Što sam sve gledao u kinu ove godine

by

14startrek

14. Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek: Beyond)
Prvi iz ove rebootane franšize mi je bio dobar i poprilično osvježavajući, no – kao što se pokazalo time što mi se drugi na kraju nije uopće ni dalo gledati – jedan akcijski film u svemiru zakrabuljen u Star Trek mi je bio sasvim dovoljan, pogledao sam ovaj da vidim jel se možda što promijenilo i jok, nema SF-a bez ideja a ovdje je maksimalni idejni domet “hmm, orbitalna stanica s nekom čudnom gravitacijom… možda bi se od toga dala napraviti neka cool makljaža?” Mislim ono, akcija je dobra i svaka čast umješnom redatelju ali to… NIJE… ono radi čega se idu gledati “Zvjezdane staze”, jebemu kurca!!! A sad kad je još i Bryan Fuller izgnan iz tv-reboota “Staza”, jasnije je nego ikad da su Star Wars i Star Trek danas tek HDZ i SDP globalne pop-kulture, okoštale franšize koje su nekada nešto predstavljale (a u slučaju HDZ-a i Star Warsa jedva da i tada) a danas su samo dva prenapuhana pulsirajuća prišta na guzici čovječanstva koji služe isključivo isisavanju para od napaćenog naroda i ničemu drugom, propali i jedni i drugi dabogda.

13. Legenda o Tarzanu (The Legend of Tarzan)
Jedino što donekle valja kod ovog filma su boje i filteri (ne znam jel se to tako tehnički kaže, štajaznam, nisam režiser?), magličasto jesenje boje (ili filteri, whatever?) od kojih sve izgleda sanjivo, neki dobar film činile bi još boljim a ovaj… pa, ne znam, toliko je ništavan da mi ga je teško uopće i nazvati filmom? Sanjiv je ne u pozitivnom smislu nego u onome da uspavljuje svojom nezanimljivošću, da se nakon što završi ne sjećaš više skoro ničega, da ne djeluje nestvarno na neki uzbudljiv način nego nestvarno kao plastično voće, nemaš ni osjećaj kao da si u Africi nego da si u nekoj osrednjoj VR-simulaciji Afrike, nit je kreegah nit je bundolo, zaboraviti što prije i pamtiti Tarzana iz sretnijih dana.

12captainamerica

12. Kapetan Amerika: građanski rat (Captain America: Civil War)
Filmove o superherojima gledam jako sporadično, nakon ovoga mislim da ću ih gledati i još sporadičnije jer… Kao prvo, da sam htio gledati film o Avengersima – pa išao bih valjda gledati film koji se zove AVENGERSI a ne KAPETAN AMERIKA, what the fuck is up with that shit? Nisam gledao prva dva “Kapetana Amerike” i naravno da se stoga nisam mogao buniti što se treći nadovezuje na nepoznatu mi radnju iz prva dva, ali da se nadovezuje i na “Avengerse” i “Iron Mana”, da se od mene očekuje da sam SVE TO gledao?!? Fuck you, smeće jedno bezobrazno blockbustersko! I onda još u film toliko prenatrpan fanboy-referencama ubace još DVA dodatna superheroja, novog Spidermana i nekog novog lika, neka turbo-puma ili koji već kurac, bez ikakve potrebe izuzev one komercijalne, čisto kao teaser za buduće nastavke (ako očekujete da ću to gledati, da ponovim još jednom: fuck YOU)! A kad imaš jedan tako do srži franšizni superherojski film koji je jedno 95% franšiza i tek jedno 5% film te stoga kao casual non-fanboy gledatelj ni nemaš tu bogznašto za gledati, tada usto i postane poprilično teško othrvati se mislima o tome koliko je superherojski žanr suštinski blesav i da si kao odrastao čovjek platio desetke kuna da bi gledao smiješno odjevene muškarce kako se bore protiv drugih smiješno odjevenih ili pigmentiranih muškaraca.

11. Tajni život kućnih ljubimaca (The Secret Life of Pets)
Dosta ekstreman primjer filma kojeg foršpan čini posve izlišnim: ako ste vidjeli foršpane, vidjeli ste doslovno SVE zbog čega je film vrijedan pažnje – i to se izvrti već u prvih deset minuta a potom slijedi 80 minuta generičkih “otkačenih” pustolovina životinja u velegradu, PREVARA!

10-spotlight

10. Spotlight
Najveća vrlina ovog filma – izbjegavanje senzacionalizma (a to JEST dosta velika vrlina za film koji se, između ostalog, bavi pedofilijom) – je ujedno i njegova najveća mana: često mi se čini da ljudi izvan struke istraživačko novinarstvo doživljavaju kao neke ljute undercover akcije a zapravo se najčešće radi o običnom kopanju po ovim ili onim arhivima, ali to… jednostavno i nije baš filmično? Respektiram što nisu išli preuveličavati pritisak glavnog negativca u priči ilitiga crkve, ali kada se se uloga negativca svede na to da par puta pozove ljude na razgovor i sugerira da se kane ćoravog posla… fali konflikta, drame? Cijenim što situaciju u kojoj u delikatnom trenutku novine dobivaju novog glavnog urednika nisu iskoristili za fabriciranje nekih većih redakcijskih sukoba ali… opet, di je konflikt, di su tenzije? Dobro je da nisu nakalemili suvišne melodrame, ali… da su otišli toliko daleko da ne saznam skoro ništa o glavnim likovima izvan njihovog posla i da mi u konačnici i nije nešto posebno stalo do njih? Mogao sam pročitati članak o slučaju na wikipediji i došlo bi mi na manje-više isto.

9. Ustav Republike Hrvatske
Pri ocjenjivanju filmova lako je upasti u klopku da ne sagledavaš koji je bio cilj njegovih autora i je li/koliko je taj cilj uspješno ostvaren nego što bi ti htio da mu je cilj, posebno kada imaš ovako jedan hrvatski film koji niti je teška socijalna drama niti neka limunada za raju nego se nalazi negdje u mahom neistraženoj sredini tog spektra, tako da mislim da npr Zahtilina kritika na Kulturpunktu, koliko god bila odlična, jest malo promašena… Mada opet, s druge strane, kao gledatelj se moram složiti da bi mi film bio zanimljiviji da je, recimo, lik profesora više na tragu njegovih sugestija, pa makar i to otežalo ciljanu konstrukciju filma o tome kako je život u ljubavi bolji od života u mržnji i da nije potrebno puno da ljubav pobijedi mržnju. I bilo mi je malo teško uživit se u film s premisom koja je toliko “ovoga ima samo u filmu”, a onda još i prvi ključni verbalni okršaj glavnih muških likova ispadne upristojena verzija svađe komentatora ispod članka na portalu umjesto onoga kako se ideološki neistomišljenici uistinu prepiru IRL licem u lice, tu se zacementirala distanca između mene i filma pa sam uz tako ograničen suspension of disbelief na kraju bio i ograničeno dirnut.

08independenceday

8. Dan nezavisnosti: Nova prijetnja (Independence Day: Resurgence)
Što se više neki SF serijal bavi svojim alienima-glavnim negativcima, to ih više demistificira i banalizira i čini, rječju, bezveznima. Dogodilo se s Borgom, dogodilo se s Heechijima (lol upravo sam pogledao wiki i vidio da se otkad sam čitao pojavio i peti nastavak “Kapije”, ZAŠTO), dogodilo se i independaškim alienima čija je nutrina broda, kao što smo sada uvidjeli, ofucan mashup svih općih mjesta alijenske arhitekture/botanike/itd iz zadnjih 30ak godina SF-a: sluz na hladnim mračnim zidovima, biljke s pipcima, the whole alien enchilada, plus su toliko pametni da mogu putovati bespućima svemira i porobljavati planete – a, opet, toliko glupi da je i njima sustav koncipiran tako da je dovoljno da im samo ukokaš kraljicu i svi drugi isti tren padnu ko muhe? Sve to, plus još milijun drugih klasičnih boljki sequela: guranje svih starih likova u priču pa makar i nemalo nikakvog smisla (e moj dear Johne!), neprohodno zamršena radnja iako realno svi samo želimo gledati kako pušimo od aliena pa ostvarimo neku malu pobjedu pa onda još više pušimo i pušimo i na kraju ipak pobijedimo + pamtljivi one-lineri; to kako je radnja zamršena a istovremeno i glupa ko kurac… No sve u svemu, ovo mi je bilo onako kako zamišljam da izgleda nakon što dva sata gongaš ljepilo: boli te glava, vrti ti se, osjećaš svaku odumrlu stanicu mozga, toliko se poglupio da to nije za ljude, ali da ti je bilo dobro – brate, bilo je!

7. Narodni heroj Ljiljan Vidić
Iako, za komediju u eri Judda Apatowa, traje više nego pristojnih 105 minuta, “Ljiljan Vidić” svejedno djeluje apatowijanski predugačko zbog problematičnog središnjeg dijela – konkretno, zbog dogovora partizanske škvadre u trgovačkom centru (gdje se očekuje da je od mene stalo do njih kao likova – a dotad sam ih stigao doživjeti tek kao protagoniste gegova) (s tim da je ovo “tek” relativno, jer kad je geg dobar – od komedije ništa drugo ni ne tražim, a ovdje ih bome ima dobrih!), a zatim i scene s hipsterima i Titom (koje tempom jako odudaraju od ostatka filma, i sa samo jednom od njih je još i moglo proći – ali s obje zaredom se sve skupa jako umrtvi)… Prednost “Ljiljana” nad većinom (pre)dugačkih modernih komedija je, pak, što dotične u zadnjih pola sata obično ili previše otskliznu u dramu, ili jednostavno nezajebantski srastu u parodirani žanr – dok je ovdje zadnjih pola sata najjači dio filma.

06theshallows

6. Opasnost iz dubine (The Shallows)
Nakon svih sharknadolikih sranja, hororcima s ajkulama je trebao jedan dobar back to basics reset i ovo je to, minimalizam za poštivati, jedna žena protiv jedne ajkule i to je sve (a da pritom žena nije studentica medicine, ili da ajkula nije toliko glupa da se kraj ogromne mesnate kitovske lešine ide još i kačiti s ekipom u moru – ne bi ni bilo filma UOPĆE!), film je izvukao maksimum iz tako minimalističkog koncepta, problem mi je jedino što je koncept za moj ukus ipak malo preminimalistički, uvijek mi nešto fali kod tih jedan-na-jednog filmova, uvijek mi – koliko god bili dobro napravljeni – u mislima visi ono “…is that ALL there is?”, a ni hororci s ajkulama i sličnim morskim živinama mi – iskreno govoreći – općenito nisu baš nešto napeti, zapravo ne znam što sam uopće ovo išao gledati. 😀 Al dobro, na stranu moja seruckanja – stvarno dobar hororac s ajkulom.

5. Zootropola (Zootopia)
Ovo mi je bilo dosta dobro ali… ne baš toliko dobro kao svima? Možda su me previše razmazili svi ti pusti vrhunski cjelovečernji crtići iz zadnjih 20ak godina, možda je stvar u tome da nemam djecu koju moram vući na svaku animiranu glupost u Cinestar pa ne znam dovoljno cijeniti ovakve filmove kad su dobri, ali… Nije mi baš ostavio traga, sjećam se da sam odgledao s guštom i da su mi priča i poruka bile sasvim OK – ali se samo maglovito sjećam kontura priče i poruke, filmu ne fali ništa osim što mi se evakuirao iz mozga manje-više istog trena kad sam izašao iz kina, a čini mi se kao da je baš SVIMA super-duper pa, ono, ne znam više što da mislim ni o filmu ni o sebi. :\

04deadpool

4. Deadpool
Naslovni junak je simpatičan lik koji ide okolo i – štono bi se nekoć reklo u Zadru – valja baline, i… to je uglavnom to, nije puno ali je dovoljno šarmantno i duhovito da drži cijeli film, naravno da bilo bi bolje da zadnjih 20-30 minuta nije standardna ‘superheroji demoliraju nasumične građevine skupa s bad guysima koje na kraju, gle čudnog li čuda, bez pol muke pobijede’ pilana (eto vam još jedan stari zadarski izraz!), ali to je naprosto system feature blockbustera unazad tko zna koliko već godina i tu nema lijeka (koliko god da ja srao po aktualnoj filmskoj Star Trek franšizi – a srat ću dok god ova crijeva kucaju – jedna dobra stvar koja im se mora priznati je to kako su u prvom dijelu uništili homeworld Vulkanaca pa si imao osjećaj da su u igri nekakvi ulozi, da nije sve baš “haga-vaga, mi rušimo mi se tučemo i nikom ništa, tko tu koga – potpuno svejedno, sve ostaje isto, molimo pogledajte i svih idućih 25633276748 nastavaka ovog smeća, ha-ha, but srsly tenks na parama, djeca naših CEO-a će ih koristiti kao lepezu kad im bude vruće u kućicama za igru sa zidovima izgrađenima od svežnjeva novčanica, kissy kissy, vole vas vaši Marvel i DC superprijatelji!”).

3. Mrska osmorka (The Hateful Eight)
Definitivno nije film bez mana: Tarantino je s vremenom postao prevelika ćunka za vlastito dobro pa očito nema nikog tko bi mu se usudio probati objasniti kako bi bilo bolje da malo skrati uvod ili da je, recimo, onaj flashback od 10-15 minuta usred filma potpuno nepotreban; Samuel L. Jackson je na takvom autopilotu da je vjerojatno inspirirao neku buduću tehnologiju Elona Muska; cijelo vrijeme se daje naslutiti kako su likovi povezani na neki ful zanimljiv način no poveznica ispadne razočaravajuće jednostavna i flah (sindrom “Atlasa oblaka”, tako ja to zovem)… no iako je “Osmorka” u donjem domu Tarantinovih filmova, i dalje je u konačnici jedan dobar Tarantinov film – što je, nakon pušione s “Djangom”, VELIKO olakšanje, tako mi je drago što ga ne moram još otpisati, drž se ljudino!

02arrival

2. Dolazak (Arrival)
Jedna stvar koju dijeli s “Interstellarom” je jako plastičan osjećaj prostora, to da nisam imao osjećaj da samo gledam nešto na ekranu nego da se nalazim u tome, da sam osjetio veličinu pothvata u koju su se naši junaci upustili – i tu nasreću usporedbe staju, jer je “Interstellar” sranje a ovo nije! A kad smo već kod usporedbi, podsjetio me malo i na film koji bi mi također vjerojatno bio na drugom mjestu prošle godine da sam tada radio kino top-listu, a to je “Inside Out”: i jedan i drugi imaju ponešto manjkavosti po putu (u “Inside Out” su pravila funkcioniranja svijeta misli nedorečena i često dosta proizvoljna, “Arrival” ima momenata koji su u kategoriji varanja naroda – ne mogu elaborirati bez spojlanja!), ali te u konačnici emotivno toliko sataru da manjkavosti – šmanjkavosti.

01thebigshort

1. Oklada stoljeća (The Big Short)
Znali se ljudi žaliti da u ovom filmu nisu kurca skužili pa ono, pretpostavljam da nije za one koje slabo zanima ekonomska teorija, mene ponešto zanima ali sam se i ja sa svojim entry-level znanjem (Marx – legenda, Keynes – prihvatljiv u nedostatku nove komunističke revolucije, Hayek – najcrnje zlo, ekonomski Hitler) malo mučio da razaznam tko tu što koga s hipotekama i kreditima i ovim i onim no nije bed, malo izazova ponekad dobro dođe a i film se lavovski trudi da prikaže konkretne uzroke kraha 2008. na svima manje-više, koliko-toliko razumljiv način i još je usto vraški zabavan.

Oglasi

2 komentara to “Što sam sve gledao u kinu ove godine”

  1. sokoj Says:

    grejding, kaže se grejding.

  2. tonći Says:

    hvala 🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: