Gorilini naj albumi 2015: #4-#1

by

=4. Justin Bieber – Purpose
[501 bod / 1 glas]
Nije floskula ako kažemo kako je novim albumom Justin Bieber izašao iz puberteta. Oni koji su ga dosad znali po jeftinim pjesmuljcima za tinejdžerice, pa i oni koji su ga dosad znali samo iz žutog tiska, mogli bi ostati šokirani nakon što preslušaju album “Purpose”. Još se jednom dokazalo da u modernoj svjetskoj glazbi veliku ulogu igraju producenti.

Baš kao što je Timbaland bio zaslužan za uzlet solo karijere Justina Timberlakea, tako i Justin Bieber može za novi album zahvaliti Skrillexu. Justin je Skrillexu početkom godine poslao baladu “The Most”, od koje je producent u suradnji s kolegom Diplom napravio “Where Are Ü Now”, pjesmu koja je obilježila ljeto na plesnim podijima širom svijeta.

Bieberov glas “ispeglan” je sa sasvim novim efektom nazvanim Delfin, čime se dobio dojam kako mu glas odlazi u beskraj. Uspjeh ove pjesme iznjedrio je svojevrsni nastavak, singl “What Do You Mean?”, koji je debitirao na prvom mjestu u Americi čime je Bieber postao najmlađi pjevač u povijesti kojem je to uspjelo. Uspjeh je ponovio i s pjesmom “Sorry”, koju je ponovno producirao Skrillex, te “Love Yourself”, koja je postala hit i prije službene objave kao singl.

No, da Bieber nije samo lijepo lice za kojim pate tinejdžerice, dokazao je time i što je koautor na svim pjesmama na albumu, a njegov način pjevanja je iz dječačkog prerastao u pravi EDM vokal. Pjesme Justina Biebera pune su dobre atmosfere za pravi chill u noćnim klubovima. Uz to, na albumu se pojavljuju i gosti poput Travisa Scotta, te legendarnog hip-hopera Nasa u pjesmi “We Are”, koja je jedna od favorita albuma. Album “Purpose” definitivno je jedan od najboljih albuma u 2015. Od Justina Biebera u budućnosti očekujemo samo najbolje stvari. (SM)

04-pilotpriest

=4. pilotpriest – W/W/D/K/F
[501 bod / 1 glas]
– – – CRTICA START – – –

Obzirom da se ovdje radi o iznenađujuće visokoplasiranom anonimcu, možda makar ime? CV? imovinska kartica?, bilo što?, ne bi bili naodmet…?

OK. Ime mu je Anthony Scott Burns i prije svega se bavi filmom, ali sa strane i glazbom i čini se da jako voli osamdesete. Prije pet godina je na tren čak i digao zrnce prašine svojom glazbom. Naime, njegovu pjesmu “Body Double” su lažno optužili da je procurila s nadolazećeg soundtracka za “Tron”. Nije zajebancija, čovjeka su zamijenili sa/podvalili pod Daft Punk, a da to nije plod slučajnosti kao dokaz prilažem Pilotpriestovu promo fotku.

Pilot Punk? Daft Priest? Ajmo dalje, nebitno.

Pilot Punk? Daft Priest? Ajmo dalje, nebitno.

Tak’ da sve ovo što sam naveo služi kao solidan uvod u pojašnjenje zašto mi je ovaj album tako dobro sjeo; zbog “Random Access Memories”, iako “RAM” i “W​/​W​/​D​/​K​/​F” nisu nimalo nalik. Za razliku od bogatog i raskošnog “RAM”-a koji neviđenim produkcijskim zahvatima slavi plesnu elektroničku glazbu, ovaj album je vrlo vjerojatno nakucan od prve do zadnje MIDI note u Ableton Liveu i slavi ništa više od sintesajzerima obilježenih soundtrackova akcijskih serija i horor-filmova osamdesetih.

I toliko je jednostavan i zarazan i dobar… uh, za popizdit. Uvodi sa progresijom od četiri akorda ili jednostavna melodija? Check. Beatovi i/ili bas-linija nakon par taktova? Aha. Na pola pjesme malo arpeggia da začini ovo od ranije? Zašto ne. Dropovi na pol pjesme? Jok, ti ćeš. Prisutni su svi elementi na koje padam, ono, od Boards of Canada pa naovamo.

Pa otkud onda usporedba s “RAM” koji je prštao od ideje, ako je ovdje sve tako slično i… da ne kažem… možda bezidejno? Pa eto, bez obzira na očite produkcijske razlike, zajednički nazivnik obaju albuma je, heh, zajednički: izostanak bilo kakve ironijom ili, još gore, prezirom obojane nostalgije (hello, vaporwave!) što iznimno cijenim. A kad na toj iskrenosti izgradiš ovako lijep album pun jako dobrih, a mjestimice i fantastičnih pjesama (“Drunk Dial”, “The Last Goodbye”), smještenih u najljepše trenutke osamdesetih i besprijekorno prevedenih u ovo doba, ta krajnja jednostavnost i sumnjiva generičnost uopće ne predstavlja nikakav problem.

Štoviše, ja se nadam da će nas počastiti s još ovako divnih poklona (džabe download diskografije na bandcampu, ej!) kojima će nanovo uzdrmati vrh Goriline godišnje liste albuma, a potajice i da će netko otkriti ovog pilota i dopustiti mu da sjedne i upravlja sintesajzerima i miksetama za vrijeme produkcije soundtracka za novog “Blade Runnera”. Trenutno, boljeg kandidata od Pilotpriesta – nema.

– – – CRTICA END – – – (TB)

03-tame_impala

3. Tame Impala – Currents
[601 bod / 2 glasa]
U godini u kojoj su teroristi pobjeđivali, Kolinda i HDZ nas počeli okretati prema nadrkanim zemljicama Višegradske skupine a klimatska apokalipsa uz pad cijena nafte nastavila bivati sve bližom, u tako bogatoj konkurenciji crnila i zla posebno su se istaknuli Tame Im… Imp… Immmp—

Ma, gle, ne mogu. Ne mogu. Jednostavno NE MOGU! Ne mogu se praviti, ne mogu sad tu glumiti da ova nakupina nebitnih debila u mene izaziva išta osim indiferentnosti! Da su se nazvali Wild Impala još ajde-ajde, mogo bi reć “ha-ha a jeste divlji za popizditi” – ali neeee, oni su se nazvali TAME Impala, priznajući i sami već u startu da su šonjci i mentoli, where’s the fun in that?! A i moram biti iskren da mi je jedan od singlova s ovog albuma bolji od “Feels Like We’re Straight-Up Toxic Hitler Garbage” (je, znam da im se stvar tako ne zove… ALI TREBALA BI SE!!!) i da mi je super ova Rihannina obrada njih na novom albumu iako je potpuno identična po svemu osim što pjeva Rihanna ali u tome i je štos, većina indie-pop bendova bi postala automatski deset puta bolji da je za mikrofonom netko tko zna pjevati i ne zvuči kao revoltirajuće metiljavi crv iz guzice Gordana Jandro—

Ha, vidi ti to, ipak imam u sebi nešto mržnje za Lejm Impalu! THE OLD MAGIC’S STILL THERE, BABY! (Admin)

02-royal_headache

2. Royal Headache – High
[621 bod / 2 glasa]
Uvijek sam bio slab na glazbu iz Australije. Svi bendovi od down under koji su se našli na mome radaru i koje sam zavolio imali su nekoliko dodirnih točaka – djelovali su opuštenije, iskrenije i manje opterećeno od ekipe iz Europe i Amerike. Znam da generaliziram i znam da je generaliziranje, u principu, besmisleno, ali dopustit ću si taj luksuz jer je riječ o glazbi kod koje su logika i ratio ionako u drugom planu i o kojoj valja suditi srcem, a eventualne konkretne argumente može se upotrijebiti samo da se prisnaži ono što se ionako osjeća.

Sve ove odlike australskih bendova imaju i Royal Headache čiji je prvi album bio kao pljusak usred vrućeg ljetnog dana, ne onaj koji se satima približava, već onaj koji dođe naglo, izlije se na grad, ispere prašinu i sparinu, osvježi i prođe. Onaj za koji dok traje znate da neće dugo trajati i onaj kojega ne prate munje i gromovi, samo čista, snažna kiša. Uzbudljivo klupko od dvanaest pjesama u samo 26 minuta isporučilo je divlju, ali i pitku porciju brzog i žestokog rokenrola s punk senzibilitetom, fine melodije koje bi u nekom drugom aranžmanu i znatno usporene mogle biti temelj za pop hitove te zadivljujuće pjevanje Shoguna koji ima nevjerojatan raspon glasa i zvuči pomalo kao – Otis Redding!

Pristup je na drugom albumu potpuno isti samo što su pjesme još pjevnije, još više catchy, a Shogunov glas i dalje je malo čudo. Uz to što je nevjerojatan pjevač, Shogun je i vrlo uvjerljiv, ne boji se derati te svoje čudesne glasnice i, što se kaže, nosi srce na reveru pa njegova patnja u trenu postaje i vaša, ali i njegov ushit zajednički, društveni.

Uz devet komada prvoklasnog garažnog rocka, tu je i prekrasna balada “Wouldn’t You Know” za koju mi ne bi bilo nezamislivo da je u svoj repertoar uvrsti i, što ja znam, Sam Smith. Ozbiljno, riječ je o modernom klasiku koji ovdje služi kako bi malo razbio frenetični ritam potpuno genijalnog albuma koji, još jednom, sva svoja čudesa isporučuje u manje od pola sata.

Ovo je album koji se sluša na repeat, album koji teško može dosaditi i koji, svima onima koji su je negdje putem možda izgubili, vraća vjeru u rokenrol. Vjerovati je važno, to je notorna činjenica, a bolji vjeronauk od ovoga teško je i zamisliti. (AŠ)

01-sleepyheads

1. Sleepyheads – The Swirling Thoughts of…
[950 bodova / 3 glasa]
I prema ovom sam albumu, priznajem, ispao grower. (Slobodno me odsad zovite tako… Đes, groweruuu? Ša imaaa?) A nije da me Sleepyheadsi nisu pridobili već prvi put kad sam ih gledao podno najjavnijeg zagrebačkog skvota – ima tome skoro dvije godine – i to upravo svime zbog čega danas “Swirling Thoughts” vrtim na repeat: jedinstvenim, nimalo patvorenim spojem rokenrol kuleraja i fragilnosti te poput finog, aromatičnog i šarf čobanca bogatim zvukom u kojem se uspješno blendaju angloamerički nezavisni zvuci s prijelaza milenija i utjecaji indie popa iz hladnijih i kišnijih europskih kontinentalnih krajeva s gitarama koje su poput Priča Broja 1 – nit’ im je strana psihodelija, nit’ se srame potegnuti moćne hard rock, pa i prog rifove, a dobro bi se uklopile i u kakvu nikad ispjevanu antologijsku pastirsku baladu, primjerice “Selmu II”. Povrh svega, glazba Sleepyheadsa prožeta je – namjerno ili slučajno, tek moram provjeriti – onim što se (gotovo) nikada ne čuje kod domaćih bendova, čak i ako su im članovi dullimanijaci (a valjda se i takvih nađe): izvrsno uklopljenim, „tvrdim“ a melodičnim, nesalomljivim manje-funky-a-više-soul dionicama koje kao da su se 1996. otele Afghan Whigsima, prelijetale Atlantik brzinom kornjače te se 20-ak godina kasnije konačno ugnijezdile u življim pjesmama Vedrana Šuvaka, kao što je “I’m Not a Boy 4 U”.

Pa dobro, zašto mi je onda trebalo više od prvog slušanja da se navučem na “Swirling Thoughts”? Razlog vjerojatno nije opravdan, no moj je odgovor svejedno jednostavan: album je debelo teži i mračniji no što sam očekivao. Ma jok, nije ova alijansa Vukovaraca i Vinkovčana nikakva happy-go-lucky ekipa, no njihove pjesme uživo ipak zvuče – živahnije. Na albumu, pak, kao da nad hitoidnijim – inače vrhunskim, ni po čemu banalnim – stvarima koje su mi već na prvo gledanje Sleepyheadsa ušle u memoriju (poput naslovne pjesme savršene za početak albuma ili koncerta, singla “Lost Myself” ili “Sunday”, kraljice ranih nedjeljnih popodneva koje su učmala i u prijestolnici, a kamoli na malomišćanskim ulicama gdje ti ozdravljaju samo kerovi) dominiraju one još turobnije, koje mi prethodno nisu u tolikoj mjeri bile zapele za uho… Imam osjećaj da je upravo tim pjesmama osobito pogodovalo „fiksiranje“ na nosač zvuka, i da baš one čine ovaj album toliko posebnim. Stoga su mi, nakon slušanja i slušanja i slušanja, danas na “Swirling Thoughts” favoriti teška “Drama” i sjetne ljepotice “Miss Being In Love”, “Where Our Hearts Once Were” te zaključna “Final Hours”, a prije i iznad svih “On a Train” (iliti “Selma II”).

Kad bismo, ono baš, morali uspoređivati Sleepyheadse s nekim strancima, vjerujem da bih se – s dobrim argumentima – zadržao na europskom kontinentu. Naime, eklektičnošću zvuka i načinom na koji spajaju rokersku drčnost s emotivnošću pjesama, najviše me podsjećaju na belgijske velikane dEUS. No, Sleepyheadsi nisu hrvatski dEUS – oni su naši, mali a gigantski Sleepyheadsi – a “Swirling Thoughts” je, jednostavno, neusporediv album, i zato i jest najljepše glazbeno iznenađenje 2015. (MŽ)      

(pisali: Samir Mila, Tomislav Biškup, Administrator, Andrija Škare, Matko Žurić)

8 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2015: #4-#1”

  1. Gogo Says:

    Eto, dogodio se i prvi Gorilin izbor u kojem nisam napisao ni jednu jedinu crticu🙂 Još jednom zahvala Matku što je uletio kao pomoć u pisanju našeg laureata kad me je odjednom napala alijansa posla, obaveza i emotivne bure.

  2. tonći Says:

    čestitke pobjednicima i justinu bieberu, ovo mi je najbolji nesingl na albumu

  3. ozren Says:

    ja mis da treba modificirati pravila kako bi se spriječio ovaj sad već dvogodišnji teror dobrih al ne tolko dobrih domaćih bendova koje guraju neki među vama. urušava se kredibilitet, odlazi sve k vragu.

  4. tonći Says:

    nije mi problem kredibilitet, jedino eventualno predvidljivost ako se ovako nastavi (a nastavit će se ako nastavi glasati sve manje ljudi)

  5. Gogo Says:

    Veći su problemi pozicije 3 i 4. I to ne govorim samo zato jer sam ja glasao za Sleepyheadse, nego zato što potpune pizdarije završavaju na ljestvici samo zato jer je glasala jedna jedina osoba. Ali ja sam se i prije zalagao za modifikaciju sistema bodovanja, ili smanjit max bodove jednog albuma, ili množit nekim koeficijentom na temelju broja glasova, ili povećat broj albuma za koje se MORA glasat. Bilo šta.

  6. MZM Says:

    Ozi, dječaci, već je ionako sve otišlo kvragu, pa samo opušteno😉

  7. tonći Says:

    meni su bizarnosti koje upadnu s jednim glasom zabavne, bez njih bi lista bila kao i sve druge a ne vidim neki smisao u tome (posebno utoliko što ova lista izađe debelo nakon svih drugih!)

  8. Gogo Says:

    Nisam ni ja protiv njih, ali da je jedan glas dovoljan za top 5 je malo blesavo…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: