Gorilini naj albumi 2016: #20-#16

by

20-car_seat_headrest

20. Car Seat Headrest – Teens of Denial
[226 bodova / 4 glasa]
Ojha ljudi, pozdrav od administratora liste! Ovaj put je glasalo rekordnih 14 ljudi – rekordno malo ljudi, jel 😀 – što ni ne čudi s obzirom na to da blog i nije baš aktivan izvan prosinca i siječnja pa ni nema čime privlačiti neku novu publiku, a ona stara malo-pomalo diže ruke od intenzivnog praćenja nove muzike… Tako da je MALO falilo da bacim koplje u trnje i da ovo bude zadnji Gorilin izbor albuma godine, no ajde recimo da ćemo viditi još godinu-dvije kako će ići: prošle godine je recimo glasalo 18 ljudi, ove 15 (ako računamo i jednu listu koja je stigla prekasno pa je nisam mogao ubrojiti jer bi bila poremetila poredak a već sam bio odaslao ljudima zadatke za pisanje), ako bi ostali na dvoznamenkastim brojkama grandpas of denial daljnji nastavak bi možda i mogao imati nekog smisla? A kako sad stvari stoje, top 20 se činio optimalnim riješenjem: em da ne ispadne da svatko mora pisati po tri-četiri crtice, em se zadržava neki uobičajeni bodovni prag (= dvjestotinjak bodova može biti dovoljno da se upadne u listu ali i ne mora), pa eto, zasad ipak idemo dalje – it’s better to fade away than to burn out, što bi rekao Neil Old. 🙂 (Admin)

19-alex_smoke

19. Alex Smoke – Love Over Will
[236 bodova / 1 glas]
Pretpostavljam da bi crtice koje pišemo čitatelju trebale bar malo dočarati što se krije iza naslova albuma, kakve osjećaje glazba ostavlja, kojim glazbenim pravcem autor ide, slijedi li svoju viziju do kraja ne mareći za svijet.

Glazba na albumu je elektronička i to je sve što žanrovski o njoj mogu reći. Cijelim albumom nešto žulja, struže, tjeskoba i žudnja stalno se isprepleću, bas vibrira najdublje moguće uz hrpu nekakvih neidentificiranih zvukova a vokal kao iz gregorijanskih korala mantra neku svoju misu.

Stilove nema smisla nabrajati a i tako sam se već odavno pogubio u njima.

Razmišljajući o albumu, podsjeća me malo na Underworld ili bolje rečeno, podsjeća me na kraj devedesetih kad sam CD “Beaucoup Fish” držao na repeat i na pjesme kao “Cups”, “Jumbo”, “Winjer”, “Skym” puno više uživao naspram poznatih bangera.

Prvih par puta kad sam poslušao ovaj album, čini mi se da mi je bio malo nejasan, u magli, monoton, ali ni sam više u to nisam siguran jer točan trenutak kada se otvorio svom svojom punoćom i prešao tu granicu ni sam ne znam. To mi se sada čini kao neka daleka prošlost. Pop-muzika za moje uši gdje je svaki zvuk na svom mjestu, lišena svih svakodnevnih formi koje nas okružuju i koje nam bespotrebno opterećuju mozak. Pjevana misa iz pomaknute dimenzije koja zarobljava i oslobađa.

“Why we’re together now..” (VR)

18-deniz_tek

18. Deniz Tek – Mean Old Twister
[260 bodova / 1 glas]
To kako se Detroit 1969. spojio sa Sidnejom 1974. zasluga ga je i krivica jednog čoveka, koji je tu bakteriju preneo sa izvora epidemije na drugi kraj sveta. Tako su u sedamdesetima najbliži rođaci MC5, The Stooges, potom Sonic’s Rendezvous, postali upravo Radio Birdman iz Sidneja, daleka a bliska braća po oružju i energiji. Virus je potom mutirao, kasnije će se mnogi pozivati na njih, ali činjenice govore da samo oni koji su se tih godina vrzmali na relaciji Ann Arbour-Detroit, znaju pravu formulu i znaju istinu. Znaju kako je to sve izgledalo, kako je bilo dobro, kako se nikad više neće ponoviti, znaju da je Rokenrol jednom bio opasan i zajeban, da je ujedao i grizao, smrdeo i krvario, i bio jednostavno najbolji.

Taj čovek je Deniz Tek. I u 2016. godini, zvuk gitare mu je ostao isti, naštimovan na 1974. On je ostario, ali i dalje se dobro seća svega. Igra na poznatom terenu, varijacije su male, malo šta je i za njega i za nas bilo dobro kao Radio Birdman, i na tom fonu on i dalje traga (“Burned Black”, “Somewhere”), negde smanji Detroit a ubaci Kita Ričardsa (“Table For One”), pa pojača Detroit do maksimuma (“Prison Mouse”), onda nenadani surf intermeco (“Comanche”) koji bi The Shadows podržali, i tako nadalje, kao bez napora, stvori se odlična ploča koju moraš imati. Igi Pop je prošle godine rekao da možda više neće snimati albume, jer zahtevaju previše energije koje ima sve manje. Deniz Tek, Igi Pop, Vejn Kramer, Skot Morgan, i još par njih, to su ljudi čiji su kriterijumi baždareni 1969., oni ne prave albume ako to nije dobro i ako to nema smisla. Novi album Deniza Teka samo je potvrda da je to tako. “Mean Old Twister” itekako ima smisla. (PJ)

17-jesu_sun_kil_moon

17. Jesu / Sun Kil Moon – Jesu / Sun Kil Moon
[277 bodova / 2 glasa]
Ka prvo i prvo, Jesu nisu metal, ka!!

Ka drugo i drugo, Jesu jesu vrlo dobri, ali nisu, ono, vrh, ka!!!

Ka treće i treće, Jesu se ovaj put stvarno jesu iskazali odabirom suradnika (glavnog i sporednih) na albumu, ka!!

Ka četvrto i četvrto, ma jesu, ludilo su ploču snimili, ka!!

Ka peto i peto, ma jesu li i vama malo naporni ovi albumi od miljardu minuti, ka??

Ka šesto i šesto, jesu, a?? Ae.

Ka sedmo i sedmo, Sun Kil Moon nije sunce koje ubija misec, ka!!

Ka osmo i osmo, nije ni neki, ono ka diktator, jebate!!

Ka deveto i deveto, šta Sun dotakne, pritvara u zlato, ka!! Živa istina!!

Ka deseto i deseto, šta Gogo nije pisa ovu crticu, ka?? (DM)

16-sheer_mag

16. Sheer Mag – III EP
[349 bodova / 2 glasa]
Prošlogodišnja Trica Sheer Maga, melodičnih punk’n’roll klinaca iz Phillyja, nastavlja nedvosmislenim nazivima, formatom te, daleko najvažnije, kvalitetom konzistentan niz izdanja s kojima – kaj se mene dotikavle – ova simpatična banda može nastaviti unedogled. Objavljujući po jedan EP s četiri stvari u 2014., 2015. i 2016. godini Sheer Mag nisu (do sada) ni u čemu pogriješili: em dokazuju kako je manje nerijetko uistinu više, em “bildaju” iščekivanje u onih koji su već postali njihovi fanovi – istovremeno jednom godišnje nagrađujući njihovu strpljivost novim “škarniclom” u najbolje od rock tradicije ukorijenjenih, a opet sasvim “taze”, glazbenih delikatesa – em stvaraju vlastitu, prepoznatljivu priču u kojoj, što god vi sad mislili, nema ničega iritantno šablonskog, stereotipnog ili uniformnog (tek uredna i promišljena praksa, no od malo reda nitko nije svisnuo – naprotiv). OK, početkom 2017. prva su tri godišnja EP-a objedinili u jednu dugosvirajuću kompilaciju… Promućuran i praktičan potez koji će zasigurno dodatno proširiti krug njihovih slušača, no vjerujem kako će i mnogi od njih potom s nestrpljenjem i zazubicama iščekivati što?  – pa naravno, Sheer Mag IV!

Glazba i stihovi? I ovdje Sheer Mag ostaju dosljedni te, u podjednakim omjerima no ujedno neizbježno ispremiješano, a) pronose glas borbe i poziv na akciju protiv rastuće pohlepe u doba debelo nakon prvobitne akumulacije kapitala, zatupljivanja, pasivizacije, osiromašivanja pa i zatiranja građanstva i (tradicionalnog i suvremenog) radništva kao i protiv politike koja je sama sebi smisao i b) pjevaju o emocionalnim turbulencijama i strastima, porazima i pobjedama, učenju na pogreškama i ponavljanju istih te sazrijevanju, stremljenju neovisnosti i svakodnevici u velikom, okrutnom i prekrasnom gradu glasom samosvjesne i snažne ali i ranjive mlade žene koja – je li uopće potrebno naglašavati? – više od svega voli rokenrol. Pritom se, u tekstovima, utjeha tek nazire kroz šalaporke, zdrava doza očaja uvijek je prisutna no – kao što govori naslov uvodne stvari, a ideja je prisutna u čitavom dosadašnjem radu Sheer Maga – ne možemo se prestati boriti! Za pravo ovoj paroli daje i instrumentalna podloga. Stvari na Trici su, naime, u prosjeku i mrvicu dinamičnije no na solidno živahnom prethodniku, dok su konstanta u zvuku Sheer Maga svakako vokalne punk-soul bravure Tine Halladay te melodije, ritam i rifovi koje bi, bez obzira na manje razlike u afinitetima i doživljaju rocka, amenovao i prof. Sead Lipovača.

U posljednje vrijeme dosta slušam Animatore i jednostavno ne mogu odoljeti povlačenju paralela sa Sheer Magom, koje nadilaze kod oba benda prisutan šarmantni slackeraj i probleme najisturenijih članova s vidom (pri čemu Tina ipak nije filadelfijski Elvis Costello). Krešo Blažević je svojevremeno, rekapitulirajući ono što je napravio s Animatorima, napisao kako njihov pretežno poletan, zarazan i catchy zvuk doživljava kao dvosjekli mač, jer skreće pozornost s poruka koje je tekstovima pjesama pokušao prenijeti te se većini, u najboljem slučaju, u pamćenju zadržavaju ljeto, curice i tek još poneka ključna riječ. Slične dvojbe, iz sličnih razloga, možda more i Sheer Mag. Nažalost, za (raz)uvjeravanje velikog Elvisa iz naše mahale je prošao voz, no Tini i mladićima poručujem: ne brigajte – ono što nastojite reći ionako će doprijeti do onih koji će to znati razumjeti i cijeniti, a tome zasigurno neće odmoći zvuk u kojem se, baš kao i u glazbi Animatora, uživa istinski i s lakoćom… Zvuk uz koji se ostaje mlad. (MŽ)

(pisali: Administrator, Vedran Rajčić, Petar Jovanović, Dino Marelić, Matko Žurić)

Oglasi

4 komentara to “Gorilini naj albumi 2016: #20-#16”

  1. ivan Says:

    e stvarno mi je žao što nisam sudjelovo ove godine i
    e dino stvarno ti je dobra crtica

  2. vedro Says:

    Sun kil moon 2 glasa..
    Izgleda da su opasne kalkulacije pale

  3. ga-li Says:

    pa, hvala, ivane 🙂

    vedro, jesu se Jesu nasli i na tvojoj listi :P?

  4. vedro Says:

    jesu

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: