Gorilina naj jela: #20-#16

by

20. Kulen
[279 bodova / 6 glasova]
Koliko pita ste čuli rečenicu: “Imam ti vezu za pravi domaći kulen”? Gotovo da se radi o šifri vječne moći. Slavonci su poznati kao veseli ljudi, koji vole pjesmu i društvo, no prva asocijacija na Slavoniju je kulen, neki bi rekli i kulin. Svatko od nas se kune kako ima čovjeka koji radi najbolji kulen na svijetu, jer je baš on uzgojio šampionsku svinju, ima tajne začine, posebno crijevo, pitaj Boga šta. Osobno sam probao puno verzija – skroz ljute, blage, od vepra, i nikad mi ga dosta. Istina, kulen je nešto čime se zaista trebamo ponositi, a meni je sendvič od domaćeg kulena i paškog sira čisto savršenstvo. Evo, i dok ovo pišem mi cure zazubice, a ponovno ne mogu da se ne zapitam: kako netko pored takvog bogatstva okusa može namjerno biti vegetarijanac? (SM)

19. Frigane lignje
[283 boda / 5 glasova]
Već 15-ak godina, moj petak jednostavno nije petak bez osjećaja ugodne težine friganih lignji s pomfritom i tartar-umakom u trbuhu. Poput Pavlovljeva psa, prve zalogaje ukusnih glavonožaca vezujem uz smiraj još jednog radnog tjedna i uvod u sve ono zbog čega volimo vikend. Da – kolesterol, kalorije, sol, masnoća, sve su to argumenti koji bi me trebali omesti u uživanju, ali baš im nekako slabo ide. Za razliku od svih ostalih načina pripreme liganja gdje je uvijek bolje imati domaće jadranske lignje, kod friganih je to manje važno. Kalifornijske ili patagonijske, velike ili male, smrznute ili svježe – svake valjaju! (OB)

18. Škampi na buzaru
[300 bodova / 6 glasova]
Jedna stvar koju morate znati o meni je da mi je čitanje novina uz jelo jako bitna stavka obroka – skoro jednako bitna kao i sama hrana, nema mi dobrog zalogaja bez dobrih šuškanja po kuloarima i kolumnističkih osvrta na posljednje unutarstranačke obračune u HDZ-u ili SDP-u! A kad sam iz “pristojnosti” (stavljeno pod navodnike jer bi, ako mene pitate, najpristojnije bilo da SVI za stolom čitaju novine!) prisiljen ne čitati novine zato što sam u restoranu ili na nekom većem obiteljsko/frendovskom okupljanju, obrok mi bude nekako tužan i nedorečen – i najfiniji, najsočniji odrezak na svijetu mi je upola manje sočan ako nije popraćen upijanjem najnovijih sočnih priča “neimenovanih izvora bliskih stranačkom vrhu” o nadjebavanju Plenkovića i Hasanbegovića!

Zato i maksimalno izbjegavam jedenje jela s prstima, kako mi ne bi otežavalo listanje stranica kad prelazim na idući članak: ako se naprimjer nešto treba glodati, glođanje ostavljam za sam samcat kraj, kada sam potpuno uvjeren da ću finalizirati obrok prije nego što dođem do kraja finalnog članka. I tu leži jedna od moje dvije zamjerke škampima na buzaru: riječ je, jelte, o jelu koje se jede isključivo rukama pa ih svako malo moram brisati da okrenem stranicu, te se stoga moram truditi da umjesto kraćih vijesti i osvrta odaberem što duže reportaže ili kolumne, one koje se protežu preko cijele stranice-dvije novina (idealna prilika za odraditi neki mediokritetski davež Jelene Lovrić!).

Druga zamjerka je poluzamjerka, jer s jedne strane nisam baš neki slow foodie i ne volim kad mi jelo traje duže od 15-ak minuta, 20 uvrh glave… No opet, škampi na buzaru ipak jesu spektakl, poput pravo dobrog, epskog dvoipolsatnog holivudskog blocbkustera – da, iziskuje vremena, ali se itekako isplati! Ima se tu za ćućat, ima se za TOĆAT, i za čistiti i jesti škampe, užitka na sve strane – crtu podvlačim jedino kod kliješta s kojima mi se stvarno ne da zajebavati, pa ih samo najneprimjetnije što mogu prebacujem u teću za ostatke, izbjegavajući možebitne prijekorne poglede ukućana konto toga što bacam savršeno dobro i jestivo meso (… kojeg ima u mikroskopskim količinama pa mi se stvarno ne da jebat s tim, al dobro!). Al nema do toćanja, ljudi moji, posebno ako je fino gust toć – aaaaaaaaaaaaaaa KOJA RAPSODIJA, Počistim sve na tanjuru dok Jelena Lovrić po milijunti završava kolumnu s nekom varijacijom na to kako tonemo u klerofašistički mrak! (TK)

17. Sushi
[301 bod / 6 glasova]
Moj prvi susret sa sushijem dogodio se u halucinogenom bunilu. Ne zajebavam se. Bila sam prvi put u posjetu sestri u Americi prije jedno dvadeset godina, i u kalifornijski gradić Berkeley, gdje je ona tada studirala, stigla sam s netom preboljenom gripom. Od gripe mi je, naime, još bio ostao samo naporan kašalj. Jednoga sam se dana tako s tim kašljem bila uputila na popodnevnu projekciju filma “American Beauty” u lokalnom kinu i fakat me već živciralo što toliko hropćem (neću sad o svim onim hipohondrijskim paranojama zbog kojih sam mislila da vjerojatno živim svoje zadnje dane na planeti, to ionako stalno brijem, ali taj je put bilo zbog kašlja). Ušla sam u prvi Wallgreens i na polici s lijekovima koji se dobivaju bez recepta zgrabila prvi sirup protiv kašlja koji mi je došao pod ruku. U pakiranju je bila čašica za doziranje, ali nisam se ja na to obazirala – samo sam lijepo ravno iz bočice progutala otprilike polovicu cijelog sadržaja, misleći da gutam neku biljnu mućkariju tipa islandski lišaj, trputac, jaglac, votevr.

Tek poslije, kada sam se otrijeznila iz višesatne drogiranosti s izrazito čudnim efektima – vidjela sam dopplerov efekt dok su ljudi prolazili pokraj mene, za asfaltnu podlogu po kojoj sam hodala imala sam dojam da je strunjača, doživjela sam pravi pravcati freakout u kinu – saznala da Ameri bez pol beda i recepta prodaju sirupe protiv kašlja koji SADRŽE MORFIJ. Barem je to tako bilo tada, možda su u međuvremenu došli k pameti, ali s obzirom da im je sad Trump predsjednik, vjerojatno ne.

I sad se pitate KAKVE TO JEBENE VEZE IMA SA SUSHIJEM?

E, pa ima. Kada sam sestri prepričavala što mi se događalo nakon eksanja pola bočice američkog sirupa za kašalj, jedna od čudnovatih stvari za koje sam mislila da mi se pričinjavaju bila je izlog restorana u kojem su svi ljudi sjedili za kružnim šankom, uz čiji je unutarnji brid također ukrug tekao maleni potočić vode, a po njemu su plutali brodići s malim pladnjevima nekakve hrane, koju su onda ti ljudi uzimali s brodića i jeli. ‘Jebote, koji trip!’ – zaprepašteno sam rekla sestri, a ona je preokrenula očima i sljedećeg me dana odvela u restoran ‘Sushi-a-float’ koji se nalazio (možda se i dalje nalazi) na Aveniji Telegraph u Berkeleyu. Tada sam prvi put probala sushi.

Moram priznati da sam ga taj prvi put jela s nelagodom. Sirova riba, aaaaaaaaAAAAA! Gore sam već spomenula hipohondrijska nagnuća pa sam u skladu s njima ostatak dana – a vjerojatno i tjedna – provela očekujući da će mi kroz oči ispuzati crvi ili mi paraziti pojesti mozak ili mi se dogoditi već neka grozomorna stvar iz urbanih legendi, a koji put i istinitih priča o lošem sushiju. No ne mogu reći da mi se nije svidio. I najviše mi se bila svidjela izvjesna California Roll – sushi rolica s rižom izvana, a mesom raka, krastavcem i avokadom iznutra. “To se uvijek najviše sviđa svim početnicima”, rekla mi je sestra. Istina – poslije sam zavoljela i brojne druge vrste sushija, ali California Roll mi je i danas jako fina.

Dugo godina moje je konzumiranje sushija bilo vezano gotovo isključivo uz Ameriku, odnosno posjete k sestri. Nakon Berkeleya se preselila u Mountain View, gradić u samom srcu Silicijske doline gdje nema gotovo ničega osim suburbanih rezidencija s jedne strane autoputa i sjedišta IT kompanija s druge, ali zaposlenici tih IT kompanija moraju negdje jesti tijekom svojih pauza za ručak pa uz kuće, stanove i korporacijske zgradurine ipak ima i dosta restorana. Jedan od njih je i ‘Satsuma Sushi’ u Mountain Viewu. Oko njega su u proteklih dvadesetak godina nicali i propadali razni lokali, samoposluge, prodavaonice knjiga, računalne opreme, sladoledarnice, frizeraji i manikirnice – ali ‘Satsuma’ i dalje stoji. I svakog je dana u doba ručka NAKRCANA. Zašto? Zato što je to – i ovo sada odgovorno tvrdim nakon što sam isprobala mnogo različitih sushija na svim krajevima svijeta osim Japana – najbolji sushi u svemiru. Mama, sestra i ja redovito se osramotimo kada odemo onamo jer pojedemo više nego svi ostali gosti u restoranu zajedno. Imamo i nekoliko svojih favorita – Crunch and caliente roll, na primjer, hrskava rolica s tunom, avokadom i ljutim sosom. Sad bih je radije zagrizla nego, štajaznam, riješila gospodarske neprilike u Hrvatskoj.

No iako je, rekoh, moje konzumiranje sushija godinama bilo vezano isključivo uz Ameriku, to sada više nije tako. Isprobala sam sjajnih sushija na svim stranama svijeta, imam čak i omiljenu sušionicu u Londonu, u blizini Covent Gardena, kamo obično idem s frendicom Petrom pa se tamo zajedno sramotimo na isti način kao i mama, sestra i ja u ‘Satsumi’. Petra mi je tamo otkrila i da postoji nešto što se zove hand roll, a što je veća varijanta sushija koja izgleda kao tuljac s kestenima, samo što se i onaj ‘omot’ od tuljca jede zato što je od onih crnih algi. My favorite – spicy tuna hand roll. Sočna dimljena i marinirana tuna s ljutkastim umakom od čilija i avokadom mojem nepcu i jeziku poput su starog prijatelja, koji, usput budi rečeno, u zaborav baca sve one nekadašnje hipohondrijske paranoje o sushiju.

Isprobala sam sjajnih sushija i ovdje, u Hrvatskoj – od preskupog, ali ipak izvrsnog ‘Takenoka’, preko jeftinijih, ali skroz kvalitetnih drugih varijanti, a posebno me bilo obradovalo kada sam prije par godina, sudjelujući na Pričiginu u Splitu, odsjela u hotelu Bellevue i otkrila da točno nasuprot ulaza u hotel postoji – sušionica! Organizatori Pričigina bili su mi dali neke kupone za obroke po finim dalmatinskim konobama i inim popularnim splitskim restoranima, ali ja ih uglavnom ne bih do kraja iskoristila. Zasjela bih u taj sushi restoran ili čak uzela sushi za van pa ostavljala flekove od soja-sosa i wasabija po hotelskoj posteljini. Prošle sam godine opet bila na Pričiginu. Sa zadovoljstvom sam utvrdila gradivo.

I da ovu predugu sagu o sushiju završim najosobnijim od svih osobnih tonova – sushi je u zadnje dvije i pol godine jelo koje vežem i uz ljubav. Moj dragi, naime, sjajno sam priprema jednu varijantu California rolls pa nam je svako malo spravi za ručak ili večeru. Voljela bih ga i bez toga, ali sushi-maherstvo bonus mu je koji bih svakako uvrstila na hipotetski popis njegovih kvalifikacija za titulu idealnog muškarca. I tako vam je to. To je moja romansa sa sushijem. Započela nečim za što sam mislila da je halucinacija, a nastavila se u ljubavi. Sestrinskoj, gurmanskoj, pa na kraju i romantičnoj. (ZP)

16. Hamburger
[312 bodova / 6 glasova]
Do nekih godinu dana unatrag nisam bila velika ljubiteljica hamburgera. Bili su mi ok, ali ne među top hranom. E, onda sam kakti otišla na neku malo ozbiljniju dijetu na kojoj sam svemu odolijevala bez jebemti, ali sam posve neočekivano razvila ooooooooogroman craving za hamburgerima. Maštala sam o tom komadu mesa u pecivu živopisnije nego što je Borat maštao o Pameli iz “Baywatcha”, i to ne o onim sramotama od hamburgera kakve su radili u tipičnim našim zalogajnicama prije nego što je zadnjih godina došlo do booma posh hamburgera – pljosnato pecivo kao lepinja, puno umaka, tanko razvučeno meso – nego o onim pravim, „američkim“ hamburgerima poput onog iz Papasa ili Submarinea. Kada sam se konačno odvažila i prekršiti dijetu (“Svi ćemo ionako umrijeti, u kontekstu vječnosti tak je svejedno jesam li prase ili Pamela”) i prvi put naručila hamburger uz neizostavnu kolu (kunem se da ću, ako ikada bude ovakav izbor za pića, o Coca-Coli napisati barem 20 kartica) mislila sam da ću umrijeti od užitka. No, preživjela sam i od tada odlazim na hamburgere (budimo iskreni – na cheeseburgere; nije to to bez rastopljenog sira) barem jednom mjesečno.

Znam puno ljudi koji su iziritirani činjenicom da su hamburgeri odjednom postali in hrana, da hamburgerdžinice niču kao gljive poslije kiše i da njihove cijene znaju biti itekako paprene, ali jebi ga – ako je hamburger dobar, isplati se. Majkumu, isplati se! Long live hamburgeri!

P.S. Uz hamburgere jako dobro paše pomfrit, ali ZABOGA, neka netko prosvijetli našeg Ruralnog gorilca Tonćija – pomfrit se umače isključivo u kečap, kao što odavno stoji u 1. poglavlju drevnog Priručnika o pomfritu! (MM)

(pisali: Samir Milla, Oleg Berić, Tonći Kožul, Zrinka Pavlić, Martina Maričić)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: