Gorilini naj albumi 2015: #15-#11

by

15-imperial_state_electric

15. Imperial State Electric – Honk Machine
[368 bodova / 1 glas]
Ako se jednog dana bude pisala knjiga “Ko je ko u rokenrolu, 1995-2015”, Nike Anderson će imati posebno mesto. Kraljevsko. Poznatiji kao Nick Royale ili Nicke Hellacopter, većina izdanja na kojima je potpisan kao jedan od autora, obeležila su rokenrol scenu koordinatama u okviru kojih su se drugi autori potom morali kretati. The Hellacopters, The Hydromatics, The Solution, da navedem samo tri benda čiji svaki album je u godini objavljivanja bio među najboljim izdanjima, a neretko i album godine. Bilo da njegov bend svira hevi metal, death metal, detroitski garažni rok, ili severnjački soul, Nike poznaje i beleži suštinu koja rokenrol čini bitnim & večnim, i svaku pesmu postavlja na pravi put; mnogi od tih albuma zvuče dobro kao najbitniji albumi u žanru u kojem stvara, kao da ima nedostajuće puzle velike Rokenrol Slagalice koju ostali samo naslućuju. “You’ll never see it the way I do/ Never hear it quite as loud/ Well, different strokes/ For a different kind of crowd”, objašnjava Nike u prvoj pesmi na “Honk Machine”.

No, ne mogu vam danas pisati o ovoj ploči, treba mi distanca sa koje ću bistrije glave pričati o njoj, još uvek je emocija toliko jaka dok je slušam da sam sklon nekritičkim superlativima i fantazmagorijama, u nekim pesmama jasno vidim London sedamdesetih, u nekim drugim još jasnije Liverpul šezdesetih, pa mi se pričini put koji vodi od Detroita do Memfisa, vidim tu i Grejslend, pa potom vidim Stokholm, i sebe u Sodermalmu, u blizini stanice Slussen, kako skidam sa neke tarabe poster za koncert Imperial State Electric. Ovo zadnje se, ah, zaista i dogodilo pre par meseci, dugo sam se vrzmao oko tog postera, ljudi prolaze a tako lep poster stoji i kao da govori (baš meni) ‘ponesi me i urami, stajaću na tvom zidu zauvek’, nisam imao izbora, razumete?

Kao što rekoh, ne mogu vam danas pisati o “Honk Machine”. Moram još puno puta da je preslušam, možda ću 2232. godine moći da pričam recimo kako mi je hladno oko srca kada krene refren na “Colder Down Here” sa “You may have the blues but we’re blue to the bone/ Colder than ice, written in stone/ If you feel you care to compare/ It’s colder down here”, i taj klavir u pozadini… a možda vam je nikad više i ne spomenem i sebično je ostavim za sebe, samo mi fali da naletim na nekog kome se ovo ne sviđa, tako da, jednom sam vam kazao, ja svoje rekoh i dušu spasih. Najbolji album na ovogodišnjoj listi, na kojem god ga mestu zatekli. (PJ)

14-kendrick_lamar

14. Kendrick Lamar – To Pimp a Butterfly
[369 bodova / 3 glasa]
Kada je 1995. mali osmogodišnji Kendrick bio na snimanju legendarnog spota “California Love”, vjerojatno je sanjao kako će jednog dana biti poput svojih idola 2Paca i Dr. Drea. Dvadeset godina kasnije Kendrick je nesumnjivo jedno od vodećih imena hip-hopa, a isti onaj Dr. Dre kojeg je gledao kao klinac mu je producirao novi album “To Pimp a Butterfly”. Album je po mnogim releventanim izborima proglašen za album godine, a svi su se natjecali u hvalospjevima. S pravom, jer Kendrick nam je vratio vjeru u hip-hop, onaj beskompromisni glazbeni stil čiji su rodonačelnici bili upravo 2Pac, Dr. Dre, Public Enemy, Ice-T i drugi. Sve to upakirano u funk, jazz i iskonski rap. Kendrick nam vraća Georgea Clintona, Bootsy Collinsa, ali i Malcolma X-a i dokazuje kako je trenutno vodeći hip-hoper. (SM)

13-jason_isbell

13. Jason Isbell – Something More Than Free
[397 bodova / 1 glas]
​Ja zbilja volim pisati, ali kada treba pisati o glazbi, tek sam malo vještija od poluretarda. A i to nešto malo vještine sastoji se tek od poznavanja strukture rečenice, pravila o zarezima i uglavnom pristojnog razlikovanja č i ć, ije i je te ostalih noćnih mora hrvatskog pravopisa. Sadržajno gledano, o muzici mi, kad o njoj treba pisati, na pamet padaju tek briljantne tvrdnje kao što je: “Lik fakat dobro pjeva” ili: “Nije loš ni u sviranju”. Još da mi se pruži prilika POPLJUVATI neki album koji mi se ne sviđa, iscuclala bih nešto iz nepresušnog vrela nadrkanosti pod nadbubrežnom žlijezdom i od toga složila naizgled sadržajnu struju svijesti punu kvaziduhovitih pižđenja, ali ovako…

Album Jasona Isbella, “Something More Than Free” nije nešto što želim popljuvati, iako ga prati priča koja jednostavno žica cinične napomene. Isbell ga je, naime, napisao otprilike godinu dana nakon što je popio zadnje alkoholno piće i pridružio se AA-ovom programu odvikavanja. Imao je Jason i jedan album nakon otrežnjenja koji je prethodio ovome, ali ovaj tematizira oslobođenje od alkohola u koje sada već pomalo i vjeruje pa ga pere optimizam i renesansa, sav je nekako mudar, zreo i serenity now bez uskličnika pa svakom sumnjičavom ciniku dvajsprvog stoljeća dođe da padne u nesvijest od kolutanja očima. Aj, šuti, Džejsone, jebogatito, do jučer si s Džekdenijelsom tikve sadio, a sad SEREŠ!

Bilo bi fakat divno da mogu sad stati i ispast barem nadrkana, ako već ne duhovita. No ne mogu se zaustaviti na tom sereš jer Jason na ovome albumu NE SERE. Iskren je, pametan, melodiozan i, da citiram velikog autora s početka ove crtice – LIJEPO PJEVA, A NI U SVIRANJU NIJE LOŠ, HAHAHAHAHAHAHA.

Okej, okej, reći ću par suvislih i prestati GLUMITI da pišem glazbenu crticu, nego i nekog vraga napisati o tom jebenom albumu.

Užasno je puno glazbenih kritičara hvalilo ovaj album Jasona Isbella kao jedan od najboljih albuma iz žanra AMERICANA. On to i jest, ali ono što bih ja dodala jest to da je ovo zapravo i jedan od najboljih COUNTRY albuma 2015. godine. Jason Isbell, naime, za razliku od mnogih drugih izvođača Americane, nikada ne pokušava prikriti svoje korijene, uzore i nagnuća – on svira country koji velikodušno otvara vrata i drugim glazbenim stilovima, a ne obratno, i to se na ovome albumu čuje još od prve pjesme – himnične “If it Takes a Lifetime”. Ni druge pjesme, ma koliko sadržavale bluesa, rocka, folka i kojeg god još čušpajza iz lonca Americane – ne napuštaju tu tradiciju, a kako bi, kad je Jason Alabama born and raised južnjak s kompletnim pedigreom, od alkoholizma u obitelji do birtijskih rasprava o Građanskom ratu (za koje ga, kako sam tvrdi u jednoj pjesmi, živo zabole kurac). Za razliku od njegova prošlog albuma, međutim, ovdje je taj country veseliji, optimističniji, sunčaniji, ali na neku foru – što je zapravo rijetkost – upravo zbog toga i bolji.

U pjesmama kao što su “24 Frames” ili “The Life You Chose” – koje su tingili-tangili pjesmice koje pomalo podsjećaju na južnjačke bendove iz devedesetih (REM? Indigo Girls? ŠTAJAZNAM!) Jason možda ima sreće što pjeva, a ne govori jer ono što pjeva (sažet ću: “Sad sam pametniji nego prije i nadam se da neću opet zasrat ko nekad, ma, sigurno neću, volim te, draga, Bog, smisao, svemiiiiir”) zvuči super, ali da mi takve stvari priča, poslala bih ga u vražju mater, no favorit mi je na albumu pjesma “Palmetto Rose” zato što je istodobno kao neki jeftini južnjački blues-rock koji pjevaju svadbanski bendovi kad isfuraju svoju jezivu verziju “Proud Mary”, ali i kao pravi roots country u refrenu. Ovo je vjerojatno najkompliciranija i najstručnija rečenica koju sam ikada napisala o glazbi u životu. I zato sad više neću. Know your limits, Tihomire.

Zaključak: Jason Isbell je super, iako je malo “amazing grace”-naporan. Slušajte ga ako volite country. Zrinka ne zna pisat o glazbi. Hank Williams je bog i nema drugih bogova. (ZP)

12-ryan_adams

12. Ryan Adams – 1989
[402 boda / 3 glasa]
Prošla su vremena kad se trebalo stidjeti izgovoriti njegovo ime, kojem samo fali jedno B ispred za napad mučnine i poglede neodobravanja kolega glazbenih elitista (tj nas). Ryana slušam i volim još od vremena njegovog “Golda” (2001), osudio bih se reći i dalje (mi) njegovog najboljeg albuma. A čovjek ih bome ima – hiperproduktivan kakav je, s prosjekom od (barem) jednog albuma godišnje, pogotovo brojeći EP-je i liveove. Neko sam ga vrijeme pogubio i prestao slušati, dok je on brijo na folk, kao neki rock ili metal, ali i dalje mu tzv americana najbolje leži. I onda je došao “Ashes and fire” (2011), i vratio mi želju i volju za njegovom glazbom. FF par godina u 2015tu, i Ryan izlazi s jednom od čudnijih svojih ideja – cover cijelog tuđeg albuma, i to ne bilo kojeg, već albuma Taylor Swift! A zašto Ryane, pobogu? Veli da se baš razveo  (od Mandy Moore), bio u qurcu, a da je taj album «pure joy» te da je našao sound između “Darkness on the Edge of Town” od Springsteena i “Meat Is Murder” od The Smiths. OK, makar ne kupujem baš. Kao ne-fan Swiftice, neću ih uspoređivati već samo reći da Ryanov “1989” komotno funkcionira kao dobar album, veseo i prpošan te nadasve post- i pop-moderan. Točka. (LR)

11-carly_rae_jepsen

11. Carly Rae Jepsen – Emotion
[404 boda / 1 glas]
Kad sam na jednom od GGGG okupljanja spomenuo kako mi je Frank Blackov “Teenager of the Year” jedan od naj albuma ikad, Vrana me pogledao ispod oka i upitao da kad sam ga zadnji put uopće poslušao. Ne sjećam se što sam u tom trenutku točno odgovorio, ali se sjećam da mi je nedugo potom sinulo da to meni osobno i nije neki kriterij za određivanje naj albuma ikad, a kad sam i još kasnije razmišljao o tome mi je sinulo i da vjerojatno nema nikakvog smisla da uopće pričam o nekim svojim “naj albumima ikad” jer… Pa, kad čitam kako se naprimjer ljudi prisjećaju svojih starih lista naj albuma godine pa komentiraju tipa “album X mi otad skuplja prašinu na polici/hardu ali album Y, aaaaaa taj i dalje znam zavrtiti taj je super”, meni je kao da su iz nekog dalekog vanzemaljskog univerzuma koji nema veze s mojim! Jer ako bi išao raditi all-time listu naj albuma po kriteriju da bi ih znao svojevoljno i s užitkom zavrtiti u više navrata u godinama koje su predstojile (barem u zadnjih 15ak godina!), popis bi mi se sveo na “Konac konca”, “Teenager of the Year”, “Memoirs of an Imperfect Angel”, “Dok čekaš sabah sa šejtanom” i, i… ne znam više što, majke mi! Ulogu “albuma kojima se rado vraćam” mi imaju pojedine vlastoručne mp3 kompilacije ali i to je ograničenog dometa, čak i s njima imam problem što ih, jednom kad ih izvučem iz naftalina, izraubam kroz nekoliko mjeseci do par godina max, iscijedim najbolje stvari na njima toliko da mi nakon 40-50 slušanja ostanu samo blijeda sjećanja na to kako su mi nekoć bile uzbudljive😦. Pa je dobro što ne radim baš uvijek takve kompilacije s koncentratom najboljeg od najboljeg, nego mi najbolje stvari često ostanu u folderima skupa s jako dobrim i samo dobrim stvarima za kojima rjeđe posežem pa ponešto čak i uspijem ne izraubati do neprepoznatljivosti… Sve u svemu: čak i naj naj NAJbolje stvari mi izgube na draži nakon 50ak slušanja uvrh glave a kamoli one koje mi ne budu toliko visoko na pijedestalu + uvijek ima toliko puno, PRE puno nove muzike koja me zanima + nema mi uzbudljivije muzike od netom otkrivene super muzike = stara, apsolvirana muzika kod mene uglavnom spuši, “Emotion” mi je najbolji album prošle godine jer sam ga poslušao jedno barem deset puta (što je za nealbumskog mene oho-ho puta) i “Emotion” mi je jedan od najboljih albuma ikad iako je lako moguće da ga nikada više neću zavrtiti od početka do kraja, kao album. (TK)

(pisali: Petar Jovanović, Samir Mila, Zrinka Pavlić, Luka Rukavina, Tonći Kožul)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: