2” sa svojom rasturenom strukturom i mračnim beatom. Ludo mi je da Kanye takav svakakav kakav jest ipak uspijeva izroditi album s mnogo glava i repova koji ima savršenog smisla, na 19 stvari i 65 minuta dobro odmjeren, s većinom pjesama na dvije-tri minute, skoro kao skice pjesama koje još nisu nastale i koje se prelijevaju iz jedne u drugu, kao i u njegovu prošlost (i budućnost, pretpostavljam). Tu doslovno ima ideja i pjesama za tri albuma, ali Kanye je to bahato sažeo u jedan. Jer može, i čini mi se da samo on to može ovako. (OM)

Oxford based band Radiohead photographed in the attic of the Oxford Playhouse theatre. From left to right: Colin Greenwood,  Ed O'Brian, Thom Yorke, Jonny Greenwood and Phil Selway. Photo©Steve Forrest

12. Radiohead – A Moon Shaped Pool
[360 bodova / 5 glasova]
Rijetki su bendovi koji si mogu priuštiti da rade točno ono što žele, samo onda kad to žele i upravo na način na koji to žele. Radiohead je jedan od njih i ne bi mi uopće bio problem uzeti im kao minus tu privilegiranost da zapravo ne naprave svaki put dobru stvar, pa se onda zadovoljim žaljenjem što nije više onih koji mogu stvarati na taj način.

Bend je sad već debelo zagazio u fazu stalnog usavršavanja kataloga, tako da svakim sljedećim albumom osim nekih novih tendencija dobijemo i nekoliko starijih komada glazbe za koje se znalo da postoje, koje su izvođene uživo, ali za čije se izdavanje čekao trenutak prave izbrušenosti. Ovoga puta je okidač bio duboko osobne prirode, sudeći po mrvicama iz privatnog života Thoma Yorkea koje dospijevaju u javnost, pa se intiman trag proteže kroz sve pjesme, a što bi se moglo nazvati i aktualnim trendom među zrelim glazbenim teškašima. Spomenuta intima dovela je do nešto sporijeg ritma, natruha naivnosti u tekstovima i skoro pa meditativnosti u rocku kojeg prakticiraju. Naravno, društveni komentar ne izostaje, složeni konstrukti se kao i do sada polagano otkrivaju, a album vapi za time da ga se prouči.

Sa strane procjene otvorenosti i adaptabilnosti albuma prema onima van domene ljubitelja ili poštovatelja benda možda i ne mogu biti potpuno objektivan, iako se i na tom polju u odnosu na prošlo izdanje vide apsolutni pomaci barem gledajući raspon glazbenog spektra koji je pokriven, mogu kao “inside man” pozdano reći da je “A Moon Shaped Pool” za one koji su čekali točno ono što su čekali. (AS)

11-frank_ocean

11. Frank Ocean – Blonde
[366 bodova / 3 glasa]
Ovo drugo poglavlje Franka Oceana počelo mi je s “Nikes” i doslovno mi je srce preskočilo na njezinom beatu. Tako je na mjestu, nimalo razmetljiva, najviše i najprije cool a onda sve ostalo. Onda dođe “Ivy” i tu me je već tako temeljito imao da je “Blonde” dalje mogao biti bilo što. “I thought that I was dreaming when you said you loved me”, pjeva mi on na pletenici gitare i lansira ovu pjesmu u onu skupinu najb**ih pjesama svih vremena.

Tek na trećoj “Pink + White” Frank podsjeća da je (pro)izišao iz R’n’B-ja ali i ovaj ne-dekonstruirani zvuk mu leži jednako dobro kao i ostatak koji je po svemu rasplinut između naznaka pjesama, sounda koji nestaje, ono što sam nekad posprdno zvao zvučnim krajolicima. Ovaj momak sve to nekim čudom, pravim čudom, drži na okupu. I “Self Control” koja zvuči kao onaj bend s onom dvojicom s dugim kosama, osim početka koji varljivo najavljuje opet neki R’n’B. Pa jednu baš nekako klasičnu laganicu “Godspeed” na usamljenim klavijaturama. Jedno kratko i slatko poigravanje atmosferom starih Princeovih stvari na “Close to You”. I rasplinuti smiraj na “Futura Free”, čiji tekst morate vidjeti da počnete vjerovati.

Ako dosad niste shvatili, ovaj album je toliko minimalan, skoro pa nepostojeći da na trenutke zvuči kao da će mu sljedeći biti baš skroz acapella, dakle skroz bez ovih naznaka zvukova, beatova, gitara, basa, klavijatura. To nije praznina, poslušajte pažljivo. Jedva da nešto ima, ali veliki plan to spaja u budućnost muzike, stvarajući pritom cijeli novi žanr (ako sam dobro pratio, iz iste te dekonstruktivističke kategorije još su na ovoj listi Kanye i Bon).

Još samo da napomenem na kraju kako ja cijelo vrijeme slušam “Blonde” bez “Be Yourself”. Prvo: ne volim skitove. Drugo: ovaj koji nam dijeli mudrost Frankove mame je baš posebno iritantan (i ne, ne bih rekao da je to namjerno). Jasno da žena ne može sve dobro napraviti, a i sklon sam joj oprostiti jer je rodila Franka. Ali sam ju svejedno zmjutao, pa mi je tako preskočen i taj njen skit OK, a album ono baš potpuno rastura. (OM)

(pisali: Andrija Škare, Petar Jovanović, Ozren Milat, Ante Spahija)

Gorilini naj albumi 2016: #99-#70

Siječanj 31, 2017

99-drive_by_truckers

99. Drive-By Truckers – American Band [1 bod / 1 glas]
98. Britney Spears – Glory [3 boda / 1 glas]
96. Ana Nikolić – Labilna / Okkervil River – Away [4 boda / 1 glas]
95. Richmond Fontaine – You Can’t Go Back If There’s Nothing to Go Back To [5 bodova / 1 glas]
94. The Radio Dept. – Running Out of Love [7 bodova / 1 glas]
93. The 1975 – I Like It When You Sleep, For You Are So Beautiful Yet So Unaware of It [9 bodova / 1 glas]
85. DIIV – Is the Is Are / Jayhawks – Paging Mr. Proust / King Creosote – Astronaut Meets Appleman / Lambchop – FLOTUS / Massive Attack – Ritual Spirit EP / Nothing – Tired of Tomorrow / Vince Staples – Prima Donna / Wilco – Schmilco [10 bodova / 1 glas]
84. Tricky – Skilled Mechanics [12 bodova / 1 glas]
83. Repetitor – Gde ćeš [14 bodova / 1 glas]
81. Schoolboy Q – Blank Face / Underworld – Barbara Barbara, We Face a Shining Future [15 bodova / 1 glas]
80. Nicolas Jaar – Sirens [18 bodova / 2 glasa]
78. clipping. – Wriggle / Pinkshinyultrablast – Grandfeathered [20 bodova / 1 glas]
77. Brian Fallon – Painkillers [20 bodova / 2 glasa]
74. Brian Eno – The Ship / The Pines – Above the Prairie / The Slow Show – Dream Darling [25 bodova / 1 glas]
72. Babyfather – BBF Hosted by DJ Escrow / Teen Suicide – It’s the Big Joyous Celebration, Let’s Stir the Honeypot [30 bodova / 1 glas]
70. Ty Segall – Emotional Mugger / Xenia Rubinos – Black Terry Cat [35 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2016: #20-#16

Siječanj 30, 2017

20-car_seat_headrest

20. Car Seat Headrest – Teens of Denial
[226 bodova / 4 glasa]
Ojha ljudi, pozdrav od administratora liste! Ovaj put je glasalo rekordnih 14 ljudi – rekordno malo ljudi, jel 😀 – što ni ne čudi s obzirom na to da blog i nije baš aktivan izvan prosinca i siječnja pa ni nema čime privlačiti neku novu publiku, a ona stara malo-pomalo diže ruke od intenzivnog praćenja nove muzike… Tako da je MALO falilo da bacim koplje u trnje i da ovo bude zadnji Gorilin izbor albuma godine, no ajde recimo da ćemo viditi još godinu-dvije kako će ići: prošle godine je recimo glasalo 18 ljudi, ove 15 (ako računamo i jednu listu koja je stigla prekasno pa je nisam mogao ubrojiti jer bi bila poremetila poredak a već sam bio odaslao ljudima zadatke za pisanje), ako bi ostali na dvoznamenkastim brojkama grandpas of denial daljnji nastavak bi možda i mogao imati nekog smisla? A kako sad stvari stoje, top 20 se činio optimalnim riješenjem: em da ne ispadne da svatko mora pisati po tri-četiri crtice, em se zadržava neki uobičajeni bodovni prag (= dvjestotinjak bodova može biti dovoljno da se upadne u listu ali i ne mora), pa eto, zasad ipak idemo dalje – it’s better to fade away than to burn out, što bi rekao Neil Old. 🙂 (Admin)

19-alex_smoke

19. Alex Smoke – Love Over Will
[236 bodova / 1 glas]
Pretpostavljam da bi crtice koje pišemo čitatelju trebale bar malo dočarati što se krije iza naslova albuma, kakve osjećaje glazba ostavlja, kojim glazbenim pravcem autor ide, slijedi li svoju viziju do kraja ne mareći za svijet.

Glazba na albumu je elektronička i to je sve što žanrovski o njoj mogu reći. Cijelim albumom nešto žulja, struže, tjeskoba i žudnja stalno se isprepleću, bas vibrira najdublje moguće uz hrpu nekakvih neidentificiranih zvukova a vokal kao iz gregorijanskih korala mantra neku svoju misu.

Stilove nema smisla nabrajati a i tako sam se već odavno pogubio u njima.

Razmišljajući o albumu, podsjeća me malo na Underworld ili bolje rečeno, podsjeća me na kraj devedesetih kad sam CD “Beaucoup Fish” držao na repeat i na pjesme kao “Cups”, “Jumbo”, “Winjer”, “Skym” puno više uživao naspram poznatih bangera.

Prvih par puta kad sam poslušao ovaj album, čini mi se da mi je bio malo nejasan, u magli, monoton, ali ni sam više u to nisam siguran jer točan trenutak kada se otvorio svom svojom punoćom i prešao tu granicu ni sam ne znam. To mi se sada čini kao neka daleka prošlost. Pop-muzika za moje uši gdje je svaki zvuk na svom mjestu, lišena svih svakodnevnih formi koje nas okružuju i koje nam bespotrebno opterećuju mozak. Pjevana misa iz pomaknute dimenzije koja zarobljava i oslobađa.

“Why we’re together now..” (VR)

18-deniz_tek

18. Deniz Tek – Mean Old Twister
[260 bodova / 1 glas]
To kako se Detroit 1969. spojio sa Sidnejom 1974. zasluga ga je i krivica jednog čoveka, koji je tu bakteriju preneo sa izvora epidemije na drugi kraj sveta. Tako su u sedamdesetima najbliži rođaci MC5, The Stooges, potom Sonic’s Rendezvous, postali upravo Radio Birdman iz Sidneja, daleka a bliska braća po oružju i energiji. Virus je potom mutirao, kasnije će se mnogi pozivati na njih, ali činjenice govore da samo oni koji su se tih godina vrzmali na relaciji Ann Arbour-Detroit, znaju pravu formulu i znaju istinu. Znaju kako je to sve izgledalo, kako je bilo dobro, kako se nikad više neće ponoviti, znaju da je Rokenrol jednom bio opasan i zajeban, da je ujedao i grizao, smrdeo i krvario, i bio jednostavno najbolji.

Taj čovek je Deniz Tek. I u 2016. godini, zvuk gitare mu je ostao isti, naštimovan na 1974. On je ostario, ali i dalje se dobro seća svega. Igra na poznatom terenu, varijacije su male, malo šta je i za njega i za nas bilo dobro kao Radio Birdman, i na tom fonu on i dalje traga (“Burned Black”, “Somewhere”), negde smanji Detroit a ubaci Kita Ričardsa (“Table For One”), pa pojača Detroit do maksimuma (“Prison Mouse”), onda nenadani surf intermeco (“Comanche”) koji bi The Shadows podržali, i tako nadalje, kao bez napora, stvori se odlična ploča koju moraš imati. Igi Pop je prošle godine rekao da možda više neće snimati albume, jer zahtevaju previše energije koje ima sve manje. Deniz Tek, Igi Pop, Vejn Kramer, Skot Morgan, i još par njih, to su ljudi čiji su kriterijumi baždareni 1969., oni ne prave albume ako to nije dobro i ako to nema smisla. Novi album Deniza Teka samo je potvrda da je to tako. “Mean Old Twister” itekako ima smisla. (PJ)

17-jesu_sun_kil_moon

17. Jesu / Sun Kil Moon – Jesu / Sun Kil Moon
[277 bodova / 2 glasa]
Ka prvo i prvo, Jesu nisu metal, ka!!

Ka drugo i drugo, Jesu jesu vrlo dobri, ali nisu, ono, vrh, ka!!!

Ka treće i treće, Jesu se ovaj put stvarno jesu iskazali odabirom suradnika (glavnog i sporednih) na albumu, ka!!

Ka četvrto i četvrto, ma jesu, ludilo su ploču snimili, ka!!

Ka peto i peto, ma jesu li i vama malo naporni ovi albumi od miljardu minuti, ka??

Ka šesto i šesto, jesu, a?? Ae.

Ka sedmo i sedmo, Sun Kil Moon nije sunce koje ubija misec, ka!!

Ka osmo i osmo, nije ni neki, ono ka diktator, jebate!!

Ka deveto i deveto, šta Sun dotakne, pritvara u zlato, ka!! Živa istina!!

Ka deseto i deseto, šta Gogo nije pisa ovu crticu, ka?? (DM)

16-sheer_mag

16. Sheer Mag – III EP
[349 bodova / 2 glasa]
Prošlogodišnja Trica Sheer Maga, melodičnih punk’n’roll klinaca iz Phillyja, nastavlja nedvosmislenim nazivima, formatom te, daleko najvažnije, kvalitetom konzistentan niz izdanja s kojima – kaj se mene dotikavle – ova simpatična banda može nastaviti unedogled. Objavljujući po jedan EP s četiri stvari u 2014., 2015. i 2016. godini Sheer Mag nisu (do sada) ni u čemu pogriješili: em dokazuju kako je manje nerijetko uistinu više, em “bildaju” iščekivanje u onih koji su već postali njihovi fanovi – istovremeno jednom godišnje nagrađujući njihovu strpljivost novim “škarniclom” u najbolje od rock tradicije ukorijenjenih, a opet sasvim “taze”, glazbenih delikatesa – em stvaraju vlastitu, prepoznatljivu priču u kojoj, što god vi sad mislili, nema ničega iritantno šablonskog, stereotipnog ili uniformnog (tek uredna i promišljena praksa, no od malo reda nitko nije svisnuo – naprotiv). OK, početkom 2017. prva su tri godišnja EP-a objedinili u jednu dugosvirajuću kompilaciju… Promućuran i praktičan potez koji će zasigurno dodatno proširiti krug njihovih slušača, no vjerujem kako će i mnogi od njih potom s nestrpljenjem i zazubicama iščekivati što?  – pa naravno, Sheer Mag IV!

Glazba i stihovi? I ovdje Sheer Mag ostaju dosljedni te, u podjednakim omjerima no ujedno neizbježno ispremiješano, a) pronose glas borbe i poziv na akciju protiv rastuće pohlepe u doba debelo nakon prvobitne akumulacije kapitala, zatupljivanja, pasivizacije, osiromašivanja pa i zatiranja građanstva i (tradicionalnog i suvremenog) radništva kao i protiv politike koja je sama sebi smisao i b) pjevaju o emocionalnim turbulencijama i strastima, porazima i pobjedama, učenju na pogreškama i ponavljanju istih te sazrijevanju, stremljenju neovisnosti i svakodnevici u velikom, okrutnom i prekrasnom gradu glasom samosvjesne i snažne ali i ranjive mlade žene koja – je li uopće potrebno naglašavati? – više od svega voli rokenrol. Pritom se, u tekstovima, utjeha tek nazire kroz šalaporke, zdrava doza očaja uvijek je prisutna no – kao što govori naslov uvodne stvari, a ideja je prisutna u čitavom dosadašnjem radu Sheer Maga – ne možemo se prestati boriti! Za pravo ovoj paroli daje i instrumentalna podloga. Stvari na Trici su, naime, u prosjeku i mrvicu dinamičnije no na solidno živahnom prethodniku, dok su konstanta u zvuku Sheer Maga svakako vokalne punk-soul bravure Tine Halladay te melodije, ritam i rifovi koje bi, bez obzira na manje razlike u afinitetima i doživljaju rocka, amenovao i prof. Sead Lipovača.

U posljednje vrijeme dosta slušam Animatore i jednostavno ne mogu odoljeti povlačenju paralela sa Sheer Magom, koje nadilaze kod oba benda prisutan šarmantni slackeraj i probleme najisturenijih članova s vidom (pri čemu Tina ipak nije filadelfijski Elvis Costello). Krešo Blažević je svojevremeno, rekapitulirajući ono što je napravio s Animatorima, napisao kako njihov pretežno poletan, zarazan i catchy zvuk doživljava kao dvosjekli mač, jer skreće pozornost s poruka koje je tekstovima pjesama pokušao prenijeti te se većini, u najboljem slučaju, u pamćenju zadržavaju ljeto, curice i tek još poneka ključna riječ. Slične dvojbe, iz sličnih razloga, možda more i Sheer Mag. Nažalost, za (raz)uvjeravanje velikog Elvisa iz naše mahale je prošao voz, no Tini i mladićima poručujem: ne brigajte – ono što nastojite reći ionako će doprijeti do onih koji će to znati razumjeti i cijeniti, a tome zasigurno neće odmoći zvuk u kojem se, baš kao i u glazbi Animatora, uživa istinski i s lakoćom… Zvuk uz koji se ostaje mlad. (MŽ)

(pisali: Administrator, Vedran Rajčić, Petar Jovanović, Dino Marelić, Matko Žurić)

Da još i to riješimo… GORILINI NAJ ALBUMI DVIJETISUĆEŠESNAESTE!

Siječanj 30, 2017

00king 00boniver 00radiohead 00nickcave

Dobar dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih albuma 2016.

Glasalo je nas 14, a to smo: Hrvoje Frančeski, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Dino Marelić, Ozren Milat, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Vedran Rajčić, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Andrija Škare i Matko Žurić.

Kako glasa sve manje ljudi, izlistava se i sve manje albuma: ovaj put (a i ubuduće?) ide top 20, po svaki dan ide tura od pet albuma, a za intermezzo albumi koji nisu upali u top 20. Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su pisali crtice, čitamo se opet predvečer te iduća četiri dana, pusa svima od administratora!

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2016.!

Siječanj 14, 2017

albumi2016

Je li vam dosta godišnjih lista, nije vam dosta godišnjih lista, ajmo složiti još jednu:

– na vama je da glasate za minimalno pet, maksimalno dvadeset najdražih vam albuma (i mini-albuma, EP-ja, kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od prošlogodišnjeg materijala) koji su premijerno ugledali svjetlo dana u 2016.

– i dalje je na snazi standardni princip glasanja za Goriline naj albume godine: na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, a da je pritom 501 najveći broj bodova koji možete dati pojedinačnom albumu

– listu mi šaljete na djevojke et yahoo točka com

javite i ako ste voljni napisati koju crticu! uvijek fali kadra i ja uvijek mogu uskočiti s nekom klasičnom administratorskom “šta je ovo koji je ovo kurac, SMRT GITARAMA!” crticom ali iskreno bih volio da moram što manje, pa pomognite dobrom starom Tonću dobri ljudi molim vas 🙂

glasanje traje do 22. siječnja a s izlistavanjem konačne liste krećemo krajem mjeseca

Eto, glasajte!

Goriline naj serije 2016: #5-#1

Siječanj 12, 2017

05-westworld

5. Westworld
[379 bodova / 19 glasova / dva prva mjesta]
Pozdrav od administratora! Za razliku od uobičajenih administratorskih javljanja, ovo neće biti crtica u stilu “ja sam robot-kauboj Đimi, robotska mi se kita dimi, ho-ho-ho!” jer je, naime – i sam administrator skoro glasao za ovu seriju! Čak sam se i osjećao malo pizdunski što sam je izostavio sa svoje liste jerbo sam, unatoč svim svojim prigovorima, u dijelovima koji su mi bili dobri guštao kao u malo kojoj seriji prošle godine – no prigovora sam svakako imao, pa evo onda. Prigovori.

Ne znam zašto je točno “Westworld” godinama bio u development hellu, nisam pomnije istraživao, no kao obični gledatelj bih pretpostavio da su posrijedi bili… beskrajni prepravci scenarija? Meni ovo stvarno izgledalo kao da su J-Nolan i ekipa uskočili u zadnji vlak za spas projekta i dali sve od sebe, samo da bi nakon nekog vremena zaključili da je najviše što mogu učiniti to da na svaku pokrpanu rupu voda počne curiti na nove dvije a ne tri. Teško je nabrajati brojne primjere nekonzistentnosti i nedorečenosti bez spojlanja, pa da spomenem ovom prilikom tek jedan od brojnih: KAKO JE MOGUĆE DA NITKO NE ZNA KAKO IZGLEDA JEDAN OD DVOJICE OSNIVAČA VJEROJATNO NAJPOZNATIJEG TEMATSKOG PARKA BUDUĆNOSTI?!?!? Šta, u budućnosti nemaju wikipedije? (U redu, nismo vidjeli na što liči svijet budućnosti izvan Westworlda, pa ajde recimo da teoretski jest moguće da se radi o totalitarnoj budućnosti u kojoj su takve informacije skroz maknute iz javne domene – no toliko totalitaran sustav bi iziskivao i da vlasti imaju stalan, aktivan nadzor nad Westworldom a toga nema ni u naznakama, tako da mislim da je naprosto posrijedi scenaristički šlamperaj.)

Moj špurijus da su fanovi serije uglavnom milenijalci koji nemaju “Lost”-PTSP pa su joj mogli pristupiti bez traumatske prtrljage – opovrgnut je malo na ovom Gorilinom izboru u kojem, jelte, uglavnom sudjeluju GenX-eri a “Westworld” svejedno u prvih pet! No, koliko god da sam ostao ogorčen na “Lost”, jedno mu moram priznati: nijedna iole srodna serija što je uslijedila nije bila tako nenadmašno majstorska u nabrijavanju na misterije, ni približno. Evo, uzmimo za primjer labirint u “Westworldu”… Da je ovo “Lost”, već do sredine sezone bi vidjeli kako: netko čuje neobične, jezovite zvukove za koje misli da dopiru iz labirinta; jedan od likova ima snove o mutnim prikazama u labirintu; drugi lik ima bogatog ujaka koji mu je pokazivao mapu s neobičnim simbolima; pojavljuje se lik za kojeg nitko ne zna odakle je, dok umire natukne da je došao iz labirinta i da tamo ima još drugih; tajanstveni ljudi u mračnoj kamenoj prostoriji pričaju o “ulazu” i “izlazu”; itd, itd, u svakom slučaju – kad god bi netko spomenuo riječ “labirint”, tebi bi od uzbuđenja curile sline, vrištao bi “dajte mi da vidim labirint i saznam sve o njemu, OĆU LABIRINT DAJTE MI LABIRINTA MOLIM VAS MOLIM VAS ISUSE BOŽE, BOŽE O BOŽE DAJ MI TOG SLATKOG JEBENOG LABIRINTA!!!” A “Westworld”? U “Westworldu” vidiš tog nekog tipa kako traži taj neki labirint i samo slegneš ramenima: “Ha, a dobro… Vidit ćemo, tko zna, možda bude nešto zanimljivo.” (Ne bude ništa zanimljivo.)

A opet, “Westworld” baš traži gledatelja koji nema “Lost”-PTSP, kojem nije doživotno prisjelo juriti na forume nakon svake epizode i upijati nove teorije i razrade starih. Naprimjer, negdje u cirka osmoj epizodi jedan lik naiđe na jednu fotografiju; jasno mi je da je to bitan moment jer mi nešto mutno u mozgu visi da smo već negdje vidjeli tu fotografiju, ali se kao kežual gledatelj da ga ubiješ ne mogu sjetiti kad, gdje, i u kojem kontekstu. Prošvrljam potom po webu, i ispadne da smo tu fotografiju vidjeli u tipa prvoj epizodi, dakle skoro DVA MJESECA ranije!!! Serija je mogla u međuvremenu suptilno podsjetiti na tu fotografiju, mogla ju je nesuptilno ubaciti u previously on – ali jok, serija nije ni na koji način podsjetila, nego je očekivala da ću se sjetiti jednog usputnog detalja sa samog početka serije na koji se otad, koliko sam primijetio, nije više uopće referiralo. Veliki obrat je trebao biti ‘woah! DUDE!’, ali je ispao flah jer su na kraju mogle biti samo dvije moguće reakcije: ili si bio jedan od onih koji su svake epizode iz minute u minutu ažurirali westworld_misterije.xls i opsesivno visili na redditu gdje su prokljuvili obrat već za druge epizode pa ti je bio ‘yeah, dude, GOTCHA’, ili nisi pa ti je bio samo ‘wait, dude… what?’

No svidjelo mi se što su i autori “Westworlda” očito također gledali “Star Trek: TNG” te se pitali kako bi to izgledalo da se holodeckom umjesto uštogljenih dobričina s Enterprisea koriste odurni šupci, i jako su mi lijepe boje. (Admin)

04-the_young_pope

4. The Young Pope
[392 boda / 14 glasova / tri prva mjesta]
“Mladi papa” može višestruko iznenaditi one koji nisu pogledali nijedan Sorrentinov film; oni koji jesu mogu se smatrati donekle pripremljenima. Ono što bi se moglo nazvati popfelinijevskim stilom, što Sorrentino već neko vrijeme razvija na velikom, preneseno je sad i na manje ekrane. Dramske situacije izgledaju kao glamurozne reklame za parfem, ponašanje i izgled likova plešu po rubu karikaturalnosti, a simetrični kadrovi renesansnih ambijenata popraćeni su klupskim hitovima.

I samo ishodište događaja u seriji je svojevrstan šok – neočekivani izbor mladog, masama nepoznatog, američkog kardinala za novog papu. A on tada iznenađuje sve i na svim frontama: javnost radikalnim konzervativnim zaokretom kojim poništava sve napravljeno u pontifikatu prošlog, liberalnijeg i otvorenijeg pape te vraća crkvu korijenima, vatikansku vrhušku opiranjem da prihvati ulogu marionete i maskote koja mu je prvotno namjenjena, a gledatelja inteligencijom i proračunatošću. Iako zna da ima sve preduvjete da bude voljen i obožavan, on želi da ga se boje.

Dok prosječni vjernik u seriji biva odsječen od papine fizičke pojavnosti, pa ga ne može vidjeti čak niti na prozoru bazilike Sv. Petra, gledatelju se pruža uvid u svaki aspekt sakralnog i privatnog papina života, do te mjere da ga vidimo i u crkvi i u uredu i u teretani i na bazenu. Narativni tok često cjepkaju scene pune simbolike isprepletene sa vizijama i sanjarenjima čija je svrha dodati u zabavne i napete, dakle svjetovne, epizode dozu transcendentalnosti i duhovnosti.

Jude Law se odlično uklapa u ulogu lika svjesnog svoje moći, koji čvrsto drži konce svega oko sebe, nagrađuje one koji gledaju pomno, a kažnjava one koji zaključuju prerano. Mladi papa je i Sherlock i Moriarty svog svijeta, pozitivac i negativac, fascinantan i neshvaćen zato jer takav želi biti. Je li papa katolik? Ako je Pio XIII. u pitanju, nemam pojma. (AS)

03-game_of_thrones

3. Game of Thrones
[552 boda / 22 glasa / četiri prva mjesta]
Dva velika pop mita koja nam se zadnjih godina rastvaraju pred (nekad nezahvalnim) očima, imaju sada već dosta jasno razlučive dužnosti: Marvel Cinematic Universe se bavi herojima, “Game of Thrones” nakazama. Svaki mitološki narativ baca mrežu puno preširoko i nikom nije stalo da svakog čvora, ali ljepota im i jest u tome što se moguće za svakakve stvari uhvatiti, pa neke i naknadno zavoljeti a neke naizgled jedini prepoznati. Tako je meni recimo najdomljivija GOT nakaza dosad bio Stephen Dillane u prošloj sezoni, kada se pretvorio u Agamemnona i zasvirao o strune arhetipova na način koji klasični teatar kao uči ali zapravo skroz ovisi o volji muza. Volji koja je čini se stalno blagonaklona GOT-u jer ove godine smo dobili još jednog nijansiranog patrijarha Randylla Tarlyja, mrtvog i time neumrivog Balona Greyjoya, dirljivo transparentnu Melisandre, zrelog Ramsayja Boltona, nevoljku elementarnu nepogodu Brana Starka i napokon potpuno profiliran središnji par franšize, blizance Lannister. I da stoji sama, ta završnica s Ludom Kraljicom Cersei i njenim planom koji se raspliće od jedne do druge tragične neminovnosti bila bi dovoljan dokaz da GOT komotno nadmašuje sve druge tv-prikaze mraka (da, Waltera Whitea i Hannibala i, da, posebno Franka Underwooda). (LJ)

02-horace_and_pete

2. Horace and Pete
[601 bod / 20 glasova / sedam prvih mjesta]
Već od prve minute “Horace i Petea” bilo mi je jasno da gledam odličnu seriju, ali kada se na početku treće epizode na ekranu ukazala Laurie Metcalf u krupnom planu i kada je tamo ostala sljedećih devet minuta, izgovarajući naj, naj, naj… ma, najJEBENIJI monolog koji sam ikada vidjela u bilo kojoj seriji, zaključila sam da gledam nešto skroz posebno. Koji put su mi takvi zaključci, da prostite, za kurac – nikad neću zaboraviti koliko sam se bila oduševila prvim epizodama “True Detectivea” i na akcijskoj sceni snimljenoj iz zraka u četvrtoj epizodi također bila zaključila da je ta serija d šitz, e da bih do kraja sezone kolutala očima ko tinejdžer koliko mi je išla na jetra – ali ovaj put to nije bilo tako. “Horace i Pete” sjeli su mi na najmekši dio mazohističkih sklonosti. Do kraja su mi svoje depresije u deset epizoda iščupali srce iz prsnog koša i još ga onako toplog zgazili teškom čizmom na ljepljivom podu svojeg stogodišnjeg brooklynskog bara. A meni čak ni to nije bilo dosta pa sam još tjednima nakon odgledane serije radosno iščitavala i slušala sve moguće intervjue i podcaste koje je autor serije, Louis CK dao i snimio o svojem remek-djelu. Iako je “radosno” pridjev koji je Louis CK u “Horaceu i Peteu” zatro napalmom.

Ne dajte se, naime, zavarati opisima u kojima se ova serija naziva humornom dramom, dramedijom ili dramom s elementima komedije. Bullshit. Da, seriju je napisao i u njoj glumi jedan od najcjenjenijih stand-up komičara današnjice, Louis CK, i u njoj se kao gosti za šankom pojavljuju Nick DePaolo, Steven Wright i Amy Sedaris, pa sve to nije moglo proći bez pokojeg hihota. No serija je zapravo punokrvna drama, drametina… ma, nemojmo si lagati, to je prava pravcata TRAGEDIJA grčkog tipa, tragedija u kojoj na kraju sve ode u tri mile pičke materine, a vi, kao gledatelj, shvaćate da drugačije nije moglo ni biti jer je krčma u koju ste zašli s dvojicom njihovih nesretnih vlasnika nije samo obiteljsko nasljeđe, nego i njihova zla kob, njihova hamartija. Ne mogu je zbaciti s grbače, a najebat će zajedno s njom tako da ni sami nećete moći vjerovati koliko nisu imali šanse. Ne samo za hepiend, nego ni za neki malo manje užasan end.

I ne, nisam vam time ništa spojlala. Vjerujte mi, nemate pojma koliko će sve do kraja otići dođavola.

No dobro, da se odmaknem od radnje i njezine poetičke odrednice, napisat ću još par štikleca koje sam saznala slušajući podcaste u kojima je Louie govorio o seriji. Kada je odlučio da mu je puna kapa “Louieja” i da mu treba odmor od rada za FX, Louis CK je odlučio da želi snimiti nešto potpuno sam. Za svoje pare, bez ičijeg drugog utjecaja, bez ikakvih najava, u potpunoj tajnosti. Pravo je čudo što je u tome i uspio jer je u seriju uključio neka vrlo, da se izrazim predsjednički, visokoprofilna imena, kao što su Steve Buschemi, Jessica Lange i Alan Alda, a u procesu odabira glumaca razgovarao je s još nekolicinom pripadnika holivudske teške kategorije, primjerice, s Joeom Pescijem i Jackom Nicholsonom.

Joe Pesci bio mu je i prvi izbor glumca koji je trebao igrati strica Petea, uloga je bila napisana za njega, ali Pesci, koji je vrlo spremno sudjelovao u kreiranju lika strica Petea, od samog početka nije bio baš pretjerano oduševljen angažmanom u seriji jer mu se jednostavno nije dalo radit. Pa je na kraju odjebo Louieja i iako mu ovaj – barem tako kaže – nije suviše zamjerio, nakon toga se našao u gabuli. Drugi glumac koji mu je pao na pamet – Jack Nicholson – odmah mu je rekao da on ima osam banki, da želi samo sjediti u dvorištu na ligeštulu i čitati knjigu ilitiga nou čens in hel da ću ti ja sad nešto RADIT. Jadan Louie nije više znao što će sa stricem Peteom, a onda mu je Lorne Michaels predložio da uzme Alana Aldu. “To mi se uopće nije svidjelo”, kaže Louie. “Obožavam Alana, odličan je glumac i super komičar, ali on je još od ‘M.A.S.H.’-a naovamo pozitivac, ljubimac publike, dobrica. A ja sam trebao nekoga tko može glumiti šupčinu, odvratnog tipa, zajedljivog gada. Činilo mi se da Alan to jednostavno ne može.” Lorne Michaels ipak ga je nagovorio da Aldi pruži barem jednu priliku, da ga pusti da jedanput pročita ulogu i da bi ga ovaj mogao iznenaditi i sve je ostalo legenda. Alan Alda kao uncle Pete savršeno je uvjerljiv kao šupčina, odvratan tip i zajedljiv gad. Louis CK pokazao je da može izvrsno odglumiti i ljude koji su potpuno drugačiji od njega (Horaceova oca). Edie Falco pokazala je da može odglumiti bilo što. Na kraju se serije pojavio čak i Angus T. Jones – onaj mali koji je glumio pola muškarca u “Dva i pol muškarca”.

Ali Laurie Metcalf… iako je njezina uloga u zlokobnom sunovratu Horacea i Petea naizgled majušna, njezinih ćete devet minuta pred kamerom sigurno zapamtiti zauvijek. Iako ni ona nije bila prvi Louiejev izbor za tu ulogu (nikada, BTW, nije otkrio koja je glumica bila prvi izbor), ono što je izvela u ovoj seriji ravno je čaroliji. Baš kao i cijela serija, koja, po svim pravilima televizijske produkcije i distribucije nikada nije trebala uspjeti, a pretvorila se u jednu od najhvaljenijih serija 2016. godine i u legendu koja će se još dugo prepričavati među tvorcima TV-serija. Sasvim zasluženo. (ZP)

01-stranger_things

1. Stranger Things
[611 bodova / 25 glasova / tri prva mjesta]
Što uopće više reći o ovom ljubavnom pismu osamdesetima, kad je već toliko toga napisano, i kome, kad su je skoro svi pogledali odmah nakon što je izašla? Mogu samo napisati što je meni osobno učinila tog ljeta 2016., kada sam se u užarenom gradu oporavljala od operacije i davila se u samosažaljenju što mi kožu nagriza sol od ljetnog znojenja u krevetu, umjesto da ju hrani ona zdrava, morska. Provela sam noć bindžajući je bez pauze, sva usproustana od te madlenice dok su me reference malo mazile, malo šamarale, naizmjence. Reagirala sam isto kao nekoć kad sam kao dijete bolesna gledala “Gooniese” po deseti put, kroz rupicu na plahti piljila u “Halloween” ili “Carrie”, unatoč roditeljskoj zabranili da ih gledam jer poslije horora loše spavam, ili žicala tatu da kupi koštice prije ulaska u kino Zagreb na “E.T.” Glasno sam se smijala i podjetinjeno pljeskala rukama, rasplakala se kao idiot kad sam se sjetila kako sam na “Should I Stay Or Should I Go” prohodala s jednom važnom davnom ljubavi. Preplavljivala me amfetaminska milina pri reminisciranju o tome kako sam zavoljela televiziju i pop kulturu. Ne sjećam se kada me je nešto tako zašarmiralo i izulo iz cipelica premda, ruku na srce, “Stranger Things” svakako nije najbolja serija na svijetu, niti joj je priča najoriginalnija. Ta su me djeca nakratko vratila u neko sretnije vrijeme, kada se neizvjesna budućnost nije činila zastrašujućom nego prepunom mogućnosti, kad sam bahato mislila da imam vremena za sve i nisam kalkulirala sa životnim odlukama. A sigurna sam da nisam jedina koja sam gledanjem imala ovakve senzacije, jer tako su je dizajnirali, odlučni se malko poigrati djecom u koži četrdesetogodišnjaka, osvijestiti nam starenje i prolaznost. Baš je to kurvanjski odigrao Netflix, ali hvala mu na tome, spasio mi je depresivno ljeto i osvijestio da sam ušla u onu životnu dob kad nostalgija vreba iz mraka i zaskoči bez najave kao ono đubre Demogorgon. A kad pomisliš da si ju uspješno ubila, evo je u drugoj sezoni. (JS)

(pisali: Administrator, Ante Spahija, Leonard Jurić, Zrinka Pavlić, Jelena Svilar)

Goriline naj serije 2016: #50-#21

Siječanj 12, 2017

insecure

50. Insecure [43 boda / 4 glasa]
49. War and Peace [44 boda / 2 glasa]
47. Gotham / Speechless [45 bodova / 2 glasa]
46. You’re the Worst [45 bodova / 5 glasova]
45. Sherlock: The Abominable Bride [46 bodova / 2 glasa]
44. Orange Is the New Black [50 bodova / 4 glasa]
43. Crno-bijeli svijet [51 bod / 3 glasa]
42. South Park [55 bodova / 4 glasa]
41. The Expanse [57 bodova / 3 glasa]
40. The Night Manager [57 bodova / 4 glasa]
39. One Mississippi [64 boda / 3 glasa]
38. House of Cards [64 boda / 3 glasa]
37. Brooklyn Nine-Nine [69 bodova / 4 glasa]
36. Eric Andre Show [70 bodova / 2 glasa]
35. Gilmore Girls: A Year in the Life [70 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
34. Girls [70 bodova / 4 glasa]
33. The Man in the High Castle [70 bodova / 4 glasa]
32. This Is Us [75 bodova / 5 glasova]
31. Transparent [88 bodova / 5 glasova]
30. Daredevil [88 bodova / 5 glasova]
29. Flowers [90 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
28. Crazy Ex-Girlfriend [95 bodova / 5 glasova]
27. Better Things [96 bodova / 6 glasova]
26. Narcos [99 bodova / 6 glasova]
25. Trapped (Ófærð) [108 bodova / 5 glasova]
24. Silicon Valley [111 bodova / 9 glasova]
23. BrainDead [113 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
22. Rectify [116 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
21. Happy Valley [122 boda / 6 glasova]

Goriline naj serije 2016: #10-#6

Siječanj 11, 2017

10-the_crown

10. The Crown
[189 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Nakon što se s Georgeom Michaelom i Carrie Fisher pokazalo da dvijetisućešesnaesta čak ni u samoj svojoj završnici ne posustaje sa smrtima slavnih – teško je bilo ne dočekati informaciju da se Kraljica Elizabeta razbolila s izvjesnom dozom optimizma i anticipacije. I taman čovjek lijepo pripremi yass kween i dancing banana gifove ususret sretnoj vijesti, a kad ono… Ćorak. Bah! Ma mislim, što sam se uopće ponadao, pa ta će nadživjeti Jožu Manolića i sve nas skupa!

Jedini dobar monarh je IMHO mrtav monarh (ili bar, ajde, ekspropriran!), i teško mi je dokučiti zašto većinska britanska javnost i dalje tako svesrdno podržava svoje hereditarne vjekovne überhljebe… Mada opet, i kraljevska obitelj je svjesna koliko je to krhki aranžman, pa je u “The Crown” – koja pokriva vladavinu kraljice Elizabete II, od preuzimanja krune nakon smrti kralja Georgea pa nadalje (svaka sezona bi navodno trebala pokrivati kojih desetak godina vladavine) – zatječemo pri kraju tranzicije iz bitnog političkog faktora u nacionalnu maskotu, kad joj je preostalo još jedino odrađivati dobar PR kako “podanici” ne bi masovnije došli sebi i zaključili da koji im će to kurac, pa ono, ovdje je katran, ovdje je perje, oćete se sami poslužiti ili da vam pomognemo šutnuvši vas nogom u vašu kraljevsku veleguzicu?

Netflix je utukao nemile pare u ovo, cca sto milijuna funti se cijedi s ekrana, ali džabe bi to bilo da nije dobrog scenarija koji izbjegava klopke fabriciranja suvišne melodrame. Ne uvijek, naravno (npr. lik Churchillove tajnice je potpuno izmišljen, princeza Margaret sa svojim ljubavnim peripetijama u medijima nije imala tretman nalik onome princeze Diane…), i što se mene tiče moglo se i bez tih slobodnijih izleta u maštu, ali su nasreću svedeni na minimum: drama mahom proizlazi iz stvarnih povijesnih situaciju u kojima su se nalazili stvarni povijesni likovi, i za to “The Crown” zaslužuje aplauz. Kao i za to kako iscrpno pokazuje koliko može biti teško čak i kad ti je posao da maltene sjediš na guzici, kako to može nažuljati ne samo guzicu nego i dušu, pružajući uvid u osobnu žrtvu koju je Elizabeta podnijela kako bi postala i ostala kraljica – ali i konstantan uvid u vampirsko zlo monarhijskog smeća. Sve to, plus KORGIJI! (TK)

09-atlanta

9. Atlanta
[206 bodova / 10 glasova]
“Twin Peaks with rappers,” veli Glover. I ambicioznije od toga zapravo. Lynch je iz sapuničarskog setinga izvlačio porugu, horor i meditativni ugođaj. Glover koristi stara scenaristička sitcom-rješenja ali osim ruganja i meditativnosti (uz pokoji egzistencijalni horor) pokušava iz njih iscijediti i one njihove izvorne funkcije: empatiju, komunitarnost, terapeutski učinak. Znači milenijalski “Cosby Show”, što se u moru “Seinfeldova” doživljava ko stvarno osvježavajuća struja. (LJ)

08-the_americans

8. The Americans
[211 bodova / 8 glasova / dva prva mjesta]
Već četiri sezone konstantno i konzistentno najbolja serija na svim televizijama toliko je konstantno zanemarivana i konzistentno podcjenjivana da sam je i sám smjestio na drugo mjesto premda sam (konstantno i konzistentno) svjestan da je riječ o (konstantno i konzistentno) najboljoj seriji na svim televizijama. Ipak, unatoč najboljosti, što konstantnoj što konzistentnoj, “Amerikanci” ne prestaju iznenađivati: osma epizoda, ‘The Magic of David Copperfield V: The Statue of Liberty Disappears’, režijski debi Matthewa Rhysa (da još malo popričamo o konstantnoj zanemarenosti i konzistentnoj podcijenjenosti? J’accuse! Dajte mu sve Emmyje ODMAH I SAD!), perolakom elegancijom mijenja čitavu igru i zamazuje nam oči kako samo ova serija to zna. Ali, jebiga, nemoš protiv zmajeva! 🙂 (TT)

07-bojack_horseman

7. BoJack Horseman
[297 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“- Dad, you promised we were gonna play catch and then we’d listen to your favourite Harry Chapin song together! You never told me what it was!
– It’s ‘Cats in the Cradle’, but don’t listen to it now!
– I’m gonna listen to it now!”

Koja je moja teorija o “BoJacku”, pitate? Ne pitate? Svejedno ćete ju čuti. Raphael Bob-Waksberg imao je fantastičan scenarij o paradoksalnoj prirodi uvjeta za ostvarenje sreće i životne uravnoteženosti kroz balansiranje etike i uspjeha, popularnosti i iskrenosti, altruizma i zdrave skrbi o sebi. Taj je scenarij bio apsolutno bolji od svih sličnih koji su se fokusirali na temu stvarnih, umišljenih i forsiranih identitetskih kriza i anksioznih poremećaja privilegiranih klasa u ovim jeftinim sadržajima overklokanim vremenima u kojima smo kroz fetišiziranje imovine i zapostavljanje stvarnih znanja i umijeća izgubili smisao i svrhu da blablablablabla. Raphael Bob-Waksberg na dan se obljetnice očeve smrti kojeg je pregazila jahta na prikolici koja je imala neispravne kočnice strašno napio, a njegova dva brata, divlji bro tipovi koji navijaju za sve sportske klubove iz Bostona, nacrtali su mu kurce na čelu i uslikali ga u kompromitirajućoj pozi s maloljetnom sestrom koja je učestvovala u spaćki (Go Bruins!). Ne možete mi to učiniti – vikao je na svoju braću i sestru, ali na engleskom, You can’t fucking do this to me, i tako dalje – imam ideju za show o identitetskim krizama i anksioznim poremećajima privilegiranih u ovim jefitinm sadržajima overklokanim vremenima koji će osvojiti Emmy! Nije ih, nažalost, bolio kurac za to. Postoji li išta što mogu učiniti da slike ne izađu u javnost – pokleknuo je na kraju Bob. Znam da mu to nije ime, ali ja ga volim tako zvati, dok gledam seriju govorim – Bravo Bobe, zakon!, kad mi se nešto svidi. Možeš – rekli su oni – Neka sve ostane isto samo ti je glavni lik KONJ, tehehe. Kakvi šupci.

“I am drowning. And cats hate drowning.”

Teško je bilo probiti se kroz taj whimsical stil humora animiranih serija sa životinjskim likovima prve sezone i uvidjeti stvarni hamartijski kvalitet “BoJack Horsemana”. Ova serija suprotstavlja humor i životnu tragediju na suptilan način, ali s okrutnim posljedicama. Glavni su likovi, što se u ovoj sezoni možda najjasnije vidi, zapravo jedna ličnost, razgranata u više njih kako bi svaka nosila određenu egzistencijalističku traumu koja ju definira. Na ovaj način scenarij može poentirati žestinom i preciznošću mesara u japanskom restoranu wagyu govedine. Zbog toga se i fanovi često identificiraju s više likova odjednom. Nesigurnost, ljubomora, očaj ili suočavanje s neuspjehom da se suštinski promijenimo rezoniraju s našim osjećajima čak i kada  pripadaju dramski suprotstavljenim likovima.

I “BoJack” kao i većina serija robuje toj problematičnoj epizodnoj dinamici. Gledamo li ju u cjelini (a kako bi drugačije) postoje određene mrtve točke u narativu i poigravanja s tempom priče, uglavnom kroz razvlačenja u središnjem dijelu sezone kako bi se postavio eksplozivan kraj, ali pisci ove serije su on a NEW LEVEL u odnosu na konkurenciju, što bi rekao A$AP Ferg. Imam puno povjerenje u autore da će i četvrta sezona biti najbolje od televizijske i streaming platforms produkcije što postoji. Ili misterpeanutbutterovski rečeno: “It’s gonna be great, as it always is, from my perspective.” (GP)

06-the_night_of

6. The Night Of
[322 boda / 16 glasova]
Ljeto u američkim TV-kućama obično je rezervirano za manje zahtjevne serije koje brzo zaboravimo. No prošlog ljeta, kao nikad dosad, imali smo nekoliko serija koje su ušle jako visoko na mnogim godišnjim listama. Jedna od takvih je i HBO-ova “The Night Of” (“Kobna noć”), nastala po BBC-jevoj seriji “Criminal Justice”. Posljednje je to ostvarenje u produkciji Jamesa Gandolfinija, koji je trebao i igrati ulogu odvjetnika Jacka Stonea. Nakon njegove smrti trebao ga je zamijeniti Robert De Niro, no na kraju je uloga ipak dodijeljena Johnu Torturu, koji je briljantan. Ipak, seriju nosi i Riz Ahmed kao Nasir Naz Khan, uzorni student pakistanskog porijekla, koji posudi očev taksi kako bi se odvezao na tulum. No u taksi uđe zgodna Andrea (So-fia Black D’Elia), s kojom Naz završi u krevetu, uz obilje alkohola i droge. Budi se pred jutro i nađe je brutalno izbodenu nožem. Naz se ubrzo nađe u zatvoru, a njegov slučaj dobije odvjetnik Stone koji se tu večer našao u policijskoj postaji.  Iako se Naz čini kao dobar dečko, ne možemo a da se ne zapitamo je li Nazov nevini izgled i dobrota samo navlakuša i je li moguće da je on zaista ubojica?

Gledateljima naviknutim na CSI i slične serije u kojima se sve odmah dozna u jednoj epizodi “Kobna noć” možda će biti malo prespora. No sladokuscima naviknutim na remek-djela kao što je “Žica” ovo će biti prava poslastica, koja nas polako uvlači u misterioznu priču. Poveznica sa “Žicom” je i genijalni Michael Kenneth Williams u ulozi Freddieja. Glumac koji je u “Žici” portretirao Omara Littlea i u “Kobnoj noći” je strah i trepet za kriminalce u zatvoru, a Naz shvaća kako će preživjeti jedino uz njegovu zaštitu, no to znači i prelazak među loše momke.

Teško se možemo sjetiti serije u kojoj se tako vješto isprepleću različite, i to vruće, problematike. No, u Kobnoj su noći to itekako uspjeli, i to uz savršeno doziranu napetosti do samoga kraja. Zaviriti u pravosudni i zatvorski sustav moderne Amerike, u problem rasizma i vjerske nesnošljivosti, i sve to uspjeti strpati u jednu sezonu, nevjerojatna je vještina. I zato, kapa dolje, dajte da vidimo i drugu sezonu. (SM)

(pisali: Tonći Kožul, Leonard Jurić, Teo Tarabarić, Goran Pećanac, Samir Milla)

Goriline naj serije 2016: #87-#51

Siječanj 11, 2017

searchparty

87. Search Party [18 bodova / 4 glasa]
86. Luke Cage [19 bodova / 2 glasa]
84. The Fall / Kim’s Convenience [20 bodova / 1 glas]
74. 1992 / Colony / Divorce / Hap and Leonard / Lethal Weapon / Mars / One of Us / Shetland / Shooter / Y Gwyll (Hinterland) [21 bod / 1 glas]
70. Awkward / Bloodline / Crisis in Six Scenes / The Flash [23 boda / 1 glas]
69. Halt and Catch Fire [23 boda / 2 glasa]
66. Bob’s Burgers / Faking It / Please Like Me [26 bodova / 1 glas]
65. 11.22.63 [26 bodova / 3 glasa]
63. The Durrells / Suits [27 bodova / 1 glas]
62. The Missing [27 bodova / 2 glasa]
61. Idiotsitter [28 bodova / 2 glasa]
60. Unbreakable Kimmy Schmidt [28 bodova / 3 glasa]
59. Bosch [29 bodova / 3 glasa]
58. Goliath [33 boda / 3 glasa]
57. Quarry [35 bodova / 1 glas]
56. Ash vs Evil Dead [36 bodova / 2 glasa]
55. The Good Wife [37 bodova / 3 glasa]
54. The Venture Bros. [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
53. Dirk Gently’s Holistic Detective Agency [41 bod / 2 glasa]
52. The Girlfriend Experience [43 boda / 2 glasa]
51. The Affair [43 boda / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #15-#11

Siječanj 10, 2017

15-veep

15. Veep
[146 bodova / 9 glasova]
Svaka epizoda “Potpredsjednice” komotno može funkcionirati kao oda talentima i integritetu Julije Louis-Dreyfus, no, zatreba li vam ikad krunski dokaz o raznovrsnosti i potenciji njezinih nadnaravnih moći, epizoda se zove ‘Mother’, četvrta je u petoj sezoni, pokažite je tom dosadnom skeptiku ili prokletom nevjerniku i dopustite mu da se zabezekne. Ingeniozno orkestrirano podudaranje smrti njezine majke s krahom njezinih nada da će joj opetovano prebrojavanje glasačkih listića u Nevadi donijeti prednost na predsjedničkim izborima, unutar manje od pola sata demontiralo je, remontiralo, srušilo i ponovno sagradilo mukotrpno zidanu i još trpnijom mukom održavanu fasadu nedodirljive, hladne, distancirane, politics-as-usual Seline Meyer, a ova nadnaravno moćna televizijska božica nijansirala je svaku svoju repliku i najsitniju gestu kako bi nam u svakom djeliću kadra iznosila potpun i precizan izvještaj o trenutnom stanju narečene fasade, sve do zadnjeg zrnca najfinije betonske prašine. U procesu od nas nije tražila ni da je volimo niti da s njom empatiziramo; dapače, posve je dehumanizirala ionako granično sociopatski narcisoidnu Selinu i beskompromisno je potegla u glib neobranjivih riječi i postupaka – ali nekom alkemijskom formulom postigla je da je na kraju epizode napokon vidimo kao čovjeka, da se suživimo s njom kao s jednom od nas, da njezinu nehumanost doživimo kao krik ljudskosti i uzmemo je u zaštitu, štiteći zapravo sami sebe od vlastitih neobranjivosti kojih se stidimo i od kojih se ograđujemo.

Ovakva jedna epizoda opravdala bi i postojanje neusporedivo slabijih serija, no „Potpredsjednici“ ne trebaju opravdanja: čak i nakon – mislim da nije u pitanju samo moj subjektivizam – dosad uvjerljivo najslabije sezone, “Veep” ostaje zlatni standard (ne samo američke) (i ne samo televizijske) političke komedije. Odlaskom Armanda Iannuccija s kormila serije, lagano smo skliznuli na teritorij klasičnog sitcoma. Operetno farsične bedastoće poput Jonahove kongresne kampanje, Selininog „kozmetičkog zahvata“ ili čitavog fijaska s potpredsjedničinim indiskretnim tvitanjem, poneka amaterski loše odrađena komedija zabune (‘Camp David’, gdje Selina organizira tajni susret s kineskom delegacijom, vjerojatno je najslabija epizoda čitave serije) i poneki posve neuvjerljiv cjelosezonski zaplet (ne vjerujem ni da bi Trump svojoj djeci dopustio da snimaju dokumentarac o svakodnevici Bijele kuće), bili bi možda primjereniji kakvoj “Modernoj obitelji” doli ovome draguljčetu, no svemu tome unatoč “Potpredsjednica” ne samo da ne gubi svoj žalac i relevantnost, negoli se čak uzdiže i iznad vlastitog materijala, kadikad na plećima svog karizmatičnog i oduševljavajuće uigranog ansambla, katkad na inspiriranim one-linerima i najmaštovitijim psovkama koje ljudski um može opsovati, a ponajviše zahvaljujući dirljivo brižnom inzistiranju da se, makar gdjegdje i krivim rukavcima, radnja i likovi koji je nose usmjeravaju točno, precizno i logično.

“Potpredsjednica” je još uvijek itekako zdrava – ma što zdrava, puca od zdravlja! – i svako svoje skretanje s pravog puta opravdava slijetanjem na željenu destinaciju. Jonahovo novoizboreno kongresovanje nesumnjivo nam u sljedećoj sezoni donosi smijačinu do popišanih gaća, Catherinin dokumentarac pobrinuo se da pretposljednja epizoda sezone bude ništa manje doli antologijska, a neumoljivo sporovozno iščekivanje konačnog raspleta predsjedničkih izbora na kraju nas je dovelo do šokantne separacije naslovne junakinje od istoimene istonaslovne političke funkcije pa smo do povratka serije ostavljeni u potpunom mraku, bez ikakve naznake kako će, u kojem smjeru i s kolikim trajanjem “Potpredsjednica” ići dalje. Ali tu sam, ma kako, ma kamo i ma koliko me dugo vodila. Ova serija naprosto zna što radi i radi to jebeno dobro. (TT)

14-black_mirror

14. Black Mirror
[156 bodova / 10 glasova]
Mračna, cinična i distopijska serija “Black Mirror” vratila se krajem 2016. u svojoj trećoj sezoni. Kako to obično biva, seriju koja se u prve dvije sezone emitirala na britanskom Channel 4 sad je kupio moćni Netflix i naručio po šest epizoda u trećoj i četvrtoj sezoni. U većini tih epizoda serija je slična prijašnjim sezonama, osim što su sad protagonisti u četiri epizode Amerikanci. Ponovno iza nje stoji kreator i scenarist Charlie Brooker, a rezultat je da je razina cinizma ipak manja. Doduše, naći će se tu i epizoda koje vas na kraju ostave s mučninom u želucu (ne baš poput čuvene epizode u prvoj sezoni kad je britanski premijer morao spolno općiti sa svinjom da spasi člana kraljevske obitelji), ali ima i onih koje ćete na kraju dočekati s osmijehom na licu. Takva je, primjerice, četvrta epizoda nazvana ‘San Junipero’ u kojoj Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis igraju mlade djevojke koje 1987. stižu u turistički gradić prepun mladih željne zabave, ili se bar tako čini. Epizoda odiše nostalgijom za prošlim vremenima, a po dobrom starom običaju, na kraju je pravi obrat, koji nas ne ostavi ravnodušnim. Prva epizoda zvana ‘Nosedive’ vodi nas u svijet u kojem se sve akcije ocjenjuju u stvamom vremenu, a ljudi iznad glave imaju prosjek, baš poput vozača Ubera. Oni s prosjekom iznad 4,7 su elita kojioj se svi žele približiti, dok oni s nižim prosjekom ne mogu naći ni posao. Dobra je i šesta epizoda u kojoj policijski detektiv istražuje seriju misterioznih ubojstava, povezanih s društvenim mrežama.

Brooker nam, dakle, ponovno obrađuje teme koje jesu znanstvena fantastika, no vrlo lako su ostvarive. Zbog toga “Black Mirror” i spada među najbolje serije prijašnjih godina. One koje nas natjeraju da nakon svake odgledane epizode dobro razmislimo o tome što smo gledali i zapitamo se u kakvom svijetu živimo. Nadamo se samo da Brookerova kreativnost neće u idućim sezonama biti još sputanija. Znate kakvi su Amerikanci. (SM)

13. Better Call Saul
[158 bodova / 9 glasova]
Kroz dosadašnje dvije sezone, te kroz najmanje još jednu najavljenu, radnja prati uspone i padove sitnog kaznenog odvjetnika Jimmyja McGilla. Serija je nastala kao prequel serije “Breaking Bad”, istog autora Vincea Gilligana, te priča priču jednog od najpopularnijih sporednih likova. Uz pomalo specifičan ritam radnje, serija je fokusirana na likove i situacije, a osim super-realističnih i ponekad dubokih dijaloga, najveći biser su zapažena glumačka ostvarenja, u prvom redu maestralnog Boba Odenkirka, u obje sezone nominiranoga za Zlatni Globus. Osim ljubitelja sirovog realizma Vincea Gilligana, u seriji ću uživati svi oni koji cijene kvalitetnu dramsku radnju, pametne dijaloge i vrhunsku glumu. (HT)

12-fleabag

12. Fleabag
[182 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
“Fleabag” je na prvi pogled još jedna od sve učestalijih suvremenih komedija s umiješanim dramskim i tragičnim elementima. Glavna junakinja je vrckava i ekscentrična, neurotična i cinična, neuspješna u svemu što pokuša, neobzirna prema ljudima koji su joj bliski, u stalnim sukobima s obitelji, dok je cijelo vrijeme duboko mučena gubitkom najbolje prijateljice. Samo po sebi, nešto što se ne bi nužno izdvojilo iz mora sličnih serija.

Ali već nakon nekoliko uvodnih junakinjinih obraćanja gledatelju i pretjeranom seksualiziranih običnih situacija počinje se oblikovati nešto malo drukčije. Energičan tempo koji nas vodi nas kroz njen užurbani život dodatno podiže letvicu, a kad se uključe scene iz prošlosti, montirane tako da se često tek nakon njihova završetka može shvatiti da se radi o nečemu kronološki odmaknutom, dolazimo do možda i najboljih dijelova ove serije. Stalno prisutni humor i nelagoda, otvoreni i direktni kako smo već i naviknuti od britanskog standarda, vuku na stranu komedije, dok na drugu stranu vuče priča koja postupnim odmotavanjem narativnog klupka navodi gledatelja da se zapita želi li se uopće suočiti s onim što slijedi, kad je već tako očito da se radi o nečem groznom i s pravom potisnutom. Na sreću, jednom kad sve prođe, na neki neobičan način, ipak pobijedi optimizam.

“Fleabag” nam se predstavlja kao kaotična crnohumorna mješavina, nakupina dinamičnih inserata iz života jedne u suštini loše osobe, dok se sve to, u kratkih šest epizoda, ne posloži u zadivljujući napukli mozaik, nešto što ne bi trebalo biti, ali ipak jest lijepo. (AS)

11-the_get_down

11. The Get Down
[189 bodova / 9 glasova]
U New York City sam se zaljubila kao dijete, preko filmova i muzike, kao vjerojatno i svi oni koji u njemu ne obitavaju, a vole ga nekom iracionalnom ljubavlju osjećajući začudnu pripadnost tom gradu. U hip hop su me zaljubili Beastie Boys, i to je bio vrhunac moje fascinacije tim žanrom o kojemu zapravo nemam previše pojma, osim što znam da postoji rodonačelni oldschool east coast rap i onaj mutirani sa zapadne bogate obale koji problematizira posve drugi set problema. U seriju “The Get Down” pak, u kojoj su i NYC i hip hop gotovo ravnopravni likovi, zaljubila sam sam se praktički već od prvog kadra, a do kraja prve sezone, zahvaljujući vlastitom eskapističkom kapacitetu i sposobnosti imaginacije koju sam razvila kao obrambeni mehanizam tijekom života u kifli, osjećala sam se skoro kao jedan od likova, posve ošamućena tim šarenim prikazom inače sivog i otužnog The Bronxa, jedinog njujorškog kvarta koji je i nakon Giulianijeve vladavine i gentrifikacije ostao isti kakav je bio u sedamdesetima kada je i započela ova priča o rođenju hip-hopa.

The Bronx, jedini kvart koji u imenu ima član, bio je i ostao sublimirana tuga, zaboravljena žrtva nesmiljenog kapitalizma u sprezi s rasističkom politikom, atavizam u gradu koji danas šokira svojom sterilnošću i u kojemu bi se Warriorsi vjerojatno pogubili i nikada ne bi pronašli put do Coney Islanda. Ono što mi je u ovom najskupljem Netflixovom projektu najprivlačnije, način je na koji je u tu apokaliptičnu atmosferu 1977. godine, kojoj se od milja tepa “the coolest year in hell”, ukorporiran optimizam. Napravljeno je to, jasno, kroz prikaz čuvenog blackouta i njegove posljedice na muziku, jer kako drugačije: sve se ruši i gori, ali ljudi pjevaju, homerovski opjevavaju svo zlo koje se oko njih događa, pohlepu, korupciju, ubojstva, deložacije, siromaštvo, rasizam, svu tugu koja ih okružuje umotavaju u palimpseste, pišu preko tuđih stihova, sempliraju najbolje iz bezveznog, rasturaju kanone kao što je to nekoć radio Harms. Kradu opremu i doslovno preko noći postaju DJ-evi preotimajući prevlast Grandmasterima, titulu kojih je dotad nosilo tek nekoliko stanovnika Bronxa. I bojaju u šarene grafite ruševnine svijeta u kojem žive. Luhrmannovska estetika spektakla curi iz svake pore ove stipovski iskarikirane serije koja istovremeno odiše i realizmom, premda srećom ne naturalističkog tipa koje poziva na suicid. Kontekst u koji je uvaljana tema rođenja hip hopa više je no depresivan, ali istovremeno je sve nevjerojatno optimistično, što je vjerojatno jedno od većih postignuća “The Get Down.”

Pa onaj tko mi zamjera što bih radije živjela u The Bronxu ’77. nego u Zagrebu ’17., nek baci beat prvi. (JS)

(pisali: Teo Tarabarić, Samir Mila, Hrvoje Tenšek, Ante Spahija, Jelena Svilar)

Goriline naj serija 2016: #125-#88

Siječanj 10, 2017

mindy

125. The Mindy Project [1 bod / 1 glas]
122. Difficult People / Longmire / Vikings [2 boda / 1 glas]
116. Drunk History / Good Behavior / The Last Man on Earth / Peaky Blinders / Timeless / Togetherness [3 boda / 1 glas]
114. Shameless / Younger [4 boda / 1 glas]
111. Incorporated / Modern Family / No Tomorrow [5 bodova / 1 glas]
109. Designated Survivor / It’s Always Sunny in Philadelphia [6 bodova / 1 glas]
108. Gomorra [7 bodova / 1 glas]
107. That Kardum Show Novine [7 bodova / 2 glasa]
105. Easy / Person of Interest [8 bodova / 1 glas]
101. Bates Motel / Casual / Mike Tyson Mysteries / Supernatural [9 bodova / 1 glas]
100. Lady Dynamite [9 bodova / 2 glasa]
99. Black-ish [9 bodoba / 2 glasa]
96. Vice Principals / Voltron: Legendary Defender / The X-Files [10 bodova / 1 glas]
92. Medici: Masters of Florence / New Girl / The OA / Ubice mog oca [12 bodova / 1 glas]
91. Love [14 bodova / 1 glas]
90. Banshee [14 bodova / 2 glasa]
89. Line of Duty [16 bodova / 1 glas]
88. The Walking Dead [16 bodova / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #20-#16

Siječanj 9, 2017

20-broad_city

20. Broad City
[124 boda / 8 glasova]
Iako su mi, gledano unatrag, i prva i druga sezona “Broad Cityja” dobre, tek sam se u trećoj uspjela nekako saživjeti s njom. Naime, Ileana i Abby tek su sada nekako sve to uspjele pretvoriti u seriju s epizodama, a ne u jednotjedno prikazivanje skupine skečeva koje su smislile tijekom vikenda. Nije da su im skečevi prije bili loši – bili su dobri, i isto su na neku foru dobro prikazivali realnosti života dvije pomalo pomaknute mlade žene u New Yorku, ali sada su to ipak postale epizodne PRIČE, svaka sa svojom krovnom temom, tu i tamo se čak i prelijevajući iz epizode u epizodu.

Osim toga, ljubim ih zbog epizode s mengom u avionu, gdje se valjda prvi put u nekoj seriji prikazala krvava mrlja na trapericama a da to nije bilo zbog UBOJSTVA i da činjenica što je riječ o menstrualnoj krvi nije bila popraćena sa stotinu ograda tipa: “I nama se BLJUJE od ovoga, ali želimo naturalistički prikazati muku, kuku i motiku ženskog roda”. Da se razumijemo, ni ja ne smatram da je mrlja od menstrualne krvi nešto PREKRASNO, ali jebiga, događa se, i ne bih je čak stavila u isti rang s mrljom od proljeva, nego prije s mrljom od ČUŠPAJZA. Dogodi ti se, nisi sretna zbog toga, moraš to nekako očistiti, koji put je rezultat tvojeg neopreza, koji put nesretnih okolnosti, koji put imaš mogućnost to sanirati, a koji put moraš pokušati opelješiti torbicu suputnice u avionu. I da, to ponekad može biti simpatično i smiješno. (ZP)

19-preacher

19. Preacher
[129 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Iskreno, nemam pojma što ću ovdje – uspijem li u toj, ili doduše ikakvoj namjeri – zapravo hvaliti, prvu sezonu serijske adaptacije kultnog stripa “Preacher”, ili sam adaptirani strip, meni ne samo najdraži primjerak svoje umjetnosti nego i jedan od nekoliko kulturnih i umjetničkih proizvoda koji su mojem životu zaista nezamjenjivi. Pogotovo stoga što sam od sezonskog finala prije skoro pola godine jednostavno zaboravio mnoge od serijinih specifičnosti, modifikacija i dorada, te cjelokupnim dojmom zadovoljstva tek pojačao generalnu opsjednutost stripom, koji sam onda naknadno i još jednom pročitao. Prije početka prikazivanja serije odlučio sam ga se ne repetirati, jer sam joj htio dati poštenu šansu, ali sve da sam se i bio neposredno podsjetio, ova bi me serija lakoćom pridobila u predane pratitelje. Jer ima sve što mi (je) ikad treba(lo): ljubavlju razrađenu western mitologiju i ljubavnu priču prokletih ljubavnika koji ne mogu zajedno, ali još manje mogu odvojeni. A to nije sve što ima, fantastično spajajući neobuzdanu pravedničku blasfemiju predloška s njegovim jednako izraženim moralnim imperativom dobrim dijelom i temeljenim na religijskoj tradiciji kojoj se ne toliko izruguje koliko je neuobičajenim sredstvima usavršuje.

Dostojno i zarazno prenošenje takvog ugođaja nedvojbeno ukazuje na fanove u autorskim stolicama, kojima je za rukom pošlo uvjerljivo ostvariti ono što pukim lovcima na isplatu nikad ne bi uspjelo – poremetiti događaje na vremenskoj crti stripa, lišiti se nekih od mnoštva živopisnih likova, druge stopiti u legitimne amalgame, pa čak i izmisliti potpuno novi lik divne Emily Woodrow, koju Lucy Griffiths glumi jednakom količinom badasserije kao Noru iz “True Blood”, samo prigušenijom varijantom smirenosti (ne skroz) bogobojazne samohrane majke. Naravno, ako je troje gužva, izgleda da ćemo tek vidjeti (druga je sezona već potvrđena) što će dodatak četvrte osobe učiniti serijskom, ionako kompliciranom odnosu legendarnog trojca protagonista. Od kojih sam na prvi pogled bio prihvatio jedino Josepha Gilguna kao vampirskog Shanea MacGowana pod imenom Cassidy, da bih već nakon njezine prve scene potpuno poludio za isprva neshvatljivim, a onda najgenijalnije intuitivnim izborom Ruth Negge za najveću Tulip, a naposljetku i polako – upravo tamo negdje krajem druge petine sezone, kada se prijetnja blage predvidljivosti razbila konkretnim iskorakom u fino pogođenu samostojnost – zavolio Dominica Coopera u naslovnoj ulozi.

Ne želim se hvatati u zamku kreditiranja mogućnosti ispunjavanja mojih očekivanja, ali da je predložak nekom nesrećom ostao sveden samo na prvih sedam (sakupljenih u paperbacku “Gone to Texas”) ili 12 epizoda (prvi hardcover), zasigurno ga ne bih toliko obožavao koliko nakon zaokružene epopeje. A kako me prva sezona “Preachera” svojim krajem prilično napalila na nadolazeće, jasno je da je i ta karakteristika stripa prenesena na ekrane. (GP)

18-high_maintenance

18. High Maintenance
[131 bod / 6 glasova]
Uglavnom ne brijem puno na neki realizam izvan dijaloga, ali ova serija me baš osvojila time kako izgleda: nema onoga da je po nekom fensi stanu scenograf rasporedio nekoliko praznih boca i kutija za pizzu i to bi sad trebala biti kao neka ‘narko-jazbina’, ovdje stanovi i zgrade izgledaju kao stvarna mjesta u kojima žive stvarni ljudi, već iz prvog pogleda na svaki interijer dobiješ okvirnu predodžbu o socioekonomskom statusu likova što u njemu obitavaju (a to je tek prva točkica kojom bivaju oslikani njihovi portreti!); nema ni onoga “ha-ha, vidite ove HIPSTERE!”, serija jednostavno prihvaća da živimo u post-hipsterskom svijetu u kojem manje-više svi ljudi koji žive u određenim urbanim sredinama istovremeno i jesu i nisu hipsteri te njihov styling, njihove aktivnosti nisu predmet poruge nego se tretiraju kao niti bogate, naizgled beskonačne tepiserije što čini New York. A inače, serije je o dileru trave i njegovim mušterijama, pri čemu je jako simpatični diler ponekad jedan od centralnih likova – ali češće tek usputni statist u crticama o njegovim mušterijama, ili ljudima (pa čak i PSIMA!) u njihovim životima: prihvatili smo tv-serije kao romane našeg doba, “High Maintenance” s ljubavlju zove da ih prihvatimo i kao nove zbirke priča. (TK)

17-mr_robot

17. Mr. Robot
[134 boda / 8 glasova]
Razmišljala sam mogu li napisati crticu o prošlogodišnjem “Mr. Robotu” bez spominjanja prve sezone. Ne mogu. Nakon hvalospjeva i popularnosti sjajnog debija, druga sezona je uvijek u problemima zbog očekivanja i tereta koji prethodni uspjeh nosi. Ponekad joj uspije ispuniti očekivanja, kao što je to bilo s “Fargom”, a nekad se stvar pretvori u abominaciju poput druge sezone “True Detectiva”. Rekla bih da je u slučaju “Mr. Robota” ocjena negdje na pola puta: nije dobro koliko smo priželjkivali, ali to ne znači da je loše. Epizode jesu bile neujednačene, radnja možda prekonfuzna, sezona je nekako sporo hvatala zamah i –  isprva se činilo – bila dosadnjikavo pretenciozna. Nije tu bilo snage kakvu je u prvoj sezoni primjerice nosila scena s Beethovenovom 7. simfonijom, da spomenem samo nju. ALI, nakon nekoliko epizoda serija mijenja atmosferu, ispalo je da se ipak ne doživljava pretenciozno ozbiljnom, nego ostavlja prostora i za (auto)ironiju i zajebanciju. Epizoda u maniri sitcoma je odlična i dođe kao svojevrsni intermezzo pred neočekivani razvoj događaja u sljedećoj epizodi. Scene su i dalje predivno kadrirane s likovima u kutovima, i općenito vizualno-glazbena rješenja su prekrasna i dojmljiva, s naglaskom na završetke epizoda koji često izmame podignutu obrvu i zadovoljni osmijeh u kutu usana. I Rami Malek je opet fantastičan!

Sve u svemu, iako me prvih par epizoda gotovo otjeralo, drago mi je što nisam odustala od gledanja pa ako ste među onima koji su imali dvojbe, vrijedi razmisliti još jednom i dati joj šansu. Nagradit će vas atmosferom, ljepotom, zanimljivim raspletima i inteligentnim humorom. A što se konfuzne radnje tiče, zavrzlame oko E Corpa i fsocietyja su ionako samo naizgled bitne, kog briga za haktivizam! Ispod površine, to je ionako priča o Elliotu i njegovim unutarnjim borbama. Da parafraziram kolegicu iz grupe, usprkos početnim zamjerkama, prevladavajući dojam je – nema veze, daj još! (MMB)

16-american_crime_story

16. American Crime Story: The People v. O. J. Simpson
[145 bodova / 5 glasova / dva prva mjesta]
Sredinom sam se devedesetih, kao apsolventica Filozofskog fakulteta u Zagrebu čiji su roditelji dobivali izboje elektriciteta iz mozga zbog toga što još nisam bila diplomirala, zaposlila kao učiteljica hrvatskog za strance. Tako sam im barem uspjela iz rukava izbaciti adut “zajebavaš se na naš račun”, iako sam se, ruku na srce, još oko godinu dana zajebavala na njihov račun, samo malo manji.

Enivejz, kao učiteljica hrvatskog za strance dobila sam odmah jednog učenika u američkoj ambasadi, relativno visoko pozicioniranog diplomata po imenu Douglas. Douglas će mi uskoro postati najdraži od stotine učenika koje ću u sljedećih desetak godina pokušati naučiti ili fakat naučiti hrvatski, a jedna od stvari na kojoj smo se ubrzo bondali bila nam je zajednička opsesija praćenjem suđenja OJ Simpsonu. U to doba ni on ni ja još doma nismo imali Internet, ali smo suđenje pratili preko CNN-a, a on me opskrbljivao i literaturom – američkom štampom, knjigama o suđenju i tračevima koje je uspijevao pratiti putem isječaka iz američkih medija.

Kada sam vidjela da je o slučaju OJ Simpsona snimljena igrana, poslije i dokumentarna serija, to me odmah podsjetilo na Douglasa. Interesantno je to – možda bi mi hrpa detalja povezana s tim suđenjem do danas već odavno bila isparila iz glave, ali s obzirom na činjenicu da smo štokoji sat hrvatskog on i ja započinjali pitanjem: “Jeste li vidjeli sinoć ono što je Cochran izveo u sudnici?” ili “Kako se dogodilo ono s rukavicama?” ili “Što vi mislite o Marciji Clark?”, pa nerijetko na odgovorima uvježbavali njegov nesavršen hrvatski – sve sam o OJ-u zapamtila mnogo plastičnije, živopisnije i s jasno određenim stavom prema svemu.

OJ je bio kriv, naravno. Cochran je pizdunski iskoristio rasnu nepravdu u američkom društvu kao emotivni adut tijekom suđenja. Korijen cirkusantskog uspjeha obitelji Kardashian bio je upravo na tom, umnogome također cirkuskom suđenju (iako je sam Robert Kardashian bio drag i relativno pošten čovjek, vjerojatno jedini u timu Simpsonovih superlawyera koji je još za suđenja počeo pokazivati znakove grižnje savjesti zbog toga što uporno brani čovjeka za kojeg mu je jasno da je ubojica). Marcia Clark bila je eklatantan primjer toga da se u američkom društvu s jedne strane može igrati na kartu nepravde prema crncima i dobiti suđenje samo zato što optuženik pripada rasi koja je stoljećima obespravljivana – a s druge strane na tom istom suđenju tužiteljica proživljava shitstorm seksističkih objeda i mržnje te je dobrim dijelom oni isti crnci koji pizde zbog stoljetne nepravde – omalovažavaju samo zato što je žena. Kosa, jebote, KOSA! Zajebavali su je zbog KOSE, odnosno FRIZURE koju je nosila! I još zbog mnogočega, ali to s kosom je bilo posebno bizarno.

Uglavnom, serija “American Crime Story: The People vs. OJ Simpson” nije nimalo uništila moje nostalgično prisjećanje na satove hrvatskog s Douglasom. Na prvu loptu to se čini vrlo labav kriterij za njezinu pozitivnu ocjenu, ali zapravo nije. Bila sam je, naime, spremna srezati svojim preživjeli poznavanjem materije i činjenicom što mi je, prema najavama, izgledalo da će holivuđani od toga načiniti kičersku paradu. Nisu. Ustvari, jesu, ali točno onoliko koliko je i bila u stvarnosti. I super mi je što su, unatoč tome što serija fino kronološki prati razvoj događaja, uspjeli svaku epizodu posvetiti jednom problemu.

Daglaše, prijatelju stari, ako si slučajno prošle godine pogledao ovu seriju, nadam se da si se barem na trenutak sjetio svoje stare učiteljice iz Zagreba. I nadam se da si se sjetio kako si mi jednom na svojem broken hrvatskom rekao: “Sinoć sam došao kući i gledao suđenje na CNN-u pijući čaj od ŠUPKA”.  (ZP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Martina Matezović Biškup)

Da, da, vrijeme je za… GORILINE NAJ SERIJE 2016.!

Siječanj 9, 2017

00-the_crown 00-horaceandpete 00-bojack_horseman 00-stranger_things

Dobar vam dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih serija 2016.!

Glasalo je 36 ljudi (u neku ruku čak i 37, pošto ima i jedna zajednička lista dvoje ljudi!): Jurica Benčik, Oleg Berić, Zrinka Bertović Skračić, Tomislav Biškup, Darko Ciglenečki, Alan Došen, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec, Mirna Hari, Gabe Ivanov, Davor Ivanović, Nebojša Jovanović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir Milla, Vatroslav Miloš, Zlatan Charlie Mirkić, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Sandra Đ Queen, Rahela i Hrvoje, Krešimir Samardžija, Ante Spahija, Jelena Svilar, Teo Tarabarić, Željka Tkalčec, Jakov Zlatar i Domagoj Zovak.

Bilo je dosta napeto: u početku je vodila serija koja naposlijetku nije upala ni u top 5, onda je jedno dulje vrijeme vodio jedan od favorita – da bi ga u zadnjem trenu pretekao jedan drugi favorit! Osjetno je više konsenzusa ove godine oko top-naslova nego inače: prošle godine su naprimjer prve tri serije dobile redom 538, 398 i 377 bodova – a ovaj put 611, 601 i 552 boda.

Šema je standardna: top 20, svaki dan ide po pet serija, usput se izlistavaju i serije koje nisu upale u top 20. Hvala svima koji ste glasali, puse svima koji pišu crtice, najbolji ste! :* :* :* Izbjegavajte spojlere u komentarima, prva tura slijedi kasnije popodne, čitamo se…

Muzika koju sam vjerojatno najviše slušao prošle godine…

Siječanj 9, 2017

tropical_chill

… je post-EDM tropical/trap/chill, stonerska elektronika od milenijalaca za milenijalce – u svakom pogledu superiornija priprostim stonerskim pizdarijama s kojima sam se ja kad sam bio mlad morao krpati u ime “chill outa”!

Napravio sam i dvije youtube-plejliste takve mjuze:

ova je otprije mjesec dana

a ova je od ljeta

Molim, prijatno.

Tonćevih top 10 hitova narodne muzike 2016.

Siječanj 7, 2017

10-maus_maki

10. Maus Maki – Skupo x bahato
Onaj veliki prošlogodišnji Makijev hit mi muzički nije bio posebno napet (iako moram priznati da mi sa svakim novim slušanjem ulazi sve više u uho! Jbg tako je to kad ne ideš u klubove s ovakvom muzikom i nemaš di čut na radiju pa si prepušten svojevoljnim klikovima na kompu, da slušam i živim ovu muziku kako bog zapovijeda “Gadafi” bi mi već odavno curio iz ušiju i imao bih o njemu betonski izgrađeno mišljenje ali šta je tu je) pa mi je preostalo zdvajati nad tekstom o “sponzorušama” (zašto pod navodnicima – više u idućem entryju na listi) koji mi je baš, onak, jeftino, cinično trololo i nema autentičnog prkosa kojeg je mogao imati da ga je napisala ekšli neka žena umjesto Djomle KS-a, “Skupo x bahato” mi je puno bolje, refren je lit af, jest da žena vokalom ne dominira ni bukvalno ni u prenesenom ili bilo kojem smislu al ono, girl next door-šarm i to, girl next table takoreći.

09-rasta

9. Rasta – Euforija
Dakle, mislim da je fama o “sponzorušama” u najmanju ruku – bešćutna, jer: a) život bez ljubavi je tužan i jadan život, tko god pristane na takav život radi materijalne sigurnosti/određenog standarda plaća ogromnu, bolnu cijenu, b) socijalna mobilnost u društvu je sve manja, tko se rodi u siromašnoj obitelji ima manje šanse da si poštenim radom omogući pristojan život, krivite sistem a ne one koji su ga gejmirali iz bezizlaznog očaja, c) za razliku od raznoraznih lopuža i izrabljivača što su gejmirajući sistem unesrećili brojne jadnike ispod sebe, te žene unesrećuju samo sebe (… i eventualno djecu koja odrastaju u takvim brakovima – ali u tom slučaju su i njihovi partneri podjednako odgovorni, ne?), d) za tango je potrebno dvoje, muškarci ne završavaju sa “sponzorušama” zbog bačenih zlih čini ili nekim državnim dekretom nego svojom voljom – a opet, oni gotovo nikad nisu ona polovica jednažbe koju se kinji, što dovoljno govori o tome koliko je koncept mizogini bulšit, e) kada muškarci krenu s tiradama protiv “sponzoruša”, najčešće je teško pobjeći dojmu kako u korijenu nije neka kivnost na društvenu nepravdu, ili što već – nego jednostavno ono tipično nezrelo muško posesivno kretensko “zašto ona daje drugima a ne MENI?!?”… Ako želite stvarno dobru, suosjećajnu pjesmu, majstorsku karakternu crticu o ženi koja je odabrala takav život – imate “Mascaru” Jazmine Sullivan; ako želite mizogino (ali muzički uzbudljivo) prenemaganje – imate prva dva Rastina breakout-hita, ovaj put se manio svoje omiljene teme mada ni to nije moglo proći bez mizoginog momenta (“Ali kad je skinem iz Armani emporija, u krevetu je ispod mene inferiornija”), pošto je moment samo jedan ovo mi je utoliko i manje guilty pleasure od “Kavalija” i “Kavasakija” (koji mi je po muzičkom pležru i dalje #1).

8. Tamara Đurić feat. Teča Gambino – Panamera
Trend godine u narodnoj muzici je bio trap-folk a u malo kojoj manifestaciji je bio ovako trijumfalno samouvjeren, Tamara got swagger for days.

07-lidija_bacic

7. Lidija Bačić – Nezamjenjiva
Skoro sve nakon “Viskija” je bilo bofl-roba uz koju je nisam iskreno mogao braniti od “da se makne ton bio bi ovo dobar pornić HA-HA KAKO SAM ORIGINALAN I DUHOVIT, PODERAĆE MI SE GAĆE OD DUHOVITOSTI I ORIGINALNOSTI!” ekipe, no ne i ovaj put: pokrijte se ušima, hejteri, i kidajte nalijevo – jer je ova Lidijina pjesma stvarno ‘NEZAMJENJIVA’! Ok, u redu, možda i ne toliko nezamjenjiva jer je čista Bugarska 😀 od reggaetonastog beata preko “alelelelele” pa sve do šeme s bazenom; jest da bugarski spotovi u prosjeku imaju više frajera za gej oči (Rozga se tu pokazala progresivnijom s “Nasljednikom” – no i dalje mi je njen đir premediteranski da bih to nazivao narodnom muzikom pa je nećete naći na ovoj listi, iako je stvar prva liga!) ali i jedan mišićavi apolonko je ok – ako će već mora objektivizirati, nek se bar onda objektivizira i muško i žensko! I super mi je ambijentalni touch s likom koji pri kraju napadno beogradskim naglaskom zapoji “dušššo moja, dušššo jedina.” 😀

6. Ceca – Trepni
Postoje trenuci kada čovjek pomisli da je možda ipak malo previše vremena proveo na ovoj planeti, kao recimo kad doživi da Ceca ima vaporwave lyric video :\ … skoro. 😀 Jerbo lyric video za “Didule” nije vaporwave nego neonske VHS-osamdesete, ali i to mi je nekako… off za cecu, i to off na “hmmm? način – “Trepni” mi je pak off na “mmmm!” način, ima nešto u spoju te sjetne pastoralne melodije i starinskih snimki u videu i trap beata koji zvuči kao da je nadosnimljen pet minuta prije masteringa te sve skupa spušta na zemlju i čini krhkijim dok je tu istovremeno Ceca koja je definicija nekrhkosti, so many feels.

05-aleksandra_prijovic

5. Aleksandra Prijović – Totalna anestezija
Nekim ljudima mi je, ni krivima ni dužnima, teško zapamtiti točno prezime – npr je li Sandra Švaljak ili Švaljek, ili evo recimo je li Aleksandra Prijović ili PrijANović, činilo mi se da ću memorizirati preko “Aleksandra, to je ona koja ima priju” no onda sam pomislio “Aleksandra, to je ona koja ima… prijana? je li to uopće riječ? ono, tipa, muška prija?”, pa mislim da ću se sad vjerojatno prebaciti na “Aleksandra, to je ona što vozi prijusa”! A inače, Aleksandra, to je ona što pjeva ko zmaj (iako su u tom pogledu “Senke” jači showcase), jedino što u ovoj pjesmi ne valja je tekst koji je po potpunoj ništavnosti level hrvatski pop (da ne spominjem krindžasto-trapavo “Nikad niže pao si zbog nas, sad ti treba hitna”) ali šta sad, zažmirio sam jebenim stvarima na loše tekstove milijun puta i zažmirit ću i JOŠ milijun puta ako treba, moj život – moja stvar!

4. Ana Nikolić – Labilna
Zašto valja zazirati od stavljanja više pjesama od istog izvođača na ovakve liste – jasno je svakome tko je vidio Pitchforkov top 50 najboljih pjesama 2016, nitko si više ne bi smio dozvoliti takvu otužnost pa neću ni ja, iako me to dovelo u poziciju da sam se, evo, cijeli dan nećkao bi li sa zadnjeg Aninog albuma (btw odlična recenzija!) stavio ovo ili “Malu”, paaa… evo, recimo… da je narodna dub-reggae muzika pobijedila? Ovaj put.

3. Cvija & Relja Popović feat. Coby – Crni sin
Maaaaaj-kooooo… Majko stara, slušaj pjesmu milenijalca svog!

02-djomla_ks

2. Djomla KS feat. Petra Kovačević – Limunada
Kad sam svom folk doušniku bio rekao da mi ovo baš dobra stvar a da je njemu sigurno previše, pa, limunada, on je odgovorio da mu je previše… CMC. Nije mi dotad palo na pamet – ali baš je, totalno! Pitam se jel i u Srbiji ponekad imaju rasprave o svojoj muzici ko mi o našoj koja ‘vuče na istok’, ono tipa “šta je ovo, kakva je ovo latinica, pa ovo je NAJCRNJI SPLIT, mrš s tim u pičku materinu!” 😀 Odrastao sam uz more i sunce, vratim se suncu i moru kad god mogu, i kao čovjek mora i sunca jako volim ovu pjesmu.

01-jala_brat

1. Jala Brat – Skandal
Ne znam koliko ih je bilo dosad ali ovo je prvi TEAL+ORANGE folk spot koji je meni zapeo za oko, svi filmofili se žale da dokle više to pa ću ja stati u obranu teal+orangea i reći da mi se ta šema baš jako sviđa (da, da, i dalje!) i da će mi biti jako žao kad ispadne iz mode, eto! U svakom slučaju “Skandal” je najsuperiorniji trap-folk u godini dominacije trap-folka a ja sam sad upravo išao guglati tekst pjesme i skužio da je sve ove mjesece krivo čujem: naime, refren ne ide “Ona pije samo moje, i svi pitaju ko je ta/ Druge je se boje, nisu joj ni do koljena” – nego “ona pije samo MOET”!!! To mi malo mijenja doživljaj pjesme – prvo fabularno (jer sam dosad mislio da se refren odvija neko vrijeme nakon prve strofe), a potom i ugođajno (prva varijanta mi je više imala romantični ‘nas dvoje protiv svijeta’ štih) – no dobro, shit bangs kako god okreneš.

Tonćevih top 50 remiksa 2016.

Siječanj 7, 2017

bringback

1. Rain Man feat. OLY – Bring Back the Summer (Snuf Remix)
2. Charli XCX feat. Lil Yachty – After the Afterparty (Chocolate Puma Remix)
3. Boehm feat. Molly Moore – Swallow My Pride (Viceroy Remix)
4. Halsey – Colors (Audien Remix)
5. A-Trak feat. Phantogram – Parallel Lines (Doobious Remix)
6. Saint Tropez Caps feat. Damae – Human Nature (Luca Debonaire Remix)
7. Matoma & Astrid S – Running Out (Alexander Lewis Remix)
8. Kaskade & CID – Us (The Geek x Vrv Remix)
9. Robert Falcon & Sentinel – Warru (Nari & Milani Remix)
10. S-Man & Riddim Commission feat. Richard Judge – Intimidating Love (Endor Remix)
11. Lucas DiPasquale – Pager (Lucky Rose Remix)
12. Redlight x Taya – Here with Me (Lobster Boy Mix)
13. Matoma & Astrid S – Running Out (Throttle & Niko the Kid Remix)
14. Sia – Cheap Thrills (Cyril Hahn Remix)
15. Gwen Stefani – Make Me Like You (RAC Mix)
16. Dantiez Saunderson & Khila – Everywhere You Go (Curtis Gabriel Remix)
17. Yellow Claw feat. Naaz – Feel it (Moksi Remix)
18. Pete Sabo & Who Knows – Like This! (Sharam Jey Edit)
19. Destructo feat. Ty Dolla $ign & ILOVEMAKONNEN – 4 Real (Chris Lorenzo Remix)
20. Jonas Blue feat. Raye – By Your Side (Madison Mars Remix)
21. Tough Love feat. Arlissa – Touch (Tobtok Remix)
22. GITCHII – OWM (Soslo Remix)
23. Kiiara – Feels (AWAY Remix)
24. Kaskade & CID – Us (Ardalan Remix)
25. Selena Gomez – Kill Em with Kindness (Riddler Remix)
26. That Poppy – Lowlife (Slushii Remix)
27. Sigala feat. Imani & DJ Fresh – Say You Do (TS7 Remix)
28. Dinky – Slowly (Matthew Styles Remix)
29. Tove Lo – Moments (Samuraii Remix)
30. The Chainsmokers feat. Halsey – Closer (Jauz Remix)
31. Cheat Codes x Kris Kross Amsterdam – Sex (Drianu Remix)
32. Rainsford – Too Close (Ninski x Mickey Valen Remix)
33. Maggie Lindemann – Things (Taylor Wise Remix)
34. Fergie – M.I.L.F. $ (Suspect 44 Remix)
35. The Chainsmokers feat. Phoebe Ryan – All We Know (Oliver Heldens Remix)
36. Melanie Martinez – Soap (Max Liese Remix)
37. Missy Elliott feat. Pharrell Williams – WTF (Vindata Remix)
38. Inna – Heaven (Dirty Nano Remix)
39. Flume feat. Kai – Never Be Like You (Wave Racer Remix)
40. Selena Gomez – Hands to Myself (Fareoh Remix)
41. Anne-Marie – Alarm (Oliver Nelson Remix)
42. Rudimental feat. Anne-Marie & Will Heard – Rumour Mill (The Him Remix)
43. LP – Lost On You (Swanky Tunes & Going Deeper Remix)
44. AlunaGeorge feat. Popcaan – I’m in Control (The Magician Remix)
45. Lil Jon – Get Loose (Garmiani Remix)
46. Bridgit Mendler – Do You Miss Me At All (Marian Hill Remix)
47. Black Coast feat. Soren Bryce – Sleep Alone (Dulsae Remix)
48. As I Am – All Away (Tom Shorterz Remix)
49. Klingande feat. M-22 – Somewhere New (Naxxos Remix)
50. Audien feat. Deb’s Daughter – Crazy Love (Niko the Kid Remix)

Tonćevih top 15 pop hitova 2016.

Siječanj 6, 2017

15-alan_walker

15. Alan Walker – Faded
Puno slabija berba popa prošle godine nakon superlativne 2015. koja je bila krcata evergreenima u nastajanju, no čak mi je u neku ruku i zanimljivije bilo slagati top listu od takvog materijala – nadam se da će i ponekome od vas biti zanimljivo za čitati! Svečanosti otvaramo s post-EDM fantasy šlagerom.

14. The Chainsmokers feat. Halsey – Closer
Mogla mi umjesto ovoga upasti i “Don’t Let Me Down”, jednako su mi dobre ali eto, trenutno raspoloženje i to, a inače najdraža stvar od Chainsmokersa mi je “Roses” a od slabije poznatih jamčim za “Waterbed.”

13. Imany – Don’t Be Shy (Filatov & Karas Remix)
Vidim da se nakon ovoga powers that be uporno trude pogurati Filatova i Karasa ali neće nikaaaaada, nema se tu što pogurati, muzički su generički ruski house da generičkiji ne može biti (možda zvuči kao ofrlja primjedba ali, vjerujte mi, nije uopće – nove house stvari preslušavam i preko jednog vkontakte sajta te stoga JAKO dobro znam kako zvuči generički ruski house!) i ovdje se jednostavno potrefilo da je u spoju s jednim dobrim, staromodno divaškim toplineom ispalo nešto što zvuči kao izgubljeni eurodance klasik devedesetih, slučajna alkemija koja će se teško ponoviti.

12-clean_bandit

12. Clean Bandit feat. Sean Paul & Anne-Marie – Rockabye
“Tears” je bio neuvjerljiv pokušaj ponavljanja formule “Rather Be” (a usto je i jedna od onih frustrirajućih stvari u kojima valja sve osim jebenog REFRENA – reverse “Starboy”, tako ja to zovem), ovo nije rađeno u grču i to se čuje i sasvim pošteno što je postalo hit, trebalo bi uvesti zakon da odsad svaka pjesma o samohranim majkama mora imati featuring Seana Paula koji u nekom trenutku u pozadini vikne “DAILY STRUGGLE!” 😀

11. Rae Sremmurd feat. Gucci Mane – Black Beatles
Jedna od milijun pozitivnih posljedica toga što je trap postao lingua franca je što sada opet ima američkih rap stvari koje i u ovim krajevima svijeta ekšli budu hitovi, pravi, ful hitovi među širokim masama a ne samo probranim studentskim enklavama, ono, hitovi-hitovi, s velikim H i sve, šteta što se proces nije još malo ubrzao pa da je narodno veselje i uz “Broccoli” i bar nešto od telefonije (“Pick Up the Phone”, “2 Phones”…) ali neka, glavno da se kreće!

10. LP – Lost On You
Swanky Tunes & Going Deeper remiks je moja go-to verzija ali red je da pokažem poštovanje i originalu, pa evo!

09-cheap_thrills

9. Sia feat. Sean Paul – Cheap Thrills
Šta je ovo, već DRUGI put Sean Paul na listi hitova godine, pa koja je ovo godina, ništa mi više nije jasno?! *zbunjeno gleda u kalendar* Anyhoo, vjerojatno se u ovom stadiju svi možemo složiti da ne osjećamo potrebu da čujemo ovu pjesmu više ijednom do kraja svojih života – ali onih prvih 20-30 puta je bilo baš dobro, ne?

8. Zara Larsson – Ain’t My Fault
Kada bi mi samonametnute regule dopuštale da imam “Lush Life” na listi, bila bi mi možda čak i #1 – ali ne mogu kad je još u studenom 2015. dobrano chartala po europi, tko mi je kriv što sam tad bio u jednom od svojih zimskih perioda izolacije od popa pa ubrao tek na proljeće! A “Ain’t My Fault” je “Problems” Ariane Grande, samo izvedena kako treba – nije krš u potrazi za pjesmom nego baš temeljito realizirana, punokrvna trap-pop bomba; ujedno mi je i “Bonbon” koji ima replay value. #sorry #notsorry

07-charlie_puth

7. Charlie Puth feat. Selena Gomez – We Don’t Talk Anymore
Nemam pravo žaliti se kako ljudi ne cijene dovoljno Selenu Gomez – kad je ni JA nisam dovoljno cijenio sve do ove pjesme! Naime, svojedobno sam revno pratio diskografske aktivnosti Disneyjevih i Nickelodeonovih uzdanica, većinu njihovih albuma bih poslušao bar jednom – bilo ih je i koje nisu pjevački dorasle zadatku (pozz Mirandi Cosgrove), i kojima paše samo određeni tip materijala (šta ima, Demi Lovato?), ali Seleni je ležalo sve, od dancea (“Love You Like a Love Song”) do rocka (“Crush”), i sve bi uvijek besprijekorno, majstorski otpjevala… Što je ponekad lako uzimati zdravo za gotovo, a koliko je zapravo jebeno dobra – iskristaliziralo mi se tek kad sam je čuo u kontrastu s Charliejem Puthom, pjesma bi mi bila #1 da je nije većinom otpjevao konstipirani douchebag za kojeg se nadam da će što prije pasti u vulkan ili bar neku provaliju ali ono, can’t keep a good song down a Selenina solo-dionica je toliko apsolutno, savršeno, nestvarno lijepa, toliko me uvijek rastopi da sam čak i ovom zlikovcu do nje voljan progledati kroz prste.

6. Kungs vs Cookin’ on 3 Burners – This Girl
“Pa NARAVNO da je ovo hit, Europljani uvijek puše ovakve stvari”- bila mi je prva reakcija, no onda sam se zapitao… a što bi TOČNO bile te “ovakve stvari”? Jer i nije riječ o samo jednoj, ovo je skoro ko neka mini-enciklopedija zadnjih nekoliko godina europskog dance-popa: ima obrisa electroswinga, tropicala, fejk tropicala, fejk deepa, istovremeno je i sve i samo svoja, meni vjerojatno najveći pop grower 2016.

05-dj_snake

5. DJ Snake feat. Justin Bieber – Let Me Love You
Jel ima neki naziv za taj vokalni (ili, bolje rečeno, vokalno-instrumentalni? Instrumentalno-vokalni?) hook a la “Lean On” ko što je u ovoj stvari i nebrojenoj masi drugih prošlogodišnjih, ono kad zvuči ko neki raspjevani vrtni gnom? Ili bar kako ja zamišljam da zvuči raspjevani vrtni gnom, nije da sam imao puno prilike čuti. 😀 Sigurno ima NEKI naziv a da ja ne znam, mora biti! To je zvučni detalj po kojem će se u budućnosti hitovi sredine ovog desetljeća najlakše, instantno datirati, zbog kojeg će za pet godina današnji hitovi zvučati nepodnošljivo smiješno i ofucano – ali će onda pak još nekoliko godina kasnije zazvučati šarmantno uz laganu dozu “ah, nema više ovakve muzike” sjete i tako ostati, the circle of pop life.

4. DNCE – Cake by the Ocean
Ne može lista proći bez nekog od braće Jonas, a kako je Nick prošle godine zakazao – rapidno trošeći stečene kredite s glupostima poput “Close” (“Space was just a word made up by someone who’s afraid to get close” – wow, kako oh so duboko) i otužnim bro-preseravanjem u “Bacon” (“nemam žensku da me tlači pa mogu JESTI ŠPEKA KAD GOD OĆU, ROKT-ROKT!”) – Joe je dobio priliku da šarmira profinjenijim gastronomskim izborom: tortom. I to ne bilo kakvom, nego tortom uz OCEAN!

3. Dua Lipa – Be the One
Kosovska dijaspora je svijetu dala “I Will Never Let You Down” i “Be the One”, hrvatska dijaspora je dala… respawn ustaša? Kosovo – Hrvatska 1:0.

02-calvin_harris

2. Calvin Harris feat. Rihanna – This Is What You Came For
Rihanna je prošle godine imala jedan od svojih suvislijih albuma (iako je i dalje bio kupus, ne bi bio album Rihanne da nije!) koji ujedno i, nažalost, nije bio baš nešto hitoidan, izuzev “Work” koja mi je ionako dopizdila nakon cirka dva slušanja. 😀 Vjerujem da je i “Sex with Me” imala potencijala da bude nešto više od kultnog deep cuta ali nema veze, bar su joj uskočili u pomoć svemoćna Tay-Tay te Calvin Harris u jednom od svojih producentski suvislijih izdanja, pitaj Boga ko mu je ovo ghost-producirao ali se nadam da ga je platio suvim zlatom, bio bi red!

01-ariana_grande

1. Ariana Grande – Into You
Recite vi što god oćete o 2016. ali to je bila godina u kojoj me na spomen Ariane Grande ljudi napokon više nisu gledali na onaj “joooooj OPET ti s tim svojim teeny sranjima, daj ubij se molim te” način. 😀 (Nego, sad kad su svi uskočili u Grande vlak – prvi album, ljudi, PRVI ALBUM!!!) Mnogima su najbolji dio “Into You” sintovi u middle eightu, meni pak najbolji dio odmah nakon toga, ono na što uvijek bez greške padam: veliki refren kreće u zadnju rotaciju ali bez bas-linije (može i da je bas spušten na pola ili manje, to mi isto igra), na trenutak ostane visiti samo glas a onda – WHOOOSH – ful refren se obruši svom silinom, potpuna euforija, mašem imaginarnim bocama šampanjca u rukama i imaginarno špricam sve oko sebe!

Što sam sve gledao u kinu ove godine

Prosinac 31, 2016

14startrek

14. Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek: Beyond)
Prvi iz ove rebootane franšize mi je bio dobar i poprilično osvježavajući, no – kao što se pokazalo time što mi se drugi na kraju nije uopće ni dalo gledati – jedan akcijski film u svemiru zakrabuljen u Star Trek mi je bio sasvim dovoljan, pogledao sam ovaj da vidim jel se možda što promijenilo i jok, nema SF-a bez ideja a ovdje je maksimalni idejni domet “hmm, orbitalna stanica s nekom čudnom gravitacijom… možda bi se od toga dala napraviti neka cool makljaža?” Mislim ono, akcija je dobra i svaka čast umješnom redatelju ali to… NIJE… ono radi čega se idu gledati “Zvjezdane staze”, jebemu kurca!!! A sad kad je još i Bryan Fuller izgnan iz tv-reboota “Staza”, jasnije je nego ikad da su Star Wars i Star Trek danas tek HDZ i SDP globalne pop-kulture, okoštale franšize koje su nekada nešto predstavljale (a u slučaju HDZ-a i Star Warsa jedva da i tada) a danas su samo dva prenapuhana pulsirajuća prišta na guzici čovječanstva koji služe isključivo isisavanju para od napaćenog naroda i ničemu drugom, propali i jedni i drugi dabogda.

13. Legenda o Tarzanu (The Legend of Tarzan)
Jedino što donekle valja kod ovog filma su boje i filteri (ne znam jel se to tako tehnički kaže, štajaznam, nisam režiser?), magličasto jesenje boje (ili filteri, whatever?) od kojih sve izgleda sanjivo, neki dobar film činile bi još boljim a ovaj… pa, ne znam, toliko je ništavan da mi ga je teško uopće i nazvati filmom? Sanjiv je ne u pozitivnom smislu nego u onome da uspavljuje svojom nezanimljivošću, da se nakon što završi ne sjećaš više skoro ničega, da ne djeluje nestvarno na neki uzbudljiv način nego nestvarno kao plastično voće, nemaš ni osjećaj kao da si u Africi nego da si u nekoj osrednjoj VR-simulaciji Afrike, nit je kreegah nit je bundolo, zaboraviti što prije i pamtiti Tarzana iz sretnijih dana.

12captainamerica

12. Kapetan Amerika: građanski rat (Captain America: Civil War)
Filmove o superherojima gledam jako sporadično, nakon ovoga mislim da ću ih gledati i još sporadičnije jer… Kao prvo, da sam htio gledati film o Avengersima – pa išao bih valjda gledati film koji se zove AVENGERSI a ne KAPETAN AMERIKA, what the fuck is up with that shit? Nisam gledao prva dva “Kapetana Amerike” i naravno da se stoga nisam mogao buniti što se treći nadovezuje na nepoznatu mi radnju iz prva dva, ali da se nadovezuje i na “Avengerse” i “Iron Mana”, da se od mene očekuje da sam SVE TO gledao?!? Fuck you, smeće jedno bezobrazno blockbustersko! I onda još u film toliko prenatrpan fanboy-referencama ubace još DVA dodatna superheroja, novog Spidermana i nekog novog lika, neka turbo-puma ili koji već kurac, bez ikakve potrebe izuzev one komercijalne, čisto kao teaser za buduće nastavke (ako očekujete da ću to gledati, da ponovim još jednom: fuck YOU)! A kad imaš jedan tako do srži franšizni superherojski film koji je jedno 95% franšiza i tek jedno 5% film te stoga kao casual non-fanboy gledatelj ni nemaš tu bogznašto za gledati, tada usto i postane poprilično teško othrvati se mislima o tome koliko je superherojski žanr suštinski blesav i da si kao odrastao čovjek platio desetke kuna da bi gledao smiješno odjevene muškarce kako se bore protiv drugih smiješno odjevenih ili pigmentiranih muškaraca.

11. Tajni život kućnih ljubimaca (The Secret Life of Pets)
Dosta ekstreman primjer filma kojeg foršpan čini posve izlišnim: ako ste vidjeli foršpane, vidjeli ste doslovno SVE zbog čega je film vrijedan pažnje – i to se izvrti već u prvih deset minuta a potom slijedi 80 minuta generičkih “otkačenih” pustolovina životinja u velegradu, PREVARA!

10-spotlight

10. Spotlight
Najveća vrlina ovog filma – izbjegavanje senzacionalizma (a to JEST dosta velika vrlina za film koji se, između ostalog, bavi pedofilijom) – je ujedno i njegova najveća mana: često mi se čini da ljudi izvan struke istraživačko novinarstvo doživljavaju kao neke ljute undercover akcije a zapravo se najčešće radi o običnom kopanju po ovim ili onim arhivima, ali to… jednostavno i nije baš filmično? Respektiram što nisu išli preuveličavati pritisak glavnog negativca u priči ilitiga crkve, ali kada se se uloga negativca svede na to da par puta pozove ljude na razgovor i sugerira da se kane ćoravog posla… fali konflikta, drame? Cijenim što situaciju u kojoj u delikatnom trenutku novine dobivaju novog glavnog urednika nisu iskoristili za fabriciranje nekih većih redakcijskih sukoba ali… opet, di je konflikt, di su tenzije? Dobro je da nisu nakalemili suvišne melodrame, ali… da su otišli toliko daleko da ne saznam skoro ništa o glavnim likovima izvan njihovog posla i da mi u konačnici i nije nešto posebno stalo do njih? Mogao sam pročitati članak o slučaju na wikipediji i došlo bi mi na manje-više isto.

9. Ustav Republike Hrvatske
Pri ocjenjivanju filmova lako je upasti u klopku da ne sagledavaš koji je bio cilj njegovih autora i je li/koliko je taj cilj uspješno ostvaren nego što bi ti htio da mu je cilj, posebno kada imaš ovako jedan hrvatski film koji niti je teška socijalna drama niti neka limunada za raju nego se nalazi negdje u mahom neistraženoj sredini tog spektra, tako da mislim da npr Zahtilina kritika na Kulturpunktu, koliko god bila odlična, jest malo promašena… Mada opet, s druge strane, kao gledatelj se moram složiti da bi mi film bio zanimljiviji da je, recimo, lik profesora više na tragu njegovih sugestija, pa makar i to otežalo ciljanu konstrukciju filma o tome kako je život u ljubavi bolji od života u mržnji i da nije potrebno puno da ljubav pobijedi mržnju. I bilo mi je malo teško uživit se u film s premisom koja je toliko “ovoga ima samo u filmu”, a onda još i prvi ključni verbalni okršaj glavnih muških likova ispadne upristojena verzija svađe komentatora ispod članka na portalu umjesto onoga kako se ideološki neistomišljenici uistinu prepiru IRL licem u lice, tu se zacementirala distanca između mene i filma pa sam uz tako ograničen suspension of disbelief na kraju bio i ograničeno dirnut.

08independenceday

8. Dan nezavisnosti: Nova prijetnja (Independence Day: Resurgence)
Što se više neki SF serijal bavi svojim alienima-glavnim negativcima, to ih više demistificira i banalizira i čini, rječju, bezveznima. Dogodilo se s Borgom, dogodilo se s Heechijima (lol upravo sam pogledao wiki i vidio da se otkad sam čitao pojavio i peti nastavak “Kapije”, ZAŠTO), dogodilo se i independaškim alienima čija je nutrina broda, kao što smo sada uvidjeli, ofucan mashup svih općih mjesta alijenske arhitekture/botanike/itd iz zadnjih 30ak godina SF-a: sluz na hladnim mračnim zidovima, biljke s pipcima, the whole alien enchilada, plus su toliko pametni da mogu putovati bespućima svemira i porobljavati planete – a, opet, toliko glupi da je i njima sustav koncipiran tako da je dovoljno da im samo ukokaš kraljicu i svi drugi isti tren padnu ko muhe? Sve to, plus još milijun drugih klasičnih boljki sequela: guranje svih starih likova u priču pa makar i nemalo nikakvog smisla (e moj dear Johne!), neprohodno zamršena radnja iako realno svi samo želimo gledati kako pušimo od aliena pa ostvarimo neku malu pobjedu pa onda još više pušimo i pušimo i na kraju ipak pobijedimo + pamtljivi one-lineri; to kako je radnja zamršena a istovremeno i glupa ko kurac… No sve u svemu, ovo mi je bilo onako kako zamišljam da izgleda nakon što dva sata gongaš ljepilo: boli te glava, vrti ti se, osjećaš svaku odumrlu stanicu mozga, toliko se poglupio da to nije za ljude, ali da ti je bilo dobro – brate, bilo je!

7. Narodni heroj Ljiljan Vidić
Iako, za komediju u eri Judda Apatowa, traje više nego pristojnih 105 minuta, “Ljiljan Vidić” svejedno djeluje apatowijanski predugačko zbog problematičnog središnjeg dijela – konkretno, zbog dogovora partizanske škvadre u trgovačkom centru (gdje se očekuje da je od mene stalo do njih kao likova – a dotad sam ih stigao doživjeti tek kao protagoniste gegova) (s tim da je ovo “tek” relativno, jer kad je geg dobar – od komedije ništa drugo ni ne tražim, a ovdje ih bome ima dobrih!), a zatim i scene s hipsterima i Titom (koje tempom jako odudaraju od ostatka filma, i sa samo jednom od njih je još i moglo proći – ali s obje zaredom se sve skupa jako umrtvi)… Prednost “Ljiljana” nad većinom (pre)dugačkih modernih komedija je, pak, što dotične u zadnjih pola sata obično ili previše otskliznu u dramu, ili jednostavno nezajebantski srastu u parodirani žanr – dok je ovdje zadnjih pola sata najjači dio filma.

06theshallows

6. Opasnost iz dubine (The Shallows)
Nakon svih sharknadolikih sranja, hororcima s ajkulama je trebao jedan dobar back to basics reset i ovo je to, minimalizam za poštivati, jedna žena protiv jedne ajkule i to je sve (a da pritom žena nije studentica medicine, ili da ajkula nije toliko glupa da se kraj ogromne mesnate kitovske lešine ide još i kačiti s ekipom u moru – ne bi ni bilo filma UOPĆE!), film je izvukao maksimum iz tako minimalističkog koncepta, problem mi je jedino što je koncept za moj ukus ipak malo preminimalistički, uvijek mi nešto fali kod tih jedan-na-jednog filmova, uvijek mi – koliko god bili dobro napravljeni – u mislima visi ono “…is that ALL there is?”, a ni hororci s ajkulama i sličnim morskim živinama mi – iskreno govoreći – općenito nisu baš nešto napeti, zapravo ne znam što sam uopće ovo išao gledati. 😀 Al dobro, na stranu moja seruckanja – stvarno dobar hororac s ajkulom.

5. Zootropola (Zootopia)
Ovo mi je bilo dosta dobro ali… ne baš toliko dobro kao svima? Možda su me previše razmazili svi ti pusti vrhunski cjelovečernji crtići iz zadnjih 20ak godina, možda je stvar u tome da nemam djecu koju moram vući na svaku animiranu glupost u Cinestar pa ne znam dovoljno cijeniti ovakve filmove kad su dobri, ali… Nije mi baš ostavio traga, sjećam se da sam odgledao s guštom i da su mi priča i poruka bile sasvim OK – ali se samo maglovito sjećam kontura priče i poruke, filmu ne fali ništa osim što mi se evakuirao iz mozga manje-više istog trena kad sam izašao iz kina, a čini mi se kao da je baš SVIMA super-duper pa, ono, ne znam više što da mislim ni o filmu ni o sebi. :\

04deadpool

4. Deadpool
Naslovni junak je simpatičan lik koji ide okolo i – štono bi se nekoć reklo u Zadru – valja baline, i… to je uglavnom to, nije puno ali je dovoljno šarmantno i duhovito da drži cijeli film, naravno da bilo bi bolje da zadnjih 20-30 minuta nije standardna ‘superheroji demoliraju nasumične građevine skupa s bad guysima koje na kraju, gle čudnog li čuda, bez pol muke pobijede’ pilana (eto vam još jedan stari zadarski izraz!), ali to je naprosto system feature blockbustera unazad tko zna koliko već godina i tu nema lijeka (koliko god da ja srao po aktualnoj filmskoj Star Trek franšizi – a srat ću dok god ova crijeva kucaju – jedna dobra stvar koja im se mora priznati je to kako su u prvom dijelu uništili homeworld Vulkanaca pa si imao osjećaj da su u igri nekakvi ulozi, da nije sve baš “haga-vaga, mi rušimo mi se tučemo i nikom ništa, tko tu koga – potpuno svejedno, sve ostaje isto, molimo pogledajte i svih idućih 25633276748 nastavaka ovog smeća, ha-ha, but srsly tenks na parama, djeca naših CEO-a će ih koristiti kao lepezu kad im bude vruće u kućicama za igru sa zidovima izgrađenima od svežnjeva novčanica, kissy kissy, vole vas vaši Marvel i DC superprijatelji!”).

3. Mrska osmorka (The Hateful Eight)
Definitivno nije film bez mana: Tarantino je s vremenom postao prevelika ćunka za vlastito dobro pa očito nema nikog tko bi mu se usudio probati objasniti kako bi bilo bolje da malo skrati uvod ili da je, recimo, onaj flashback od 10-15 minuta usred filma potpuno nepotreban; Samuel L. Jackson je na takvom autopilotu da je vjerojatno inspirirao neku buduću tehnologiju Elona Muska; cijelo vrijeme se daje naslutiti kako su likovi povezani na neki ful zanimljiv način no poveznica ispadne razočaravajuće jednostavna i flah (sindrom “Atlasa oblaka”, tako ja to zovem)… no iako je “Osmorka” u donjem domu Tarantinovih filmova, i dalje je u konačnici jedan dobar Tarantinov film – što je, nakon pušione s “Djangom”, VELIKO olakšanje, tako mi je drago što ga ne moram još otpisati, drž se ljudino!

02arrival

2. Dolazak (Arrival)
Jedna stvar koju dijeli s “Interstellarom” je jako plastičan osjećaj prostora, to da nisam imao osjećaj da samo gledam nešto na ekranu nego da se nalazim u tome, da sam osjetio veličinu pothvata u koju su se naši junaci upustili – i tu nasreću usporedbe staju, jer je “Interstellar” sranje a ovo nije! A kad smo već kod usporedbi, podsjetio me malo i na film koji bi mi također vjerojatno bio na drugom mjestu prošle godine da sam tada radio kino top-listu, a to je “Inside Out”: i jedan i drugi imaju ponešto manjkavosti po putu (u “Inside Out” su pravila funkcioniranja svijeta misli nedorečena i često dosta proizvoljna, “Arrival” ima momenata koji su u kategoriji varanja naroda – ne mogu elaborirati bez spojlanja!), ali te u konačnici emotivno toliko sataru da manjkavosti – šmanjkavosti.

01thebigshort

1. Oklada stoljeća (The Big Short)
Znali se ljudi žaliti da u ovom filmu nisu kurca skužili pa ono, pretpostavljam da nije za one koje slabo zanima ekonomska teorija, mene ponešto zanima ali sam se i ja sa svojim entry-level znanjem (Marx – legenda, Keynes – prihvatljiv u nedostatku nove komunističke revolucije, Hayek – najcrnje zlo, ekonomski Hitler) malo mučio da razaznam tko tu što koga s hipotekama i kreditima i ovim i onim no nije bed, malo izazova ponekad dobro dođe a i film se lavovski trudi da prikaže konkretne uzroke kraha 2008. na svima manje-više, koliko-toliko razumljiv način i još je usto vraški zabavan.

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u – GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH SERIJA 2016.!

Prosinac 26, 2016

gorila-serije

Ukratko:

– na vama je da glasate za pet do dvadeset najdražih vam ovogodišnjih serija (dakle: najmanje za pet, najviše za dvadeset serija)

– glasa se isključivo za igrane ili animirane serije (što će ga reći, ništa od Johna Olivera, Samanthe Bee, dokumentarnih, realityja i sličnog)

– liste mogu biti rangirane, a i ne moraju – kako vam je god milije

– pod “ovogodišnje serije” se, naravno, računaju epizode serija koje su premijerno prikazane ove godine – tako da, naprimjer, ako glasate za “Criminal Minds”, glasate za “Criminal Minds” od S11E11 (premijerno prikazana početkom 2016.) do S12E08 (premijerno prikazana krajem 2016.)

– nakon što ste finalizirali listu, pošaljete mi je na djevojke et yahoo točka com

– liste se primaju zaključno s ponedjeljkom 2. siječnja – dakle, imate tjedan dana, prionite sastavljanju!

– nakon što se zbroje sve liste, izlistavanje konačne grupne liste kreće najvjerojatnije od ponedjeljka 9. siječnja – javite mi ako biste bili voljni napisati crticu-dvije za listu, svaka pomoć je dobrodošla i mnogo će se cijeniti 🙂

I to je to, glasajte ljudi!

GGGG16: statistički podaci

Prosinac 19, 2016

beyonce boni

Solo izvođač godine (pojavljuje se na sedam kompilacija)
Beyoncé

Bend godine (pojavljuju se na sedam kompilacija)
Bon Iver

Također i dalje dosta popularan bend (na šest kompilacija)
Radiohead

Ukupan broj kompilacija na GGGG16: 18

valentino-boskovic

Domaći bend godine (pojavljuju se na četiri kompilacije)
Valentino Bošković

Još bendova koji sasvim solidno kotiraju (ima ih na po četiri kompilacije)
The Avalanches, Dinosaur Jr, Nick Cave and the Bad Seeds, Suede, Teenage Fanclub, Whitney

A spomenimo i drugu najpopularniju solo izvođačicu (na četiri kompilacije)
Angel Olsen

black_beatles

Pjesme godine (pojavljuju se na po tri kompilacije)
Beyoncé – All Night
Bon Iver – 33 GOD
Frank Ocean – Ivy
Hamilton Leithauser + Rostam – A 1000 Times
Kanye West – Ultralight Beam
Rae Sremmurd feat. Gucci Mane – Black Beatles
Solange – Cranes in the Sky
Suede – Outsiders
The Weeknd feat. Daft Punk – Starboy
Whitney – No Woman
The xx – On Hold

Pjesme koje se pojavljuju na po dvije kompilacije
Anderson Paak feat. ScHoolboy Q – Am I Wrong
Angel Olsen – Shut Up Kiss Me
Angel Olsen – Sister
ANOHNI – Drone Bomb Me
Ariana Grande – Into You
The Avalanches – Because I’m Me
Brian Fallon – A Wonderful Life
Childish Gambino – Me and Your Mama
Dinosaur Jr. – Be a Part
Exploded View – Orlando
Kaytranada feat. Craig David – Got It Good
King – Carry On
Lucy Dacus – I Don’t Wanna Be Funny Anymore
Metessi i Zvijezde – Plešem i pjevam
Mitski – Your Best American Girl
Nick Cave and the Bad Seeds – Jesus Alone
Radiohead – Identikit
Radiohead – True Love Waits
Sheer Mag – Worth the Tears
Sturgill Simpson – Welcome to Earth
Teenage Fanclub – The Darkest Part of the Night
The Thermals – If We Don’t Die Today