Gorilini naj albumi 2015: #25-#21

by

25-special_request

25. Special Request – Modern Warfare
[250 bodova / 1 glas]
Tko ne zna priču: tipični britanski žanrovi plesne glazbe – jungle/drum’n’bass, speed garage, 2step, dubstep, grime – na ovaj ili onaj način rodili su se iz žanra nastalog oko 1990., nazvanog hardcore. Bila je to prva autohtona britanska plesna elektronika (dotad se plesalo na iz Amerike uvezene house, techno i hip hop), u suštini nastala na jednom beskrajno jednostavnom i beskrajno efektnom triku – ubrzanju funk breakova (na čijem je sempliranju sagrađen hip hop) do tempa housea. Rezultat je bila frenetična, euforična glazba za rejvanje, koja je savršeno pasala uz tada sveprisutni ecstasy. Meni, koji sam u njeno doba jedva krenuo u školu, osobito draga.

Scena je međutim potrajala tek dvije-tri godine i zatim zamrla – do tada je publiku izjelo pretjerano gutanje eksa, policija je pritisnula ilegalne rejvove, a možda se i sam žanr iscrpio u ograničenjima svog templata. Hardcore je umro, ali u skladu s pokličem svojih fanova – «hardcore will never die!» umro je poput feniksa, ponovo i ponovo reinkarniran u gorespomenute žanrove. Ipak, danas se u zraku osjeća određen zamor – iz hardcorea proizašlo rodoslovno stablo već 10ak godina nije dalo nijedan novi žanr. Scena još postoji, i dalje tu ima gomila zanimljive i svježe glazbe, no nedostaje onaj osjećaj grozničavog guranja naprijed, pozitivnog šoka budućnosti. Što svakako doprinosi prisjećanju ranih dana hardcorea kao zlatnog doba zajedništva koje je zauvijek prošlo, čak i kod onih koji ga nisu osobno iskusili. Tako je bristolski producent Zomby 2008. izbacio čitav album (“Where Were U in 92”) posvećen ranoj sceni, a veliko ime suvremenog grimea Mumdance ne propušta u svoje setove ubaciti pokoji stari klasik. Na tome ipak ostaje, revivala nema – iako ćete neke izdanke hardcorea, poput dubstepa i d’n’b-a pod normalno čuti na partyjima, njega samog baš i nećete.

Paul Woolford, katkada poznat i po aliasu Special Request, hardcore je iskusio iz prve ruke. Dosad je u svojoj bogatoj karijeri okušao u houseu, technu i d’n’b-u – no “Modern Warfare” je čistokrvna kolekcija hardcore razarača. Slušajući ga (malo kriva riječ, ovaj se album nikad samo ne sluša, makar neki dio tijela mora mrdati uz njega) ne mogu se oteti dojmu da potajno želi oživjeti to davno doba nevinosti – dok je istovremeno posve svjestan da je to izgubljena misija. Tako udarna “Amnesia” u početku ponavlja: «I know you can’t turn back…» da bi ipak nastavila s «Come together, we’ll make it work!». Ali jebiga, vraćanja na staro nema, nikad i nigdje, voz je uvijek već prošao. No, uz glazbu kao što je “Modern Warfare”, koga zapravo briga gdje smo bili ’92.? Jer, ovdje nemamo posla s pukim nostalgičarskim tripom, već sa sjajnim osuvremenjivanjem pokojnog žanra. Koji – svaka čast – u 2015. zna rasturiti kao i četvrt stoljeća ranije. Nema dakle smisla plakati za starim vremenima kad i nova znaju biti ovoliko uzbudljiva. (NP)

24-waxahatchee

24. Waxahatchee – Ivy Tripp
[251 bod / 2 glasa]
Album je ovo koji jednako duguje girl-alteru zlatnih devedesetih,
singer-songwriterskom revivalu nultih i apsolutnom kaosu ovih, kako da
ih nazovemo, desetih (??)…

A zapravo je album za dvadesetidrugo stoljeće.

Jedan od prvih.

Sigurni smo ne i zadnjih.

Tetka Crutchfield će se pobrinuti za to!!

Again! (DM)

23-mathew_jonson

23. Mathew Jonson – Fabric 84
[270 bodova / 1 glas]
Težak je život glazbenog fanatika. Interesantne je glazbe previše, vremena premalo, a u traganju za novim otkrićima zna se desiti da ona vrijedna pamćenja prođu ispod radara ili padnu u zaborav. Zato je baš lijepo naletjeti na komad glazbe koji osvaja već u prvim minutama prvog slušanja, te oduševljava sve do svog kraja gotovo sat i pol kasnije. I to isto napravi sa svakim daljnjim slušanjem. Mathew Jonson, kažu mi, značajno je i istraživanja vrijedno ime koje mi je uspjelo promaknuti – no propust nije mogao biti bolje ispravljen izdavanjem njegovog Fabric miksa. Na kojem je isporučio isključivo vlastite stvari, potez na koji su se dosad odlučivali samo rijetki majstori (Ricardo Villalobos, Shackleton, Omar-S). I odlične su sve do jedne, a još kad se znalački zamiješaju… nema ni jednog trenutka u kojem miks ostane bez sape. Što vas natjera da požalite da niste bili prisutni kad je isti odsviran (riječ je o live snimci iz kluba), no kako odlično sjeda i doma, razloga za preveliko žaljenje nema. Tim više što će biti sjajan i kad legnete i samo ga pustite ga u slušalice – dakle, mnogo više od sjajne glazbe za ples. Obavezno za ikoga tko iole voli dobar house i techno. (NP)

22-jesse_malin

22. Jesse Malin – New York Before the War
[276 bodova / 1 glas]
Verujem da za mnoge albume pamtite gde ste ih prvi put čuli. Mene je “New York Before the War” sačekao u kolima, nekim sticajem okolnosti je paket sa pločom stojao sedmicama neotpakovan (pa gotovo neotpakovan, moji poštari redovno zaviruju da provere da li mi se ukus menja sa godinama), i auto-plejer je došao do foldera sa ilegalno skinutom verzijom, bili su to prvi dani zakasnele zime 2015., i u kolima je bilo hladno, nisu stigla da se zagreju usled kratke vožnje, već sam tražio parking mesto kad je krenula “Dreamers”. “Wake me up when the world is dead/ I think I missed you my whole life/ With the sun in your eyes”, započeo je Džesi nakon petogodišnje šutnje album, lagani mid-tempo, Derek Kruz na klaviru i hladna kamerna atmosfera se proširila kolima, u trenu sam izgubio osmeh na licu koje se blago kočilo, nisam znao da li hladnoća stiže izvan auta ili iz zvučnika, parkirao sam i ugasio kola nesvesno, i nastavio da slušam. To nije bila prvo što sam čuo sa albuma, puno meseci pre toga sam pogledao video za “Turn Up the Mains” kojim je Džesi najavljivao povratak, ali su mi delovi te pesme zvučali kao “Too Bad About Your Girl” od The Donnas i ta sličnost me je nervirala, pogrešno sam postavio svoja očekivanja, potcenio sam Džesija, eto nakon samo par klikova na Jutjubu. Naredna “Addicted” je samo potvrdila da nemam peto i po čulo (© Dylan Dog), da je Džesi u punoj formi, pomalo nostalgično zagledan u Njujork koji se menja pred njegovim očima (“We’re gonna watch this whole thing blow/ And I’ve lived here all my life”) dok on pravi i živi melodramu (“I’m addicted to the glory of a broken heart”). Sve je tu, na mestu, baš kako treba, shvatam kada iznenada grune “Turn Up the Mains”, koja ima potpuno drugi smisao na tom mestu, iza “Addicted” a pre poletne “Oh Sheena”, na mestu A3 zaleđenog parkinga na kojem se nalazim duže no što zdrastveni radnici dozvoljavaju. A onda “She’s So Dangerous”, i ja ostajem bez reči i pokreta, samo trepćem u kolima i dišem ponekad, da, to je onaj momak koji je napisao The Fine Art of Self Destruction, taj trenutak se nikome u Univerzumu neće ponoviti, ali evo zlatnih tragova koje je ostavljao i na kasnijim albumima, ovo je ista ona cura kojoj peva u “Since You’re in Love” na The Heat i potom na Glitter In The Gutter, držite me za reč, to je Ona. “Can I take you to the movies/ Can I play you rock and roll/ Can I take you past the bar nights/ Tell you things I’ve never told”, nudi Džesi sve što ima vredno. Verovatno sam na “The Year That I Was Born” izašao iz kola, ne znajući više ni koje godine sam se rodio, izuzev da to mora da je ista ona kad i Džesi, kako drugačije.

U kola sam se vratio 8 sati kasnije. Bilo je opet hladno, i sivi Hjundai i30 je krenuo zajedno sa prvim taktovima “Boots of Immigration”. Brži tempo i grejanje u kolima, postade ubrzo prijatno, da bi naredna “Freeway” digla temperaturu za još koji stepen, da li je za to kriv naš brat Vejn Kramer na gitari ili su delovi kad Džesi viče “ignited, ignited, ignited, ignited” previše vukli na D-Generation (čiji povratak sa tolikom nadom i strepnjom istovremeno očekujemo), ne znam, ali bi dobro, i gotovo naglas sam sebi spočitavao grešku, sve kojima si rekao da će Džesijev album verovatno biti slab sad moraš nazvati i reći da je album, u stvari, super. A nisam, setiću se kasnije, nikome to zaista rekao, ne računajući šizofrene razgovore koje obavljam sam sa sobom, a koji se često tiču muzike. Ostatak albuma sam iscepkao u par kratkih vožnji, pažljivo vodeći računa da nijedna pesma ne bude prekinuta pre kraja, sa “She Don’t Love Me Now” sam stigao tužan na posao, sa “Death Star” se vratio sretan kući, no ne znam na kom se putu dogodila “I Would Do It For You”, bioskopalna priča o iskrenosti, romansi i prošlosti, i koliko nam te stare emocije i dalje trebaju, sve sa Todom Jutom i Piterom Bakom u kameo ulogama.

Ako pamtite za albume gde ste ih prvi put čuli, možda se sećate i gde su vas na kraju odveli? Album zatvara “Bar life”, namerno na kraju druge strane, ostavljena u zadimljenom kutu bara iz kojeg tek što je izašla junakinja “Cigarettes and Violets”, svi koji su imali gde da odu već su otišli, ostao je Džesi, alkohol, i još par drugara (Kreg Fin, Džimi Drešer, Pol Berer, Lili Skot…) koji ne mrdaju odatle. Ostao sam i ja, zagledan tupo u život koji prolazi, i u stihove koji odzvanjaju, “once upon a time I had some money and I went across the ocean”. (PJ)

21-susanne_sundfor

21. Susanne Sundfør – Ten Love Songs
[295 bodova / 2 glasa]
Ljubav je po meni izlizana riječ, ljubav prema ovome – ljubav prema onome. Ljubav je kemija, što je bolja kemija bolja je i veza, hrana je isto kemija “stara koka dobra juha”, o drogi da ne pričam loš trip je kao loša veza, kako kaže Bill Hicks zbog jedne loše nećemo se odreći svih ostalih.

Ima ljudi koji kažu da sve svoje ljubavi uspoređuješ s prvom ljubavi što nas onda odvaja od trenutka, neki vjeruju da je život trenutak koji može trajat sekundu a može i vječnost, ako je vjerovat kvantnim fizičarima.

Filozofi kažu da treba razlikovati zaljubljenost od ljubavi.

Prvo se kažu zaljubimo to je ono nešto što nas privuće kod druge osobe, onda slijedi falling in love kako kažu Englezi. U doslovnom prijevodu pad u ljubav, taj pad, što je veća ljubav veći je i pad, znaći sreću ali i bol. U toj fazi se ponašamo djetinjasto, to je ono najljepše dok nas realnost ne opali po nosu a odvajanje od toga nas guši, boli, sve je crno. Poslije toga po meni slijedi ponovno zaljubljenost koja nosi mir. Zato ljubav doživljavam kao sliku crne podloge po kojoj se ističu bijele nijanse kao zvijezde na noćnom nebu.

Kažu da su Romci odlični plesači što ih čini dobrim boksačima, meki na nogama dobro skrivaju udarac ali im fali kažu boksači srca – boje se. Ako želiš da pruže odličnu partiju pokloni im bijelo odjelo i uživaj u izvedbi. Ljubav je bijelo odjelo a dal se isplati primit udarce ovisi dal ste cinik ili ne!

To je ono što mi se motalo po glavi dok sam slušao Ten Love Songs! (ID)

(pisali: Nikola Pezić, Dino Marelić, Petar Jovanović, Ivan Debelić)

4 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2015: #25-#21”

  1. tonći Says:

    bujna frčkava kosa imho u pravilu grozno stoji muškima tako mi je drago da se paul woolford ošišao, sad izgleda kao čovjek

    glede susanne sundfor bih parafrazirao ILM – “goth abba” nije baš najvjerodostojniji opis onoga što se zbiva na ‘ten love songs’ ali ako vam taj opis zvuči privlačno dosta su solidni izgledi da će vam se album svidjeti

  2. peziq Says:

    kad već komentiramo woolforda, skroz bi mogao proć ko neki bear😀

  3. Džoni Says:

    Khm, jedna napomena za lektora, naziv albuma Džesi Malina ima veliko “T” u “The” (bazirano na pravilu da ono što autor albuma želi i stavi na omot ima veći prioritet od pravopisa)…

  4. tonći Says:

    kao lektor imam labave smjernice, neke stvari puštam da prođu a neke sitno mijenjam, npr ako bend oće da ga se piše caps lockovima to obično ispoštujem – ali s druge strane rijetko udovoljavam autorskim izvoljevanjima oko naslova albuma (pa tako i npr svoj #1 album potpisujem kao “Emotion” a ne “E•MO•TION”)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: