Gorilini naj albumi 2016: #5-#1

by

05-beyonce

5. Beyoncé – Lemonade
[491 bod / 3 glasa]
Nemam baš naviku razgovarati sa svojim prijateljima o muzici na kavama i slično jer je to, realno, uglavnom dosadna tema i jer imam tu sreću da nitko od njih ne otkida na “jebačke riffove” i “strava bas-linije”. Ako i razgovaramo o muzici, to je najčešće u stilu “jesi vidila da Ceca u spotu za Nevina izgleda ka gospa od Winterfella” i “kako misliš šiptarska renesansa”, a ako se i spomenu neka “ozbiljnija” imena to se svede na “bi li se meni svidia taj Bon Iver” i “jesu svi albumi Arcade Firea ko ovaj zadnji ili su neke gitarice”, tj. poneku usputnu preporuku ili poser. Kao dežurni beyspondent odgovorila sam na sto pitanja u stilu “misliš li da je to stvarno tako bilo ili je sve samo zbog publicitetima” i vodila desetke rasprava o tome je li to uopće bitno i o važnosti “iskrenosti” u umjetnosti. Zato obožavam pop! Naravno da je nazvati “Lemonade” pop-albumom žanrovski skroz krivo, ali zbog recepcije i diskusije o njemu, kao i krucijalne činjenice da je Beyoncé Beyoncé, “Lemonade” je čisti “pop”. Glazbeno (i vizualno) album je epsko remek-djelo o ženskosti, rasi, boli, bijesu i oprostu i o tome nema smisla puno pisati jer je napisano već bezbroj puta. Prekrasan je. I prejeben. Njen feminizam mi je u najmanju ruku problematičan i manjkav, ali bojni pokliči poput “Formation” i “Freedom” daju mi osjećaj da mogu vlastoručno razvalit i Trumpov zid i onu njegovu glupu facu, a to mi je isto dosta bitno. Čak je i Jacka Whitea ubacila i ne smeta mi to, sviđa mi se štoviše! “Hold Up”, “All Night”, “Sorry”, sve su to pjesme koje uz navedene čine neki vrh ultimativne Bey plejliste. Na nastavak ćemo vjerojatno pričekati par godina (ili par mjeseci, ima li išta više Bey od toga da isti dan izbaci i dvoje djece i dva albuma!?), u međuvremenu – I SLAY ALL DAY! (MR)

The women of KING (from left): Anita Bias, Paris Strother and Amber Strother.

4. King – We Are King
[499 bodova / 1 glas]
Na Lakim notama rečeno je da su se na King prošle godine najviše palili R&B lojalisti, no mislim da je glavna odlika R&B lojalista da imaju puno razumijevanja i ljubavi za tvrdu jezgru žanra, tu neku sredinu (često zlatnu, i još češće ignoriranu) koja niti je dovoljno pobožno retro za konzervativne čistunce, niti će privući padobrance s flashy produkcijom – K. Michelle, Jazmine Sullivan, Fantasia  i tako taj đir, snažnog songwritinga i glasova koji se nadovezuju na tradiciju bez da žive ščućureni u njenoj sjeni, koji su u dosluhu s modernom produkcijom ali su dovoljno samouvjereni da nemaju potrebu nakeljiti neki plink-plonk samo da bi završili na 37. mjestu godišnje liste Factmaga; iako jesam R&B lojalist te mi “We Are King” jest album godine, nemam osjećaj da ga volim kao R&B lojalist – ovo jest R&B ali u promijenjenom agregatnom stanju, lagano rasplinut i lagano rastopljen i pušten da otpluta tko zna gdje duboko u svemir, nije glazba tijela s nogama čvrsto na tlu nego više nalik astralnom, vantjelesnom iskustvu, i nema kome ne bih preporučio njegovu ambijentalnu raskoš, kome god i čemu god bili lojalni i nelojalni. (TK)

03-wild_nothing

3. Wild Nothing – Life of Pause
[501 bod / 1 glas]
Jack Tatum bi svom Wild Nothingu trebao promijeniti ime u Amazing Something ili Beautiful Everything, jer tek bi tada nomen postao istinski omen i uistinu imenom sugerirao što nas to sve lijepo i čarobno čeka na bilo kojem od njegovih dosad izašlih nosača zvuka. Iz albuma u album biti sve bolji i kreativniji mogu samo oni najveći, a mi imamo čast biti svjedocima nečeg upravo takvog i na “Life Of Pause”, jednom od (uvjerljivo) najboljih izdanja sezone. (DM)

02-valentino_boskovic

2. Valentino Bošković – Marsovska listina
[516 bodova / 3 glasa]
Tulumi koje smo uništili puštajući “Roketomobil” na youtubeu ili, još gore, pjevajući ga „na suho“, sigurno se broje u desetcima.  Boce vina koje smo ispili uz “Ispovid šanpjera kozmonauta” nije ni moguće izbrojiti, isto kao ni začuđene poglede onih koji bi prvi put čuli tu pjesmu i ne bi se zaljubili u nju, ali to su ionako oni za koje nema spasa, oni koji ništa ne razumiju. Glupi plesni pokreti koje smo izvodili uz “Koloče” nikada nisu trebali biti izmišljeni, a Sandra je na neku foru, podlo i neobjašnjivo, postalo najpopularnije žensko ime i svi se, zahvaljujući pjesmi “Leteći pijati i jorcot (i Sondra)” kunu da znaju Sandru i pritom nije ni najmanje bitno tko je ustvari zna, a tko ne.  Sve su to pjesme s prvog albuma Valentina Boškovića, divnog, prekrasnog i najljepšeg “VSSR”, a tu su i još dvije koje mi nisu ništa manje važne od nabrojanih iako ih nisam posebno izdvojio.

Taj je album u svakom pogledu bio generacijska priča. I sito. Mi, svi koji smo ga voljeli, bili smo ista generacija bez obzira koliko zapravo imali godina. Bili smo na istoj strani. Ispočetka nas je bilo malo, ali broj se povećavao. Svaki novi uništeni tulum donio bi barem jednog novog fana, sve je to raslo i bujalo isto kao i naša želja da Valentinota vidimo uživo, želja za koju je, nažalost, sve manje izvjesno da će se ostvariti. Barem ne prije 14. veljače 2046., na Valentinov imendan i 400. obljetnicu njegovog lansiranja u svemir.

Prvi album, dakle, bio je čista ljubav ako sintagma „čista ljubav“ ikome više išta znači. Bila je to interna zajebancija dvojice nevjerojatno kreativnih likova i fantastičnih glazbenika, frendovska priča koja je nadrasla ne samo njih dvojicu, već i otok Brač na kojem je začeta, grad Split u kojem je rođena, našu lijepu malu Hrvatsku koja se opet sprema uvesti vojni rok, Europu, svijet i, prvoloptaški je znam, postala toliko velika da ju je razumno usporediti samo sa svemirom, ničim manjim.

Baš kada smo se prestali nadati, “VSSR” je dobio nasljednika. “Marsovska listina” je logičan nastavak, divna-pop ploča koja ljubav samo produbljuje i učvršćuje, ponešto drukčija od prethodnika, ali jednako lijepa, zabavna, duhovita i važna.

Ubogi Valentino je izgubljen u svemiru, a njegova patnja postaje i naša. Fini, mekani, linerani pop istovremeno suvereno jaše tu svoju linearnost i blesavo joj se izruguje, sve je onako kako treba biti, psihodelični momenti su ukras, a ne preseravanje, duhovitosti su zaista duhovite, melodije su slatke i zavodljive i sve je, kada slušate ovu ploču, baš sasvim na svome mjestu; sve osim Valentinota koji je morao žrtvovati svoj komfor da bi nama bilo dobro. I hvala mu na tome.

Prije ovog albuma nisam imao pojma što su cicipjoverice. Nitko nije. Nakon nekoliko slušanja cicipjoverice su postale standardni dio mog vokabulara iako i dalje samo naslućujem što znače, ali eto, logika nalaže da bi to morale biti cipele za kišu. Za kišu meteora ili ovu uobičajenu, svejedno. I baš sam neki dan u Borovu kupio cicipjoverice. Hrvatski proizvod. Nisu loše, preporučujem od srca. (AŠ)

01-bon_iver

1. Bon Iver – 22, A Million
[630 bodova / 5 glasova]
Nije još jasno da li je Justin Vernon nakon što je napokon uobličio treći album s Bon Iverom spreman preuzeti odgovornost svoje veličine. S jedne strane planira velike (već odgođene) turneje, a s druge mašta o otvaranju malog cafe bara. S jedne strane je neprikladno skroman, a s druge neodoljivo moćan i zanesen u svojim izvedbama. Tanka je linija između preuzimanja odgovornosti i paralizirajućih napadaja panike (sa Santorinija). Justin Vernon je taj mali prostor ispunio zakompliciranim i pretencioznim konceptima –  strategijom preživljavanja nazvanom “22, A Million”. Bez dodatnih uputa i istraživanja nemoguće je dešifrirati svaki neologizam, svaki deformirani sempl, princip funkcioniranja takozvane Messine, svaki skriveni stih, sve simbole i gomilu skica koje je marljivo stvarao i sakupljao Eric Timothy Carlson, nemoguće je tražiti vezu sa svevišnjim sve dok se barem na trenutak ne osjeti ljubav ili potpuni smiraj. No, ono što je sasvim moguće bez kompletnog uvida u sve gore navedeno je naježiti se i izaći iz vlastite kože slušajući “22, A Million”, osjetiti pobjedu koja se rađa nakon perioda fatalne nesigurnosti. (DS)

(pisali: Maja Rogulj, Tonći Kožul, Dino Marelić, Andrija Škare, Dražen Smaranduj)

P.S. Navratite na Gorilu i sutra – kada će napokon krenuti Gorilin izbor NAJBOLJIH JELA!

Oglasi

Jedan odgovor to “Gorilini naj albumi 2016: #5-#1”

  1. tonći Says:

    a inače, da je bojan bio poslao svoju listu na vrijeme – nick cave bi bio prvi, blood orange drugi a frank ocean bi se ugurao u top 10

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: