Gorilini naj albumi 2015: #30-#26

30. LNRDCROY – Much Less Normal
[220 bodova / 1 glas]
Volim se pitati što biva ljudima da preferiraju slušati određenu glazbu. Ne govorim toliko o individualnim ukusima, koliko o svrstavanju u određena plemena – a podjela na, grubo rečeno, gitare i elektroniku daleko mi je najinteresantnija. Naravno da će malo tko 100% upasti u određeni tabor – ja pogotovo ne – ali, iz druženja s ljudima primjećujem da će oni koji idu na koncerte slabo ići na partije, i obrnuto. U čemu je kvaka? Možda u tome što, kao što je već više puta primijećeno, gitare iskustvo prenose – dok ga elektronika stvara? Pa ljudi na neku foru generalno biraju jedan tip odnosa sa zvonkom radošću – neki pjevaju na koncertu uglas s bendom, neki se iznoje uz DJ-a?

A kad se o glazbi piše i raspreda – kao na ovom blogu, s rijetkom časnom iznimkom – češće će se okupiti ljudi koji vole gitarsku glazbu (slušanje, ne znam, Jamiea XX-a i par sličnih tokena koji imaju «čast» da ih uvaže i gitaričari ne ubraja se u «slušanje elektronike», sorkač). A klubovi puni! Rejveri nisu piskarala kao rokeri? Ili je do sasvim različitog funkcioniranja ta dva široka žanra – gitare je sjajno doživjeti uživo, ali odlične su i kod kuće, jer smo za pjesme i albume dovoljni sami sebi, dok elektronika zahtijeva plesni podij s masom tijela u pokretu i ima trake umjesto pjesama, koje ne traže album već miks, koji je daleko slobodniji i prolazniji od čvrste forme albuma – pa se njime teže baviti? (A opet, što ne bi imali listu najboljih DJ setova godine?)

Kako bilo, svakome svoje, osobno volim uzeti najbolje od oba svijeta – sve više onog elektroničkog, ipak – ali dojma sam da zatvorenost prema spomenutome može dovesti do propuštanja glazbe koja formom jest elektronska, ali sadržajem bliskija gitarskoj. Jer, elektronika je nepregledno blago glazbe gdje se zna naći autora koji znaju sastaviti čitav album (ono, baš album) koji čak i bez pomoći teksta iskustvo prenosi jednako dobro kao i onaj odsviran na žicama (a nećete za njih čuti po kojekakvim pičforzima). Stoga, evo 200+ bodova za album “Much Less Normal”, objavljen za cijenjenu i istraživanja vrijednu vankuversku etiketu 1080p, pa ako još nekome malo uljepša život – ja zadovoljan. House je to album, ali malo koja će vam pjesma s njega pokrenuti noge – nije ovo glazba kojoj je cilj rasturiti vas u klubu, već vas priviti u topao zagrljaj i uljuljkati u sanjarenje. Lijepo može biti i s njom nasamo, ali će poslužiti i savršen soundtrack čilanja, šetanja ili druženja s nekim posebnim. Bacite uho. (NP)

29. Sufjan Stevens – Carrie & Lowell
[224 boda / 5 glasova]
Taktizirao sam, priznat ću to, pa sam Sufjanu dao manje bodova na ovom izazovu od onoga što zaslužuje i koliko sam trebao da sam se vodio samo onime u čemu se kada je glazba u pitanju i treba voditi, da sam se vodio isključio srcem. Slijedio sam nepogrešivu logiku da će biti na svim listama i da će mu svi dati masu bodova pa ja svoje bodove mogu udijeliti onima kojima su potrebniji, a njemu tek neku sirotinju, simboliku. Nepogrešiva logika ima samo jedan problem, naime to što je pogrešiva.

Ili su svi razmišljali kao ja ili Sufjanu uopće nisu davali bodove, ali s obzirom na to da je crticu trebalo napisati razmjerno brzo pretpostavljam da je album na listi sumnjivo nisko što me zapravo poprilično rastužuje jer riječ je nedvojbeno o jednom od vrhunaca prošle godine.

O ovom albumu se zna sve, ispisano je o njemu more slova i samo je sreća što ipak živimo u digitalnom dobu (digitalizacija!) jer je ovako osrednji nasad sekvoja ostao pošteđen, ali u cijeloj toj srcedrapateljnoj storiji o majci koja ga je napustila, o pokušajima da se nosimo sa smrću bliskih osoba i o kompleksnim i nezdravim odnosima koji su, tko zna kakvom magijom, pretopljeni u savršene, besprijekorne pop pjesme, istovremeno neodoljivo prozračne i dozlaboga teške imam neki osjećaj da nije dovoljno istaknuto ono najvažnije – čak i ako ovo nije najbolji album koji ste čuli 2015., najljepši svakako jest.

I stvarno, čak i ako album slušate izvan konteksta, ako vas ne zanima pozadina i ako se uspijete koncentrirati samo na zvuk, čut ćete kako ljepota zvuči; tiha i nenametljiva ljepota. Upravo to pomislim svaki put kada ova ploča krene, upravo to pomislim svaki put kada počne svaka od njezinih jedanaest pjesama, pomislim – Bože, kako je ovo krasna glazba!

Sve je rečeno o emocijama koje se kovitlaju ispod mirne površine ove divne i klasične i divno klasične ploče pa nekako vjerujem da se tome ne treba bogznašto dodati, ali činjenica je da će baš svaka od pjesama odapeti po jednu strelicu u vaše srce, ma koliko vaš oklop sazdan od cinizma i podsmjeha bio čvrst i neprobojan. Čuvajte se i nemojte se sramiti ako vam pobjegne koja suza. Ma koliko patetično zvučalo, a znam da zvuči užasno patetično, nije čudo ako vam Sufjan s ovom kolekcijom pjesmama izmami koju suzu, ne čuješ baš svaki dan ono što bez imalo pretjerivanja zvuči kao uzvišeni pjev anđela. Udubljivali se u ovaj album ili ga slušali tek s jednim uhom, dok radite nešto za što mislite da je važno, njegovo vam fino tkanje neće promaknuti, a gotovo sam siguran da će vas barem malo pomaknuti, on je izvrstan dokaz da se i u nježnosti može kriti golema, nezamisliva snaga. Poznajem mnoge koji bi od toga mogli nešto naučiti. (AŠ)

28. New Order – Music Complete
[230 bodova / 1 glas]
Nije mi drago zbog te činjenice, no “Music Complete” prvo je od New Ordera što sam u životu čuo (osim, naravno, “Blue Monday”). Propust je to, šta ću, ispravit će se jednog dana; no, ako me ova ekipa u svojim poznim godinama uspijela oduševiti glazbom inače mi neprivlačnog žanra (synthpop, ih), već se veselim otkrivanju novih blaga iz kataloga. Dotad, drago mi je već i da i ovaj im uradak imam u životu. Daleko da je perfektan, ali – ima melodija, ima refrena, a ima i pokoji tekst koji me baš pogodi, i tako manje-više cijeli album. A meni se to s tom muzikom šta ima melodije, refrene i tekstove ne dogodi baš često, pa cijenim one kojima to uspije. A ima čak i ritma na koji se da i sasma lijepo zaplesati. A i momku mi se isto tako dopalo pa smo cupkali skupa i pjevušili si neke stihove na uho (“you got me where it hurts, but I don’t really care, ’cause I know I’m okay, whenever you are there”).

Dakle, dobar posao za ove skoro pa penzionere (ajde, nisu baš stari ko neki rolingstonsi); dovoljno dobar da mi ipak ne bilo drago da moram čitat Tonćijevu hejtersku crticu o ovom albumu, kolko god zabavna bila. 😀 (NP)

27. Baroness – Purple
[230 bodova / 1 glas]
Prethodni dupli album “Yellow & Green”, slavljen od strane kritike, nagoviještao je prekretnicu u karijeri benda, širenje publike i budućnost u kojoj će se Baroness sve više udaljavati od prvotnih sludge postulata. Nažalost, ljetnu turneju 2012. ubrzo je prekinuo pad njihovog autobusa s vijadukta u Engleskoj nakon čega su basist i bubnjar, zbog pretrpljenih ozljeda, odlučili napustiti bend dok je pjevaču i gitaristu Johnu Baizleyju skoro amputirana ruka. Novi album “Purple” Johnov je odgovor na sve što se dešavalo nakon nesreće do ponovnog ulaza u studijo s novim producentom te s vjernim dugogodišnjim drugom Peterom Adamsom i novom ritam sekcijom koju sada čine Sebastian Thomson (Trans Am) i Nick Jost. Zamislite da je Dave Fridmann (The Flaming Lips, Mercury Rev, Pipsi…) producirao Crni album Metallice. Hm, nemojte. Radije zamislite osam pobjedničkih refrena i gomilu zaraznih rifova isprepletenih žilavom međuigrom basa i bubnja (kakva generička ćru prog metal opaska!). (DS)

26. Ginger Wildheart – Year of the Fanclub
[243 boda / 1 glas]
Džindžerov nalog na tviteru je eksplodirao negde sredinom 2014. godine, kad je započeo napadnu reklamnu kampanju za novostvoreni fan klub “GASS”. GASS je neviđeno dobar, GASS je najbolji, ništa kao GASS, najbolja stvar još od hleba na kriške, GASS ovo, GASS ono. Neki fanovi su predvidivo vrištali kako je GASS super, Džindžer bi obavezno ponovio takav tvit, i stvarno je toga bilo previše. GASS (akronim za Ginger Associated Secret Society) zamišljen je kao fan klub oročen na godinu dana, počevši od maja 2014. gde se Džindžer obavezao da će svakog meseca snimati po tri nove pesme i distribuirati ih u digitalnoj formi članovima kluba. Plus razni demosi pride. Plus neke majice i što šta drugo. OK, jeste dobra fora, ali neki stariji u koje spadam i ja, dobro se sećaju sličnog pokušaja iz 2001. kada je Džindžer najavio “The Singles Club”, koji se neuspešno završio sa tek 5 singlova (umesto 12), a izdavačka kuća je nestala. No, šta se dogodilo sa klubom dalje?

Upravo ono što je obećao. Kao da je pisanje pesama najlakši deo posla, a distribucija, fan klub, i tako to  – neki izazov? 36 pesama, plus razni demosi, sve u redovnim obećanim intervalima, i za sam kraj – album sa 12 odabranih numera, ovog puta po njegovom izboru. Izdata kao dupli album (u vinilnom izdanju), ova ploča pleni već na vizuelnom planu, ima onaj šmek luksuznih japanskih izdanja, svaki detalj na njoj deluje kao delo Posvećenih, i da ne znam ništa o autoru, verovatno bi me nukala da je kupim na neviđeno, deluje kao dobar album, nekad to možete naslutiti i pre nego što je pustite. Znao sam od pre većinu pesama skoro napamet, kako u obliku u kojem su završile na ploči tako i u nekim koncertnim verzijama.  “Honour” na primer, sredina A-strane, pojavila se prvo kao koncertni snimak na Jutjubu, gde Džindžer i Kortni Lav pevaju u duetu, znoj se cedi sa svakog na bini, Kortni sa nezaboravnim širokim dekolteom i vokalom koji odgovara njegovim rifovima, verzija na ploči je malo ispolirana, nema dekoltea ali su gitare zato seksi, i sve podseća na rokenrol kakav nam svima treba.

Nikog možda neće iznenaditi, no lekarska komora nas tera da napomenemo da uz dražesne melodije na albumu stižu i tamni i gorki vilajeti, tako recimo “If You Find Yourself In London Town” prikazuje dragi nam grad kao sebično i bezdušno mesto, gde se ovaj pevljivi antituristički pamflet završava sa “keep your heart at home and in photograps you carry/ and leave some bread crumbs down/ from home to London town”, potom “Do You?” sa neodoljivim refrenom koji nasmejani možemo da pevamo jedino ako ne znamo ni reč engleskog, jer se nemir uvuče kad naiđe “when you’re all alone do you ever think about suicide? Do you? And would you?”, a odgovor na ta pitanja neće svako sa osmehom dati. Pogotove ne Džindžer čiji decembarski koncerti su odloženi zbog teške kliničke depresije u koju je zapao. No, opet ta tmina nije teška na albumu, nego mu daje ozbiljnost, u ovim divnim melodijama priča se otvoreno o životu, a njega čine sve te stvari. “Let’s strengthen foundations for the next time the storm arrives” savetuje na “The Last Day of Summer”, zajedno je lakše.

Meni posebno draga je “Only Henry Rollins Can Save Us Now”, gde gitare dosežu britkost i energiju The Wildhearts (isto važi i za poslednju na D-strani, “Ostracide”), a u kojoj Džindžer piše Henriju i pita ga da gostuje na pesmi. Mogao bih ovako još dugo… pa bih onda skrenuo na pesme koje se nisu našle na albumu, a zaslužile su to. O dobrim albumima se može nadugačko pričati, no neke stvari i sami morate otkriti. Na kraju videa za “Honour”, Kortni govori publici u Sidneju “if you are not familiar with Ginger, you should be, he is kinda fucking iconic genius, like Mark Lanegan and Ginger Wildheart and Nick Cave, these are my three”. Ukratko, uprkos svim zakonima verovatnoće, taj fucking iconic genius i u 2015. godini ima odličan album. (PJ)

(pisali: Nikola Pezić, Andrija Škare, Dražen Smaranduj, Petar Jovanović)