Goriline naj albumi 2016: #10-#6

by

Brett Anderson of Suede live at the Roundhouse in London on 14 November 2015. The band presented live as a world premiere their new album titled Night Thoughts, out on Jan 2016.

10. Suede – Night Thoughts
[380 bodova / 2 glasa]
Meni je ovo najbolji bend na svijetu ikada. Što ne znači da im zato trebam gledati kroz prste. Naprotiv! Ponovno okupljanje prije koju godinu bilo je ajde neka vas, bar da vas čujem uživo. Nisam puno očekivao od novog albuma, ali “Bloodsports” je ispao ugodno iznenađenje, onak, još uvijek znaju pisati dobre pjesme. Ali, kad je bilo evo sad će još jedan, lagano mi je bilo dajte sad dosta više, napravili ste svoje, ionako ste najbolji bili s Butlerom… I u prvi mah su mi “Night Thoughts” bile isto u stilu ne sramote se, mogu oni to još, ali držat ću se ranih radova… i onda me odjednom opalio, nije ovo «još znamo pisati dobre pjesme» nego «znamo pisati sjajne pjesme i od njih praviti još bolje albume». Istinabog, nisu više mladi-ludi, razbludni i nadroksani k’o stoka, zreli su to i ozbiljni ljudi s izgrađenim životima. Ali to ih – ključna stvar! – nije udosadnilo, jer sva ona drama, zanos i glamur s kojim su pjevali o mladim ludim razbludnim nadroksanim ljudima i dalje su tu. A to mene veseli, jer i meni je već vrijeme postati zrelim i ozbiljnim. Makar to značilo da imam svoj «Meniksi na prvome mjestu Goriline ljestvice» moment. (NP)

09-lydia_loveless

9. Lydia Loveless – Real
[381 bod / 1 glas]
Sudbina najboljega prošlogodišnjeg albuma i njegova sramotnog previđanja kap je koja je prelila čašu moje davno naslućene, a sad ostvarene spoznaje: Jebemu mater, svijet mainstream popa je izgleda sto puta zahvalniji i pošteniji od underground rocka, s koliko god uvjetnosti i navodnih znakova okružili sve navedene pojmove! Zgođušna nešvilska kaubojka Taylor Swift prvo snima vrlo solidne country-pop albume i publika je obožava, da bi prihvaćenost nadmašila čak i sveopće razine po objavljivanju jako dobroga čistokrvnog pop albuma “1989”. Zdepasta Midwest cow-punkerica Lydia Loveless snima odlične twang-rock albume i čak je i pratitelji nezavisnih zbivanja ne doživljavaju iole ozbiljno, što se prelije i u gotovo potpuno zanemarivanje – tu i tamo album je zahvaljujući fanaticima zagrebao neke donje ili srednje pozicije godišnjih ljestvica – prošlogodišnjeg pop-rock remek-djela “Real”, kojemu je bilo čak i teže zauzeti vrh Lydijine karijere (prethodnik “Somewhere Else” je briljantan) nego se sa sezonskom konkurencijom obračunati dominacijom madridskog imenjaka.

“Real” je autoričin dosadašnji izraz u jednakoj mjeri produbio, čineći to neposrednijom razradom sirovijih, neizbrušenih emocija, koliko i okrenuo na peti i usmjerio u nova zvučna polja mekoće i svilenosti, šira i od slobode zemljopisnog područja s kojeg Lydia dolazi. Za crne dane sačuvane zalihe country-rock drskosti prepoznat će samo stariji poklonici, dok će friška upoznavanja bez prethodne informiranosti album najlakše i najčešće smještati na playliste američkih radio-stanica sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je Perfektna Christine McVie Amerikanka, jedan od njezinih zlatnih hitova iz imperijalne faze Fleetwood Mac zasigurno bi bio zvučao točno kao “Same to You”, a sve dok se u “Heaven” ne začuje Lydijin glas ja sam zbog milujućeg skakutanja basa ala John McVie i buckinghamskih gitarskih pletera i nakon tisuću slušanja uvjeren kako slušam neki singl koji je povijesni bend snimio samo za sebe i svoje najbliže pa ga ne znamo otprije. Kako vaga prema popu ne bi pretegnula previše – recimo, “Out On Love” je balada koju Cyndi Lauper nije snimila samo kozmičkom nepravdom – singl godine “Longer” (ubojitog stiha za sve ostavljene: “Give me just a little bit longer to get over you”) pokazuje što bismo bili dobili da se Stevie Nicks nekako i uspjela uvaliti Tomu Pettyju u krevet i bend, pa da iskusnog Benmonta Tencha malo pogurne i prema sintesajzerskim ornamentima, dok “Midwestern Guys” (s čijim se otvaranjem “These january nights they really make me hate my life” poistovjećujem iz nekih sjećanja, ne zbog ovoga prekrasnog siječnja) jednostavno mora biti outtake albuma “Long After Dark”.

Takvo muzičko opuštanje i neograničavanje Lydiju je oslobodilo i u pjesničkom pogledu pa se cjelokupni zvučni spa-tretman povlači na stražnje sjedalo iza ranjivosti stihova, među kojima se dva posebno ističu. Sve naše tugice dobrim dijelom izazvane našim kutijama za kucanje komunikacije dobile su spomenik u “More Than Ever”: “But if self-control is what you want, I’d have to break all of my fingers off”, jer drugačije naprosto ne ide, a kad se u “Bilbao” Lydia razotkrije i preda do kraja jednostavnim “Marry me, there’s nowhere in the world I’d rather be”, napokon znam kako ta rečenica zvuči kad je cura koja je izgovara zaista i osjeća, a ne kao kad je dosad jedini put bila upućena meni. (GP)

08-nick_cave

8. Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree
[413 bodova / 3 glasa]
Iako je “Push the Sky Away” naznačio pravac kojim će se bend nastaviti spuštati, i iako je glazbena okosnica za “Skeleton Tree” bila postavljena prije osobne tragedije koja je zadesila Cavea, upravo je ona, kao događaj koji neizbježno ostavlja trag na svakog uključenog – a posredno i na njihovo stvaralaštvo – i kao glavni motiv, u najvećoj mjeri oblikovala i odredila ovaj album, pa smo se umjesto stepenice niže našli u ponoru.

“Skeleton Tree” odiše umorenošću, neovisno o tome koje značenje te riječi uzeli – malaksalost ili smrt. Instrumentali su usporeniji, rastegnutiji, više drone nego što bi odgovaralo standardnom izričaju benda i često se čini da različite dionice vode svoju priču i ne idu putem teksta. Raspon ide od naznaka dooma u uvodnoj “Jesus Alone”, ambijentalnog zvuka u “Distant Sky”, pa do gotovo chill-outa u “Rings of Saturn”. Poruke koje nosi tekst koji ih prati češće treba tražiti na suprotnom nego na istom dijelu spektra. Nad pjevanjem domira recitacija, opet manje živa nego ona na koju smo navikli dosad. Cave opet priča i pjeva o smrti, ali joj nikad nije bio ovako blizu. Stihovi su pojednako mučni i čudni, opisuju najcrnju patnju, a idu i do nadrealnih motiva i naracija. Najniža točka je trenutak koji zvuči kao oproštaj, u kojem se vidi iskreno shvaćanje i pomirenost sa gubitkom svega, pa i vjere, kakva god ona u Cavea bila. “Rekli su nam da će nas naši bogovi nadživjeti, ali su lagali.” Naslovnom pjesmom album se zatvara u optimističnoj noti, što nije atipično za Cavea, ali je ovaj put riječ o onom optimizmu s dna, kada se čini da gore ne može i da je bilo što što slijedi bolje. Bol nikako nije prošla, ali napokon se pojavljuje tračak nade da će jednom proći.

Na etički skliskom terenu smo sebično konzumirajući samo ono pozitivno, u smislu glazbene kvalitete, proizašlo iz nečijeg gubitka, no ne preostaje nam ništa drugo nego obgrliti ovaj dragulj od albuma i čuvati ga za nadolazeća vremena. Nadživjeti će i Cavea i nas, nije laž. (AS)

07-butch_walker

7. Butch Walker – Stay Gold
[429 bodova / 2 glasa]
Na pretprošlogodišnjem albumu “Afraid of Ghosts”, posvećenom njegovu godinu prije preminulom ocu, Butch Walker je točku odrastanja odredio vrlo izravno: “You don’t become a man until you lose your dad, you see”. Ako mu već takvu odraslost ne bi poželio nitko dobronamjeran, za slušatelje je povoljno barem to što je s njom u paketu pristigla i potpuna autorska i izvođačka zrelost, u godini za nama ulovljena na prekrasnom i donekle neočekivanom albumu “Stay Gold”. Nikad nije bilo sporno da Butch dobru pjesmu može napisati lakoćom, a njegov producentski rad na potezu od romantičnih zgubidana rokerskog undergrounda do punokrvnih pop zvijezda ukazivao je i na dobrodošle vještine čisto zanatske komponente. Ali kao da mu je uvijek nešto nedostajalo, a albumima nešto smetalo a da bi ih se nepomućeno obožavalo; možda upravo širinom interesa i sposobnosti sužen prostor za instinktivno djelovanje? Srećom, producentski pečat na dvama lijepim albumima oporavka, Frankovu “Positive Songs for Negative People” i Brianovu “Painkillers”, dobio je priliku opaliti ovjeru i na Butcheve vlastite pjesme, koje su “Stay Gold” prometnule u finale te neformalne trilogije i vjerojatno najslađi prošlogodišnji komad za fanatike svježih varijanti retro-rocka. Osobno nijedan nisam slušao češće.

Probuđena usmjerenost na zabavu, glasnoću i bogatstvo zvuka rezultirala je jedinom današnjom blještavo-ljigavom divotom koja sjaji kao “Born in the U.S.A.”, Springsteenov album koji se, paradoksalno, danas i prečesto previđa u krugovima mlađih poklonika. Nije slučajno da je od svih današnjih Šefovih sljedbenika, ne računamo li Jesseja Malina, Butch najstariji, pa mu spomenuto razdoblje nije faza koju treba proučiti nego formativna prošlost koju i ne pomišlja zaboraviti, nostalgiju kanalizirajući u reske gitare, pumpajuće bubnjeve i poletne syntheve veće od života i svih naših strahova i neodlučnosti. Kantautorski je to pop-rock radijskih osamdesetih koji jednako podsjeća i na legende koje se veličaju nekako uvijek nedovoljno (Petty u “East Coast Girl”), polu-legende koje se kude pretjerano (Adams u “Stay Gold”), čudne pojavnosti koje kod nas nitko ne zna (Mellencamp u “Wilder in the Heart”) i još opskurnije likove za koje sam Butch pouzdano nikad nije čuo (Metessi u “Ludlow Expectations”).

Muzika je to za prekrasne noći s dragim ljudima u dragim kafićima – jer najljepša se muzika nažalost nikad ne pušta u klubovima – u kojima se osmijehom i ekstazom prate čak i takve blesave očitosti da pjesma s Irskom u naslovu (“Irish Exit”) u aranžmanu ima violine, a ona s Meksikom (“Mexican Coke”) trube. Samo što kompletna zabavna ponuda za nas koji uvijek volimo tužne, tužne pjesme naprosto mora uključivati i pozamašan broj gorko-slatkih klišeja za izvikivanje uz grljenje i zaljubljivanje – trenutačni favorit: “And that’s all that I’ve got to give you now, honey, but I’ll give it all tonight!” Otrcano. Jeftino. Prekrasno. Potrebno. – kao i balade gubitka, nedostajanja i žaljenja. Gostujući u “Descending”, diva Ashley Monroe nakon svoje preklanjske “The Blade” opet sudjeluje u nehumanom srcecidu; mazna “Can We Just Not Talk About Last Night” zvuči kao da Fountains of Wayne sviraju “Tumbling Dice” ili da Stonesi sviraju “She’s Got a Problem”, a totalno ima smisla da je zatvarajući stih albuma ovaj iz “Record Store”: “You can love me like you loved me when you could”. Jer sve je rečeno pa poslije toga ništa i ne možeš. Osim ponovno pustiti ovaj blagotvorni melem od albuma. (GP)

06-solange

6. Solange – A Seat at the Table
[471 bod / 3 glasa]
S “Cranes in the Sky” je napokon ostvarila karijerni milestone da ima pjesmu bolju od “Crush”; to je ujedno i jedini istinski transcendentalan trenutak na albumu (da, da, znam, kako se samo usuđujem, bla bla, šaljite sve svoje prigovore na bolimekurac@gmail.com) – što ne znači da je ostatak za baciti, dapače! Nije ni prvi ni zadnji koji je, unatoč tome što je najbolja stvar daleko bolja od svih ostalih, kao cjelina dost dobar, šta fali tome. Solange i dalje ima naviku šurovati u studiju sa sumnjivim likovima (out: Dev “znam tu i tamo nabosti koji zgodan motiv ali ni tad nisam u stanju iz toga razraditi pjesmu koja će držati vodu cijele tri minute, molim sve lovorike ovog svijeta” Hynes, in: Božja pokora zvana Sampha), ali je generalno ovaj put složila personel koji je izvukao ono najbolje iz nje i album baš fino, nježno klizi, svakako je zaradila svoje mjesto za stolom (engl. a seat at the table) na Gorilinoj gozbi. (TK)

(pisali: Nikola Pezić, Goran Pavlov, Ante Spahija, Tonći Kožul)

Oglasi

5 komentara to “Goriline naj albumi 2016: #10-#6”

  1. peziq Says:

    Suede ispred rejdioheda, frenka oušana i kanjeta, e to je lista! 😀

  2. b-isao Says:

    Vratio mi se e-mail prigovor s gornje adrese, pa evo ovdje. Ja imam prigovor što je Solange uopće na listi, jer zaspim na pola druge pjesme svaki put. Isto za Radiohead, a o Nicku Caveu neću ni trošiti pixele. Za ostale nisam ni čuo ili jesam ali sam potisnuo.

  3. vedranko Says:

    “Božja pokora zvana Sampha” ❤

  4. Lana Says:

    zažalit ćete vi mrzitelji samphe kad mu poslušate album, molit ćete ga za oprost u sebi.

  5. tonći Says:

    da ću zažaliti ako mu poslušam album – to sigurno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: