Gorilini naj albumi 2015: #18-#16

by

18-christopher_owens

=18. Christopher Owens – Chrissybaby Forever
[300 bodova / 1 glas]
Imam tu jednu veliku slabost. Pravo govoreći, imam ih nekoliko, u najmanju ruku, ali da se sad ne pogubimo po čitavom jednom mom paralelnom svijetu, ostat ćemo na temi. Nekako se zbilo prije pet godina (čini se kao vječnost) da sam pao na Christophera Owensa. Tad je bio polovica Girls. Skupa onim drugim koji mi je od prvog trenutka izgledao pomalo kao drvosječa, ovaj mršavi momak s povećom zbirkom problema izbacio je “Father, Son, Holy Ghost” i odmah me usisao u svoj melankolični svijet jednostavnih ljubavnih pjesama koje su svoje uzore nosile ako ne na rukavu, onda na čelu.

Čuo sam kod njih Felt mnogo prije nego što sam se uopće potrudio potražiti i pronaći vezu, samo da bih uvidio da je Lawrence (bez prezimena) jedna velika Christopherova slabost. Nalazim u tome neku kroničnu ironiju, jer Lawrence, prvi među autsajderima, bio je usputni genij koji mi je protresao svijet muzike kao rijetko tko. “Me and Monkey on the Moon” mi je i dan-danas, zauvijek očito, putokaz svjetonazora, ukusa u glazbi i koncentrata ludosti. Christopher Owens, jer ne može biti prvi, drugi je među autsajderima i iako ne mogu tvrditi da mi dopire do istih mjesta, zadnje dvije godine kao da je pronašao optimalnu kombinaciju Lawrencea, Girlsa i Conora Obersta, još jednoga od njih.

Ako vas to zanima, nisam ljubitelj prvog samostalnog “Lysandre”. “A New Testament” me je pretprošle godine razoružao svojim folkom i pjesmama koje miču planine, ali onda svega nekoliko mjeseci poslije poslao nam je “Chrissybaby Forever” kao da je htio dokazati nešto, odsviravši sve sam i nadmašivši još jednom vlastitu bazičnost, onu vrstu jednostavnosti koja te poput magle obavija, osvaja, oduševljava, poigravajući se banalnošću – u obliku, ako sam dobro prebrojao, 5 prototipova savršenih pop pjesama primijenjenih na njih stvarnih 15 ovoga albuma.

Nećete vidjeti da citiram njegove tekstove, to ne bi imalo baš mnogo smisla obzirom na spomenutu izmaglicu. Ali mogli biste me čuti kako ga pjevam, da, to biste svakako mogli (iako ne nužno i željeli). “Me Oh My” pjevam uglavnom prošlosti, jer ta je po svemu citat Felta, pa mi je ugodno na njene zidove projicirati jednu staru, nikad zaboravljenu opsesiju. Natanu pjevam ljubavni trojac “What About Love”, “When You Say I Love You” i “I Love You Like I Do”, neprestano se pitajući kako mu uspijeva zaspati kad su meni čisti adrenalin, čak i ako su zamišljene kao mrlja jedne mitske, imaginarne Ljubavi u pop glazbenom svijetu idealnih ljubavnih priča. Christopheru pjevam “Heroine (Got Nothing On You)”, radi bolne prošlosti u nekom opskurnom kršćanskom kultu. A sebi… sebi pjevam “To Take Care of Myself Again”, tu ultimativnu ljubavnu pjesmu samome sebi, rasplinutu između neviđenog potencijala i vječne enigme tog ponosnog autsajderstva. Nije teško pjevati, vidjet ćete ako probate. (OM)

18-jonny_greenwood

=18. Shye Ben Tzur, Johnny Greenwood and the Rajasthan Express – Junun
[300 bodova / 1 glas]
Svakako preporučam pogledati film ”Junun” Paula Thomasa Andresona, svejedno prije ili poslije slušanja albuma, kako bi dublje ušli u ovo remek-djelo Shye Ben Tzura, The Rajasthan Expressa i Johnnyja Greenwooda. Nakrcan je ”Junun” do ibera filozofijom i/ili religijom, kako je već kome drago tumačiti ta duhovno-osobna pitanja na vječnom putu upoznavanja samog sebe kroz upoznavanje drugih, kao i prihvaćanja stvari koje se, u nekim drugim situacijama, ne prihvaćaju. ”Junun” je upravo takav – intiman, snažan i moćan glazbeni put poput transoidnog i snažnog seta bhajana, ili koncerta sufi glazbenika, ono kada je ekipa koja svira u potpunosti uštekana u vlastitu i međusobnu komunikaciju sa svemirom gdje pronalazi aspolutni mir i harmoniju. (BM)

no1 no2 no3 no4

=18. Death Grips – Fashion Week
[300 bodova / 1 glas]
“Pakao, to su New Order.”
– Jean-Paul Sartre (1944.)

Pozdrav od administratora! Ne bih imao puno što za reći o Death Grips osim varijacija na “šta se oni nisu ono raspali?” i “Death Grips?!? Koja je ovo godina, 2005.? LOL!”, pa bih umjesto toga – kad su već upali na listu – radije prozborio par riječi o New Order (na slici iznad, slijeva nadesno: Bernard Sumner, Peter Hook, Gillian Gilbert, Stephen Morris). Ne bih htio ispasti sad tu neki ageist, ali ne mogu a ne konstatirati odmah, ravno u glavu, kako članovi New Order zajedno imaju 878 (slovima: osamsto sedamdeset i osam. Grom te jebo!!!) godina, što će ga reći da njihov teror – koji nipošto nije ograničen na glazbenu sferu! – traje već stoljećima. A kako su Hrvati notorni po tome da imaju sjećanje zlatne ribice, podsjetio bih vas na neke ne odveć blistave detalje iz biografija članova New Order:

– Stephen Morris je desetljećima lobirao pri UN-u kako bi spriječio odlučniju akciju protiv južnoafričkog apartheida

– Gillian Gilbert je bila glavna suradnica ruske tajne policije prilikom izrade “Protokola sionskih mudraca”

– Bernard Sumner je izumio virus ebole i lažirao sve izbore na kojima je pobijedio HDZ

– Peter Hook je oduvijek ohrabrivao svoju djecu da se bave umjetnošću, s čime je posebno zadužio svijet kad je klicom slikarstva zarazio svog sina iz sedmog braka – ADOLFA HITLERA!

– svi su se smijali kad su čuli da basist Vucinog metal-benda Klanje ljudi nastupa pod pseudonimom ‘Krepana mačka vaditelj očiju’, no zasigurno bi se zagrcnuli da im je netko otkrio kako se nazvao po nadimku koji je Stephen Morris imao u građanskom ratu u SAD, kad se borio na strani Konfederacije da očuva svoju plantažu s robovima

I tako dalje, i tako dalje…

Oduvijek su preferirali obavljati svoje društveno-političke aktivnosti u sjeni (otud su i među znalačkim krugovima poznati kao New WORLD Order!), no njihov glazbeni sadizam je oduvijek bio, nažalost – i više nego javan. S prvim bendom (Joy Division) su još i bili razmjerno bezazleni Interpol-wannabeji, ali kao New Order… pa, što reći o bendu čija najpodnošljivija stvar (“Regret”) zvuči kao – osrednji singl Pink? Bendu čiji najveći hit zvuči kao sintisajzer s govnom (“Blue Monday”)? Bendu koji ni dan-danas ne prestaje nanositi patnju i sijati mizeriju diljem svijeta s dehumanizirajućom stravom i užasom koji nazivaju svojom “glazbom”?!

Možda jednog dana i zaustavimo globalno zatopljenje i izumimo teleport i putovanje svjetlosnom brzinom i uspostavimo komunizam ali, vjerujte, New Order će – i stoljećima kasnije – i dalje svirati i biti s nama, kao mračan podsjetnik na ono najgore u ljudskoj prirodi što čuči u svakome od nas. Nabijem ih! (Admin)   

17-godspeed_you_black_emperor

17. Godspeed You! Black Emperor – Asunder, Sweet and Other Distress
[304 boda / 2 glasa]
Glazbene odrednice koje se najčešće, poglavito od ponovnog okupljanja, spominju uz Godspeed You! Black Emperor su post-rock i drone. No, bilo bi pogrešno glazbu koju stvaraju tumačiti kao fuziju navedenog ili nekakav puki pokušaj crossovera – ono što Godspeed radi je izmjena dvaju shvaćanja suvremenih intrumentalnih ostataka rocka.

“Assunder, Sweet and Other Distress” najkraći je njihov album dosad, prvi bez ikakvog uplitanja vokala ili, bolje rečeno, glasova, ali ima najjasnije ocrtane granice spomenutih izmjena. Riječ je o sinusoidi, ovaj put posebnoj po tome što se pozitivni ekstremi javljaju bliže rubovima, a onaj (samo načelno) negativan u sredini.

Tako uvodna “Peasantry or ‘Light! Inside of Light!'” predstavlja uspon prema najpitomijem zvuku dosad prezentiranom od ovog benda, onom trijumfalno-emotivnom post-rocku, da bi nakon postignutog vrhunca, kao i uvijek, uslijedio pad koji nas vodi u onaj drugi ekstrem, zvučni ponor u čijem je središtu najtiša točka albuma, nakon koje može samo glasnije i kohezivnije , kako bi sve završilo s “Piss Crowns Are Trebled” i orkestralnim izvlačenjem na svjetlo. Nije teško definirati glazbene vrhunce ovog izdanja, a i iz navođenja naslova pjesama su očiti, ali je prilično upitno, i tu dolazimo do poante, koliko bi ugoda bila primjetna da ne uokviruje nelagodu.

Nezaobilazno za sve one koji smatraju da istraživanje rubnih područja rocka nije završena priča. (AS)

16-luke_haines

16. Luke Haines – Adventures in Dementia
[315 bodova / 1 glas]
Najveći i najproduktivniji sin današnjice je netom minule 2015. publiku počastio s dva izdanja; nuklearni bunkeri nisu vrijedni spomena ali zato avanture itekako jesu!!

Luke je u samo šest numera uspio objasniti svu ljepotu glazbe i stopiti naoko nespojive pjesme u vrhunski i sasvim kompaktni mini-albumčić/EP (format koji se, nota bene, pokazuje kao najkvalitetnije riješenje u ovom općem nedostatku dobrih glazbenih ideja i uradaka od strane velike većine aktualnih autora i izvođača – gospodo, radije objavite vrlo dobar EP s dvije odlične, dvije vrlo dobre i jednom dobrom stvari nego album s tih istih pet plus još sedam nikakvih…).

Luke Haines mete-sve-pred-sobom-since-1993. (DM)

(pisali: Ozren Milat, Bojan Mandić, Administrator, Ante Spahija, Dino Marelić)

4 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2015: #18-#16”

  1. Anonimno Says:

    jedna od ovih crtica je remekdjelo.

  2. Max Says:

    OK, istina je ovo za Petera Hooka, al nije više u New Orderu…🙂

  3. tonći Says:

    a čuj, nije ni stipe mesić više na vlasti a opet…

  4. peziq Says:

    pobogu, nisam znao da baš tolko hejtaš NO😀

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: