Mojih top 17 albuma 2015.

by

17-dawnrichard

17. Dawn Richard – Blackheart
Kako je moguće da je ovo album godine Fact magazineu (a.k.a. anglofilskom Resident Advisoru, dakle nisu neki nebitan faktor) – a nije ga bilo na gotovo nijednoj drugoj većoj godišnjoj listi? Pa, tako nažalost što je Dawn Richard i dalje predobro čuvana tajna glazbenog svijeta i nikako do dopre do šire kužerske publike, koji god da razlog tome bio – muzika definitivno nije, jer izdaje artistički jako ambiciozne i zanimljive i razigrane i epske genre-bending albume kakvi su među određenim slušateljskim krugovima uvijek na cijeni, ono po čemu se Dawn izdvaja iz mora susreta elektronike i R&B-ja je što kod nje susret kreće iz smjera R&B-ja, dakle nije neka šema da takvu mjuzu radi netko iz svijeta elektronike pa još i usput voli R&B tipa Kelela, keleraba, koraba ili ko već – nego netko tko cijeli svoj glazbeni život živi i diše R&B! Moj jedini problemčić je što mi je Dawn ipak u konačnici u kategoriji izvođača koje više cijenim nego baš stvarno ful volim ali nema veze, to je defekt mene kao slušatelja a ne Dawn Richard čiji je “Blackheart” toliko impresivan da sam ga morao staviti na listu (P.S. kad smo već kod muzike koju u Hrvatskoj slušamo očito samo Ivna Franić i ja, lemme just say kako adoriram zadnji singl Tinashe).

16. The Bird and the Bee – Recreational Love
Greg Kurstin je jedno od onih imena koje nije poznato većini ljudi, iako stoji iza mnogih jako im dobro poznatih hitova: jest da nije toliko zlatna koka-posvuduša kao Max Martin ili Dr. Luke, ali često recimo sklada sa Sijom Furler i uvijek se poveselim kad na nekom pop-albumu vidim njegovo ime među songwriting creditsima. The Bird and the Bee je njegov indie-pop (barokni pop? sanjivi power-pop? neki pop-NOT-pop u svakom slučaju) projekt, prethodni album mi je bio malo ovakav malo onakav – ovaj mi je cijeli dobar za slušanje.

15. Razni izvođači – Chutney Rum Shop Vol. 15
Ovaj serijal kompilacija je kao stvoren za casual ljubitelje chutneyja (muzika žitelja Trinidada i Tobaga podrijetlom iz Indije) kojima se ne da kontinuirano pratiti chutney produkciju – u što sam se, tugo moja, i ja pretvorio😦 – uvijek svi veliki hitovi na jednom mjestu, uvijek raspašoj. Kao i zadnji put kad sam intenzivnije pratio chutney, hitovi su praktički soca s indijskim naglaskom i uglavnom imaju veze s indijskom muzikom koliko i moderni srpski pop-folk sa starim srpskim folkom, jedna promjena koju uočavam je da je sad, čini se, osjetno manje pjesama u slavu opijanja rumom (ima ovdje čak i jedna u kojoj se lik u refrenu diči “I AM NOT A HEAVY DRINKAH, RUM COULD NEVER BE ME LOVAH!”).

14-phases

14. Phases – For Life
Osamdesetast synth-pop, wow, toga se stvarno nismo naslušali u zadnjih 10-15 godina😀 a to što jedan ovakav album imam na listi u 2015. spomenik je mojoj patetično neutaživoj glađi za synth-popom, i u to ime se ispričavam i sebi i bogu i ljudima! Al nije ni ovima lako, čak im i vizuali vrište da su SUPER late to the party, ono zvuče kao doslovno zadnji ljudi u gradu koji su čuli da ima negdje taj neki tulum (a kako je riječ o bivšim članovima Phantom Planet, Rilo Kiley i nečega što se zvalo “The Like” – nije ni čudo), ni po čemu upečatljiva produkcija i aranžmani priliče pjesmama koje su realno mogle biti snimljene u bilo kojem drugom ruhu iz repertoara američki fejk-indie radio-friendly bendova iz proteklih desetak godina (Foster the People, Cage the Elephant, Kurac the palac…) a to što su se u ovom trenutku u povijesti odlučili baš za synth-pop je bizarno promašen strateški potez, barem tržišno gledano, no mora im se priznat da znaju napisat dobru pjesmu i da ih imaju dosta ovdje pa im evo četrnaesto mjesto.

13. Miguel – Wildheart
Album s kojim se Miguel dodatno potvrdio kao jedno od osebujnijih imena koja će se pamtiti u analima glazbe ovog desetljeća, jedino što je za moj ukus mrvicu previše proširio područje borbe – album mi je povremeno preraspršen, fali mi zaokruženost “Kaleidoscope Dreama” – ali soul-rock mu u svakom slučaju jako dobro stoji i dovoljno vjerujem u njega da se ne bojim da će se po putu pretvoriti u novog Lennyja Kravitza, čak i unatoč tome što mu gostuje na jednoj stvari.

12-janetjackson

12. Janet Jackson – Unbreakable
Nakon lutanja na zadnjih par albuma, Janet je uzela pauzu i vratila se nekoliko godina kasnije s albumom koji je u cijelosti snimila sa svojim starim i provjerenim suradnicima Jam & Lewisom, stara magija je i dalje tu, kao da se nikada nisu ni razišli, nema više bezglavog naganjanja trendova iz doba kad je bila s Jermaineom Duprijem – nema ni skoro ništa naganjanja trendova uopće, što je malo šteta jer su i Janet i Jam & Lewis znali briljirati u okušavanju u novotarijama i aktualijama, mislim ono pa valjda se može naći i neka sredina između ponosite postojanosti i naguravanja svih mogućih producenata i pjesmopisaca i gostujućih repera u studio, koliko ih god budžet može pokriti, Fetty Wapa, DJ Mustarda, Calvin Harrisa, Srillexa, Dušana Bačića, Young Thuga, The Weeknda, Sonny Digitala, Pharrella, Ines Strenju Linić, pa kud puklo da puklo! Što je ipak nevelik prigovor jer malo koja pjevačko-producentska simbioza je tako čudesna i plodonosna kao ona Janet Jackson i Jam & Lewisa, kad su u elementu nitko im nije ravan – a ne sjećam se jesu li ikada ne-bili u elementu.

11. Tove Styrke – Kiddo
Da, još jedna muzikalna Šveđanka koja se zove Tove, bože mili ko će ih sve popamtiti!! Mada bi je se prije dalo uspoređivati s Robyn, pošto je također startala u ranoj mladosti u teenybopperskim vodama (pobjedila na švedskom Idolu), treba joj sto godina da napravi album (zadnji je izašao u 2010.), ima uho za melodiju te joj je baza skandinavski electro-pop, mada zna i često razdrmati zvučnu sliku s neočekivanim žanrovskim začinima – uleti acida posebno dobro legnu.

10-ashleymonroe

10. Ashley Monroe – The Blade
Neozbiljan sam slušatelj countryja, poslušam cca tri-četiri country albuma godišnje – jedan-dva od starih dragih lica, jedan-dva od onih koje se najviše hvalilo na I Love Music (njihovi konsenzusi oko najboljih country albuma su nepogrešivi imho), ovaj spada u obje kategorije jer mi je bio odličan i prošli album Ashley Monroe a ovaj je jako hvaljen čak i izvan I Love Music (zanemarite što je na raznoraznim godišnjim listama puno bolje kotirao dosta inferiorniji drugi album Kacey Musgraves, tipičan primjer onog sindroma kad kritičari kasno otkriju super album nekog izvođača pa nadoknade s prekomjernim hvalospjevima slabijem albumu-nasljedniku), ima čak i čvrst pečat podrške mog partnera-primata u ruralnom kriminalu Goge P. pa vi vidite!

9. Grimes – Art Angels
Koja vatrometna potvrda da je “Visions” bio samo početak jednog dugog, divnog prijateljstva! S lakoćom je zaobišla praktički svaki mogući način na koji je grimes-goes-pop šema mogla ispasti flah, album nakrcan s toliko ideja i energije da je to milina, nije mi pokoje mjesto više jedino jerbo: a) album mi malo zvuči tranzicijski, kao da je samo uvertira u nešto slično samo još majstorskije, b) Clairein glas + gitarijada mi povremeno daju neželjene flashbackove na Daisy Chainsaw.

8 . Jeremih – Late Nights: The Album
Nitko nije tako šarmantan u R&B-kroz-oblak-dima igri kao Jeremih, kod drugih taj đir ponekad zvuči kao da ne žive dekadenciju nego je zamišljaju po noći za laptopom dok puše travu s imaginarnim prijateljima, Jeremih zvuči kao da ima stvarne prijatelje i život.

07-jazminesullivan

7. Jazmine Sullivan – Reality Show
Jedan od onih albuma po kojem se vidi kako su R&B i country sestra i brat (ili obratno, ili sestra i sestra, ili brat i brat, kako vam god milo!), minuciozno ocrtane vinjete s puno suosjećanja za likove u njima, klasicistički zvuk koji nije retro nego jednostavno nastavak tradicije koja nije uniforma koja guši nego je okvir unutar kojeg možeš naslikati što god hoćeš, bilo starom ili novom kičicom i bojama.

6. Ellie Goulding – Delirium
Otprilike ovogodišnji ekvivalent “1989”: optuživati Ellie Goulding da se “prodala” je skoro podjednako besmisleno kao i optuživati Taylor Swift da se prodala, obje su već u samom startu bile toliko radiofonične da stvarno nije neki veliki korak, a kamoli skok, od “Lights” i “You Belong with Me” do šurovanja s Max Martinom, album kao album nije savršen ali deluxe izdanje ipak ima preko dvadeset stvari (!) i bogata je riznica u kojoj svatko tko voli suvremeni pop, rekao bih, može naći barem desetak stvari za sebe, ako “We Can’t Move to This” ne bude singl to će biti kriminal galaktičkih proporcija.

05-ciara

5. Ciara – Jackie
Ono u čemu se razilazim s fanovima Ciare – i zbog čega bi se možda i moglo reći da sam prije štovatelj/simpatizer negoli fan-fan Ciare? – je što mi je svaki njen album bio manjkav i polovičan… Sve do “Jackie” na kojem se najviše dosad, i iznenađujuće uspješno, otisnula u pop-vode, prenijevši slatku sanjivost najboljih prijašnjih balada na više radio-friendly i klupskije beatove (uz dosta booty-bassa, mmmm!) i zaključujući priču u svom najnenadjebivije militantnom stilu s “One Woman Army.”

4. CHVRCHES – Every Open Eye
Ako je “Bones of What You Believe” bio njihov “Is This It”, “Every Open Eye” je “Room on Fire” – još istoga, koje jest ovaj put BOLJE i samouvjerenije i mesnatije ali zbog istosti nema više tako bum-efekt kao prvi put pa prošlo manje zapaženo iako nije fer jer ploča ko ploča odlična, here’s hoping da im idući album neće biti “First Impressions of Earth” lol.

03-susannesundfor

3. Susanne Sundfør – Ten Love Songs
Susanne Sundfør je Norvežanka koju ste mogli čuti u gostima kod Royksopp, Kleerup i M83, i iz tih imena možete dobiti sasvim solidnu okvirnu predodžbu kako zvuči njena vlastita muzika te stoga, ako vam to djeluje kao vaša šolja čaja a niste je dosad čuli, ne morate ni čitati do kraja ovu crticu nego odmah ravno skidanje, no za slučaj da ste nastavili čitati ja ću samo reći da ja nju isto nisam nikad prije slušao ali ovaj album WOW, koja epska albumčina! Ono, tip albuma gdje se samoj sredini nađe desetominutna pjesma koja iz grandiozne balade izraste u čistu klasičnu glazbu a da to nimalo ne remeti flow inače pretežno electro-popastog albuma, i onda još ulet “Delirious” nakon tog desetominutnog epa kao najgenijalniji trenutak albumskog sequencinga u 2015.

02-juliaholter

2. Julia Holter – Have You in My Wilderness
Da i ja nešto pokradem, najdraži opis ovog albuma: “It’s like you’re walking through this perfectly manicured formal garden with perfectly clipped box hedges and immaculate edging and symmetrical borders, then you slip through a hole in the maze and you realise that the whole beautiful construction is on the edge of a wind-swept island, which makes you marvel at the artistry of it all the more.”

01-carlyraejepsen

1. Carly Rae Jepsen – Emotion
Bio nedavno na zagrebačkom koncertu Torche, bilo sramotno malo ljudi, jedva stotinjak ako i toliko, no nisu ni vani koliko sam skužio baš sad neki bend koji puni hale… što je pomalo nevjerojatno kad se uzme u obzir koliko im je muzika pitka i pristupačna i instantno zadovoljavajuća – ono, nisam od rocka a bogme ni od stoner metala pa svejedno i ja totalno guštam u njima, kao što bi i siguran sam puno PUNO ljudi kad bi ih samo uspjeli negdje i nekako čuti, ali ne uspijevaju zbog… Objavljivanja na nekom skroz lijevom labelu? Lošeg / neodgovarajućeg / nepostojećeg PR-a? Agenta koji ih ne zna progurati? Nemaju para za progurati se? No opet, ni velik budžet ni jako industrijsko zaleđe nisu garancija da ćeš uspjeti doprijeti do ljudi kojima bi mogao pasati jer… Pa, evo recimo uzmimo Carly Rae Jepsen: njen album je po zvuku u kategoriji ‘skoro-pa-pop muzika za cool odrasle i sve koji se vole takvima osjećati’ (Haim, Robyn i slično) ali… prvi je singl bio poluhit (a usto i jedna od slabijih stvari na albumu) dok oni naredni nisu ni okrznuli mainstream, jest da je dobila tu i tamo ponešto jako pozitivnih i entuzijastičnih kritika i završila na ponešto godišnjih lista ali nedovoljno za neki ozbiljniji crossover, sve u svemu generalna percepcija Carly Rae Jepsen je ostala ista – za većinu ljudi ona je i dalje one-hit wonder, a koliko god da taj hit mnogima bio simpa, nakon njega je za njih ona praktički prestala postojati… Što je velika nepravda jer ovaj album je suludo dobar, čak i još bolji i još više all-killer-no-filler od prošlog, prava mala enciklopedija caka i trendova zadnjih nekoliko godina osamdesetastog popa (je, sve stalno neki osamdesetast pop na ovoj listi, a šta da vam kažem? Slušam samo od traka house, od mikseva DJ Q-a, od albuma osamdesete u desetima, što sam stariji sve sam eklektičniji!), ono jebote album toliko darežljivo genijalan da si može priuštiti bacanje pjesama poput “Favorite Color” (!), “I Didn’t Just Come Here to Dance” (!!) i “Never Get to Hold You” (!!!) među BONUS trackove na deluxe izdanju, džizs!

3 Odgovora to “Mojih top 17 albuma 2015.”

  1. ;) Says:

    Otkad ti slušaš albume?;) Btw ova tvoja lista je uvreda za Grimes (odnosno ovi koji su ti iznad nje su uvreda za nju:) Ellie G.?!? CRJ?!

  2. Gogo Says:

    Grimes je uvreda za ove iza nje!

  3. tonći Says:

    “Otkad ti slušaš albume?;)”

    odvajkada! jest da sačinjavaju manji dio mog slušanja muzike ali svake godine se skupi za top xy , jedino što je novo je da zadnjih nekoliko godina s time u nastavcima tlačim jadne mi prijatelje na fejsu pa onda to prenesem na gorilu ^_^

    “Ellie G.?!? CRJ?!”

    crj je bila dobro plasirana na solidnom broju godišnjih lista pa mislim da je valjda jasno da to nije neki moj opskurni fetiš, iza ellie g odgovorno stojim – više sam je slušao od grimes i donijela mi je više užitka pa otud i viša pozicija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: