Gorilina naj jela: #15-#11

by

15. Bakalar bianco
[321 bod / 6 glasova]
Bakalar bianco ili bakalar na bijelo izgleda kao komplicirano jelo, a uopće nije. Namačeš sušeni bakalar isto kao i za “onaj drugi” (da ne kažem inferiorni :)) bakalar, onda ga skuhaš, sačuvaš vodu u kojoj se kuhao, pa u toj vodi skuhaš otprilike istu masu krumpira kao što je bilo bakalara, očistiš bakalar od kostiju i kože, ubaciš krumpir, sve zgnječiš u pire (ako se mene pita – ne previše “gladak” jer volim da ima i komadića), začiniš s podosta sjeckanog češnjaka, maslinovog ulja i peršina, posoliš, popapriš i eto ti ga na.

Svi bakalari bianco koje sam probala u životu bili su u najgorem slučaju dobri. Nema mi lošeg. Možda je nešto lošiji bio tek jedan koji je moj stari napravio jednom dok se preseravo sa zdravom prehranom i u tom smislu štedio na ulju da ne bi bilo premasno pa je bilo pomalo vodenasto, ali i to se dalo jest, ne bez gušta. Dobri su mi čak i oni kupovni, u staklenkama, koji se nekako drugačije rade, mislim da u njima nema krumpira, ali su svejedno fini – ako nikako drugačije, a onda kao namaz za male sendviče koji se serviraju za predjela. Ukratko, nema bakalara na bijelo koji ja ne bih pojela. I nakon svakog ću se oblizivati od sreće, zadovoljstva te blagdanskog blaženstva jer u mojoj se kući možda ne ide u crkvu na polnoćku, možda smo pri odrastanju bili malo zbunjeni glede toga donosi li poklone mali Isusek ili drug Božo iz sindikata preobučen u Djeda Mraza, ali U BAKALAR BIANCO VJERUJEMO i bez njega nema Badnjaka. A može i o nekoj drugoj prilici.

No postoji jedna finta zbog koje je bakalar koji se radi u našoj kući meni uvijek bolji nego bilo gdje drugdje. Moja majka, naime, ima običaj tu cijelu smjesu, nakon što je zgnječi, začini, izmiješa i doda u nju već neki svoj voodoo – ubaciti u vatrostalnu posudu, zagladi je, preko nje prelije malo maslinovog ulja tako da ga se može razmazati po cijeloj površini, zatim preko toga ravnomjerno namelje papra – i onda sve stavi u pećnicu na cca 200 stupnjeva da DOBIJE KORICU.

E, ta korica! Mogla bih joj posvetiti sonet, sakralni napjev, budnicu, davoriju i Nobelovu nagradu! I sam joj se Isus o Božiću raduje! To je kruna ionako savršenog blagdanskog jela. I nemojte mi samo o jušnim bakalarima, bakalarima na crveno, brudetu od bakalara, blablabla. Sve je to fino i nemam ništa protiv, ali JEDAN JE BIANCO! Krenete li na tu dogmu, ekskomunicirat ću vas. 🙂 (ZP)

14. Bakalar jušni, badnjački
[355 bodova / 6 glasova]
Uz nemanje imperativa odlazaka na misu nedjeljom ujutro, kad bismo se mi unuci partizana i oficira skupili i bacili na balun dok su nam vjernici zavidjeli iz svojih crkvenih klupa, najbolja komponenta odrastanja u dalmatinskoj ateističkoj obitelji je bila riba (pečena, frigana, lešo…) na jelovniku znatno češće nego samo u posebnim prigodama posta petkom. Jedna od najlošijih, međutim, također je vezana za spizu i ribu, jer je neobilježavanje vjerničkih blagdana sa sobom povuklo i nepoštivanje kulinarske tradicije, pa ja tako sve do točno Badnjaka 2010. godine nikad nisam kušao bakalar. Časna riječ. Ali zato sam ga, momentalno oduševljen, otad krenuo obilno nadoknađivati – šteta što se ova crtica objavljuje danas, a ne sutra, kad ću ga ručati fanatičnom redovitošću! – i čini mi se da sam s popunjavanjem propuštenog stigao barem do 2003., ako ne već i 2004. godine. Toliko ga danas obožavam da mi se čini kako je sudbina baš zbog njega odlučila da mi se gadi koristiti čačkalice, svojem jeziku nalažući neumorne rudarske ekspedicije po zakucima zazublja i usne šupljine. Ako mi ništa nije zapelo barem do sutrašnje večere, kao da bakalar zapravo nisam ni jeo. (GP)

13. Biftek
[355 bodova / 7 glasova]
Kad sam čula da ću pisati o bifteku, uhvatila me trema. Ja biftek volim, JAKO ga volim, ali iskreno – NIŠTA ne znam o njemu. Ok, znam da nije piletina. Ali one fore o zrenju, angus govedima, rare-midium-done i te fore – zaboravi. Shodno tome, svaki put kada me u nekom finom restoranu ili, još gore, u steakhouseu, obaspu pitanjima o tome kakav točno biftek želim, ja kao zadnja seljača ispalim „samo da nije prekrvav ili žilav“. Potom redovito dobijem prezirni pogled jer „naši bifteci nisu žilavi, gospođo, oni su od najkvalitetnijeg mesa bla bla bla“ (tu negdje se isključim i bacim na predjelo, nadajući se da mi nitko nije pljunuo u njega).

Uglavnom, iako nemam pojma o majstorijama i čarobiranju vezanom uz idealni biftek, vrlo dobro znam što mi se sviđa. Meso mora biti mekano tako da se topi u ustima, nikako ne smije biti krvavo (najviše što toleriram jest roskasta boja, ali ako je sočni sos koji kapne iz bifteka crvenkast, onda smo u problemu) i moram lagano svršucnuti prilikom prvog zalogaja. Taj dio isto zna biti nezgodan, ali što sad, hrana je tu da se u njoj uživa.

Želite li obratiti štokojeg vegetarijanca ili vegana ili samo nekoga tko tvrdi kako „ne voli meso“, biftek je vaše najmoćnije oružje. Odgovorno tvrdim da će samo rijetki uspjeti odoljeti zovu tog mirisnog, savršenog komada mesa. Dodatni plus je što, za razliku od većine ukusne hrane, biftek ne spada u skupinu namirnica koje debljaju kad samo i pogledaš u njihovom smjeru. Ukratko – navalite! (A možete me i pozvati). (MM)

12. Sarma
[355 bodova / 8 glasova]
U našoj je kući sarma jedno od onih jela koje su više od obroka. Da, lijepo je jesti sarmu, ali još je ljepše utopiti se u cijelom doživljaju pripreme sarme, mirisa koji već dan prije uživanja u slasnim smotuljcima izaziva zavist susjeda. Osobno je volim s mnogo suhog mesa u sarmama i oko njih, s ječmom umjesto riže. Najdraža mi je dugo, dugo kuhana, po mogućnosti i par puta ohlađena i ponovo podgrijana. Još ako je uz nju dobro spremljeni restani krumpir – mojoj sreći nema kraja. (OB)

11. Pršut
[372 boda / 7 glasova]
Ne kužim na koju je foru pršut završio na listi jela koja mogu biti čitav obrok?? Mislim, tko se ikada najeo od prušta?! Skupo je! Ajde, možda Kerum, koji ga ima dosta da si ga lijepi po čelu, ali pretpostavljam da on ne čita Gorilu. OK, pršut super ide u brdo jela, jaja s pršutom, pašta s kaduljom i pršutom, pizza, ali… sve je to super, ali nekako mi se uvijek činilo da se pršut mora doživjeti kao takav. Onako lijepo mastan, sušen na buri negdje na planini, saftan da se topi u ustima, mekan da ga možeš prstima trgati, uz samo malo kruha i fakat više ništa ne treba uz to, samo će smetati… Nda, volio bih da se mogu najesti od pršuta. (NP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Martina Maričić, Oleg Berić, Nikola Pezić)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: