Pismohrana autora

Eeeeeeeeej ljudi, svi svi svi ali baš najdoslovnije SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH STRANIH POP HITOVA 2008.-2017.!!!

Ožujak 4, 2018

Slavimo posljednjih deset godina stranog popa (ne računajući, jel, srpski) – biramo najbolje strane pop hitove proteklog desetljeća!

Na vama je da glasate za najmanje dvadeset do najviše pedeset najdražih vam pop hitova od 2008. do 2017. Liste mogu biti rangirane, a mogu biti i nerangirane; naravno da se kao i uvijek preferiraju rangirane, ali ako vam je to gnjavaža – može i nerangirano, nema problema. 🙂

Kako bi svima bio olakšan izbor – a i da bi izbjegli dvojbe oko toga što bi se točno moglo nazvati “pop hitom” – glasate isključivo za pjesme s priloženog popisa, koji se nalazi se u prvom komentaru ispod ovog posta.

Popis je, inače, sastavljen od: većine njemačkih i austrijskih top 20 hitova (minus njihovi striktno domicilni), britanskih brojeva jedan (minus božićna reality sranja i dobrotvorni singlovi) te pjesama koje su u top tenu Billboardovog Hot 100 provele više od dva tjedna… Ako vidite slučajno da sam izostavio neki veliki hit (jer nema šanse da mi nije promaklo bar nešto!), guknite u komentarima pa ću ga ubaciti na popis ako udovoljava navedenim kriterijima! Ali i ovako ima preko 750 komada i mislim da bi svatko trebao moći naći ponešto za sebe. 🙂

I, čisto opcionalno, just for fun – ako vam se da, možete usput priložiti i listu deset do dvadeset najgorih vam pop hitova ’08-’17! Što je, ponavljam, čisto opcionalno – možete naravno poslati i samo listu najdražih vam, to je ipak ono najbitnije. 🙂

Nakon što ste složili svoju listu – ili listepošaljete mi to na djevojke majmun yahoo točka com. Rok za slanje lista je do ponedjeljka 12. ožujka – dakle imate tjedan dana, pa odskrolajte naniže, otvorite si jedan word ili txt dokument, i možete lagano početi kopipejstati! I ako sve bude išlo po planu, za dva tjedna krećemo s izlistavanjem konačne grupne liste (a ako pristigne dovoljno bonus lista, bude usput i jedan mini-pregled najgorih hitova!)

I javite pliz ako biste bili voljni napisati koju crticu, svaka pomoć dobro dođe i jako se cijeni!

Pa eto, sretno sa slaganjem lista i čitamo se opet uskoro. Dale!

Oglasi

Gorilini naj albumi 2017: #1

Siječanj 25, 2018

I konačno, stigli smo do posljednjeg Gorilinog albuma godine – koji pripada Lorde, popularnoj hrvatskoj pjevačici s Novog Zelanda! Povukli smo svoje veze u dijaspori i dobili jednu, bez lažne skromnosti, popriličnu ekskluzivu: komentar od same Lorde povodom ove svečane prigode. 🙂 Ako ne vjerujete – pročitajte!

“Wow, ovo stvarno veliko čast! Ispričavanje za moj loši Hrvatsko, iako moji korieni Hrvatska ja naučiti Hrvatsko samo iz druženja u zavičajna club “Maks Luburić”, jako sretna da Hrvatska dobiti zeleni svjetlo – GREEN LIGHT, kužiti, da? 😉 – za ostvariti tisuću ljeto san od nezavisnost a ne velikosrb agresor, samo napried Hrvat i Hrvatica! Veliko pozdrav prema svi koji voliti Lordi, prema svi moji fanovi iz Hrvatska, posebno prema fan iz Podieljen (tako govoriti grad “Split”???) koji eksplodirati govno gore s kućnom izrada d-d-d-dinamit – kužiti, da? 😉 Hvala predsiednica Hrvatska Kalinda Grabber-Kitano, hvala “Ruralno Gorilla” za ovo priznanje, ja budem printanje pa obiesila u muzej Lovre, iza ali koga brige, to je samo Lovre hehe 😀 kužiti, da? 😉 Pozdrav prema Ozren Milato, pozdrav prema svi čitateljsi “Ruralno Gorilla”, puno vas voliti vaš Lorde! ❤ ❤ ❤ XOXO ZDS :)”

Toliko od naše Lorde, a sad – blow shit up, Ozrene!

1. Lorde – Melodrama
[721 bod / 4 glasa]
Bio je to još jedan u nizu aprililija u sezoni (ili možda desetljeću) aprililija, kad smo saznali da je treća generacija emigracije na Novi Zeland, Lorde, dobila/prihvatila/zatražila/spotakla se o/pronašla u ormariću na kolodvoru hrvatsko državljanstvo. Kao i obično u slučaju takvih vijesti, prvo sam pogledao koji je datum – da slučajno ipak nije prvi travnja. Nope. Ni blizu. Nije bio prvi travnja i ni kad se počelo pisati o tome da, već pogađate, i istočni prije svojataju Lorde, ona je, bre, naša, nije njihova u klasičnom, folklornom tonu ovih naših slijepih ulica. I razmišljam tako, kakva je to sve skupa smijurija, jer ovoj djevi bajnoj uz takav talent stvarno ne treba (još jedno) državljanstvo. Sve što joj je trebalo između debija (koji me onako blago, nenametljivo nervirao) i ovog majstorstva “Melodrame” pronašla je u Jacku Antonoffu (najozbiljnije, slučajno se dogodilo da pišem crticu i za Bleachers i ovu zakašnjelu za Lorde). To sam skužio tek par mjeseci nakon što me totalno rasturila, jer sam nakon stotina slušanja krenuo istražiti kako se dogodio taj divovski skok od sredine ceste “Pure Heroine” na ovu sklisku granicu elektropop majstorstva i revolucije zvuka skrivene u detaljima. „But we’re the greatest, they’ll hang us in the Louvre/ Down the back, but who cares, still the Louvre“ pjevuši ona u monumentalno mentalnoj “Louvre” koju bih u nekim davnim vremenima proglasio najboljom pjesmom svih vremena, ikad, od početka povijesti, pa zašto ne i sad, u ovim ciničnim vremenima. Poslušajte samo onaj trenutak kad se tamo negdje u trećoj minuti raspline u epohalni gitaristički solo i bit će vam sve jasno. I sad na samom kraju jedne ere albumskih izazova, simboličan je ovaj moj trenutni osjećaj da se baš sad nalazim u toj gitarskoj solaži i razmišljam kako bi Ela Marija, da je kojim slučajem njen djed ostao u Hrvatskoj, nazvala ovu pjesmu u paralelnoj (alternativnoj?) stvarnosti Hrvatske. “MUO”, “Mimara” i “Etnografski muzej” su rani favoriti, ali na kraju odluka pada na iznenađujuće prikladan u svim smjerovima svijesti: „Muzej iluzija“. (OM)

(pisali: Ella Jelić, Ozren Milat)

Gorilini naj albumi 2017: #4-#3

Siječanj 25, 2018

4. Entrance – Book of Changes
[363 boda / 1 glas]
30. travnja 2017. godine Entrance je u Močvari održao (koristim jedninu jer u suštini nije riječ o punokrvnom punočlanskom bendu nego jednom čovjeku, Guyu Blakesleeju, i rotirajućoj ekipici njegovih prijatelja) najbolji zagrebački koncert prošle godine, na kojem je gotovo isključivo svirao pjesme s prelijepoga ljubavnog albuma “Book of Changes”. Na koncert sam ponajprije otišao po utjehu zbog toga što se jednom obećavajuća ljubavna priča s jednom predivnom damom zbog niza objektivnih i subjektivnih okolnosti nije razvijala u željenom smjeru. Samo što sam na koncert otišao u društvu te dame, jebiga. Što se nekako intuitivno ne čini plodonosnim okružjem za postizanje proklamiranog cilja utjehe, zaborava, smirivanja i prihvaćanja, ali što se naposljetku pokazalo možda i ključnim sastojkom spokoja koji sam te večeri osjetio poslije koncerta. Guyev rad sam pratio i prije ove ploče, ali u njegovom skakutanju od bluesičnog kantautorstva do transa psych-rocka sam uvijek prije svega uviđao neke rupe i praznine, samo što ih nisam znao definirati, a nije me ni zanimalo, da budem iskren. Orkestrirano ’60s orch-pop trubadurstvo “Book of Changes” mi je sve objasnilo. Psych-rock je samo žanr – koji virtuoz Guy svira maestralno, ali ga baš i nije punio pravim pjesmama. Prava se psihodelija, međutim, krije u zaljubljenosti – šarena, raskošna, neshvatljiva, snažna, opijajuća, ošamućena, kaleidoskopska, uništavajuća, orgazmična, ljekovita, katarzična. Takva da te od ljubavnog poraza do ljubavne pobjede dovede ista osoba koja te u startu i porazila. Divna ploča. Divna žena. Divan život. Dajte im svima šansu. Osim njoj jer ću vas razbit. (GP)

3. Beachheads – Beachheads
[381 bod / 1 glas]
Uzmemo li u obzir onu tekovinu života u modernom svijetu koji te najusamljenijim čini u trenucima kada se neželjeno nalaziš naguran u ničim ti srodnu gomilu koja, kao, prezentira i tebe, posebno izražena samotnost muzičkog fanatizma u Hrvata – a i na cijeloj kugli, realno – nije R&B fandom, kako nas je nekidan podučio Tonći, nego zaljubljenost u rock’n’roll. Kojem se sada već toliko davno iz sistemu potrebnih i vidljivih legitimacijskih dokumenata iz imena izgubio kotrljajući roll da ga se prečuje i previdi čak i kada ga glasno i jasno tetoviranjem naših srdaca izdvajamo i mi kojima je danas upravo ta komponenta stijeg ponosa i ključna razlikovna odrednica. Nije mi nikakav problem kada me se karikira iz tabora (nikako ne suprotstavljenih nego jednostavno) drugih muzičkih plemena – štoviše, takva me prepucavanja još uvijek ispunjavaju guštom, dokazujući da zaista nikada nećemo odrasti – ali kada se unutar okruženja i utvrda radikalizirane rawk desnice od mojeg rokenrolerstva očekuje, štoviše čak i podrazumijeva!, naklonost prema metalu, Motörheadu, bluesu, Hladnom pivu, Deep Purple ili Jacku Whiteu, e onda mi postane jasno kako smo bitku odavno izgubili, samo što ja još uvijek živim u iluziji da šansa za preokret postoji. A ponos malih šansi upravo i jest jedna od osnovnih ideja rock’n’rolla, kako su svojim pozdravnim albumom prije tri godine poručili najveći opskurnjaci i najveći majstori Centro-matic. Ne utvrđujem hijerarhijski odnos prema kojem je rock’n’roll bolji i ljepši i veći i važniji od odrješitoga čvrstog rocka i njegovih saveznika – odnosno, ne činim to ovdje i sada, to se ionako već zna! – nego ne mogu prihvatiti da se manji dio nameće nužno široj i većoj cjelini. Ne baš o ovim posljedicama, ali o istim uzrocima začahurivanja nam je prije nekoliko dana pisao Pezić. Priznajem, i samom mi se nerijetko dogodi da termine rock’n’roll i rock koristim nasumično i naizmjenično, samo što se ta dobrodošla ležerna propusnost terminologije nažalost jednostavno ne čuje u žestinom nakrcanom zvuku niti uzvraća od hordi poklonika toga zvuka i njegove agresivnosti. Koja ne samo da nije sve nego je često potpuna opozicija izvornoj namjeri rock’n’rolla – Došli smo plesat s djevojkama sa zvijezdama u očima, podsjetili su nas posljednji pravi velikani The Gaslight Anthem. Ako nema plesa, prostora za djevojke, zvijezda, širom razrogačenih i romantično zatvorenih očiju; ako nema ljuljački, sladoleda, lizalica, tobogana, šetnji, cvijeća; ako nema tralala i šubidubi – NIJE rock’n’roll. A rock neka bude. Rawk – nema frke. Samo što kanon u koji se ne pripuštaju čak ni – osobna anegdota iz hrama rawka u Hrvata, Pištinog Hard Placea – Springsteen i The Replacements nije kanon koji želim braniti ni pod koju cijenu, iako mu baš zato danas vrlo često trebaju novi stražari i kuratori. Koji će unutra radosno pozvati Teenage Fanclub i The Posies, Redd Kross i Sugar, pa čak i Buzzcockse – sve redom fantastične bendove o kojima se, ako uopće, gotovo redovito govori samo u kontekstu postojanja u jednom od podžanrova eventualno tangencijalno povezanih s pravom stvari. Iako su se esenciji prave prave stvari redom približili koliko je to uopće moguće. Potpuno je jasno kako je eponiman debitantski album Norvežana Beachheads dosegao uši tek indie ekipe, a da su ga kvazi-rokeri ignorirali i unatoč tome što se kroz njihov zveckavi punky rokenrolić sviranje bendovih članova u moćnoj mašini Kvelertak probija jednako izdajnički kao i elaborirane vratne tetovaže kroz do kraja zakopčane ispeglane bijele košulje. Mislim, nisu ga ignorirali, nego ih nove stvari jednostavno ne zanimaju čak i kada zvuče kao stare, pogotovo ako je riječ o pjesmama koje bi čak i POBOLJŠALE (časna riječ!) totemske klasike kao što su “Grand Prix” (“Moment Of Truth”), “Frosting on the Beater” (“Break Me Down”), “Phaseshifter” (prekrasna “Una”), “File Under: Easy Listening” (“Reverberations”) i “Singles Going Steady” (“Monologues”). Pa je onda još i jasnije da su Beachheads ove godine (zapravo lanjske, jel) svojim power-popom napravili isto što i Royal Headache svojim garage-rockom albuma “High” 2015. – pojavili se gotovo niotkuda (okej, Royal Headache su imali sjajan album i prije navedenog) i snimili neporecivi album godine kojemu je ta titula samo prva stepenica, odnosno odskočna daska. Trampolin kojim se odbacuju do nebeskih visina odakle zaista mogu osvijetliti put naprijed svakome zagledanom u nebo. U zvijezde. U oči djevojke ili mladića. U rock’n’roll. (GP)

(pisao: Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi 2017: #5

Siječanj 24, 2018

5. Colleen – A Flame My Love, A Frequency
[350 bodova / 1 glas]
Jedna od najdražih glazbenih zanimacija mi je pretraga po Deezeru ili sličnim servisima jer nemaju puno toga što tražim. Očajan sam što trenutno većina streaming servisa nema Hi-Res fajlove. Usprkos tome, prošle godine izašlo je 50-ak odličnih albuma. Najbolji album biram po raspoloženju onog dana kada šaljem Tonćiju listu za Gorilin izbor albuma godine. Colleen “A Flame My Love, A Frequency” mi danas više ne bi bio najbolji album 2017., već Klein “Tommy EP”. Jučer, na autocesti, album godine bio je Sampha “Process”, a ljetos Saint Etienne “Home Counties”. Samo rijetki albumi budu mi toliko dragi da odmah znam kako su najbolji ikada. Posljednji takav bio je Metronomy “The English Riviera”. Biranje albuma godine je precijenjena radnja. Preslušavam skoro sve albume koji se pojavljuju na albumoftheyear i linkovima unutar te stranice. Sviđa mi se Tiny Mix Tapes jer objavljuju puno toga, a pratim i neke specijaliziranije trgovine s odličnim izborom novih izdanja. Ponekad preslušavanje traje pet do deset sekundi što je sasvim dovoljno za ocijeniti album dobrim ili lošim. Ove godine sam završio rasprodaju skoro svih svojih CD-a i ploča, osim dvjestotinjak izabranih. Zauzimali su previše prostora i drago mi je što sam ih se riješio. Ostale su samo stvari za preseravanje. (BM)

(pisao: Bojan Mandić)

Gorilini naj albumi 2017: #2

Siječanj 24, 2018

2. Bicep – Bicep
[600 bodova / 2 glasa]
Nekad sam išao na deep/tech house partyje svakog vikenda, onda sam nešto godina pauzirao, pa sam potom nastavio skromnijim tempom (jednom do dva puta mjesečno, češće jednom nego dva, i… zagrebačka scena se u međuvremenu nije bila puno promijenila. Kad sam se vratio u igru prije cca tri godine, sve je bilo manje-više isto kao i prije: i dalje se sve vrtilo oko trokuta Masters – Sirup (počivao u miru, legendo od kluba!) – Das Haus (+ Boogaloo kao tradicionalna big room varijanta), uz uobičajenih nekoliko off-mjesta po kojima različiti crewovi pokušavaju s nekim svojim večerima ali to uglavnom bude kratkog daha. Osim gašenja Sirupa, jedina bitna novotarija otad je Depo, u kojem nisam bio nijednom jer sam od svih ljudi s kojima volim i običavam izlaziti čuo da ekipa zna biti baš neugodno krkanska… Jest da su veliki izgledi da ja kao heteroseksualni muškarac ne bih doživio neugodnosti, ali ekipa s kojom idem rejvati nikada nije samo muška i/ili heteroseksualna – a ako njima nije dobro, nije ni meni. Navodno je slična šema i sa Soundfactoryjem (nomadskim klubom koji je trenutno smješten u prostoru bivšeg Sirupa, mada bojim se ne još zadugo), iako je bila iznenađujuće kul ekipa kad sam bio tamo za Novu godinu, pedera na sve strane (što je jako bitan lakmus-test: ako se u klubu pederi mogu osjećati sigurno i opušteno, onda može i svatko drugi tko zlo ne misli!)… Čuo sam čak i da se krkanska ekipa po gradu počela žaliti da ne žele više u Soundfactory jer da je previše pedera. ^_^

Dobra stvar isto s deep/tech clubbingom je što je publika generacijski šarena, i bude uvijek dovoljno starije ekipe da se ne osjećam kao uljez (za razliku od mnogih klubova drugačijih usmjerenja, za koje se katkad čak i ekipa u dvadesetima zna žaliti da im je neugodno koliko je klinčadije!). Problem je jedino što mi je većinu vremena muzika, pa, samo… okej. Prihvatljiva. Nije loša, ali nije ni baš nešto osobito uzbudljiva. Moguće da je problem samo u meni, ali kad pogledam oko sebe na podiju – najčešće nemam dojam ni da se većina drugih nešto sad ludo zabavlja. Kad je u novogodišnjoj noći u Soundfactoryju jedan od DJ-a pustio Joeov “Tail Lift” i krenuli prvi akordi, klubom su se prolomili usklici oduševljenja i poletjele ruke u zrak, i kad sam docnije razmišljao o tome – nametnule su mi se dvije misli, jedna pozitivna i jedna manje pozitivna.

Prvo što sam pomislio je kako je stvar još dosta svježa, čuo sam je prvi put negdje vani (konkretno, u Mastersu) tek mjesec i po dana prije toga: pa zar ju je već TOLIKO ljudi čulo na dovoljno partyja da im je stigla postati tako napeta? Podsjetilo me to na ljeta kada sam vrtio hitove na terasi u Ražancu, i etape rađanja velikih ljetnih hitova tipa “Animals” i “Wake Me Up”: zavrtiš prvi put i nitko nema blage što je to, pa zavrtiš tjedan kasnije i već čuješ kako netko sa strane govori nekome: “E, znaš što je ovo? Ovo ti je novi Avicii!”, da bi još tjedna-dva kasnije postalo špica nad špicama, i onda na kraju ona najiritantnija etapa, kada ti svakih pola sata dolazi netko pitati da oćeš pustiti “Wake Me Up”. 😀 Stvarno je poseban feeling svjedočiti tako nastajanju velikih hitova u real timeu, pa mi je s “Tail Lift” bilo bed što sam očito propustio barem par etapa u njegovom usponu do statusa anthema: osjetio sam žaoku retroaktivnog FOMO-a jer je negdje očito bilo akcije koja me mimoišla, jer nisam bio tamo gdje sam mogao i trebao biti, i odjednom mi je bilo stvarno žao što ne izlazim tako često kao nekad.

No opet, s druge strane… Isto tako sam se sjetio da se zapravo ne sjećam kad sam zadnji put doživio takvu reakciju na jedan anthem na mjestima na koja izlazim! U redu, valja reći da većinu vremena završim u Mastersu, koji pak sad već toliko stenje pod teretom svoje popularnosti da je teško naletiti na večer na kojoj neće biti toliko gužva da se jedva može plesati (dogodilo mi se samo jednom ove jeseni – stjecajem sretnih okolnosti taman kad je Nicole bio odvrtio jedan sjajan set!), a da ni ne spominjem onaj moment kada odlučim da bih mogao lagano doma i odmah me uhvati anksioznost kad se sjetim da mi predstoji kopanje u mraku po onom divovskom brlogu u kutu u potrazi za svojom jaknom! No eto, takav je neki moj generalni dojam stanja na podiju većinu puta kad izađem: da, ljudi su ugodno razbijeni i imaju svoju ekipu i zajebavaju se i dobro im je, ali sama muzika… ne diže to na neku osobito višu razinu, ljudi plešu i sve ali nema baš neke velike energije. Nema baš puno ushićenih uzvika i ruku u zraku.

Carl Cox se prošle godine požalio na DJ-e “koji samo vrte Beatport top 20 stvari”,a ja mislim da je kod nas upravo suprotan problem – što DJ-i skoro nikad ne vrte Beatport hitove, što skoro svi žele biti DJ-i koji te “odvedu na putovanje” a malo tko ide na to da jednostavno što više raspleše ljude s orijaškim dizalicama i guzotresnim bas-linijama… Što je posebno frustrirajuće utoliko što smo usred zlatnog doba Beatport tech-house hitova! Samo u zadnjih godinu dana je na Reliefu, Soli, Dirtybirdu, Hot Creations, Dirtybirdu, Toolroomu, itd itd izašlo toliko killera da bi se s njima moglo popuniti nekoliko visokonaponskih setova – a DJ-i umjesto toga vrte sve neku kamilicu. (BTW ovaj Bicep album mi je… okej. Prihvatljiv. Muzika za kućno slušanje.)

Je li možda stvar upravo u tome da je previše nas oldtajmera koji se nismo odrekli rejvanja, pa je shodno tome i muzika u tim klubovima penzionerskija nego što bi trebala biti? Pa, evo, vidite da se ja kao oldtajmer žalim. I frendica s kojom izlazim se isto žali kako DJ-i previše “mudruju” a sve manje pružaju ljudima priliku da se pošteno zabave. Možda ima nekih drugih mjesta gdje se vrti energičniji tech (… a da nije, jel, Depo!), a da ja ni ne znam za to? Možda, ali ako nisam čuo za njih – to su onda vjerojatno neke sićušne rupe pitaj boga gdje, male sobe tri sa tri u kojima svi znaju svakoga i svi su od mene mlađi 20 godina i ja nemam tamo što tražiti. Ako uopće ima i toga. Jer sve nekako strepim da su najveći izgledi da se ono što bih ja htio čuti vrti u, ne znam… Operi ili Hangaru, takvim nekim klubovima? A jebeš klubove u kojima se rezerviraju stolovi.

Ne bi, naravno, bilo dobro da je svim DJ-ima misao vodilja “fuck arts, let’s DANCE!” – ali nije, bogami, dobro ni ako su svi u filmu “FUCK dance, let’s ART!” Pa eto, ako znate neko dobro mjesto u Zagrebu na kojem se vrte Beatport hitovi… pomagajte, dobri ljudi! (TK)

(pisao: Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2017: #45-#16

Siječanj 24, 2018

45. Syd – Fin / Vain – Rolling with the Punches [101 bod / 1 glas]
43. Ginger Wildheart – Ghost in the Tanglewood / Girlpool – Powerplant [103 boda / 1 glas]
42. Wu-Tang Clan – The Saga Continues [109 bodova / 1 glas]
41. Ryan Adams – Prisoner [113 bodova / 1 glas]
40. Rostam – Half-Light [115 bodova / 2 glasa]
39. The Afghan Whigs – In Spades [120 bodova / 1 glas]
38. The National – Sleep Well Beast [120 bodova / 4 glasa]
37. LCD Soundsystem – American Dream [126 bodova / 2 glasa]
36. Japanese Breakfast – Soft Sounds from Another Planet [127 bodova / 2 glasa]
35. Cashmere Cat – 9 [129 bodova / 1 glas]
34. Mike WiLL Made-It – Ransom 2 [132 boda / 1 glas]
33. Charly Bliss – Guppy [133 boda / 1 glas]
30. Gang of Youths – Go Farther in Lightness / Rolling Blackouts Coastal Fever – The French Press / Waxahatchee – Out in the Storm [150 bodova / 1 glas]
29. Japandroids – Near to the Wild Heart of Life [153 boda / 1 glas]
28. The xx – I See You [153 boda / 2 glasa]
27. Drake – More Life [166 bodova / 2 glasa]
26. St. Vincent – Masseduction [188 bodova / 3 glasa]
22. Grizzly Bear – Painted Ruins / Mario Batkovic – Mario Batkovic / Irreversible Entanglements – Irreversible Entanglement / The Mountain Goats – Goths [200 bodova / 1 glas]
21. Slowdive – Slowdive [200 bodova / 2 glasa]
20. Paramore – After Laughter [201 bod / 1 glas]
19. Turnpike Troubadours – A Long Way from Your Heart [203 boda / 1 glas]
18. Kendrick Lamar – DAMN. [226 bodova / 3 glasa]
17. The Professionals – What in the World [228 bodova / 1 glas]
16. Khalid – American Teen [250 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2017: #75-#47

Siječanj 24, 2018

75. Calvin Harris – Funk Wav Bounces Vol. 1 [49 bodova / 1 glas]
68. The Clientele – Music for the Age of Miracles / Fever Ray – Plunge / Happyness – Write In / Liars – TFCF / Shabazz Palaces – Quazarz vs. The Jealous Machine / Thunder Dreamer – Capture / Wire – Silver/Lead [50 bodova / 1 glas]
67. The Magnetic Fields – 50 Song Memoir [50 bodova / 2 glasa]
66. Lana Del Rey – Lust for Life [51 bod / 1 glas]
65. Methyl Ethel – Everything Is Forgotten [52 boda / 1 glas]
64. Big Thief – Capacity [53 boda / 2 glasa]
63. The Horrors – V [54 boda / 1 glas]
62. Spoon – Hot Thoughts [55 bodova / 1 glas]
61. Future – HNDRXX [58 bodova / 1 glas]
60. Charlotte Gainsbourg – Rest [59 bodova / 1 glas]
59. KiNK – Playground [60 bodova / 1 glas]
58. The Last Leaves – Other Towns Than Ours [70 bodova / 1 glas]
57. Vince Staples – Big Fish Theory [78 bodova / 2 glasa]
56. Sacred Paws – Sacred Paws [80 bodova / 1 glas]
55. Deer Tick – Deer Tick Vol.1 & Deer Tick Vol.2 [90 bodova / 1 glas]
54. Alvvays – Antisocialites [95 bodova / 1 glas]
53. Saint Etienne – Home Counties [97 bodova / 1 glas]
52. The Regrettes – Feel Your Feelings Fool! [98 bodova / 1 glas]
47. Björk – Utopia / Mac DeMarco – This Old Dog / Horsebeach – Beauty and Sadness / Svemirko – Vanilija / Tyler, the Creator – Flower Boy [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2017: #9-#6

Siječanj 23, 2018

=9. Octo Octa – Where Are We Going?
[300 bodova / 1 glas]
Došao sam svojedobno na teoriju da je rock (danas možda više ne u toj mjeri, ali tradicionalno, u svojoj klasičnoj inačici svakako) užasno konzervativna glazba. Točnije, užasno konzervativna kultura – ne radi se o tome da je u muzičkom smislu postao pas koji lovi vlastiti rep, već o čitavom svjetonazoru koji muziku prati. A taj je, u biti, nešto još mnogo gore od konzervativnog – on je lažna pobuna. Od kada se pojavio, isfuravao je nekakvo buntovništvo – tinejdžeri slušaju nekakvu buku, živciraju svoje starce, jebu se prije braka, ruše establišment, ovo-ono… a suma sumarum svega je da je na kraju balade sve ostalo isto, osim što su neki ljudi, manje-više bijeli muškarci, došli u poziciju isfurati sve svoje beautiful dark twisted fantasies (tipa, bacati televizore kroz prozor, namlatiti dovoljno para za nahraniti pola Etiopije i okupiti harem grupisa). I to je, na razini društva, bila sva poanta, neki frajerčići su dobili priliku isfurati svoj egotrip i još to predstavili kao tektonsku društvenu promjenu. Ostali? Pa, prost puk je poslužio da troši lovu na ploče i ulazice, žene su bile ukras i trofeji, crnci su bili ok dok im se mogla drpiti glazba, a na pedere se nije trošilo riječi. Stvarno ste preokrenuli taj establišment, nema šta.

Daleko više emancipatorska glazbena kultura je, dakako, ona klupska. Začeci joj se obično se smještaju u partije pod nazivom the Loft koje je od Valentinova 1970. do svoje smrti 2016. organizirao Njujorčanin David Mancuso. Ljudi koji su im imali sreće svjedočiti pričaju kako se radilo o oazi mira i sreće usred tada surovog New Yorka (zakon je tada još branio muškarcima da plešu u paru!). Dobrodošao je bio svatko, bez obzira na spol, boju kože, spolnu orijentaciju ili što već, pod uvjetom da ne stvara probleme drugima. I svi su bezbrižno plesali skupa, ujedinjeni ritmom. One nation under a groove.

Pojedini polaznici The Lofta – kasnije velika imena rane klupske scene, Frankie Knuckles, Nicky Siano, Larry Levan – polako će početi graditi scenu, puštajući glazbu uglavnom po njujorškim gej klubovima, no čekalo se žanr koji bi dostojno ozvučio takva mjesta. I tako se sredinom sedamdesetih rodio disco, prva doista klupska glazba, napravljena baš za višesatni ples. Klubovi koji su se tada javili – poput kultnog Paradise Garagea – postavit će temelje svim budućim klubovima. Zaboravite elitistički Studio 54, te su rane diskoteke zadržale duh The Lofta, mogao ih je pohoditi bilo tko, i bez obzira što je tko bio u tmurnoj stvarnosti vani, unutra su svi bili jednaki. Svatko je mogao biti car plesnog podija, hero just for one day. I došli su svi – Paradise Garage je počeo kao gej klub, ali je zbog navale strejtera koji su se pravili da su gej da uđu (!!!) naposljetku otvorio vrata svima.

Ubrzo je disco eksplodirao i na top-listama počeo ozbiljno ugrožavati tada već etablirani rock. Protuudar nije trebalo dugo čekati. Rockisti su odmah otpisali disco kao najgore komercijalno smeće, ispraznu muziku za šupljoglave ljude, nema tu velikih faca koje vam moraju nešto jako pametno reći o vašim životima… javila se kampanja «disco sucks!», kužite, jel, SUCKS, sve su vam to prljave pederčine, a kulminacija hejta bila je zloglasna Disco Demolition Night (think naci paljenje knjiga, samo rokeri umjesto nacista i disco ploče umjesto knjiga). Buntovno, nema što.

I stvarno, upalilo im je, disco je u par mjeseci naglo nestao s top lista, a diskografske kuće prestale su ulagati u njegovo snimanje. No, kako bi rekao lik iz (inače ne nešto bitnog) filma “The Last Days of Disco”: «Disco was too great, and too much fun to be gone forever… it’s gotta come back some day!» I doista, par godina kasnije, u Chicagu, par producenata počelo je prtljati po ritam mašinama, semplerima i sintovima, pokušavajući u kućnoj radinosti dobiti nešto plesno poput disca, a spomenuti Frankie Knuckles, već koju godinu nastanjen u Chicagu i rezident gej kluba Warehouse, mogao je rasplesati svoju klijentelu nečim novim.

I tako se disco vratio jači nego ikada, reinkarniran u house, spreman zakoračati u budućnost, kako glazbeno, tako i društveno. House, za razliku od frajerčina s gitarama, nije bacao isprazne parole što strašno zvuče, nije izigravao veliku facu koja će donijeti promjene – house je to naprosto UČINIO, stvorivši jedne od rijetkih prostora gdje su se svi ljudi dobre volje mogli okupiti i bez straha biti što jesu, i barem nakratko uživati, u miru i slogi. A vanjski svijet je slijedio, polako i kaskajući, ali jest. Ima nade.

Ipak, da ne nosimo odviše roza naočale, ne raste po klubovima samo cvijeće. Malo što me žalosti poput izvještaja o napastovanjima žena po klubovima i festivalima (zaključio sam da ću frendice početi braniti od nastrljivaca tako da se JA počnem uvaljivati NJIMA, pa kom opanci…), situacija kad mi balavac priđe u klubu i kaže mi nek se čistim odavde ako sam peder (sinko, u klubu si, jes da je za naspidirane kretose poput tebe, ali da nije bilo pedera, svi klubovi bi ti izgledali k’o Jabuka), ili o proserima poput onog Ten Wallsa da su pederi nakaze (debilu, radiš HOUSE, da nije bilo pedera, svirao bi po terasama u Litvi!) ili nekakvog Konstantina iz (inače kul) kolektiva Giegling, da žene ne znaju DJ-ati (tko si ti uopće, micek?), ili, još gore, o gej klubovima po San Franciscu koji ne puštaju odviše «femi» dečke (poserem ti se na tvoj krhki «maskulinitet»)… gora izopačenja ne mogu zamisliti, jer, alo, pa klubovi i jesu tu da sva sranja iz realnosti ostavimo pred vratima, prije nego što ih se svijet odluči ostaviti kao takvih! Još je mnogo posla pred nama, borba još nije gotova, ali samo hrabro jer, da se vratimo na riječi spomenutog filmskog lika, «DISCO WILL NEVER BE OVER!» (NP)

=9. Bleachers – Gone Now
[300 bodova / 1 glas]
Znači li ovaj kraj da su albumi nakon svega ipak postali povijest, ili su ovi slušatelji jednostavno ostarjeli, ostavljam za neku drugu priliku. Ali razumijem da nove generacije jutjubera, blogera i ostalih -era albume slušaju kao što navijači gledaju tekme – jednom ih pogledaju, poslije o tome pričaju, čitaju vijesti i recenzije na internetu, možda pogledaju komentare, skraćenu reprizu i golove, a onda već dolazi sljedeća utakmica. Ako je neka dobra, onda odu na koncer-uhm, ovaj, tribine za posebni doživljaj. Ako je neka stvarno naj, pogledaju je i pregledavaju cijelu još koji put, ali to spada više u sferu obrazovno-dokumentarističkih razloga. Kad smo kod posebnih doživljaja, na koncert Bleachersa ne bih otišao na tribinu, kao što im ime sugerira, nego ravno dolje na teren. Jer Jack Antonoff se vješto riješio kiča Fun.a, pa sad isporučuje staroškolski pop bez greške i još jače nego na prvoj utakmici. Najljepši gol na ovoj drugoj je “Goodmorning”, pa kad pjeva „Goodmorning to the cops, goodmorning to my upstairs neighbor, and to the kids at 42“ skoro bi čovjek pomislio da je ovo možda čak jedna navijačka. Ali nije: to je gol, koji slušam na repeat s tribine jednog slučajnog i, čini mi se, podcijenjenog pop benda. (OM)

8. Rural Alberta Advantage – The Wild
[301 bod / 1 glas]
Svaki, ali baš svaki put kad slušam The Rural Alberta Advantage, a to u posljednje vrijeme i nije tako rijetko, sjetim se genijalne Tonćijeve opaske – Koliko im je to što su iz ruralne Alberte zapravo prednost? Nasmijem se svaki put, nerijetko na glas. Ljudima pored kojih prolazim na ulici bude čudno, neki pređu i na drugu stranu ceste. Svaka uspjela šala zahtijeva određenu žrtvu, očito.

Ne sjetim se samo toga. Sjetim se i kako mi je Kreha dao lijepu karticu s kodom za digitalni download njihovog prvog albuma jer je on kupio ploču, sjetim se i kako taj kod nikad nisam iskoristio jer sam bio sasvim zadovoljan svojom ilegalnom verzijom albuma, sjetim se i kako sam, napušen, prvi put čuo bend i kako me u prepunom tramvaju prva pjesma s tog prvog albuma baš uznemirila, jedva sam čekao da izađem van. Vrlo precizno pamtim taj osjećaj. Osjećao sam da je to glazba za mene, glazba koja će mi se svidjeti i koja će mi, ako bude sreće, nekad u budućnosti mnogo značiti, ali sam isto tako imao grč u želucu, trnci su mi prolazili skalpom, znojio sam se gore nego Patrick Ewing, usta su mi se sušila, nije mi bilo dobro. Bila je to neka dobra uznemirenost, ako uznemirenost uopće može biti dobra i najlakše bi i najciničnije bilo to sve pripisati THC-u, ali to bi bilo čisto promašivanje proverbijalnog fudbala jer naglasak je tu na onome što ti glazba može učiniti, a izvanjska stimulacija ionako je tek, je li, stimulacija. Uostalom, golema količina glazbe koju sam slušao me nije uspjela ni dotaknuti, a kamoli uznemiriti. Svim stimulansima unatoč. Tih su godina, recimo, bili popularni Dirty Projectors, svi su kleli u njih. Šmirty Šprđektors, ako se mene pita. Nigdje emocije, nigdje ničega, pusta zemlja s lijepom ljušturom. Što ja znam je li lijepa, tako se priča.

(Digresija. Kažem „Tih godina su bili popularni“ i odem provjeriti koje je godine The Rural Alberta Advantage objavio taj prvi, genijalni “Hometowns” i vidim da je to bilo 2008. Prije deset godina! Isuse moj dobri! Okej, “Nevermind” je objavljen prije četvrt stoljeća, bla, bla, ali “Nevermind” sam slušao kao klinac, a ovaj sam album prvi put čuo kao već formirana osoba, kao čovjek koji je već nešto vidio, čuo i doživio i otad je prošlo deset godina. Deset. Godina. Star sam. Prolaznost i te stvari. Rastužuje me to.)

Godine na stranu, kad god slušam taj album, taj prekrasni, neponovljivi prvi album ovih kanadskih manijaka osim što se sjetim Tonćija, Krehe i scene u tramvaju, osjetim skoro sve ono isto što sam osjećao pri prvih nekoliko slušanja, obuzme me ta moć čiste glazbe, sirove emocije, manjka preseravanja i predivno formulirane želje da se nešto izbaci u ovaj truli, šugavi svijet iako, jelte, znate da je svijet truo i šugav i da ono što u njega želite izbaciti vjerojatno nije mnogo bolje, ali morate, želite, ne možete drukčije. U tome bi se mogla kriti poanta.

Ove su godine objavili četvrti album. Drugi je bio dobar, ne kao prvi jer ništa ne može biti dobro kao taj njihov prvi; treći je bio traženje, a ovaj je opet dobar. Ne kao prvi jer… znate već.

Vjerojatno nekome tko ih prije nije slušao ovaj album neće značiti previše, ali meni je važan. Važan mi je zato što imam kontekst. Nema to veze s nostalgijom ili barem nema previše veze s nostalgijom, ima veze s tim da netko danas još uvijek radi albume kakve volim. Albume koji su nakrcani pjesmama s lijepim melodijama, pjesme uz koje možete plakati i skakati, na koje se povremeno poželite zavući u neki kut i očajavati nad vlastitom teškom sudbom, a povremeno dići stisnutu šaku u zrak i pjevati te himne uz koje bi bilo dobro razbiti neko staklo, tek tako, zato što možete, zato što staklo i služi da bi bilo razbijeno.

(Osim starenja rastužuje me i to što je ovo zadnji Gorilin izbor najboljih albuma godine. Gorilini albumi godine slični su ovom bendu – ne zna za njih mnogo ljudi, ali mnogo znače onima koji znaju za njih. Meni su mnogo značili iz niza razloga, a nije nevažan ni onaj da su mi produbljivali iluziju o tome da postoje ljudi koji su mi slični, ljudi koji vole glazbu, koji je mnogo, posvećeno i strastveno slušaju i o njoj razmišljaju ili ne razmišljaju, jebeš razmišljanje, ali u njoj uživaju i, ako ne ide drugačije, jednom godišnje su spremni napisati nešto o glazbi koja im se te godine posebno svidjela. Stari ljudi vole iluzije.)

Zapravo me čudi zašto više ljudi ne voli The Rural Alberta Advantage. Imam osjećaj da je to baš glazba koja bi se mogla dopasti mnogima. Ima taj pankerski pristup, energiju i stav, ima trunčicu hipsterluka, baštini najbolje od indie estetike devedesetih, a ne bježi ni od nove emocionalnosti momaka s bradama i kariranim košuljama koji nariču o tome kako bi rado oderali jelena, ali nož im je tup, a dragana daleko. Moguće da je tvrđoj, pank ekipi ovo previše mekano, a da pravovjernu indie rulju odbija činjenicu da je ipak riječ o kanadskim seljačinama koji nose srce na reveru i nisu baš previše kul, čak ni ne izgledaju kao da se ne trude biti kul.

Ne znam, meni su baš taman. (AŠ)

7. Nikola Vranjkovic – Veronautika
[304 boda / 1 glas]
Odrastanje i sazrevanje u Srbiji tokom devedesetih nije bilo normalno. Brojni bendovi su mi pomogli da preguram krize identiteta, probleme sa curama, izgradim kritički odnos prema društvu i sistemu, to je sve zajebano, ali kroz sve to prolazi i neki Šveđanin i neki Francuz i poneki Rus, i u sličnim smo pločama pronalazili utehu i upute za prvu pomoć. Ali odrastanje u Srbiji je nosilo i jedan specifičan teg, truli zadah Nenormalnosti, činilo mi se da takve probleme nisu imali drugi čije diskografije sam pribavljao. Block Out je bio jedan od bendova kod kojeg sam pronalazio tragove zajedničkog sjebanog detinjstva, zajedničke sjebane tadašnjosti i budućnosti. Uzmite samo na primer album “Godina sirotinjske zabave” (čak i sam naslov pogađa u suštinu, pre prve note) gde Mita u “Poštaru” peva “Neću da delim deci pozive u rat”, taj poštar je paradigma onog o čemu govorim, gde to još (sem u Nadrealistima) ljudi beže od svog poštara, gde? Kad su konačno pale sankcije i granice sa Srbijom se otvorile, te granice sam počeo prelaziti redovno i sa sve većim zadovoljstvom, sa druge strane sam sretao neka nova lica, neopterećena, nasmejana, delovalo mi je da su svi imali sretnije odrastanje (naravno da nisu svi, ali se meni tako činilo). Ali to što nas je do tada obeležilo, i nastavilo da obeležava, otvorene granicu nisu mogle dugoročno da zaleče. I zato kod nekih domaćih autora, a Nikola Vranjković spada u njih, pronalazim kockice slagalice koje mi pomažu da složim samog sebe, ne uspevam sve to samo od delova iz inostranstva.

O životu odraslih u Srbiji dvehiljaditih ne mogu da govorim uopšteno, generacija kojoj sam nekoć možda pripadao više nema ništa zajedničko sem te prošlosti, a i nje se više ne sećamo svi isto. Novo tehnološko doba učinilo je da danas u jednom kliku, u jednoj sekundi, mogu da vidim sve nesreće sveta, sada znam ono što sam i devedesetih naslućivao, a to je da je odrastanje u Srbiji mnogo bolje nego recimo odrastanje u Siriji, Libanu ili tamo negde drugde, u mestima koja čini se nikog ne interesuju. Danas mislim da je svet mnogo gore mesto nego što sam se ranije pribojavao, kao i da se sve manje ljudi nervira oko toga. U jednom stripu koji sam nedavno pročitao, u jednoj sličici spominje se mladi student koji se ubio jer nije mogao da podnese toliko nesreće u svetu. Ne znam da li se takvi slučajevi događaju, ali stvarno postoji puno tuge u ovom svetu. U pesmi “Dve hiljade i kusur godina”, Nikola je tu negde gde i ja, tužan i gorak, “Oči velike, njima vidi sve/ Al on je tako star, on nema nerava/ Osramoćen i sed/ U očima mu led/ Ista uloga/ Dve hiljade i kusur godina/ I nikad neće stići/ Nikad/ Na vreme”. Sećam se jednog radio intervjua sa Srđom Popovićem, čovekom kojeg sam neizmerno cenio. Govoreći prvo o izborima u Srbiji, prešao je na priču o izboru između većeg i manjeg zla, da bi na kraju govorio o veri u ljudski rod, završivši metaforički sa “Niko ne može preživeti sam. I jedina moja nada je da to može da dođe odozdo i da bi ovde bio potrebniji od svake partije neki duhovni pokret, neka crkva koja ne postoji, nova crkva koja bi išla okolo i podsećala ljude da pre svega treba da se vole, a posle ćemo sve lako, eto.” “Stvarno smo nisko pali”, reče Svetlana Vuković, voditeljka Peščanika uz smeh. “Dokle sam dogurao!”, reče ironično Srđa, isto uz smeh.

Nova crkva, da. A posle ćemo lako. (PJ)

6. Mount Eerie – A Crow Looked at Me
[320 bodova / 2 glasa]
“A Crow Looked at Me” je mučan album, kao što je mučno svako djelo koje kao inspiraciju ima smrt i koje tu inspiraciju uspješno pretače u konačan proizvod. To ne znači da nije lijep, jer lijep je kao da nikakve tmurne konotacije nema.

Intiman je u tolikoj mjeri da se ponekad čini kao da Phil Elverum čita vlastiti dnevnik i tu i tamo trzne po gitari. Jednako toliko zvuči planirano nedovršen, sirov i elementaran. Kao da je riječ o one-take albumu ili o ovoj crtici koju pišem pola sata prije slanja jer sam zabunom mislio da je trebam poslati tek sutra.

A smrt je pojam s to-do liste sviju nas. Onaj zadnji prije kojeg stalno ubacujemo neke druge za koje se nadamo da će stići doći na red. Šaramo, crtamo, prepisujemo od ostalih, dopisujemo ostalima kad ne gledaju, ne znajući što će i kada doći. A kad se smrt na toj listi prekriži, a križanje je u njenom slučaju neizbježno, radi li se o nekome ili nečemu bližnjem, osjećaj je mučan.

Gorilina listo najboljih albuma, počivala u miru. (AS)

(pisali: Nikola Pezić, Ozren Milat, Andrija Škare, Petar Jovanović, Ante Spahija)

Gorilini naj albumi 2017: #104-#76

Siječanj 23, 2018

104. Protomartyr – Relatives in Descent [10 bodova / 1 glas]
103. Midland – On the Rocks [19 bodova / 1 glas]
99. Belle and Sebastian – How to Solve Our Human Problems / Mark Kozelek – Night Talks / Broken Social Scene – Hug of Thunder / Mogwai – Every Country’s Sun [20 bodova / 1 glas]
95. Grandaddy – Last Place / Jlin – Black Origami / Laurel Halo – Dust / Sufjan Stevens, Nico Muhly, Bryce Dessner & James Mcallister – Planetarium [25 bodova / 1 glas]
87. Aye Nako – Silver Haze / Charli XCX – Number 1 Angel / Daddy Issues – Deep Dream / Hurray for the Riff Raff – The Navigator / Jay Z – 4:44 / Moses Sumney – Aromanticism / Perfume Genius – No Shape / Ryuichi Sakamoto – Async [26 bodova / 1 glas]
85. King Krule – The OOZ / Priests – Nothing Feels Natural [28 bodova / 1 glas]
84. Migos – Culture [41 bod / 1 glas]
83. Queens of the Stone Age – Villains [42 boda / 1 glas]
82. Halsey – Hopeless Fountain Kingdom [43 boda / 1 glas]
80. Daniel Caesar – Freudian / The Shins – Heartworms [44 boda / 1 glas]
79. Will Johnson – Hatteras Night, A Good Luck Charm [44 boda / 2 glasa]
78. Thundercat – Drunk [45 bodova / 1 glas]
77. Future – Future [46 bodova / 1 glas]
76. Stormzy – Gang Signs and Prayer [48 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2017: #15-#11

Siječanj 22, 2018

15. SZA – Ctrl
[252 boda / 2 glasa]
Pozdrav od Administratora! Kao što je najavljeno u uvodu, ovo će biti zadnji Gorilin izbor naj albuma godine… Izbor serija godine ide dalje, bit će naravno i još pokoji izbor nečega tokom ove i predstojećih godine (a za dvije ću svakako organizirati i izbor najboljih albuma desetih!) ali za albume godine mi više nema smisla jer je dugogodišnja konstanta da je svaki put sve manje glasača – jest da je ove godine samo jedan manje nego prošli put, ali bih isto radije zatvorio ovu butigu dok još nismo spali na jednoznamenkast broj ljudi!

Zašto nas sve manje glasa za albume? Pa, za početak, ovo je blog koji postoji već 15 (!) godina: moj je blogerski elan odavno splasnuo, ni Gogin više nije što je bio, a da ne spominjem u koliko su dalekoj prapovijesti oni dani kada je za blog pisalo nekoliko ljudi! Gorila uglavnom životari na ovakvim izborima, znaju proći i mjeseci a da se ne objavi nikakav tekst, pa se ni nema s čime privući nove čitatelje… I tu dolazimo do glavnog problema: nema nove krvi, a kada nema nove krvi, ostaje samo stara krv. Doslovno. Stara krv. Generacijski krug koji je sad na pragu četrdesete, ili ju je već i prevalio.

Nedavno sam proslavio četrdeseti rođendan, i to baš u stilu – imao party s još jednim frendom-slavljenikom na kojem sam vrtio house i bilo baš super, svi se rasplesali i bilo jako veselo, čak sam i učinio nešto za mene netipično te nakon partyja otišao na – after! Na kojem sam se sjetio zašto ne idem na aftere jer, za razliku od normalnih ljudi, ja na afterima samo nastavim piti: tamo sam napokon upoznao jednog od pripadnika mladeži koja prezire trap i brije samo na boom bap, no nažalost bio sam uglavnom prepijan da bih suvislo branio boje trapa… Ono, jedna scena:

“E-e-e, ajde pusti ‘Gucci Gang’!”
“Jebote, pa SAD sam maloprije pustio!”
(gledam ga u čudu)
“Šta, stvarno?!?” 😀

Uglavnom, iako znam izluđivati bližnje sa svojim zajebantskim “jooooooj đe mi mladost ode, čujte tužnu pesan oronulog starca ovog” kvazi-jadikovkama, meni je u četrdesetima zasad sasvim dobro! No opet, nisam ni ja imun na melankoliju starenja: primijetio sam, naprimjer, kako su moji vršnjaci do prije nekoliko godina, do sredine tridesetih, i dalje izgledali dosta mladoliko i da ih se po izgledu lako moglo pobrkati s nekim u dvadesetima – no kako su se četrdesete počele približavati to više nije bio slučaj, na facebooku ne možeš pobjeći od bombardiranja slikama i svaki dan gledam tolike slike svojih vršnjaka koje više nitko ne bi mogao pobrkati s nekim u dvadesetima, i koliko god da ja bio svjestan kako je totalno preglupo što me to zna ispuniti sjetom… jebiga, zna me ispuniti sjetom. A slično je i s glazbom.

Dugo vremena sam se ufao u to kako ću uvijek biti u toku s novim glazbenim trendovima i da ću dati sve od sebe da po pitanju glazbe nikada ne postanem stari prdonja, ali mi je pritom rijetko sinulo da – koja korist ako ću biti usamljen u tome? S mlađom ekipom sam u doticaju uglavnom samo preko pub-kvizova, većinu društvenog i društveno-mrežnog kruga mi ipak velikom većinom čine ljudi otprilike mojih godina koji s vremenom – kako to neumitno biva – jedan po jedan, i jedna po jedna, polagano gube interes za novu glazbu. A čak i kod onih koji ne gube – sve češće viđam kako slave nove pjesme i albume veteranskih bendova, a sve manje da se kače na nove bendove. Je, ima i dalje dosta vas koji ste tu negdje mojih godina a i dalje ste gladni novih zvukova i pratite nova glazbena imena… ali vas je manje nego prije, i bit će vas samo sve manje. 😦 Sve dok jednog dana na nogama ne ostanemo samo Gogo i ja… Ma, taj će premašiti i mene. 😀

No dobro, neka je samo zdravlja a lako ćemo za sve ostalo! Javno se obavezujem da ću do ljeta organizirati još izbor najboljih velikih stranih pop hitova 2008.-2017. i izbor najboljih pića (a ako kojim tragičnim slučajem “Crazy Ex-Girlfriend” bude otkazana nakon treće sezone – bude i izbor najboljih songova iz “Crazy Ex-Girlfriend”!)… Pa počivaj u miru, Gorilin izbore naj albuma godine: bilo je zabavno dok je trajalo, neka sada – ako hoće – štafetu preuzme netko mlađi, na nekom drugom web-stjecištu. A ako bude neka šema da su svi, svi, ali baš SVI pozvani, ja ću vam se rado priključiti, skupa s – u to nimalo ne sumnjam – još barem nekoliko Gorilinih vjernih mušterija. 🙂 (Admin)

14. Scott Morgan – Rough & Ready
[264 boda / 1 glas]
Život je jedna zajebana stvar. Danas si tu, sutra nisi, danas imaš sve, sutra nemaš ništa, danas ti je sve ono što ti je juče bilo ništa, i danas ti je ništa ono što ti je juče bilo sve. U tom nekom životnom rolerkosteru, Skot Morgan, koji je na mom ličnom nebu Zvezda, koji je na mom ličnom nebu čitavo Sazvežđe, zapao je u situaciju da traži novčanu pomoć da bi kupio lekove, platio stanarinu i grejanje, i tako to. Razumete? Ja ne. Nije to naivnost, ne gajim iluzije o bilo čemu, ali ne umem lako da uklopim tu sliku u album koji imam. Prošle godine sam naleteo na stranicu Soni Vinsenta na fejsbuku. Spominjao je vatru i požar u kući, porodicu, bolnicu, tragične reči su tragično odzvanjale ekranom, tražio je pomoć u novcu, i rekao “ako su vam ikada moje pesme nešto značile, pomozite mi sada.” Sećam se kad smo 2003. putovali u Sentu da bi ga gledali u klubu Mojo. Soni nije bio zvezda na mom nebu, pre prirodni satelit jedne velike rokenrol planete koji bi u nekim trenucima, a to majsko veče u Senti je bilo takvo, zasjao jače i njegova svetlost bi se tad videla jasno. Kraj prošle godine je obeležila vest o teškoj bolesti Skota Sorija, bivšeg basiste najdražih The Wildhearts, na internetu stoji vapaj za pomoć, gde i kako uplatiti novac za lečenje. Kako se ovo dogodilo? Kako smo dopustili da oni koji su nas odgojili sada od nas traže milost?

Singl “City Slang” benda Sonic’s Rendezvous, u kojem su gitare delili Frenk Sonik Smit i Skot Morgan, kolekcionari plaćaju više stotina dolara. Više puta sam pokušao da ga kupim na nekim aukcijama, ali cene koje dostiže su izvan zdravog razuma za jedan 7″, pa makar to bio najbolji singl na svetu, a verovatno jeste. Kampanja za prikupljanje novca za lečenje Skota Morgana pokrenuta u proleće 2015. nije do današnjeg dana uspela da prikupi ni polovinu potrebnog novca. Ne prebacujem nikome ništa, ali ovaj univerzum ima neka svoja pravila koja ja ne razumem, i sve mi deluje nepravilno i nepravedno. “Rough & Ready” je sniman u pauzama između loših vesti i loših vesti, nemaštine i nemanja, ničega i nečega, ali to nećete čuti na albumu, ničim nas Skot ne opterećuje, sve je OK, idemo napred, Skot iza tog mikrofona je zvezda vodilja i dalje, ne vidim ga kako se prenemaže od bolova u stomaku, ne vidim neplaćene račune u sakou od tvida, Skot ima lepote i sija za sve. Čak i kad zađe u teritoriju gde drama deluje posve lično, “I lost everything, have mercy”, odmah sledi “I lost everything, have a little faith”, ta nada je tu iako je sve propalo. “Got good news and bad news/ Good news is I survived/ Got good news and bad news/ The bad news is that I’m alive”, život je i u Skotovoj pesmarici zajeban, ali pesme su predivne, ima nade, život uz njih je zaista lakši.

Izlazak ove ploče je odlagan više puta zbog novčanih neprilika. Pribojavao sam se da se neće na kraju pojaviti. Danas se pribojavam da je ovo poslednje delo koje nam stiže od Skota Morgana. Univerzume, učini da grešim. Na mom nebu nema baš toliko zvezda. Jedino što je utešno jeste da svetlost sa njih, čak i kad one nestanu, nastavi da putuje milionima godina. (PJ)

13. Special Request – Belief System
[270 bodova / 1 glas]
Ej, Tonći, sori, samo da ti javim da ne stignem napisat pošten tekst… fakat sam htio, al nije išlo, jebiga. Samo da kažem, htio sam napisat nešto o britanskom breakbeat hardcoreu, obzirom da je ovo Special Request, a on isto brije na taj UK rave kao i ja…

… uglavnom, jest da ja po našim klubovima lako nađem mjuzu koja mi je super, i isplešem se i sretan sam, al šta god se puštalo, ja još nisam našao nešto što bi me toliko pogađalo u srce kao taj stari, kako su ga zvali, ‘ardkor… malo mi je to čak smiješno, to je mjuza nekih ljudi koji su bili mladi u doba kad sam ja kretao u osnovnu, postojala je 2-3 godine, i ćao đaci… nitko to više danas ne radi nit pušta, ima nostalgičara koji vole drkat na to, valjda bi htjeli da se to vrati, to je kao bio neki izgubljeni rejverski raj, al dajte se uozbiljite ljudi, šta je bilo više biti neće… priznam, neki dio mene bi to volio, al zapravo, fućkaš podgrijani ručak od prekprekjučer…

… no, baš mi je fascinantno kak s tom mjuzom imam osjećaj ko da je pravljena al baš za mene, baš mi poškaklja mozak na svim pravim točkama… a onak, neš ti, breakovi ubrzani do maksimuma, sint rifovi, klaviri pršte, helijski gasici ciče… nije baš vrhunac sofistikacije, al ma zapravo, kog briga, neka je i tak dirljivo jeftino, mene razara… malo mi je šteta da vjerojatno nikad neću čut to uživo i izdivljat se, moram si to puštat doma, pukne me svako toliko…

… ma u biti skroz mi je super i tako doživit, kog briga šta ne korespondira sa sadašnjim vremenom i prostorom il ičim, korespondira sa mnom… onak, ta neka euforija stopljena s melankolijom, toliko da ih više ne možeš ni razaznati, totalni melting pot osjećaja… i baš mi da neki feeling, nemrem prstom uprijet u njega, ne mogu ga imenovat, nešto malo tajanstveno, kao da je veće od života…

… zapravo, baš mi nešto palo na pamet, možda je to baš osjećaj života kao takvog, mislim si da tako nekako izgleda kad ti život proleti pred očima prije nego što otegneš papke… sve ti se nabije u jednu točku, vrtiš to i ne možeš vjerovati koliko je čudesno bilo, i sretan si da je bilo, i više te ne drži strah od smrti, samo tuga što tome svemu dolazi kraj… ali to tako mora biti, prolazno je jebiga, ne može drugačije, ali bolje to nego da uopće nije bilo, ne? Ono, živio si, ej!

…mmmmda, i tak, nekolicina nabomboniranih britanskih balavaca s polovnim semplerima i par izrecikliranih trikova me navede na ovako teške misli, svašta. A nisam ni vani bio za vikend! Čudo, ta glazba, a? Nego, uh, ma sam se raspisao, dok se tu ispričavam mogo sam pošten tekst složit… ajd evo, objavi ovu litaniju da se ne moraš zajebavat s administratorskom crticom, malo mi je ovo ne znam, al neka, jesam rekao da ću neš napisat, samo aj pliz ubuduće ne mi u nedelju navečer javit da ti sutra treba 😀 (NP)

12. Arca – Arca
[270 bodova / 2 glasa]
Arca je venecuelanski producent i DJ koji živi i djeluje u Londonu, poznat i po tome što je producirao i za Bjork, Kanyea Westa i Franka Oceana.

“Arca” je treći Arcin studijski album, prvi na kojem koristi vlastiti vokal, prilično hvaljen među kritičarima i meni dovoljno dobar da mi se nađe na listi najboljih prošle godine.

Arka je, prema biblijskim spisima, splav ili brodica na kojoj se za biblijskog potopa spasio Noa sa svojom obitelji i odabranim životinjama.

Sama priča o potopu nadilazi Bibliju i zapravo je jedan od najčešćih motiva u religijskoj mitologiji širom svijeta. A neizbježnost nadolazeće katastrofe koju možemo namirisati u priči o potopu vrlo je plodna slika prisutna i širom popkulturnog spektra.

Kako Gorilinoj godišnjoj listi albuma prijeti potop, a Noa arku sagradio nije (u bračno stanje, djecu i bračno stanje eventualne djece neću ulaziti), mi iz puka smo prepušteni nevjerici i očaju. Trebamo li kucati na vrata svojih susjeda koji su slagali playliste, ali ne i liste albuma? Moliti se za braću i sestre koji su glasali za serije?

Noa, pomozi! (AS)

11. Kehlani – Sweetsexysavage
[285 bodova / 2 glasa]
E, kad sam već gore spomenuo glazbenu usamljenost, znate koja rabota zna biti taaaaaaako užasno samotnjačka? R&B FANDOM U HRVATA! Slušam R&B evo već jedno 23 godine, i tek je jedno trećinu tog vremena (zlatne godine Neptunesa i Timbalanda + trenutna post-Drake/Weeknd era) R&B bio zanimljiv nekom bitnijem broju ljudi oko mene, a sve između toga… jebote ko da sam fan mongolskog prog-jazza. 😀

A i bio je taj jedan period donedavno kada je i moja osobna vjera u R&B bila na kušnji. Prvo s The Weekndom, koji je meni bio samo inferiornija verzija The-Dreama – za kojeg jedva da su i znali ljudi koji su se u tolikom broju zapalili za Weeknda, definitivno mi nije pomoglo da se manje osjećam kao izolirani čudak. A onda je krenula i eksplozija drakeasto-weekndastog R&B-ja, kada su napokon ljudi oko mene opet počeli obraćati pozornost na R&B – taman kad je meni prestao biti napet! A kad sam se uhvatio u razmišljanjima kako mi je to “sve isto”, skužio sam da je vrag odnio šalu i da moram početi bolje slušati, prestati tražiti od modernog R&B-ja da bude ono što mislim da bi trebao biti i prihvatim ga onakvim kakav jest, i… upalilo je! Staroprdonjitis nije bolest od koje nema spasa, uvijek se može izliječiti uz malo truda i dobre volje. 🙂

Jedino čega mi i dalje fali je – klupski R&B. Činilo se kao da bi se situacija mogla popraviti na tom frontu prije par godina kad je DJ Mustard bio na vrhuncu, ali se onda R&B opet vratio u horizontalu i zasad na horizontu ne vidim riješenje kako da se makne iz te pozicije… Jer, ako neće ići u smjeru popa s tropical/EDM hibridima – koji su ionako jako rijetko vrijedni pamćenja (“Little Bit More” Jidenne je prva blistava iznimka koja mi pada na pamet) – onda se laktari za mjesto na podiju s rapom, a za R&B je problem što je rap zadnjih godina melodičniji i pjevniji nego ikad, do te mjere da se MC-je vrednuje i po osjećaju za melodiju (zamislite da otputujete kroz vrijeme samo desetak godina unatrag i morate to pokušati objasniti headzima!). Ali ja u R&B vjerujem (a ni ljubav mi nije mrska!) i znam da će i to već nekako riješiti u budućnosti, možda čak i bliskijoj nego što se nadam, a dotad Kehlani radi najljepši R&B. (TK)

(pisali: Administrator, Petar Jovanović, Nikola Pezić, Ante Spahija, Tonći Kožul)

Još jedan zadnji put: GORILIN NAJ ALBUMI 2017.!

Siječanj 22, 2018

   

Dobro mi došli svi u posljednji Gorilin izbor albuma godine! Da, posljednji – više o tome u prvoj administratorskoj crtici (bez brige, drugi Gorilini izbori idu dalje!). A kako je posljednje izdanje, htio sam da bude i posebno izdanje pa sam pozvao crtičare da pišu manje o samim albumima na listi a više nešto osobno i introspektivno, vidićemo onda ovih dana što će sve od toga ispasti. 🙂

Uglavnom, glasalo je nas 13, a to smo: Ivan Debelić, Nebojša Jovanović, Petar Jovanović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Dino Marelić, Ozren Milat, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Maja Rogulj, Ante Spahija i Andrija Škare.

Ide top 15, svaki dan tura po pet komada uz međutke s albumima koji nisu upali u prvih petnaest… Prva tura ide gore večeras između 20 i 21h (ne stignem ranije, soriiii), čitamo se!

Tonćevih top 15 albuma 2017.

Siječanj 20, 2018

15. Allie X – Collxtion II
Jako simpa zbirčica post-edm electro-popa, ako Allie i ne uspije kao singer-songrajterica (a vjerojatno neće) pred njom je onda barem dobra songrajterska karijera, u pjesmi na linku mi se posebno sviđa kako među razlozima zbog kojih voli svog dragog navede “YOU MAKE ME NOT WANNA DIE.” ^_^

14. Ty Dolla $ign – Beach House 3
Stonerski R&B koji ne ostaje ležati u kutu sobe obavijen dimom nego ide van u život, jer Ty$ voli feštu, i ribu kod staroga Duje!

13. Girl Ray – Earl Grey
I dalje najbolji pitch s I Love Music: “if Stereolab were filtered through Brill building/Laura Nyro/70s art-pop rather than VU/Ye-Ye/Krautrock”, dobro bi im došlo malo diverzifikacije u zvuku ali su s druge strane uspjele i isfurati stvar od TRINAEST MINUTA (nije ova na linku, bez straha!) a da drži vodu, svaka čast.

12. Susanne Sundfør – Music for People in Trouble
Susanne u razgovoru za The Quietus: “With the titles of my two last albums – ’10 Love Songs’ and ‘Music for People in Trouble’ – I wanted them to be a bit stupid. I’m drawn to that kind of art where you’re told: ‘This is what it is.’ And then you have to figure out yourself the depth of it, instead of having a very extravagant and deep title and trying to work out what it’s about.” ❤ ❤ ❤ Album počne zabrinjavajuće, čini se kao da je nakon electro-raskoši “10 Love Songs” zvuk svela na šturu, nezanimljivu kantautorijadu – a onda se stvari lagano počnu komplicirati i album postaje sve zanimljiviji, i na kraju opet ispadne raskošan samo na drugi način.

11. K. Michelle – Kimberly: The People I Used to Know
I dalje nedovoljno slavljena jerbo je jedno od najvećih imena suvremenog R&B-ja i ima već četiri jebačka albuma za pojasom – prva dva su mi najkonzistentniji, kroz treći je ravnomjerno rasuta šačica stvari koje mi nisu napete a na ovome su mi sve nenapete u zadnjoj trećini, što je dosta praktično. A inače, i dalje je jako ogorčena na muški rod (mada ne i u numeri na linku!).

10. Lee Ann Womack – The Lonely, the Lonesome and the Gone
Zanemario sam country i prošle godine. 😦 Ali ipak ne toliko da ne bih poslušao novu country-soul divotu Lee Ann Womack.

9. Louise Burns – Young Mopes
Samo najzagriženiji veteranski poptimisti se možda sjećaju Lillix, kanadske Avril-klon girl-grupe iz prve polovice nultih koja je bila ok al ništa posebno, otad nisam čuo ništa od njih ili vezano za njih – sve dok njihova bivša basistica prošle godine nije izdala album koji je bio sve što sam htio da zadnji album Frankie Rose bude a nije, go figure.

8. Saint Etienne – Home Counties
“Good Humour” jest odličan album ali je ostavljao i malo gorak okus u ustima jer su na njemu Saint Etienne pomalo kaskali za britpopom – koji je, jel, bio svojevrsna degeneracija st-etienneovske revalorizacije starog engleskog popa u ‘mi smo dečki kaj pijemo stoječki’ debilanu, a ovaj album zvuči kao “Good Humour” koji su u nekoj paralelnoj dimenziji snimili odmah nakon “So Tough”, dakle kada je projekt britpopa bio još u povojima te mogao otići tko zna kojim sve smjerovima umjesto onoga najkonzervativnijeg kojim je na kraju krenuo; rijetki su, JAKO rijetki bendovi koji i nakon više od 25 godina karijere snimaju ovako dobre albume.

7. The Regrettes – Feel Your Feelings Fool!
Neki govore da je ovo punk rock, meni zvuči kao nešto što se kad sam ja bio mlad jednostavno nazivalo alternativom (ovaj album je čak i – kao što je nerijetko bivalo s punky alterna bendovima u devedesetima – izašao na Warneru!), a kad smo kod mladosti – liderica benda Lydia Night ima tek sedamnaest godina! Tata joj je bio vlasnik noćnog kluba a mama kao tinejdžerka svirala u metal bendu, odveli su Lydiju na koncert The Donnas kad joj je bilo pet godina i ona je tad odlučila što želi biti kad odraste – ali neka vas to ne odvrati jer ovo je puno, PUNO bolje od The Donnas.

6. Girlpool – Powerplant
Pružam ruku pomirenjima indijanerima dok god traje revival indieja devedesetih – LIMITED TIME OFFER! – a nakon toga nastavljam srati po The Pants, Concrete Wolf, Ameliji Teargas, Henryju Patraczynskom ili kako se već budu zvali indie idoli sutrašnjice. 😀

5. Japanese Breakfast – Soft Sounds from Another Planet
Počne kao balearski indie a onda ode u Spectora i euroviziju, mi lajki.

4. SZA – Ctrl
Iščekivao sam liste albuma godine spreman za svekoliko zgražanje i snebivanje nad magazinima i portalima koji će imati Kelelu iznad SZA-e i Kehlani… a kad ono na kraju svi imali SZA-u debelo iznad Kelele, pa čak je i Fact Magazine – od kojeg sam najviše očekivao da će me izazvat da se oću tuć dok sam vruć – iznad Kelele imao SZA-u i Kehlani! Ali najbitnije je ipak da je SZA zaživila u narodu, to mi je tako drago. ❤

3. Charly Bliss – Guppy
S jedne strane mi je bed što mi se od indieja uglavnom svidi samo onaj koji zvuči kao indie iz devedesetih kad sam ga zadnji put volio (stari prdonja alert!) (nisam imao takvih problema s uživanjem u revivalu housea ranih devedesetih jer sam se za house pošteno zakačio tek s francuskim valom i usponom funky housea pa mi je taj revival bio skoro kao da slušam takvu muziku po prvi put), s druge strane indie je ionako općenito oduvijek bio jako retro-minded pa nije nešto zbog čega neću moći spavati, a i napokon sam dočekao bend koji skida LETTERS TO CLEO što je najbolja retro ideja ikad! I ne samo da imaju zvuk nego imaju i PJESME.

2. Kehlani – Sweetsexysavage
Obično mi kad R&B albumi traju sat ili više vremena to legne jedino ako imaju izvjesnu enciklopedijsku kvalitetu, ovdje to nije slučaj – većinu vremena je u ‘nije baš banger iako malo je, niti je baš balada iako malo je i to’ spektru (hm, koja je ono riječ koju tražim… ah, da, MIDTEMPO, lol!) – ali su pjesme tako dobre da je to milina.

1. Paramore – After Laughter
Kad su već same Haim zakazale, Paramore su uskočili i izdali Haim album godine – i ljetni album godine, i poletni album o depresiji godine, i album godine općenito.

Tonćevih top 15 albuma 2016.

Siječanj 19, 2018

Ne, nije štamparska greška – ovo je izbor koji sam složio još krajem 2016. ali ga zbog lijenosti tada nisam importirao s fejsa na Gorilu! Podjednako je relevantan kao i tad (mislim da bih jedino “Lemonade” pogurnuo nekoliko mjesta više) jer nemam baš običaj slušati stare albume pa je tako bilo i prošle godine… A importirat ću do ponedjeljka i svojih top 15 albuma 2017. !

15. Miranda Lambert – The Weight of These Wings
Ovo sam do slaganja liste poslušao samo jednom jer, ono, dupli album, ali Maren Morris nisam nijednom a MORAM imati neki country album na listi pa evo.

14. Tweet – Charlene
Iz rubrike nepravedno zapostavljenih comebackova godine: Tweet nastavlja tamo gdje je stala prije više od desetljeća kao da se ništa nije dogodilo, što nije nimalo bed jer jedna je Tweet – ima svoj jedinstveni južnjački bluesy stil pa nitko nikada nije zvučao niti će zvučati kao ona, preporučujem i ljubiteljima Solanž.

13. Kero Kero Bonito – Bonito Generation
Faux naif ali uvijek dovoljno maničan i/ili plastik-fantastik da ne bude (pre) twee, a i taman dovoljno kratak i šaren da ne dopizdi.

12. Solange – A Seat at the Table
Da mi je netko prošle godine rekao da će ove Solange i Beyonce izdati albume, očekivao bih da će Solange dominirati po godišnjim listama a ja na to strastveno njurgati da opet indie-mentalitet šta serete bla bla jebala vas Solange Beyonce je kraljica itd itd – a kad ono, ne samo da svi vole i cijene Beyonce koja dominira na listama, nego mi još i oba albuma tu negdje! Tonći zbunjen. 😦

11. Beyoncé – Lemonade
Meni je za slušljivost ovog albuma bio ključan moment kada sam skužio da uz samo par klikova mogu maknuti “Don’t Hurt Yourself” (Jack White? Jack jebeni WHITE?!? Argggghhhh mičite to govno s moje dragocjene Beyonce, fuj fuj FUJJJJJ!!!) i “Freedom” (koja načelno nema veze s Jackom Whiteom ali mi zvuči kao nešto što Jack White zamišlja kao idealni klupski R&B) i nakon toga je manje-više sve bilo tip-top, mada bih STVARNO volio da se napokon jednom već pošteno vrati klupskim bangerima, u tome joj nitko nije ravan i tolerirat ću joj najviše još jedan album s manje od 30% klupskih bangera a nakon toga počinjem slati pisma i žalbe svim nadležnim institucijama.

10. Angel Olsen – My Woman
Nisam je prije slušao jer sam kontao da je to neka alt.folkmericana OF DOOM a ovo sam čekirao jer sam čitao da je pristupačnije – i bome jest dosta pristupačnije od onoga kako zamišljam da je Angel Olsen prije zvučala! Neka moja seljačka recenzija albuma bi ukratko glasila: prva polovica 120 minutes, druga polovica Lana Del Rey, može, prodano.

9. Britney Spears – Glory
Izgleda da je postala šema da je svaki drugi album Britney dobar pa ajde, nakon GROZNOG “Britney Jean” ovo je melem za fanovske uši (preostali fanovi Britney Spears u 2016.: dio LGBTQ zajednice, ja), jest da nije uzbudljiv kao peak-Britney jer ni prevladavajući ugođaj aktualnog popa (mellow & midtempo) nije baš nešto Britney-friendly pa nema baš s čim brusiti oštricu – ali je svejedno jako dobar album, štoviše zapanjujuće ujednačen s obzirom na stilsko šarenilo na njemu, naravno da će nenaklonjenom uhu to biti samo = monotono i bezlično ali vjerujte mi, naslušao sam se u životu pop-albuma na kojima raznorazni žanrovski izleti strše kao Ivan Pernar u grupi normalnih, mentalno uravnoteženih ljudi tako da je to kvaliteta koju definitivno ne uzimam zdravo za gotovo!

8. Ana Nikolić – Labilna
Ana Nikolić i Rasta? Now, THAT’S what I call a power couple! Tko zna koliko će to trajati (tabloidi pisali da su se potukli prije par mjeseci i da ih je razdvajala policija, oni naravno demantirali) (razveli se nedavno – op. ur) ali ako i ostane na ovom kompaktnom, nabijenom albumu karibirizanog street-wise folk-popa – već će i to biti dovoljno velika stvar.

7. The 1975 – I Like It When You Sleep, For You Are So Beautiful Yet So Unaware of It
Nije mi nikada bila napeta njihova ambijentalna strana pa me i album malo pogubi u središnjoj ambijentalnoj dionici ali nema veze, epski album je epski – tour de force najambicioznijeg i najzanimljivijeg pop-rock benda današnjice, toliko obilja na trpezi da se ne mogu previše žaliti što nije baš sve po mom ukusu.

6. The Avalanches – Wildflower
Očekivao sam “Australian Democracy” pa sam ostao više nego ugodno iznenađen, jest da su skoro svi nesemplirani glasovi na albumu mravi na torti ali to mu je ujedno i jedina bitnija mana… Osim možda, ajde, još jedne sitnice koja je i minus i plus a to je završna “Saturday Night Inside Out” – minus jer je toliko nenormalno dobra da baca u vodu sve ono prije, plus zato što imaš album koji je tako grandiozno putovanje i onda završava s nečim što bi trebalo predstavljati kraj puta – ali zapravo mi zvuči kao početak nekog novog, još većeg, čudesnijeg i misterioznijeg putovanja.

5. Esperanza Spalding – Emily’s D+Evolution
Ovo je za mene poprilično ekstreman izlet u ‘inače stvarno ne slušam ovakvu muziku ali…’ vode jer sam oduvijek imao alergičnu reakciju na sve što je fusion-jazzasto pa nisam ni skroz siguran zašto mi se ovo sviđa, osim što ima i R&B-ja i dosta hookova (mada primjećujem da ju se, baš kao i masu ‘nisam skroz siguran zašto mi se ovo sviđa’ muzike koja mi se zadnjih godina sviđa, nerijetko uspoređuje s JONI MITCHELL), tako da – dosta mi se sviđa ali nemojte samo sad očekivati od mene da ću počet slušat Weather Report!

4. Crying – Beyond the Fleeting Gales
Grozničavi indie-pop + pompozni ejtiz sintovi + J-pop & chiptune prizvuci = The Go! Team za dvijetisućedesete, s razlikom da su The Go! Team bili instantna senzacija a ovi su i dalje opskura – nadam se ne još zadugo.

3. Carly Rae Jepsen – Emotion: Side B
Da, je, istina je, jesam, toliki sam fanboy, šta sad, ubijte me! A sad, info-kutak za one koji nisu fanboyevi/girlovi: za svoj zadnji album “Emotion” (legenda od albuma!) Carly je bila složila kojih 250 pjesama, a od onih 230-ak koje nisu upale izabrala ih je osam za “Emotion Side B” – osam pjesama koje ne zaostaju puno za onima na “Emotion” i skupa čine album koji fino teče, baš albumast album, ne bi nikad rekao da su restlovi s prethodnog albuma! Tj. bar ja teži fanboy ne bih, jel.

2. Ariana Grande – Dangerous Woman
Era je ta da kad je album Ariane Grande dobar malo što je bolje od njega, deal with it.

1. KING – We Are KING
One su kraljice a ovo je njihova kruna. Najljepša muzika.

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2017.!

Siječanj 12, 2018

Jebote, listama nikad kraja! Evo još jedne u kojoj svi možete glasati – da, doslovno svi, uključujući i TEBE dragi čitatelju/ice, tko god da bila/o! A pravila su kao i uvijek slijedeća:

– na vama je da glasate za najmanje pet a najviše dvadeset albuma (ili mini-albuma, EP-ja te kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od materijala iz prošle godine) koji su premijerno izašli 2017.

– na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, pri čemu nijednom albumu ne možete dati više od 501 boda

– listu mi pošaljete na djevojke majmun yahoo točka com

– budite dobri i javite ako biste bili voljni napisati koju crticu!

glasanje traje do srijede 17. siječnja! Je da imate samo pet dana ali šta sad, 2017. je gotova, što ste poslušali – poslušali ste, pa nemojte odugovlačiti i pošaljite tu listu ko ljudi 🙂

– izlistavanje grupne liste kreće u onaj tamo ponedjeljak, dakle čitamo se za desetak dana!

“Glazba je zvonka radost. I bila je radost mog Zvonka” – Julienne Bušić

“Da nema glazbe, ne bi bilo ni albuma” – Karl Ove Knausgård

Goriline naj serije 2017: #5-#1

Siječanj 11, 2018

5. Game of Thrones
[356 bodova / 16 glasova / jedno prvo mjesto]
Čudno je kako se nekad sve poklopi a nekad se sve raspada. Svaki put kad bih odgađao s odlukama gubio sam vrijeme za ispravljanje grešaka koje ću učiniti. Mišljenje svoje gledao sažeti što kraće da ne remetim mir ali nekad to djeluje bezosjećajno ili čak nezainteresirano. Loše komunikacijske vještine, ali dok ih ne ojačam bit ću kratak. Peta sezona donosi čovjeka koji ide okolo i svima kvari zabavu, donosi vijest o neprijatelju koji je jači od njih. Sve igre koje se odvijaju gube na važnosti ali nekim ljudima igre su sve. Svakoj igri dođe kraj, tako je bilo i u ovoj sezoni, s time da je otpočela finalna igra s novim ulogama. Ukratko, sezona puna adrenalina. (ID)

4. Mindhunter
[454 boda / 17 glasova / tri prva mjesta]
Postoji jedan razlog iz kojeg mi je “Kad jaganjci utihnu” jedan od najboljih filmova koje sam ikada gledala. Ne, nije tu riječ ni o napetoj priči o serijskom ubojici koji pomaže uloviti serijskog ubojicu, ni o mentalnoj međuigri Clarice Starling i Hannibala Lectora, pa ni o strahu koji mlada, neiskusna FBI-jevska gušterica nadvladava loveći zlo. Sve su to, da se ne bismo krivo shvatili, super sastavnice tog filma, ali to nije ono što me odmah pri prvom gledanju prikovalo uz prizore s ekrana.

Ono što me od samog početka filma “Kad jaganjci utihnu” sasvim opčinilo i udarilo u pleksus svojom istinitošću bio je savršeno dočaran osjećaj koji obuzima svaku ženu koja je ikada kročila u isključivo muški svijet. Clarice iz “Jaganjaca” hrabro kroči zastrašujućim, neprijateljskim, na kraju krajeva i nasilnim MUŠKIM svijetom, svijetom koji je uglavnom promatra tek kao pomalo zabavnu gošću. I ona ga se u svim njegovim inkarnacijama – ne samo onoj Hannibala Lectora – ima itekakvih razloga bojati.

“Mindhunter” me se u brojnim svojim trenucima dojmio na vrlo sličan način. Svijet u kojem dva FBI-jevca pokušavaju prokljuviti način razmišljanja “nove vrste ubojica” – serijskih ubojica – definitivno je muški svijet. Žene su u njemu uglavnom žrtve ili uzrok svih zala percipiran kroz vizuru onih koji ih neumorno ubijaju. Kada u samu jezgru priče – u razotkrivanje uma serijskog ubojice – uđe jedna žena koja nije samo to, nego žena koja aktivno sudjeluje u glavnom lovu serije, onda je to žena koja fura deset puta jaču strogoću i za barem pet stupnjeva ledeniji pogled od svojih kolega. Ona je, naime, u tom svijetu također samo gošća. Jedini bliski odnos koji si dopušta ostvariti onaj je s napuštenom mačkom u praonici svoje zgrade.

Naravno, “Mindhunter” nije fenomenalna serija samo zbog toga. Ona je briljantan uvid u povezanost uma serijskog ubojice s patologijama čitavog društva, ali i fascinantan mozaik čijim slaganjem otkrivamo da između psihopatskih ubojica i “normalnih” muškaraca postoji više sličnosti nego što smo se nadali. To je divna serija i zbog toga što likovi u njoj oživljavaju čak i kada nemamo nikakvog razloga s njima suosjećati, u kojoj čak i prestrašne priče koje priča Baba Roga glavom i bradom postaju nešto što ne može prestati slušati i diviti se šarolikosti ljudskih iskustava, ma koliko monstruozna bila.

“Mindhunter” je sjajna serija zato što u lovu na poremećeni um serijskog ubojice dijelovima mreže hvata i naše umove. Ljudi o kojima govori, naime, možda jesu psihopati, možda čine stvari koje su nam nezamislive, možda obitavaju s one strane koncepta koji su nam u obitelji, školi i vršnjačkim grupama predstavili kao “ljudskost” i “humanost”. No oni nisu životinje. Oni su također ljudi. Sličniji su nam nego što isprva mislimo.

A onda se uvijek – posebice ako ste žena – možete sa mnom vratiti i još jedan korak natrag. Oni su uglavnom muškarci. Baš kao i ljudi koji ih u ovoj seriji istražuju. Policajci i zločinci, FBI-jevi profileri i psihopati – sve su to “tvrdi momci” s autoritetom koji obitava pri vrhu hranidbenog lanca. Situacija u kojoj nad nama vitlaju noževima ili motornim pilama nije jedina u kojoj ih se imamo razloga bojati.

“Mindhunter” nam možda nije izričito objasnio zašto je tomu tako, ali Fincherova se sjenovita režija pobrinula da u njega utonemo s istim filingom kao i Clarice u Hannibalov um. Oprezno, ali ne uvijek i s dovoljno zadrške.

I “Mindhunter” nam, što je možda njegova najveća kvaliteta – tu istinu, tu opravdanost našega straha ni u jednoj sekundi nije pokušao sakriti. (ZP)

3. The Leftovers
[462 boda / 15 glasova / pet prvih mjesta]
Već sam nekoliko godina u sretnoj ljubavnoj vezi. Ne pišem to zato da se hvalim niti onima s trenutačno lošijom situacijom nešto nabijam na nos. Pišem to zato što se svako malo zapitam što li se to dogodilo, kakve su se to okolnosti splele da ja, eto, postanem sretna i zadovoljna. Ni za što na svijetu ne bih mijenjala taj osjećaj sreće ni zadovoljstva, nema ničega u ime čega bih se odrekla tog filinga da je ljubav izbrisala svu moju bol, ali najviše od svega, nema toga što bi uklonilo moje čuđenje nad time što se to, eto, doista i dogodilo.

Ponekad se, naime, sjetim trenutaka melankolije, tuge i beznađa koji su me prije znali pratiti danima i koji su mi bili svakodnevni suputnici, otprilike kao i kontrolori u tramvaju te porezna prijava u veljači. Nisam od njih patila zato što nisam imala dečka. Nisam od njih zapravo ni PATILA. Oni su me PRATILI zato što su oni moje prirodno, defaultno stanje. Usamljenost, prepuštenost samoj sebi, osjećaj da samo ja i nitko drugi imam misli čije počelo ne mogu uhvatiti niti konačnicu riješiti – to sam ja na tvorničkim postavkama, bez nadogradnja i prilagodbi. To je Zrinka bez ljubavi, sreće i zadovoljstva.

Ponekad još u nekim trenucima sretnem tu Zrinku. Nije se izgubila ni nestala, ona je moj kamen temeljac. Vrlo žilavo obitava negdje između mog želuca i grla, samo ih sada malo rjeđe ima potrebu stezati. Ponekad je prizovem pa se zajedno sjetimo neke šetnje po blatnjavom parku u Dubravi i neke pjesme Eliotta Smitha koju repetiramo na slušalice i onda mi se ta ogoljena, primordijalna tuga, očaj i melankolija čak čine plemenitima i uzvišenima.

No onda se priberem.

Zašto bi itko htio živjeti samo na svojim tvorničkim postavkama?

U seriji “Preostali”, međutim, tri sezone za redom njezini su me autori bombardirali tim osnovnim ljudskim stanjem. Evo ti, govorili su, koji put pjevajući, a koji put me samo uvlačeći u svoje slike i izraze lica, evo ti tvoje uzvišene melankolije i osjećaja napuštenosti. Evo ti i filinga da ono što osjećaš nikome ne možeš objasniti, da za to ne postoje riječi i da je praznina jedino što si u stanju iskusiti. Evo ti! Što ćeš s time sada?

U toj priči o 98 % napuštenih Zemljana, u toj sagi o tome kako je krhko sve ono što nadograđuje naše defaultno stanje izgubljenosti – ljubav, vjera, djeca, planovi, ljepota, smijeh – Damon Lindeloff uspio je uhvatiti, oslikati i u facu nam vratiti sav taj exquisit desperation koji još nazivamo i ljudskim stanjem.

Pa onda još i sa scenama u kojima američki predsjednik u sklopu biometrijskih provjera identiteta mora na uvid dati GO KURAC!

Nikada na televiziji nisam vidjela ništa tako bogato plemenitim očajem okljaštrene ljudskosti. Nikada mi nitko nije to prikazao tako pitko pjesnički. Nikada mi nitko uz to nije pustio i Metallicu i Charlesa Aznavoura. I nikada mi nitko na kraju nije potvrdio da sam u pravu kada odbijam poreći snagu ljubavi i zadovoljstva u UZDIZANJU ljudskoga stanja. Da, nešto nam sasvim neočekivano i neobjašnjivo – ali i očekivano i objašnjivo – može u jednoj sekundi oduzeti sve čime smo zatirali svoju bol i u toj ćemo se sekundi ODMAH vratiti slomljenoj istini ljudskog defaulta.

No taj default, tih 98 % od kojih smo istkani i koji će nam uvijek ostati, čak i kad nas onih 2 % nadogradnje napusti – nije vredniji, nije ISTINITIJI od nadogradnje koja ga pokriva.

Jebiga, čak je i Kevin uhvatio Patti za ruku dok je na horizontu promatrao vatromet ljudskoga nestajanja. Čak je i tada tih dva posto nadogradnje bilo važno. Čak je i tada osjetio potrebu za bliskošću i ljepotom.

A u drugoj su se, onoj našoj dimenziji, Nora i Kevin ipak na kraju sastali. Golubovi su se uzletjeli oko kolibe i njihove se sijede vlasi ispreplele sa slavljeničkim lampicama na lokalnoj žetelačkoj svetkovini. Nitko nije otkrio kamo je nestalo onih 2 % čovječanstva koje je na početku prve sezone uzneseno ili zakopano negdje u ništavilo. Nitko im nije obećao da sutradan jedno od njih neće pasti s bicikla i prosuti mozak po seoskom putu. Nitko im nije zajamčio da se više nikada neće morati vratiti u svoje zadano, izolirano stanje. Pa ipak. Golubovi su se uzletjeli oko kolibe i svanuo je novi dan, zasvirala je nježna muzika i oni se nisu osjećali prevareni svojom napokon pronađenom, začudnom srećom.

A potop? Veliki potop? Ne, on se u “Preostalima” na kraju ipak nije dogodio. No zašto njime razbijati glavu? Možda dođe, a možda i ne. No kad god došao i u kojem god nam se obliku ukazao – bez sumnje ćemo mu se iznenaditi. (ZP)

2. Twin Peaks: The Return
[488 bodova / 14 glasova / devet prvih mjesta]
Išli ste pogledati hype-seriju o kojoj svi pričaju, a kad ono nešto sasvim drugačije od onog što se pričalo o tome? Svakodnevno iskustvo nam ukazuje i ponavlja kako očekivanja, a pogotovo intelektualna ignorancija – razmišljanje o tome da je trajno ono što nije trajno – smanjuju užitak. Većina nas nikada ne spozna koliko često previše očekivanja mogu biti razlog zašto se ne osjećamo sretno i zadovoljno. Očekivanja su ništa drugo doli naše zamisli o tome kako stvari, ljudi, događanja i život moraju i mogu biti. Sputavaju nas i onemogućavaju sretan život u sadašnjem trenutku i smanjuju nam očekivanu radost.

Većina nas treba razumijevanje prije nego što možemo otpustiti očekivanja, a ta spoznaja o razumijevanju stvari može se doseći kroz meditaciju. Kada meditirate bez ikakvog pokušaja da kontrolirate um, prije ili kasnije ćete razumjeti da se razmišljanja i osjećaji pojavljuju i nestaju sami, bez ikakve volje s vaše strane. Još bolje, naš odgovor na te pojave također nije u našoj kontroli. Meditacija također pomaže da se lakše otpustimo od očekivanja dopuštajući umu sve više i više boravljenja u sadašnjem trenutku. Otvaranjem uma redovitom meditacijom postajemo sve više i više ispunjeni i mirni u ovom trenutku. Um dobiva sposobnost spontanog prihvaćanja ljudi i situacija točno takvima kakvima jesu, bez težnje za promjenom ili žalom za onim što nije tako kako je. Slijedom toga, redovitom meditacijom, vremenom ćete imati manje očekivanja i manje smetnji i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja i naprosto ćete početi živjeti u sadašnjem trenutku, u nesputanom odnosu sa životom.

I onda, jednom kada primjetite razliku između onoga prije i onoga što je sada, pogledajte opet “Twin Peaks: The Return” – zapanjujuću, bigbangovsku ekspresiju meditacije koja je ujedno i najveće djelo suvremene umjetnosti, čija snaga dopire daleko izvan uobičajenih kategorija televizije, filma i interneta, sve do našeg uma i njegove sposobnosti prihvaćanja očekivanja. Sretni smo što smo imali prilike gledati emitiranje ovog remek-djela u živo, kroz internet, i tako aktivno sudjelovati u vođenim transcedentalnim meditacijama Davida Lyncha koji već 44 godine meditira dva puta dnevno. “To je tako lijepo, toliko moćno, vječno, besmrtno, nepromjenjivo, beskonačno, neograničeno. Dalo mi je pristup neograničenoj rezervi energije, kreativnosti i sreće. Ponekad se to naziva – čista svijest. I to je duboko u svima nama. Zaista počnete uživati u životu. Pogledate unaokolo i sve izgleda bolje. Ljudi ne izgledaju kao neprijatelji, izgledaju kao prijatelji. Osjećate se dobro, želite zagrliti ljude oko sebe.” (BM)

1. The Handmaid’s Tale
[601 bod / 24 glasa / tri prva mjesta]
Znam da je tvrditi kako me knjiga “Sluškinjina priča” spisateljice Margaret Atwood nimalo nije oduševila gotovo ravno blasfemiji, ali kad sam je prije 10-15 godina primila u ruke ostavila me ravnodušnom, bila mi je najblaže rečeno konfuzna. Je li možda bilo do lošeg prijevoda ili „SF“ kostura koji me jako smetao, ne znam, ali neko vrijeme sam se opirala i samoj ideji da pogledam seriju o kojoj su, tamo negdje početkom ljeta, svi brujili.

Ne znam kako sam popustila, ali ne mogu opisati koliko mi je drago što jesam!

Ekranizacija je razradila temu do najsitnijih detalja i to je bilo upravo ono što me privuklo; beskrajno tjeskobna atmosfera, „izdajice“ koje vise sa zidina, žene koje su nasilno odvojene od svojih obitelji da bi postale „hodajuće maternice“, lišene postojećog identita u toj mjeri da ne smiju koristiti ni svoja prava imena već se zovu prema muškarcu kojem pripadaju (glavna je junakinja tako „Offred“, odnosno „Fredova“). Od svog tog užasa teško je odabrati što je najstrašnije – možda „ceremonije“ tijekom kojih ponižene leže u krilu svojih gospodarica dok ih gospodar siluje kako bi ispunile svoju jedinu funkciju – donijele na svijet dijete, možda sakaćenja genitalija zbog lezbijskih sklonosti, možda kamenovanja koje su prisiljene obavljati…

Gilead, ustrojstvo iz noćne more, ima svoju uvrnutu, no čvrstu logiku – isti ti muškarci koji smiju silovati sluškinje koje su doslovno njihovo vlasništvo bit će kamenovani ako siluju trudnu sluškinju ili će im odrezati ruku ako opće s njom mimo ceremonije. Sluškinje međusobno ne smiju komunicirati, osim o vremenu ili da bi kao papagaji jedna drugoj ponavljale već čuvene fraze Blessed be the Fruit i Under His Eye; no u svemu tome prekrasno je vidjeti kako prevlada ženska snaga, kako polako, ali nezaustavljivo, jača pokret otpora, kako se taj val sve više diže bez obzira na brutalna i krajnje nehumana sredstva opresije.

Iako je riječ o distopiji, ona ne djeluje ni najmanje nerealno – neki će reći pogotovo u svjetlu događaja u Hrvatskoj, ali i šire zadnjih godina, no rekla bih da je puno više od toga – vrlo često tijekom gledanja imala bih osjećaj da se tako nešto MOGLO i MOŽE dogoditi i taj zastrašujuće realistički aspekt po meni u velikoj mjeri briše „SF“ predznak i čini seriju onim što jest.

Ekranizacija “Sluškinjine priče” vjerojatno je najbolja serija koju sam prošle godine pogledala. Ako tijekom prve epizode nisam bila sigurna, već kraj druge me kupio. Sjajan mindfuck, gotovo sam se opustila kada Offred (June <3) s gospodarom igra partiju scrabblea te pomislila „pa i nije on takvo čudovište“, da bih trenutak kasnije shvatila NARAVNO DA JEST čudovište, on je aktivno sudjelovao u stvaranju takvog svijeta, no upravo to potretiranje i gospodara i gospodarica kroz neke ljudske momente daje seriji dodatnu težinu.

Veselim se drugoj sezoni, jako sam optimistična oko kvalitete – znam da nije po knjizi, ali ekipa koja je bila u stanju napraviti ovakvih deset epizoda teško da može podbaciti…Nadajmo se da se ne varam. (MM)

(pisali: Ivan Debelić, Zrinka Pavlić, Bojan Mandić, Martina Maričić)

P. S. Pozivam sve glazboljupce da navrate do Gorile i sutra ujutro, kada će biti objavljen poziv na glasanje za najbolje albume 2017.!

Goriline naj serije 2017: #49-#21

Siječanj 11, 2018

49. The Affair / Orange Is the New Black [35 bodova / 1 glas]
48. Broad City [35 bodova / 4 glasa]
47. The Marvelous Mrs. Maisel [37 bodova / 2 glasa]
46. Halt and Catch Fire [37 bodova / 2 glasa]
45. Brooklyn Nine-Nine [40 bodova / 6 glasova]
44. Search Party [41 bod / 2 glasa]
43. Sherlock [43 boda / 2 glasa]
42. Alias Grace [44 boda / 3 glasa]
41. Veep [45 bodova / 4 glasa]
40. Preacher [46 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
39. Dark [46 bodova / 3 glasa]
38. Mr. Mercedes [53 boda / 4 glasa]
37. Transparent [57 bodova / 3 glasa]
36. Dear White People [60 bodova / 5 glasova]
35. Fargo [61 bod / 4 glasa]
34. American Vandal [79 bodova / 5 glasova]
33. The Americans [81 bod / 6 glasova]
32. Happy! [91 bod / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
31. The Expanse [92 boda / 4 glasa]
30. BoJack Horseman [93 boda / 5 glasova]
29. The Punisher [99 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
28. Star Trek: Discovery [106 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
27. GLOW [107 bodova / 7 glasova]
26. 13 Reasons Why [109 bodova / 6 glasova]
25. Girls [112 bodova / 8 glasova]
24. Mr. Robot [114 bodova / 5 glasova]
23. Narcos [132 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
22. The Sinner [136 bodova / 7 glasova]
21. The Orville [136 bodova / 8 glasova]

Goriline naj serije 2017: #10-#6

Siječanj 10, 2018

10. Rick and Morty
[225 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Sveta misija Dana Harmona da pokaže kako i narcisi vole i trebaju biti voljeni je i dalje sveta, ali ove godine nešto… manje? Prvo, kao i s “Community”, treću sezonu pomalo pojeftinjuju već repetitivni psihološki uvidi. Drugo, javno su se obznanili najgori fanovi – narcisi koji su uspjeli seriju koja je kritika taštine iskoristiti kao samo još jedan ispušni ventil za svoje IQ-komplekse. Nema veze, “Rick and Morty” i dalje baca ideje bezobzirnim tempom u kojem malo koja izdrži dulje od jedne epizode ali svaka ima emocionalne reperkusije po cijelu sezonu. Virtuozno finale je odstranilo sve eventualne nedoumice oko toga. (LJ)

9. The Deuce
[230 bodova / 12 glasova]
Na prošlogodišnjem Gorilinom izboru najboljih serija godine, onome za 2016., glasalo je čak 36 ljudi – odnosno 37, ali je jedna zaprimljena ljestvica bila udvoje. Na prošlogodišnjem Gorilinom izboru najboljih albuma godine, onome za istu godinu, glasalo je tek 14 ljudi. Na ovogodišnjem Gorilinom izboru najboljih serija godine, za 2017., ponovno je glasalo čak 36 ljudi. Ovogodišnji Gorilin izbor najboljih albuma godine, za 2017., još nije objavljen – Tonći, kad će? – ali usudio bih se kladiti da se prošlogodišnji broj neće znatno nadmašiti, ako uopće. Okej, i svih sam prethodnih godina znao da ljudi ne vole muziku zapravo, jer sam dobro vidio i čuo što slušaju, ali ovo me shvaćanje kako se čak i okupljeni na ovom blogu više zanimaju za serije nego za muziku svejedno malo rastužilo. Ili je stvar u tome da ljudi – ili barem čitatelji Ruralne gorile, odnosno Tonćevi prike na Facebooku – imaju dojam kako je serije lakše rangirati nego muziku? Ne samo lakše nego i, da tako kažem, ispravnije i legitimnije? Lako moguće. I to da tako mislimo – prelazim u množinu jer je i meni osobno uvijek lakše sastaviti serijsku ljestvicu nego muzičku, valjda zbog manjka izraženijeg emocionalnog uloga – a i da tako zaista jest. Da, golem broj različitih serija koje su u ovom izboru dobile makar jedan slabo bodovan glas svjedoči o omiljenim nam subjektivnim kriterijima prilikom sastavljanja, ali čitajući i pišući svih ovih serijskih godina pripadajuće crtice primijetio sam u njima osjetan manjak osobnih detalja te češće stavljanje naglaska na, kao, univerzalne ili univerzalno dokučive kvalitete scenarija, uloga i likova, vizualnog identiteta, konteksta, poruke, redateljskog stila. Mislim, čak i legendarne montaže! “The Deuce” je upravo takva serija o kakvoj se može naširoko diskutirati upravo iz svih tih objektivnih kutova, te je iz njih istih i nezadrživo hvaliti, uz, naravno, neizostavne i uopće ne i nelaskave usporedbe s kultnom “The Wire”. A ako ste sad očekivali moj preokret, kao sad ću ja o Method Manu i Black Thoughtu, o tome kako me pornići nikad nisu rajcali, kako baš ne mogu izdržat od romantike tih kafića u koje se stepenicama spušta u podrume, kako je Sobotka bog, o potrošenoj atraktivnosti žutih taksija, ili o čemu još sve ne – e onda sam vas zeznuo! Možda mi je osobno jedna sezona, k tome još i od samo osam epizoda, premalo da bih izgradio konkretniji odnos, a možda i ja zaslužujem pravo na jednu admin-crticu, jer iako u tom žanru nisam ni upola vješt kao Tonći, ipak sam i ja jedan od urednika ove ugledne mrežne stranice. Dakle – “The Deuce” je jedna kvalitetna serija vrhunskog scenarija koji izrazito uvjerljivo balansira osobne sudbine običnih ljudi s huge-picture pristupom konteksta velikih društveno-političkih prevrata sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nošena nizom upečatljivih likova koje sjajno utjelovljuju redom dokazani glumci. A dobro je i montirana! (GP)

8. Big Little Lies
[234 boda / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“Subplot that’s more disturbing but also strays into ‘Fifty Shades’ territory” – Mike Hale, New York Times

“We’re subjected to scenes of the S&M sex games played by Celeste and her husband, Perry” – Robert Rorke, New York Post

“Oscar winners have rough sex and deadly secrets in ‘Big Little Lies'” – Erik Adams, The A.V. Club

“‘Big Little Lies’ revolves around a big hot mess of ‘issues’ that adults face” – Tim Goodmann, The Hollywood Reporter

“‘Big Little Lies’ is essentially a trouble-in-paradise story” – Tom Long, The Detroit News

I could go on. Skupljala sam ih i čuvala kao Madeline. Nekad bi mi možda bilo teško vjerovati da su ovi kritičari gledali istu seriju kao i ja i svejedno prikaz užasne psihološke i fizičke traume čitali kao „S&M sex games“, „rough sex“, „Fifty Shades territory“ i „trouble-in-paradise story“, ali u godini prijepora oko Istanbulske konvencije, URNEBESNIH šala o tome kako Mladen Grdović HAHAHAHAHA mlati svoju ženu na najpopularnijoj domaćoj tvornici memeova i još uvijek nepresušnih šala o Rihanninim modricama nisam šokirana, samo malo razočarana. Istina, negativne kritike su u manjini i fenomenalan uspjeh serije među kritikom i publikom potvrđen je brojnim nagradama, najavom vjerojatno nepotrebne druge sezone, ogromnim buzzom i dijalogom otvorenim još za vrijeme praćenja serije iz tjedna u tjedan (da, praćenjem, što je samo po sebi nevjerojatan uspjeh u binge eri televizije) i promjenom ideje o tome što „prestižna drama“ može biti.

Zazor prema žanru melodrame i ženskim žanrovima i pričama općenito nije nov ni vezan samo za televiziju. Kroz povijest književnosti, posebno zapadnog književnog kanona, muška tjeskoba doživljavala se kao egzistencijalna, a ženska kao patološka ili trivijalna. Filmske melodrame Douglasa Sirka smatrane su umjetnički bezvrijednima do 70-ih godina prošlog stoljeća, a upravo je modernistička obrada tog žanra obilježila opuse Rainera Fassbindera i Todda Haynesa koji su ispod površine Sirkovih „imitacija života“ pronašli potisnutu žensku žudnju i nezadovoljnost picture perfect životima. Suptilni genij “Big Little Lies” je upravo u tome kako pokazuje da je bol i nesigurnost ostalih likova, koja nije akutna kao ona Jane i Celeste, dio iste priče, istog spektra tjeskobe i nelagode ženske svakodnevice. Laura Dern nam je već u genijalnom “Enlightenedu” empatičnom izvedbom dala kompleksan i uistinu poseban lik poslovne žene koju će neki uvijek vidjeti samo kao komično neurotičnu i histeričnu ludu, a lik Renate u “Big Little Lies”, koja se na početku doima kao klišej histerične majke, vidimo kako se kroz sezonu bori s činjenicom da unatoč uspjesima u poslovnom svijetu u mikrokozmosu Montereya i svoje obitelji niže poraz za porazom i da sve što radi nije dovoljno – dovoljno da njezinu kćer prestanu maltretirati u školi, dovoljno da je full-time majke prihvate kao ravnopravnu roditeljicu.

Da se razumijemo, jasno mi je da “Big Little Lies” nije savršena serija, uvelike zato što je većina glavnih likova privilegirana, bogata i bijela. S jedne strane, serija koristi to kako bi razbila predodžbe o tome kako nasilje izgleda i kome se događa – siromašnoj djevojci koja nema načina da pronađe svog misterioznog silovatelja, ali i bogatoj, visokoobrazovanoj i uglednoj članici zajednice koja ima i novac i prijatelje koji joj mogu pomoći da se spasi. Serija razumije da u takvim situacijama stvari nikad nisu kakvima se čine i kombinaciju straha, ljubavi i srama koju Celeste osjeća Nicole Kidman prenosi maestralno, tako da vrlo brzo počinjemo sumnjati koliko je njezin pristanak uopće prisutan, odnosno, pristaje li na ono što su kritičari s početka nazvali „grubim seksom“ i „S&M igricama“ samo kako sebi ne bi priznala da bi se one dogodile i bez njezinog „pristanka“. Njezini posjeti terapeutkinji koja joj nježno pomaže prihvatiti istinu među najboljim su scenama čitave serije. S druge strane, lik Bonnie, jedine nebijele članice glumačke postave, ostaje poprilično plošan – ne znamo o njoj gotovo ništa, predstavljena nam je najviše kroz perspektivu ljubomorne Madeline koja ju vidi kao egzotičnu protivnicu koja daje „organic blow-jobs“ (Madeline ima sve najbolje zingere!), znamo malo ili ništa o njezinom unutarnjem svijetu (na primjer, što pobogu vidi u Madelininom bivšem seronji!?), a njezin finalni čin motiviran je… ženskom solidarnošću? Kao ok, ali moglo je to i bolje (u knjizi donekle i je). Talking heads koji služe kao campy verzija monterejskog grčkog kora često funkcioniraju kao namig publici koji poručuje da je ovo ipak i društvena satira i da je serija svjesna privilegiranosti većine svojih protagonista, kao kad u jednoj sceni siromašnu Jane nazivaju „starim Priusom parkiranim ispred Barney’sa“. Puno se toga još može napisati i reći o ovoj seriji, ali utjecaj koji je imala i koji će imati na gledatelj(ic)e i televizijske trendove već sada je nepobitan. Na njezinoj površini (sjajnoj, blještavoj, svjetlucavoj površini) prelamaju se gledateljska očekivanja i predrasude više nego na bilo kojoj drugoj ovogodišnjoj seriji i istine koje su isplivale iz mora velikih i malih laži odjekuju glasnije i od pjesama s odličnog soundtracka prenapredne prvašice. (MR)

7. Stranger Things
[304 boda / 15 glasova]
Kada se serija “Stranger Things” pojavila lani bila je prava senzacija jer ju je Netflix pustio praktički bez ikakve najave. Mi koji smo odrastali u 80-ima smo je jednostavno progutali i uživali u poznatoj glazbi i referencama iz pop-kulture. Koliko se svima svidjela najbolje govori podatak da je lani zauzela uvjerljivo prvo mjesto u Gorillinom izboru. Stoga autorima, braći Duffer, nije bilo lako napraviti drugu sezonu, koja će opravdati visoku ljestvicu koju su postavili. Jesu li to uspjeli? Rekao bih da jesu. Odličnoj glumačkoj ekipi koju predvodi Millie Bobby Brown kao Eleven pridružili su i novu djevojku – Max (Sadie Sink). Malog Willa (Noh Schnapp) i dalje opsjedaju vizije Izvrnutog svijeta, a Demogorgona iz prve sezone zamijenio je cijeli niz ne baš ljupkih čudovišta.

Dufferi su u drugoj sezoni još više zagrizli u karakterizaciju likova, a ritam je ostao isti. Naravno, tu je i puno dobre mjuze i vrhunska kamera. Rekao bih da je sve postalo još čudnije, no gušt gledanja je isti. Srećom, Netflix pusti cijelu sezonu odmah, a ja sam svih 10 epizoda pogledao u dva dana. 🙂 (SM)

6. Master of None
[329 bodova / 15 glasova / tri prva mjesta]
Od početka u crno-bijelim slikama Italije do završetka u blještavilu New Yorka, druga sezona “Master of None” pruža nam još jedno malo putovanje, unaprijed osuđeno na nedostizanje cilja. Dev Shah nastavlja nelinearnim putevima tražiti sreću, dok se istovremeno površnim gledanjem može pomisliti da sreću već ima i da je on taj kojem treba zavidjeti. Naime, prateći njegova druženja sa zanimljivim ljudima u vibrantnim sredinama i na živopisnim lokacijama, s intenzivnim načinom življenja lišenim osnovnih financijsko-egzistencijalnih poteškoća, nemoguće je ne pronaći nešto što biste rado s njim mijenjali.

S druge strane, nemoguće je ne poistovjetiti se s njim ili nekim drugim likom glede bilo koje od zasluženih ili nezasluženih privilegija koje uživaju a ne cijene dovoljno. Tako će se praktički svatko tko pogleda ovu seriju prije ili poslije identificirati s generacijom preplavljenom mogućnostima koje one prije nje nisu imale, a da pritom ipak ostaje zakopana u mjestu i s gorkim okusom u ustima gleda na vlastitu neostvarenost. Ono što “Master of None” izdvaja od ostalih je Devov i Azizev iskreni optimizam i nada da će ga nekad neko putovanje ili potraga dovesti do cilja, ali i stav da su i sama potovanja i potrage vrijedne daljnjeg pokušavanja. (AS)

(pisali: Leonard Jurić, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Samir Milla, Ante Spahija)

Goriline naj serije 2017: #78-#51

Siječanj 10, 2018

78. Difficult People / Easy / House of Cards / Mike Tyson Mysteries / South Park [16 bodova / 1 glas]
73. Atypical / Catastrophe / Teachers / The Walking Dead / Young Sheldon [18 bodova / 1 glas]
72. The Girlfriend Experience [18 bodova / 2 glasa]
71. Silicon Valley [19 bodova / 2 glasa]
70. Designated Survivor [19 bodova / 2 glasa]
69. Berlin Station [22 boda / 2 glasa]
67. Babylon Berlin / Riverdale [23 boda / 1 glas]
66. Modern Family [23 boda / 3 glasa]
65. The Good Fight [24 boda / 3 glasa]
64. Future Man [25 bodova / 3 glasa]
61. Godless / Imposters / Wrecked [26 bodova / 1 glas]
60. Manhunt: Unabomber [26 bodova / 2 glasa]
59. Nathan for You [28 bodova / 2 glasa]
58. Santa Clarita Diet [28 bodova / 3 glasa]
56. Top of the Lake / Vis a vis (Locked Up) [30 bodova / 1 glas]
55. This Is Us [30 bodova / 2 glasa]
54. Trial & Error [30 bodova / 4 glasa]
53. Taboo [31 bod / 2 glasa]
52. Detectorists [32 boda / 2 glasa]
51. Shameless [34 boda / 2 glasa]

Goriline naj serije 2017: #15-#11

Siječanj 9, 2018

15. Better Call Saul
[168 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Glad za najboljom serijom proteklog desetljeća, a to je naravno “Breaking Bad”, Vince Gilligan protekle tri sezone uspješno nam utažuje uspješnicom “Better Call Saul”, koja se događa nekoliko godina prije “Breaking Bada”.

Već znate, radnja se vrti oko Saula Goodmana prije nego je postao prepredeni odvjetnik koji pomaže kriminalcima. Ono što je fascinantno u ovoj seriji je kako Vince s lakoćom vraća likove iz “Breaking Bada” u prošlost i daje im novi karakter. Najbolji je primjer fantastični Hector Salamanca (Marc Margolis) koji je u “Breaking Badu” bogalj u kolicima koji ne može govoriti. U ovoj sezoni “Saula” Hector itekako priča i praktički je glavni negativac serije, premda se u sezoni pojavio i ultimativni negativac Gus Fring (Giancarlo Esposito). Margolisov Hector je toliko dobro napisan da ga morate obožavati. Ipak, pitanje svih pitanja je tko je zapravo Kim, i što će se s njom dogoditi, budući da je dobro poznato kako je nema u “Breaking Badu”. Naravno, izvan konkurencije je pitanje – kada će se pobogu pojaviti Heisenberg? (SM)

14. Better Things
[168 bodova / 9 glasova]
Vrijeme prolazi i stvari se događaju. Gledano izvana, većina tih stvari je ok i uobičajena i zajednička većini, ali osvjetljivanjem trenutaka svagdanje borbe u tim stvarima može se naći nešto lijepo, istovremeno i brutalno realistično i gotovo čarobno.

“Better Things” serija je sačinjena od vinjeta iz života Sam Fox, alter-ega glavne glumice i redateljice Pamele Aldon koja je s Louisom C.K. osmislila i napisala seriju. “I want to elevate the mundane …” rekla je Adlon. “This is the way I live my life.” Druga sezona vizualno je i stilski poetičnija, s više rizika u strukturi i dojmljivom režijom, ali Samin no-nonsense pristup životu, roditeljstvu i ljudskim odnosima nije se puno promijenio, i uvijek sjajni scenariji koje pišu Adlon i C.K. jasno prenose Saminu / Pamelinu neromantičnu viziju života, često i više preko dugačkih pogleda i uzdaha nego samih riječi.

Baš je zbog stvari u kojima je najbolja teško dočarati i „prodati“ “Better Things” pa većina, razumljivo, poseže za sličnostima s “Louiejem”. I da, ima ih dosta, u strukturi epizoda, zanimanjima protagonista i temama kojima se bave, ali fokusiranje na njega u razgovoru o seriji koja je ipak primarno Pamelino dijete mi je postalo „a very no“. Uostalom, “Better Things” ima puno više empatije za Sam nego što “Louie” ima za Louieja, a nimalo idealiziranja majčinstva kojem je Louis sklon.

Posebnost i šarm ove serije kriju se u razlikama, ne samo u odnosu na “Louieja” već i niz drugih impresivnih, lirski intoniranih suvremenih dramedija poput “Transparenta” i “Master of None” gdje likovi postepeno uče o sebi – Sam jako dobro zna tko je ona, she’s a bitch, she’s a lover, she’s a child, she’s a mother, she’s a sinner, she’s a saint, she does not feel ashamed! Njezina obitelj također jako dobro zna tko je ona i što sve radi za njih, ali to gotovo nikad ne pokazuju, što je potpuno realno, ali svejedno frustrirajuće. Svi STALNO nešto žele i trebaju od Sam i ona je uglavnom tu za njihove potrebe i prohtjeve, ali isto tako je tu da im kaže da su mala govna kad se ponašaju kao mala govna, što kulminira epizodom Eulogy, jednom od najboljih ovogodišnjih TV-epizoda koju se isplati pogledati čak i ako nećete uopće gledati “Better Things”. Ali ne znam zašto ne biste. (MR)

13. Crazy Ex-Girlfriend
[185 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Volim glupirati se, mudrovati, teoretizirati, terorizirati, dizati dramu, mlatiti praznu slamu, vrištati svoje snježnopahuljaste stavove s (uglavnom metaforičke) pozornice, propovjedaonice ili bilo koje čvršće kašete za voće, ali “Luda bivša djevojka” je serija o kojoj mi se ne epistolira jednosmjerno – ako je to uopće serija, jer nekad bih radije koristio izraze poput „osnovna higijena“, „lijek na recept“, „najbolja besplatna stvar koju možete učiniti za svoje mentalno zdravlje“ ili naprosto „čudo… ČUDO!“ – o “Ludoj bivšoj djevojci” želim razgovarati i podijeliti je s drugima jer nijedna serija današnjice nije ovako velikodušno inkluzivna prema gledateljskom iskustvu. Potpunim razotkrivanjem i neustrašivim poniranjem u unutarnji život Rebecce Bunch, Aline Brosh McKenna i Rachel Bloom izazivaju nas da odbacimo oklope svoje gledateljske nedodirljivosti i s njima krenemo na najnepredvidljiviju, najkompliciraniju, najopasniju i najupitnije isplativu avanturu koju može zamisliti ljudski um: suočavanje sa samim sobom. “Luda bivša djevojka” ne nudi brza (niti ikakva, zapravo) rješenja; sve je u toj seriji puno „nijansiranije“ no što izgleda na prvi pogled. Rebecca Bunch je tek na polovici treće sezone napokon dobila svoju Dijagnozu, no ona nije odgovor na sva njena pitanja, već važno, nikad važnije, ali samo još jedno novopostavljeno pitanje. Neka više, neka manje, ali sva pitanja koje ova serija postavlja iz epizode u epizodu, često kroz glazbu i ples jer kad sve drugo propadne često nam u životu ništa drugo i ne preostaje, rezoniraju otvorenim gledateljskim umom, tjeraju ga da se preispituje, uhvati ukoštac sa svojim problemima, da si čak i – a to je ono najteže, nije li, you stupid bitch? – oprosti i krene dalje, otvoren i žedan iskustava drugih, jer, kao nijedna druga, ova serija nas uči da nismo sami, da negdje daleko na kraju svijeta, u prostranstvima neta ili možda čak u uredskom kjubiklu do tvoga, šuti netko nalik tebi. “Luda bivša djevojka” skida selotejp šutnje s usta i daje ti glas, samo tvoj a univerzalan. Raste broj glasova koje je “Luda bivša djevojka” oslobodila iz okova šutnje. Želim ih čuti sve! U trećoj sezoni ti su je glasovi zborskim pjevanjem napokon doveli i na ovu i na brojne ine godišnje top-liste, što znači da za ovaj svijet ipak ima nade, ali završila je tek na 13. mjestu što pak znači da, jebote, STVARNO ne zaslužujemo lijepe stvari. No, život je previše nijansiran da bismo donosili ikakve zaključke (osim kategoričkog imperativa koji nalaže da seks s ocem bivšeg momka nikad nije dobra odluka). (TT)

12. The Crown
[217 bodova / 12 glasova]
Nakon (ne)očekivano odlične prve sezone, svojevrsnog origin storyja kraljice Elizabete II, druga ju zatiče u malo zrelijim godinama i pred zrelijim izborima.

Dobrog starog Winstona više nema i mora se snalaziti s blijedim kopijama, Phillip je sve živahniji i često u drustvu lijepih mladih dama, Margaret cendra da se hoće udati, a netko se mora i pozabaviti vanjskom politikom… pune ruke kraljevskog posla. Claire Foy je i dalje sjajna, Matt Smith joj ove godine čak uspješno parira, a njihova atipična unija je i glavna tema sezone, jer kao što valjano primijete – razvod NIJE opcija. Sad bi još valjalo spomenuti naciste, pale premijere i poznate afere, ali to ćete sve saznati kada pogledate ovaj izbrušeni dragulj. Jednu hladnu nedjelju. Točno će pasati. (LR)

11. Feud: Bette and Joan
[218 bodova / 11 glasova]
Je li Hollywood do danas išta napredovao u odnosu prema glumicama koje više nisu u cvijetu mladosti? Možemo za pozitivan primjer uzeti Susan Sarandon i Jessicu Lange, 71-godišnjakinju i 68-godišnjakinju koje i dalje imaju dosta posla te su respektirane figure, za razliku od Bette Davis i Joan Crawford koje su – kao što ova serija prikazuje – već u svojim pedesetima muku mučile da dobiju ikakvu normalnu ulogu. No isto tako se često sjetim priče Maggie Gyllenhaal kako joj je jedan producent, kada je imala tek 37 (trideset i sedam!) godina, rekao da je prestara da bi glumila love interest neimenovanog 55-GODIŠNJEG glavnog muškog glumca! To što žene nestanu s holivudskog radara nadomak svojim četrdesetima te se na njega eventualno vrate tek za 15-20 godina, dok muški mogu grabiti glavne uloge i biti seks-simboli čak i nakon što zagaze u pedesete a onda komotno prijeđu na uloge mudrih starih čarobnjaka ili čega već – samo je jedna od nebrojenih svinjarija samo jednog od nebrojenih sustava natopljenih seksizmom i mizoginijom, a kojega u “Feud” utjelovljuje Jack Warner kao hodajuća kompilacija svih ženomrzačkih gadosti ikada izrečenih iza holivudskih kulisa (Warnerovo tumačenje uspjeha “Whatever Happened to Baby Jane?”, filma koji je oživio karijere Davis i Crawford, kao i žanra hagsploitationa općenito: “Poniženje, to ti je. Uzmeš nekadašnju filmsku kraljicu koja je nekoć bila prelijepa da bi se ševila s nama, i natjeraš je da pati”). “Feud” u više navrata sugerira kako bi se Davis i Crawford u nekim sretnijim i zdravijim okolnostima vjerojatno jako dobro slagale, no ne možemo ih kriviti što su dopustile sustavu da ih nahuška jednu protiv druge radi dodatne reklame i profita jer, ono – i njih dvije su bile ljudi od krvi i mesa, nesavršena ljudska bića čije su karakterne mane pod teretom slave i bogatstva samo još više došle do izražaja; kriv je, prvo i ponajprije, sustav koji ih je netremice omalovažavao i ponižavao samo zato što su žene. Izvrsna, moćna serija. (TK)

(pisali: Samir Milla, Maja Rogulj, Teo Tarabarić, Luka Rukavina, Tonći Kožul)

Goriline naj serije 2017: #116-#83

Siječanj 9, 2018

116. At Home with Amy Sedaris / Bates Motel / Inside No. 9 / Ubice mog oca / Wet Hot American Summer: Ten Years Later [2 boda / 1 glas]
112. New Girl / One Day at a Time / One Mississippi / Star Wars Rebels [3 boda / 1 glas]
108. The Bold Type / Grace and Frankie / Will & Grace / You’re the Worst [4 boda / 1 glas]
107. Senke nad Balkanom [4 boda / 2 glasa]
105. Adventure Time / Line of Duty [5 bodova / 1 glas]
104. Lady Dynamite [5 bodova / 2 glasa]
103. Black-ish [5 bodova / 2 glasa]
102. Longmire [6 bodova / 1 glas]
100. Homeland / Outlander [7 bodova / 1 glas]
97. Review / Unforgotten / Steven Universe [8 bodova / 1 glas]
96. Man Seeking Woman [8 bodova / 2 glasa]
92. Bob’s Burgers / Broadchurch / Clarence / Unbreakable Kimmy Schmidt [9 bodova / 1 glas]
90. Agents of S.H.I.E.L.D. / Great News [10 bodova / 1 glas]
87. Colony / iZombie / Victoria [12 bodova / 1 glas]
86. Jane the Virgin [13 bodova / 2 glasa]
83. The A Word / Insecure / Vikings [14 bodova / 1 glas]