Gorilini naj albumi 2016: #15-#11

by

15-pete_astor

15. Pete Astor – Spilt Milk
[350 bodova / 1 glas]
Nije čudno ako niste čuli za Petea Astora. Nije čudno, ali je šteta. Majstor je na britanskoj sceni aktivan od ranih osamdesetih, osnovao je bendove The Loft i The Weather Prophets i koliko god ti biografski podaci možda bili nužni zbog smještanja u kakav takav kontekst, oni ustvari ne govore ništa o njemu tj. govore daleko manje nego što to čini njegov posljednji album.

“Spilt Milk” je prekrasna ploča: iskrena, izravna, pametna, nevjerojatno melodična, mala i samozatajna i sasvim bez ambicija, ali upravo u tome leži njezina snaga ili, hajde, da budem sasvim precizan, upravo u tome leži nezanemariv postotak njezine snage. Znate već kako to često biva, poslovično tiha voda dere proverbijalne brege i dok vas albumi, stvari i pojave „veći od života“ ostavljaju posve hladnima, ovakvi sitni dijamanti, koji kao da su stvarani za jednu jedinu osobu – a uopće se ne bih čudio da i zbilja jest bilo tako – odrede vas i unerede, upišu vam se u krv, zavuku pod kožu i u DNK, onako suptilno, da ne primijetite.

Astorov život je glazba.  Može zvučati patetično, ali ništa nije istinitije od toga. To ćete čuti i osjetiti već nakon prvih nekoliko sekunda ove iznimne ploče. Uz to što svira, on glazbu proučava, o njoj piše znanstvene radove i predaje na sveučilištu. Ne može bez glazbe; ona mu je ljubavnica, najbolja prijateljica, usud, sudbina, prokletstvo i blagoslov. Zato imam svako pravo posumnjati da kada pjeva o ljubavi i ženama ustvari pjeva o glazbi, a divna i dirljiva, bitlsovska “Mr. Music” posve je sigurno autobiografska. U njoj kaže “Oh dear/ Oh dear/ Oh no/ Oh no/ Poor Mr. Music/ When will you let it go?” Nikad, nadam se. (AŠ)

14-imperial_state_electric

14. Imperial State Electric – All Through the Night
[360 bodova / 1 glas]
Šta li će za 20 godina K Billy’s Super Sounds of the 2010s puštati u svojoj emisiji, da li se nekad pitate? Koja to ploča sadrži pesme koje već 2017. neće nagristi, a 2018. potpuno poslati u zaborav? Kome li se (i) ove godine dogodio momenat u kojoj je svoju običnu, sivu i neretko nesretnu svakodnevnicu uspeo da opiše pesmama koje su veće od nas, sivila i običnosti? Pa, ako mene već pitate, to je ponovo Nike Anderson i njegov Imperial State Electric.

Ono što već na prvo slušanje razlikuje novi album od prošlogodišnjeg remek dela (“Honk Machine”) jeste veća neposrednost na uštrb koherentnosti materijala, “ATTN” je nastao u jednom dahu, u pola daha, bez razmišljanja. Na pitanje novinara kada pre je stigao da objavi novi album, Nike odgovara:  “We play rock ‘n’ roll music. If it takes four years to make a rock ‘n’ roll record, then you have most likely over analyzed an art form that is more about gut instinct. It should feel and this record feels good.” Ova ploča ima tu sigurnost i stamenost, ona se ne stidi nijednog uticaja koji se kreću od gitarskog roka sedamdesetih, popa i psihodelije šezdesetih, pa sve do začetaka rokenrola kakvim ga znamo iz pedesetih. Da kojim slučajem ova ploča može da putuje kroz vreme (a uistinu može!), oko njenog sadržaja bi se grabili mnogi. Džeri Li Luis bi uzeo “Get Off the Boo Hoo Train”, Džin Simons bi ukrao “Bad Timing” i napravio veliki hit za KISS, Bitlsi bi polagali pravo na “No Sleeping”, i tako dalje, ostale bi Nikeu samo korice od albuma, ali nema veze, utiska sam da bi njemu to bilo drago. Uostalom, on plaća dugove svojim uzorima već decenijama. “All Through the Night” je na tragu najboljih rokenrol ploča, originalna, pamtljiva, iskrena, inspirativna i intrigantna. Uz nju, rokenrol je ponovo na dohvat ruke. (PJ)

13-kanye_west

13. Kanye West – The Life of Pablo
[360 bodova / 2 glasa]
Da vam kažem dvije očite stvari: ovaj tip je po svemu sudeći ipak temeljito lud (iako sam neko vrijeme bio uvjeren da su to samo PR akrobacije i/li teške droge). Usto, tip je temeljito genijalan (ali bolje da mu nitko ne kaže to, radi ove prve stvari). Razmišljam sad jesam li ikad prije sedmim albumom nekog izvođača bio tako oduševljen a da mi se pritom i prethodnih šest (dobro: pet) sviđalo jednako kao i epohalni, nikad objavljeni prvi “The College Dropuout”. Izvjesno je da nisam, ali nije sigurno ni da me sjećanje ne vara.

Kao i obično kod Kanyeovih albuma, “Life of Pablo” te uvlači u svoj zvučni borg s nekoliko ubojica. Odmah na početku “Ultralight Beam” vraća doslovno na atmosferu soul početaka jednim nevjerojatnim gospelom. “Famous” mi je od prve sekunde i u obje verzije bolja od cijelog Rihaninog opusa. “Waves” isto radi Chrisu Brownu, a “Wolves” Siji. Kad se početna repeat manija na tih nekoliko dragulja ispuše, počinju iskakati i druge, pa mi je tako trenutno najbolja “Pt. 2” sa svojom rasturenom strukturom i mračnim beatom. Ludo mi je da Kanye takav svakakav kakav jest ipak uspijeva izroditi album s mnogo glava i repova koji ima savršenog smisla, na 19 stvari i 65 minuta dobro odmjeren, s većinom pjesama na dvije-tri minute, skoro kao skice pjesama koje još nisu nastale i koje se prelijevaju iz jedne u drugu, kao i u njegovu prošlost (i budućnost, pretpostavljam). Tu doslovno ima ideja i pjesama za tri albuma, ali Kanye je to bahato sažeo u jedan. Jer može, i čini mi se da samo on to može ovako. (OM)

Oxford based band Radiohead photographed in the attic of the Oxford Playhouse theatre. From left to right: Colin Greenwood,  Ed O'Brian, Thom Yorke, Jonny Greenwood and Phil Selway. Photo©Steve Forrest

12. Radiohead – A Moon Shaped Pool
[360 bodova / 5 glasova]
Rijetki su bendovi koji si mogu priuštiti da rade točno ono što žele, samo onda kad to žele i upravo na način na koji to žele. Radiohead je jedan od njih i ne bi mi uopće bio problem uzeti im kao minus tu privilegiranost da zapravo ne naprave svaki put dobru stvar, pa se onda zadovoljim žaljenjem što nije više onih koji mogu stvarati na taj način.

Bend je sad već debelo zagazio u fazu stalnog usavršavanja kataloga, tako da svakim sljedećim albumom osim nekih novih tendencija dobijemo i nekoliko starijih komada glazbe za koje se znalo da postoje, koje su izvođene uživo, ali za čije se izdavanje čekao trenutak prave izbrušenosti. Ovoga puta je okidač bio duboko osobne prirode, sudeći po mrvicama iz privatnog života Thoma Yorkea koje dospijevaju u javnost, pa se intiman trag proteže kroz sve pjesme, a što bi se moglo nazvati i aktualnim trendom među zrelim glazbenim teškašima. Spomenuta intima dovela je do nešto sporijeg ritma, natruha naivnosti u tekstovima i skoro pa meditativnosti u rocku kojeg prakticiraju. Naravno, društveni komentar ne izostaje, složeni konstrukti se kao i do sada polagano otkrivaju, a album vapi za time da ga se prouči.

Sa strane procjene otvorenosti i adaptabilnosti albuma prema onima van domene ljubitelja ili poštovatelja benda možda i ne mogu biti potpuno objektivan, iako se i na tom polju u odnosu na prošlo izdanje vide apsolutni pomaci barem gledajući raspon glazbenog spektra koji je pokriven, mogu kao “inside man” pozdano reći da je “A Moon Shaped Pool” za one koji su čekali točno ono što su čekali. (AS)

11-frank_ocean

11. Frank Ocean – Blonde
[366 bodova / 3 glasa]
Ovo drugo poglavlje Franka Oceana počelo mi je s “Nikes” i doslovno mi je srce preskočilo na njezinom beatu. Tako je na mjestu, nimalo razmetljiva, najviše i najprije cool a onda sve ostalo. Onda dođe “Ivy” i tu me je već tako temeljito imao da je “Blonde” dalje mogao biti bilo što. “I thought that I was dreaming when you said you loved me”, pjeva mi on na pletenici gitare i lansira ovu pjesmu u onu skupinu najb**ih pjesama svih vremena.

Tek na trećoj “Pink + White” Frank podsjeća da je (pro)izišao iz R’n’B-ja ali i ovaj ne-dekonstruirani zvuk mu leži jednako dobro kao i ostatak koji je po svemu rasplinut između naznaka pjesama, sounda koji nestaje, ono što sam nekad posprdno zvao zvučnim krajolicima. Ovaj momak sve to nekim čudom, pravim čudom, drži na okupu. I “Self Control” koja zvuči kao onaj bend s onom dvojicom s dugim kosama, osim početka koji varljivo najavljuje opet neki R’n’B. Pa jednu baš nekako klasičnu laganicu “Godspeed” na usamljenim klavijaturama. Jedno kratko i slatko poigravanje atmosferom starih Princeovih stvari na “Close to You”. I rasplinuti smiraj na “Futura Free”, čiji tekst morate vidjeti da počnete vjerovati.

Ako dosad niste shvatili, ovaj album je toliko minimalan, skoro pa nepostojeći da na trenutke zvuči kao da će mu sljedeći biti baš skroz acapella, dakle skroz bez ovih naznaka zvukova, beatova, gitara, basa, klavijatura. To nije praznina, poslušajte pažljivo. Jedva da nešto ima, ali veliki plan to spaja u budućnost muzike, stvarajući pritom cijeli novi žanr (ako sam dobro pratio, iz iste te dekonstruktivističke kategorije još su na ovoj listi Kanye i Bon).

Još samo da napomenem na kraju kako ja cijelo vrijeme slušam “Blonde” bez “Be Yourself”. Prvo: ne volim skitove. Drugo: ovaj koji nam dijeli mudrost Frankove mame je baš posebno iritantan (i ne, ne bih rekao da je to namjerno). Jasno da žena ne može sve dobro napraviti, a i sklon sam joj oprostiti jer je rodila Franka. Ali sam ju svejedno zmjutao, pa mi je tako preskočen i taj njen skit OK, a album ono baš potpuno rastura. (OM)

(pisali: Andrija Škare, Petar Jovanović, Ozren Milat, Ante Spahija)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: