Goriline naj serije 2016: #5-#1

by

05-westworld

5. Westworld
[379 bodova / 19 glasova / dva prva mjesta]
Pozdrav od administratora! Za razliku od uobičajenih administratorskih javljanja, ovo neće biti crtica u stilu “ja sam robot-kauboj Đimi, robotska mi se kita dimi, ho-ho-ho!” jer je, naime – i sam administrator skoro glasao za ovu seriju! Čak sam se i osjećao malo pizdunski što sam je izostavio sa svoje liste jerbo sam, unatoč svim svojim prigovorima, u dijelovima koji su mi bili dobri guštao kao u malo kojoj seriji prošle godine – no prigovora sam svakako imao, pa evo onda. Prigovori.

Ne znam zašto je točno “Westworld” godinama bio u development hellu, nisam pomnije istraživao, no kao obični gledatelj bih pretpostavio da su posrijedi bili… beskrajni prepravci scenarija? Meni ovo stvarno izgledalo kao da su J-Nolan i ekipa uskočili u zadnji vlak za spas projekta i dali sve od sebe, samo da bi nakon nekog vremena zaključili da je najviše što mogu učiniti to da na svaku pokrpanu rupu voda počne curiti na nove dvije a ne tri. Teško je nabrajati brojne primjere nekonzistentnosti i nedorečenosti bez spojlanja, pa da spomenem ovom prilikom tek jedan od brojnih: KAKO JE MOGUĆE DA NITKO NE ZNA KAKO IZGLEDA JEDAN OD DVOJICE OSNIVAČA VJEROJATNO NAJPOZNATIJEG TEMATSKOG PARKA BUDUĆNOSTI?!?!? Šta, u budućnosti nemaju wikipedije? (U redu, nismo vidjeli na što liči svijet budućnosti izvan Westworlda, pa ajde recimo da teoretski jest moguće da se radi o totalitarnoj budućnosti u kojoj su takve informacije skroz maknute iz javne domene – no toliko totalitaran sustav bi iziskivao i da vlasti imaju stalan, aktivan nadzor nad Westworldom a toga nema ni u naznakama, tako da mislim da je naprosto posrijedi scenaristički šlamperaj.)

Moj špurijus da su fanovi serije uglavnom milenijalci koji nemaju “Lost”-PTSP pa su joj mogli pristupiti bez traumatske prtrljage – opovrgnut je malo na ovom Gorilinom izboru u kojem, jelte, uglavnom sudjeluju GenX-eri a “Westworld” svejedno u prvih pet! No, koliko god da sam ostao ogorčen na “Lost”, jedno mu moram priznati: nijedna iole srodna serija što je uslijedila nije bila tako nenadmašno majstorska u nabrijavanju na misterije, ni približno. Evo, uzmimo za primjer labirint u “Westworldu”… Da je ovo “Lost”, već do sredine sezone bi vidjeli kako: netko čuje neobične, jezovite zvukove za koje misli da dopiru iz labirinta; jedan od likova ima snove o mutnim prikazama u labirintu; drugi lik ima bogatog ujaka koji mu je pokazivao mapu s neobičnim simbolima; pojavljuje se lik za kojeg nitko ne zna odakle je, dok umire natukne da je došao iz labirinta i da tamo ima još drugih; tajanstveni ljudi u mračnoj kamenoj prostoriji pričaju o “ulazu” i “izlazu”; itd, itd, u svakom slučaju – kad god bi netko spomenuo riječ “labirint”, tebi bi od uzbuđenja curile sline, vrištao bi “dajte mi da vidim labirint i saznam sve o njemu, OĆU LABIRINT DAJTE MI LABIRINTA MOLIM VAS MOLIM VAS ISUSE BOŽE, BOŽE O BOŽE DAJ MI TOG SLATKOG JEBENOG LABIRINTA!!!” A “Westworld”? U “Westworldu” vidiš tog nekog tipa kako traži taj neki labirint i samo slegneš ramenima: “Ha, a dobro… Vidit ćemo, tko zna, možda bude nešto zanimljivo.” (Ne bude ništa zanimljivo.)

A opet, “Westworld” baš traži gledatelja koji nema “Lost”-PTSP, kojem nije doživotno prisjelo juriti na forume nakon svake epizode i upijati nove teorije i razrade starih. Naprimjer, negdje u cirka osmoj epizodi jedan lik naiđe na jednu fotografiju; jasno mi je da je to bitan moment jer mi nešto mutno u mozgu visi da smo već negdje vidjeli tu fotografiju, ali se kao kežual gledatelj da ga ubiješ ne mogu sjetiti kad, gdje, i u kojem kontekstu. Prošvrljam potom po webu, i ispadne da smo tu fotografiju vidjeli u tipa prvoj epizodi, dakle skoro DVA MJESECA ranije!!! Serija je mogla u međuvremenu suptilno podsjetiti na tu fotografiju, mogla ju je nesuptilno ubaciti u previously on – ali jok, serija nije ni na koji način podsjetila, nego je očekivala da ću se sjetiti jednog usputnog detalja sa samog početka serije na koji se otad, koliko sam primijetio, nije više uopće referiralo. Veliki obrat je trebao biti ‘woah! DUDE!’, ali je ispao flah jer su na kraju mogle biti samo dvije moguće reakcije: ili si bio jedan od onih koji su svake epizode iz minute u minutu ažurirali westworld_misterije.xls i opsesivno visili na redditu gdje su prokljuvili obrat već za druge epizode pa ti je bio ‘yeah, dude, GOTCHA’, ili nisi pa ti je bio samo ‘wait, dude… what?’

No svidjelo mi se što su i autori “Westworlda” očito također gledali “Star Trek: TNG” te se pitali kako bi to izgledalo da se holodeckom umjesto uštogljenih dobričina s Enterprisea koriste odurni šupci, i jako su mi lijepe boje. (Admin)

04-the_young_pope

4. The Young Pope
[392 boda / 14 glasova / tri prva mjesta]
“Mladi papa” može višestruko iznenaditi one koji nisu pogledali nijedan Sorrentinov film; oni koji jesu mogu se smatrati donekle pripremljenima. Ono što bi se moglo nazvati popfelinijevskim stilom, što Sorrentino već neko vrijeme razvija na velikom, preneseno je sad i na manje ekrane. Dramske situacije izgledaju kao glamurozne reklame za parfem, ponašanje i izgled likova plešu po rubu karikaturalnosti, a simetrični kadrovi renesansnih ambijenata popraćeni su klupskim hitovima.

I samo ishodište događaja u seriji je svojevrstan šok – neočekivani izbor mladog, masama nepoznatog, američkog kardinala za novog papu. A on tada iznenađuje sve i na svim frontama: javnost radikalnim konzervativnim zaokretom kojim poništava sve napravljeno u pontifikatu prošlog, liberalnijeg i otvorenijeg pape te vraća crkvu korijenima, vatikansku vrhušku opiranjem da prihvati ulogu marionete i maskote koja mu je prvotno namjenjena, a gledatelja inteligencijom i proračunatošću. Iako zna da ima sve preduvjete da bude voljen i obožavan, on želi da ga se boje.

Dok prosječni vjernik u seriji biva odsječen od papine fizičke pojavnosti, pa ga ne može vidjeti čak niti na prozoru bazilike Sv. Petra, gledatelju se pruža uvid u svaki aspekt sakralnog i privatnog papina života, do te mjere da ga vidimo i u crkvi i u uredu i u teretani i na bazenu. Narativni tok često cjepkaju scene pune simbolike isprepletene sa vizijama i sanjarenjima čija je svrha dodati u zabavne i napete, dakle svjetovne, epizode dozu transcendentalnosti i duhovnosti.

Jude Law se odlično uklapa u ulogu lika svjesnog svoje moći, koji čvrsto drži konce svega oko sebe, nagrađuje one koji gledaju pomno, a kažnjava one koji zaključuju prerano. Mladi papa je i Sherlock i Moriarty svog svijeta, pozitivac i negativac, fascinantan i neshvaćen zato jer takav želi biti. Je li papa katolik? Ako je Pio XIII. u pitanju, nemam pojma. (AS)

03-game_of_thrones

3. Game of Thrones
[552 boda / 22 glasa / četiri prva mjesta]
Dva velika pop mita koja nam se zadnjih godina rastvaraju pred (nekad nezahvalnim) očima, imaju sada već dosta jasno razlučive dužnosti: Marvel Cinematic Universe se bavi herojima, “Game of Thrones” nakazama. Svaki mitološki narativ baca mrežu puno preširoko i nikom nije stalo da svakog čvora, ali ljepota im i jest u tome što se moguće za svakakve stvari uhvatiti, pa neke i naknadno zavoljeti a neke naizgled jedini prepoznati. Tako je meni recimo najdomljivija GOT nakaza dosad bio Stephen Dillane u prošloj sezoni, kada se pretvorio u Agamemnona i zasvirao o strune arhetipova na način koji klasični teatar kao uči ali zapravo skroz ovisi o volji muza. Volji koja je čini se stalno blagonaklona GOT-u jer ove godine smo dobili još jednog nijansiranog patrijarha Randylla Tarlyja, mrtvog i time neumrivog Balona Greyjoya, dirljivo transparentnu Melisandre, zrelog Ramsayja Boltona, nevoljku elementarnu nepogodu Brana Starka i napokon potpuno profiliran središnji par franšize, blizance Lannister. I da stoji sama, ta završnica s Ludom Kraljicom Cersei i njenim planom koji se raspliće od jedne do druge tragične neminovnosti bila bi dovoljan dokaz da GOT komotno nadmašuje sve druge tv-prikaze mraka (da, Waltera Whitea i Hannibala i, da, posebno Franka Underwooda). (LJ)

02-horace_and_pete

2. Horace and Pete
[601 bod / 20 glasova / sedam prvih mjesta]
Već od prve minute “Horace i Petea” bilo mi je jasno da gledam odličnu seriju, ali kada se na početku treće epizode na ekranu ukazala Laurie Metcalf u krupnom planu i kada je tamo ostala sljedećih devet minuta, izgovarajući naj, naj, naj… ma, najJEBENIJI monolog koji sam ikada vidjela u bilo kojoj seriji, zaključila sam da gledam nešto skroz posebno. Koji put su mi takvi zaključci, da prostite, za kurac – nikad neću zaboraviti koliko sam se bila oduševila prvim epizodama “True Detectivea” i na akcijskoj sceni snimljenoj iz zraka u četvrtoj epizodi također bila zaključila da je ta serija d šitz, e da bih do kraja sezone kolutala očima ko tinejdžer koliko mi je išla na jetra – ali ovaj put to nije bilo tako. “Horace i Pete” sjeli su mi na najmekši dio mazohističkih sklonosti. Do kraja su mi svoje depresije u deset epizoda iščupali srce iz prsnog koša i još ga onako toplog zgazili teškom čizmom na ljepljivom podu svojeg stogodišnjeg brooklynskog bara. A meni čak ni to nije bilo dosta pa sam još tjednima nakon odgledane serije radosno iščitavala i slušala sve moguće intervjue i podcaste koje je autor serije, Louis CK dao i snimio o svojem remek-djelu. Iako je “radosno” pridjev koji je Louis CK u “Horaceu i Peteu” zatro napalmom.

Ne dajte se, naime, zavarati opisima u kojima se ova serija naziva humornom dramom, dramedijom ili dramom s elementima komedije. Bullshit. Da, seriju je napisao i u njoj glumi jedan od najcjenjenijih stand-up komičara današnjice, Louis CK, i u njoj se kao gosti za šankom pojavljuju Nick DePaolo, Steven Wright i Amy Sedaris, pa sve to nije moglo proći bez pokojeg hihota. No serija je zapravo punokrvna drama, drametina… ma, nemojmo si lagati, to je prava pravcata TRAGEDIJA grčkog tipa, tragedija u kojoj na kraju sve ode u tri mile pičke materine, a vi, kao gledatelj, shvaćate da drugačije nije moglo ni biti jer je krčma u koju ste zašli s dvojicom njihovih nesretnih vlasnika nije samo obiteljsko nasljeđe, nego i njihova zla kob, njihova hamartija. Ne mogu je zbaciti s grbače, a najebat će zajedno s njom tako da ni sami nećete moći vjerovati koliko nisu imali šanse. Ne samo za hepiend, nego ni za neki malo manje užasan end.

I ne, nisam vam time ništa spojlala. Vjerujte mi, nemate pojma koliko će sve do kraja otići dođavola.

No dobro, da se odmaknem od radnje i njezine poetičke odrednice, napisat ću još par štikleca koje sam saznala slušajući podcaste u kojima je Louie govorio o seriji. Kada je odlučio da mu je puna kapa “Louieja” i da mu treba odmor od rada za FX, Louis CK je odlučio da želi snimiti nešto potpuno sam. Za svoje pare, bez ičijeg drugog utjecaja, bez ikakvih najava, u potpunoj tajnosti. Pravo je čudo što je u tome i uspio jer je u seriju uključio neka vrlo, da se izrazim predsjednički, visokoprofilna imena, kao što su Steve Buschemi, Jessica Lange i Alan Alda, a u procesu odabira glumaca razgovarao je s još nekolicinom pripadnika holivudske teške kategorije, primjerice, s Joeom Pescijem i Jackom Nicholsonom.

Joe Pesci bio mu je i prvi izbor glumca koji je trebao igrati strica Petea, uloga je bila napisana za njega, ali Pesci, koji je vrlo spremno sudjelovao u kreiranju lika strica Petea, od samog početka nije bio baš pretjerano oduševljen angažmanom u seriji jer mu se jednostavno nije dalo radit. Pa je na kraju odjebo Louieja i iako mu ovaj – barem tako kaže – nije suviše zamjerio, nakon toga se našao u gabuli. Drugi glumac koji mu je pao na pamet – Jack Nicholson – odmah mu je rekao da on ima osam banki, da želi samo sjediti u dvorištu na ligeštulu i čitati knjigu ilitiga nou čens in hel da ću ti ja sad nešto RADIT. Jadan Louie nije više znao što će sa stricem Peteom, a onda mu je Lorne Michaels predložio da uzme Alana Aldu. “To mi se uopće nije svidjelo”, kaže Louie. “Obožavam Alana, odličan je glumac i super komičar, ali on je još od ‘M.A.S.H.’-a naovamo pozitivac, ljubimac publike, dobrica. A ja sam trebao nekoga tko može glumiti šupčinu, odvratnog tipa, zajedljivog gada. Činilo mi se da Alan to jednostavno ne može.” Lorne Michaels ipak ga je nagovorio da Aldi pruži barem jednu priliku, da ga pusti da jedanput pročita ulogu i da bi ga ovaj mogao iznenaditi i sve je ostalo legenda. Alan Alda kao uncle Pete savršeno je uvjerljiv kao šupčina, odvratan tip i zajedljiv gad. Louis CK pokazao je da može izvrsno odglumiti i ljude koji su potpuno drugačiji od njega (Horaceova oca). Edie Falco pokazala je da može odglumiti bilo što. Na kraju se serije pojavio čak i Angus T. Jones – onaj mali koji je glumio pola muškarca u “Dva i pol muškarca”.

Ali Laurie Metcalf… iako je njezina uloga u zlokobnom sunovratu Horacea i Petea naizgled majušna, njezinih ćete devet minuta pred kamerom sigurno zapamtiti zauvijek. Iako ni ona nije bila prvi Louiejev izbor za tu ulogu (nikada, BTW, nije otkrio koja je glumica bila prvi izbor), ono što je izvela u ovoj seriji ravno je čaroliji. Baš kao i cijela serija, koja, po svim pravilima televizijske produkcije i distribucije nikada nije trebala uspjeti, a pretvorila se u jednu od najhvaljenijih serija 2016. godine i u legendu koja će se još dugo prepričavati među tvorcima TV-serija. Sasvim zasluženo. (ZP)

01-stranger_things

1. Stranger Things
[611 bodova / 25 glasova / tri prva mjesta]
Što uopće više reći o ovom ljubavnom pismu osamdesetima, kad je već toliko toga napisano, i kome, kad su je skoro svi pogledali odmah nakon što je izašla? Mogu samo napisati što je meni osobno učinila tog ljeta 2016., kada sam se u užarenom gradu oporavljala od operacije i davila se u samosažaljenju što mi kožu nagriza sol od ljetnog znojenja u krevetu, umjesto da ju hrani ona zdrava, morska. Provela sam noć bindžajući je bez pauze, sva usproustana od te madlenice dok su me reference malo mazile, malo šamarale, naizmjence. Reagirala sam isto kao nekoć kad sam kao dijete bolesna gledala “Gooniese” po deseti put, kroz rupicu na plahti piljila u “Halloween” ili “Carrie”, unatoč roditeljskoj zabranili da ih gledam jer poslije horora loše spavam, ili žicala tatu da kupi koštice prije ulaska u kino Zagreb na “E.T.” Glasno sam se smijala i podjetinjeno pljeskala rukama, rasplakala se kao idiot kad sam se sjetila kako sam na “Should I Stay Or Should I Go” prohodala s jednom važnom davnom ljubavi. Preplavljivala me amfetaminska milina pri reminisciranju o tome kako sam zavoljela televiziju i pop kulturu. Ne sjećam se kada me je nešto tako zašarmiralo i izulo iz cipelica premda, ruku na srce, “Stranger Things” svakako nije najbolja serija na svijetu, niti joj je priča najoriginalnija. Ta su me djeca nakratko vratila u neko sretnije vrijeme, kada se neizvjesna budućnost nije činila zastrašujućom nego prepunom mogućnosti, kad sam bahato mislila da imam vremena za sve i nisam kalkulirala sa životnim odlukama. A sigurna sam da nisam jedina koja sam gledanjem imala ovakve senzacije, jer tako su je dizajnirali, odlučni se malko poigrati djecom u koži četrdesetogodišnjaka, osvijestiti nam starenje i prolaznost. Baš je to kurvanjski odigrao Netflix, ali hvala mu na tome, spasio mi je depresivno ljeto i osvijestio da sam ušla u onu životnu dob kad nostalgija vreba iz mraka i zaskoči bez najave kao ono đubre Demogorgon. A kad pomisliš da si ju uspješno ubila, evo je u drugoj sezoni. (JS)

(pisali: Administrator, Ante Spahija, Leonard Jurić, Zrinka Pavlić, Jelena Svilar)

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: