Pismohrana autora

Gorilini naj albumi 2015: #60-#31

Siječanj 30, 2016

60-chvrches

60. CHVRCHES – Every Open Eye [83 boda / 1 glas]
59. Lupe Fiasco – Tetsuo & Youth [88 bodova / 1 glas]
58. ESC Life – Access All Areas [95 bodova / 1 glas]
52. Champs – Vamala / Disclosure – Caracal / EL VY – Return to the Moon / Hot Chip – Why Make Sense? / Petite Noir – La Vie Est Belle _ Life Is Beautiful / Vince Staples – Summertime ’06 [100 bodova / 1 glas]
51. Erykah Badu – But You Caint Use My Phone [100 bodova / 2 glasa]
50 George FitzGerald – Fading Love [105 bodova / 1 glas]
49. Young Thug – Barter 6 [106 bodova / 1 glas]
48. Julien Baker – Sprained Ankle [110 bodova / 1 glas]
47. James McMurtry: Complicated Game [113 bodova / 1 glas]
44. Deafheaven – New Bermuda / The Mountain Goats – Beat the Champ / Robert Forster – Songs to Play [120 bodova / 1 glas]
43. Jlin – Dark Energy [130 bodova / 1 glas]
42. Beach Slang – The Things We Do to Find People Who Feel Like Us [134 bodova / 2 glasa]
41. Young Fathers – White Men Are Black Men Too [143 boda / 4 glasa]
39. Leon Bridges – Coming Home / Percival Pembroke – Pembroke Autumn/Winter Catalog [150 bodova / 1 glas]
38. Kamasi Washington – The Epic [155 bodova / 3 glasa]
37. John Carpenter – Lost Themes [172 boda / 1 glas]
36. Courtney Barnett – Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit [178 bodova / 3 glasa]
35. Jamie xx – In Colour [196 bodova / 2 glasa]
34. Futurebirds – Hotel Parties [198 bodova / 1 glas]
33. Björk – Vulnicura [200 bodova / 1 glas]
32. Yo La Tengo – Stuff Like That There [205 bodova / 1 glas]
31. Balam Acab – Child Death [209 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2015: #10-#6

Siječanj 29, 2016

10-father_john_misty

10. Father John Misty – I Love You, Honeybear
[413 bodova / 1 glas]
Ćaća Ive Maglaj zapravo se zove Josh Tillman i lupao je bubnjeve u Fleet Foxes i svašta je još nešto radio, a još je usput odrastao uz fanatične vjerničke baptiste koji mu tko zna dokad – možda do sedamnaeste, a možda i do sedamdesete, ne kužim se ja u te BROJEVE, SLABO MI IDU – nisu dopuštali slušat popularnu glazbu, osim kad im je uspio dokazat da je Bob Dylan totalno kul vid Džizs. Sve to – izmišljena persona koju glumi dok snima albume i nastupa, glazbenička prošlost s cijenjenim, ali ne baš mainstreamovski slavljenim bendovima, fanatično djetinjstvo i ponajviše od svega – BRADA (ne kužim se u te brada-žanrove, ali meni izgleda kao nešto između četnika i hipstera) – čine ga jednim YMETHUKOM za kojeg nikad nisi siguran jel on to ozbiljno il je IRONIČAN. Inače to mrzim.

Recimo, evo, na primjer, taj jedan singl s ovoga albuma – “Bored in the USA” – svi su se usrali u gaće od pokušaja interpretacije činjenice što mu u jednom trenutku u pjesmi nakon svakoga stiha ide onaj nasnimljeni smijeh ko u Frendzima ili Sajnfeldu ili Bigbengtiori. Jel on to NAS zajebava ili oće reć da je ono što pjeva zajebancija (a pjeva, između ostalog, o krizi zbog bezvrijednih hipotekarnih obveznica 2008., o čemu govori i film “Big Short”) ili koji sad kurac? Popizdim na takve manevre. Šta je sad to, neki postmodernizam, ZAŠTO MORAM RAZMIŠLJAT? Ali da. Tu on kao ima neke SLOJEVE pa je pametan.

Al jebo to. Ono zbog čega se meni sviDŽa ovaj album je to što ja volim kad mi netko pjeva onak kao što bih ja da mi ljudi pjevaju kad sam tužna pa mi je onda bolje. To, recimo, ponekad znam žicat prijatelje, rodbinu i dragog, pa nekome uvijek kao jako dobra zajebancija padne na pamet da mi pjeva “Zeku i potočića”, od čega svaki čovjek s dušom tek upadne u histeričnu tugu te se ridajuć ubije. Father John Misty – iako to, štajaznam, možda radi i IRONIČNO – ne pjeva mi Zeku i takve užase iz pakla depresije, nego baš onako kako ja volim. Tralalalala. Melodično. Malo kao Elton John, a onda malo ne. Malo s onom philspectorovskim zvučnim BEDEMOM, a malo bez njega. Neće vam zvučat dobro ako kažem da bi svaku njegovu pjesmu mogao dosta zgodno otpjevati i svaki melankoličniji klinac s gitarom u parku, ali u ovom slučaju to mislim kao kompliment jer mislim na onog klinca koji vam se SVIĐAO kad ste imali sedamnaest. Ili sedamdeset, znate već da mi brojke ne idu.

Najbolje pjesme su mi NASLOVNA, koja ima taj spectorovski wall of sound, volem i baladicu “When You Are Smiling and Astride Me”, “True Affection” je jedna od onih koje klinac iz parka ne bi mogo na gitari svirat jer je više onak, “slušo sam ja i Garyja Numana, BIČIZ”, a ima i jedna totalno bizarna pjesma, “The Night Josh Tillman Came to Our Apartment”, od čije bi se metacitatnosti valjda i Thomasu Pynchonu razletio mozak. Sve u svemu, tu ima puno toga pametnog, ali koga boli jebena briga. Lepo zvuči, da se pjevat i stavim si na iPod kad se oću smirit od pižđenja, ponekad i onda kada ne želim umrijet od tuge, ali mi se polako pluta u mlakoj melankoliji. Pa ako volite išta slično – samo naprijed. (ZP)

09-rebel_star

9. Rebel Star – Reka
[416 bodova / 2 glasa]
Ne, nemam jednog jedincatog najdražeg izvođača, album ili pjesmu, premda je „starih ljubavi“ podosta, a nove… OK, nije baš da čekaju u redu, no sasvim sigurno vire iza, mećimo, nekog ćoška. Ono što imam – normalna stvar – omiljeni su albumi omiljenih bendova. U slučaju Rebel Stara dvojbe nema – jedna je i jedina “So”. Osim što mi je, posredno, širom otvorila prozor u dotad slabo poznat a, pokazalo se, zavodljiv svijet jagodnih polja i Bečeja noću, bezbrižnog uživanja u drugoligaškim porazima u nogaču (imam „dve leve“, ‘ne) i orbitalnih putovanja, znatno je važnije da je, bez pretjerivanja, već na prvo slušanje riječ o glazbi s kultnim i bezvremenskim šmekom, čistom amerikana klasiku koji se bez kompleksa može nositi s najjačima. Ono, kad je čuješ – zineš, i… Ma, “Black Love”. “Strangeways, Here We Come”. Možda je djelomice riječ i o efektu prvog susreta, ali… to je taj doživljaj. Da ne velim da mi je te zubate zime s 2007. na 2008. “So” bila pouzdanija pratiteljica i grijala me efikasnije no što je njezina industrija rođakinja štitila od poledice.

Sve je to zbog leka koji uzimam… Godinu i kusur nakon “Soli” uslijedila je “Kalifonija”, do danas zacijelo „najiščašeniji“ album Rebel Stara, koji kao da se „sunčao“ samo na jednom boku (istoimena naslovna stvar, “More”, naj-“Zagreb” u glazbi i stihovima još od “Zagreb ima isti pozivni” i, recimo, “Reka”), namjerno propustivši aplicirati adekvatan zaštitni faktor zbog čega je mjestimice toliko izgorio da ga mori prilično hermetični bluz (“Dani”, “Noći”), a kad više toliko i ne žeže, preostaje teška, ali i sasvim neodoljiva melankolija (“Grad”) i sedirano, no svejedno bolno predočena spoznaja da smo svi odavno zajebali se. Eponimni “Rebel Star” (2012.) pokazao je da se priča frontmena i glavnog autora Milana Glavaškog vrlo suvereno rola i sa znatno izmijenjenom postavom benda, u kojoj su dugogodišnje suborce, mahom još iz prethodnog milenija – izuzev prike na bubnjevima Attile Priklera – zamijenili otočani Ashley Brees i Mike Kentish. Pitkiji od prethodnika i oboružan radiofoničnim singlovima “Dah” i “Anđeli” – iako su mu, u uistinu jakoj konkurenciji, ipak najveći adut “Ptice”, distopijski protestni dragulj iz samog vrha Milanove pjesmarice, za kakvog bi se Springsteen, vjerujem, odrekao svojeg vjernog telca i kompleta znojnika – treći je album Rebel Staru priskrbio i nešto širu pozornost medija i publike, premda i dalje ni blizu onome što su zaslužili.

Prijeđimo konačno na “Reku”, koja sasvim sigurno nije more of the same (svima koji su dosad postali fanovi benda zasigurno bi i to bilo sasvim prihvatljivo, no Glavaški jednostavno nije taj tip autora i glazbenika), već i ona priču Rebel Stara obogaćuje koječim novim, od suptilne evolucije u zvuku i prezentaciji pjesama, preko novih motiva, do koncepcije albuma. Već se u uvodnoj “U noć” Rebel Starovom leksikonu prepoznatljivih ključnih pojmova (rijeka, san, grad…) – vezivnom tkivu čitave diskografije benda – pridružuje (sivi) kamen, nedvojbeno sinonim za ono što (- kako tko -) svakodnevno oblikujemo, usitnjavamo, prenosimo s jedne gomile na drugu ili, jednostavno, natežemo za sobom… jer moramo, ili barem osjećamo da je tako. Premda to ne sugeriraju iskupljujuće iskreno otpjevani stihovi “Danas ti je senka teška i čvrsto te veže za tlo/ Naše su propale pesme krive za to”, već je iduća pjesma, “Veliki dan”, znatno… hm, ne toliko vedra i poletna koliko – rasterećenija, čak i ako se veliki plan ne ostvari. Slijedi nesvakidašnje MOR/AOR remek-djelo “Ti i ja” (“Bitku za grad gledamo sa strane/ Na kolenima/ Zagrljeni ti i ja”… samo se bezosjećajni neće naježiti) u kojem kao da strofe i refren zamjenjuju uloge, Milan u sjećanje priziva “Kalifoniju” a sunce iznjedruje oproštaj. I dok “Ti i ja” izvrsno oslikava u pjesmama Rebel Stara dominantan – što bi narod reko – realizam (ponekad pesimizmom prošaran optimizam, a nerijetko i suprotno), dobar stari, nepatvoren i uvijek pogrešno shvaćen optimizam na “Reci” kulminira “Radiom”, kojim Milan, ne štedeći usput usnu harmoniku, po n-ti put demonstrira kako je podjednako uspješan storyteller kao što uspješno i komunicira sa slušateljem – bilo da su na tapeti teške teme, ili da odvrće muziku i dodaje gas, a širokoj cesti se ne nazire kraj. Dok je “Drugi san” po angažiranosti svojevrsni pandan “Pticama” s prethodnog albuma – a opet je glazbeno „svoj“ te probleme današnjice i potencijalne načine njihova premošćivanja sagledava ponajprije iz perspektive pojedinca – moj favorit na “Reci”, “Putujemo ti i ja”, snena je i srcolomna bijela soul mid-tempo hitčina s „crnim“ soul bekvokalima, u kojoj Rebel Star „postdoktoriraju“ u domeni raskošnih pop-aranžmana (Isplatio se trud, gudači!) i one-linera od kojih duša boli (“Ne želim da me voliš kad nas više nema…”).

Na “Reci” Rebel Star vrlo dosljedno primjenjuje koncept vinilnog albuma s dvije strane, s mnogo poveznica ali i jasnom granicom koju, ako se mene pita, određuje dinamičnost glazbe i pop-rafinman. Tako je moja „A strana“ “Reke” nešto dulja i čini je sedam življih, prijemčivijih pjesama, dok na „B strani“ slijedi pet sporijih komada koji se, možda, bolje „hvataju“ na opetovano slušanje. No, to je sasvim u redu, jer muzika je da se sluša, a ako čovjek čovjeku i jest vuk, mudro su me poučili prijatelji i znalci: nije album slušatelju grower, već obratno! Zapravo, koliko god mi se „na prvu loptu“ doimala komornom i „na distanci“, kad sam joj se konačno prepustio, nije puno ni trebalo da se saživim i s „B stranom“ “Reke”. Upravo suptilne promjene dinamike, uz maj koji jako sporo leči, osvajaju u “Dimnjacima bez krovova”, dok u “Sutra” stihove oplemenjuje spoj gole akustare, diskretne perkusije i pjeva ptica koji gotovo da je instrument za sebe. Prekrasnom “Starom ključu” – baš kao i “Kiši” posred „A strane“ te “Dimnjacima bez krovova” – autorski je pridonio gitarist Ashley, pa ako ga, poput mene, doživite kao jednu od nosećih pjesama zamišljene strane B, svakako ga potražite i kao “Ragged Key” na jubito kanalu Rebel Stara. “Široka reka”, obrada “Wide River to Cross” Buddyja Millera jest, slobodno se može reći, jedan od onih covera koji imaju snagu autorske pjesme i s lakoćom pariraju, pa i konkuriraju svojim izvornicima, a u svojih 3:44 ulijeva se u veliko finale albuma – prearanžiranu, usporenu “Dragu”. Za nju, pak, u startu nisam bio ziher sviđa li mi se podjednako kao i prvotna, singl verzija, koja je album najavljivala ohoho prije no što je ugledao svjetlo dana… No, sada više nimalo ne dvojim – “Draga” je bluz koji je u stanju zaluditi i bluz-skeptike poput mene, megahit na ovim prostorima u paralelnom svemiru i nekom prošlom vremenu, kad je rock bio mlad a televizija u boji crno-bijela. Doduše, njezinih antologijskih nekoliko sekundi – oko treće minute – događa se ranih 1980-ih, kada Milan Glavaški aka Rajko Dujmić iz najbolje faze Novih fosila zavapi: “Bez traaagaaaaa, draaagaaaaa…” I da, prokleta bila što me podsjeća na veliku istinu – da ljubav nije bol što uz malo vremena može lako da se leči (ostani, hteo sam ti nešto reći).

A što (još) reći? Koješta mi pada na pamet u ovaj kasni sat, malo toga je pametno, već me hvata i umor pa da se ne ponavljam i skratim: bila “So” jedna i jedina ili ne, Rebel Star očito ne uspijevaju spustiti se u svoj podrumski studio nedaleko od Budimpešte i zasvirati, a da ne razvale. U potpunosti i bez pardona. A kad je već tako, u iščekivanju novog poglavlja, Milane i bando – junački i žurno naprijed! Riječne su struje povoljne, a vjetar jak! (MŽ)

08-julia_holter

8. Julia Holter – Have You In My Wilderness
[453 boda / 3 glasa]
Ako je “Loud City Song” bio pomalo uznemirujući san, onda je “Have You in My Wilderness” ono olakšanje koje dolazi nakon buđenja.

Nakon težeg, ambijentalnog zvuka s učestalim erupcijama, glasnijeg i grubljeg vokala prožetog pesimizmom, Julia Holter je napravila poprilično drugačiji album, sa svijetlijim temama, milozvučnim vokalom, bliskim tekstovima i slojevitom zvučnom kulisom koja se čita kao glazba iz različitih epoha prošlih vremena; ukratko – “nakon kiše dolazi sunce” pristup. Više je materijala kojeg bismo mogli nazvati čak i baladama, uočljivo je i nekoliko skoro pa klasičnih refrena, tako da smo jedan od najhumanijih albuma godine dobili na mjestu gdje ga nitko nije očekivao.

Iako bi navedeno moglo zvučati kao blijeđenje stila ili odustajanje od zacrtanih ciljeva, o tome nikako ne može biti riječ. Posebnost Julije Holter nije ništa manja ovim albumom, a i ništa ne ukazuje na to da je blizu toga da se potroši. Sudeći po njenoj produktivnosti, vrlo brzo nas očekuje nešto novo i, sasvim sigurno, ne kao ovo. A dotad će “Have You in My Wilderness” i dalje zvučati onako kako treba.

Zagonetna topla glazba. (AS)

07-grimes

7. Grimes – Art Angels
[481 bod / 5 glasova]
Primjećujem neke snažne osjećaje vezane uz “Art Angels”, ali ne razumijem zašto, zapravo. Prije tri godine na “Visions”, Claire nas je sve osvojila svojim minimalističkim elektrom, ma što pričam, razvalila je taj žanr s takvom lakoćom, a danas, ako mu se na trenutak vratite, uvidjet ćete da su i sve ostale pjesme jednako jake kao onih par koje su se doimale najljepljivijima. “Art Angels” je sve to isto, samo još snažnije, pjesme su još bolje i potentnije, a zvuk je iz minimalne elektronike izrastao u maksimalni sint pop. Naravno da je Grimes time u nekim očima pokopala svoj indie kredibilitet, ali meni se to čini prirodnim napretkom. Iskreno, napredak je toliki da možda i nije skroz prirodan, pa se pitam jesu li staru Grimes možda ipak oteli vanzemaljci i podmetnuli nam klon Cyndi Lauper za dvije tisuće desete.

Ne bunim se, nemojte me krivo shvatiti, zahvalan sam im do neba. Podržavam ovakve mjene, pogotovo kad sljubljuju isprani teen pop “Flesh Without Blood” s naklonom MIA-ji i onoj staroj Grimes u “SCREAM”. “Belly of the Beat” zvuči kao pola pjesme (doslovno i preneseno), kao da je namjerno iz miksa maknula sve što bi moglo imati bilo kakve naznake basa. “Kill V. Maim” je plesna himna neke nove generacije Y. “Realiti” je na pola puta između Enigme i Morodera, dok “Venus Fly” zvuči više kao miks tri različite pjesme, sve tri fantastične. A u cijelom tom kaosu, moj favorit je ipak, i dalje, “California”, jedna najobičnija najneobičnija pop-pjesma.

Već i iz ovog kratkog opisa izviru neki fakti koji nose “Art Angels” u visine najboljih prošlogodišnjih albuma. Zlobnici bi rekli – kompilacija. Ali mene je ta njena shizofrena raznolikost odmah na prvu privukla, melodičnost njenih pjesama me je zarobila i zadržala, pa sad nesmetano uživam u malim iznenađenjima koje je skrila po kutevima. (OM)

06-us_girls

6. U.S. Girls – Half Free
[500 bodova / 1 glas]
Što se američkih cura tiče, prvi veliki album iz 2015. koji sam otkrio tek u 2016. je eponimni prvijenac Dumblonde (a.k.a. one dvije iz Danity Kane koje nisu Dawn Richard). Imaš prvorazredni pop u kojem je sve na mjestu, imaš drugozredni koji je kao prvorazredni samo jednostavno filler-kakvoće, a onda imaš trećerazredni koji je uvijek pomalo… off, zna se tu čuti i nekakav talent i nekakve ok ideje ali je očito da su tvorci zanatski toliko podkapacitirani da ne znaju svoju viziju ni realizirati kako treba, kamoli se takmičiti s prvom ligom. E pa, “Dumblonde” je prvorazredni pop na neku čudnu foru uspješno sastavljen od građevnih materijala trećerazrednog, jest da se ne može takmičiti s prvom ligom ali je nekim čudom realiziran kako treba, sve – teksture, miks, aranžersko-beatmejkerski detalji – je pomalo off, kao neka simulacija popa koja ne bi trebala biti zadovoljavajuća ali je svejedno istovremeno i sočna kao prava stvar i dezorjentirajuće drugačija. O U.S. Girls ne znam ništa osim da je na 4AD pa je možda i ok, tko zna. (Admin)   

(pisali: Zrinka Pavlić, Matko Žurić, Ante Spahija, Ozren Milat, Administrator)

Gorilini naj albumi 2015: #15-#11

Siječanj 28, 2016

15-imperial_state_electric

15. Imperial State Electric – Honk Machine
[368 bodova / 1 glas]
Ako se jednog dana bude pisala knjiga “Ko je ko u rokenrolu, 1995-2015”, Nike Anderson će imati posebno mesto. Kraljevsko. Poznatiji kao Nick Royale ili Nicke Hellacopter, većina izdanja na kojima je potpisan kao jedan od autora, obeležila su rokenrol scenu koordinatama u okviru kojih su se drugi autori potom morali kretati. The Hellacopters, The Hydromatics, The Solution, da navedem samo tri benda čiji svaki album je u godini objavljivanja bio među najboljim izdanjima, a neretko i album godine. Bilo da njegov bend svira hevi metal, death metal, detroitski garažni rok, ili severnjački soul, Nike poznaje i beleži suštinu koja rokenrol čini bitnim & večnim, i svaku pesmu postavlja na pravi put; mnogi od tih albuma zvuče dobro kao najbitniji albumi u žanru u kojem stvara, kao da ima nedostajuće puzle velike Rokenrol Slagalice koju ostali samo naslućuju. “You’ll never see it the way I do/ Never hear it quite as loud/ Well, different strokes/ For a different kind of crowd”, objašnjava Nike u prvoj pesmi na “Honk Machine”.

No, ne mogu vam danas pisati o ovoj ploči, treba mi distanca sa koje ću bistrije glave pričati o njoj, još uvek je emocija toliko jaka dok je slušam da sam sklon nekritičkim superlativima i fantazmagorijama, u nekim pesmama jasno vidim London sedamdesetih, u nekim drugim još jasnije Liverpul šezdesetih, pa mi se pričini put koji vodi od Detroita do Memfisa, vidim tu i Grejslend, pa potom vidim Stokholm, i sebe u Sodermalmu, u blizini stanice Slussen, kako skidam sa neke tarabe poster za koncert Imperial State Electric. Ovo zadnje se, ah, zaista i dogodilo pre par meseci, dugo sam se vrzmao oko tog postera, ljudi prolaze a tako lep poster stoji i kao da govori (baš meni) ‘ponesi me i urami, stajaću na tvom zidu zauvek’, nisam imao izbora, razumete?

Kao što rekoh, ne mogu vam danas pisati o “Honk Machine”. Moram još puno puta da je preslušam, možda ću 2232. godine moći da pričam recimo kako mi je hladno oko srca kada krene refren na “Colder Down Here” sa “You may have the blues but we’re blue to the bone/ Colder than ice, written in stone/ If you feel you care to compare/ It’s colder down here”, i taj klavir u pozadini… a možda vam je nikad više i ne spomenem i sebično je ostavim za sebe, samo mi fali da naletim na nekog kome se ovo ne sviđa, tako da, jednom sam vam kazao, ja svoje rekoh i dušu spasih. Najbolji album na ovogodišnjoj listi, na kojem god ga mestu zatekli. (PJ)

14-kendrick_lamar

14. Kendrick Lamar – To Pimp a Butterfly
[369 bodova / 3 glasa]
Kada je 1995. mali osmogodišnji Kendrick bio na snimanju legendarnog spota “California Love”, vjerojatno je sanjao kako će jednog dana biti poput svojih idola 2Paca i Dr. Drea. Dvadeset godina kasnije Kendrick je nesumnjivo jedno od vodećih imena hip-hopa, a isti onaj Dr. Dre kojeg je gledao kao klinac mu je producirao novi album “To Pimp a Butterfly”. Album je po mnogim releventanim izborima proglašen za album godine, a svi su se natjecali u hvalospjevima. S pravom, jer Kendrick nam je vratio vjeru u hip-hop, onaj beskompromisni glazbeni stil čiji su rodonačelnici bili upravo 2Pac, Dr. Dre, Public Enemy, Ice-T i drugi. Sve to upakirano u funk, jazz i iskonski rap. Kendrick nam vraća Georgea Clintona, Bootsy Collinsa, ali i Malcolma X-a i dokazuje kako je trenutno vodeći hip-hoper. (SM)

13-jason_isbell

13. Jason Isbell – Something More Than Free
[397 bodova / 1 glas]
​Ja zbilja volim pisati, ali kada treba pisati o glazbi, tek sam malo vještija od poluretarda. A i to nešto malo vještine sastoji se tek od poznavanja strukture rečenice, pravila o zarezima i uglavnom pristojnog razlikovanja č i ć, ije i je te ostalih noćnih mora hrvatskog pravopisa. Sadržajno gledano, o muzici mi, kad o njoj treba pisati, na pamet padaju tek briljantne tvrdnje kao što je: “Lik fakat dobro pjeva” ili: “Nije loš ni u sviranju”. Još da mi se pruži prilika POPLJUVATI neki album koji mi se ne sviđa, iscuclala bih nešto iz nepresušnog vrela nadrkanosti pod nadbubrežnom žlijezdom i od toga složila naizgled sadržajnu struju svijesti punu kvaziduhovitih pižđenja, ali ovako…

Album Jasona Isbella, “Something More Than Free” nije nešto što želim popljuvati, iako ga prati priča koja jednostavno žica cinične napomene. Isbell ga je, naime, napisao otprilike godinu dana nakon što je popio zadnje alkoholno piće i pridružio se AA-ovom programu odvikavanja. Imao je Jason i jedan album nakon otrežnjenja koji je prethodio ovome, ali ovaj tematizira oslobođenje od alkohola u koje sada već pomalo i vjeruje pa ga pere optimizam i renesansa, sav je nekako mudar, zreo i serenity now bez uskličnika pa svakom sumnjičavom ciniku dvajsprvog stoljeća dođe da padne u nesvijest od kolutanja očima. Aj, šuti, Džejsone, jebogatito, do jučer si s Džekdenijelsom tikve sadio, a sad SEREŠ!

Bilo bi fakat divno da mogu sad stati i ispast barem nadrkana, ako već ne duhovita. No ne mogu se zaustaviti na tom sereš jer Jason na ovome albumu NE SERE. Iskren je, pametan, melodiozan i, da citiram velikog autora s početka ove crtice – LIJEPO PJEVA, A NI U SVIRANJU NIJE LOŠ, HAHAHAHAHAHAHA.

Okej, okej, reći ću par suvislih i prestati GLUMITI da pišem glazbenu crticu, nego i nekog vraga napisati o tom jebenom albumu.

Užasno je puno glazbenih kritičara hvalilo ovaj album Jasona Isbella kao jedan od najboljih albuma iz žanra AMERICANA. On to i jest, ali ono što bih ja dodala jest to da je ovo zapravo i jedan od najboljih COUNTRY albuma 2015. godine. Jason Isbell, naime, za razliku od mnogih drugih izvođača Americane, nikada ne pokušava prikriti svoje korijene, uzore i nagnuća – on svira country koji velikodušno otvara vrata i drugim glazbenim stilovima, a ne obratno, i to se na ovome albumu čuje još od prve pjesme – himnične “If it Takes a Lifetime”. Ni druge pjesme, ma koliko sadržavale bluesa, rocka, folka i kojeg god još čušpajza iz lonca Americane – ne napuštaju tu tradiciju, a kako bi, kad je Jason Alabama born and raised južnjak s kompletnim pedigreom, od alkoholizma u obitelji do birtijskih rasprava o Građanskom ratu (za koje ga, kako sam tvrdi u jednoj pjesmi, živo zabole kurac). Za razliku od njegova prošlog albuma, međutim, ovdje je taj country veseliji, optimističniji, sunčaniji, ali na neku foru – što je zapravo rijetkost – upravo zbog toga i bolji.

U pjesmama kao što su “24 Frames” ili “The Life You Chose” – koje su tingili-tangili pjesmice koje pomalo podsjećaju na južnjačke bendove iz devedesetih (REM? Indigo Girls? ŠTAJAZNAM!) Jason možda ima sreće što pjeva, a ne govori jer ono što pjeva (sažet ću: “Sad sam pametniji nego prije i nadam se da neću opet zasrat ko nekad, ma, sigurno neću, volim te, draga, Bog, smisao, svemiiiiir”) zvuči super, ali da mi takve stvari priča, poslala bih ga u vražju mater, no favorit mi je na albumu pjesma “Palmetto Rose” zato što je istodobno kao neki jeftini južnjački blues-rock koji pjevaju svadbanski bendovi kad isfuraju svoju jezivu verziju “Proud Mary”, ali i kao pravi roots country u refrenu. Ovo je vjerojatno najkompliciranija i najstručnija rečenica koju sam ikada napisala o glazbi u životu. I zato sad više neću. Know your limits, Tihomire.

Zaključak: Jason Isbell je super, iako je malo “amazing grace”-naporan. Slušajte ga ako volite country. Zrinka ne zna pisat o glazbi. Hank Williams je bog i nema drugih bogova. (ZP)

12-ryan_adams

12. Ryan Adams – 1989
[402 boda / 3 glasa]
Prošla su vremena kad se trebalo stidjeti izgovoriti njegovo ime, kojem samo fali jedno B ispred za napad mučnine i poglede neodobravanja kolega glazbenih elitista (tj nas). Ryana slušam i volim još od vremena njegovog “Golda” (2001), osudio bih se reći i dalje (mi) njegovog najboljeg albuma. A čovjek ih bome ima – hiperproduktivan kakav je, s prosjekom od (barem) jednog albuma godišnje, pogotovo brojeći EP-je i liveove. Neko sam ga vrijeme pogubio i prestao slušati, dok je on brijo na folk, kao neki rock ili metal, ali i dalje mu tzv americana najbolje leži. I onda je došao “Ashes and fire” (2011), i vratio mi želju i volju za njegovom glazbom. FF par godina u 2015tu, i Ryan izlazi s jednom od čudnijih svojih ideja – cover cijelog tuđeg albuma, i to ne bilo kojeg, već albuma Taylor Swift! A zašto Ryane, pobogu? Veli da se baš razveo  (od Mandy Moore), bio u qurcu, a da je taj album «pure joy» te da je našao sound između “Darkness on the Edge of Town” od Springsteena i “Meat Is Murder” od The Smiths. OK, makar ne kupujem baš. Kao ne-fan Swiftice, neću ih uspoređivati već samo reći da Ryanov “1989” komotno funkcionira kao dobar album, veseo i prpošan te nadasve post- i pop-moderan. Točka. (LR)

11-carly_rae_jepsen

11. Carly Rae Jepsen – Emotion
[404 boda / 1 glas]
Kad sam na jednom od GGGG okupljanja spomenuo kako mi je Frank Blackov “Teenager of the Year” jedan od naj albuma ikad, Vrana me pogledao ispod oka i upitao da kad sam ga zadnji put uopće poslušao. Ne sjećam se što sam u tom trenutku točno odgovorio, ali se sjećam da mi je nedugo potom sinulo da to meni osobno i nije neki kriterij za određivanje naj albuma ikad, a kad sam i još kasnije razmišljao o tome mi je sinulo i da vjerojatno nema nikakvog smisla da uopće pričam o nekim svojim “naj albumima ikad” jer… Pa, kad čitam kako se naprimjer ljudi prisjećaju svojih starih lista naj albuma godine pa komentiraju tipa “album X mi otad skuplja prašinu na polici/hardu ali album Y, aaaaaa taj i dalje znam zavrtiti taj je super”, meni je kao da su iz nekog dalekog vanzemaljskog univerzuma koji nema veze s mojim! Jer ako bi išao raditi all-time listu naj albuma po kriteriju da bi ih znao svojevoljno i s užitkom zavrtiti u više navrata u godinama koje su predstojile (barem u zadnjih 15ak godina!), popis bi mi se sveo na “Konac konca”, “Teenager of the Year”, “Memoirs of an Imperfect Angel”, “Dok čekaš sabah sa šejtanom” i, i… ne znam više što, majke mi! Ulogu “albuma kojima se rado vraćam” mi imaju pojedine vlastoručne mp3 kompilacije ali i to je ograničenog dometa, čak i s njima imam problem što ih, jednom kad ih izvučem iz naftalina, izraubam kroz nekoliko mjeseci do par godina max, iscijedim najbolje stvari na njima toliko da mi nakon 40-50 slušanja ostanu samo blijeda sjećanja na to kako su mi nekoć bile uzbudljive :(. Pa je dobro što ne radim baš uvijek takve kompilacije s koncentratom najboljeg od najboljeg, nego mi najbolje stvari često ostanu u folderima skupa s jako dobrim i samo dobrim stvarima za kojima rjeđe posežem pa ponešto čak i uspijem ne izraubati do neprepoznatljivosti… Sve u svemu: čak i naj naj NAJbolje stvari mi izgube na draži nakon 50ak slušanja uvrh glave a kamoli one koje mi ne budu toliko visoko na pijedestalu + uvijek ima toliko puno, PRE puno nove muzike koja me zanima + nema mi uzbudljivije muzike od netom otkrivene super muzike = stara, apsolvirana muzika kod mene uglavnom spuši, “Emotion” mi je najbolji album prošle godine jer sam ga poslušao jedno barem deset puta (što je za nealbumskog mene oho-ho puta) i “Emotion” mi je jedan od najboljih albuma ikad iako je lako moguće da ga nikada više neću zavrtiti od početka do kraja, kao album. (TK)

(pisali: Petar Jovanović, Samir Mila, Zrinka Pavlić, Luka Rukavina, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2015: #96-#61

Siječanj 28, 2016

dick_diver

96. Dick Diver – Melbourne, Florida / Mammoth Penguins – Hide and Seek / Palehound – Dry Food / The Sidekicks – Runners in the Nerved World [26 bodova / 1 glas]
92. Bell Witch – Four Phantoms / Kurt Vile – B’lieve I’m Goin Down… / Mumdance & Logos – Proto / The Soft Moon – Deeper [30 bodova / 1 glas]
91. Jazmine Sullivan – Reality Show [31 bod / 1 glas]
90. Ellie Goulding – Delirium [32 boda / 1 glas]
89. Ciara – Jackie [33 boda / 1 glas]
88. Jóhann Jóhannsson – Sicario OST [35 bodova / 1 glas]
87. Max Richter – Sleep [36 bodova / 1 glas]
86. Natalie Prass – Natalie Prass [46 bodova / 1 glas]
75. Adam Lambert – The Original High / American Aquarium – Wolves / Björk – Vulnicura Strings / Death Grips – The Powers That B / Dominique Dumont – Comme Ça / Gnod – Infinity Machines / Laddio Bolocko – Live and Unreleased 1997 – 2000 / Mbongwana Star – From Kinshasa / My Disco – Severe / Ti – Život u dvoje / The Weeknd – Beauty Behind the Madness [50 bodova / 1 glas]
74. The Leather Nun – Whatever [51 bod / 1 glas]
73. Major Lazer – Peace Is the Mission [57 bodova / 1 glas]
72. Josh Rouse – The Embers of Time [60 bodova / 1 glas]
71. Beach House – Thank Your Lucky Stars [60 bodova / 2 glasa]
70. The Sonics – This is the Sonics [62 boda / 1 glas]
69. Florence and the Machine – How Big, How Blue, How Beautiful [63 boda / 1 glas]
68. The Chills – Silver Bullets [65 bodova / 1 glas]
67. Lil Boosie – Touch Down 2 Cause Hell [66 bodova / 1 glas]
65. Adele – 25 / Dwight Yoakam – Second Hand Heart [70 bodova / 1 glas]
64. (The) Better Girls – (The) Better Girls EP [76 bodova / 2 glasa]
62. Oneohtrix Point Never – Garden of Delete / Tobias Jesso Jr. – Goon [80 bodova / 1 glas]
61. Hardwell – United We Are [82 boda / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2015: #18-#16

Siječanj 27, 2016

18-christopher_owens

=18. Christopher Owens – Chrissybaby Forever
[300 bodova / 1 glas]
Imam tu jednu veliku slabost. Pravo govoreći, imam ih nekoliko, u najmanju ruku, ali da se sad ne pogubimo po čitavom jednom mom paralelnom svijetu, ostat ćemo na temi. Nekako se zbilo prije pet godina (čini se kao vječnost) da sam pao na Christophera Owensa. Tad je bio polovica Girls. Skupa onim drugim koji mi je od prvog trenutka izgledao pomalo kao drvosječa, ovaj mršavi momak s povećom zbirkom problema izbacio je “Father, Son, Holy Ghost” i odmah me usisao u svoj melankolični svijet jednostavnih ljubavnih pjesama koje su svoje uzore nosile ako ne na rukavu, onda na čelu.

Čuo sam kod njih Felt mnogo prije nego što sam se uopće potrudio potražiti i pronaći vezu, samo da bih uvidio da je Lawrence (bez prezimena) jedna velika Christopherova slabost. Nalazim u tome neku kroničnu ironiju, jer Lawrence, prvi među autsajderima, bio je usputni genij koji mi je protresao svijet muzike kao rijetko tko. “Me and Monkey on the Moon” mi je i dan-danas, zauvijek očito, putokaz svjetonazora, ukusa u glazbi i koncentrata ludosti. Christopher Owens, jer ne može biti prvi, drugi je među autsajderima i iako ne mogu tvrditi da mi dopire do istih mjesta, zadnje dvije godine kao da je pronašao optimalnu kombinaciju Lawrencea, Girlsa i Conora Obersta, još jednoga od njih.

Ako vas to zanima, nisam ljubitelj prvog samostalnog “Lysandre”. “A New Testament” me je pretprošle godine razoružao svojim folkom i pjesmama koje miču planine, ali onda svega nekoliko mjeseci poslije poslao nam je “Chrissybaby Forever” kao da je htio dokazati nešto, odsviravši sve sam i nadmašivši još jednom vlastitu bazičnost, onu vrstu jednostavnosti koja te poput magle obavija, osvaja, oduševljava, poigravajući se banalnošću – u obliku, ako sam dobro prebrojao, 5 prototipova savršenih pop pjesama primijenjenih na njih stvarnih 15 ovoga albuma.

Nećete vidjeti da citiram njegove tekstove, to ne bi imalo baš mnogo smisla obzirom na spomenutu izmaglicu. Ali mogli biste me čuti kako ga pjevam, da, to biste svakako mogli (iako ne nužno i željeli). “Me Oh My” pjevam uglavnom prošlosti, jer ta je po svemu citat Felta, pa mi je ugodno na njene zidove projicirati jednu staru, nikad zaboravljenu opsesiju. Natanu pjevam ljubavni trojac “What About Love”, “When You Say I Love You” i “I Love You Like I Do”, neprestano se pitajući kako mu uspijeva zaspati kad su meni čisti adrenalin, čak i ako su zamišljene kao mrlja jedne mitske, imaginarne Ljubavi u pop glazbenom svijetu idealnih ljubavnih priča. Christopheru pjevam “Heroine (Got Nothing On You)”, radi bolne prošlosti u nekom opskurnom kršćanskom kultu. A sebi… sebi pjevam “To Take Care of Myself Again”, tu ultimativnu ljubavnu pjesmu samome sebi, rasplinutu između neviđenog potencijala i vječne enigme tog ponosnog autsajderstva. Nije teško pjevati, vidjet ćete ako probate. (OM)

18-jonny_greenwood

=18. Shye Ben Tzur, Johnny Greenwood and the Rajasthan Express – Junun
[300 bodova / 1 glas]
Svakako preporučam pogledati film ”Junun” Paula Thomasa Andresona, svejedno prije ili poslije slušanja albuma, kako bi dublje ušli u ovo remek-djelo Shye Ben Tzura, The Rajasthan Expressa i Johnnyja Greenwooda. Nakrcan je ”Junun” do ibera filozofijom i/ili religijom, kako je već kome drago tumačiti ta duhovno-osobna pitanja na vječnom putu upoznavanja samog sebe kroz upoznavanje drugih, kao i prihvaćanja stvari koje se, u nekim drugim situacijama, ne prihvaćaju. ”Junun” je upravo takav – intiman, snažan i moćan glazbeni put poput transoidnog i snažnog seta bhajana, ili koncerta sufi glazbenika, ono kada je ekipa koja svira u potpunosti uštekana u vlastitu i međusobnu komunikaciju sa svemirom gdje pronalazi aspolutni mir i harmoniju. (BM)

no1 no2 no3 no4

=18. Death Grips – Fashion Week
[300 bodova / 1 glas]
“Pakao, to su New Order.”
– Jean-Paul Sartre (1944.)

Pozdrav od administratora! Ne bih imao puno što za reći o Death Grips osim varijacija na “šta se oni nisu ono raspali?” i “Death Grips?!? Koja je ovo godina, 2005.? LOL!”, pa bih umjesto toga – kad su već upali na listu – radije prozborio par riječi o New Order (na slici iznad, slijeva nadesno: Bernard Sumner, Peter Hook, Gillian Gilbert, Stephen Morris). Ne bih htio ispasti sad tu neki ageist, ali ne mogu a ne konstatirati odmah, ravno u glavu, kako članovi New Order zajedno imaju 878 (slovima: osamsto sedamdeset i osam. Grom te jebo!!!) godina, što će ga reći da njihov teror – koji nipošto nije ograničen na glazbenu sferu! – traje već stoljećima. A kako su Hrvati notorni po tome da imaju sjećanje zlatne ribice, podsjetio bih vas na neke ne odveć blistave detalje iz biografija članova New Order:

– Stephen Morris je desetljećima lobirao pri UN-u kako bi spriječio odlučniju akciju protiv južnoafričkog apartheida

– Gillian Gilbert je bila glavna suradnica ruske tajne policije prilikom izrade “Protokola sionskih mudraca”

– Bernard Sumner je izumio virus ebole i lažirao sve izbore na kojima je pobijedio HDZ

– Peter Hook je oduvijek ohrabrivao svoju djecu da se bave umjetnošću, s čime je posebno zadužio svijet kad je klicom slikarstva zarazio svog sina iz sedmog braka – ADOLFA HITLERA!

– svi su se smijali kad su čuli da basist Vucinog metal-benda Klanje ljudi nastupa pod pseudonimom ‘Krepana mačka vaditelj očiju’, no zasigurno bi se zagrcnuli da im je netko otkrio kako se nazvao po nadimku koji je Stephen Morris imao u građanskom ratu u SAD, kad se borio na strani Konfederacije da očuva svoju plantažu s robovima

I tako dalje, i tako dalje…

Oduvijek su preferirali obavljati svoje društveno-političke aktivnosti u sjeni (otud su i među znalačkim krugovima poznati kao New WORLD Order!), no njihov glazbeni sadizam je oduvijek bio, nažalost – i više nego javan. S prvim bendom (Joy Division) su još i bili razmjerno bezazleni Interpol-wannabeji, ali kao New Order… pa, što reći o bendu čija najpodnošljivija stvar (“Regret”) zvuči kao – osrednji singl Pink? Bendu čiji najveći hit zvuči kao sintisajzer s govnom (“Blue Monday”)? Bendu koji ni dan-danas ne prestaje nanositi patnju i sijati mizeriju diljem svijeta s dehumanizirajućom stravom i užasom koji nazivaju svojom “glazbom”?!

Možda jednog dana i zaustavimo globalno zatopljenje i izumimo teleport i putovanje svjetlosnom brzinom i uspostavimo komunizam ali, vjerujte, New Order će – i stoljećima kasnije – i dalje svirati i biti s nama, kao mračan podsjetnik na ono najgore u ljudskoj prirodi što čuči u svakome od nas. Nabijem ih! (Admin)   

17-godspeed_you_black_emperor

17. Godspeed You! Black Emperor – Asunder, Sweet and Other Distress
[304 boda / 2 glasa]
Glazbene odrednice koje se najčešće, poglavito od ponovnog okupljanja, spominju uz Godspeed You! Black Emperor su post-rock i drone. No, bilo bi pogrešno glazbu koju stvaraju tumačiti kao fuziju navedenog ili nekakav puki pokušaj crossovera – ono što Godspeed radi je izmjena dvaju shvaćanja suvremenih intrumentalnih ostataka rocka.

“Assunder, Sweet and Other Distress” najkraći je njihov album dosad, prvi bez ikakvog uplitanja vokala ili, bolje rečeno, glasova, ali ima najjasnije ocrtane granice spomenutih izmjena. Riječ je o sinusoidi, ovaj put posebnoj po tome što se pozitivni ekstremi javljaju bliže rubovima, a onaj (samo načelno) negativan u sredini.

Tako uvodna “Peasantry or ‘Light! Inside of Light!'” predstavlja uspon prema najpitomijem zvuku dosad prezentiranom od ovog benda, onom trijumfalno-emotivnom post-rocku, da bi nakon postignutog vrhunca, kao i uvijek, uslijedio pad koji nas vodi u onaj drugi ekstrem, zvučni ponor u čijem je središtu najtiša točka albuma, nakon koje može samo glasnije i kohezivnije , kako bi sve završilo s “Piss Crowns Are Trebled” i orkestralnim izvlačenjem na svjetlo. Nije teško definirati glazbene vrhunce ovog izdanja, a i iz navođenja naslova pjesama su očiti, ali je prilično upitno, i tu dolazimo do poante, koliko bi ugoda bila primjetna da ne uokviruje nelagodu.

Nezaobilazno za sve one koji smatraju da istraživanje rubnih područja rocka nije završena priča. (AS)

16-luke_haines

16. Luke Haines – Adventures in Dementia
[315 bodova / 1 glas]
Najveći i najproduktivniji sin današnjice je netom minule 2015. publiku počastio s dva izdanja; nuklearni bunkeri nisu vrijedni spomena ali zato avanture itekako jesu!!

Luke je u samo šest numera uspio objasniti svu ljepotu glazbe i stopiti naoko nespojive pjesme u vrhunski i sasvim kompaktni mini-albumčić/EP (format koji se, nota bene, pokazuje kao najkvalitetnije riješenje u ovom općem nedostatku dobrih glazbenih ideja i uradaka od strane velike većine aktualnih autora i izvođača – gospodo, radije objavite vrlo dobar EP s dvije odlične, dvije vrlo dobre i jednom dobrom stvari nego album s tih istih pet plus još sedam nikakvih…).

Luke Haines mete-sve-pred-sobom-since-1993. (DM)

(pisali: Ozren Milat, Bojan Mandić, Administrator, Ante Spahija, Dino Marelić)

Gorilini naj albumi 2015: #25-#21

Siječanj 26, 2016

25-special_request

25. Special Request – Modern Warfare
[250 bodova / 1 glas]
Tko ne zna priču: tipični britanski žanrovi plesne glazbe – jungle/drum’n’bass, speed garage, 2step, dubstep, grime – na ovaj ili onaj način rodili su se iz žanra nastalog oko 1990., nazvanog hardcore. Bila je to prva autohtona britanska plesna elektronika (dotad se plesalo na iz Amerike uvezene house, techno i hip hop), u suštini nastala na jednom beskrajno jednostavnom i beskrajno efektnom triku – ubrzanju funk breakova (na čijem je sempliranju sagrađen hip hop) do tempa housea. Rezultat je bila frenetična, euforična glazba za rejvanje, koja je savršeno pasala uz tada sveprisutni ecstasy. Meni, koji sam u njeno doba jedva krenuo u školu, osobito draga.

Scena je međutim potrajala tek dvije-tri godine i zatim zamrla – do tada je publiku izjelo pretjerano gutanje eksa, policija je pritisnula ilegalne rejvove, a možda se i sam žanr iscrpio u ograničenjima svog templata. Hardcore je umro, ali u skladu s pokličem svojih fanova – «hardcore will never die!» umro je poput feniksa, ponovo i ponovo reinkarniran u gorespomenute žanrove. Ipak, danas se u zraku osjeća određen zamor – iz hardcorea proizašlo rodoslovno stablo već 10ak godina nije dalo nijedan novi žanr. Scena još postoji, i dalje tu ima gomila zanimljive i svježe glazbe, no nedostaje onaj osjećaj grozničavog guranja naprijed, pozitivnog šoka budućnosti. Što svakako doprinosi prisjećanju ranih dana hardcorea kao zlatnog doba zajedništva koje je zauvijek prošlo, čak i kod onih koji ga nisu osobno iskusili. Tako je bristolski producent Zomby 2008. izbacio čitav album (“Where Were U in 92”) posvećen ranoj sceni, a veliko ime suvremenog grimea Mumdance ne propušta u svoje setove ubaciti pokoji stari klasik. Na tome ipak ostaje, revivala nema – iako ćete neke izdanke hardcorea, poput dubstepa i d’n’b-a pod normalno čuti na partyjima, njega samog baš i nećete.

Paul Woolford, katkada poznat i po aliasu Special Request, hardcore je iskusio iz prve ruke. Dosad je u svojoj bogatoj karijeri okušao u houseu, technu i d’n’b-u – no “Modern Warfare” je čistokrvna kolekcija hardcore razarača. Slušajući ga (malo kriva riječ, ovaj se album nikad samo ne sluša, makar neki dio tijela mora mrdati uz njega) ne mogu se oteti dojmu da potajno želi oživjeti to davno doba nevinosti – dok je istovremeno posve svjestan da je to izgubljena misija. Tako udarna “Amnesia” u početku ponavlja: «I know you can’t turn back…» da bi ipak nastavila s «Come together, we’ll make it work!». Ali jebiga, vraćanja na staro nema, nikad i nigdje, voz je uvijek već prošao. No, uz glazbu kao što je “Modern Warfare”, koga zapravo briga gdje smo bili ’92.? Jer, ovdje nemamo posla s pukim nostalgičarskim tripom, već sa sjajnim osuvremenjivanjem pokojnog žanra. Koji – svaka čast – u 2015. zna rasturiti kao i četvrt stoljeća ranije. Nema dakle smisla plakati za starim vremenima kad i nova znaju biti ovoliko uzbudljiva. (NP)

24-waxahatchee

24. Waxahatchee – Ivy Tripp
[251 bod / 2 glasa]
Album je ovo koji jednako duguje girl-alteru zlatnih devedesetih,
singer-songwriterskom revivalu nultih i apsolutnom kaosu ovih, kako da
ih nazovemo, desetih (??)…

A zapravo je album za dvadesetidrugo stoljeće.

Jedan od prvih.

Sigurni smo ne i zadnjih.

Tetka Crutchfield će se pobrinuti za to!!

Again! (DM)

23-mathew_jonson

23. Mathew Jonson – Fabric 84
[270 bodova / 1 glas]
Težak je život glazbenog fanatika. Interesantne je glazbe previše, vremena premalo, a u traganju za novim otkrićima zna se desiti da ona vrijedna pamćenja prođu ispod radara ili padnu u zaborav. Zato je baš lijepo naletjeti na komad glazbe koji osvaja već u prvim minutama prvog slušanja, te oduševljava sve do svog kraja gotovo sat i pol kasnije. I to isto napravi sa svakim daljnjim slušanjem. Mathew Jonson, kažu mi, značajno je i istraživanja vrijedno ime koje mi je uspjelo promaknuti – no propust nije mogao biti bolje ispravljen izdavanjem njegovog Fabric miksa. Na kojem je isporučio isključivo vlastite stvari, potez na koji su se dosad odlučivali samo rijetki majstori (Ricardo Villalobos, Shackleton, Omar-S). I odlične su sve do jedne, a još kad se znalački zamiješaju… nema ni jednog trenutka u kojem miks ostane bez sape. Što vas natjera da požalite da niste bili prisutni kad je isti odsviran (riječ je o live snimci iz kluba), no kako odlično sjeda i doma, razloga za preveliko žaljenje nema. Tim više što će biti sjajan i kad legnete i samo ga pustite ga u slušalice – dakle, mnogo više od sjajne glazbe za ples. Obavezno za ikoga tko iole voli dobar house i techno. (NP)

22-jesse_malin

22. Jesse Malin – New York Before the War
[276 bodova / 1 glas]
Verujem da za mnoge albume pamtite gde ste ih prvi put čuli. Mene je “New York Before the War” sačekao u kolima, nekim sticajem okolnosti je paket sa pločom stojao sedmicama neotpakovan (pa gotovo neotpakovan, moji poštari redovno zaviruju da provere da li mi se ukus menja sa godinama), i auto-plejer je došao do foldera sa ilegalno skinutom verzijom, bili su to prvi dani zakasnele zime 2015., i u kolima je bilo hladno, nisu stigla da se zagreju usled kratke vožnje, već sam tražio parking mesto kad je krenula “Dreamers”. “Wake me up when the world is dead/ I think I missed you my whole life/ With the sun in your eyes”, započeo je Džesi nakon petogodišnje šutnje album, lagani mid-tempo, Derek Kruz na klaviru i hladna kamerna atmosfera se proširila kolima, u trenu sam izgubio osmeh na licu koje se blago kočilo, nisam znao da li hladnoća stiže izvan auta ili iz zvučnika, parkirao sam i ugasio kola nesvesno, i nastavio da slušam. To nije bila prvo što sam čuo sa albuma, puno meseci pre toga sam pogledao video za “Turn Up the Mains” kojim je Džesi najavljivao povratak, ali su mi delovi te pesme zvučali kao “Too Bad About Your Girl” od The Donnas i ta sličnost me je nervirala, pogrešno sam postavio svoja očekivanja, potcenio sam Džesija, eto nakon samo par klikova na Jutjubu. Naredna “Addicted” je samo potvrdila da nemam peto i po čulo (© Dylan Dog), da je Džesi u punoj formi, pomalo nostalgično zagledan u Njujork koji se menja pred njegovim očima (“We’re gonna watch this whole thing blow/ And I’ve lived here all my life”) dok on pravi i živi melodramu (“I’m addicted to the glory of a broken heart”). Sve je tu, na mestu, baš kako treba, shvatam kada iznenada grune “Turn Up the Mains”, koja ima potpuno drugi smisao na tom mestu, iza “Addicted” a pre poletne “Oh Sheena”, na mestu A3 zaleđenog parkinga na kojem se nalazim duže no što zdrastveni radnici dozvoljavaju. A onda “She’s So Dangerous”, i ja ostajem bez reči i pokreta, samo trepćem u kolima i dišem ponekad, da, to je onaj momak koji je napisao The Fine Art of Self Destruction, taj trenutak se nikome u Univerzumu neće ponoviti, ali evo zlatnih tragova koje je ostavljao i na kasnijim albumima, ovo je ista ona cura kojoj peva u “Since You’re in Love” na The Heat i potom na Glitter In The Gutter, držite me za reč, to je Ona. “Can I take you to the movies/ Can I play you rock and roll/ Can I take you past the bar nights/ Tell you things I’ve never told”, nudi Džesi sve što ima vredno. Verovatno sam na “The Year That I Was Born” izašao iz kola, ne znajući više ni koje godine sam se rodio, izuzev da to mora da je ista ona kad i Džesi, kako drugačije.

U kola sam se vratio 8 sati kasnije. Bilo je opet hladno, i sivi Hjundai i30 je krenuo zajedno sa prvim taktovima “Boots of Immigration”. Brži tempo i grejanje u kolima, postade ubrzo prijatno, da bi naredna “Freeway” digla temperaturu za još koji stepen, da li je za to kriv naš brat Vejn Kramer na gitari ili su delovi kad Džesi viče “ignited, ignited, ignited, ignited” previše vukli na D-Generation (čiji povratak sa tolikom nadom i strepnjom istovremeno očekujemo), ne znam, ali bi dobro, i gotovo naglas sam sebi spočitavao grešku, sve kojima si rekao da će Džesijev album verovatno biti slab sad moraš nazvati i reći da je album, u stvari, super. A nisam, setiću se kasnije, nikome to zaista rekao, ne računajući šizofrene razgovore koje obavljam sam sa sobom, a koji se često tiču muzike. Ostatak albuma sam iscepkao u par kratkih vožnji, pažljivo vodeći računa da nijedna pesma ne bude prekinuta pre kraja, sa “She Don’t Love Me Now” sam stigao tužan na posao, sa “Death Star” se vratio sretan kući, no ne znam na kom se putu dogodila “I Would Do It For You”, bioskopalna priča o iskrenosti, romansi i prošlosti, i koliko nam te stare emocije i dalje trebaju, sve sa Todom Jutom i Piterom Bakom u kameo ulogama.

Ako pamtite za albume gde ste ih prvi put čuli, možda se sećate i gde su vas na kraju odveli? Album zatvara “Bar life”, namerno na kraju druge strane, ostavljena u zadimljenom kutu bara iz kojeg tek što je izašla junakinja “Cigarettes and Violets”, svi koji su imali gde da odu već su otišli, ostao je Džesi, alkohol, i još par drugara (Kreg Fin, Džimi Drešer, Pol Berer, Lili Skot…) koji ne mrdaju odatle. Ostao sam i ja, zagledan tupo u život koji prolazi, i u stihove koji odzvanjaju, “once upon a time I had some money and I went across the ocean”. (PJ)

21-susanne_sundfor

21. Susanne Sundfør – Ten Love Songs
[295 bodova / 2 glasa]
Ljubav je po meni izlizana riječ, ljubav prema ovome – ljubav prema onome. Ljubav je kemija, što je bolja kemija bolja je i veza, hrana je isto kemija “stara koka dobra juha”, o drogi da ne pričam loš trip je kao loša veza, kako kaže Bill Hicks zbog jedne loše nećemo se odreći svih ostalih.

Ima ljudi koji kažu da sve svoje ljubavi uspoređuješ s prvom ljubavi što nas onda odvaja od trenutka, neki vjeruju da je život trenutak koji može trajat sekundu a može i vječnost, ako je vjerovat kvantnim fizičarima.

Filozofi kažu da treba razlikovati zaljubljenost od ljubavi.

Prvo se kažu zaljubimo to je ono nešto što nas privuće kod druge osobe, onda slijedi falling in love kako kažu Englezi. U doslovnom prijevodu pad u ljubav, taj pad, što je veća ljubav veći je i pad, znaći sreću ali i bol. U toj fazi se ponašamo djetinjasto, to je ono najljepše dok nas realnost ne opali po nosu a odvajanje od toga nas guši, boli, sve je crno. Poslije toga po meni slijedi ponovno zaljubljenost koja nosi mir. Zato ljubav doživljavam kao sliku crne podloge po kojoj se ističu bijele nijanse kao zvijezde na noćnom nebu.

Kažu da su Romci odlični plesači što ih čini dobrim boksačima, meki na nogama dobro skrivaju udarac ali im fali kažu boksači srca – boje se. Ako želiš da pruže odličnu partiju pokloni im bijelo odjelo i uživaj u izvedbi. Ljubav je bijelo odjelo a dal se isplati primit udarce ovisi dal ste cinik ili ne!

To je ono što mi se motalo po glavi dok sam slušao Ten Love Songs! (ID)

(pisali: Nikola Pezić, Dino Marelić, Petar Jovanović, Ivan Debelić)

Gorilini naj albumi 2015: #140-#100

Siječanj 26, 2016

140-ashley_monroe

140. Ashley Monroe – The Blade [4 boda / 1 glas]
139. Jeremih – Late Nights: The Album [6 bodova / 1 glas]
124. Aberdeen – It Was the Rain: Lost Recordings 1993-1995 / Admiral Fallow – Tiny Rewards / Africa Express – Terry Riley’s in C Mali / Beach House – Depression Cherry / Best Coast – California Nights / The Decemberists – Florasongs EP / Euros Childs – Sweetheart / Jens Lekman – Ghostwriting / Josh Pyke – But for All These Shrinking Hearts / Lawrence English – Viento / The Necks – Vertigo / Panda Bear – Crosswords EP / Twerps – Range Anxiety / Wire – Wire / The Woodlands – Secret Language [10 bodova / 1 glas]
123. Belle and Sebastian – Girls in Peacetime Want to Dance [12 bodova / 2 glasa]
119. A$AP Rocky – At.Long.Last.A$AP / Bully – Feels Like / Miguel – Wildheart / Sleater-Kinney – No Cities to Love [14 bodova / 1 glas]
118. Jim O’Rourke – Simple Songs [16 bodova / 1 glas]
117. Sharon Van Etten – I Don’t Want to Let You Down EP [18 bodova / 1 glas]
116. Helen – The Original Faces [20 bodova / 1 glas]
100. Ariel Kalma and Robert Aiki Aubrey Lowe – We Know Each Other Somehow / Battles – La Di Da Di / Colin Stetson and Sarah Neufeld – Never Were the Way She Was / Deantoni Parks – Technoself / Earl Sweatshirt – I Don’t Like Shit, I Don’t Go Outside / Eartheater – RIP Chrysalis / Editors – In Dream / Enablers – The Rightful Pivot / Giovanni Marks – Double Tech Jeep Music / Iron & Wine – Our Endless Numbered Days / Jenny Hval – Apocalypse, Girl / Lightning Bolt – Fantasy Empire / Liturgy – The Ark Work / Mika Vainio & Franck Vigroux – Peau Froide, Léger Soleil / Percival Pembroke – Concurrent 386 / Zackey Force Funk – Chrome Steel Tiger [25 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2015: #30-#26

Siječanj 25, 2016

30-lnrdcroy

30. LNRDCROY – Much Less Normal
[220 bodova / 1 glas]
Volim se pitati što biva ljudima da preferiraju slušati određenu glazbu. Ne govorim toliko o individualnim ukusima, koliko o svrstavanju u određena plemena – a podjela na, grubo rečeno, gitare i elektroniku daleko mi je najinteresantnija. Naravno da će malo tko 100% upasti u određeni tabor – ja pogotovo ne – ali, iz druženja s ljudima primjećujem da će oni koji idu na koncerte slabo ići na partije, i obrnuto. U čemu je kvaka? Možda u tome što, kao što je već više puta primijećeno, gitare iskustvo prenose – dok ga elektronika stvara? Pa ljudi na neku foru generalno biraju jedan tip odnosa sa zvonkom radošću – neki pjevaju na koncertu uglas s bendom, neki se iznoje uz DJ-a?

A kad se o glazbi piše i raspreda – kao na ovom blogu, s rijetkom časnom iznimkom – češće će se okupiti ljudi koji vole gitarsku glazbu (slušanje, ne znam, Jamiea XX-a i par sličnih tokena koji imaju «čast» da ih uvaže i gitaričari ne ubraja se u «slušanje elektronike», sorkač). A klubovi puni! Rejveri nisu piskarala kao rokeri? Ili je do sasvim različitog funkcioniranja ta dva široka žanra – gitare je sjajno doživjeti uživo, ali odlične su i kod kuće, jer smo za pjesme i albume dovoljni sami sebi, dok elektronika zahtijeva plesni podij s masom tijela u pokretu i ima trake umjesto pjesama, koje ne traže album već miks, koji je daleko slobodniji i prolazniji od čvrste forme albuma – pa se njime teže baviti? (A opet, što ne bi imali listu najboljih DJ setova godine?)

Kako bilo, svakome svoje, osobno volim uzeti najbolje od oba svijeta – sve više onog elektroničkog, ipak – ali dojma sam da zatvorenost prema spomenutome može dovesti do propuštanja glazbe koja formom jest elektronska, ali sadržajem bliskija gitarskoj. Jer, elektronika je nepregledno blago glazbe gdje se zna naći autora koji znaju sastaviti čitav album (ono, baš album) koji čak i bez pomoći teksta iskustvo prenosi jednako dobro kao i onaj odsviran na žicama (a nećete za njih čuti po kojekakvim pičforzima). Stoga, evo 200+ bodova za album “Much Less Normal”, objavljen za cijenjenu i istraživanja vrijednu vankuversku etiketu 1080p, pa ako još nekome malo uljepša život – ja zadovoljan. House je to album, ali malo koja će vam pjesma s njega pokrenuti noge – nije ovo glazba kojoj je cilj rasturiti vas u klubu, već vas priviti u topao zagrljaj i uljuljkati u sanjarenje. Lijepo može biti i s njom nasamo, ali će poslužiti i savršen soundtrack čilanja, šetanja ili druženja s nekim posebnim. Bacite uho. (NP)

29-sufjan_stevens

29. Sufjan Stevens – Carrie & Lowell
[224 boda / 5 glasova]
Taktizirao sam, priznat ću to, pa sam Sufjanu dao manje bodova na ovom izazovu od onoga što zaslužuje i koliko sam trebao da sam se vodio samo onime u čemu se kada je glazba u pitanju i treba voditi, da sam se vodio isključio srcem. Slijedio sam nepogrešivu logiku da će biti na svim listama i da će mu svi dati masu bodova pa ja svoje bodove mogu udijeliti onima kojima su potrebniji, a njemu tek neku sirotinju, simboliku. Nepogrešiva logika ima samo jedan problem, naime to što je pogrešiva.

Ili su svi razmišljali kao ja ili Sufjanu uopće nisu davali bodove, ali s obzirom na to da je crticu trebalo napisati razmjerno brzo pretpostavljam da je album na listi sumnjivo nisko što me zapravo poprilično rastužuje jer riječ je nedvojbeno o jednom od vrhunaca prošle godine.

O ovom albumu se zna sve, ispisano je o njemu more slova i samo je sreća što ipak živimo u digitalnom dobu (digitalizacija!) jer je ovako osrednji nasad sekvoja ostao pošteđen, ali u cijeloj toj srcedrapateljnoj storiji o majci koja ga je napustila, o pokušajima da se nosimo sa smrću bliskih osoba i o kompleksnim i nezdravim odnosima koji su, tko zna kakvom magijom, pretopljeni u savršene, besprijekorne pop pjesme, istovremeno neodoljivo prozračne i dozlaboga teške imam neki osjećaj da nije dovoljno istaknuto ono najvažnije – čak i ako ovo nije najbolji album koji ste čuli 2015., najljepši svakako jest.

I stvarno, čak i ako album slušate izvan konteksta, ako vas ne zanima pozadina i ako se uspijete koncentrirati samo na zvuk, čut ćete kako ljepota zvuči; tiha i nenametljiva ljepota. Upravo to pomislim svaki put kada ova ploča krene, upravo to pomislim svaki put kada počne svaka od njezinih jedanaest pjesama, pomislim – Bože, kako je ovo krasna glazba!

Sve je rečeno o emocijama koje se kovitlaju ispod mirne površine ove divne i klasične i divno klasične ploče pa nekako vjerujem da se tome ne treba bogznašto dodati, ali činjenica je da će baš svaka od pjesama odapeti po jednu strelicu u vaše srce, ma koliko vaš oklop sazdan od cinizma i podsmjeha bio čvrst i neprobojan. Čuvajte se i nemojte se sramiti ako vam pobjegne koja suza. Ma koliko patetično zvučalo, a znam da zvuči užasno patetično, nije čudo ako vam Sufjan s ovom kolekcijom pjesmama izmami koju suzu, ne čuješ baš svaki dan ono što bez imalo pretjerivanja zvuči kao uzvišeni pjev anđela. Udubljivali se u ovaj album ili ga slušali tek s jednim uhom, dok radite nešto za što mislite da je važno, njegovo vam fino tkanje neće promaknuti, a gotovo sam siguran da će vas barem malo pomaknuti, on je izvrstan dokaz da se i u nježnosti može kriti golema, nezamisliva snaga. Poznajem mnoge koji bi od toga mogli nešto naučiti. (AŠ)

28-new_order

28. New Order – Music Complete
[230 bodova / 1 glas]
Nije mi drago zbog te činjenice, no “Music Complete” prvo je od New Ordera što sam u životu čuo (osim, naravno, “Blue Monday”). Propust je to, šta ću, ispravit će se jednog dana; no, ako me ova ekipa u svojim poznim godinama uspijela oduševiti glazbom inače mi neprivlačnog žanra (synthpop, ih), već se veselim otkrivanju novih blaga iz kataloga. Dotad, drago mi je već i da i ovaj im uradak imam u životu. Daleko da je perfektan, ali – ima melodija, ima refrena, a ima i pokoji tekst koji me baš pogodi, i tako manje-više cijeli album. A meni se to s tom muzikom šta ima melodije, refrene i tekstove ne dogodi baš često, pa cijenim one kojima to uspije. A ima čak i ritma na koji se da i sasma lijepo zaplesati. A i momku mi se isto tako dopalo pa smo cupkali skupa i pjevušili si neke stihove na uho (“you got me where it hurts, but I don’t really care, ’cause I know I’m okay, whenever you are there”).

Dakle, dobar posao za ove skoro pa penzionere (ajde, nisu baš stari ko neki rolingstonsi); dovoljno dobar da mi ipak ne bilo drago da moram čitat Tonćijevu hejtersku crticu o ovom albumu, kolko god zabavna bila. 😀 (NP)

27-baroness

27. Baroness – Purple
[230 bodova / 1 glas]
Prethodni dupli album “Yellow & Green”, slavljen od strane kritike, nagoviještao je prekretnicu u karijeri benda, širenje publike i budućnost u kojoj će se Baroness sve više udaljavati od prvotnih sludge postulata. Nažalost, ljetnu turneju 2012. ubrzo je prekinuo pad njihovog autobusa s vijadukta u Engleskoj nakon čega su basist i bubnjar, zbog pretrpljenih ozljeda, odlučili napustiti bend dok je pjevaču i gitaristu Johnu Baizleyju skoro amputirana ruka. Novi album “Purple” Johnov je odgovor na sve što se dešavalo nakon nesreće do ponovnog ulaza u studijo s novim producentom te s vjernim dugogodišnjim drugom Peterom Adamsom i novom ritam sekcijom koju sada čine Sebastian Thomson (Trans Am) i Nick Jost. Zamislite da je Dave Fridmann (The Flaming Lips, Mercury Rev, Pipsi…) producirao Crni album Metallice. Hm, nemojte. Radije zamislite osam pobjedničkih refrena i gomilu zaraznih rifova isprepletenih žilavom međuigrom basa i bubnja (kakva generička ćru prog metal opaska!). (DS)

26-ginger

26. Ginger Wildheart – Year of the Fanclub
[243 boda / 1 glas]
Džindžerov nalog na tviteru je eksplodirao negde sredinom 2014. godine, kad je započeo napadnu reklamnu kampanju za novostvoreni fan klub “GASS”. GASS je neviđeno dobar, GASS je najbolji, ništa kao GASS, najbolja stvar još od hleba na kriške, GASS ovo, GASS ono. Neki fanovi su predvidivo vrištali kako je GASS super, Džindžer bi obavezno ponovio takav tvit, i stvarno je toga bilo previše. GASS (akronim za Ginger Associated Secret Society) zamišljen je kao fan klub oročen na godinu dana, počevši od maja 2014. gde se Džindžer obavezao da će svakog meseca snimati po tri nove pesme i distribuirati ih u digitalnoj formi članovima kluba. Plus razni demosi pride. Plus neke majice i što šta drugo. OK, jeste dobra fora, ali neki stariji u koje spadam i ja, dobro se sećaju sličnog pokušaja iz 2001. kada je Džindžer najavio “The Singles Club”, koji se neuspešno završio sa tek 5 singlova (umesto 12), a izdavačka kuća je nestala. No, šta se dogodilo sa klubom dalje?

Upravo ono što je obećao. Kao da je pisanje pesama najlakši deo posla, a distribucija, fan klub, i tako to  – neki izazov? 36 pesama, plus razni demosi, sve u redovnim obećanim intervalima, i za sam kraj – album sa 12 odabranih numera, ovog puta po njegovom izboru. Izdata kao dupli album (u vinilnom izdanju), ova ploča pleni već na vizuelnom planu, ima onaj šmek luksuznih japanskih izdanja, svaki detalj na njoj deluje kao delo Posvećenih, i da ne znam ništa o autoru, verovatno bi me nukala da je kupim na neviđeno, deluje kao dobar album, nekad to možete naslutiti i pre nego što je pustite. Znao sam od pre većinu pesama skoro napamet, kako u obliku u kojem su završile na ploči tako i u nekim koncertnim verzijama.  “Honour” na primer, sredina A-strane, pojavila se prvo kao koncertni snimak na Jutjubu, gde Džindžer i Kortni Lav pevaju u duetu, znoj se cedi sa svakog na bini, Kortni sa nezaboravnim širokim dekolteom i vokalom koji odgovara njegovim rifovima, verzija na ploči je malo ispolirana, nema dekoltea ali su gitare zato seksi, i sve podseća na rokenrol kakav nam svima treba.

Nikog možda neće iznenaditi, no lekarska komora nas tera da napomenemo da uz dražesne melodije na albumu stižu i tamni i gorki vilajeti, tako recimo “If You Find Yourself In London Town” prikazuje dragi nam grad kao sebično i bezdušno mesto, gde se ovaj pevljivi antituristički pamflet završava sa “keep your heart at home and in photograps you carry/ and leave some bread crumbs down/ from home to London town”, potom “Do You?” sa neodoljivim refrenom koji nasmejani možemo da pevamo jedino ako ne znamo ni reč engleskog, jer se nemir uvuče kad naiđe “when you’re all alone do you ever think about suicide? Do you? And would you?”, a odgovor na ta pitanja neće svako sa osmehom dati. Pogotove ne Džindžer čiji decembarski koncerti su odloženi zbog teške kliničke depresije u koju je zapao. No, opet ta tmina nije teška na albumu, nego mu daje ozbiljnost, u ovim divnim melodijama priča se otvoreno o životu, a njega čine sve te stvari. “Let’s strengthen foundations for the next time the storm arrives” savetuje na “The Last Day of Summer”, zajedno je lakše.

Meni posebno draga je “Only Henry Rollins Can Save Us Now”, gde gitare dosežu britkost i energiju The Wildhearts (isto važi i za poslednju na D-strani, “Ostracide”), a u kojoj Džindžer piše Henriju i pita ga da gostuje na pesmi. Mogao bih ovako još dugo… pa bih onda skrenuo na pesme koje se nisu našle na albumu, a zaslužile su to. O dobrim albumima se može nadugačko pričati, no neke stvari i sami morate otkriti. Na kraju videa za “Honour”, Kortni govori publici u Sidneju “if you are not familiar with Ginger, you should be, he is kinda fucking iconic genius, like Mark Lanegan and Ginger Wildheart and Nick Cave, these are my three”. Ukratko, uprkos svim zakonima verovatnoće, taj fucking iconic genius i u 2015. godini ima odličan album. (PJ)

(pisali: Nikola Pezić, Andrija Škare, Dražen Smaranduj, Petar Jovanović)

A sad, lipi moji… GORILINI NAJ ALBUMI 2015!

Siječanj 25, 2016

carly sleepyheads sufjan grimes

Dobar dan, i dobro nam došli u još jedan Gorilin izbor najboljih albuma prethodne godine!

I dok je Gorilin izbor naj serija godine iz ružnog pačeta izrastao u sve popularnijeg labuda, izbor albuma ide suprotnom putanjom te iz godine u godinu nastavlja obarati vlastite rekorde slabog odaziva. 😀 Tako je ove godine glasalo “rekordnih” 18 ljudi: Tomislav Biškup, Ivan Debelić, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Dino Marelić, Samir Mila, Ozren Milat, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Davor Rončević, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Ena Šarić, Andrija Škare i Matko Žurić.

Kako nisam vidio smisla u tlačenju manjeg broja ljudi s većim brojem crtica, ovaj put će se umjesto topa 50 izlistavati top 30 (+ naravno ono što nije upalo za intermezzo svaki drugi dan), a dogodine… tko zna? Možda bude opet top 50, a možda i top 20. 😉

Hvala svima koji su glasali, još više hvala svima koji su pisali i pišu crtice! Prva tura slijedi kasnije popodne pa se čitamo, od danas do subote, pusa svima od administratora…

Oke, imate još jedan – ali SAMO jedan – dan da glasate za GORILINE NAJ ALBUME 2015!

Siječanj 19, 2016

anketa-glasaj
Dakle, šema je da je utorak 19.1.2016. dok ovo pišem – ako je utorak 19.1.2016. i dok ti ovo čitaš, onda još stigneš glasati za Goriline naj albume 2015.! Zadnje liste se primaju još danas do ponoći, pravila glasanja su i dalje tu, slobodno šaljite liste svi koji ste mislili možda glasati a još niste, pusa svim glasačima i prošlima i sadašnjima i budućima. :*

Goriline naj serije 2015: #5-#1

Siječanj 14, 2016

05-mad_men

5. Mad Men
[298 bodova / 14 glasova / tri prva mjesta]
Iako uopće ne planiram propitivati logiku i održivost Tonćevih propozicija ovog izbora, koje strogo nalažu da svoje glasove dajemo isključivo onom dijelu serije prikazanom u godini koju ocjenjujemo, mislim da je prilično jasno kako to nitko ne poštuje zapravo. Osim kad je riječ o prošlogodišnjem debaklu druge sezone “True Detective” – koju sam svejedno pobožno pratio – vjerujem da svaku od serija uvijek pratimo kroz složenu mrežu optika u kojoj su njihove prethodne sezone i naš odnos s njima gotovo podjednako važni koliko i tekuća zbivanja, što je, na kraju krajeva, i zabetonirano u temelje samoga serijskog pripovijedanja. Drugi dio posljednje, sedme sezone “Mad Men” svakako bi se u ovome izboru, koje mjesto gore-dolje nevažno, našao i sam po sebi, ali kao vanserijskom (što je zapravo skroz glupa riječ u hvaljenju neke serije) kvalitetom postojano (za razliku od onoga iz “Lost”, recimo) finale serije s kojom smo živjeli proteklih devet godina svoju je poziciju čvrsto zauzeo predvodeći ne samo svojeg para od preklani nego i sve prethodne sezone i epizode. U dosadašnjim Gorilinim izborima serija i njihovih likova (izbornik sa strane je fino pregledan, pa poklikajte malo ako vam treba podsjetnik!) tekstovi o ovoj seriji bili su redom fantastični, pa im osobno ovom prilikom zaista nemam što dodati, osim dubokog naklona i zahvale seriji koja je možda ne isključivo svojeručno, ali zato svakako presudno djelovala na stvaranje mogućnosti da svi mi ovdje uopće sudjelujemo u nečemu, do samo prije desetak godina se činilo, toliko suludome kao što je izbor najboljih serija godine. Je li ovo najbolja serija svih vremena? Ne znam, osobno imam i nekoliko dražih. Ali je li ovo bila glavna serija našeg vremena? Apsolutno. (GP)

04-the_americans

4. The Americans
[299 bodova / 11 glasova / dva prva mjesta]
Mislim, kako god okreneš, teško da ćeš pogriješiti sa serijama s FX kanala. To su ljudi koji imaju prosjek od četiri vrlo dobre ili odlične serije na uzorku od pet. Ne vjerujete?

“The Shield” – najbolja serija nultih. “Nip/Tuck” – bio, ako ništa, vrlo zabavan. “Rescue Me” – prva liga. “Damages” – prva liga. “Sons Of Anarchy” – prva liga. “Justified” – prva liga. I mogao bih i dalje.

Kad sam čuo da je Graham Yost, jedan od producenata “Justifieda”, stavio šape na FX-ov projekt o ruskim agentima-spavačima u Jamerici ranih osamdesetih godina 20. stoljeća, znao sam da će se raditi o još jednoj izvrsnoj seriji. Koja krene malo usporeno, ali već tamo negdje oko pete epizode sve sjedne na svoje mjesto i serija uhvati ritam. Druga sezona je još i bolja, a o isto tako dobroj trećoj ne bih ništa, da vam ne bih spojlao.

Ono što ovdje posebno oduševljava je totalno odsustvo ikakvog popovanja. Da, oni su ruski agenti u Americi i ne, oni nisu pozitivci u ovoj seriji. Ali nisu ni negativci. I da, ima drame i odlično je napisana (ovo je u svojoj srži dramska serija, samo što su roditelji hladnokrvni ubojice: Phillip ubija dva neprijatelja i kaže im “KGB je svuda i ne možete mu pobjeći”, a potom ubije i nevinog posmatrača – eat that, network televizijo!).

Prava je sramota što Matthewa Rhysa i Keri Russell (faking Felisiti!) emiji i goldengloubovi stalno mimoilaze. Svatko tko je gledao kako se njih dvoje znoje pod perikama* svih mogućih vrsta zna da nema pravde ako ovo dvoje ne osvoje sve moguće nagrade. Sve to, plus jeben saundtrek, koji spaja najgore opskurne vrhunce mjuze sedamdesetih i osamdesetih (Golden Earringova “Twilight Zone” u sceni jurnjave automobilima? Oh da!) sa nekim od najpoznatijih hitova (omaž “Miami Viceu” s “In the Air Tonight” u sceni vožnje? Oh da!).

Fajv starz šou.

*perike su glavna zvijezda serije, koliko god to glupo zvučalo. Uvjerite se sami. (IG)

03-mr_robot

3. Mr. Robot
[377 bodova / 17 glasova / jedno prvo mjesto]
Nisi ti baš za ovaj svijet.

Ili ovaj svijet baš nije za tebe. Nije za ljude. Ne za ono što si, dok si još vjerovao u budućnost, mislio da bi ljudi trebali biti. Ne za ono čemu si se divio u odraslima koje si u svojem malom svijetu poznavao. Nije taj svijet ni za tebe ni za tvojeg pokojnog oca, kojeg je taj svijet pustio da umre u mukama jer nije bio jedan od onih koji laku smrt kupuju na burzi.

Na burzi koja sve, pa i ljudsko dostojanstvo mjeri zlatnim polugama.
Na burzi koja se zove slobodno tržište, društvo i slobodan, zapadni svijet.
Nije taj svijet za tebe. Oni koji se dobro snalaze u tom društvu tvoja su noćna mora.

Sada više ne znaš koji je od tvoja dva užasna osjećaja prema njima snažniji – strah ili prezir.

Jer kako ih ne bi prezirao?

Obožavaju Stevea Jobsa kao vizionara samo zato što je hodao bos, preseravao se i imao žicu za estetiku šarenih ikonica na ekranu, istodobno se ne ustežući ubrati profit od dječjeg rada u Aziji.
Zatrpavaju jedni druge komentarima o sranjima, slikama svojeg jučerašnjeg ručka i linkovima na Youtube koji bi trebali potvrditi njihov savršen ukus ili smisao za humor.
Gutaju sreću s liječničkih recepata i jumbo plakata, svoju osobnost izražavajući trgovinom u kojoj kupuju, fototapetom do koje putuju i cijenom škole koja ih osam sati dnevno rješava brige o potomstvu.

I kako ih se ne bi bojao?

Glume uspješne voditelje lokalnih biznisa s obitelji i bijelim plotom oko kuće, a potajno sline nad slikama golih dječaka.
Glasno viču u obranu reda i sigurnosti, a svakoga tko je manje vidljiv od njihova savršeno skrojenog sivog odijela spremni su brutalno baciti s mosta jer – zašto ne? – nitko ionako neće primijetiti.
Vidiš ih kako u javnom prijevozu pokraj tebe ustupaju mjesto drhtavoj starici, a kod kuće će ošamariti maloljetnog sina koji ne izrasta u onu verziju muškarca kakvom bi bili ponosni, ubiti u pojam suprugu koja ne izgleda i ne ponaša se kao ljepotica s reklame za najnoviji model luksuzne talijanske jurilice te zaspati uz zvuk snimljenog smijeha na televizoru, koji se izruguje svima onima jadnijim od njih.

Ljudi. Društvo. Ne možeš s njima.

A ono što te boli, ono što te doista razdire je da ne možeš ni protiv njih.

Ili možda ipak možeš?

Dobro ti idu brojke. Ili barem one nule i jedinice koje se skrivaju iza računalnih algoritama koji cijeli svijet, cijelo društvo, cijelu tu pokvarenu šaradu drže na aparatima za preživljavanje.

U tim brojkama, u njihovim jednostavnim, ali beskrajnim kombinacijama – ti znaš SVE.

I možeš sve.

Možeš tom društvu, s kojim se inače ne znaš ni smijati, zbog kojeg ne možeš plakati, s kojim zapravo uopće ne znaš komunicirati – prekinuti krvotok.

Možeš ga hakirati.

Jednog po jednog.

A možda i šire.

Hoćeš li time i sebi prerezati žilu kucavicu?

Vjerojatno.

Ali neka.

Jer jebeš to.

Jebeš ljude.

Jebeš društvo. (ZP)

FARGO -- Pictured: Patrick Wilson as Lou Solverson. CR: Mathias Clamer/FX

2. Fargo
[398 bodova / 15 glasova / dva prva mjesta]
“Fargo” je u prošlogodišnjem Gorillinom izboru zauzeo drugo mjesto, a opis serije je vjerojatno kraći nego ikad: “Fargo” je TV-serija o kriminalu i snijegu. Otprilike bih mogao napisati sličan opis i ove godine, no stvar je ipak kompleksnija. Kada je završila premijerna sezona “Farga”, već se znalo da će biti i druga, u kojoj će radnja biti u prošlosti, točnije u 1979. godini, ili punih 27 godina ranije. Mnogi su, baš kao i u slučaju “True Detectivea” bili skeptični, jer je bilo teško nadmašiti odlične Billyja Boba Thorntona i Martina Freemana. I dok je “True Detective” slabiji (ali ne toliko slabiji da samo ja glasam za njega ove godine, op.a), druga sezona “Farga” je na istom nivou, pa čak i bolja. Jer umjesto Thorntona i Freemana imamo Kirsten Dunst i Patricka Wilsona koji nose drugu sezonu, a tu je i cijeli niz sporednih likova, od kojih bih posebno istaknuo Bokema Woodbinea kao skuliranog ubojicu Mikea Milligana, koji voli filozofiju pa prije ubojstva često citira koješta. Kao special guest star pojavljuje se i stari dobri Ted Danson. E sad, ugođaj je isti, a radnja još uvrnutija. Dijelom podsjeća na Tarantinove uratke, pa joj je i to veliki plus. A fenomenalna stvar je i što imamo neke događaje i situacije, na koje se referiraju likovi u prvoj sezoni. Preporuka je dakle da prije druge sezone opet odsvilarite prvu za bolji ugođaj :). E da, ima čak i – SPOILER – jedan običan svemirski brod. (SM)

01-leftovers

1. The Leftovers
[538 bodova / 18 glasova / pet prvih mjesta]
“The Leftovers”. Istovremeno sam se nadala da će me dopasti čast da pišem o toj seriji i pribojavala se toga. Teško je ne biti pretenciozan, a opet ne ispasti glup u pokušajima da se analizira i recenzira serija ovog kalibra. Prva sezona bila je sjajna, s možda mrvicu prenaglašenom komponentnom misterije koju se autori nisu previše (uopće :D) trudili razjasniti, no čar te serije bila je i ostala atmosfera koja bi usisala gledatelja koji bi bio spreman prodati dušu Nepostojećem samo da se iluzija nastavi.

Nakon relativnog slabašnog finala (odnosno, blago sapuničarskih zadnjih desetak minuta finala) prve sezone, moram priznati da nisam puno očekivala od druge sezone. Perrottina knjiga bila je pokrivena prvom sezonom, a istraumatizirani fanovi “Losta” nisu propuštali opetovano naglasiti kako će ultimate villain Lindelof SIGURNO pretvoriti seriju u sranje.

[Slijedi ponešto spojlera u ostatku teksta, ne prevelikih ali ipak spojlera, da ne bi bilo da nismo znali – op.ur]

Svejedno, jako sam se veselila početku druge sezone i križala dane na mentalnom kalendaru do 4. listopada (šteta što nisu počeli prikazivati 14. listopada, no što sad, nije im valjda napeto biti Captain Obvious). Druga sezona počela je… KATASTROFALNO! Prvo stravično loša uvodna špica (a već mi je i ona iz prve sezone bila rubno podnošljiva jer je ukazivala na rapture), a zatim 15 minuta o nekakvoj ženi iz drevnog doba u špilji koja rađa dijete, bori se sa zmijom i…ajme majko. Jeftina simbolika, početak koji ni s čim veze imao nije (bogme mi nije ni puno jasniji niti nakon odgledane cijele sezone), već sam bila na rubu da ugasim televizor i odem plakati nekamo sklupčana u fetus položaj jer je, sada osobno provjereno, najveći zločinac i neprijatelj serijski nastrojenog naroda, Lindelof, uspio pretvoriti seriju u sranje.

SREĆOM, nisam to učinila. Nakon tog nesuvislog, bezveznog i pretencioznog uvoda, priča koja je uslijedila prikovala me uz ekran: radnja je bila premještena u novi grad, teksaški gradić znakovitog naziva Jarden, koji su nazivali Miracle jer tamo niti jedna osoba nije bila zahvaćena The Great Poofeningom. 9261 bilo, 9261 ostalo. Upoznali su nas sa zanimljivom obitelji Murphy, u čije su se susjedstvo uselili naši mili i dragi presjebani likovi iz prve sezone, Kevin i Nora, s novopečenom obitelji koja se sastojala od Kevinove kćeri, bebe Holy Waynea i, naravno, psa. Murphyji su se već u startu pokazali takvim freakovima da su uspjeli išokirati čak i Kevina. A Kevina je stvarno teško išokirati. Ubrzo potom s još dvije prijateljice nestala je kćer Murphyjevih i tu počinje pičvajz.

Tako se krenulo odmotavati klupko koje je, prema mišljenju autorice ove crtice, bilo znatno manje misteriozno i neobjašnjivo nego u prvoj sezoni. Usudila bih se reći da je većina (glavnih) loose endova do kraja sezone jako lijepo povezana, a Guilty Remnants, za koje u prvoj sezoni nismo mogli dokučiti KE KACO, rehabilitirali su se putem sjajne Meg u snažnu i vrlo poremećenu žensku organizaciju koja je promjenom Uprave 😀 dobila fini vjetar u leđa i pokazala svoju snagu. Imali smo tu nekoliko pravih dragulja, primjerice – nezaboravnu scenu Meg koja siluje neerektivnog Toma ili pak scenu koja mi je izazvala osjećaj gumenih nogu – Meg koja baca granatu u školski autobus i odlazi, a mi razrogačenih očiju čekamo da se konačno dogodi taj BOOOOOOM do kojeg, naravno, ne dođe, jer su naši dragi Guilty Remnants samo supertrolovi koji se vole poigravati s ljudskom psihom. I bogme to rade vrhunski.

Ono što me posebno oduševilo u drugoj sezoni bio je posvemašnji psihički rasap dragog nam Kevina, koji je uspio razviti solidnu full-blown psihozu. Ne zamjeram čovjeku, skoro sam je i ja razvila dok mu je Patti na uho šaputala sve one strahote.

Svakako moram spomenuti i glazbu, prije svega blesav pjesmuljak iz “Briljantina”, “You Are the One I Want”, koji mi je u supersporoj verziji grupe Lo-Fang sjeo ko budali šamar, a scena koju ta glazbena numera prati, u kojoj vidimo Kevina koji dolazi Nori te uslijedi posve bolesno, ali u svoj toj bolesnoći beskrajno romantično, vezivanje lisicima, govori o njihovom odnosu više nego sve ostale scene zajedno. “Where is My Mind” Pixiesa mnogima debelo izlazila na uši zbog overusinga, ali meni je bila savršen glazbeni lajtmotiv Kevinovog rastućeg ludila, baš kao što je vrhunska Richterova klavirska skladba savršeni glazbeni lajtmotiv cijele serije. Općenito, kao što se u mnogim kritikama spominjalo, cijeli sound design serije napravljen je na jednom sasvim novom nivou. Tu bih posebno istaknula scenu kada Erika bez slušnog aparatića trči cestom jureći osobu koja joj je ostavila pitu pred vratima po drugi put, a zvuk se prebacuje na njezinu perspektivu.

Druga sezona u znatno se većoj mjeri od prve fokusirala na individualne mikrosvjetove i te epizode iz perspektive pojedinih likova (Matt, Meg…MEG! Liv Tyler oborila me s nogu! Ludača luda, kao što je fantastični Alan Sepinwall napisao u svojoj izvrsnoj recenziji o epizodi posvećenoj Meg, „NEVER LET LIV TYLER SMILE AGAIN, SHOW. PLEASE”) bile su besprijekorno izvedene i bez dvojbe najbolje epizode sezone. No budući da bi se gledatelj skroz ufurao u perspektivu jednog lika, šira perspektiva i međusobna povezanost svih događaja malo su se smetnule s uma (ok, možda se to samo meni događalo :D). Ipak, u zadnje dvije epizode svi ti mikrosvjetovi sasvim su se dobro povezali.

Samo finale bilo je bolje od prošloga, iako su po drugi put skrenuli u za moj ukus preočito koketiranje s nadnaravnim (šifra: hotel)… No kad je Kevin po drugi put izašao iz kade, shvatio gdje je i zaurlao „MOTHERFUCKER!“, satrla sam se od smijeha i pristala na igru. Kad je bal…

I za kraj, evo možda najljepše scene iz cijele sezone… Justin Theureaoux možda nema sluha, ali bogme je RASTURIO scenu karaoka.

(“The Leftovers” obnovljeni su za još jednu, finalnu treću sezonu. Nabrijana sam kao mlada vjeverica i sljedećih devet mjeseci opet ću križati dane na svom mentalnom kalendaru). (MM)

(pisali: Goran Pavlov, Igor Gnjatović, Zrinka Pavlić, Samir Mila, Martina Maričić)

Goriline naj serije 2015: #50-#21

Siječanj 14, 2016

SCREAM QUEENS: Jamie Lee Curtis as Dean Cathy Munsch in "Pilot," the first part of the special, two-hour series premiere of SCREAM QUEENS airing Tuesday, Sept. 22 (8:00-10:00 PM ET/PT) on FOX. ©2015 Fox Broadcasting Co. Cr: Steve Dietl/FOX.

50. Scream Queens [44 boda / 2 glasa]
49. Agent Carter [46 bodova / 3 glasa]
48. Crazy Ex-Girlfriend [47 bodova / 3 glasa]
47. Gotham [50 bodova / 2 glasa]
46. Detectorists [51 bod / 2 glasa]
45. Review [51 bod / 3 glasa]
44. Justified [51 bod / 3 glasa]
43. Wet Hot American Summer: First Day of Camp [52 boda / 2 glasa]
42. Peep Show [53 boda / 3 glasa]
41. Brooklyn Nine-Nine [56 bodova / 5 glasova]
40. Catastrophe [57 bodova / 4 glasa]
39. Ash vs Evil Dead [59 bodova / 5 glasova]
38. Banshee [63 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
37. The Man in the High Castle [68 bodova / 5 glasova]
36. Rectify [76 bodova / 5 glasova]
35. The Walking Dead [79 bodova / 4 glasa]
34. South Park [79 bodova / 5 glasova]
33. Narcos [84 boda / 5 glasova]
32. UnREAL [89 bodova / 7 glasova]
31. Orange Is the New Black [91 bod / 8 glasova]
30. Show Me a Hero [95 bodova / 4 glasa]
29. House of Cards [95 bodova / 6 glasova]
28. Parks and Recreation [99 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
27. Sense8 [103 boda / 6 glasova]
26. The Good Wife [108 bodova / 8 glasova]
25. Jessica Jones [109 bodova / 8 glasova]
24. Broad City [111 bodova / 8 glasova]
23. Outlander [113 bodova / 4 glasa / dva prva mjesta]
22. Bron/Broen [122 boda / 7 glasova]
21. The Affair [128 bodova / 6 glasova]

Goriline naj serije 2015: #10-#6

Siječanj 13, 2016

10-transparent

10. Transparent
[218 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Ukoliko još niste upoznali Pfeffermanove, ovu najmoderniju familiju, nema serije u posljednje dvije godine (koliko sezona zasad ima) koju bi vam rađe preporučila da čekirate. Ono u čemu me “Transparent” oduševljava je ta lepeza nijansiranih brutalnih karaktera koja ima potencijal da vas dotakne jako duboko i sumanuto vas zabavi. Kombinacija toga dvoga u mojoj knjižici znači da je stvar/osoba izrazito pametna=sexy.

Kad sam krajem 2012. prvi put vidjela kreatoricu serije Jill Soloway (r. 1965.) mislila sam da je riječ o starijoj sestri Lene Dunham (r. 1986.), toliko su mi oku slične. U google provjeri srodstva naišla sam na komentar u kojem Soloway priznaje kako se ona morala boriti sa sobom i okolinom da se probije u redateljskom svijetu, dok je Lena Dunham, kćerka dvoje umjetnika i time s malo više samopouzdanja u tom polju, jednostavno i neopterećeno krenula snimati i napravila dosta dobar film “Tiny Furniture”, te seriju “Girls”. Soloway ide toliko daleko da priznaje da se iz zdrave ljubomore prema Dunhamovoj zainatila i krenula raditi  svoj redateljski debi “Afternoon Delight” koji joj je donio nagradu za režiju na Sundanceu 2013.

U prvoj sezoni mi se činilo bi da je “Transparent” nastavak tog inata (uistinu najzdravijeg mogućeg oblika), gdje se Soloway ‘malo iživcirala’ feminističkim ali privilegiranim pozicijama koji najvjerojatnije jesu razlog najčešće banalne (ali hej, život je često banalan) fabule u “Girls”.

Gaby Hoffman glumi u obje serije i svojevrsni je amalgam Dunham – Soloway poveznice. Dok je u “Girls” ona svojevrstan najluđi lik, Soloway ju je u “Transparentu” napravila gotovo najnormalnijim. Što samo govori koliko je otfrljila karakterni potenciometar ostalih likova te pokazuje koliko daleko možeš ići s autobiografskim materijalom. Naime, i otac Jill soloway, odnosno ‘Moppa’ (skraćenica od mother/father, ma/pa) outala se 2011. njihovoj (isto židovskoj) obitelji u 75. godini nakon 40 godina braka. Jill je mlađa sestra koja je to ok prihvatila te je (nakon par veza s umjetnicima, djeteta) odnedavno u vezi s nešto starijom pjesnikinjom Eileen Myles. Just saying. Život piše genijalne dramedije!

Ono što zvuči nevjerojatno je da skoro svaka epizoda (trajanja od samo 30 minuta) ima scenu koja se može mjeriti s goosebumps highlightom nekog izvrsnog filma. Moja (i električna i magnetska) susceptibilnost na rodne teme svakako mi je pomogla da jesus-jel-ti-vidiš-ovo-wow-savršeno jako uživam u buketu cis, trans i queer scena, tema i likova. No oni koji ne briju na takove stvari bit će zaokupljeni kompleksnošću odnosa i poneseni ritmom izmjene drame i komedije te ih Transparent sigurno neće razočarati.

Izvrstan glumački postav začinjen je s Carrie Brownstein i Anjelicom Huston, a pojavljuju se i Petra Collins, Sia, Peaches, Devendra Banhart, što samo povrđuje koliko je ovaj projekt, osim autentičan, i izuzetan. (GI)

09-hannibal

9. Hannibal
[236 bodova / 7 glasova / tri prva mjesta]
Ne znam koliko obraćate pažnju na ove podatke što budu pod naslovima serija, ali čisto perspektive radi: za upad u ovaj top 20 svakoj seriji je na kraju bilo potrebno minimalno devet glasova, jedine iznimke su “The Knick” na dvadesetom i “Hannibal” na devetom; nas troje ga je imalo na prvom mjestu, dvoje na drugom, jedna glasačica na trećem, i još jedan na osmom – što je vanserijski entuzijazam. No, ako je skoro svima nama koji smo ga gledali “Hannibal” tako dobar… zašto nas je tako relativno malo?

Što jest jest, ovo nije serija za svakoga. Daleko od toga da je komedija, ali jest drama koja s dosta smisla za humor prihvaća to kako je podžanr trilera i horora o serijskim ubojicama suštinski… pa, šašav. Posebno ako je u formatu tjednog procedurala (kao što je bio u pomalo klimavim počecima, dok je serija još tražila svoje pravo ‘ja’), kad ne samo da se očekuje od gledatelja da prihvati kako, recimo, dežurni negativac može pod okriljem noći na gradskom parkiralištu napraviti raskošnu umjetničku instalaciju od svoje žrtve, ili kako jedan suhonjavi čovo u poodmaklim srednjim godinama može na plaži (također, naravno, neprimjećeno) sagraditi nekoliko metara visok totem od leševa – nego i da bude sasvim normalno da se u jednoj saveznoj državi maltene svakog tjedna pojavi novi serijski ubojica! Svidio mi se argument na koji sam negdje naletio da je baš u tim klimavim počecima “Hannibal” bio zapravo najviše subverzivan, kad još nije bio skroz odljepio nego je oniričko nelagodno minglalo s proceduralnim – ali nisam hrvatski filmski kritičar pa mi ‘subverzivnost’ u pokretnim slikama nije neki sveti Gral, i što se mene tiče tek s polaganim napuštanjem proceduralnih voda od sredine prve sezone “Hannibal” postaje esencijalna 10/10 serija.

E sad, zašto ga nije gledala većina ljudi koji su slagali ovu listu, mogu samo nagađati… Nadam se da nije zato jer zamišljaju da je ovo, štajaznam, samo visokostilizirana, natprosječno krvava zabava za šire mase… jer, ono, totalno nije. Prosječni gledatelj je mogao naći nešto za sebe u ranijim epizodama, ali do treće sezone… pa, evo naprimjer par komentara korisnika forum.hr:

“Počeo sam ovo gledat i bilo je dobro u početku. Horror thriller i svaka je epizoda bila slučaj za sebe a sada vidim u kakvo se sranje s vremenom pretvorila. Svaka nova epizoda ispada kao redateljska art-avangardna masturbacija. Jebi ga Hanibale usro’ si motku zato zbogom !”

“Prve 4 epizode golo govno s ponekim dobrim dijelom..odgledao i petu upravo.. počinje s nekakvim usporenim snimkama puža (da da, mora biti barem 5 minuta usporenih snimaka po epizodi popraćenih DRAMATIČNOM glazbom koja nam sugerira kako se radi o izuzetnom i jako bitnom umjetničkom remekdjeku većem od svemira ) i laprdanjem hannibala i bedelie o krijesnicama i puževima..pa onda usporena snimka bacanja pepela i prstena u rijeku.. prsten je toliko umjetnički bljućnuo u vodu da mi je suza iz oka kanula…skoro…jel kužite kako je to artistički i profinjeno? JEL KUŽITE?!!? ne? e jebiga, niste dovoljno profinjeni za takve kadrove, preobični ste”

“Hannibal” je jedna od rijetkih tv-serija za koju se može reći da je stvarno highbrow. “Hannibal” nije za prosječnog gledatelja – “Hannibal” je za sve vas koje prijatelji optužuju da volite samo “dosadne serije u kojima se ništa ne događa”! “Hannibal” je audiovizualni artgazam koji često sa slikama i zvukom priča više nego s dijalogom (a ni tu baš ne vodi gledatelje za ručicu – u kasnijim epizodama likovi uglavnom ni ne pričaju više normalno nego samo u zagonetkama), izgleda pre-pre-PRE-predivno (koji digitalni coloring, isuse bože!!!), i u konačnici je o dvije srodne muške duše koje su se pronašle i nadopunile jedna drugu u svijetu koji ih ne razumije. Nema tog kalupa kojem “Hannibal” nije izmaknuo, a ushit kojim me ispunjavao na tjednoj bazi tokom posve pomaknute, sumanute prve polovice treće sezone (nažalost ujedno i zaključne) – tu konstantnu nevjericu da je netko TO uspio progurati na televiziju – nisam doživio još od druge sezone “Communityja”. (TK)

08-better_call_saul

8. Better Call Saul
[237 bodova / 13 glasova]
Bojazan i rizik – su prve riječi koje padaju na pamet pri pomisli na ovaj projekt. Raditi prequel tako poznate i priznate serije kao što je “Breaking Bad” i to oko sporednog lika sumnjivog advokata, upitno je mudra odluka. Vince Gilligan nas je opet razuvjerio. Jednom kad se nakon par epizoda pomirimo da “Saul” NIJE “BB”, premda dijeli isti DNA i dio senzibiliteta, možemo pravo početi uživati u priči o Jimmyu McGillu, advokatu-početniku s idealima i već tada mutnom prošlošću koja naravno nikada ne spava. Breaking Bad with a twist of Jimmy! (LR)

07-louie

7. Louie
[243 boda / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Svaki put kad nekom idem preporučiti seriju, “Louie” je među prva tri izbora. No kad me ljudi pitaju “o čemu se radi”, ne znam što bih rekao. O svačemu i ničemu. “Louie” je, kao ni jedna serija trenutno na ‘malim ekranima’ istovremeno i drama i komedija, ponekad i erotski triler :). Ni u petoj sezoni se nije puno promijenilo, Louie opet upada u nemoguće situacije – od krive zabave, pa do pogrešne žene. Na kraju odlazi čak i na road trip i tamo se druži s drugim komičarima. I opet je tako prokleto duhovit i šarmantan. Jedina zamjerka je da nam je u 2015. isporučio samo osam epizoda, umjesto uobičajenih 13. Šeste sezone će biti, no izgleda da je nećemo dočekati ove godine, jer Louieju treba pauza. Nažalost. (SM)

06-game_of_thrones

6. Game of Thrones
[284 boda / 14 glasova]
Peta sezona “Igre prijestolja” započela je šokantno – ne govorim o radnji, već o curenju prve četiri epizode dan prije premijere. Tog je poslijepodneva pola interneta u nevjerici provjeravalo je li informacija uopće istinita, pitalo kako se to zapravo uspjelo dogoditi, a bilo je i onih koji su znali da je to sve HBO namjerno jer … eto tako.

Fanovlje je potom narednih nekoliko tjedana bilo podijeljeno oko toga koji su segmenti (ne)poklapanja serije s knjigama bili za pohvalu, a koji za pokudu dok smo mi gledali Aryine pustolovine u mističnome Braavosu, ne baš uvjerljive, ali učinkovite Dorničanke, militantno krilo Vrabaca i znamenitu šetnju Stradunom. Internet se užario i oko reakcija na kraj šeste epizode, ponovno se pisalo, komentiralo i zauzimalo strane je li to trebalo tako i zašto nije.

Meni su osobno dosadili više i Sansa i Stanislav, ispuhali se nekako i Daenerys i Littlefinger, no hajde, barem ovoj seriji likova ne nedostaje. Tyrionu bih dala to prijestolje jer igra igru bolje od ikoga, i ono što me osim samoga kraja najviše zanima su Mrtvaci i te njihove raznorodne vrste i kaste. Napeta bitka koju smo gledali u osmoj epizodi vjerojatno je samo mali foršpan za ono što nam tek slijedi, a sudeći po tome što je upravo ta epizoda dobila najviše ocjene od svih u sezoni, čini se da i dobar dio publike dijeli moju devizu “Zime! Snijega! Mrtvih na mrtvim konjima!”

Peta je sezona uspjela osvojiti rekordan broj nominacija i Emmyja te sa zadnjom epizodom potući rekord gledanosti unutar cijelokupnog serijala – s pravom, jer finale ima vrhunsku visilicu. Nije riječ o vrhu umjetnosti, ali uspješno nastavlja šokirati gledatelje i privlačiti pažnju interneta te je uglavnom zabavno i vrlo napeto pa, kritikama usprkos, “Igra prijestolja” i s petom sezonom ostaje hit. (MMB)

(pisali: Gabe Ivanov, Tonći Kožul, Luka Rukavina, Samir Mila, Martina Matezović Biškup)

Goriline naj serije 2015: #87-#51

Siječanj 13, 2016

person_of_interest

87. Person of Interest [16 bodova / 1 glas]
84. 100 Code / Documentary Now! / The Mindy Project [18 bodova / 1 glas]
80. Crno-bijeli svijet / Faking It / Getting On / Poldark [20 bodova / 1 glas]
78. Mozart in the Jungle / Počivali u miru [20 bodova / 2 glasa]
77. Limitless [21 bod / 2 glasa]
73. Awkward / Black Sails / Hell on Wheels / Strike Back [23 boda / 1 glas]
72. Please Like Me [23 boda / 2 glasa]
71. iZombie [23 boda / 4 glasa]
70. Modern Family [25 bodova / 2 glasa]
69. Halt and Catch Fire [25 bodova / 3 glasa]
67. Hand of God / Humans [26 bodova / 1 glas]
66. Manhattan [27 bodova / 2 glasa]
65. Vikings [27 bodova / 2 glasa]
62. American Horror Story: Hotel / Man Seeking Woman / Yonderland [30 bodova / 1 glas]
61. Bloodline [33 boda / 2 glasa]
60. Togetherness [33 boda / 3 glasa]
59. Inside Amy Schumer [34 boda / 4 glasa]
56. Dark Matter / Penny Dreadful / Wolf Hall [35 bodova / 1 glas]
55. Looking [35 bodova / 2 glasa]
54. Wayward Pines [38 bodova / 4 glasa]
53. Z Nation [39 bodova / 3 glasa]
52. Les Revenants [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
51. Girls [42 boda / 4 glasa]

Goriline naj serije 2015: #15-#11

Siječanj 12, 2016

15-silicon_valley

15. Silicon Valley
[163 boda / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Kad humoristične serije žele pokazati da mogu i sve što mogu nehumoristične, najčešće se pokušavaju dokazati putem likova, kompleksnosti njihovih emotivnih života i međuodnosa i sličnog; rijetke su one koje su dramatične ne po srazu karaktera – nego u onom napetom, “u jebote, pa KAKO li će se sad samo izvući iz ove zavrzlame?!” smislu. “Silicon Valley” u tome briljira kao malo koja humoristična serija u živom sjećanju, mada se mora reći kako joj je ta vrlina povremeno i Ahilova peta: da bi najdraže nam startupdžije iz Silicijske doline uvalili u krkljanac, scenaristi tu i tamo povuku konce tako da netko od njih (obično Richard) napravi nešto tako glupo da ne bi palo na pamet ni najglupljem čovjeku na svijetu, što bude posebno upadljivo u seriji koja inače, jelte, uspješno zazire od farse… No opet, nije ni da je ijedan od tih momenata baš sad na “Jeremy i Mark u Peep Showu lutaju sat vremena sami po prirodi i ne uspiju nigdje baciti vrećicu s pougljenjenim psom”-levelu, sori što ispalo da sam pola crtice posvetio sitnom prigovoru na ovu masu zabavnu seriju, gledajte ako ne gledate “Silicon Valley”, i smijat ćete se i gristi nokte, garantiram! (TK)

14-youre_the_worst

14. You’re the Worst
[203 boda / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Ovo je serija o Vasi Brkiću, jel tako? (Admin)

13-homeland

13. Homeland
[206 bodova / 10 glasova / dva prva mjesta]
U petoj sezoni “Homeland” se iz afganistanskih gudura seli u Europu – Njemačku i okolicu – no promjena krajolika, sama po sebi, ne predstavlja ključnu novinu u seriji. Od nje je znatno važnije da “Homeland” uspješno potvrđuje i ‘podcrtava’ kako sasvim pristojno funkcionira bez Brodyja, s kojim je priča i počela te ‘rolala’ tri sezone i kusur – uzme li se u obzir i halucinacija u četvrtoj – dok ga se ovaj put jedva spominje, a kormilo je u potpunosti preuzela Carrie koja je, zapravo, i dalje najviše ‘svoja na svome’ kad situacija potpuno izmakne kontroli (njezinoj ili svačijoj, svejedno je).

Nova je i Carriena promjena posla, što je ne udaljava od obavještajnih intriga i pripadajućih opasnosti – naprotiv, fini koktel suspensea, geopolitičkih salonskih i terenskih natezanja, odmjerene akcije i bežanije te, uslijed i povrh svega, složenih međuljudskih odnosa u petoj je sezoni dodatno promućkan, a umiješanost Rusa u priču i Berlin kao središte zbivanja daju joj i stanovit ‘hladnoratovski’ štih (koji se uspješno prožima s globalno aktualnim lajtmotivima). U galeriji starih i novih neprijatelja, kolega, prijatelja i intimnih interesa, svoje su mjesto – možda ne središnje no svakako relevantno, a u slučaju nekih i s naznakom mogućeg konkretnijeg doprinosa radnji u idućoj sezoni – zauzeli i neki Švabe, koji se u svemu tome ‘furaju’ onak, ‘po švapski’ (što bi rekli neki stjegonoše erudicije na ‘mreži svih mreža’, sapienti sat).

OK, možda sam mrvicu i upilao, no valjda vam je dosad jasno da uporno nastojim izbjeći konkretnije spojlanje. Naime, ako ste apsolvirali dosadašnji tijek serije a ‘petaču’ još niste pogledali, svakako to učinite. Možda vam u njoj neće baš sve biti po volji (i meni je u zraku ostalo visjeti nekoliko pitanja tipa “zar ste ovo ili ono baš morali tako, a ne nekako drukčije”), možda vam neće postati dosad najdražom i najboljom sezonom – premda je višekratno obasuta sasvim zasluženim hvalospjevima – te vas svakako neće navući ako već dosad nije (no u tom slučaju ni ne biste dogurali do pete sezone, ili?)… No, “Homeland” i dalje više no uspješno pruža ono što od njega očekujemo – solidno napeti triler kao podlogu i poligon za još uzbudljiviju i zanimljiviju dramu (s potencijalom da se još neko vrijeme nastavi bez ‘prebijanja mrtvog konja’), vrlo ‘životne’ sudbine i odnose likova s kojima se, unatoč specifičnim okolnostima u kojima se nalaze, nije teško identificirati te, u konačnici, vrlo konkretan ‘komad’ televizije koji – u globalu – ne vrijeđa inteligenciju, stvari u svijetu koji nas okružuje (uključujući one oko kojih se svakodnevno lome koplja) ne prikazuje isključivo crno ili bijelo, a uz sve to i zabavlja. Najkraće moguće: “Homeland” – moj dobar homie! (MŽ)

12-daredevil

12. Daredevil
[210 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Zaboravite sav hype, zaboravite priče o hebenom bindžanju (hej, mi bindžamo već deset godina), zaboravite da se radi o seriji koja košta puno više nego obični network projekti, zaboravite ridanje comic book nerdova koji kažu da je ovo, za razliku od “Arrowa” i “Flasha”, ono kako treba izgledati stripovska adaptacija, zaboravite da ovo sve treba biti dio Marvelovog juniversa. Nikada, ali nikada, casting nije bio tako dobro pogođen kao ovdje. Charlie Cox je Matt Murdock. D’Onofrio je Kingpin. Jon Bernthal će u drugoj sezoni biti Punisher. Odličan miks akcije i drame, pod palicom Stevena DeKnighta (koji je uradio onaj odličan reboot “Spartacusa”), a i New york nikada nigdje nije izgledao mučnije, mračnije i… bolje. DeKnight je u međuvremenu napustio projekt, ali nekako sumnjam da će nas druga sezona razočarati. Ne časite ni časa, čeka vas 13 sati uživancije. (IG)

11-rick_and_morty

11. Rick and Morty
[212 bodova / 9 glasova / dva prva mjesta]
Osobno nemam potrebu predugo se zadržavati na animiranim serijama koje mi izgledaju kao niz neloših fora s pokojom odličnom ukovirenima u glupavu fabulu, nazovimo ih ovom prigodom Family Guy serijama. Ne samo da nemam potrebu, nego sam kroz godine razvio i primjetnu odbojnost, nazovimo je za ovu prigodu MacFarlaneovim kompleksom, zbog koje neke serije nikad nisam ni pogledao, a koja me je vjerojatno putem koštala i propuštanja nečeg kvalitetnog. No, kako je jedan od uvjeta pisanja crtica na ovom blogu taj da se dotična serija nađe na listi onoga koji piše, i kako je jedan od uvjeta da se dotična serija nađe na listi onoga koji piše taj da je taj isti gleda, očito je da po mojim kriterijima “Rick and Morty” nije Family Guy serija!

Nije da smatram da je fabula nužna, ali ako se već koristi onda neka bude makar malo zanimljiva. A priče koje nam pričaju Rick i Morty najbolje je što se na sci-fi polju događa zadnje dvije godine, i barem bi pola epizoda dosad komotno moglo biti adaptirano u blockbustere koji bi držali vodu. I kad se onda u takav smislen, intrigantan, i, bez pretjerivanja, pametan okvir postavi niz neloših fora s pokojom odličnom, onda se u komunikaciji sadržaja i okvira koja nastane i one neloše fore čine odličnima, a i eventualne rupe u fabuli postanu nevidljive. Čak ni ona iritantna i stalno nametnuta superposebnost likova, karakteristična za Family Guy serije, ne dolazi toliko do izražaja. Istina, Rick je sva inteligencija svemira komprimirana u jednoj glavi u kojoj je nekako ostalo mjesta i za centar za ovisnosti i klošarluk, ali zato je tu mali Morty koji je ništa drugo nego običan dječak. Genijalno! Taman da svojom normalnošću sputa ekstreme koji tu i tamo zaprijete odvođenjem serije na mračnu stranu. Ni sporedni likovi nisu ljušture koje služe tome da se oni glavni dodatno potenciraju, nego itekako imaju svoje ja i nerijetko zauzmu vodeću ulogu na sceni. Pohvalne su i implikacije koje epizode ostavljaju za sobom, što stvara lijepu mrežu fabula i što je dovelo do toga da je i druga sezona završila cliffhangerom. I treća će se, bez dileme, gledati.

Vrijeme ide, a moj MacFarlaneov kompleks lagano popušta, u čemu Rick i Morty, čak i svaki zasebno, imaju velike zasluge. (AS)

(pisali: Tonći Kožul, Administrator, Matko Žurić, Igor Gnjatović, Ante Spahija)

Goriline naj serije 2015: #129-#88

Siječanj 12, 2016

red_oaks

129. Red Oaks / Continuum [1 bod / 1 glas]
127. The 100 / Moone Boy [2 boda / 1 glas]
125. How to Get Away with Murder / The League [3 boda / 1 glas]
123. Childrens Hospital / The Flash [4 boda / 1 glas]
119. Kingdom / Maron / Stitchers / Workaholics [5 bodova / 1 glas]
114. 12 Monkeys / Arvingerne / Episodes / The Last Kingdom / The Originals [6 bodova / 1 glas]
110. Doctor Who / The Expanse / Forever / Legends [7 bodova / 1 glas]
108. Portlandia / The Strain [8 bodova / 1 glas]
107. No Offence [9 bodova / 1 glas]
103. Bob’s Burgers / Bosch / Deutschland 83 / Fear the Walking Dead [10 bodova / 1 glas]
101. Empire / True Detective [12 bodova / 1 glas]
100. Another Period [12 bodova / 2 glasa]
99. The Last Man on Earth  [12 bodova / 2 glasa]
98. Community [13 bodova / 2 glasa]
95. Inside No. 9 / Ray Donovan / Salem [14 bodova / 1 glas]
88. The Blacklist / Casual / Fortitude / London Spy / Madam Secretary / The Red Road / The Royals [15 bodova / 1 glas]

Goriline naj serije 2015: #20-#16

Siječanj 11, 2016

20-the_knick

20. The Knick
[134 boda / 7 glasova / dva prva mjesta]
Dr. No protiv Mr. Noa – tko bi pobijedio u tom srazu? Dr. No jest negativac svjetske klase, ima čak i cijeli svoj vlastiti Otok zla i reklo bi se da mu planove pomrstiti može samo J-Bond – no opet, kao što je primijetio jedan moj prijatelj u djetinjstvu, Mr. No je najrealističniji od svih junaka iz prvog vala (ili prvog i drugog možda, ne znam?) Bonellijevih stripova jer za razliku od npr Zagora on često popije batine, i tako si Dr. No misli “ha ha, vidi ovog jadnika, uvijek popije batine, šta mi on može, ha ha” i vrati se svojim zlim planovima okrenut leđima Mr. Nou… a kad ono – ni ne skuži da se Mr. No u međuvremenu uspio opet dići na noge i piši kući, Dr. No, propalo je! Slično je i u “The Knick” s Dr. Thackerayem i Mr. Thackerayem – Dr. Thackeray si misli “ha ha, vidi ovog jadnika, samo se drogira i leži ukomiran, što on može najboljem kirurgu na svijetu kao što sam ja, ha ha” i vrati se svojim kirurškim planovima okrenut leđima Mr. Thackerayu… a kad ono – ni ne skuži da je Mr. Thackeray dopuzao do njega i uhvati ga nogu i povuče Dr. Thackeraya za sobom u narkomanski mulj! Tako da, ako Dr. Jekyll misli da je loše prošao s Mr. Hydeom – nema POJMA koliko bi tek najebao s Mr. Jekyllom! (Pozdrav od administratora liste! Kao što ste vjerojatno dosad već pretpostavili, nisam gledao “The Knick” – ali za razliku od inače kad uskočim jer me netko zezne oko crtice, ovaj put sam ja pak i samo ja zajebao. Sori fanovima Soderberghovog “The Knicka” a.k.a. “Seksa, laži i pupčanih vrpci”! Sori svima! Tko nije gledao – neka gleda, dvoje ljudi ima seriju na prvom mjestu pa sigurno je dobra serija, ja eto nisam gledao ali jesam škicnuo malo finale sezone u kojem se dogodi nešto jako cool – ok, u redu, nisam siguran je li “jako cool” baš najprimjereniji opis famozne scene ali 14-godišnjak u meni je u svakom slučaju uzviknuo “woahhh… DUDE!”) (Admin)

19-master_of_none

19. Master of None
[143 boda / 10 glasova]
Da odmah rasčistimo, nije mi taj Aziz Ansari (bio) simpatičan ni smiješan – “Parks and Recreation” sam stao negdje na drugoj sezoni (da znam, tek tada postane dobro blah blah), njegove stand-upove nisam gledao, naprosto me nije interesiralo…ALI tu dolazi Netflix u priču, serijski heroj godine (koji nam podario “Daredevila”, “Jessicu Jones”, “Sense 8″…), osoban autorski projekt o – njemu, nešto kao novi Louis CK. Hmmm možda pažnje vrijedno – o tome što znači imati 30 godina i biti single, danas i ovdje, pa Indijac, pa u NY-u…. “Master of None” je dio jednog zanimljivog novog trenda – prosede nezavisnog američkog filma, samo u serijskom formatu, gdje do nedavno nezavisni autori imaju priliku se razmahat i ispričati što imaju u pristojnim produkcijskim uvjetima – spomenimo samo neke – “Transparent” (Jill Soloway), “Togetherness” (braća Duplass), “Looking” (Andrew Haigh) i naravno “Girls” (Lena Dunham).

O čemu se tu radi? Dev ima 30 godina, bavi se glumom, indijskog je podrijetla, živi u New Yorku, ima frendove, lude starce (koje igraju njegovi pravi roditelji!), pokoju curu, a ponekad uleti i neka gaža. Život jel. U nekim manje spretnim rukama ovo bi bilo dosadno prekenjavanje, ali je sve suprotno. Seriju autorski potpisuje Aziz i drug mu Alan Yang (u seriji ga igra Kevin Yu), scenarist “Parks and Rec”, te donese životnost i rijetko viđenu normalnost. Serija počne dobro ali sramežljivo (s one night standom i sigurnosnim problemima) i treba koja epizoda da se uhoda i prikaže sve svoje divote. A onda oduševi. Dejtanje u 21. stoljeću je sranje, to svi mi single znamo, a zna i Aziz, uvijek nešto možda, kao, casual ali baš i ne, pa ćemo vidjeti, jer nešto novo i bolje je možda iza ugla, a sreća iza idućeg klika ili Tinder-hookupa…  E sinek, to tako nije bilo u naše doba, vele mu starci Indijci, prva generacija imigranata koji su se borili cijeli život kako bi njihova djeca mogla… džabalebarit, bit zbunjeni u ljubavi i poslu, nikad sretni, nikad ispunjeni, osim kad nađu “the best taco place ever”. “Master” ima štošta mudro za reći – o rasi (ep: “Indians on TV”), o starosti (ep: “Old people” – i stari ljudi su ljudi, zar ne?), o ljubavi (ep: “Mornings” – godina veze samo kroz jutra) te jedan od najboljih krajeva sezone dugo viđenih – kad umjesto glupave romantike dobijemo nešto još bolje – zrelu odluku i naznaku nekog novog boljeg početka. Aziz, kupio si me. (LR)

18-veep

18. Veep
[151 bod / 9 glasova]
Američka adaptacija britanskog “The Thick of It” umjerenija je, pitomija i, ponajviše zahvaljujući izostanku ekvivalenta verbalnog nemesisa Malcolma Tuckera, pristojnija, što i dalje ne znači da je umjerena, pitoma ili pristojna, ali je u isto vrijeme gledatelju zabavnija, za što zasluge idu vanjskom, neautorskom čimbeniku – ridikuloznom američkom političkom sustavu. Serija se nikad nije morala suzdržavati ili ograničavati u strahu da ne pretjera u nečemu kad je u istom smjeru puno dalje, uvijek i iznova, odlazila stvarnost i tako joj otvarala slobodan prostor od komedije ka parodiji. Prošla sezona i godina su to jasno pokazale: iako je Selina Meyer sa svojom ekipom u dosad najboljoj, četvrtoj sezoni (nažalost i zadnjoj koju radi Armando Ianucci) otišla toliko daleko da je nadišla i naslov serije, titulu političke komedije godine vrlo brzo su joj oteli Donald Trump i njegov prateći bend od petnaestak wannabe predsjedničkih kandidata (u utrku se krajem godine kao dark horse uključio i Mr. Garrison, željno iščekujem rasplet u ovoj godini).

Demistifikacija političke moći i kompetentnosti najveće je postignuće “Veepa”. Svaki javni aspekt lika Seline Meyer manje je bitan, bilo da se radi o konferenciji za novinare, govoru, potpisivanju zakona, političkoj podršci ili prosvjednoj noti – vidjeli smo i viđamo svoje političare i lokalne moćnike dovoljno često u identičnim nastupima. Ono što je bitnije je onaj ostatak sante leda koji se nalazi pod vodom, glavnina ili esencija serije, koju treba shvatiti kao behind the scenes dodatak, za sve one koji nakon samokažnjavajućeg gledanja Dnevnika ili nečeg sličnog, o stvarnosti, na vlastitu odgovornost, žele znati više. Smijmo se dok plačemo. (AS)

17-unbreakable_kimmy_schmidt

17. Unbreakable Kimmy Schmidt
[153 boda / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Na početku svake epizode “Neslomljive Kimmy Schmidt” vrti se špica koja, osim zarazne auto-tune melodije koja mi se u uho zabijala upornije nego Jadransko more kad u njemu plivam kraul – sadrži i skraćenu verziju predpriče. Kimmy je, naime, nakon petnaestak godina zatočeništva oslobođena iz podzemnog bunkera u koji ju je, zajedno s još tri supatnice, utrpao Velečasni John Wayne Gary Wayne, tvrdeći joj da je spašava od apokalipse.

Ta špica nije samo špica i nije samo štiklec koji ćete pjevušiti od prvog trenutka kada ga čujete. Ta špica je ono što vas podsjeća na činjenicu koliko je priča o Kimmy Schmidt jedinstvena i fantastična, gotovo nevjerojatna. Ta špica vam, naime, dok gledate urnebesnu 30-rockovsku komediju o naivnoj i razdraganoj poletarki Kimmy – ne dopušta da zaboravite kako zapravo gledate sitcom o ŽIVOTU ŽRTVE SILOVANJA I ZATOČENIŠTVA.

Priča o Kimmy, dakle, ima stravično mračnu podlogu i ta mračna podloga, iako vam je scenaristi ne nabijaju na nos, stalno vreba negdje iz pozadine, nadahnjujući neke od najurnebesnijih i najnevjerojatnijih šala u seriji. Kimmy se iz neobjašnjivih (ili neobjašnjenih) razloga boji velcro-čička. Kada sa svojim dečkom odluči podići vezu ‘na višu razinu’, prilično ga nasilno napadne, smatrajući da se upušta u nekakvu uobičajenu seksualnu igru. Kimmy nema pojma o svijetu koji je okružuje jer je petnaest godina provela u bunkeru, ali njezina naivnost, pogrešni zaključci i tumačenja, iako izvori sjajnih fora, ni u jednom nas trenutku ne navode na to da se zabrinemo za nju jer, kao što u jednom trenutku kaže svojem cimeru Titusu: “Čega bih se trebala bojati u New Yorku? Pa, najgora stvar koja mi se dogodila u životu, dogodila mi se u mojem dvorištu u Indiani.”

Pogrešno bi bilo reći da je “Neslomljiva Kimmy Schmidt” samo o tome – jer serija je to o svakojakim različitostima i čudaštvima te kako nam svima život može biti veseliji kada ih naučimo prihvatiti bez prevelikog propitivanja, straha i otpora – no mislim da je ono po čemu je ova serija VAŽNA – to što prikazuje život jedne žene koja je bila žrtva teškog, TEŠKOG nasilja, a da pritom to nasilje ne stavlja u središte njezinoga života niti to nasilje postavlja kao definirajuću osobinu te žene. Ono je ovdje, ono je prisutno i ono je JEST oblikovalo, ali njezin je život šarolik, živahan, raspjevan, bizaran, čudan i poremećen i UNATOČ njemu. Kimmy živi dalje i Kimmy nije žrtva. Koliko god karikirano i crtićki djelovala, ova se serija na svoj pomaknut način možda najbliže primakla istini o životu mlade žene u današnjem svijetu. (ZP)

16-bojack_horseman

16. BoJack Horseman
[158 bodova / 9 glasova]
Čak je i u ‘peak TV’ razdoblju sitcom o depresivnom antropomorfiziranom konju posve singularna i čudnovata pojava. “Bojacka” je popularno promatrati u tradiciji louiejevskog ‘sadcoma’, kao polusatnu melankoličnu seriju o sredovječnom celebrityju koji ima tendenciju uništiti sve dobro u svom životu pa tako sjebe čak i ostvarenje vlastitog dječačkog sna (film o Secretariatu). To određenje “BoJacka” nije posve pogrešno jer BoJack uistinu jest jedan od najslojevitijih i najzanimljivijih televizijskih likova, a epizoda u kojoj živi na brodu ispred kuće stare prijateljice u New Mexicu (#Depreston) u užem mi je izboru za epizodu godine u godini u kojoj sam pogledala 34 aktualne serije. Ipak, problematično je, jer obuhvaća samo jednu dimenziju ove serije i zanemaruje njenu fantastičnu ‘šašavost’ (Vincent Adultman) i sklonost metatelevizijskim  i kulturnopolitičkim šalama koje ovako genijalno izvedene nisam vidjela od završetka najdražeg mi “30 Rocka”. Možda i najduhovitija epizoda je upravo ona u Fey-Carlock tradiciji u kojoj J. D. Salinger (JEBENI ALAN ARKIN) producira jedini game show koji želim gledati – Hollywoo Stars and Celebrities: What Do They Know? Do They Know Things?? Let’s Find Out! (skraćeno: HSAC!WDTK?DTKT??LFO!). DANIEL RADCLIFFE!!!

Serija nije iznad životinjskih kalambura (ili ako vam je draže punova) na koje se dosta oslanjala u prvoj sezoni, dapače, jezične bravure jedna su od najjačih strana ove serije. Nekoliko sam puta prevrtila scenu u kojoj Princess Carolyn, nakon što sazna da se Goose Van Sant (he-he) povlači iz projekta s Emily VanCamp, izgovara: “Are you saying the Van Sant camp wants to recant on VanCamp?”, a sjajno gostovanje predivne Christine Baranski kao urednice Manatee Faira dok „pomaže“ razotkriti gadarije Hanka Huxtablea Hippopopalousa rezultiralo je rečenicom „I would love to take down Hippopopalous and finally topple the acropolis of monstrous hypocrisy that ensconces us“ kojoj za rečenicu godine konkuriraju samo pizdarije koje Nick Offerman govori u “Fargu.” Gledala bih spin-off o gotovo bilo kojem od sporednih i gostujućih likova, a osim spomenutih tu su uloge Lise Kudrow kao sove koja se probudi iz kome nakon 30 godina, J.K. Simmonsa kao filmskog producenta koji je kobajagi Židov, trainwreck Li-Lo ulogu Kristen Schaal i gostovanja Amy Schumer, Ilane Glazer, Kristin Chenoweth, Anjelice Huston, Keegana-Michaela Keyja i najbolje Character Actress Margo Martindale.

tl;dr – gledajte BoJacka ako volite “30 Rock”, gledajte BoJacka ako volite “Louieja”, gledajte BoJacka ako volite “Mad Men”, jednostavno – gledajte BoJacka. Ako ne, https://www.youtube.com/watch?v=yM0r8sPuDBQ. (MR)

(pisali: Administrator, Luka Rukavina, Ante Spahija, Zrinka Pavlić, Maja Rogulj)

Napokon, vrijeme je za… GORILINE NAJ SERIJE 2015.!

Siječanj 11, 2016

-farg -leftov -rick -kimmy

Dobar dan, i dobro došli u Gorilin izbor najboljih serija dvijetisućepetnaeste!

Glasalo rekordnih 36 ljudi (jupiiiii!), a to smo: Jurica Benčik, Oleg Berić, Zrinka Bertović Skračić, Tomislav Biškup, Tristana Bunuel, Ivan Debelić, Alan Došen, Maša Durkalić, Sandra Đ Queen, Mirza Gazibegović, Igor Gnjatović, Matija Habijanec, Mirna Hari, Gabe Ivanov, Nebojša Jovanović, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Jelena Marjanović-Gnjatović, Martina Matezović Biškup, Milan Margeta, Silvana Menđušić, Samir Mila, Zlatan Charlie Mirkić, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Ante Spahija, Ena Šarić, Boris Šeravić, Branimir Šutalo, Željka Tkalčec, Jakov Zlatar Montoya i Matko Žurić.

Hvala svima koji su glasali, posebno hvala svima koji su pisali i pišu crtice!

Izlistavanje slijedi uobičajenim tempom: top 20, svaki dan po pet komada + intermezzo sa serijama koje nisu upale u top 20, prva tura slijedi kasno popodne/predvečer kad utjeram sve potrebne crtice. Izbjegavajte spojlere u komentarima koliko je god moguće, ja inače s listom jako zadovoljan, omjer serija koje smo dosad imali u prvih dvadeset i new entryja je fifti-fifti, ima i više humorističnih nego inače… Čitamo se opet jako skoro, pusa. :*

P.S. U tijeku je i Gorilin izbor naj albuma 2015, glasajte i za to ako pratite i muziku dobri ljudi!

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u GORILINOM IZBORU NAJ ALBUMA 2015.!

Siječanj 10, 2016

albumi2015

2015. je već dobrano za nama, ajmo je upokojiti u stilu još jedan zadnji put!

– na vama je da proberete najmanje pet a najviše dvadeset najdražih vam albuma premijerno objavljenih u 2015, broje se i mini-albumi, i EP-ji koji se mogu prošvercati kao mini-albumi, i kompilacije i miksevi sastavljeni pretežno od materijala iz 2015…

– na te albume po vlastitom nahođenju raspoređujete 1000 bodova, pri čemu ja 501 najveći broj bodova koji možete dati jednom albumu

– kad ste to složili pošaljete mi listu na djevojke et yahoo točka com, pis of kejk!

javite ako biste i napisali koju crticu! to mi je jako bitno, znam da vas zabavljaju moje nadrkane administratorske kvazi-crtice – i meni ih isto zna biti zabavno pisati – ali imam i ja drugog posla u životu i stvarno mi paše da ih bude što manje pa ajte, pomozite malo i uveselite dobrog starog strica Martyja Tonća!

glasanje traje do ponedjeljka 18.1. a tjedan dana nakon toga kreće i izlistavanja topa 50

P.S. Pratite Gorilu i ovih dana, jer od sutra se izlistava top 20 serija 2015.!

Mojih top 17 albuma 2015.

Siječanj 9, 2016

17-dawnrichard

17. Dawn Richard – Blackheart
Kako je moguće da je ovo album godine Fact magazineu (a.k.a. anglofilskom Resident Advisoru, dakle nisu neki nebitan faktor) – a nije ga bilo na gotovo nijednoj drugoj većoj godišnjoj listi? Pa, tako nažalost što je Dawn Richard i dalje predobro čuvana tajna glazbenog svijeta i nikako do dopre do šire kužerske publike, koji god da razlog tome bio – muzika definitivno nije, jer izdaje artistički jako ambiciozne i zanimljive i razigrane i epske genre-bending albume kakvi su među određenim slušateljskim krugovima uvijek na cijeni, ono po čemu se Dawn izdvaja iz mora susreta elektronike i R&B-ja je što kod nje susret kreće iz smjera R&B-ja, dakle nije neka šema da takvu mjuzu radi netko iz svijeta elektronike pa još i usput voli R&B tipa Kelela, keleraba, koraba ili ko već – nego netko tko cijeli svoj glazbeni život živi i diše R&B! Moj jedini problemčić je što mi je Dawn ipak u konačnici u kategoriji izvođača koje više cijenim nego baš stvarno ful volim ali nema veze, to je defekt mene kao slušatelja a ne Dawn Richard čiji je “Blackheart” toliko impresivan da sam ga morao staviti na listu (P.S. kad smo već kod muzike koju u Hrvatskoj slušamo očito samo Ivna Franić i ja, lemme just say kako adoriram zadnji singl Tinashe).

16. The Bird and the Bee – Recreational Love
Greg Kurstin je jedno od onih imena koje nije poznato većini ljudi, iako stoji iza mnogih jako im dobro poznatih hitova: jest da nije toliko zlatna koka-posvuduša kao Max Martin ili Dr. Luke, ali često recimo sklada sa Sijom Furler i uvijek se poveselim kad na nekom pop-albumu vidim njegovo ime među songwriting creditsima. The Bird and the Bee je njegov indie-pop (barokni pop? sanjivi power-pop? neki pop-NOT-pop u svakom slučaju) projekt, prethodni album mi je bio malo ovakav malo onakav – ovaj mi je cijeli dobar za slušanje.

15. Razni izvođači – Chutney Rum Shop Vol. 15
Ovaj serijal kompilacija je kao stvoren za casual ljubitelje chutneyja (muzika žitelja Trinidada i Tobaga podrijetlom iz Indije) kojima se ne da kontinuirano pratiti chutney produkciju – u što sam se, tugo moja, i ja pretvorio 😦 – uvijek svi veliki hitovi na jednom mjestu, uvijek raspašoj. Kao i zadnji put kad sam intenzivnije pratio chutney, hitovi su praktički soca s indijskim naglaskom i uglavnom imaju veze s indijskom muzikom koliko i moderni srpski pop-folk sa starim srpskim folkom, jedna promjena koju uočavam je da je sad, čini se, osjetno manje pjesama u slavu opijanja rumom (ima ovdje čak i jedna u kojoj se lik u refrenu diči “I AM NOT A HEAVY DRINKAH, RUM COULD NEVER BE ME LOVAH!”).

14-phases

14. Phases – For Life
Osamdesetast synth-pop, wow, toga se stvarno nismo naslušali u zadnjih 10-15 godina 😀 a to što jedan ovakav album imam na listi u 2015. spomenik je mojoj patetično neutaživoj glađi za synth-popom, i u to ime se ispričavam i sebi i bogu i ljudima! Al nije ni ovima lako, čak im i vizuali vrište da su SUPER late to the party, ono zvuče kao doslovno zadnji ljudi u gradu koji su čuli da ima negdje taj neki tulum (a kako je riječ o bivšim članovima Phantom Planet, Rilo Kiley i nečega što se zvalo “The Like” – nije ni čudo), ni po čemu upečatljiva produkcija i aranžmani priliče pjesmama koje su realno mogle biti snimljene u bilo kojem drugom ruhu iz repertoara američki fejk-indie radio-friendly bendova iz proteklih desetak godina (Foster the People, Cage the Elephant, Kurac the palac…) a to što su se u ovom trenutku u povijesti odlučili baš za synth-pop je bizarno promašen strateški potez, barem tržišno gledano, no mora im se priznat da znaju napisat dobru pjesmu i da ih imaju dosta ovdje pa im evo četrnaesto mjesto.

13. Miguel – Wildheart
Album s kojim se Miguel dodatno potvrdio kao jedno od osebujnijih imena koja će se pamtiti u analima glazbe ovog desetljeća, jedino što je za moj ukus mrvicu previše proširio područje borbe – album mi je povremeno preraspršen, fali mi zaokruženost “Kaleidoscope Dreama” – ali soul-rock mu u svakom slučaju jako dobro stoji i dovoljno vjerujem u njega da se ne bojim da će se po putu pretvoriti u novog Lennyja Kravitza, čak i unatoč tome što mu gostuje na jednoj stvari.

12-janetjackson

12. Janet Jackson – Unbreakable
Nakon lutanja na zadnjih par albuma, Janet je uzela pauzu i vratila se nekoliko godina kasnije s albumom koji je u cijelosti snimila sa svojim starim i provjerenim suradnicima Jam & Lewisom, stara magija je i dalje tu, kao da se nikada nisu ni razišli, nema više bezglavog naganjanja trendova iz doba kad je bila s Jermaineom Duprijem – nema ni skoro ništa naganjanja trendova uopće, što je malo šteta jer su i Janet i Jam & Lewis znali briljirati u okušavanju u novotarijama i aktualijama, mislim ono pa valjda se može naći i neka sredina između ponosite postojanosti i naguravanja svih mogućih producenata i pjesmopisaca i gostujućih repera u studio, koliko ih god budžet može pokriti, Fetty Wapa, DJ Mustarda, Calvin Harrisa, Srillexa, Dušana Bačića, Young Thuga, The Weeknda, Sonny Digitala, Pharrella, Ines Strenju Linić, pa kud puklo da puklo! Što je ipak nevelik prigovor jer malo koja pjevačko-producentska simbioza je tako čudesna i plodonosna kao ona Janet Jackson i Jam & Lewisa, kad su u elementu nitko im nije ravan – a ne sjećam se jesu li ikada ne-bili u elementu.

11. Tove Styrke – Kiddo
Da, još jedna muzikalna Šveđanka koja se zove Tove, bože mili ko će ih sve popamtiti!! Mada bi je se prije dalo uspoređivati s Robyn, pošto je također startala u ranoj mladosti u teenybopperskim vodama (pobjedila na švedskom Idolu), treba joj sto godina da napravi album (zadnji je izašao u 2010.), ima uho za melodiju te joj je baza skandinavski electro-pop, mada zna i često razdrmati zvučnu sliku s neočekivanim žanrovskim začinima – uleti acida posebno dobro legnu.

10-ashleymonroe

10. Ashley Monroe – The Blade
Neozbiljan sam slušatelj countryja, poslušam cca tri-četiri country albuma godišnje – jedan-dva od starih dragih lica, jedan-dva od onih koje se najviše hvalilo na I Love Music (njihovi konsenzusi oko najboljih country albuma su nepogrešivi imho), ovaj spada u obje kategorije jer mi je bio odličan i prošli album Ashley Monroe a ovaj je jako hvaljen čak i izvan I Love Music (zanemarite što je na raznoraznim godišnjim listama puno bolje kotirao dosta inferiorniji drugi album Kacey Musgraves, tipičan primjer onog sindroma kad kritičari kasno otkriju super album nekog izvođača pa nadoknade s prekomjernim hvalospjevima slabijem albumu-nasljedniku), ima čak i čvrst pečat podrške mog partnera-primata u ruralnom kriminalu Goge P. pa vi vidite!

9. Grimes – Art Angels
Koja vatrometna potvrda da je “Visions” bio samo početak jednog dugog, divnog prijateljstva! S lakoćom je zaobišla praktički svaki mogući način na koji je grimes-goes-pop šema mogla ispasti flah, album nakrcan s toliko ideja i energije da je to milina, nije mi pokoje mjesto više jedino jerbo: a) album mi malo zvuči tranzicijski, kao da je samo uvertira u nešto slično samo još majstorskije, b) Clairein glas + gitarijada mi povremeno daju neželjene flashbackove na Daisy Chainsaw.

8 . Jeremih – Late Nights: The Album
Nitko nije tako šarmantan u R&B-kroz-oblak-dima igri kao Jeremih, kod drugih taj đir ponekad zvuči kao da ne žive dekadenciju nego je zamišljaju po noći za laptopom dok puše travu s imaginarnim prijateljima, Jeremih zvuči kao da ima stvarne prijatelje i život.

07-jazminesullivan

7. Jazmine Sullivan – Reality Show
Jedan od onih albuma po kojem se vidi kako su R&B i country sestra i brat (ili obratno, ili sestra i sestra, ili brat i brat, kako vam god milo!), minuciozno ocrtane vinjete s puno suosjećanja za likove u njima, klasicistički zvuk koji nije retro nego jednostavno nastavak tradicije koja nije uniforma koja guši nego je okvir unutar kojeg možeš naslikati što god hoćeš, bilo starom ili novom kičicom i bojama.

6. Ellie Goulding – Delirium
Otprilike ovogodišnji ekvivalent “1989”: optuživati Ellie Goulding da se “prodala” je skoro podjednako besmisleno kao i optuživati Taylor Swift da se prodala, obje su već u samom startu bile toliko radiofonične da stvarno nije neki veliki korak, a kamoli skok, od “Lights” i “You Belong with Me” do šurovanja s Max Martinom, album kao album nije savršen ali deluxe izdanje ipak ima preko dvadeset stvari (!) i bogata je riznica u kojoj svatko tko voli suvremeni pop, rekao bih, može naći barem desetak stvari za sebe, ako “We Can’t Move to This” ne bude singl to će biti kriminal galaktičkih proporcija.

05-ciara

5. Ciara – Jackie
Ono u čemu se razilazim s fanovima Ciare – i zbog čega bi se možda i moglo reći da sam prije štovatelj/simpatizer negoli fan-fan Ciare? – je što mi je svaki njen album bio manjkav i polovičan… Sve do “Jackie” na kojem se najviše dosad, i iznenađujuće uspješno, otisnula u pop-vode, prenijevši slatku sanjivost najboljih prijašnjih balada na više radio-friendly i klupskije beatove (uz dosta booty-bassa, mmmm!) i zaključujući priču u svom najnenadjebivije militantnom stilu s “One Woman Army.”

4. CHVRCHES – Every Open Eye
Ako je “Bones of What You Believe” bio njihov “Is This It”, “Every Open Eye” je “Room on Fire” – još istoga, koje jest ovaj put BOLJE i samouvjerenije i mesnatije ali zbog istosti nema više tako bum-efekt kao prvi put pa prošlo manje zapaženo iako nije fer jer ploča ko ploča odlična, here’s hoping da im idući album neće biti “First Impressions of Earth” lol.

03-susannesundfor

3. Susanne Sundfør – Ten Love Songs
Susanne Sundfør je Norvežanka koju ste mogli čuti u gostima kod Royksopp, Kleerup i M83, i iz tih imena možete dobiti sasvim solidnu okvirnu predodžbu kako zvuči njena vlastita muzika te stoga, ako vam to djeluje kao vaša šolja čaja a niste je dosad čuli, ne morate ni čitati do kraja ovu crticu nego odmah ravno skidanje, no za slučaj da ste nastavili čitati ja ću samo reći da ja nju isto nisam nikad prije slušao ali ovaj album WOW, koja epska albumčina! Ono, tip albuma gdje se samoj sredini nađe desetominutna pjesma koja iz grandiozne balade izraste u čistu klasičnu glazbu a da to nimalo ne remeti flow inače pretežno electro-popastog albuma, i onda još ulet “Delirious” nakon tog desetominutnog epa kao najgenijalniji trenutak albumskog sequencinga u 2015.

02-juliaholter

2. Julia Holter – Have You in My Wilderness
Da i ja nešto pokradem, najdraži opis ovog albuma: “It’s like you’re walking through this perfectly manicured formal garden with perfectly clipped box hedges and immaculate edging and symmetrical borders, then you slip through a hole in the maze and you realise that the whole beautiful construction is on the edge of a wind-swept island, which makes you marvel at the artistry of it all the more.”

01-carlyraejepsen

1. Carly Rae Jepsen – Emotion
Bio nedavno na zagrebačkom koncertu Torche, bilo sramotno malo ljudi, jedva stotinjak ako i toliko, no nisu ni vani koliko sam skužio baš sad neki bend koji puni hale… što je pomalo nevjerojatno kad se uzme u obzir koliko im je muzika pitka i pristupačna i instantno zadovoljavajuća – ono, nisam od rocka a bogme ni od stoner metala pa svejedno i ja totalno guštam u njima, kao što bi i siguran sam puno PUNO ljudi kad bi ih samo uspjeli negdje i nekako čuti, ali ne uspijevaju zbog… Objavljivanja na nekom skroz lijevom labelu? Lošeg / neodgovarajućeg / nepostojećeg PR-a? Agenta koji ih ne zna progurati? Nemaju para za progurati se? No opet, ni velik budžet ni jako industrijsko zaleđe nisu garancija da ćeš uspjeti doprijeti do ljudi kojima bi mogao pasati jer… Pa, evo recimo uzmimo Carly Rae Jepsen: njen album je po zvuku u kategoriji ‘skoro-pa-pop muzika za cool odrasle i sve koji se vole takvima osjećati’ (Haim, Robyn i slično) ali… prvi je singl bio poluhit (a usto i jedna od slabijih stvari na albumu) dok oni naredni nisu ni okrznuli mainstream, jest da je dobila tu i tamo ponešto jako pozitivnih i entuzijastičnih kritika i završila na ponešto godišnjih lista ali nedovoljno za neki ozbiljniji crossover, sve u svemu generalna percepcija Carly Rae Jepsen je ostala ista – za većinu ljudi ona je i dalje one-hit wonder, a koliko god da taj hit mnogima bio simpa, nakon njega je za njih ona praktički prestala postojati… Što je velika nepravda jer ovaj album je suludo dobar, čak i još bolji i još više all-killer-no-filler od prošlog, prava mala enciklopedija caka i trendova zadnjih nekoliko godina osamdesetastog popa (je, sve stalno neki osamdesetast pop na ovoj listi, a šta da vam kažem? Slušam samo od traka house, od mikseva DJ Q-a, od albuma osamdesete u desetima, što sam stariji sve sam eklektičniji!), ono jebote album toliko darežljivo genijalan da si može priuštiti bacanje pjesama poput “Favorite Color” (!), “I Didn’t Just Come Here to Dance” (!!) i “Never Get to Hold You” (!!!) među BONUS trackove na deluxe izdanju, džizs!