Goriline naj serije 2016: #15-#11

by

15-veep

15. Veep
[146 bodova / 9 glasova]
Svaka epizoda “Potpredsjednice” komotno može funkcionirati kao oda talentima i integritetu Julije Louis-Dreyfus, no, zatreba li vam ikad krunski dokaz o raznovrsnosti i potenciji njezinih nadnaravnih moći, epizoda se zove ‘Mother’, četvrta je u petoj sezoni, pokažite je tom dosadnom skeptiku ili prokletom nevjerniku i dopustite mu da se zabezekne. Ingeniozno orkestrirano podudaranje smrti njezine majke s krahom njezinih nada da će joj opetovano prebrojavanje glasačkih listića u Nevadi donijeti prednost na predsjedničkim izborima, unutar manje od pola sata demontiralo je, remontiralo, srušilo i ponovno sagradilo mukotrpno zidanu i još trpnijom mukom održavanu fasadu nedodirljive, hladne, distancirane, politics-as-usual Seline Meyer, a ova nadnaravno moćna televizijska božica nijansirala je svaku svoju repliku i najsitniju gestu kako bi nam u svakom djeliću kadra iznosila potpun i precizan izvještaj o trenutnom stanju narečene fasade, sve do zadnjeg zrnca najfinije betonske prašine. U procesu od nas nije tražila ni da je volimo niti da s njom empatiziramo; dapače, posve je dehumanizirala ionako granično sociopatski narcisoidnu Selinu i beskompromisno je potegla u glib neobranjivih riječi i postupaka – ali nekom alkemijskom formulom postigla je da je na kraju epizode napokon vidimo kao čovjeka, da se suživimo s njom kao s jednom od nas, da njezinu nehumanost doživimo kao krik ljudskosti i uzmemo je u zaštitu, štiteći zapravo sami sebe od vlastitih neobranjivosti kojih se stidimo i od kojih se ograđujemo.

Ovakva jedna epizoda opravdala bi i postojanje neusporedivo slabijih serija, no „Potpredsjednici“ ne trebaju opravdanja: čak i nakon – mislim da nije u pitanju samo moj subjektivizam – dosad uvjerljivo najslabije sezone, “Veep” ostaje zlatni standard (ne samo američke) (i ne samo televizijske) političke komedije. Odlaskom Armanda Iannuccija s kormila serije, lagano smo skliznuli na teritorij klasičnog sitcoma. Operetno farsične bedastoće poput Jonahove kongresne kampanje, Selininog „kozmetičkog zahvata“ ili čitavog fijaska s potpredsjedničinim indiskretnim tvitanjem, poneka amaterski loše odrađena komedija zabune (‘Camp David’, gdje Selina organizira tajni susret s kineskom delegacijom, vjerojatno je najslabija epizoda čitave serije) i poneki posve neuvjerljiv cjelosezonski zaplet (ne vjerujem ni da bi Trump svojoj djeci dopustio da snimaju dokumentarac o svakodnevici Bijele kuće), bili bi možda primjereniji kakvoj “Modernoj obitelji” doli ovome draguljčetu, no svemu tome unatoč “Potpredsjednica” ne samo da ne gubi svoj žalac i relevantnost, negoli se čak uzdiže i iznad vlastitog materijala, kadikad na plećima svog karizmatičnog i oduševljavajuće uigranog ansambla, katkad na inspiriranim one-linerima i najmaštovitijim psovkama koje ljudski um može opsovati, a ponajviše zahvaljujući dirljivo brižnom inzistiranju da se, makar gdjegdje i krivim rukavcima, radnja i likovi koji je nose usmjeravaju točno, precizno i logično.

“Potpredsjednica” je još uvijek itekako zdrava – ma što zdrava, puca od zdravlja! – i svako svoje skretanje s pravog puta opravdava slijetanjem na željenu destinaciju. Jonahovo novoizboreno kongresovanje nesumnjivo nam u sljedećoj sezoni donosi smijačinu do popišanih gaća, Catherinin dokumentarac pobrinuo se da pretposljednja epizoda sezone bude ništa manje doli antologijska, a neumoljivo sporovozno iščekivanje konačnog raspleta predsjedničkih izbora na kraju nas je dovelo do šokantne separacije naslovne junakinje od istoimene istonaslovne političke funkcije pa smo do povratka serije ostavljeni u potpunom mraku, bez ikakve naznake kako će, u kojem smjeru i s kolikim trajanjem “Potpredsjednica” ići dalje. Ali tu sam, ma kako, ma kamo i ma koliko me dugo vodila. Ova serija naprosto zna što radi i radi to jebeno dobro. (TT)

14-black_mirror

14. Black Mirror
[156 bodova / 10 glasova]
Mračna, cinična i distopijska serija “Black Mirror” vratila se krajem 2016. u svojoj trećoj sezoni. Kako to obično biva, seriju koja se u prve dvije sezone emitirala na britanskom Channel 4 sad je kupio moćni Netflix i naručio po šest epizoda u trećoj i četvrtoj sezoni. U većini tih epizoda serija je slična prijašnjim sezonama, osim što su sad protagonisti u četiri epizode Amerikanci. Ponovno iza nje stoji kreator i scenarist Charlie Brooker, a rezultat je da je razina cinizma ipak manja. Doduše, naći će se tu i epizoda koje vas na kraju ostave s mučninom u želucu (ne baš poput čuvene epizode u prvoj sezoni kad je britanski premijer morao spolno općiti sa svinjom da spasi člana kraljevske obitelji), ali ima i onih koje ćete na kraju dočekati s osmijehom na licu. Takva je, primjerice, četvrta epizoda nazvana ‘San Junipero’ u kojoj Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis igraju mlade djevojke koje 1987. stižu u turistički gradić prepun mladih željne zabave, ili se bar tako čini. Epizoda odiše nostalgijom za prošlim vremenima, a po dobrom starom običaju, na kraju je pravi obrat, koji nas ne ostavi ravnodušnim. Prva epizoda zvana ‘Nosedive’ vodi nas u svijet u kojem se sve akcije ocjenjuju u stvamom vremenu, a ljudi iznad glave imaju prosjek, baš poput vozača Ubera. Oni s prosjekom iznad 4,7 su elita kojioj se svi žele približiti, dok oni s nižim prosjekom ne mogu naći ni posao. Dobra je i šesta epizoda u kojoj policijski detektiv istražuje seriju misterioznih ubojstava, povezanih s društvenim mrežama.

Brooker nam, dakle, ponovno obrađuje teme koje jesu znanstvena fantastika, no vrlo lako su ostvarive. Zbog toga “Black Mirror” i spada među najbolje serije prijašnjih godina. One koje nas natjeraju da nakon svake odgledane epizode dobro razmislimo o tome što smo gledali i zapitamo se u kakvom svijetu živimo. Nadamo se samo da Brookerova kreativnost neće u idućim sezonama biti još sputanija. Znate kakvi su Amerikanci. (SM)

13. Better Call Saul
[158 bodova / 9 glasova]
Kroz dosadašnje dvije sezone, te kroz najmanje još jednu najavljenu, radnja prati uspone i padove sitnog kaznenog odvjetnika Jimmyja McGilla. Serija je nastala kao prequel serije “Breaking Bad”, istog autora Vincea Gilligana, te priča priču jednog od najpopularnijih sporednih likova. Uz pomalo specifičan ritam radnje, serija je fokusirana na likove i situacije, a osim super-realističnih i ponekad dubokih dijaloga, najveći biser su zapažena glumačka ostvarenja, u prvom redu maestralnog Boba Odenkirka, u obje sezone nominiranoga za Zlatni Globus. Osim ljubitelja sirovog realizma Vincea Gilligana, u seriji ću uživati svi oni koji cijene kvalitetnu dramsku radnju, pametne dijaloge i vrhunsku glumu. (HT)

12-fleabag

12. Fleabag
[182 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
“Fleabag” je na prvi pogled još jedna od sve učestalijih suvremenih komedija s umiješanim dramskim i tragičnim elementima. Glavna junakinja je vrckava i ekscentrična, neurotična i cinična, neuspješna u svemu što pokuša, neobzirna prema ljudima koji su joj bliski, u stalnim sukobima s obitelji, dok je cijelo vrijeme duboko mučena gubitkom najbolje prijateljice. Samo po sebi, nešto što se ne bi nužno izdvojilo iz mora sličnih serija.

Ali već nakon nekoliko uvodnih junakinjinih obraćanja gledatelju i pretjeranom seksualiziranih običnih situacija počinje se oblikovati nešto malo drukčije. Energičan tempo koji nas vodi nas kroz njen užurbani život dodatno podiže letvicu, a kad se uključe scene iz prošlosti, montirane tako da se često tek nakon njihova završetka može shvatiti da se radi o nečemu kronološki odmaknutom, dolazimo do možda i najboljih dijelova ove serije. Stalno prisutni humor i nelagoda, otvoreni i direktni kako smo već i naviknuti od britanskog standarda, vuku na stranu komedije, dok na drugu stranu vuče priča koja postupnim odmotavanjem narativnog klupka navodi gledatelja da se zapita želi li se uopće suočiti s onim što slijedi, kad je već tako očito da se radi o nečem groznom i s pravom potisnutom. Na sreću, jednom kad sve prođe, na neki neobičan način, ipak pobijedi optimizam.

“Fleabag” nam se predstavlja kao kaotična crnohumorna mješavina, nakupina dinamičnih inserata iz života jedne u suštini loše osobe, dok se sve to, u kratkih šest epizoda, ne posloži u zadivljujući napukli mozaik, nešto što ne bi trebalo biti, ali ipak jest lijepo. (AS)

11-the_get_down

11. The Get Down
[189 bodova / 9 glasova]
U New York City sam se zaljubila kao dijete, preko filmova i muzike, kao vjerojatno i svi oni koji u njemu ne obitavaju, a vole ga nekom iracionalnom ljubavlju osjećajući začudnu pripadnost tom gradu. U hip hop su me zaljubili Beastie Boys, i to je bio vrhunac moje fascinacije tim žanrom o kojemu zapravo nemam previše pojma, osim što znam da postoji rodonačelni oldschool east coast rap i onaj mutirani sa zapadne bogate obale koji problematizira posve drugi set problema. U seriju “The Get Down” pak, u kojoj su i NYC i hip hop gotovo ravnopravni likovi, zaljubila sam sam se praktički već od prvog kadra, a do kraja prve sezone, zahvaljujući vlastitom eskapističkom kapacitetu i sposobnosti imaginacije koju sam razvila kao obrambeni mehanizam tijekom života u kifli, osjećala sam se skoro kao jedan od likova, posve ošamućena tim šarenim prikazom inače sivog i otužnog The Bronxa, jedinog njujorškog kvarta koji je i nakon Giulianijeve vladavine i gentrifikacije ostao isti kakav je bio u sedamdesetima kada je i započela ova priča o rođenju hip-hopa.

The Bronx, jedini kvart koji u imenu ima član, bio je i ostao sublimirana tuga, zaboravljena žrtva nesmiljenog kapitalizma u sprezi s rasističkom politikom, atavizam u gradu koji danas šokira svojom sterilnošću i u kojemu bi se Warriorsi vjerojatno pogubili i nikada ne bi pronašli put do Coney Islanda. Ono što mi je u ovom najskupljem Netflixovom projektu najprivlačnije, način je na koji je u tu apokaliptičnu atmosferu 1977. godine, kojoj se od milja tepa “the coolest year in hell”, ukorporiran optimizam. Napravljeno je to, jasno, kroz prikaz čuvenog blackouta i njegove posljedice na muziku, jer kako drugačije: sve se ruši i gori, ali ljudi pjevaju, homerovski opjevavaju svo zlo koje se oko njih događa, pohlepu, korupciju, ubojstva, deložacije, siromaštvo, rasizam, svu tugu koja ih okružuje umotavaju u palimpseste, pišu preko tuđih stihova, sempliraju najbolje iz bezveznog, rasturaju kanone kao što je to nekoć radio Harms. Kradu opremu i doslovno preko noći postaju DJ-evi preotimajući prevlast Grandmasterima, titulu kojih je dotad nosilo tek nekoliko stanovnika Bronxa. I bojaju u šarene grafite ruševnine svijeta u kojem žive. Luhrmannovska estetika spektakla curi iz svake pore ove stipovski iskarikirane serije koja istovremeno odiše i realizmom, premda srećom ne naturalističkog tipa koje poziva na suicid. Kontekst u koji je uvaljana tema rođenja hip hopa više je no depresivan, ali istovremeno je sve nevjerojatno optimistično, što je vjerojatno jedno od većih postignuća “The Get Down.”

Pa onaj tko mi zamjera što bih radije živjela u The Bronxu ’77. nego u Zagrebu ’17., nek baci beat prvi. (JS)

(pisali: Teo Tarabarić, Samir Mila, Hrvoje Tenšek, Ante Spahija, Jelena Svilar)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: