Gorilini naj albumi 2015: #10-#6

by

10-father_john_misty

10. Father John Misty – I Love You, Honeybear
[413 bodova / 1 glas]
Ćaća Ive Maglaj zapravo se zove Josh Tillman i lupao je bubnjeve u Fleet Foxes i svašta je još nešto radio, a još je usput odrastao uz fanatične vjerničke baptiste koji mu tko zna dokad – možda do sedamnaeste, a možda i do sedamdesete, ne kužim se ja u te BROJEVE, SLABO MI IDU – nisu dopuštali slušat popularnu glazbu, osim kad im je uspio dokazat da je Bob Dylan totalno kul vid Džizs. Sve to – izmišljena persona koju glumi dok snima albume i nastupa, glazbenička prošlost s cijenjenim, ali ne baš mainstreamovski slavljenim bendovima, fanatično djetinjstvo i ponajviše od svega – BRADA (ne kužim se u te brada-žanrove, ali meni izgleda kao nešto između četnika i hipstera) – čine ga jednim YMETHUKOM za kojeg nikad nisi siguran jel on to ozbiljno il je IRONIČAN. Inače to mrzim.

Recimo, evo, na primjer, taj jedan singl s ovoga albuma – “Bored in the USA” – svi su se usrali u gaće od pokušaja interpretacije činjenice što mu u jednom trenutku u pjesmi nakon svakoga stiha ide onaj nasnimljeni smijeh ko u Frendzima ili Sajnfeldu ili Bigbengtiori. Jel on to NAS zajebava ili oće reć da je ono što pjeva zajebancija (a pjeva, između ostalog, o krizi zbog bezvrijednih hipotekarnih obveznica 2008., o čemu govori i film “Big Short”) ili koji sad kurac? Popizdim na takve manevre. Šta je sad to, neki postmodernizam, ZAŠTO MORAM RAZMIŠLJAT? Ali da. Tu on kao ima neke SLOJEVE pa je pametan.

Al jebo to. Ono zbog čega se meni sviDŽa ovaj album je to što ja volim kad mi netko pjeva onak kao što bih ja da mi ljudi pjevaju kad sam tužna pa mi je onda bolje. To, recimo, ponekad znam žicat prijatelje, rodbinu i dragog, pa nekome uvijek kao jako dobra zajebancija padne na pamet da mi pjeva “Zeku i potočića”, od čega svaki čovjek s dušom tek upadne u histeričnu tugu te se ridajuć ubije. Father John Misty – iako to, štajaznam, možda radi i IRONIČNO – ne pjeva mi Zeku i takve užase iz pakla depresije, nego baš onako kako ja volim. Tralalalala. Melodično. Malo kao Elton John, a onda malo ne. Malo s onom philspectorovskim zvučnim BEDEMOM, a malo bez njega. Neće vam zvučat dobro ako kažem da bi svaku njegovu pjesmu mogao dosta zgodno otpjevati i svaki melankoličniji klinac s gitarom u parku, ali u ovom slučaju to mislim kao kompliment jer mislim na onog klinca koji vam se SVIĐAO kad ste imali sedamnaest. Ili sedamdeset, znate već da mi brojke ne idu.

Najbolje pjesme su mi NASLOVNA, koja ima taj spectorovski wall of sound, volem i baladicu “When You Are Smiling and Astride Me”, “True Affection” je jedna od onih koje klinac iz parka ne bi mogo na gitari svirat jer je više onak, “slušo sam ja i Garyja Numana, BIČIZ”, a ima i jedna totalno bizarna pjesma, “The Night Josh Tillman Came to Our Apartment”, od čije bi se metacitatnosti valjda i Thomasu Pynchonu razletio mozak. Sve u svemu, tu ima puno toga pametnog, ali koga boli jebena briga. Lepo zvuči, da se pjevat i stavim si na iPod kad se oću smirit od pižđenja, ponekad i onda kada ne želim umrijet od tuge, ali mi se polako pluta u mlakoj melankoliji. Pa ako volite išta slično – samo naprijed. (ZP)

09-rebel_star

9. Rebel Star – Reka
[416 bodova / 2 glasa]
Ne, nemam jednog jedincatog najdražeg izvođača, album ili pjesmu, premda je „starih ljubavi“ podosta, a nove… OK, nije baš da čekaju u redu, no sasvim sigurno vire iza, mećimo, nekog ćoška. Ono što imam – normalna stvar – omiljeni su albumi omiljenih bendova. U slučaju Rebel Stara dvojbe nema – jedna je i jedina “So”. Osim što mi je, posredno, širom otvorila prozor u dotad slabo poznat a, pokazalo se, zavodljiv svijet jagodnih polja i Bečeja noću, bezbrižnog uživanja u drugoligaškim porazima u nogaču (imam „dve leve“, ‘ne) i orbitalnih putovanja, znatno je važnije da je, bez pretjerivanja, već na prvo slušanje riječ o glazbi s kultnim i bezvremenskim šmekom, čistom amerikana klasiku koji se bez kompleksa može nositi s najjačima. Ono, kad je čuješ – zineš, i… Ma, “Black Love”. “Strangeways, Here We Come”. Možda je djelomice riječ i o efektu prvog susreta, ali… to je taj doživljaj. Da ne velim da mi je te zubate zime s 2007. na 2008. “So” bila pouzdanija pratiteljica i grijala me efikasnije no što je njezina industrija rođakinja štitila od poledice.

Sve je to zbog leka koji uzimam… Godinu i kusur nakon “Soli” uslijedila je “Kalifonija”, do danas zacijelo „najiščašeniji“ album Rebel Stara, koji kao da se „sunčao“ samo na jednom boku (istoimena naslovna stvar, “More”, naj-“Zagreb” u glazbi i stihovima još od “Zagreb ima isti pozivni” i, recimo, “Reka”), namjerno propustivši aplicirati adekvatan zaštitni faktor zbog čega je mjestimice toliko izgorio da ga mori prilično hermetični bluz (“Dani”, “Noći”), a kad više toliko i ne žeže, preostaje teška, ali i sasvim neodoljiva melankolija (“Grad”) i sedirano, no svejedno bolno predočena spoznaja da smo svi odavno zajebali se. Eponimni “Rebel Star” (2012.) pokazao je da se priča frontmena i glavnog autora Milana Glavaškog vrlo suvereno rola i sa znatno izmijenjenom postavom benda, u kojoj su dugogodišnje suborce, mahom još iz prethodnog milenija – izuzev prike na bubnjevima Attile Priklera – zamijenili otočani Ashley Brees i Mike Kentish. Pitkiji od prethodnika i oboružan radiofoničnim singlovima “Dah” i “Anđeli” – iako su mu, u uistinu jakoj konkurenciji, ipak najveći adut “Ptice”, distopijski protestni dragulj iz samog vrha Milanove pjesmarice, za kakvog bi se Springsteen, vjerujem, odrekao svojeg vjernog telca i kompleta znojnika – treći je album Rebel Staru priskrbio i nešto širu pozornost medija i publike, premda i dalje ni blizu onome što su zaslužili.

Prijeđimo konačno na “Reku”, koja sasvim sigurno nije more of the same (svima koji su dosad postali fanovi benda zasigurno bi i to bilo sasvim prihvatljivo, no Glavaški jednostavno nije taj tip autora i glazbenika), već i ona priču Rebel Stara obogaćuje koječim novim, od suptilne evolucije u zvuku i prezentaciji pjesama, preko novih motiva, do koncepcije albuma. Već se u uvodnoj “U noć” Rebel Starovom leksikonu prepoznatljivih ključnih pojmova (rijeka, san, grad…) – vezivnom tkivu čitave diskografije benda – pridružuje (sivi) kamen, nedvojbeno sinonim za ono što (- kako tko -) svakodnevno oblikujemo, usitnjavamo, prenosimo s jedne gomile na drugu ili, jednostavno, natežemo za sobom… jer moramo, ili barem osjećamo da je tako. Premda to ne sugeriraju iskupljujuće iskreno otpjevani stihovi “Danas ti je senka teška i čvrsto te veže za tlo/ Naše su propale pesme krive za to”, već je iduća pjesma, “Veliki dan”, znatno… hm, ne toliko vedra i poletna koliko – rasterećenija, čak i ako se veliki plan ne ostvari. Slijedi nesvakidašnje MOR/AOR remek-djelo “Ti i ja” (“Bitku za grad gledamo sa strane/ Na kolenima/ Zagrljeni ti i ja”… samo se bezosjećajni neće naježiti) u kojem kao da strofe i refren zamjenjuju uloge, Milan u sjećanje priziva “Kalifoniju” a sunce iznjedruje oproštaj. I dok “Ti i ja” izvrsno oslikava u pjesmama Rebel Stara dominantan – što bi narod reko – realizam (ponekad pesimizmom prošaran optimizam, a nerijetko i suprotno), dobar stari, nepatvoren i uvijek pogrešno shvaćen optimizam na “Reci” kulminira “Radiom”, kojim Milan, ne štedeći usput usnu harmoniku, po n-ti put demonstrira kako je podjednako uspješan storyteller kao što uspješno i komunicira sa slušateljem – bilo da su na tapeti teške teme, ili da odvrće muziku i dodaje gas, a širokoj cesti se ne nazire kraj. Dok je “Drugi san” po angažiranosti svojevrsni pandan “Pticama” s prethodnog albuma – a opet je glazbeno „svoj“ te probleme današnjice i potencijalne načine njihova premošćivanja sagledava ponajprije iz perspektive pojedinca – moj favorit na “Reci”, “Putujemo ti i ja”, snena je i srcolomna bijela soul mid-tempo hitčina s „crnim“ soul bekvokalima, u kojoj Rebel Star „postdoktoriraju“ u domeni raskošnih pop-aranžmana (Isplatio se trud, gudači!) i one-linera od kojih duša boli (“Ne želim da me voliš kad nas više nema…”).

Na “Reci” Rebel Star vrlo dosljedno primjenjuje koncept vinilnog albuma s dvije strane, s mnogo poveznica ali i jasnom granicom koju, ako se mene pita, određuje dinamičnost glazbe i pop-rafinman. Tako je moja „A strana“ “Reke” nešto dulja i čini je sedam življih, prijemčivijih pjesama, dok na „B strani“ slijedi pet sporijih komada koji se, možda, bolje „hvataju“ na opetovano slušanje. No, to je sasvim u redu, jer muzika je da se sluša, a ako čovjek čovjeku i jest vuk, mudro su me poučili prijatelji i znalci: nije album slušatelju grower, već obratno! Zapravo, koliko god mi se „na prvu loptu“ doimala komornom i „na distanci“, kad sam joj se konačno prepustio, nije puno ni trebalo da se saživim i s „B stranom“ “Reke”. Upravo suptilne promjene dinamike, uz maj koji jako sporo leči, osvajaju u “Dimnjacima bez krovova”, dok u “Sutra” stihove oplemenjuje spoj gole akustare, diskretne perkusije i pjeva ptica koji gotovo da je instrument za sebe. Prekrasnom “Starom ključu” – baš kao i “Kiši” posred „A strane“ te “Dimnjacima bez krovova” – autorski je pridonio gitarist Ashley, pa ako ga, poput mene, doživite kao jednu od nosećih pjesama zamišljene strane B, svakako ga potražite i kao “Ragged Key” na jubito kanalu Rebel Stara. “Široka reka”, obrada “Wide River to Cross” Buddyja Millera jest, slobodno se može reći, jedan od onih covera koji imaju snagu autorske pjesme i s lakoćom pariraju, pa i konkuriraju svojim izvornicima, a u svojih 3:44 ulijeva se u veliko finale albuma – prearanžiranu, usporenu “Dragu”. Za nju, pak, u startu nisam bio ziher sviđa li mi se podjednako kao i prvotna, singl verzija, koja je album najavljivala ohoho prije no što je ugledao svjetlo dana… No, sada više nimalo ne dvojim – “Draga” je bluz koji je u stanju zaluditi i bluz-skeptike poput mene, megahit na ovim prostorima u paralelnom svemiru i nekom prošlom vremenu, kad je rock bio mlad a televizija u boji crno-bijela. Doduše, njezinih antologijskih nekoliko sekundi – oko treće minute – događa se ranih 1980-ih, kada Milan Glavaški aka Rajko Dujmić iz najbolje faze Novih fosila zavapi: “Bez traaagaaaaa, draaagaaaaa…” I da, prokleta bila što me podsjeća na veliku istinu – da ljubav nije bol što uz malo vremena može lako da se leči (ostani, hteo sam ti nešto reći).

A što (još) reći? Koješta mi pada na pamet u ovaj kasni sat, malo toga je pametno, već me hvata i umor pa da se ne ponavljam i skratim: bila “So” jedna i jedina ili ne, Rebel Star očito ne uspijevaju spustiti se u svoj podrumski studio nedaleko od Budimpešte i zasvirati, a da ne razvale. U potpunosti i bez pardona. A kad je već tako, u iščekivanju novog poglavlja, Milane i bando – junački i žurno naprijed! Riječne su struje povoljne, a vjetar jak! (MŽ)

08-julia_holter

8. Julia Holter – Have You In My Wilderness
[453 boda / 3 glasa]
Ako je “Loud City Song” bio pomalo uznemirujući san, onda je “Have You in My Wilderness” ono olakšanje koje dolazi nakon buđenja.

Nakon težeg, ambijentalnog zvuka s učestalim erupcijama, glasnijeg i grubljeg vokala prožetog pesimizmom, Julia Holter je napravila poprilično drugačiji album, sa svijetlijim temama, milozvučnim vokalom, bliskim tekstovima i slojevitom zvučnom kulisom koja se čita kao glazba iz različitih epoha prošlih vremena; ukratko – “nakon kiše dolazi sunce” pristup. Više je materijala kojeg bismo mogli nazvati čak i baladama, uočljivo je i nekoliko skoro pa klasičnih refrena, tako da smo jedan od najhumanijih albuma godine dobili na mjestu gdje ga nitko nije očekivao.

Iako bi navedeno moglo zvučati kao blijeđenje stila ili odustajanje od zacrtanih ciljeva, o tome nikako ne može biti riječ. Posebnost Julije Holter nije ništa manja ovim albumom, a i ništa ne ukazuje na to da je blizu toga da se potroši. Sudeći po njenoj produktivnosti, vrlo brzo nas očekuje nešto novo i, sasvim sigurno, ne kao ovo. A dotad će “Have You in My Wilderness” i dalje zvučati onako kako treba.

Zagonetna topla glazba. (AS)

07-grimes

7. Grimes – Art Angels
[481 bod / 5 glasova]
Primjećujem neke snažne osjećaje vezane uz “Art Angels”, ali ne razumijem zašto, zapravo. Prije tri godine na “Visions”, Claire nas je sve osvojila svojim minimalističkim elektrom, ma što pričam, razvalila je taj žanr s takvom lakoćom, a danas, ako mu se na trenutak vratite, uvidjet ćete da su i sve ostale pjesme jednako jake kao onih par koje su se doimale najljepljivijima. “Art Angels” je sve to isto, samo još snažnije, pjesme su još bolje i potentnije, a zvuk je iz minimalne elektronike izrastao u maksimalni sint pop. Naravno da je Grimes time u nekim očima pokopala svoj indie kredibilitet, ali meni se to čini prirodnim napretkom. Iskreno, napredak je toliki da možda i nije skroz prirodan, pa se pitam jesu li staru Grimes možda ipak oteli vanzemaljci i podmetnuli nam klon Cyndi Lauper za dvije tisuće desete.

Ne bunim se, nemojte me krivo shvatiti, zahvalan sam im do neba. Podržavam ovakve mjene, pogotovo kad sljubljuju isprani teen pop “Flesh Without Blood” s naklonom MIA-ji i onoj staroj Grimes u “SCREAM”. “Belly of the Beat” zvuči kao pola pjesme (doslovno i preneseno), kao da je namjerno iz miksa maknula sve što bi moglo imati bilo kakve naznake basa. “Kill V. Maim” je plesna himna neke nove generacije Y. “Realiti” je na pola puta između Enigme i Morodera, dok “Venus Fly” zvuči više kao miks tri različite pjesme, sve tri fantastične. A u cijelom tom kaosu, moj favorit je ipak, i dalje, “California”, jedna najobičnija najneobičnija pop-pjesma.

Već i iz ovog kratkog opisa izviru neki fakti koji nose “Art Angels” u visine najboljih prošlogodišnjih albuma. Zlobnici bi rekli – kompilacija. Ali mene je ta njena shizofrena raznolikost odmah na prvu privukla, melodičnost njenih pjesama me je zarobila i zadržala, pa sad nesmetano uživam u malim iznenađenjima koje je skrila po kutevima. (OM)

06-us_girls

6. U.S. Girls – Half Free
[500 bodova / 1 glas]
Što se američkih cura tiče, prvi veliki album iz 2015. koji sam otkrio tek u 2016. je eponimni prvijenac Dumblonde (a.k.a. one dvije iz Danity Kane koje nisu Dawn Richard). Imaš prvorazredni pop u kojem je sve na mjestu, imaš drugozredni koji je kao prvorazredni samo jednostavno filler-kakvoće, a onda imaš trećerazredni koji je uvijek pomalo… off, zna se tu čuti i nekakav talent i nekakve ok ideje ali je očito da su tvorci zanatski toliko podkapacitirani da ne znaju svoju viziju ni realizirati kako treba, kamoli se takmičiti s prvom ligom. E pa, “Dumblonde” je prvorazredni pop na neku čudnu foru uspješno sastavljen od građevnih materijala trećerazrednog, jest da se ne može takmičiti s prvom ligom ali je nekim čudom realiziran kako treba, sve – teksture, miks, aranžersko-beatmejkerski detalji – je pomalo off, kao neka simulacija popa koja ne bi trebala biti zadovoljavajuća ali je svejedno istovremeno i sočna kao prava stvar i dezorjentirajuće drugačija. O U.S. Girls ne znam ništa osim da je na 4AD pa je možda i ok, tko zna. (Admin)   

(pisali: Zrinka Pavlić, Matko Žurić, Ante Spahija, Ozren Milat, Administrator)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: